"nagrada vladimir nazor" za 2014. godinu.pdf

„Nagrada Vladimir Nazor“za 2014. godinu

S V E Č A N A D O D J E L A 1 9 . L I P N J A 2 0 1 5 . G O D I N E

3

„Nagradu Vladimir Nazor“ dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetno-sti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma u Republici Hrvatskoj. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo.

Godišnja nagrada dodjeljuje se umjetnicima za najbolja ostvarenja koja su bila objav-ljena, izložena, prikazana ili izvedena tijekom protekle godine, kao i grupi umjetnika za kolektivna umjetnička ostvarenja. Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknu-tim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske. Nagradu dodjeljuje Odbor „Nagrade Vladimir Nazor“ na prijedlog komi-sija koje osniva za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika (NN 27/91).

5

HRVATSKI JEZIK

U tebi ja sam v’jek svoj proživio,Drevni i l’jepi jeziče Hrvatâ;Rođen na morskom pragu tvojih vrata,Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.Na vrhu gore i na kraju gata,U kolibici, u kući od zlataSvuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo, na kome Zvuče ko žice, mirišu ko cv’jećeRojevi r’ječî u govoru tvome,

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,Da u tebi dišem i da živim s tobom,I onda, kad me više biti ne će.

Rime i ritmovi, Zagreb, 1949.

7

U svečanom ozračju još jedne dodjele „Nagrade Vladimir Nazor“ pozdravljam sve laureate ovoga priznanja za 2014. godinu.

Kao najviše priznanje za postignuća na različitim područjima kulture i umjetnosti u Republici Hrvatskoj Nazorova nagrada, s pedesetšestogodišnjom tradicijom, od izni-mnoga je značenja za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Raznovrsnost opusa dosadašnjih dobitnika svjedoči o svestranosti stvaralačkih rukopisa, ali i o visokim kriterijima kojima naša sredina vrednuje kulturne djelatnike i njihovu kreativnost. Raznolikost hrvatskih kulturnih odrednica odražava se i u semiotičkome sustavu nacionalnih spe-cifičnosti kojima nastojimo očuvati vlastiti identitet, u suodnosu s europskim tradi-cionalnim vrijednostima te u interferenciji sa suvremenim tendencijama i smjerni-cama. Jedino je iz perspektive cjelokupnosti ovih koordinata moguće procjenjivati pluralizam naših kulturnih dosega kojima „Nagrada Vladimir Nazor“ daje zaslu-ženo značenje.

Unoseći u svoj posao ogroman trud i ne štedeći kreativnu energiju i ovogodišnji su dobitnici dokazali da iza njihovih nagrada stoji izuzetna posvećenost različitim obli-cima istinske umjetničke ekspresije. Veliko mi je stoga zadovoljstvo što imam pri-liku sudjelovati u ovome svečanom trenutku iskazivanja posebnoga priznanja njiho-vom stvaralačkom radu kojim naša kultura i umjetnost potvrđuju i promiču trajne neprijeporne vrijednosti.

U ime Ministarstva kulture Republike Hrvatske čestitam od srca svim ovogodišnjim dobitnicima naše najprestižnije nagrade te im upućujem iskrenu želju da im buduć-nost donese mnogo jednako uspješnih i plodnih godina umjetničkoga stvaranja.

ministar kulture RH prof. Berislav Šipuš

9

Uvjeren sam da nas ova svečanost podsjeća kako na djelo čovjeka čije ime nosi Nagrada tako i na izuzetnu ulogu koju je umjetnost imala u našoj povijesti, ali i da nas potiče na pitanja o tome što je za nas danas umjetnost i kakva je njezina ulogu u suvremenoj kulturi, obilježenoj eksplozivnim napretkom tehnologije komunikacije. Raznolikost i raznovrsnost svih pojavnih oblika, međusobno suprotstavljene teorije i gotovo apsurdni razmjeri u kojima moda i reklama svode svaku vrijednost na odnose ponude i potražnje te sumnja u sve procjene stručnjaka navode nas da se zapitamo: možemo li danas uopće prosuđivati dostignuća umjetnosti te ako možemo, kako to možemo? Umjetnost nije sport i ne može se mjeriti brojem zgoditaka i bodova, a o njezinoj se autonomnoj vrijednosti vode jedino stalne polemike. Čini se da se više ne možemo osloniti na tradicionalne kanone, a podjednako tako moramo biti sum-njičavi o svim iznenađujućim, čak i zaprepašćujućim eksperimentima: pripadaju li oni doista onomu što tako dugo smatramo umjetnošću?

Pa ipak. Može li biti umjetnosti ako prema njezinim ostvarenjima nema nikakvoga kritičkog odnosa? Postoji li neka autonomna vrijednost umjetnosti ako nema ni temeljne mogućnosti da se odijeli dobro od lošeg? Postoji li još uopće moral, ako se ni za jedan postupak ne može sa sigurnošću reći je li dobar ili loš? Mislim da ako nema ni neke osnovne mogućnosti prosuđivanja umjetničkih djela, ništa više zapravo ne razlikuje umjetnost od sporta, bilo kakve zabave ili bilo čega drugoga što naru-šava sivilo svakidašnjega života. Ako te razlike nema, ne postoji danas ni umjetnost, pa smo na kraju povijesti, kako je zamišljaju neki poznati autori, u kojoj je umjetnost samo relikt prošlosti. No uvjeren sam da unatoč nesigurnosti svih ocjena, unatoč nepovjerenju u sve postojeće sudove, unatoč tomu što se nijedna prosudba ne može obraniti od kritičkih primjedbi, i unatoč tomu što u konačnu objektivnost ocjenji-vanja umjetnosti uvijek možemo sumnjati, kritičko prosuđivanje autonomne vrijed-nosti umjetnosti ne samo da i danas postoji nego je i nužno za opstanak same umjet-nosti. Uvjeren sam da nismo ni na kraju povijesti, možda nismo ni na početku, no ako smo samo i na prekretnici, kritičko je prosuđivanje uvjet za opstojnost i auto-nomnu vrijednost umjetnosti.

Zbog toga čestitam dobitnicima Nagrade, a zahvaljujem svim članovima žirija, koji su se, unatoč vladajućem relativizmu i skepticizmu, umjeli odlučiti za ono što je prijeko potrebno: kritički prosuditi kako su ovogodišnji dobitnici „Nagrade Vladi-mir Nazor“ ostvarili doista umjetnička djela.

akademik Milivoj Solar,predsjednik Odbora „Nagrade Vladimir Nazor“

11

Zaslužiti nagradu za životno djelo neusporediv je glas koji čujete jednom u životu. Priznanje koje dobitnika svlada drhtajima radosti, ponosom i plemenitim trijumfom. To je vijest koja nenadanošću nadjača vrijeme nedoumice, klonuća, bijega od gleda-telja, izbirljivoga čitatelja komu nudi najbolje sa svoga stola. Dodijeljeno priznanje potvrda je i naklon izvrsnosti, dugogodišnjemu radu u tišini sobe, atelijera, radio-nice. Odlična ocjena riječima, grimasama, tijeku misli, snova, nadahnuća.

Onaj tko od mladosti ne sumnja, ne preispituje i ne traži uvijek bolja rješenja, taj će, možda, suočen sa zbiljom morati sa zakašnjenjem proživjeti teške dane sumnje. Onda, kad sve bude kobno kasno. Je li ovo tek parafraza nečije rečenice, a ne zloban šapat sudbine koja nas iskušava? Ne znam. No ova je osobita večer savršena prigoda koju valja okititi biranim riječima zahvalnosti. Izdržali smo i svladali trenutke kuš-nje, slabosti, nevjerice i našli prikladne i valjane odgovore na sve što nas je tištalo. Rad, htijenja, lutanja i povratak na početak očigledno ne bijahu uzaludni i jalovi. Prepoznati su i visoko uzdignuti, stručno i nepristrano. Sve što smo činili odavno je podastrto i ponuđeno sudu javnosti. Vjerujem da je ova večer jedinstven sklad i slav-lje, svečanost slavodobitnika i publike, svih srodnih duša s kojima smo nesebično dijelili i još uvijek dijelimo ponajbolje u čemu smo se iskazali i dokazali. Skromno ili rasipnički, kako kada!

Hvala vam!

Zvonimir Majdak

13

Odbor „Nagrade Vladimir Nazor“

P R E D S J E D N I KMilivoj Solar

Č L A N O V I

Helena BuljanMiroslav Gašparović

Krešimir NemecLuko Paljetak

Frano ParaćVerica Robić-Škarica

Milko ŠparemblekZoran Zidarić

književnostK R E Š I M I R N E M E C , P R E D S J E D N I K K O M I S I J E

Gordana Farkaš SfeciLuko Paljetak

Strahimir PrimoracHelena Sablić Tomić

Nives TomaševićBorben Vladović

17

Prozaik, pjesnik, dramski pisac, feljtonist i književni kritičar Zvonimir Majdak pisac je opsežna opusa i vrlo diferenciranih umjetničkih interesa. Književnu karijeru zapo-čeo je stihovima i već njegove prve pjesničke zbirke (Tip na zelenoj livadi, 1960; Ukleti motociklist, 1963) otkrivaju njegove temeljne motivske orijentacije: otklon od pretencioznog intelektualizma, okrenutost urbanoj mitologiji i fenomenolo-giji gradske svakidašnjice s odgovarajućom jezičnom stilizacijom u pravcu uličnoga žargona. U prvome romanu Bolest (1964) konstruira alegorijsku priču u kojoj se bolest pojavljuje kao metafora individualnoga i društvenoga stanja, dok se u romanu Mladić (1965) već nalaze svi ključni motivi i topika Majdakove urbane proze koja će mu donijeti velik uspjeh i široku recepciju. Kultnim romanom Kužiš, stari moj (1970) uvrstio se među prve i najistaknutije autore hrvatskih književnih uspješnica. Djelo je usidreno u gradski asfalt i u sivilo zagrebačke periferije, a promovira svo-jevrsnu kontrakulturu mladih, socijalno neprilagođenih „buntovnika bez razloga“ kao radikalnu opoziciju kanoniziranoj kulturi društvene elite. Tim romanom Maj-dak je postao jedan od glavnih predstavnika literarnoga modela popularno nazva-noga „prozom u trapericama“, tipa proze koji o mladenačkom nonkonformizmu, otuđenosti i kolektivnim frustracijama progovara komunikativno i ležerno, prirod-nim jezikom začinjenim autentičnim zagrebačkim slengom. Na istome poetičkom tragu napisani su i romani Stari dečki (1975) i Gadni parking (1980), dok u poeziji sličnu tematsku orijentaciju označava popularna zbirka Frajerski nokturno (1976). Romani Kćerka (1986) i Krevet (1990) predstavljaju u Majdakovu opusu zaokret prema ambicioznomu projektu psihološke i socijalno angažirane proze koja temati-zira neuralgične točke naše novije političke povijesti, dok je roman Starac (1988) u našim okvirima jedan od rijetkih uspjelih pokušaja da se umjetnički snažno progo-vori o starenju, biološkoj regresiji i problemima ljudi koji se nalaze pri kraju svoga životnog puta. Pisao je i televizijske drame i književne kritike, a kao autor velikoga broja žanrovskih romana i parodija uvrstio se među naše najpopularnije prozaike. Tematski izazovan i žanrovski raznovrstan, Majdak je značajan akter na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.

Zvonimir Majdak„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Zvonimir Majdak (Zrinska kod Grubišnoga Polja, 1938) gimnaziju je završio u Virovitici, a 1964. diplomirao studij jugoslavistike na Filo-zofskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao urednik u zagrebačkim nakladničkim kućama „Zora“ i „Mladost“. God. 1968. – ‘69. boravio je kao gostujući pisac na Sveučilištu u Iowi (SAD). Uređivao je književne časopise Polet i Republika. Objavio je više od 40 knjiga, a pisao je i televi-zijske i radijske drame, putopise, kritike te film-ske scenarije. Za roman Krevet primio je 1990. Nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.

19

Josip MlakićG O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A R O M A N S V J E Ž E O B O J E N O

Josip Mlakić (Bugojno, BiH, 1964), prozaist, pjesnik i filmski scenarist, diplomirao je na Stro-jarskome fakultetu u Sarajevu. Živi i radi kao inženjer u Gornjem Vakufu – Uskoplju. Obja-vio je zbirke priča Puževa kućica (1997), Odraz u vodi (2002), Obiteljska slika (2002), Ponoćno sivo (izbor; 2004), romane Kad magle stanu (2000), Živi i mrtvi (2002), Psi i klaunovi (2006), Tra-gom zmijske košuljice (2007), Čuvari mostova (2007), Ljudi koji su sadili drveće (2010), Planet Friedman (2012), Svježe obojeno (2014), Božji gnjev (2014), te zbirku pjesama Oči androida (2004).

Roman Josipa Mlakića Svježe obojeno pripada prozi koja govori o problematici rata i njegovih posljedica, tematski dominantnomu dijelu autorova dosadašnjeg opusa. Zahvaljujući živoj imaginaciji i umijeću slaganja zanimljive priče u koju ugrađuje zagonetku što je protagonist mora riješiti, pisac i ovim romanom pokazuje kako u istoj temi uvijek zna biti drukčiji, nov.

Ono pak što se u Mlakićevoj ratnoj prozi trajno ponavlja jest njezin snažan anti-ratni naboj, spoznaja da je rat najveće zlo koje se ljudima može dogoditi. U pojedin-cima on budi rušilačke, zvjerske nagone, sije strah, tjeskobu i očaj, ponižava čovjeka i potire njegovo dostojanstvo, ostavlja ga bez krova i zavičaja, lišava života. A u psihi onih koji prođu i prežive takve kataklizmičke prizore ostavlja trajne, teške ožiljke.

U središnjem dijelu romana Svježe obojeno pripovijeda se o majci i njezinoj šesto-godišnjoj kćeri koje bježe iz svoga napadnutog sela negdje u Bosni i na tome putu susreću se s brutalnim licem rata. Nailaze na srušene, zapaljene, u brzini napuštene i opljačkane kuće, ostavljene starce, zaboravljene životinje, nepokopane leševe, vide šokantne prizore masovne grobnice. U prvom i trećem (završnom) dijelu romana govori se o tim istim likovima petnaestak godina poslije, u izbjeglištvu u Švedskoj. Zbog tragičnoga ratnog iskustva majka, koja umire od raka, ne želi se vratiti u Bosnu, a kći, sada studentica, pokušava se nositi sa zagonetkom svojih traumatičnih sjećanja iz djetinjstva i jednako mutnom potragom za novim identitetom.

Mlakić se u ovome romanu ne bavi velikim ratnim strategijama, taktikama i bitkama, vođama i politikama, nego bespomoćnim pojedincima koji su u ratnome kaosu egzi-stencijalno ugroženi i kojima je život duboko traumatiziran i mnogo godina nakon završetka rata. Individualizirajući dvije takve stradalnice među tisućama i tisućama sličnih, a osobito efektno suočavajući dječji doživljaj ratne stvarnosti s iskustvom odraslih, pisac njihovu intimnu tragediju izdiže na univerzalnu razinu, budeći cijelo vrijeme kod čitatelja snažan osjećaj sućuti.

glazbaF R A N O PA R A Ć , P R E D S J E D N I K K O M I S I J E

Zoran JuranićSanja Majer Bobetko

Sanda MajurecLjerka Očić

Vlatka OršanićĐorđe Stanetti

23

Od početaka javnih nastupa, i prije negoli je diplomirao kao prvi diplomant roga u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, Prerad Detiček kontinuirano je prisutan na hrvatskoj glazbenoj sceni čiji je jedan od najuglednijih predstavnika. Kao solist gostovao je na mnogim europskim koncertnim pozornicama te na hrvatskim i ino-zemnim festivalima izvodeći opsežan repertoar od Mozartovih djela do opusa suvre-menih skladatelja. Njegova umjetnička kreativna senzibilnost i vrhunska tehnička dotjeranost izvedbi bili su preduvjeti interpretacije kojom je dominirala pjevnost i kultivirani ton roga, bilo da je riječ o solističkim nastupima uz različite orkestre pod vodstvom istaknutih dirigenata, komornom muziciranju za koje je imao istančan smisao ili o recitalima. Potonje je prvi u Hrvatskoj organizirao i tako uspješno afir-mirao rog kao solističko glazbalo, dotad potpuno marginalizirano budući da, osim nekolicine manjih skladbi, hrvatske glazbene literature za rog gotovo i nije bilo. Nje-gov doprinos nacionalnom stvaralaštvu razvidan je iz brojnih skladbi čiji je nastanak izravno potaknuo, a neke su mu i posvećene. Za njega su pisali brojni hrvatski skla-datelji različitih generacija i glazbenih poetika: Krešimir Baranović, Igor Kuljerić, Bruno Bjelinski, Massimo Brajković, Emil Cosetto, Pavle Dešpalj, Anđelko Klobu-čar, Josip Magdić, Adalbert Marković, Rudolf Matz, Miroslav Miletić, Nikša Nji-rić, Boris Papandopulo i Stjepan Šulek. Više od dvadeset skladbi iz toga korpusa umjetnik je praizveo na koncertnome podiju. Među njima je pet koncerata za rog i orkestar, nekoliko sonata uz glasovir ili orgulje te manje skladbe za rog i različite komorne sastave. Zahvaljujući trajnim radiosnimkama i CD izdanjima (Koncerti za rog hrvatskih skladatelja, Antologija glazbe za rog hrvatskih skladatelja, Minijature za rog hrvatskih skladatelja), učinio ih je trajno dostupnima, a raskošno interpreta-tivno umijeće predstavio je i na trima pločama s djelima kanonskih skladatelja europ-ske glazbe za rog. Brigu za hrvatsko glazbeno stvaralaštvo potvrdio je i redaktorskim radom na skladbama za puhače Borisa Papandopula, kao i osnivanjem Hrvatskoga društva kornista, iskazujući i na taj način nepatvorenu ljubav prema svom glazbalu. Svekolikom djelatnošću u kojoj primarnu ulogu ima njegovo pionirsko djelovanje u afirmaciji jednog eminentno solističkog instrumenta, a potom i umjetnikov izravni utjecaj na stvaralaštvo hrvatske glazbe za rog, Prerad Detiček ostvario je jedinstven, neponovljiv i golem prilog hrvatskoj glazbenoj kulturi uopće.

Prerad Detiček„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Prerad Detiček (Zagreb, 1931) nakon završe-noga studija roga u klasi Dragana Gürtla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu usavršavao se na Konzervatoriju u Parizu i Berlinu. Još kao student postao je članom Zagrebačke filharmo-nije, bio je solist Simfonijskog orkestra RTV-a Zagreb, Opere HNK-a u Zagrebu, Komornog orkestra RTV-a Zagreb i Orkestra Jugoslavenske radio-difuzije, a od 1973. bio je dugogodišnji član Zagrebačkoga puhačkog kvinteta. Od 1968. intenzivno se bavio pedagogijom na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je tijekom više od četr-deset godina odgojio gotovo sve danas djelujuće hrvatske korniste, među njima i svjetsku korni-stičku zvijezdu Radovana Vlatkovića. Obnašao je dužnost prodekana i dekana; professor emeri-tus postao je 2008. godine. Kao gostujući profe-sor djelovao je u Sarajevu, vodio je međunarodne seminare u Grožnjanu, Dubrovniku i Grazu, bio je članom međunarodnih prosudbenih povje-renstava u Njemačkoj i Švicarskoj. Predsjednik je Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Dobitnik je više nagrada, među njima Nagrade Milka Trnina (1973, 1975), Nagrade grada Zagreba (1975, 2003) te Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

25

Uz impresivan repertoar, koji je razvila tijekom proteklih dvadeset godina, a koji uključuje stožernu literaturu od baroknoga razdoblja pa sve do suvremenih parti-tura, Martina Gojčeta Silić bilježi u 2014. godini četiri uspješna koncertna nastupa u okviru kojih je bila solistica u Trećoj simfoniji Gustava Mahlera na koncertu posve-ćenom uspomeni na uglednoga dirigenta Milana Horvata, u oratoriju Stabat Mater Karola Szymanowskog i u izvedbi skladbe Silazak na vrh za glas i komorni ansambl akademika Stanka Horvata.

Među njima posebno je istaknut vokalni recital što ga je uz sjajnu klavirsku surad-nju pijanistice Julije Gubajduline održala 10. svibnja 2014. u Hrvatskome glazbe-nom zavodu u okviru ciklusa Molto cantabile Koncertne direkcije Zagreb. Na toj „večeri Lieda“, naslovljenoj Nade i spomeni, hommage à Zinka Kunc, umjetnica se predstavila kao vrhunska interpretkinja solo popijevaka: od Wolfovih i Schumanno-vih na stihove Goethea, Heinea, Rückerta i Kernera preko Ščedrinova opusa A la Albeniz i mediteranskom ekspresivnošću zasićenih popijevaka Ive Paraća iz njegova ciklusa Musiche Pascoliane na stihove Giovannija Pascolija do osebujnih pjesama Pauline Viardot-Garcíje, vodeće francuske mezzosopranistice 19. stoljeća, napisa-nih na francuske i španjolske tekstove. Posegnuvši za njima, Martina Gojčeta Silić jasno je pokazala da svoj umjetnički integritet ne gradi samo na kanonskim sklada-teljima umjetničke solo popijevke zapadno-europske glazbene provenijencije već se ne ustručava posegnuti ni za rukopisom (zasad) marginalizirane skladateljice. Kao kontinuirana promotorica hrvatske glazbe ovim je koncertom odala počast velikoj sopranistici Zinki Kunc i opusu Musiche Pascoliane, po čijoj je pjesmi Nade i spo-meni cijeli koncert dobio ime. Tako oblikovan program omogućio joj je da u pot-punosti predstavi bogat spektar svojih interpretativnih mogućnosti, što je, otkriva-jući cjelovitim umjetničkim nastupom raznorodne izražajne skladateljske svjetove, Martina Gojčeta Silić vrhunskim umjetničkim senzibilitetom i učinila.

Martina Gojčeta SilićG O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “

Z A V O K A L N I R E C I TA L N A D E I S P O M E N I , H O M M A G E À Z I N K A K U N C

Martina Gojčeta Silić (Zagreb, 1972), mezzo-sopranistica, diplomirala je solo pjevanje 1998. godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu prof. Snježane Bujanović-Stanislav. Usavršavala se u Amsterdamu u Internatio-nal Opera Zentrumu. Na koncertnome podiju debitirala je za vrijeme studija, 1995., u Mozart-ovu Requiemu, a na opernoj pozornici godinu kasnije u Slovenskome narodnom gledališču u Mariboru kao Maddalena u Verdijevu Rigolettu. Izvodeći oratorijski i operni repertoar u rasponu od Bacha i Mozarta do Messiaena, Schönberga, Musorgskoga, Gotovca i Kuljerića, ostvarila je brojna gostovanja na hrvatskim i inozemnim koncertnim pozornicama te festivalima u Ita-liji, Velikoj Britaniji, Sloveniji i Francuskoj. Svoj repertoar, u koji ubraja više praizvedbi hrvat-skih skladatelja, uspješno nadopunjuje vokal-nim recitalima na kojima predstavlja delikatnu formu popijevke. Dobitnica je priznanja, između ostalih, Rektorove nagrade, Nagrade Muzičke akademije te nagradā Porin za izvedbe Hrvatske mise Borisa Papandopula i Hrvatskih božićnih pjesama u obradi skladatelja Tomislava Uhlika. Docentica je na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu.

likovne i primijenjene umjetnosti

M I R O S L A V G A Š PA R O V I Ć , P R E D S J E D N I K K O M I S I J E

Nataša IvančevićZvonko Maković

Vlado MartekIvan Marušić Klif

Nenad RobanVanja Žanko

29

Jagoda Buić Wuttke„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Jagoda Buić Wuttke jedna je od najosebujnijih osoba koje su se pojavile na umjetničkoj sceni u drugoj polovini prošloga stoljeća, a njezino cjelokupno djelo sublimacija je njezi-noga podrijetla, slobodoumnog odgoja, intelektualnog okruženja u kojem je odrastala, vje-čite znatiželje, mladenačkoga zanosa i umjetničkoga prkosa. Snažnoj kozmopolitskoj ori-jentaciji unatoč, ili upravo zbog nje, istovremeno je karakterizira i snažna ukorijenjenost i vezanost uz sredinu iz koje je potekla i njezinu kulturnu baštinu.

Uz kostimografsku djelatnost kojoj je posvećena tijekom pedesetih radom na raznovrsnim kazališnim komadima, intenzivno se bavi i dizajnom, ponajprije tekstila. U svojem je umjet-ničkom stvaralaštvu, istražujući materiju i teksturu, njihove mogućnosti i ograničenja, tra-žeći nov izraz i nove materijale, razvivši samosvojan i jedinstven izraz – tapiseriju, ujedinila svoje znanje i iskustvo dizajnerice, kostimografkinje, scenografkinje, slikarice, sudionice avangardnih kretanja umjetnosti te svoje duboko poštovanje i osjećanje kontinuiteta mile-nijske tradicije dalmatinskih tkalja, premošćuje svu tradiciju europske tapiserije i obraća se izravno korijenima, pristupivši tapiseriji na potpuno nov i drugačiji način.

Ključan je njezin doprinos inovacija u tapiseriji izvedena kao eksperiment u prostoru s ide-jom total dizajna, što joj je otvorilo put svjetskim nagradama i muzejima.

Prvi put tapiseriju izlaže 1963. u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu na reprezen-tativnoj izložbi Savremena jugoslovenska tapiserija, koja je gostovala u Helsinkiju, Oslu i Kopenhagenu. Uz organizaciju istraživačko-studijsko-proizvodnoga rada u Jugoslaviji i Parizu, godinu 1973./’74. obilježava blok od pet samostalnih izložbi, koje su okrunile nje-zinu prisutnost na međunarodnim kolektivnim izložbama. Posljednjih nekoliko godina trajne se umjetničke preokupacije Jagode Buić Wuttke, ponajprije ispitujući stav prema tra-diciji, prema izazovu materije i izražajnim sredstvima, ogledaju u seriji kolaža carta canta u kojima se umjetnica bavi preispitivanjem „uobičajene“ materije papira.

Kontinuirano prisutna na svjetskoj likovnoj sceni gotovo šezdeset godina, nastupila je na više od šezdeset samostalnih i 250 grupnih izložbi diljem svijeta, a njezini radovi ovjenčani su najprestižnijim svjetskim nagradama.

Godine 2010. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu održana je velika retrospektivna izložba Jagode Buić Wuttke s namjerom da se prikaže njezino trajanje na domaćoj i inoze-mnoj umjetničkoj sceni, širina i raznovrsnost njezinog opusa te pruži poticaj daljnjim istra-živanjima i vrednovanjima njezinog umjetničkog doprinosa.

Jagoda Buić Wuttke (Split, 1930) para-lelno s Akademijom primijenjenih umjet-nosti upisuje i studij povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, a 1952. godine boravi u Rimu, gdje pohađa studij film-ske scenografije u eksperimentalnome studiju Cinecittà. Iste godine u Veneciji studira povijest kostimografije (Centro internazionale delle arti e del costume di Palazzo Grassi), a 1953. odlazi u Beč na Akademie für angewandte Kunst, koju će završiti s najvišom pohvalom za diplomski rad. Realizirala je više od 120 projekata kao kostimografkinja i sceno-grafkinja za opere, balete, drame i fil-move u različitim zemljama. Godine 1965. stvara svoju prvu tekstilnu formu u prostoru, koju je otkupio Muzej Ste-delijk iz Amsterdama. Od tada izlaže svoje monumentalne tekstilne insta-lacije na svjetskim bijenalima, javnim i privatnim umjetničkim zbirkama i u najvažnijim svjetskim muzejima (Metro-politan Museum of Art, New York; Ste-delijk Museum, Amsterdam; Musée des arts décoratifs, Lausanne; Musée d’art moderne de la ville de Paris). Dobit-nica je brojnih svjetskih i domaćih nagrada, a 2014. nagrađena je najvišim UNESCO-ovim priznanjem za umjet-nički doprinos − Medaljom Picasso.

31

Marko TadićG O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “

Z A I Z LO Ž B U P O G L E D U Č U D U U G A L E R I J I G A L Ž E N I C A

Marko Tadić umjetnik je čiji je rad prepoznat kao izraz sklonosti narativnim prose-deima koji svoje podrijetlo imaju u književnosti i filmu. Izložba Pogled u čudu u Gale-riji Galženica u 2014. svojevrsna je retrospektiva njegovih nagrađivanih animiranih radova: The black ouija board (2008), I speak true things (2010), We used to call it: Moon (2011), Borne by the birds (2013) i Until a breath of air (2014). Kombinira-jući kolaž, crtež te nađene materijale poput starih razglednica i zemljopisnih karata, Tadić stvara nove prostore lutanja unutar kratkih filmskih narativa.

Koristeći tehniku stop frame animacije, vrlo nježnim pomakom balansira na granici između različitih medija. Pomične slike koje gledamo prikazuju se unutar reproduk-cija prostora i objekata koje prizivaju neke poznate elemente iz povijesti kinemato-grafije − kutiju kinozvučnika, montažno platno vojnoga kina... Svaka instalacija tre-tira prostor gledatelja i prostor prikazivanja na različit način − Tadić nas aktivira u dvojakoj ulozi: kinogledatelja i posjetitelja izložbe.

Marko Tadić (Sisak, 1979) diplomirao je sli-karstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci u Italiji. Izlagao je radove na nizu samo-stalnih izložbi, u Budimpešti, Osijeku, Dubrov-niku, Sisku, Velikoj Gorici, Zagrebu, New Yorku i Berlinu, te skupnih izložbi u Zagrebu, Sisku, Velikoj Gorici, Zadru, Puli, Poreču, Labinu, Zla-rinu, Rijeci, Ljubljani, Beogradu, Newcastleu, Kasselu, Regensburgu, Berlinu, Frankfurtu, Beču, Grazu, Firenci, Torinu, Avesti, Helsin-kiju, New Yorku, Los Angelesu i Nottinghamu. Dobitnik je brojnih nagrada: treće nagrade T-HT@MSU (Zagreb, 2010), nagrade Rado-slav Putar (Zagreb, 2008), nagrade za crtež na Salonu mladih (Zagreb, 2006) i prve nagrade na Salonu mladih (Sisak, 2000, 2001).

filmska umjetnostV E R I C A R O B I Ć - Š K A R I C A , P R E D S J E D N I C A K O M I S I J E

Nikica GilićZvonimir Jurić

Ksenija MarinkovićDiana Nenadić

Urša RaukarDanilo Šerbedžija

35

Ivo Štivičić„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Televizijski i filmski scenarist, urednik i dramaturg Ivo Štivičić najvažniji je scenarist u povijesti Hrvatske televizije i Televizije Zagreb, iznimno zaslužan zbog afirmiranja televizijskih pokretnih slika kao umjetničkoga medija. U njegovoj je izvedbi televizijskoga scenarija omogućena uspo-redba i ravnopravnost televizije s medijem filma snimljenoga za prikazivanje u kinima, a njegovi su radovi za kinofilmove u rangu najboljih scenarija čitave povijesti hrvatskog igranog filma. Žan-rovski fleksibilan i uvijek zainteresiran za dramsku napetost, vješt u karakterizaciji likova putem radnje i vrhunskih dijaloga, Štivičićev je rad glasovit i po sjajnome smislu za diskretni humor inte-griran u radnju, omogućivši nove kreativne prostore mediju televizije kojim se najviše bavio, gdje su podjednako uvjerljive i ugledne i Štivičićeve adaptacije književnih predložaka i njegovi izvorni scenariji. Jedinstven opus uspjelih adaptacija i reinterpretacija stvaralaštva pisca Miroslava Krleže (primjerice dvodijelni TV film Tomo Bakran, serijal Putovanje u Vučjak i igrani kinofilm Horva-tov izbor) bez premca je u hrvatskoj kulturi, a veoma su zapažene i Štivičićeve scenarističke obrade književnih djela Antuna Gustava Matoša, Ranka Marinkovića i drugih pisaca. Nakon televizijskih drama kao što su Balkon i Vražji otok te scenarija za cjelovečernji igrani film Dvostruki obruč (1963) Nikole Tanhofera, neobično ostvarenje ondašnje kinematografije, Štivičić vrhunac svoga stvara-laštva doživljava 1970. godine kao scenarist kriminalističko-ratne igrane serije Televizije Zagreb Kuda idu divlje svinje, djela iznimno uvjerljivo koncipiranih likova i jedne od najboljih hrvatskih televizijskih serija uopće. Taj portret povijesno burnoga vremena prepun je provokativnih prizora i jasnih aluzija na univerzalne ljudske osobine i zakonitosti međuljudskih odnosa (dijelom i zbog izbjegavanja većine stereotipa vezanih uz pripadnike raznih jedinica u vihoru Drugoga svjetskog rata), a posebno je uvjerljivo obogaćivanje psihološke razrade žanrovskim elementima trilera. Među najuspjelijim Štivičićevim radovima i vrhuncima pisanja za ekran u Hrvatskoj svakako je i televizij-ska serija Putovanje u Vučjak iz 1984., od petnaest epizoda u režiji Ede Galića, fascinantna pano-rama jedne ranije epohe i kreativna parafraza relativno kratkoga predloška Miroslava Krleže, kao i cjelovečernji igrani film Horvatov izbor (Edo Galić, 1985), samostalno umjetničko djelo izve-deno iz istih pretpostavki kao i Putovanje u Vučjak. Majstor televizijskih i filmskih pisanih formi, podjednako dojmljiv u kratkim i dugim vrstama dramskih i fikcijskih pisanih tekstova, Ivo Štivi-čić jedinstven je promicatelj majstorstva riječi u hrvatskim pokretnim slikama. Taj predstavnik izrazito srednjoeuropskoga tipa kulture, inspirirane starijim umjetnostima, ali zadivljene pokret-nim slikama, nedosegnuti je uzor budućih generacija hrvatskih scenarista.

Ostali važniji televizijski scenariji: Svadba (1959), Gola cesta (1961), Vučjak (1961), Pijana noć 1944. (1962), Kandidat smrti (1963), Mokra koža (1966), Zatezanje konopca (1967), Kokošari (1968), Karmine (1977), Puška u cik zore (1980), Brisani prostor (1981), Tamburaši (1982), Uskrsnuće nade (1996).

Ivo Štivičić (Rešetari kraj Nove Gra-diške, 1936) studirao je na Pravnome fakultetu i na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Pisao je kritike u Studentskome listu i na Radio Zagrebu, a na Televi-ziji Zagreb radi od 1958. godine kao dramaturg, scenarist i urednik. Bio je i savjetnik za umjetnička i dramska pita-nja glavnog urednika Hrvatske televizije. Adaptirao je za televiziju brojne drame i pisao originalne scenarije, po kojima su radili vodeći televizijski i filmski redate-lji, poput Eduarda (Ede) Galića, Ivana Hetricha, Marija Fanellija i Nikole Tan-hofera. Radio je i za producente izvan Hrvatske (Televizija Sarajevo, Televizija Beograd). Godine 1970. prema njegovu je scenariju snimljena kultna serija Kuda idu divlje svinje, a karijeru u osamdese-tima obilježili su mu serija Putovanje u Vučjak i igrani kinofilm Horvatov izbor. Godine 1992. postao je urednik Dram-skoga programa HTV-a, a na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predavao je televizijsku dramaturgiju. Na Hrvat-skoj je televiziji radio sve do 2000., a iste je godine dobio Nagradu za životno djelo „Ivan Šibl“ za televizijski rad. Dobitnik je i Nagrade grada Zagreba, članom Dru štva hrvatskih književnika postao je 1966. godine, a objavio je i knjigu dram-skih tekstova Ratnici (1968).

37

Emir HadžihafizbegovićG O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “

Z A U LO G U U F I L M U TA K VA S U P R AV I L A

Ako su filmski narativi u kojima se pojavljuje Hadžihafizbegović često točka u kojoj se prelamaju i dodiruju tranzicijske i postdejtonovske stvarnosti susjednih država bivše Jugoslavije, uloga Ive Jozića besprijekorno odigrana u Sviličićevu filmu Takva su pravila (2014) sažima na neki način nemoć, frustracije i gnjev koji, i ovdje i tamo, mogu pogoditi običnoga čovjeka u susretu s iracionalnim nasiljem, nemarnim insti-tucijama i bezobzirnim pravilima nesređenih postkomunističkih i drugih otuđenih društava. U takvim se okolnostima čak i savjestan vozač gradskog autobusa, brižan otac i miran obiteljski čovjek iz jedne od zagrebačkih radničkih „panelovki“ lako pretvori u samozvanoga djelitelja pravde.

Upravo takvu preobrazbu doživljava protagonist Sviličićeva filma u interpretaciji Hadžihafizbegovića. Lik oca kojem su delinkventi na smrt premlatili sina, zdrav-stvene službe uskratile adekvatnu pomoć, a policija okrenula leđa, iskusni glumac i u ovome filmu oblikuje podjednako fizičkom i jezično-govornom autentičnošću kao i jedinstvenim repertoarom preciznih glumačkih artikulacija različitih psihičkih stanja: od gotovo tupe svakodnevne mirnoće, preko potiskivanja traume, do nasilne abreakcije. „Potkožno“ vrenje njegova lika pritom se osjeća i u načinu ispunjavanja mizanscena (u nenametljivoj suigri s Jasnom Žalica i kamerom), kao i u mikroglu-mačkim bravurama lica, osobito izražajna pogleda, kojima precizno posreduje proživ-ljenu emociju i izaziva gledateljsku empatiju. Pet osvojenih nagrada na međunarod-nim festivalima za najbolju mušku ulogu u ovome filmu tek su jedan od sporednih dokaza da glumačko umijeće Hadžihafizbegovića, zajedno s tjeskobnom hrvatskom pričom u koju je ucijepljeno, posvuda jednako snažno odjekuje.

Emir Hadžihafizbegović (Tuzla, BiH, 1961) kazališni je, televizijski i filmski glumac s diplo-mom Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, koju je stekao studijem u klasi Emira Kusturice. Prve od osamdesetak dosad ostvarenih uloga odigrao je 1980-ih, među ostalima i u Kusturi-činu Ocu na službenom putu. Nakon višegodišnje ratne stanke pojavljuje se i ističe u gotovo svim važnijim bosanskohercegovačkim filmovima. Podjednako je glumački prisutan u kinematogra-fijama regionalnog okruženja, a osobito hvaljen i višestruko nagrađivan na regionalnim i među-narodnim festivalima za uloge u djelima hrvat-skih redatelja od Rajka Grlića i Branka Schmidta do Zvonimira Jurića, Gorana Devića, Antonija Nuića i Ognjena Sviličića, ostvarene proteklih desetak godina.

kazališna umjetnostH E L E N A B U L J A N , P R E D S J E D N I C A K O M I S I J E

Hrvoje IvankovićDinka JeričevićMarija Sekelez

Boris SenkerDoris Šarić Kukuljica

Milko Šparemblek

41

Marija Kohn„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Od srednjoškolskih i studentskih dana, kad je amaterski nastupala u Omladinskome kulturno--umjetničkom društvu Marin Držić i Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, pa potom ispit-nih predstava na Akademiji te uloga ostvarenih u Studentskome kazalištu Ivan Goran Kovačić i Studentskom eksperimentalnom kazalištu, do kraja 1990-ih godina, kad se uglavnom povukla s kazališnih pozornica i nastavila glumiti na filmu i televiziji, Marija Kohn interpretirala je oko 120 dramskih i 70 filmskih, odnosno televizijskih likova. U šest desetljeća glumačkoga rada postala je jednom od najustrajnijih i najmanje predvidljivih naših istraživačica dramskih i kazališnih pro-stora koja se nije obazirala na uvriježene granice i ograničenja. Ne samo da je nastupala u gotovo svim našim kazališnim središtima, od Dubrovnika do Osijeka – a s Teatrom u gostima osamdese-tih godina pohodila i sve jugoslavenske gradove i gradiće s imalo uporabljivim kazališnim dvora-nama – nego je proputovala i kroz sve hrvatske govore i narječja, i kroz povijest dramske književ-nosti te istražila mnoge i posve različite dramske svjetove, od komičkih do tragičkih, od antičkih do postmodernih. Već kao članica ansambla netom osnovana Zagrebačkoga dramskog kazališta, s kojim je ostvarila gotovo pola svojih kazališnih uloga, pokazala je da s lakoćom prelazi iz žanra u žanr, iz stila u stil, iz standardnoga književnog jezika u razne regionalne idiome. Mogla je stoga već zarana postati jednom od nositeljica i poetsko-filozofskoga repertoarskog niza – kao Anouilhova Antigona ili Giraudouxova Gillette – i psihološko-realističkoga niza – kao Millerova Betty Parris ili O’Neillova Mergie – i avangardističkog, antidramskog niza – kao Beckettova Nell i Vitracova Emilie Paumelle. Pamte se na pozornici u Frankopanskoj i na drugim zatvorenim i otvorenim, festi-valskim našim pozornicama i njezine ponekad posve oprečne, gotovo nespojive, a svagda pomno karakterizirane, snažne, životne i uvjerljive djevojke, žene i starice u Euripidu (Hekuba), Shakes-peareu (Ofelija i Maria), Jonsonu (Fina gospođa Kate Laziguz), Calderónu (Isabela), Molièreu (Gospođa Pernelle i Elise), Ostrovskom (Vereščagina), Pirandellu (Gospođa Frola), Krleži (Eva, Mamica i Eva Amerikanka), Novaku (Erminija), Schwabu (Erna), Brešanu (Mrkuša, Gospođica Vesić i Marta Čikeša). Bila je, razumije se, nezamjenjiva u izvedbama Nalješkovićevih farsi, kao Baba i Mati, Držićevih komedija, kao Dobre i Variva u Skupu, Petrunjela u Dundu Maroju, Oma-kala u Grižuli, Vojnovićevih drama, kao Pavle u Sutonu, Ida pa Mare u Na taraci, Mare u Maš-karatama ispod kuplja te Jele u monodrami izvedenoj iz Ekvinocija, a posebna su potvrda širini njezina glumačkog umijeća dvije antologijske kajkavske uloge u Kolarovim sumorno-humornim prikazima sjevernohrvatskoga sela: nenadmašna Roža u Svoga tela gospodar godine 1956., ponov-ljena te trajno sačuvana i na filmu, i Kata Labudan u Brezi godine 1996.

Marija Kohn (Lopud, 1934) ško-lovala se u Dubrovniku, gdje je i počela amaterski glumiti. Studij glume na zagrebačkoj Akademiji upisala je 1953., a diplomirala 1956. godine. Od 1957. do 1983. u angaž-manu je u Zagrebačkome dram-skom kazalištu (današnjem Grad-skom dramskom kazalištu Gavella), od 1983. do 1987. kao samostalna umjetnica nastupa u Teatru &TD i Teatru u gostima, potom je, od 1987., članica Satiričkoga kazali-šta Jazavac (danas Kerempuh), te od 1990. do umirovljenja 1999. Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Sudjelovala je u mnogim radijskim emisijama, posebno dram-skim, glumila na filmu i televiziji. Za svoj je rad dobila niz priznanja, među kojima su i Nagrada Sterijina pozorja u Novom Sadu, Zlatna arena u Puli, godišnja „Nagrada Vladimir Nazor“, Nagrada grada Zagreba te Nagrada Mila Dimitrijević Hrvat-skoga narodnog kazališta u Zagrebu.

43

Jelena MiholjevićG O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “

Z A U LO G U O L G E U P R E D S TAV I T R I S E S T R E

Ulogom Olge u Čehovljevoj drami Tri sestre Jelena Miholjević još je jednom doprla do najtananijih slojeva ljudske psihe, pretapajući duševna vrenja i unutarnje turbu-lencije svoga lika u reljefnu sliku nemira i čežnje, sanjarenja i prepuštanja, egzalta-cije i bola. U Čehovljevoj tragikomediji utapanja u ustajalost sredine, koju je reda-telj Slobodan Unkovski suptilno izobličio do grotesknoga i karikaturalnoga, njezina je Olga bila osnovna mjerna jedinica stila: snažne i neodoljive komičke akcente gra-dila je minimalnim pomacima od realističnoga, pri čemu se ponekad činilo kao da je i sama iznenađena situacijama u kojima je zatjecala svoje tijelo ili reagirala na svi-jet oko sebe, a težinu trenutka i misli koje su je opsjedale akumulirala je u dugačkim i znakovitim šutnjama, u nijemoj igri nemirne geste i pokreta, u pogledu − prodor-nom, ustreptalom, rezigniranom − koji je govorio sve što je Olga propustila izravno reći, kako o drugima, tako i o sebi samoj; o postupnome, ali neumitnome pristajanju na ritam i usud provincijskoga života. Bilo je u toj nijemoj igri zatomljavanja vlastitih osjećaja i nekoliko antologijskih trenutaka: intenzivna šutnja kojom do bijesa dovodi Andreja, neočekivano pijanstvo protiv kojeg se likom bori, ali ga glumom potencira, ili strasni poljubac kojim se oprašta od Veršinina − taj posve iracionalni iskorak iz stvarnosti u kojoj živi, kao dokaz da i u njezinom unutarnjem svijetu bijesne oluje te prebivaju strasti, žudnje i neostvarene ljubavi. Miholjevićkine verbalne dionice, uvijek besprijekorno izbalansirane, kako intonacijski, tako i značenjski, dodatno su pridonijele Olginoj karakternoj i biografskoj punoći, a impostacija njezina lika, kao svojevrsnoga katalizatora zbivanja u kući Prozorovih, učinila ju je puno prisutnijom na sceni nego što je to u kvantitativnome smislu doista i bila. Olga Jelene Miholje-vić velika je uloga u predstavi dobrih glumačkih ostvarenja i nadahnutoga redatelj-skog koncepta, predstavi koja nam je još jednom pokazala zašto neki pisci žive puno dulje od svojih suvremenika i epoha.

Jelena Miholjević (Zagreb, 1969) glumu je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dram-ske umjetnosti 1992. Prvi angažman dobila je u Teatru &TD, u kojem je ostvarila desetak uloga, uglavnom u djelima suvremenih autora, te bila proglašena najboljom glumicom sezone 1993./’94. Od 1995. stalna je članica GDK-a Gavella, gdje se nametnula kao jedna od nosi-teljica repertoara, ostvarivši do danas više od tri-deset uloga (Laura u Dundu Maroju M. Držića, Prva trudnica u Prije sna L. Kaštelan, Vjera u Četvrtoj sestri J. Glowackog, Dolly Hamma u Orfej silazi T. Williamsa, Klara u Ledi M. Krleže, Fjokla Ivanovna u Ženidbi N. V. Gogolja, Franja u Prolazi sve D. Mihanovića). Nastupala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama (Nagrada hrvat-skoga glumišta za naslovnu ulogu u Kati Kapu-ralici V. Stullija) te u Crnogorskome narod-nom pozorištu u Podgorici, gdje je nagrađena za ulogu Arkadine u Galebu A. P. Čehova. S više od trideset ostvarenih uloga istaknula se i kao televizijska i filmska glumica.

arhitektura i urbanizamZ O R A N Z I DA R I Ć , P R E D S J E D N I K K O M I S I J E

Zoran BoševskiIvana Ergić

Jasna GaljerKrunoslav Ivanišin

Nana PalinićKrešimir Rogina

47

Ivan Crnković„ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “ Z A Ž I V O T N O D J E LO

Ne cilj nego traženje, duhovita i ne-stilska, divlja, ali sofisticirana, više tekstualna nego kon-tekstualna, bespredmetna, spekulativna, autonomna, eksperimentalna, radikalna, dvodimenzionalna arhitektura triju ravnina profesora Crnkovića nadebelo je premazana crvenom bojom iz tube Jacksona Pollocka. Ako je figurativna, pritom nije i narativna, a ako je apstraktna, tada nije bez središta, ispražnjena od sadržaja. Ni gluha na tradiciju, ni slijepa avangarda: niz zavodljivih i izazovnih odgovora za neki još neviđen, hrabar grad izazova.

Projekt novoga hrvatskog dvorca ili kuće sa šest jednakih soba, maketa bez mjesta sastavljena iz tlocrta, nacrta i bokocrta − jedna je krajnost jedinstvenog opusa. Na drugoj su krajnosti pre-široko stubište galerije Karas tik do tramvajske pruge u cen-tru Zagreba i kuća Dropuljić u Prološcu kraj Imotskoga, ostavljena u polju nasred vinograda. Na pustom otoku – hladnjak s pićem: projekti za tadašnji Trg Republike sa zakrivljenom prugom duž koje bi se tramvaj milovao s pješacima, za muzej suvre-mene umjetnosti u Paromlinu i tornjeve od oniksa na Medvedgradu, potom projekt dovršenja unutrašnjosti Svetog Blaža kao odgovor na pitanje „što bi napravio Kova-čić da živi u našim vremenima?“ i naposljetku projekt za hotel-grad u Draškoviće-voj ulici, a u hotelu Piazza Dalmazia: ovo su samo isječci nekoga sasvim nam nepo-znatog i sasvim drukčijega, začudnoga glavnog hrvatskog velegrada.

A začudni, neponovljivi pedagoški ideal naličje je ove arhitektonske paradigme pro-dornoga pogleda na svijet iz uzvišene perspektive odvojene od objekta promatranja i neovisne o prostornome doživljaju. Tako se, bez zadrške, ovomu nizu mogu pribrojiti i brojni projekti i kontra-projekti brojnih profesorovih studenata: živa i nezavršena tradicija. Njegov kritički doprinos zagrebačkoj arhitektonskoj školi, hrvatskoj arhi-tekturi i kulturi u cjelini ne treba mjeriti kubičnim, kvadratnim i dužnim metrima. „Nagrada Vladimir Nazor“ za životno djelo zasluženo odlazi arhitektu i profesoru zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Ivanu Crnkoviću, zato što je svojim projek-tantskim, graditeljskim i pedagoškim radom uspio nepobitno dokazati da arhitek-tura doista jest sredstvo kojim možemo doći i do umjetničkoga djela.

Professor emeritus Ivan Crnković (Zagreb, 1941) diplomirao je na zagrebačkom Arhitek-tonskom fakultetu 1965. godine. Posvećenost arhitekturi provodi kao autor projekata antolo-gijskoga značaja i karizmatični nastavnik arhi-tektonskoga projektiranja. Njegova su najupe-čatljivija djela dječji vrtić u Samoboru iz 1975., Salon galerije Karas u Zagrebu iz 1986., obitelj-ska kuća Dropuljić kraj Imotskoga iz 1981., vin-ski klub Kabinet u Zagrebu iz 1989., stambena zgrada u Zagrebu u Gregorčićevoj ulici iz 1990. godine. Specifičan naboj arhitektonske misli beskompromisno dolazi do izražaja u konceptu-alnim i natječajnim radovima s posebnim nagla-skom na projektu Novoga hrvatskog dvorca iz 1983. godine (s Emilom Šverkom), maketom kojeg se 1991. godine Hrvatska prvi put pred-stavila svjetskoj umjetničkoj javnosti u Giardi-nima Venecijanskoga bijenala.

Ivan Crnković je arhitekt i profesor, samozvani „koreograf točaka, crta i ploha“.

49

G O D I Š N J A „ N A G R A DA V L A D I M I R N A Z O R “Z A Š K O L U I V R T I Ć U S K LO P U O D G O J N O - O B R A Z O V N O G A

K O M P L E K S A „ K A J Z E R I C A “ U Z A G R E B U

Emil Špirić, Vedran Pedišić, Juan José Núñez Andrade,

Erick Velasco Farrera

Odgojno-obrazovni kompleks „Kajzerica“ stvara novu suvremenu strukturu koja promovira javni prostor. Primjenom standardnih graditeljskih elemenata cijeli kom-pleks odiše nenametljivošću. Suzdržanim i odmjerenim pragmatizmom sukladan je vremenu u kojem nastaje.

Koncept je izveden iz kontekstualnih inspiracija: vegetativnoga fenomena i pomak-nutoga smjera ulica stare Kajzerice, a zatim provjeravan i potvrđivan kroz funkcio-nalnu kompleksnost koja određuje tipove mjesta, sustave prostora i kompozicijske formacije i gabarite.

Podignuti razredni traktovi natkrivaju prilazni trg škole, otvaraju transparentnosti, prozračnosti, kontinuitete i veze u lokaciji, metaforički supstituiraju krošnje i sjene autohtonih stabala, oslobađaju parcelu i omogućuju očuvanje ili repliku autentič-noga zelenila.

Zbog posebnosti organizacijskih i životnih tokova odvojena je zgrada škole od zgrade vrtića. Uređeni su posebni i odvojeni ulazi, odvojeni su volumeni te su te dvije zgrade bića za sebe, vezane sličnom unutarnjom organizacijom, sukladnim tlocrtnim dimen-zijama i prilaznim trgom koji je postavljen u središte parcele kao zajednički vanjski prostor. Kompaktni karakter zgrada oslobađa veliki dio parcele za druge namjene: sportske terene, dječja igrališta, hortikulturne površine s autentičnim ili novim zele-nim jedinicama ili površinama. Obje su građevine niskoenergetske te koriste obnov-ljive izvore energije.

51

Emil Špirić (Vodice, 1939) diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1963. Godine 1998. izabran je u znanstveno- -nastavno zvanje izvanrednoga profesora, a 2003. u umjetničko-nastavno zvanje redovitoga profesora. Doktorsku disertaciju „Istra-živanje parametara u otvorenom polju diskursa o arhitekturi“ obranio je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1972. godine sudjelovao je samostalno ili u ekipi na brojnim arhitektonskim natječajima te izradio više projekata od kojih su neki realizirani. Vrijedi istaknuti opsežan i kompleksan projekt Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu, spomenik žrtvama fašizma u Vodicama, dogradnju O. Š. „Tituš Brezovački“ u Zagrebu te projekt Doma boraca i omladine (danas Krešimirov dom) u Šibeniku, za kojega je 1987. dobio godišnju „Nagradu Vladimir Nazor“.

Vedran Pedišić (Zagreb, 1969) diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1996. Od 2003. vodi arhitektonski ured San-grad. Od 2006. do 2010. bio je honorarni asistent na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na Katedri za arhitektonsko projektira-nje. Sudjelujući na brojnim arhitektonskim natječajima, dobio je više nagrada i priznanja (Autobusni kolodvor Samobor 1997. – I. nagrada, Obrtnički centar u Zagrebu 2010. – I. nagrada, Sveučilišna knjižnica u Osijeku – I. nagrada, Studentski restoran u Varaždinu 2012. – I. nagrada). Vrijedi istaknuti i velik broj realizacija: Poslovno-stambene zgrade na Zelenome trgu i Horvaćanskoj cesti, Sport-ske dvorane O. Š. „Tituš Brezovački“ i Sveti Martin na Muri, Hotel Spa Golfer (Sveti Martin na Muri), Bazenski kompleks u Slavon-skome Brodu, Studentski restoran u Varaždinu, školu i vrtić „Kajzerica“. Dobitnik je nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata „Viktor Kovačić“ (2006, 2014).

Juan José Núñez Andrade (Guadalajara, Meksiko, 1977) diplomirao je na arhitektonskome fakultetu ITSEM-u u Monterreyju u Mek-siku. Magistrirao je na održivoj infrastrukturi i analizi izgrađenog okoliša na Kraljevskome tehnološkom institutu (KTH) u Stockholmu (Švedska). Trenutno radi kao voditelj projekta u tvrtki Dalekovod Projekt d.o.o. Zajedno s E. Špirićem, V. Pedišićem i E. Velascom Farre-rom dobitnik je prve nagrade na temelju natječaja za odgojno-obrazovni kompleks na Kajzerici u Zagrebu.

Erick Velasco Farrera (Aguascalientes, Meksiko, 1980) diplomirao je na arhitektonskome fakultetu u Aguascalientesu 2003. Od 2007. vodi arhitektonski ured AVP arhitekti. Realizacije (izbor): ulazni objekt Campestre Country Cluba u Aguascalientesu (s Ambiente Arquitectos), Kuća Morales, Aguascalientes, nagrada na natječaju za odgojno-obrazovni kompleks na Kajzerici u Zagrebu (s E. Špirićem, V. Pedišićem i J. J. Andradeom), nagrada na natječaju za Obrtnički centar u Zagrebu (s E. Špirićem, V. Pedišićem i M. Hofmannom), nagrada za Sveučilišnu knjižnicu u Osijeku (s I. Marjančević, V. Pedišićem, G. Gregurić i M. Hofmannom), nagrada za Studentski resto-ran u Varaždinu (s V. Pedišićem, H. Davidovskim, M. Hofmannom i I. Marjančević).

dobitnici„Nagrade Vladimir Nazor“

1959. – 2013.

55

ARHITEKTURA I URBANIZAM FILMSKA UMJETNOSTNAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO

1965. Mladen Kauzlarić1966. Juraj Denzler1967. Stjepan Planić1968. Alfred Albini1969. Josip Seissel1970. Stjepan Gomboš

Lavoslav Horvat1971. Antun Ulrich1972. Drago Galić1973. Marijan Haberle1974. Vlado Antolić1975. Lovro Perković1976. Slavko Lowy1977. Zvonimir Vrkljan1978. Božidar Rašica1979. Franjo Bahovec1980. Stanko Fabris1981. Božidar Tušek1982. Andre Mohorovičić1983. Zdenko Kolacio1984. Ivan Vitić1985. Neven Šegvić1986. Dragan Boltar1987. Aleksandar Dragomanović1988. Miroslav Begović1989. Zdravko Bregovac1990. Zdenko Sila1991. Boris Magaš1992. Vjenceslav Richter1993. Grozdan Knežević1994. Ivo Radić1995. Zoja Dumengjić1996. Bruno Milić1997. Sena Sekulić -Gvozdanović1998. Ivo Geršić1999. Jerko Marasović

Tomislav Marasović2000. Silvana Seissel2001. Julije De Luca2002. Ante Marinović -Uzelac2003. Andrija Mutnjaković2004. Slavko Jelinek2005. Mirko Maretić2006. Ante Rožić2007. Ante Vulin2008. Nikola Filipović2009. Boris Krstulović2010. Dinko Kovačić2011. Radovan Miščević2012. Hildegard Auf-Franić2013. Radovan Delalle

GODIŠNJA NAGRADA

1965. Neven Šegvić1966. Josip Uhlik i Bernardo Bernardi1970. Ante Rožić1971. Boris Krstulović1972. Grozdan Knežević1973. Dinko Kovačić i Mihajlo Zorić1974. Ivan Filipčić i Berislav Šerbetić1975. Ante Vulin1976. Zdenko Kolacio

Igor Emili1977. Ante Marinović- Uzelac

Jerko Rošin1978. Dražen Janković, Zrinka

Supek- Andrijević i Josip Hitil1979. Boris Magaš1980. Milan Mitevski1982. Radovan Tajder i Mladen Anđel1983. Branko Kincl1984. Marina Dropulić i Duško Dropulić1985. Marijan Hržić,

Zvonimir Krznarić i Davor Mance

1986. Ivan Juras i Emil Špirić1987. Dražen Juračić1988. Ines Filipović1989. Velimir Neidhardt1990. Andrija Mutnjaković1991. Nikola Bašić1992. Nenad Fabijanić1994. Nikola Bašić1995. Velimir Neidhardt,

Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Davor Mance

1996. Hildegard Auf- Franić i Tonči Žarnić

1997. Ante Kuzmanić i Eugen Širola1998. Branko Silađin1999. Studio 3LHD

(Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak)

2000. Miroslav Geng2001. Vinko Penezić i Krešimir Rogina2002. Lenko Pleština2003. Iva Letilović i Morana Vlahović2004. Studio Capsula

(Ivana Ergić, Vanja Ilić, Vesna Milutin)

2005. Saša Randić i Idis Turato2006. Goran Rako2007. Lea Pelivan i Toma Plejić/Studio UP2008. Marijan Hržić2009. Studio 3LHD2010. Nikola Bašić2011. Nenad Fabijanić2012. Neno Kezić i Emil Šverko2013. Damir Gamulin, Margita Grubiša,

Igor Presečan, Ivana Žalac, Marin Jelčić, Zvonimir Kralj

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO

1967. Oktavijan Miletić1970. Branko Marijanović1973. Fedor Hanžeković1974. Branko Blažina1975. Antun Nalis1976. Rudolf Sremec1977. Branko Majer1978. Obrad Gluščević1979. Branko Belan1980. Branko Bauer1981. Aleksandar Marks1982. Mate Relja1983. Krešo Golik1984. Fadil Hadžić1985. Nikola Tanhofer1986. Vatroslav Mimica1987. Ante Babaja1988. Tomislav Pinter1989. Frano Vodopivec1990. Antun Vrdoljak1991. Fabijan Šovagović1992. Zvonimir Berković1993. Radojka Tanhofer1994. Pavao Štalter1995. Željko Senečić1996. Mia Oremović1997. Tea Brunšmid1998. Boris Dvornik1999. Ante Peterlić2000. Duško Jeričević2001. Ernest Gregl2002. Borivoj Dovniković2003. Ilija Ivezić2004. Vladimir Tadej2005. Zoran Tadić2006. Krsto Papić2007. Arsen Dedić2008. Bogdan Žižić2009. Veljko Bulajić2010. Božidarka Frait2011. Hrvoje Turković2012. Ivica Rajković2013. Nedeljko Dragić

GODIŠNJA NAGRADA

1961. Dušan Vukotić1963. Branko Bauer1966. Tomislav Pinter1968. Antun Vrdoljak1969. Krsto Papić1970. Nikola Babić

Fabijan Šovagović1971. Zlatko Bourek1972. Nedeljko Dragić1975. Zlatko Grgić1976. Mate Relja1977. Bogdan Žižić1978. Zdenko Gašparović

Lordan Zafranović1979. Fadil Hadžić1981. Rajko Grlić1982. Tomislav Pinter1983. Krešimir Zimonić1984. Pavao Štalter1985. Zvonimir Berković1986. Veljko Bulajić1987. Dejan Šorak1988. Krsto Papić1989. Ivan Ladislav Galeta1990. Bruno Gamulin1991. Zrinko Ogresta1992. Petar Krelja

Branko Cahun1993. Neven Hitrec1994. Lukas Nola1995. Vjekoslav Vrdoljak1996. Enes Midžić1997. Milan Blažeković1998. Ivo Gregurević1999. Vinko Brešan2000. Lukas Nola2001. Biljana Čakić-Veselić2002. Ivan Faktor2003. Zrinko Ogresta2004. Goran Višnjić2005. Tomislav Radić2006. Simon Bogojević Narath2007. Ognjen Sviličić2008. Arsen Anton Ostojić2009. Branko Schmidt2010. Danilo Šerbedžija2011. Silvestar Kolbas2012. René Bitorajac2013. Velibor Jelčić

56

GLAZBA KAZALIŠTENAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO

1960. Svetislav Stančić1963. Josip Križaj1964. Jakov Gotovac1965. Antonija Geiger-Eichhorn

Ančica Mitrović1968. Boris Papandopulo1969. Vilma Nožinić1970. Ivo Tijardović1971. Nada Tončić1972. Marijana Radev1973. Stjepan Šulek1974. Ivan Brkanović1975. Bruno Bjelinski1976. Milo Cipra1977. Ivo Maček1978. Branimir Sakač1979. Slavko Zlatić1980. Dora Gušić1981. Rudolf Matz1982. Natko Devčić1983. Milko Kelemen1984. Jeronim Noni Žunec1985. Emil Cossetto1986. Milan Horvat1987. Rudolf Klepač1988. Miljenko Prohaska1989. Dragutin Bernardić1990. Tomislav Neralić1991. Adalbert Marković1992. Nada Puttar-Gold1993. Jurica Murai1994. Stjepan Radić1995. Anđelko Klobučar1996. Ruža Pospiš-Baldani1997. Mladen Bašić1998. Igor Gjadrov1999. Ljiljana Molnar-Talajić2000. Josip Klima2001. Stanko Horvat2002. Božena Ruk-Fočić2003. Tonko Ninić2004. Pavle Dešpalj2005. Vladimir Krpan2006. Branka Stilinović2007. Damir Novak2008. Zagrebački kvartet2009. Nikša Bareza2010. Ruben Radica2011. Mirka Klarić2013. Pavica Gvozdić

GODIŠNJA NAGRADA

1961. Milan Horvat1962. Milan Sachs

Boris Papandopulo KUD „Joža Vlahović”, Zagreb

1963. Vladimir Ruždjak1965. Zagrebački kvartet1967. Pavica Gvozdić1968. Opera HNK-a „Ivan pl. Zajc“, Rijeka1969. Branimir Sakač

Tomislav Neralić Jurica Murai Mirka Klarić

1970. Dubravko Detoni1971. Stanko Horvat1972. Milo Cipra1973. Ruben Radica

Zagrebački solisti1974. Vladimir Krpan1975. Ruža Pospiš-Baldani1976. Marijan Jerbić1977. Hrvatski glazbeni zavod1978. Natko Devčić1979. Zagrebački kvartet1980. Stanko Horvat

Ljiljana Molnar-Talajić1981. Josip Klima1982. Akademski zbor SKUD-a

„I. G. Kovačić“, Zagreb Nikša Bareza

1983. Lovro Matačić Dunja Vejzović

1984. Franjo Petrušanec Opera HNK-a Zagreb Balet HNK-a Zagreb

1985. Davorin Kempf Ivo Pogorelić Muzički biennale Zagreb

1986. Marko Ruždjak Krunoslav Cigoj Opera HNK-a Osijek Opera HNK-a Split

1987. Igor Kuljerić1988. Višnja Mažuran1989. Anđelko Klobučar1990. Zoran Juranić1991. Pavle Dešpalj1992. Tonko Ninić1993. Valter Dešpalj1994. Radovan Vlatković1995. Vladimir Kranjčević1996. Opera HNK-a „Ivan pl. Zajc“,

Rijeka – ansambl opere „Amelia”1997. Miro Belamarić1998. Petar Bergamo1999. Branko Sepčić2000. Frano Parać2001. Mirella Toić2002. Željko Brkanović2003. Silvio Foretić2004. Zagrebački gitarski trio2005. Neven Belamarić2006. Goran Končar2007. Martina Filjak2008. Tomislav Mužek2009. Berislav Šipuš i Staša Zurovac2010. Ljerka Očić2011. Davorin Kempf2012. Monika Leskovar2013. Olja Jelaska


1964. Mila Dimitrijević1966. Zvonimir Rogoz1968. Tomislav Tanhofer1969. Viktor Bek

Božena Kraljeva Vika Podgorska

1970. Veljko Maričić Slavko Batušić

1971. Mato Grković1972. Bela Krleža1973. Anđelko Štimac1974. Emil Kutijaro1975. Ervina Dragman1976. Ivo Hergešić1977. Vlado Habunek1978. Ana Roje i Oskar Harmoš1979. Mira Župan1980. Mirko Perković1981. Zvonko Agbaba1982. Ana Maletić1983. Josip Marotti1984. Mladen Šerment1985. Kosta Spaić1986. Pero Kvrgić1987. Vesna Butorac-Blaće1988. Mladen Škiljan 1989. Drago Krča1990. Miše Martinović1991. Sonja Kastl1992. Tonko Lonza1993. Milka Podrug-Kokotović1994. Božidar Violić1995. Tomislav Durbešić1996. Aleksandar Augustinčić1997. Nada Subotić1998. Zvjezdana Ladika1999. Relja Bašić2000. Joško Juvančić2001. Neva Rošić2002. Milko Šparemblek2003. Ika Škomrlj 2004. Nikola Batušić2005. Vanja Drach2006. Vanča Kljaković2007. Georgij Paro2008. Zlatko Crnković2009. Vladimir Gerić2010. Zlatko Vitez2011. Špiro Guberina2012. Nenad Šegvić2013. Božidar Boban

GODIŠNJA NAGRADA

1959. Branko Gavella1960. Vika Podgorska

Kosta Spaić1963. Emil Kutijaro1964. Ervina Dragman

Izet Hajdarhodžić1967. Vlado Habunek1969. Pero Kvrgić1970. Miro Međimorec

Dramsko kazalište „Gavella” Kazalište „Komedija”

1971. Milka Podrug-Kokotović1974. Nada Subotić1975. Marija Kohn1976. Ivka Dabetić

Rade Šerbedžija1977. Josip Marotti1978. Miše Martinović1979. Joško Juvančić

Dorijan Sokolović i Ružica Nenadović-Sokolović

1980. Drago Krča1981. Mustafa Nadarević

Maja Srbljenović-Turcu i Štefan Furijan

1982. Fabijan Šovagović Zlatko Bourek

1983. Ivica Kunčević Dijana Kosec-Bourek i Ika Škomrlj

1984. Krešimir Zidarić Krunoslav Šarić

1985. Sanda Miladinov-Langerholz Zvonko Šuler

1986. Neva Rošić Zlatko Kauzlarić-Atač

1987. Boris Buzančić1988. Slavko Šestak1989. Veronika Durbešić1990. Milko Šparemblek1991. Rene Medvešek1992. Slavko Brankov1993. HNK Varaždin, kolektiv

predstave „Puno larme, a za ništ’“1994. Vanja Drach1995. Kolektiv predstave „Imago“1996. Ljubomir Kerekeš1997. Zlatko Vitez1998. Vilim Matula1999. Dubravka Ostojić2000. Goran Grgić2001. Ivica Boban2002. Elvis Bošnjak2003. Zvonimir Zoričić2004. Dragan Despot2005. Josip Genda2006. Galiano Pahor2007. Boris Svrtan2008. Alma Prica2009. Mladena Gavran2010. Jagoda Kralj Novak2011. Milan Pleština2012. Zlatko Sviben2013. Balet HNK-a u Zagrebu

57

KNJIŽEVNOST LIKOVNE UMJETNOSTINAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO

1962. Miroslav Krleža1967. Vjekoslav Kaleb

Dragutin Tadijanović1968. Gustav Krklec

Dobriša Cesarić1969. Vjekoslav Majer1970. Nikola Šop1971. Miroslav Feldman1972. Šime Vučetić1973. Novak Simić1974. Marijan Matković1975. Ranko Marinković1976. Vladimir Popović1977. Drago Ivanišević1978. Joža Horvat1979. Marin Franičević1980. Josip Barković1982. Vesna Parun1983. Jure Franičević-Pločar1984. Aleksandar Flaker

Jure Kaštelan1985. Mirko Božić1986. Vojin Jelić1987. Živko Jeličić1988. Ivan Slamnig1989. Slobodan Novak1990. Olinko Delorko1991. Petar Šegedin1992. Ivo Frangeš1993. Srećko Diana1994. Nikola Miličević1995. Rajmund Kupareo1996. Slavko Mihalić1997. Ivan Kušan1998. Miroslav Slavko Mađer1999. Vesna Krmpotić2000. Stanko Lasić2001. Ivo Brešan2002. Gajo Peleš2003. Viktor Žmegač2004. Josip Tabak2005. Irena Vrkljan2006. Miroslav Šicel2007. Nedjeljko Fabrio2008. Zvonimir Mrkonjić2009. Milivoj Solar2010. Ivan Aralica2011. Nikica Petrak2012. Luko Paljetak2013. Tonko Maroević

GODIŠNJA NAGRADA

1959. Vesna Parun1962. Petar Šegedin1964. Dobriša Cesarić

Jure Kaštelan1965. Ranko Marinković1966. Jure Franičević-Pločar1968. Slobodan Novak1969. Krsto Špoljar1970. Stanko Lasić

Antun Šoljan1971. Oto Šolc1972. Nikola Milićević

Svetozar Petrović1973. Živko Jeličić1974. Marin Franičević1975. Vesna Krmpotić

Predrag Matvejević1976. Zvane Črnja

Milivoj Solar1978. Drago Kekanović

Milivoj Slaviček1979. Ivan Katušić

Miroslav Slavko Mađer1980. Tito Bilopavlović

Nikica Petrak1981. Ivan Slamnig

Danijel Dragojević1983. Zvonko Maković1984. Luko Paljetak1985. Nedjeljko Fabrio

Zvonimir Majdak1986. Viktor Žmegač1987. Nusret Idrizović

Augustin Stipčević1988. Branimir Bošnjak1989. Zvonimir Mrkonjić1990. Bruno Popović1991. Željka Čorak1992. Slavko Mihalić1993. Sibila Petlevski1994. Ivan Golub1995. Ante Stamać1996. Jozo Laušić1997. Željko Knežević1998. Jakša Fiamengo1999. Goran Tribuson2000. Stanko Andrić2001. Drago Glamuzina2002. Andriana Škunca2003. Renato Baretić2004. Luko Paljetak2005. Delimir Rešicki2006. Mate Ganza2007. Mirko Kovač2008. Anka Žagar2009. Ivana Šojat-Kuči2010. Nada Gašić2011. Zoran Ferić2012. Tatjana Gromača2013. Milko Valent


1961. Frano Kršinić1963. Marino Tartaglia1964. Ljubo Babić

Oton Postružnik1965. Oskar Herman1966. Mirko Rački

Vilko Gecan1968. Jerolim Miše1969. Antun Motika

Zlatko Šulentić1970. Marijan Detoni

Krsto Hegedušić1971. Antun Mezdjić1972. Frano Šimunović1973. Vilko Šeferov1974. Stella Skopal1975. Vjekoslav Parać1976. Oton Gliha1977. Vilim Svečnjak1978. Ante Roca

Slavko Šohaj1979. Vojin Bakić1980. Zlatko Prica

Milan Vulpe1981. Edo Kovačević1982. Mira Kovačević-Ovčačik

Željko Hegedušić1983. Ljubo Ivančić

Oto Reisinger1984. Ksenija Kantoci1985. Branko Ružić1986. Kosta Angeli-Radovani1987. Ivan Šebalj1988. Želimir Janeš1989. Šime Perić1990. Ferdinand Kulmer1991. Ivan Lovrenčić1992. Dalibor Parać1993. Mladen Veža1994. Ivan Picelj1995. Milena Lah1996. Đuro Pulitika1997. Ivan Kožarić1998. Nikola Reiser1999. Aleksandar Srnec2000. Edo Murtić2001. Đuro Seder2002. Julije Knifer2003. Nives Kavurić-Kurtović2004. Zlatko Bourek2005. Vjekoslav Vojo Radoičić2006. Josip Vaništa2007. Dušan Džamonja2008. Nikola Koydl2009. Alfred Pal2010. Šime Vulas2011. Ivan Ladislav Galeta2012. Marija Ujević Galetović2013. Mladen Stilinović

GODIŠNJA NAGRADA

1959. Vanja Radauš1960. Frano Šimunović1961. Antun Augustinčić1967. Krsto Hegedušić1968. Slavko Šohaj1969. Želimir Janeš1970. Albert Kinert

Zlatko Prica Miljenko Stančić

1971. Ksenija Kantoci1972. Vahid Hodžić

Branko Ružić1973. Kosta Angeli-Radovani

Alfred Pal1974. Raul Goldoni

Josip Vaništa1975. Ivan Lovrenčić

Mladen Pejaković1976. Mira Kovačević-Ovčačik

Ivan Šebalj1977. Stanko Jančić

Nenad Gattin 1978. Ordan Petlevski1979. Ljubo Ivančić,

Stipe Brčić, Rajna Buzić, Boris Ljubičić i Oskar Kogoj

1980. Šime Vulas1981. Edo Murtić1982. Đuro Pulitika1983. Odjel za dizajn Elektrotehničkog

instituta „Rade Končar“1984. Boris Bućan1985. Miroslav Šutej1986. Đuro Seder1987. Ivan Kožarić1988. Ferdinand Kulmer1989. Matko Trebotić1990. Kuzma Kovačić1991. Vasilije Jordan1992. Božo Biškupić1993. Antun Babić1994. Ivo Kalina1995. Ivan Lesiak1996. Biserka Baretić1997. Nikola Koydl1998. Nives Kavurić-Kurtović1999. Zlatko Keser2000. Vatroslav Kuliš2001. Petar Barišić2002. Duje Jurić2003. Igor Rončević2004. Siniša Majkus2005. Mladen Galić2006. Zlatan Vrkljan2007. Munir Vejzović2008. Tomislav Buntak2009. Zoltan Novak2010. Ivan Faktor2011. Goran Petercol2012. Ivan Marušić Klif2013. Damir Sokić

58

OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE

PRIMIJENJENE UMJETNOSTI

TEORIJSKO-KNJIŽEVNA ESEJISTIKANA PODRUČJU KULTURE I UMJETNOSTI

GODIŠNJA NAGRADA

1970. Samostan sv. Marije, Zadar


1967. Kamilo Tompa1968. Lujo Beseredy

Đuka Kavurić1970. Blanka Dužanec1971. Ernest Tomašević

GODIŠNJA NAGRADA

1966. Tošo Dabac1968. Inge Kostinčer1969. Aleksandar Srnec1970. Jagoda Buić

Zvonimir Lončarić Bruno Planinšek

1971. Ivan Picelj

GODIŠNJA NAGRADA

1978. Nikola Batušić Dubravko Škiljan

1979. Olinko Delorko1983. Eduard Hercigonja

Nakladnik: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Runjaninova 2, 10 000 Zagreb

Za nakladnika:prof. Berislav Šipuš

Urednica:Ana Vraneša

Grafičko oblikovanje:Ivo Mađor, Kofein d.o.o., Zagreb

Fotografije:Zoran Bogdanović (str. 16, 22, 24, 30, 34, 36, 40, 42, 46, 48)Roko Crnić (str. 18)Massimo Brega (str. 28)

Tisak: Printera Grupa

ISSN 1848-9753

Zagreb, lipanj 2015.

"nagrada vladimir nazor" za 2014. godinu.pdf

Documents