Mit o PsihiAna Jončić i Marijana Starčević VukajlovićIz: časopisa broj 3

Oduvijek je čovjek istraživao svoju nutrinu pokušavajući razumjeti zakone koji njime vladaju, a uzrokuju osjećaje, želje, misli, ponašanje i djelovanje. Nekada davno, u vrijeme kada nije osjećao izdvojenost i ekskluzivnost svojeg postojanja, odgovore je pronalazio istražujući prirodu u kojoj je živio i čiji dio je bio. Upoznavajući zakone prirode, upoznavao je zakone koji njega određuju i koje treba poštovati ako želi biti harmoničan dio te prirode i zauzeti ono mjesto u postojanju koje mu je, kao čovjeku, namijenjeno.Današnji čovjek otuđen je od prirode i samog sebe. Drevna znanja su zaboravljena, a kriteriji vrijednosti promjenjivi i nestalni. Čovjek se iscrpljuje u zadovoljavanju vlastitih želja bez jasne vizije cilja kojem treba težiti. U ovom i sljedećih nekoliko članaka nastojat ćemo obnoviti zaboravljena znanja i pogledati čovjeka očima drevnih kultura i civilizacija. Govorit ćemo o tradicionalnoj psihologiji koja čovjeka smatra dijelom prirode i uči ga što se dešava kada svjesno slijedi zakone prirode, a što kada se od njih udaljava.

TRI SVIJETA

Sve stare civlizacije govore o dvojnoj prirodi čovjeka: zemaljskoj i nebeskoj, odnosno animalnoj i božanskoj. Čovjek je biće koje djeluje na Zemlji, u svijetu pojava, dok se njegovi korijeni nalaze na nebu, u vječnosti. Zbog toga izražava i živi dvije krajnosti:

vlastitu nižu i višu prirodu. Niža ili zemaljska, animalna priroda čovjeka ne odnosi se (kao što bi to na prvi pogled moglo izgledati) na njegovu fizičku egzistenciju: rad, odmor, oblačenje, konzumiranje hrane, fiziološke potrebe itd. Niža priroda podrazumijeva sve impulse u čovjeku koji vezuju i usmjeravaju svijest čovjeka isključivo na ispunjavanje njegovih materijalnih i instinktivnih potreba, uključujući egocentričan i egoističan odnos prema drugim bićima. Naime, čitavo usmjerenje izražavanja niže ljudske prirode moglo bi se svesti na formulaciju: "Ja - prvi i jedini".Viša priroda označava impulse koji usmjeravaju svijest čovjeka prema spoznaji vlastite svrhe i mjesta u postojanju, te prema nužnoj vlastitoj transformaciji da bi čovjek mogao živjeti istinske karakteristike vlastitog Bića.Viša ili nebeska priroda podrazumijeva izražavanje i življenje esencije Čovjeka-Bića: usklađenost svih čovjekovih potencijala sa zakonima prirode, uključujući moralni odnos prema drugim bićima. Prema tradicijama, obje strane ljudske prirode korisne su u evoluciji čovjeka kao bića, ali ih mora znati međusobno uskladiti i dati im pravo mjesto i vrijednost koju imaju. Čovjek mora naučiti egzistirati kao cjelina i tada, kaže se, postaje ravan bogovima. O tome nam, govori mit o Heraklu, grčkom junaku božanskog porijekla koji kroz svoje radove-kušnje stječe besmrtnost. Stara učenja govore nam, o čovjeku na neki način razapetom između Zemlje i Neba. Postoji vječni sukob i izvor patnje u svakom ljudskom biću: nepoznavanje vlastite niže i više prirode često puta čine od čovjekovog života orahovu ljusku koju potapa svaka nova struja...Kako upoznati vlastitu dvojnu prirodu i kako odrediti mjesto i važnost suprotnih impulsa koji u nama djeluju? Što je uopće kontakt-točka dviju strana naše vlastite prirode?Posrednik i veza između zemaljskog i nebeskog u čovjeku jest njegova psiha. Stari Grci iznose konstituciju čovjeka kroz shemu tri svijeta:

 - duhovni svijet ili NOUS - psihički svijet ili PSYCHE - fizički svijet ili SOMA

Tri svijeta označavaju vidljive i nevidljive nivoe unutar kojih čovjek postoji, odnosno nivoe od kojih se sastoji njegovo cjelokupno biće.Fizički nivo obuhvaća fizičko tijelo čovjeka, te vitalnu energiju koja mu je potrebna za djelovanje. Prema Grcima, to je najgrublja, odnosno najgušća dimenzija postojanja.Duhovni nivo sadrži sve esencijalne snage čovjeka koje su nepromjenjive i vječne. To je najsuptilnija dimenzija čovjeka. Psyche ili duša zadire unutar i povezuje fizički i duhovni svijet. Psiha sadrži emocije i misli čovjeka pomoću kojih on stvara različite predodžbe te time ima ulogu dimenzije posrednika čija je osnovna karakteristika dinamika. Unutar nje susreću se impulsi duhovnog i materijalnog svijeta pa je nazivaju još i "raskrižje putova". O čistoći ili provodnosti psihe ili duše ovisit će prenošenje duhovnih, vječnih impulsa u svakodnevni život čovjeka. Nazivaju je još i ogledalom, jer se na njoj se odražavaju svi duhovni i instinktivni pokretači čovjeka. Ona je sredstvo koje može dati sliku već spomenute animalne ili božanske prirode čovjeka, ovisno o tome uz kakve impulse veže.Jedan od simbola psihe u starim tradicijama bio je Mjesec, kao onaj koji nema vlastitu svjetlost nego odražava svjetlost Sunca.Npr: kod Egipćana ova je simbolika dana kroz simbol mjesečeve barke, one koja nosi Sunce-Duh. 

Ukoliko je psiha prohodna, odnosno duša čista, bez barijera koje predstavljaj iluzije, strahovi i egoizam, kao rezultat posredovanja psihe, sve dimenzije čovjeka moći će međusobno kontaktirati."Mjesec će odraziti svjetlost Sunca", Nebo i Zemlja u čovjeku moći će se povezati u skladnu aktivnu cjelinu. Ovaj sklad će se manifestirati kroz djelovanje Čovjeka-Bića u pojavnom svijetu. Time će, kaže se u tradicijama, čovjek živjeti svoju božansku prirodu i ispuniti svoj smisao na putu evolucije. O ovome simbolički govori rimski mit o Psihi.

MIT O PSIHI

Živjeli jednom kralj i kraljica i imali tri kćeri. Sve tri su bile prekrasne, no najmlađa, Psiha, bila je toliko lijepa da se riječima nije dalo iskazati. Glas o njenoj ljepoti proširio se i izvan kraljevstva i sve više ljudi dolazilo je pokloniti se smrtnoj djevojci, iskazujući joj počasti kao boginji. Venerina svetišta su opustjela, a narod je Psihu slavio kao Veneru rođenu u ljudskom obličju. To naljuti boginju i ona odluči kazniti Psihu. Pozove sina Amora i naredi mu da svojom ljubavnom strijelom rani Psihu tako da se smrtno zaljubi u najružnijeg i najbjednijeg čovjeka.U međuvremenu, kralj se zabrinuo zbog počasti koja se iskazivala Psihi. Obje starije kćeri već je odavno udomio, ali za Psihu se ne pojavi prosac. Svi joj se dive i slave božansku ljepotu, ali nitko niti ne pomišlja da je zaprosi. Kralj odluči da za savjet upita drevno proročište, no odgovor koji je čuo zaprepasti ga i još više ražalosti. Rečeno mu je da Psihu u vjenčanoj odori odvede na vrh strme litice, gdje će po nju doći strašni divlji zmaj i odvesti je kao svoju nevjestu. Kralju se srce steglo od tuge, ali morao je poslušati proročanstvo. Opremi Psihu kako je naloženo i odvede je na označeno mjesto. A kada je ostala sama, očekujući svoju gorku sudbinu, doleti Amor da izvrši zapovjed svoje majke. No bio je dovoljan jedan pogled na njenu ljepotu da zaboravi svoj zadatak i umjesto Psihu, sam sebe rani ljubavnom strijelom. Na krilima vjetra Zefira spusti je u dolinu podno litice, pred raskošnu palaču da tu živi u raskoši i blagostanju. Po danu su je služile nevidljive službenice, ugađajući svakoj njezinoj želji, a obnoć je dolazio Amor da joj iskaže svoju ljubav. Tako je Psiha provodila sretne dane u božanskoj dolini, a jedini uvjet njenoj sreći bio je da ne ispituje niti pokušava otkriti tko je i kako izgleda njen muž.U međuvremenu, glas o proročanstvu i teškoj sudbini koja je određena Psihi stiže do njenih sestara. One dođoše na liticu gdje ju je, kako su vjerovale, oteo strašni zmaj i stanu je oplakivati teško naričući. Njihove jadikovke stigoše do Psihe. Njoj se sažale sestre zbog toga što ne znaju kako je sretna, a kako joj je već dosadilo samovanje, te noći stade moliti svog neznanog muža da joj dozvoli vidjeti sestre. Usprkos Amorovom protivljenju i upozorenju da izaziva zlu kob, tako je uporno molila da Amor popusti. I tako, kada su sestre ponovno došle na vrh litice da ožale Psihu, dohvati ih Zefir i kao nekad Psihu spusti u dolinu.Beskrajna je bila radost sestara kada su se ponovno srele, a još veće čuđenje izazva saznanje da Psiha ne živi u hladnoj, mračnoj zmajevoj pećini, nego u kraljevskoj dolini. I crv zavisti stade se uvlačiti u srca njenih sestara, kada su lukavo otkrile da Psiha ne poznaje lik svojega muža počnu je uvjeravati da je onaj koji joj noću dolazi otrovna zmija. Praveći se zabrinute za njenu sudbinu, nagovore je da potajno pripremi uljanicu i nož pa da noću, kad joj muž tvrdo zaspi, osvijetli njegovo lice i, ako se pokaže da su njihove sumnje točne, neka ga probode nožem.Psiha učini kako su joj sestre savjetovale. Iste noći potajno zapali uljanicu spremno držeći nož da probode strašnu zvijer. No od onog što je ugledala zastane joj dah. Umjesto strašne zmije, na krevetu pokraj nje ležao je Amor božanske ljepote. Obuzme je nježnost i nagne se da ga poljubi, ali u tom trenu vrelo ulje iz uljanice kapne na

Amorovo rame i on se probudi. Ugledavši nevjeru svoje žene, koja je prekršila obećanje da nikad neće istraživati njegov lik, on istog trena nestade.Prekasno je Psiha shvatila ludost svog postupka. Slomljena od bola pohrli rijeci da u njoj zauvijek utopi svoje jade. No rijeka je izbaci na obalu, a na njoj je dočeka šumsko božanstvo Pan savjetujući joj da umjesto plača i tuge, molitvama i izvršavanjem svojih dužnosti ponovno zavrijedi Amorovu ljubav i povjerenje.Tada Psiha odluči prvo kazniti svoje sestre koje su je svojom pakošću i zavišću navele na nevjeru pa prvo jednoj, a zatim drugoj ispriča istu priču: kako ju je Amor istjerao iz doline i rekao da će se oženiti njom, njenom sestrom. Polakome se sestre za raskošnim životom i ljubavlju Amorovom koja im se obećava pa polete na liticu i bez razmišljanja bace se u ponor očekujući meka krila Zefirova. No, ovaj put Zefira nije bilo i obje sestre dočekaše smrt na oštrim stijenama. Nakon toga Psiha krene u svijet tražiti Amora.Za to vrijeme Amor je u dvorima svoje majke bolovao od rane nanijete vrelim uljem, ali još više od ljubavne boli za nevjernom ženom. A Venera, još ljuća na Psihu što joj je i sina navela na neposluh, počne ju tražiti po cijeloj zemlji s namjerom da se osveti. Psiha sama dođe pred dvore boginjine nadajući se da će tamo naći svog muža, spremna poniznošću ublažiti Venerin gnjev.Boginju ne umilostivi pogled na bijednu i izmučenu Psihu nego pozove svoje sluškinje, Samoću i Tugu, da je dobro izmuče, a nakon toga joj zada tri nemoguća zadatka.Prvo je odvede pred veliki kup raznovrsnog sjemenja i naredi da prije večeri razvrsta sjeme na kupove. Ne bi Psiha sama uspjela obaviti taj posao da joj u pomoć nisu pritekli mravi i razvrstali sjemenje kako je Venera naredila. Izvršen zadatak ne odobrovolji Veneru nego ona odmah zada novi. Pokaže Psihi gaj pokraj rijeke u kojem su pasle zlatnorune ovce, bijesne na sunčanoj žegi, i naredi da joj donese pregršt zlatnog runa. Ni ovaj zadatak ne bi mogla Psiha izvršiti da joj nije pomogla trska sa rijeke, savjetujući je da pričeka večer kada će se stišati sunčeva žega i stado primiriti. Tada neka se potiho približi grmlju kraj rijeke, gdje su ovce pile vodu, a niti zlatnog runa ostale zapletene u lišću, pa neka ih samo skine sa grmlja. Tako je Psiha učinila i izvršila i drugi zadatak. No, Venera joj odmah smisli treći: da s vrhunca visoke i strme planine, sa izvora kojeg čuvaju strašni zmajevi, donese vrč hladne vode. I ovaj put je Psiha dobila pomoć. Kraljevski orao umjesto nje uzme vrč i hitro izbjegavajući zmajeve dođe do izvora, zahvati vode i donese joj pun vrč. Veneru još više razljuti što je Psiha sva tri zadatka uspješno izvršila i sluteći da to nije mogla sama nego uz nečiju pomoć, zada joj još jedan, najteži: zatraži od nje da siđe u Podzemlje i od Prozerpine zamoli kutijicu s malo njene ljepote kako bi se Venera mogla uljepšati.Kad je čula što Venera traži, Psiha se očajna popne na visoki toranj s namjerom da se baci i tako najbrže, ali zauvijek, stigne u podzemni svijet. No toranj progovori ljudskim glasom i pouči je kako da nađe ulaz u svijet mrtvih, kako da dođe do Prozerpine, izmoli kutijicu i vrati se. A posebno je upozori da nipošto ne otvara kutijicu, nego da je zatvorenu preda Veneri.Kako ju je toranj savjetovao, tako je Psiha i učinila. Ali, kad je već s kutijicom sretno izašla iz podzemnog svijeta, obuzme je znatiželja i ona otvori kutijicu. No u njoj nije bila nikakva ljepota nego ledeni san smrti koji je odmah omami i ona se sruši.Amoru je u međuvremenu zarasla rana i on zaželi vidjeti voljenu Psihu. usprkos stražama koje je Venera postavila, on pobjegne iz dvora i nađe Psihu kako kao mrtva leži na putu. Odmah rastjera smrtni san, ponovno ga zatvori u kutiju, a svojom strijelom nježno probudi Psihu. Tako Psiha preda kutiju Veneri i izvrši i taj, najteži zadatak. A Amor poleti velikom Jupiteru i izmoli njegovu dozvolu da mu Psiha bude žena, što je na kraju i Venera morala prihvatiti. Kako brak ne bi bio neskladan, Jupiter učini Psihu besmrtnom da zauvijek bude uz Amora. Prva kći rođena iz tog braka nazvana je Radost.

TUMAČENJE MITASpomenut ćemo samo neke najvažnije od simboličkih elemenata ovog mita:

PSIHA - simbolizira ljudsku dušu rastrzanu osjećajima, mislima i vlastitim predodžbama stvarnosti.AMOR - Psihin nevidljivi muž koji je spašava, predstavlja impuls duhovnog svijetaVENERA - boginja ljubavi, predstavlja snagu prirode koja se u životu čovjeka očituje dvojako: kao Venera Urania - božanska, nebeska ljubav i kao Venera Pandemus - zemaljska ljubav, vezana uz instinkte. Ukoliko čovjek izgubi kontakt sa impulsima duhovnog svijeta pada u ropstvo Venere Pandemus.PSIHINE SESTRE - označavaju utjecaj impulsa fizičkog i animalnog tipa.

Sadržaj: Psiha je simbolički prikazana kao osjetljiva, impulzivna žena čiju ljepotu svi ljudi slave, ali koja ostaje nedostupna. Ona sebi ne može naći muža među smrtnim ljudima sve dok se u nju ne zaljubi božanstvo.Brak sa nevidljivim bićem - Amorom - otkriva joj ljepotu i savršenstvo ljubavi. Psiha otkriva stanje harmonije i postaje savršeno sretna.U trenutku probuđenih sumnji, nižih impulsa koje ne može kontrolirati, ona traži materijalne dokaze o ljepoti onoga koji je usrećuje. Time gubi Amora koji je povrijeđen napušta i povlači se u nebeski svijet. Za Psihu je gubitak nenadoknadiv. Izgubljena i očajna tek tada spoznaje siromaštvo života bez smisla i poticaja koji daje Amor. Prvi svjestan i samostalan korak Psihe je kažnjavanje sestara, odnosno uništavanje vlastitih nekontroliranih (nižih) impulsa, te odlučno traženje Amora, bez obzira na teškoće, kušnje i prepreke koje joj postavlja Venera. Psihin put je trnovit, ali joj snagu daje njena vlastita odluka i jednom upoznata božanska ljubav. Međutim, Psiha ipak ne može sama i pomoć joj, kao rezulatat njenog vlastitog truda, dolazi u neočekivanim trenucima. Na samom kraju svojih kušnji, ona ipak ponovno popušta svojoj radoznalosti, nekontroliranom impulsu (želji) koji je zaustavlja, te ona ostaje uspavana na samim vratima podzemnog svijeta. U tom trenutku pronalazi je Amor koji je odvodi u nebeski svijet. Bogovi posvećuju njihov brak i Psiha, vječno sjedinjena s Amorom, postaje besmrtna.Ovaj mit govori nam o procesu razvoja, putu koji prolazi svaka ljudska duša da bi ostvarila svoju svrhu. Ta je svrha označena u mitu kao sveti brak Amora i Psihe koji u tradicijama predstavlja smisao života svakog čovjeka. Naime, svaki čovjek mora proći put nutarnjeg razvoja: kušnje i strahove zbog svoje promjenjive prirode opterećene željama koje ne zna usmjeriti niti ih kontrolirati, sve dok ih uz pomoć vlastite volje ne harmonizira svjesno tražeći i uspostavljajući kontakt s vlastitim duhovnim planom. Veza između Amora i Psihe, Neba i Zemlje koji postoje u svakom čovjeku, manifestira se, dakle, kao konačno uspostavljanje harmonije: Amor daje kriterije, principe i smjer življenju, a Psiha je dimenzija čovjeka na kojoj se ovaj impuls treba odraziti i prenijeti kroz moralno djelovanje u svakodnevnom životu.Prema tradicijama, samo onaj čovjek koji pokušava živjeti vječne, moralne vrijednosti nalazi se na putu ostvarenja zakona harmonije: izražavanja i življenja vlastite esencije, vlastite božanske prirode. 

SvijestAna Jončić i Marijana Starčević-VukajlovićIz: časopisa broj 4

Kada u svakodnevnom govoru kažemo "svjestan sam toga", obično mislimo na svjesnost doživljavanja određene situacije, osjećaja, misli ili postupaka. Otprilike u tim okvirima tumačenja svijesti kreću se definicije suvremene psihologije. No, u drevnim tradicijama svijest je shvaćena puno kompleksnije: istovremeno kao ishodište, proces i cilj evolucije svakog živog bića. U tom kontekstu, snaga svijesti je stupanj dostignutog razvoja u procesu evolucije živih bića. Svijest čovjeka čine sva iskustva osviještena tijekom evolucije čovječanstva i njegovog individualnog razvoja koja mu omogućavaju da živi i djeluje upravo kao čovjek, a ne kao neko drugo biće. Isto je tako i kod ostalih živih bića. Ono što ih razlikuje je stupanj dostignutog razvoja, tj. nivo svijesti.

SVIJEST KAO ISHODIŠTE

Prema tradicionalnim konceptima, svijest je definirana i određena simbolizmom središta, žarišne točke iz koje proizlaze, formiraju se i čijom snagom ostaju na okupu svi elementi jedne cjeline.U ovom slučaju govorimo o čovjeku kao cjelini. Središte ove cjeline ujedno je i središte ili centar svijesti koje sadrži sve potencijale Bića.Iz središta svijesti oživljavaju i pokreću se svi procesi u čovjeku: od unutrašnjih, neočitovanih i nevidljivih k vanjskim, očitovanim i vidljivim. Ovo središte je polazište buđenja svijesti, procesa osviještenja. Ono čovjeku prenosi božanski impuls života koji

čini živim i čitav univerzum. Središte svijesti je dodirna točka čovjeka i univerzuma (svemira).Tradicije govore kako u svom "središtu" možemo susresti Boga, jer to je dio nas preko kojega upoznajemo vječnost. Što više, onoliko koliko vjerno odražavamo impulse vlastitog središta, postajemo živi odraz te iste vječnosti.Drugim riječima, razvoj čovjeka vezan je uz proces koji se naziva buđenje svijesti: osnaživanje procesa koji kreću iz središta njegove svijesti i aktiviraju sve duhovne, psihičke i fizičke potencijale.

SVIJEST KAO CILJ

Spoznaja koja je zajednička suvremenom i tradicionalnom proučavanju čovjeka jest da je razvoj svijesti dugotrajan i još nezavršen proces.U starim predajama čovjek je prikazan kao biće koje prolazi kroz etape razvoja, vezan uz egzistenciju u pojavnom svijetu sve dok ne uspije razviti karakteristike svoje božanske ili više prirode, odnosno, sve dok ne uspije u potpunosti probuditi vlastitu svijest.Mitovi i obredni tekstovi opisuju put čovjeka kroz poteškoće i kušnje svakodnevnog života, a stari simbolički prikazi čovjeka pokazuju što se pri tome dešava u njegovoj nutrini.Život svakog mitskog heroja podvrgnut je težnji za ispravnim životom koji se mora manifestirati kroz ispravna djela, kroz vrlinu i mudrost. Zbog toga svaki heroj prolazi kroz teške situacije u kojima pobjedu ostvaruje borbom i pravilnim izborom: dobro ili zlo, duh ili materija, animalno ili božansko, nebo ili zemlja u njemu samom. Svaka pobjeda nad kušnjom znači unutarnju transformaciju, aktiviranje potencijala, buđenje svijesti, buđenje istinske, božanske prirode čovjeka. To je ujedno cilj njegovog razvoja.Simbolički prikazi svijesti često su imali značenje plamena, kao središnjeg elementa unutar određene simboličke kompozicije koja je predstavljala čovjeka. Stoga se prikazi potpuno probuđene svijesti ili potpuno ostvarenog čovjeka odnose na plamen koji obuhvaća čitavu njegovu strukturu.Mitski, svijest se definira kao "posjedovanje samog sebe", a sam čin posjedovanja ostvaruje se u trenutku kada čovjek uspije iz svog "središta" vladati čitavim svojim bićem. Kao što to čini Tezej u grčkom mitu, čovjek mora u labirintu svoje nutrine pobijediti Minotaura - vlastitu nižu prirodu, da bi tako došao do središta labirinta i postao njegov gospodar.

DANAŠNJI ČOVJEK

Možemo dakle zaključiti da se današnji čovjek nalazi u jednoj od etapa razvoja vlastite svijesti. Iako je čovjek biće koje od svih živih bića na Zemlji ima najrazvijeniju svijest (on jedini posjeduje svijest o sebi), time on ne završava proces razvoja. Činjenica je da mi još uvijek ne koristimo sve svoje potencijale, a osim toga očito je da nismo ovladali svojom animalnom prirodom.Kako djeluje naša nepotpuno probuđena svijest?Podsjetit ćemo se sheme osobnosti čovjeka koju su ostavili stari Grci, a odnosi se na njegove vidljive i nevidljive dimenzije.Čovjek se tradicionalno prikazivao i kao sfera unutar koje postoje tri razine, odnosno ono što čini njegov fizički, psihički i duhovni nivo djelovanja. Psihička razina ima zadatak ostvarivanja veze između fizičke i duhovne.Kod potpuno ostvarenog čovjeka, vertikalna os sfere predstavlja prohodni kanal, energetski vodič koji povezuje nebo i zemlju, duhovni i materijalni svijet kod čovjeka,

omogućavajući tako nesmetano cirkuliranje duhovne energije i njenu manifestaciju u pojavnom svijetu. Tada se i središta svih razina nalaze na središnjoj osi, "centrirana su", a svi elementi gravitiraju, ili se nalaze pod utjecajem centra sfere. Mogli bismo reći "plamen središta" tada obuhvaća čitavu strukturu.Što se dešava sa centrom naše svijesti?Tradicije govore kako je centar svijesti kod neharmoniziranog čovjeka smješten u nižim razinama njegove strukture i pomiče se ovisno o vrsti impulsa koji do njega dolaze. Impulsi koji dolaze iz niže prirode čovjeka zadržavaju centar svijesti u nižim razinama osobnosti, a impulsi više prirode daju mu uzlazni smjer.Savjet, koji je na simboličan način izrečen u mnogim starim tekstovima, a odnosi se na potpun razvoj svijesti i harmonizaciju čovjeka, govori o vlastitom naporu kojega treba poduzeti svaki pojedinac da bi uzdigao svoj centar svijesti prema duhovnoj dimenziji. Tada njegovo djelovanje postaje ispravno, odnosno, u djelovanju se kroz življenje vrlina manifestira njegov božanski aspekt.Osnovni problem današnjeg čovjeka je to što je on uvjetovan impulsima koji u centar njegove svijesti dolaze iz materijalnog, a ne duhovnog svijeta, te centar njegove svijesti "šeta" poput dizala. Da bi ovo objasnili poslužit ćemo se jednostavnim primjerom: zamislimo da je čovjek zgrada od nekoliko katova, a centar svijesti dizalo u toj zgradi. Neki stanovnik zgrade na katu fizičkog, npr. glad, pritisne dugme i pozove dizalo na svoj kat. Dizalo je poslušno i odmah stiže, vrata se otvaraju i u centar svijesti ulazi glad. Naša svijest je potpuno zaokupljena ovim neugodnim stanovnikom i želi ga se što prije osloboditi. To može učiniti jedino tako da ga zadovolji i čovjekovo ponašanje usmjereno je na to da utaži glad. No, odmah stiže poziv s kata osjećaja. Zaljubljenost traži dizalo i ulazi u centar svijesti, a naše ponašanje usmjereno je na to da zadovolji zaljubljenost. Nastojimo biti u blizini voljene osobe, pišemo pjesme, uzdišemo... sve dok ne stigne novi poziv dizalu s kata mentala. U dizalo i našu svijest ulazi upravo pristigli račun za struju, a mi računamo, razmišljamo kako ga platiti. I tako dok ne stigne novi poziv. Tako naša svijest šeta od kata do kata ovisno o impulsima koji dolaze iz vanjskog svijeta. U zgradi ima još katova koji su odraz čovjekove veze s duhovnim svijetom, no oni su "smješteni" vrlo visoko, često previsoko da bi dozvali i privukli našu svijest. Kada se impulsi duhovnog svijeta ipak probiju do našeg dizala, tada u našu svijest ulaze plemeniti osjećaji, idealizam, najdublji religijski osjećaji, časnost i sve ono što definira Čovjeka s velikim početnim slovom i utire put daljem razvoju njegove svijesti.U tradicionalnim koncepcijama razvoja svijesti veliku ulogu ima volja pojedinca. On pomoću nje može uzdići nivo vlastite svijesti i postići ispravan smjer djelovanja. Problem nerazvijene svijesti sastoji se upravo u nepostojanju volje koja bi usmjeravala svijest na one sadržaje koji pogoduju razvitku čovjeka kao bića. Govoreći jezikom primjera kojeg smo naveli: mi nemamo vlast nad našim dizalom, vanjske okolnosti određuju gdje će se ono zaustaviti, a naša volja ne pronalazi racionalne razloge da djeluje i dozove ga na više katove. Jer, zašto biti plemenit kada je s pozicije naše ograničene svijesti puno isplatljivije biti sebičan?Glavni uzrok ovakvom ponašanju čovjeka je njegova prevrtljiva i nestalna psiha. Dok su fizički i duhovni svijet stabilni i prirodno obavljaju svoju funkciju, psiha je nestabilna i ne vrši svoju ulogu.Drevna "znanost o duši" vezuje svijest uz pojam "višeg i nižeg ja" ili više i niže prirode čovjeka. Centar svijesti smješten u nižoj prirodi osigurava aktivnost tek jednog malog dijela osobnosti čovjeka, dok centar svijesti uzdignut prema višoj prirodi svojim utjecajem obuhvaća sve njegove dimenzije i harmonizira ih.S obzirom na ovakvo viđenje procesa koji se dešavaju u čovjeku, promatrat ćemo procese kod neharmoniziranog čovjeka, odnosno čovjeka danas.

STABILNOST FIZIČKOG SVIJETA

Tijekom evolucije osviješteni su procesi fizičkog tijela u tolikoj mjeri da ne moramo biti svjesni npr. kucanja našeg srca, a da ono ipak kuca, ili disanja, a da ipak dišemo. Ovi automatizirani procesi fizičkog tijela čine našu nižu podsvijest. Povremeno nas tijelo upozorava da trebamo zadovoljiti određene tjelesne potrebe i u tom trenutku centar naše svijesti djeluje s pozicija niže razine naše osobnosti, ili s pozicija tzv. "nižeg ja".No centar svijesti u nižem ja boravi mnogo duže i češće nego što je potrebno za zadovoljavanje prirodnih potreba našeg tijela. Kad god su glavni motivi našeg djelovanja osobna dobit i korist, djelujemo s pozicije svijesti u nižem ja. Niže ja je egocentrično i sebično, usmjereno isključivo na zadovoljavanje vlastitih želja i materijalnu korist. Kada je svijest u nižem ja procjenjujemo crno-bijelom logikom, bez nijansi i dubljeg uvida pa zaključujemo da je netko pošten i religiozan samo zato što o tome govori ili da je nešto lijepo samo zato što je moderno. niže ja je ograničeno i prevrtljivo jer stavove i ponašanje mijenja prema trenutno važećem mišljenju okoline. No, koliko god nam se ono odbojno i nesimpatično čini, trebamo znati da centar naše svijesti u nižem ja provodi tri četvrtine našeg života. To znači da većinu života provodimo usmjereni na same sebe, uzaludno ulažući životnu energiju u ono što je nestalno, promjenjivo i prolazno.

STABILNOST DUHOVNOG SVIJETA

Duhovni svijet je sam po sebi stabilan i čini našu višu podsvijest. Naši zemaljski prolazni problemi, osjećaji i stavovi nemaju utjecaja na ovaj svijet, ali zbog nestabilne psihe, ni duhovni impulsi ne prodiru do našeg fizičkog postojanja. Povremeno i vrlo rijetko oni ipak probiju prag svijesti brinući se za naše duhovno egzistiranje i rađajući one motive našeg djelovanja čiji su rezultati istinsko čovjekoljublje, duboka religioznost, umjetničko stvaralaštvo.Kako uzdići i zadržati centar svijesti pod utjecajem više prirode u nama, ili našeg višeg ja?Kada je centar svijesti u višem ja motivi koji nas pokreću na djelovanje su osjećaji časti, dužnosti i odgovornosti prema nekome ili nečemu izvan nas i naših uskih, egocentričnih interesa. Požrtvovnost i ljubav kojom majka podiže svoje dijete najbolji je primjer ovakvog djelovanja. U svakodnevnom životu stalno se nalazimo u naoko banalnim situacijama, ali u kojima je potrebno izabrati: da li djelovati iz višeg ili nižeg ja. Ustupiti sjedalo u tramvaju starijoj osobi iako smo umorni znači podići centar svijesti u više ja. Ovakvo djelovanje ne znači negirati sebe i svoje potrebe nego nadići vlastiti egocentrizam. Usmjerenost na sebe i uvjetovanost vlastitim željama i potrebama primjereno je životinjama. Čovjek je otišao korak dalje, on može savladati glad i dati hranu gladnijem od sebe, on može pobijediti strah i dovesti u opasnost svoj život kako bi spasio tuđi, on može žrtvovati vlastitu udobnost i sugurnost kako bi živio za ostvarenje nekog svog sna. Mi smo ti koji biramo i odlučujemo u svakom trenutku svog života, da li ćemo se prepustiti impulsima svog nižeg ja i prolaznosti, ili vlastitom voljom buditi više ja i težiti trajnim vrijednostima.

NESTABILNA PSIHA

Nažalost, današnji čovjek samo jednu četvrtinu svog života provede sa centrom svijesti u višem ja. Kako smo već napomenuli, osnovni uzrok tome je nestabilna psiha. Umjesto da bude veza i spoj fizičkog i duhovnog i odražava duhovne impulse u

pojavnom svijetu, psiha prekida kontakt i postaje ogledalo materijalnog i prolaznog svijeta. Tako su naše misli i emocije najčešće proizvod okoline u kojoj se krećemo i živimo, naše depresije, neuroze, dobra i loša raspoloženja, stavovi i mišljenja odraz su okolnosti prostora i vremena, promjenjivi, nestalni i prolazni.

BUĐENJE SVIJESTI

Što učiniti? Možemo se pomiriti s ovakvim stanjem i prepustiti stihiji vremena u kojem živimo. Vrlo lako ćemo pronaći tisuću opravdanja za vlastitu sebičnost, povodljivost, slabost jer nikoga tako uvjerljivo ne uspijevamo lagati kao sami sebe. No, ispraznost ovakvog življenja bit će crv koji će uvijek nagrizati naše zadovoljstvo gurajući u prvi plan pitanje: da li se smisao mog postojanja ispunjava ovakvim življenjem? Druga mogućnost je vlastitom voljom podizati centar svijesti u više ja i osvještavati dužnost i odgovornost Čovjeka. Ovaj put je teži, ali primjereniji čovjeku.Niže ja je staro, kruto i snažno se opire buđenju svijesti i dominaciji višeg ja. Ono nas čini pospanim kada trebamo učiti ili gladnim kada smo odlučili držati dijetu. Ono smišlja bezbrojne isprike zašto nismo ispunili svoju dužnost ili opravdali preuzetu odgovornost. Da bi ga pobijedili moramo prepoznavati ona svoja ponašanja koja nisu autentično naša nego su izazvana vanjskim okolnostima. To su, prije svega, automatizmi - navike toliko učvršćene da ih obavljamo ili izvršavamo nesvjesno. Neki automatizmi, npr. hodanje, pisanje, su korisni jer nam omogućavaju brzinu djelovanja i bolju efikasnost. Štetni su mentalni i emocionalni automatizmi kada bez vlastitog uvida i slobodnog izbora usvajamo neke stavove ili osjećaje samo zato što smo tako odgojeni ili naučeni. Takvi automatizmi su npr. predrasude, prihvaćanje svakog novog modnog trenda, stereotipije dnevnog ritma i sl. Posljedica automatizma je "rasuta" ličnost koja je raspršena na sitna ogledala vanjskog svijeta zaboravljajući što ona uistinu jest.Bilo bi pogrešno zaključiti da je za buđenje svijesti potrebno uništiti niže ja. Ono se brine za naše fizičko preživljavanje i njegovim uništenjem izazvali bi tjelesnu smrt. Niže ja je potrebno kontrolirati, a ne uništavati. Potrebno ga je odgojiti da vrši onu ulogu koju mu je priroda namijenila, a ne da preuzima tuđu. To zahtijeva trud, stalni napor usmjeren na konstatiranje vlastitog stanja i ponašanja i nadilaženje osobnih ograničenja. Nisu potrebne mistične tehnike koje nam površno nude različite zapadne imitacije istočnjačke filozofije. Potrebno je znati da svijest ne možemo buditi bez jake volje da činimo ono što treba, a ne ono što nam se sviđa. Priliku za djelovanje svakodnevno nam pruža život.

Život uvijek ima smislaAna JončićIz: časopisa broj 53

Ako smo se ikad zapitali o vrijednosti života, onoga što radimo i kako živimo, možda nam odgovor može dati ovaj primjer iz suvremene znanosti.Viktor E. Frankl (1905. – 1999.g.), liječnik i psihijatar, poznat je uz Freuda i Adlera kao osnivač "treće bečke psihoterapijske škole". Svoju metodu naziva logoterapija ili liječenje smislom, a gradi je na elementima filozofije, od egzistencijalističke do klasične grčke.Sam naziv logoterapija Frankl utemeljuje na jednom od značenja grčke riječi logos - smisao. Osnovno usmjerenje njegove terapijske metode je smisao čovjekove egzistencije i njegovo traganje za smislom. Pritom je uloga psihoterapeuta prema riječima samog autora: "… prije uloga očnog specijalista negoli slikara: slikar nam pokušava pružiti sliku svijeta kako ga on vidi, a oftalmolog nas naprotiv nastoji osposobiti da vidimo svijet kakav on doista jest. Logoterapeutova se uloga sastoji u tome da proširi pacijentovo vidno polje - tako da mu čitav spektar smisla i vrijednosti postane vidljiv i svjestan."Osnovan poticaj za stvaranje ovakvog sustava terapije za njegovog utemeljitelja bili su problemi današnjeg vremena na koje treba upozoriti i odgovoriti. Prema Viktoru Franklu, gorući problem danas jest nedostatak smisla. Već 1946. g. u svojim publikacijama opisuje stanje pacijenata koji su se psihijatrima obraćali zbog osjećaja besmislenosti. U kasnijim radovima on navodi čitav niz istraživanja provedenih na različitim dobnim skupinama, s

različitim problemima, uključujući tu i narkomaniju, alkoholizam, pokušaje samoubojstva, pa i tzv. "krizu srednje životne dobi". Rezultati istraživanja potvrdili su rastući osjećaj besmislenosti života koji Frankl naziva "egzistencijalna praznina". Ovo je stanje rašireno u bogatim kao i u siromašnim zemljama, a osnovni simptomi su potištenost, agresivnost i ovisnost.Analizirajući takvo stanje, on sintetizira dva osnovna uzroka: odabir krivih vrijednosti i gubitak tradicionalnih vrijednosti. U svojoj knjizi Nečujan vapaj za smislom kaže: "Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li njihov društveno-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojavilo pitanje: opstanak radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.““…za razliku od drugih životinja, čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti, a za razliku od čovjeka prijašnjih vremena, tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao činiti. Posljedica? On čini što i drugi ljudi čine - što je konformizam - ili čini što drugi žele da čini - što je totalitarizam.“Potreba za smislom, dakle, sve je izraženija pojava u današnjem vremenu. Neispunjena potreba za smislom može ugroziti psihičko zdravlje čovjeka i uzrokovati devijantne oblike ponašanja, a zanemarivanjem ove potrebe društvo u cjelini narušava vlastito zdravlje. Današnje društvo očigledno ne udovoljava potrebi za smislom jer su elementi egzistencijalne praznine vidljivi kod svih generacija. Ubrzan razvoj tehnologije omogućio je više slobodnog vremena, olakšao preživljavanje i obavljanje poslova, ali ljudi sve manje "imaju vremena" ispuniti slobodno vrijeme onim što vole. Nedostatak zdravog angažmana koji bi bio prirodan dio sustava obrazovanja i koji bi tako bio dostupan svim mladima, je očigledan. Tako su mladi prepušteni svemu onome što ponudi "tržište", a statistike govore o sve većem broju samoubojstava. Život "treće dobi" također nije osiguran. Uglavnom ovisi o dobroti i imovinskom stanju obitelji, a sâmo društvo ne pruža im puno mogućnosti kako se ne bi osjetili "nepotrebnima". Međutim, iako današnje društvo predstavlja "otežavajuću okolnost" u ispunjavanju potrebe za smislom, ono sâmo ipak nije jedini akter u ovakvom razvoju događaja. Izvor ove potrebe je sam čovjek, pa bi se tako i rješenja trebala pronaći u ljudskom biću, individui.Frankl polazi od osnovnog obilježja ljudske potrebe za smislom: "U vezi s pitanjem da li sâm osjećaj besmislenosti predstavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund Freud kaže u pismu princezi Bonaparte: 'U trenutku kad se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života, on je bolestan.' No, ja smatram da je to traženje smisla života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko ljudsko biće… Vapaj za smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti. Ni jednu drugu životinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza, nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smisao života. Ali, čovjeka jest."“Ima pisaca koji tvrde da su smisao i vrijednosti 'ništa drugo nego obrambeni mehanizmi i reakcijske formacije i sublimacije'. Ali što se mene tiče, ne bih htio živjeti samo poradi svojih 'obrambenih mehanizama', niti bih htio umrijeti

poradi svojih 'reakcijskih oblika': ta čovjek je sposoban živjeti pa čak i umrijeti za svoje ideale i vrijednosti.“Dakle, potreba za smislom i traženje smisla su nešto prirodno u čovjeku. Ljudsko biće tako izražava svoju humanost i zato 'čovjek uvijek nastoji dosegnuti smisao i uvijek ponovno započinje potragu za njim'.No, potreba za smislom nije samo prirodna čovjeku – ona njegova primarna motivacijska snaga: "... samo je onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, čovjek je sklon sebi oduzeti život i spreman je to učiniti čak kad su zadovoljene sve ostale njegove potrebe.“ Ovog nutarnjeg pokretača čovjeka Frankl naziva voljom za smislom. On ne predstavlja projekciju trenutačnih želja, nego poticaj koji dolazi iz onog najuzvišenijeg u čovjeku. Frankl razlikuje čovjekovu duhovnu i psihofizičku dimenziju i s obzirom na to govori o višim i nižim potrebama ljudskog bića. Dok su niže potrebe vezane uz psihofizičko preživljavanje i stvaranje pogodnih materijalnih uvjeta, volja za smislom je odraz duhovnog, viša potreba koja čovjeku nalaže ostvarenje određene vrijednosti, nečega što treba ispuniti upravo on sam.Ova potreba se javlja u svim okolnostima. Poticaj na traženje smisla mogu dati stabilne životne okolnosti: "... Asistent na Harvardskom sveučilištu pokazao je da je među diplomiranim studentima koji su nastavili voditi sasvim uspješan i naoko sretan život bio velik postotak onih koji su se tužili na osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi?"Ali i okolnosti gdje je psihofizička egzistencija ugrožena također izazivaju istu potrebu: "Uzmimo samo takve situacije koje se susreću u logorima smrti, ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko će poreći da u takvim prilikama upravo nezaustavljivo navire žeđ za smislom, štoviše, za konačnim smislom?Takve su misli same po sebi razumljive u trenutku kad nam se približava smrt. Teže bismo razumjeli ono što se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: transport s oko tisuću mladih ljudi trebao je po rasporedu krenuti sljedeće jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noći opljačkana knjižnica u getu. Svaki je od tih mladića - koji su bili osuđeni na smrt u koncentracijskom logoru u Auschwitzu - uzeo po nekoliko knjiga svog najdražeg pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svoje torbe…“Ne samo u svim situacijama, nego je i svakom pojedincu smisao dostupan. Ovu tvrdnju Frankl potkrjepljuje istraživanjem čitavog niza autora koji su empirijskim putem, testovima i statistikom, dokazali da je traženje i nalaženje smisla moguće svakom čovjeku: "… bez obzira na spol i godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu karaktera, ili bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira na to kojoj vjeri pripada.“Ovu sposobnost čovjeka da nađe traženi smisao u svim uvjetima Frankl naziva samotranscendencijom: "Biti čovjek znači uvijek biti nekamo usmjeren, biti upravljen na nešto ili na nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti, ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti, ili na voljenu osobu.“ Sposobnost samotranscendencije jest sposobnost čovjeka da zaboravi na sebe i posveti se nečemu što nije on sam. Kroz predanost nečemu izvan sebe,

čovjek nadilazi situaciju u kojoj se nalazi jer njegova svijest nije usmjerena na njega samog i na okolnosti kojima je podvrgnut. Imajući pred sobom nešto što mu je na neki način važnije od vlastitog trenutačnog stanja, tada to dobiva dimenziju smisla. Nadrastanje vlastitih okvira, vlastitih strahova i tjeskoba, daje čovjeku mogućnost da nešto i učini u vezi sa situacijom s kojom se suočava, da promijeni sebe, ili da promijeni stvarnost ako treba. Tako ljudsko biće uspijeva izraziti vlastite, najčešće i njemu samom skrivene potencijale.Međutim, samotranscendencija je rezultat svjesnog procesa i vezana je uz ljudsku slobodu: "Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postavljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih. Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. O njemu ovisi hoće li ili neće podleći uvjetima i predati se.“Međutim, sloboda je samo polovica istine jer: “Sloboda se može izroditi u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgovornosti. Zato bih želio poručiti neka se Kipu slobode na Istočnoj obali pridruži i Kip odgovornosti na Zapadnoj obali.“"Životu nikada ne nedostaje smisao," kaže Frankl. Potencijalni smisao postoji u svakoj situaciji: u poslu, u ljubavi, u bolesti, u beznadnim situacijama kada se suočimo sa sudbinom koja se ne može promijeniti. Ali svaki čovjek ga mora pronaći i otkriti sam. Smisao za svakog čovjeka je jedinstven, ali da bi bio ostvaren, svatko mora preuzeti onu odgovornost koju taj smisao zahtijeva. Svaka je situacija istovremeno prilika i izazov čovjeku da u njoj sudjeluje, birajući svoje postupke tako da iza njih može stajati kao ljudsko biće.Svoja razmišljanja o životu Frankl ne iznosi samo na temelju obrazovanja i bogate liječničke prakse. Svoju uvjerenost u bezuvjetni smisao života crpi i iz vlastitog životnog iskustva: tri preživljene godine u koncentracijskim logorima Auschwitz i Dachau, u kojima je izgubio gotovo cijelu obitelj. Po povratku piše knjigu Ein Psychologe erlebt das KZ (u novijem hrvatskom izdanju Život uvijek ima smisla). No, ovaj rad ne piše kao znanstvenik. "Broj 119104" želio je prenijeti ono što je naučio: "Tko od nas preživjelih logoraša ne bi znao pripovijedati o ljudima koji su obilazili zborišta i barake, dijeleći ovdje dobru riječ, ondje svoj posljednji komadić kruha? Ako ih je i bilo malo, oni ipak pružaju dokaz da se čovjeku može oduzeti sve - osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati vlastiti put. A izabirati se moralo neprestano!“"Način kojim čovjek prihvaća svoju neotklonjivu sudbinu i sve patnje što ih ona sa sobom donosi, način kojim uzima na leđa 'svoj križ' pruža mu mnoge mogućnosti - pa i u najtežim okolnostima i do zadnjeg njegovog daha - da svom životu prida dublji smisao.…i prema tome on jest ili nije 'svoje patnje dostojan'.“"Ovdje je potrebna temeljita promjena u postavljanju pitanja o smislu života: moramo naučiti, i očajnike učiti, da doista nije važno što mi od života očekujemo, nego je naprotiv važno što od nas očekuje život! Filozofskim jezikom moglo bi se reći da se ovdje radi o svojevrsnom kopernikanskom obratu: naime, da više ne pitamo za smisao života, nego da sebe doživljavamo kao da smo pitani, kao one kojima život svakog dana i svakog trenutka postavlja pitanja na koja nam valja odgovoriti, i to ne mozganjem i retorikom, nego svojim djelovanjem i pravim ponašanjem. Živjeti, na kraju krajeva, znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži…“

"Život dakle ima smisao, i zadržava ga do kraja. Ali je od neusporedivog značaja za život svakog pojedinca - da se tom smislu preda.“"I pitam se ne bi li se sve to dalo proširiti dalje od pojedinačnog ljudskog života i primijeniti na produljenje života čovječanstva u cijelosti; nije li možda istina da i čovječanstvo ima svoju šansu da preživi atomsko doba - jedino ako se ljudi, i svi narodi okupe na zajedničkim zadaćama… u zajedničkoj volji za zajedničkim smislom?“A Frankl, znanstvenik, na to odgovara: "Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da znam jesam li postavio pravo pitanje.“

Zašto ljudi lažu?Delia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 26

I bez podrobnog definiranja, bez sumnje nam je poznato što su to laži. Svi smo se njima služili i trpjeli ih. Voljeli bismo ih iskorijeniti i prestati ih prihvaćati kao nužno i nepobjedivo zlo.Zašto? Zašto lažemo i tako sebi stvaramo patnju? Zašto prihvaćamo da nam lažu? Ima li možda nešto jače od laži, nešto što površnoj analizi ostaje skriveno?

RAZLIČITI OBLICI LAŽI

Nećemo pokušati izložiti razne oblike koje laž može poprimiti, već ćemo samo istaknuti neke od  njenih najčešćih aspekata.

Tišina bez riječi, šutnja u času kad bismo trebali reći nešto bitno i istinito također je jedna vrsta laži. To je zadržavanje istine.Ima onih koji ovakvu šutnju shvaćaju kao diskreciju, ali čak i diskrecija ima granica, a kada se one prijeđu, ona više šteti nego koristi.Prijetvornost nas navodi da se ponašamo kao da ni o čemu ništa ne znamo ili da se pak do pojedinosti raspitujemo o onome što znamo. To je izbjegavanje istine.Pod lažno iznenađenim licima i dvosmislenim riječima skriva se samo želja da što prije nastavimo svoj put. To je onaj usiljeni smiješak ili “tako mi je drago”, dok u stvarnosti ne osjećamo ništa; to su krokodilske suze i srdačni zagrljaj pun cinizma.Onaj koji se pretvara smatra kako često mora mijenjati mišljenje, ne stoga što je u svojoj svijesti prešao s jednog mišljenja na drugo, već stoga što mu je potrebno mnoštvo maski kroz koje će se prilagoditi svim okolnostima. Nije nimalo neobično takvu osobu čuti kako govori nešto posve suprotno onome što je rekla sat ranije, no i jedno i drugo je tako neodređeno i sklisko...Laž može poprimiti onaj vrlo poznati oblik “laži iz samilosti” ili se pak predstaviti kao prava laž, ona koja iskrivljuje, kvari i preobražava istinu, ovisno o interesima i potrebama.Isključit ćemo samilost zbog koje se istina malo ublažava ili mijenja kako ne bi uznemirila ili kako bi ohrabrila duše onih koji su ozbiljno pogođeni nekom patnjom, jer ona laž koja nas zanima jest čista laž, najčešća u svakodnevnom suživotu. Ona je ta koja nas pogađa i koju, zanimljivo, prihvaćamo s manje ili više slaganja, ali je ipak prihvaćamo.

RAZLIČITE VRSTE JEZIKA

Uz mnoštvo jezika koje je čovjek naučio koristiti postoje i drugi načini izražavanja koji pokazuju najskrivenije aspekte ličnosti; to su internacionalno razumljivi jezici, puno bogatiji i rječitiji no što se na prvi pogled čini.Čovjek kao sastavni dio prirode svojim se osobinama povezuje i s različitim carstvima života. Ima ponešto od stijena, ponešto od biljaka, ponešto životinjsko i, naravno, ljudsko.Od stijena smo poprimili statičnost, onu u kojoj nam se ne pomiče ni jedan mišić, naročito na licu – i tako poprimamo izraz lica koji ne zovemo uzalud “skamenjeni”. To odgovara onoj ranije navedenoj laži prešućivanja.Od biljaka smo naučili kretati se poput grana na vjetrovima mišljenja i to u toliko različitih pravaca da ni u jedan nismo sigurni; ne zato što nema različitih pravaca mišljenja, već stoga što ih ne možemo prihvaćati sve odjednom, niti slijediti sve one vjetrove koji stalno pušu s različitih strana.Od životinja imamo govor tijela, gesta, toliko spontanih da uopće nema dvojbe o njihovu značenju. I tako, mada riječi govore jedno, pokreti tijela, ma koliko neprimjetni, kazuju drugo. Iako u današnje vrijeme postoji obilje literature o govoru tijela i neverbalnom govoru, s otkrićima koja bi nas mogla navesti na razmišljanje, instinktivan poriv nadilazi racionalnu svijest: izraz lica, oči i ruke govore više od usta, ili: često su puno bliže istini.Čovjekov jezik također je vrlo raznovrstan i bogat ... lažima, izgovorima i opravdanjima. Moderno je naučiti kako reći što više, a da ipak ne kažemo

ništa, kao i  govoriti suprotno od onoga što bismo željeli reći.Iako smo zatečeni i uplašeni procesom osiromašenja jezika, koji dovodi do njihovog svođenja na jednostavne izraze i vulgarne uzvike ili izmišljene izraze s višestrukim značenjem, čudi nas što se i uz tako oskudan broj izraza i dalje može tako dobro lagati. Ovime ne želimo reći da je laž pravi čovjekov jezik, već da se svi ljudi igraju jezikom, prilagođujući ga onome što žele reći, a to ne čine ni kamenje, ni biljke, ni životinje. Šteta što ova prilagodljivost nije stavljena u službu inteligencije, već u službu prijetvornosti. Reći pravu istinu postalo je opasno i nije dio igre “civiliziranih” društava.

ČEMU LAŽI?

U svim slučajevima susrećemo općeniti zajednički psihološki faktor različitih stupnjeva - strah. Strah je doista bolest, a laži su njegov simptom i očita posljedica. Pogledajmo situaciju u kojoj vlada oprezna tišina. Problem je riskirati. Usuditi se i izreći svoj autentični način razmišljanja znači obavezati se pred samim sobom i pred drugima, a to zahtijeva mnogo hrabrosti. Strah od rizika se u nekim slučajevima pretvara u žalosni kukavičluk koji je, na kraju krajeva, i dalje strah.Onaj koji mijenja mišljenje prema vjetrovima mode trpi paničan strah od gubitka poštovanja svoje okoline. Razlikovati se od ostalih, podržavati istinu koju drugi skrivaju, iskrivljuju ili ignoriraju, znači biti izdvojen kao crna ovca... A to zahtijeva mnogo hrabrosti. Najlakše je sakriti se ispod zajedničkog pokrova općeprihvaćene laži i biti dio grupe koja se kroz takvo savezništvo osjeća jačom.Onaj koji prikriva svoje osjećaje i misli, boji se pokazati onakvim kakav jest, bilo zato što se boji upoznati sebe ili stoga što ne želi da ga drugi vide razotkrivenog iznutra, a to je identično priznavanju svoje vlastite bespomoćnosti. Ništa nije strašnije od podnošenja omalovažavanja onih koji se okupljaju oko pomodnih vrijednosti i koji na razne načine uspijevaju uništiti sve ono što nosi čist i iskren lik.Teza je jednostavna: ako svi lažemo o istim stvarima, laž će prestati biti laž i pretvorit će se u stvarnost.Laž u sebi sadrži sve strahove zajedno: strah od samoga sebe, od ljudi, od života i životnih okolnosti, od situacija s kojima se moramo suočiti kako bismo ih pobijedili. Laganje je oblik himbe u kojem se stvari pokušavaju vidjeti drugačijima no što jesu i to zbog osobne koristi: ako ne mogu promijeniti ono zbog čega patim – ili to ne znam učiniti – obojit ću to drugom bojom i zamisliti da sam to već promijenio.Ima li zlobe u ovim lažima? Ili samo straha? I naša pretpostavka kako drugi ljudi nemaju zašto posumnjati u našu prijevaru, nije li to zapravo omalovažavanje razuma i inteligencije drugih ljudi?

Da laž jest laž bit će jasno vidljivo kroz nesvjesni govor gesti. To će nas dovesti do zaključka da je životinjsko (ili, drugim riječima, nesvjesno) koje se skriva u svakome od nas istinoljubivije od onog ljudskog, “premazanog”

kulturom.Zašto je “životinjsko” u nama autentičnije od nas samih? Zašto oči, ruke, pokreti tijela odaju ono što ne želimo ili ne možemo reći?

POSLJEDICE LAŽI

Kao glavni faktor širenja laži naveli smo strah, a njemu se mogu pribrojiti još i egoizam, plašljivost, nedostatak samopouzdanja, nekontrolirana fantazija koja ne razlikuje istinito od lažnog, pa čak i sama zloba i želja za nanošenjem boli.Ako su uzroci takvi, ni posljedice nisu manje strašne i opasne.Možemo jasno ustvrditi da naši životni odnosi – iako potrebni i nužni – obiluju lažnima, mukama i neraspoloženjem te da one rane koje bez zadrške nanosimo drugima nećemo oprostiti ako ih drugi nanesu nama. Otvoreno pokazujemo nepovjerenje; nitko nikome stvarno ne vjeruje i svatko je na neki način pomalo nepovjerljiv i prema samome sebi.Bezbrojni sati rasipaju se na razgovore u kojima se ne govori ni o čemu,  ili se pišu tekstovi koji žele pokazati ono što se pokazati ne može, ili se deformira informiranjem. A to se vrijeme ne može više vratiti...Postoji opći nedostatak vjere, počevši od prijateljstva do politike, od znanosti do religije. Ako ja lažem, zašto bih vjerovao da su drugi iskreni? Kome vjerovati, koga voljeti bez prethodne provjere? U što me žele uvjeriti? Što pokušavaju dobiti od mene? Ako ja pokušavam iskoristiti druge, zašto drugi ne bi isto to pokušali sa mnom?Odatle izvire jedno neistinito pravilo: nitko nije iskren, nitko ne govori istinu, sve je laž...Život sve više postaje krivotvoren i umjetan, a ljudski su odnosi nedjelotvorni jer se zasnivaju na lažnim i nestabilnim temeljima. Da bi se preživjelo potrebno je naučiti jedan novi jezik dugačka imena: 'što mi žele reći kada mi kažu to što mi kažu?’...

NEKA RJEŠENJA

Osnovno je nadići strah, ali ga se ne može ukloniti odmah. Treba ga postupno zamijeniti drugim, višim i kvalitetnijim osjećajima. Počnimo s uljudnošću u najzdravijem smislu te riječi: velikodušno poštivanje drugih i samoga sebe. Uljudnost možda ponekad podrazumijeva diskretnu šutnju ili poneku laž iz samilosti kako bi se ublažila psihološka tjeskoba, ali uljudnost prije svega znači razumijevanje i uslužnost, i uključuje iskrenu i profinjenu dušu. Gruba laž nestaje kao oblak pod toplim zrakama sunca pred obnavljajućom snagom viteške uljudnosti. Egoizam je tek sjenka pred sjajem plemenite uljudnosti.Slijedimo ono “upoznaj samoga sebe”. Od starine se govori kako je to prvi korak ka upoznavanju bogova i Univerzuma. A to također uključuje i upoznavanje svih ljudskih bića s kojima dijelimo život. Ako ih upoznamo i ako doista upoznamo sebe, vrijedi li laž truda? Kad nema licemjerja i prikrivenih loših namjera, imaju li izgovori smisla?

Još nešto za nastavak: treba kontrolirati iskrivljene fantazije i gledati stvarnost čistim očima. To ne znači prihvatiti iz svijeta oko nas i ono što nam se ne sviđa, već suprotno: detaljno znati ono što želimo promijeniti ili poboljšati. Fantazija samo prekriva velovima ono što nam se ne sviđa, ali ona ništa, ni zrnce pijeska, neće pomaknuti s njegova mjesta.I na kraju odvažnost,  puno odvažnosti... Zaboravljena vrlina koju posjeduju kamenje, biljke i životinje, a koja u ljudima iščezava, jer ih umjetni pritisci društva guraju u strah i lažnost.

UspjehDelia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 58

SVI ŽELIMO POBJEĐIVATI

Uspjeh je oduvijek bio cilj, no on se nije uvijek shvaćao na isti način. Ono što je u prošlom stoljeću ili prije nekoliko desetljeća značilo uspjeh, danas već može predstavljati samo nejasnu i staromodnu čežnju, dok nove težnje dolaze na mjesto starih. Samo je jedno trajno, a to je želja za uspjehom, potreba za pobjeđivanjem, potreba da budemo prihvaćeni i da nas drugi uvažavaju.

Posve je jasno da je u posljednje vrijeme uspjeh ograničen na društveni prestiž i ekonomsku moć, iz kojih mogu proizići drugi oblici moći koji na svoj način uvećavaju prestiž. Ne čudi stoga što mladi svoje težnje usmjeravaju prvenstveno prema ovim formulama uspjeha ukoliko se žele integrirati u društvo u kojem žive i ukoliko ne žele biti dio dugačke liste onih "na margini". Danas se na budućnost gleda iz ove

perspektive: odabir zvanja mora pratiti niz nužnih pitanja o njegovoj praktičnosti s obzirom na mogućnost stjecanja moći i bogatstva. Povećava se broj programa koji se pohađaju zbog mogućnosti brzog i velikog uspjeha, zbog društvenog položaja koji se smatra solidnim i trajnim. Međutim, nije zlato sve što sja.

Kada bi ovo doista bile formule za uspjeh u životu, trebalo bi biti puno više sretnih ljudi nego što ih ima. U najmanju ruku, moramo prihvatiti činjenicu da je uspjeh jedno, a sreća nešto drugo.

Ne bismo li, možda, trebali graditi druge vidove uspjeha koji, iako se ne podudaraju s prihvaćenim oblicima, mogu postati daleko stvarniji?

Jedna od stvari koje nas najviše zaokupljaju jest nedostatnost onoga što postižemo, kratkotrajnost onoga za što vjerujemo da je trajno, neodrživost onoga za što smo pretpostavljali da je neuništivo.

Što se uspjeha tiče vrijedi sljedeće: potreban nam je uspjeh koji, koliko god malen bio, neće odmah nestati, koji nam pruža barem malo zadovoljstva i mira. Predlažemo stoga nekoliko jednostavnih ključeva za ostvarenje uspjeha na najrazličitijim područjima, uspjeha koji je humaniji, stabilniji i usklađeniji s našim snovima i težnjama.

Očito je da nije dovoljno samo sanjati da bismo se pretvorili u pobjednika. Treba djelovati, znati razvijati zdravu aktivnost utemeljenu na volji. Ne djelovati zato da bismo djelovali, nego birati najbolje i najprikladnije djelovanje.

Stari savjet da trebamo upoznati sami sebe nije izgubio na aktualnosti; teško da se možemo usmjeriti na neki koristan posao ukoliko ne znamo tko smo, koje su naše sposobnosti i mogućnosti. A kad ih jednom upoznamo, trebamo ih uvježbavati primjenjujući ih kroz djelovanje koje je korisno i nama i drugima.

Trebamo dobro raditi sve poslove, ne samo zbog moguće nagrade, nego zbog zadovoljstva koje je rezultat vlastite djelotvornosti. Trebamo znati uskladiti se s onime čime raspolažemo, no u isto vrijeme ne smijemo se nikada s time pomiriti, nego si stalno postavljati više ciljeve.

Ne smijemo nikada dozvoliti da nas problemi ometu, bez obzira koliko nam teški izgledali. Naprotiv, trebamo ojačati maštu kako bismo pronašli izlaz i rješenje. Poteškoće trebamo shvaćati kao iskušenja za našu inteligenciju i volju. A u najgorem slučaju, neuspjehe trebamo pretvoriti u prilike za novi početak.

Trebamo znati koristiti prilike. Život je pun prilika, no nećemo ih vidjeti hodamo li zatvorenih očiju. Ako smo zaokupljeni vlastitim sukobima i stalno o njima razmišljamo, izgubit ćemo energiju i nećemo moći izaći iz ovog začaranog kruga, ne primjećujući tako tisuće vrata koja nam nudi ovaj zamišljeni labirint.

Trebamo neprestano nastojati voljeti, jer to je najbolji način da shvatimo druge. Trebamo radosno i velikodušno pomagati drugima, jer to je najbolji način da budemo zadovoljni sami sobom.

Trebamo tražiti smisao života i pokušati pronaći smisao vlastitog života. Ništa se ne

događa slučajno…

Trebamo svakodnevno usavršavati sve što radimo, poboljšavati sve što nas okružuje. Unijeti ljepotu u svaki kutak i svugdje unijeti svjetlo, izvana i iznutra, gdje god se nalazili.

Onaj tko uspije primijeniti ovih nekoliko ključeva, postat će zadovoljna osoba, osoba sigurna u sebe. Onaj tko ovo ostvari, pravi je pobjednik. I makar to nitko neće priznati jer to ne dozvoljava moda, svi bi bili sretni da postignu ovakav uspjeh.

USPJEH: NEPREKIDAN RAD

Svaki je uspjeh rezultat mnogih malih bitaka iz kojih ponekad izlazimo kao pobjednici, a ponekad kao poraženi. Međutim, u neumornom rastu i usavršavanju svega što postoji oko nas ne postoje konačni porazi, niti uzalud potrošena energija.

SIGURNOST U SAMOGA SEBE

Svaki put kad uspijemo pobijediti, pa makar to bile male pobjede, gradimo moćan oslonac koji poteškoće ne mogu tako lako uzdrmati. Bez obzira na mnoštvo problema s kojima ćemo se suočavati, uvijek će nam dolaziti sjećanje na postignute uspjehe, sigurnost zbog onog što smo dobro obavili. “Jednom sam mogao” postaje pokretač za “Moći ću svaki put”.

Ne smijemo miješati ovu intimnu sigurnost u sebe, koja se strpljivo gradila, sa samozadovoljstvom. Samozadovoljstvo je tek sjena koja se ne može usporediti s autentičnom sigurnošću u sebe, onom koja je postala upoznavanjem samoga sebe, razvojem vrlina, vježbanjem vlastitih mogućnosti, stalnim iskušavanjem na pogreškama i njihovim ispravljanjem, raspršivanjem mraka snagom unošenja jasnoće u sve stvari.

USPJEH I POBJEDA

Nama bi se više sviđalo da uspjeh dođe sam od sebe, bez ikakvog rizika za nas.

Smatramo ga dugom sudbine prema nama, a ne shvaćamo da smo mi ti koji smo dužni: zato jer ne znamo vidjeti niti iskoristiti prilike… Moramo zapamtiti da je uspjeh pozitivan rezultat bilo čega što sebi postavimo kao zadatak.

Tako uspjeh nije moguć ako prethodno ne postoji:

- cilj ili svrha - usmjerenost duha - sredstva za djelovanje - pozitivan ishod

Uspjeh je objektivna činjenica.

Pobjeda je intimna radost koja izvire iz uspjeha kad smo pokrenuli sve naše snage.

Običan uspjeh može zadovoljiti taštinu. Osjećaj pobjede oplemenjuje dušu.

Strah od usamljenostiJelena SikirićIz: časopisa broj 26

Ova forma psihološkog straha koja u nekim slučajevima uspijeva potpuno obuzeti fizičko i mentalno polje čovjeka, javlja se i u drugim aspektima: strah od avanture (nepoznatog), strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.Mnogo je puta rečeno da je čovjek "životinja s navikama" i to je istina. Čovjek ima mnogo "gospodara" koji brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti isti "gospodari" se brinu i o tome da stvaraju strah od gubljenja tih istih navika, barem do tada dok to odgovara namjerama spomenutih "poučavatelja".Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim motivacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene povijesnim potrebama, dok su druge stvorili interesi i mode koji upravljaju pokretima velikih masa tijekom nekog vremena. To su, prije svega, umjetne potrebe, ili one koje, obojane neprirodnošću, najviše sputavaju ljude i sprječavaju mijenjanje u bilo kojem smislu. Objasnimo to na slijedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljen je prirodna potreba svakog ljudskog bića. No, pomodni društveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine

umjetnom i gotovo nemogućom živjeti. Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan položaj, a to zatvara vrata iskrenom zajedničkom životu.Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih djela postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice. On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neophodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih napustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost, koja se nažalost oslanja na osnove koje su izvan njega samog.Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju "normalnost" bar za neko vrijeme. Treba biti u toku da bi se slijedila ova nametnuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada. Otuda potječe strah od promjene. Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riskiranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustoličenih upravo onom neprirodnošću. Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost. Za nas koji nastojimo postati filozofi, koji ljubimo mudrost, prva i osnovna promjena koju moramo pokrenuti je buđenje svijesti. Netom što ona izroni iz amorfne mase naših potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih prohtjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena. Dok se živi na slijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svijest obavezuje na to da se ponovo preispitaju mnogi aspekti života koji prije njenog pojavljivanja nisu imali nikakvu važnost.Filozof se prije svega navikava postavljati duboka pitanja o životu, o sebi samome, o sudbini... Njegov um se sve više okreće istraživanju i vodi ga preispitivanju vlastitog načina života, ukazujući mu na nove puteve stalnog usavršavanja.Promjene na koje se odlučuje filozof ne odgovaraju ni modi, niti općeprihvaćenim stavovima, naprotiv, to su promjene uzlaznog tipa u kojima je svaki korak jedna stepenica više na putu nadilaženja. I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.Zašto se onda bojimo promjena, kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka?Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pri tome odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost. Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim stabilnim i harmoničnim vrijednostima. Zato što svaka promjena sadrži rizike. Uostalom, mi ne poznajemo nijednog heroja, nijednog miljenika bogova koji nije prolazio iskušenja s rizikom i koji nije iskušao SVE do svog pobjedonosnog izlaska. I kao što smo prije rekli, zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha. Pri tome si neće smjeti dopustiti padove ili depresije, budući da taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.No, da li je to vrijedno pokušaja?Sudbina čovjeka je u tome da dođe do najsavršenijeg stanja kao čovjek i, kako to navode ezoterijske tradicije svih vremena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljudske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova a ne već spomenutih "poučavatelja ljudi". Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje. Promjena je obvezatan uvjet. Dakle, zašto ne početi istog trenutka? Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno? Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i koji se za to bori?Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nesposobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas

pretvara u muškarce i žene time potvrđene i sigurne u same sebe, koji kroče kroz Život licem prema Sudbini.

Strah od promjeneDelia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 4

Ova forma psihološkog straha koja u nekim slučajevima uspijeva potpuno obuzeti fizičko i mentalno polje čovjeka, javlja se i u drugim aspektima: strah od avanture (nepoznatog), strah od rizika, strah od gubitka stvari, pa i strah od ishoda.Mnogo je puta rečeno da je čovjek "životinja s navikama" i to je istina. Čovjek ima mnogo "gospodara" koji brinu o tome da ga nauče određenim navikama koje mu daju osjećaj sigurnosti unutar skupine. Ti isti "gospodari" se brinu i o tome da stvaraju strah od gubljenja tih istih navika, barem do tada dok to odgovara namjerama spomenutih "poučavatelja".Mi rastemo u društvu oblikovanom različitim motivacijama: neke od njih su prirodne i svojstvene povijesnim potrebama, dok su druge stvorili interesi i mode koji upravljaju pokretima velikih masa tijekom nekog vremena. To su, prije svega, umjetne potrebe, ili one koje, obojane neprirodnošću, najviše sputavaju ljude i sprječavaju mijenjanje u bilo kojem smislu. Objasnimo to na slijedećem primjeru: voljeti i osjećati se voljen je prirodna potreba svakog ljudskog bića. No, pomodni društveni zahtjevi vezuju uz ljubav cijeli niz uvjeta koji je čine umjetnom i gotovo nemogućom živjeti. Tako, osim osjećaja, treba imati materijalna dobra i utjecajan položaj, a to zatvara vrata

iskrenom zajedničkom životu.Čovjek promatra što čine ostali i ponavljanjem tih djela postiže određeni psihološki mir koji mu omogućava da se dostojno smjesti unutar zajednice. On se bori kako bi stekao stvari koje se smatraju neophodnima, a kad ih jednom stekne, ne smije ih napustiti jer bi time izgubio vlastitu stabilnost, koja se nažalost oslanja na osnove koje su izvan njega samog.Na isti način mode nameću određene stilove ponašanja, izražavanja, ljudskih odnosa, mišljenja i vjerovanja koji osiguravaju "normalnost" bar za neko vrijeme. Treba biti u toku da bi se slijedila ova nametnuta strujanja i mijenjati se s njima kako se ni za jedan korak ne bi udaljili od stada. Otuda potječe strah od promjene. Svaka promjena, ako je istinska, podrazumijeva izdvajanje bilo u dobrom ili lošem smislu, napuštanje općeprihvaćenih normi, riskiranje da se bude različit i da se izgube neke od cijenjenih vrijednosti ustoličenih upravo onom neprirodnošću. Moguć je i nestanak lažne naklonosti onih koji su nas malo ili nimalo voljeli, kao i nestalnog ugleda postignutog vezivanjem uz prolaznu pomodnost. Za nas koji nastojimo postati filozofi, koji ljubimo mudrost, prva i osnovna promjena koju moramo pokrenuti je buđenje svijesti. Netom što ona izroni iz amorfne mase naših potreba i fizičkih, psihičkih i mentalnih prohtjeva, ona istovremeno pokreće cijeli niz promjena. Dok se živi na slijepo, malo znači usvojiti ovaj ili onaj oblik ponašanja i u njemu se učvršćivati, ali aktivna svijest obavezuje na to da se ponovo preispitaju mnogi aspekti života koji prije njenog pojavljivanja nisu imali nikakvu važnost.Filozof se prije svega navikava postavljati duboka pitanja o životu, o sebi samome, o sudbini... Njegov um se sve više okreće istraživanju i vodi ga preispitivanju vlastitog načina života, ukazujući mu na nove puteve stalnog usavršavanja.Promjene na koje se odlučuje filozof ne odgovaraju ni modi, niti općeprihvaćenim stavovima, naprotiv, to su promjene uzlaznog tipa u kojima je svaki korak jedna stepenica više na putu nadilaženja. I više nego o promjenama, trebali bismo govoriti o jedinstvenim i istinskim elementima ljudskog bića, izvan doticaja promjena materijalne prirode, izvan doticaja života i smrti, strasti i mnijenja.Zašto se onda bojimo promjena, kad smo svjesni da će nam ove osobite promjene donijeti samo dobro i dovesti nas do većeg duhovnog razvitka?Zato što se one moraju postići vlastitim snagama, licem u lice sa samim sobom, a da pri tome odobravanje, pohvale i kritike drugih nemaju nikakvu važnost. Zato što te promjene očigledno podrazumijevaju i neke gubitke, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim stabilnim i harmoničnim vrijednostima. Zato što svaka promjena sadrži rizike. Uostalom, mi ne poznajemo nijednog heroja, nijednog miljenika bogova koji nije prolazio iskušenja s rizikom i koji nije iskušao SVE do svog pobjedonosnog izlaska. I kao što smo prije rekli, zato što postoje i oni koji se plaše uspjeha, koji znaju da će se, kad se on ostvari, morati držati na visini tog uspjeha. Pri tome si neće smjeti dopustiti padove ili depresije, budući da taj unutarnji uspjeh postavlja čvrste i odlučne zahtjeve pred vlastitom sviješću.No, da li je to vrijedno pokušaja?Sudbina čovjeka je u tome da dođe do najsavršenijeg stanja kao čovjek i, kako

to navode ezoterijske tradicije svih vremena, da u svakom smislu raste u onom što je izvan ljudske uvjetovanosti dok se ne pokaže dostojnim učenikom bogova a ne već spomenutih "poučavatelja ljudi". Prije ili kasnije, do te sudbine moramo doći svi, s više ili manje patnje. Promjena je obvezatan uvjet. Dakle, zašto ne početi istog trenutka? Zašto se ne riješiti straha koji sam po sebi nije nešto pozitivno? Zašto ne razvijati hrabrost onoga koji zna što hoće i koji se za to bori?Izbor je na nama: ili banalni strah od promjene onoga što se svakako mijenja i tako nas ostavlja nesposobnima, ili odlučna smjelost na definitivnu promjenu koja nas pretvara u muškarce i žene time potvrđene i sigurne u same sebe, koji kroče kroz Život licem prema Sudbini.

StrahMarijana Starčević-VukajlovićIz: časopisa broj 39

Vjerojatno ćemo se svi složiti da je strah neugodan i da ga ne volimo osjećati, no činjenica je da nema čovjeka koji ga nije iskusio. Koliko god neugodan, život bez straha bio bi nemoguć.

Kad se nađemo u opasnosti, strah nas upozorava da smo ugroženi, tjera na oprez, izoštrava osjetila, usmjerava pažnju. Strah nas dovodi u stanje napetosti i uzbuđenosti pa smo spremniji braniti se i zaštititi. On je naš obrambeni mehanizam u svim situacijama koje predstavljaju prijetnju našem opstanku.

U najširem ga smislu možemo shvatiti kao zaštitni mehanizam prirode kojim se čuva opstanak pojedinca i vrste. Životinje su razvile instinktivne reakcije na strah. Životinja u opasnosti bježi, napada, paralizira se. Ponekad se i u ljudskom ponašanju mogu vidjeti slične refleksne reakcije. U paničnom strahu čovjek bježi, vrišti, napada, ukoči se, instinktivno se brani kao životinja.

No, ne smijemo zaboraviti da čovjek ima razum i vlastitu volju i njegove reakcije ne moraju uvijek biti instinktivne. Čovjek može kontrolirati strah, razumjeti situaciju koje se boji i voljom djelovati na svoje reakcije. Čak i u slučajevima elementarnog straha za vlastiti život u stanju smo kontrolirati nagonsku reakciju i djelovati razumno izabirući inteligentnije ponašanje.

Ukratko, strah možemo shvatiti kao prirodni osjećaj upozorenja i utoliko je on korisna i potrebna emocija. No, ovdje nećemo govoriti o ovom elementarnom osjećaju kojeg izaziva realna opasnost.

Iako je čovjek zapadne civilizacije sve svjesniji iluzije o sigurnosti svijeta u kojem živi, prosječni se čovjek rijetko nađe u situaciji u kojoj mu je izravno ugrožen život i opstanak. Ipak, strah vlada svijetom. Nije to strah od stvarne opasnosti, nego od bezbrojnih nevidljivih neprijatelja koje svakodnevno osjećamo kao prijetnju. Bojimo se usamljenosti, starosti, gubitka fizičke snage i ljepote, bojimo se bliskosti s drugim ljudima, bojimo se iskreno pokazati osjećaje, bojimo se da će nas netko prevariti, iskoristiti, bojimo se promjene i željeli bismo da sve ostane staro i poznato... U beskraj bi mogli nabrajati čega se sve boji današnji čovjek. U strahu se zatvaramo u sebe, gradimo emocionalne i mentalne zidove oko svog sigurnog unutarnjeg i vanjskog teritorija, bježimo od bilo kakvih rizika. I tako živimo u strahu od samog života. Ovakav je strah opasan i destruktivan jer uništava psihu i polako pretvara čovjeka u bespomoćno biće čijim životom upravlja strah.

Zašto ovi strahovi vladaju ljudskim životima?

UZROK STRAHA JE NEZNANJE

Glavni uzrok straha je neznanje. Strah izaziva ono što je nepoznato, skriveno, o čemu nemamo dovoljno informacija pa ne možemo predvidjeti ni kontrolirati situaciju. No, iluzorno je očekivati da ćemo pobijediti strah ukoliko nastojimo unaprijed upoznati svaku životnu situaciju i njenu posljedicu. Izazovi koje život svakodnevno postavlja pred nas ne mogu se predvidjeti ni kontrolirati i koliko god se trudili izgraditi svoju sigurnu kulu, zaštićeni od svih mogućih

neugodnih iznenađenja, trud će nam biti uzaludan.

U jednom drevnom tibetanskom tekstu piše da se svi ljudi rađaju u dvorani Neznanja. Ovo neznanje odnosi se na nerazumijevanje života, samoga sebe i smisla svog postojanja. Posljedica je iskrivljeni vrijednosni sustav koji nas vezuje za iluzorno i  prolazno.

Na ljestvici vrijednosti suvremenog čovjeka najviša mjesta zauzimaju novac, društveni položaj, mladost i zdravlje. To su današnji bogovi kojima težimo, njihovo nam posjedovanje daje osjećaj sigurnosti, samopoštovanja, uspješnosti. Takav je sustav vrijednosti današnjeg svijeta, a čovjek svoj integritet poistovjećuje s onim što cijeni. S druge strane, sve se to može vrlo lako izgubiti i tada se rađa strah.

Zapitajmo se jesu li ove vrijednosti uistinu bitne ljudske vrijednosti i je li strah od njihovog gubitka zaista opravdan? Ili postoje neke važnije vrijednosti, neovisne o povijesnom, civilizacijskom trenutku, one koje su neprolazne i vječne i čijeg bismo se gubitka trebali više bojati?

Da bi odgovorili na ovo pitanje spomenuti tekst savjetuje da krenemo u osvajanje dvorane Mudrosti. To prije svega znači naučiti razlikovati istinito od lažnog, ono što u svim vremenima i prostorima predstavlja najviše ljudske vrijednosti i čuva istinski integritet čovjeka, i ono što je posljedica neznanja, trenutnih ljudskih preokupacija i težnji. Dakle, lijek protiv straha i ovdje je samo jedan - znanje. To je znanje o tome čega se trebamo bojati, odnosno što zaista ugrožava integritet i opstanak čovjeka.

Čovjek je uvijek želio imati sigurnu egzistenciju, položaj u društvu, uvijek je čuvao vlastito zdravlje i život, no povijesno nas iskustvo uči da nije uvijek u to ime kršio ono što je smatrao važnijim, vlastitu čast, čist obraz, zadanu riječ i sve ono što i danas barem deklarativno smatramo ljudskim vrlinama. Više se bojao da će izgubiti vlastitu dušu, nego ugodan i siguran život.

Danas, u strahu od gubitka ili nedobivanja ovozemaljskih vrijednosti do kojih  nam je stalo, često činimo kompromise sa savješću, osjećajem za dobro, vlastitim moralnim normama. Lutamo po dvorani Neznanja tražeći stabilnost i sigurnost u prolaznom svijetu.

Znanje pobjeđuje strah, a prvo što trebamo naučiti jest prihvatiti neizvjesnost života, činjenicu da na ovom svijetu ništa nije definitivno, da je sve podložno promjeni, nastajanju i nestajanju. Ako tako promatramo stvari, egzistencijalna nesigurnost, starenje, bolest, smrt i svi mogući životni problemi koji izazivaju strah postaju očekivani životni izazovi s kojima trebamo naučiti živjeti.

KAKO SE SUOČITI SA STRAHOM?

Naučiti živjeti u nesigurnosti svijeta prije svega znači naučiti suočavati se sa

strahom koji ta nesigurnost izaziva u nama. U svakoj situaciji koje se bojimo uvijek imamo dvije mogućnosti: prepustiti se strahu ili se suočiti s njime. Ukoliko mu se prepustimo, strah postaje naš gospodar i određuje naše misli i djela. Suočimo li se s njime, ostajemo vlastiti gospodari; razumna, inteligentna bića koja odlučuju što će učiniti.

Kao razumna bića možemo procijeniti koliko je ono čega se bojimo zaista objektivna prijetnja našem integritetu, a koliko posljedica subjektivnih doživljaja, loših iskustava i nesigurnosti. Izreći javno svoje mišljenje, pokazati nekome naklonost, učiniti prvi korak, djelovati sa zdravom dozom rizika, nekim ljudima je uobičajeni način ponašanja, drugima može biti istinski zastrašujuće. Izbjegavanje takvih situacija najčešća je reakcija na ovakve strahove, ali istovremeno i najbesmisleniji izbor. Strah kao prirodni mehanizam koristan je i potreban čovjeku ukoliko je njegova funkcija pokretačka, tj. ako nas potiče na odgovarajuću akciju. Ako izbjegavamo suočenje, postajemo nemoćna bića, bespomoćne igračke u rukama straha.

Već sama činjenica da ovakve strahove ne dijele svi ljudi govori da su oni subjektivni, rođeni u nestabilnoj psihi čovjeka kao posljedica njegove iskrivljene percepcije stvarnosti. Zato se i lijek protiv njih nalazi u samom čovjeku. Grčki mitovi o herojima poput Argonauta, Tezeja, Herakla, Odiseja daju nam arhetipsku sliku junaka, čovjeka koji se hrabro suočava sa strahom i prihvaća izazov. Zmajevi, čudovišta, opasnosti s kojima se bore nisu samo vanjski neprijatelji. Oni predstavljaju naše nutarnje slabosti, nesigurnosti, sumnje koje svaki čovjek ima i koje mora pobijediti u osvajanju ljudskog dostojanstva.

Suočiti se sa strahom ne znači izgubiti svijest o opasnosti i bezglavo srljati u nju, nego razvijati zdrave psihičke snage koje nas jačaju. Npr. naučiti promatrati sebe i vlastiti strah s humorom odlična je pomoć u suočenju sa strahom. Tako činimo odmak i smanjujemo napetost situacije, a strah gubi na snazi.

No, prije svega, najbitnija je iskrenost prema sebi. Trebamo prvo znati prepoznati strah u sebi jer čovjek sebi teško priznaje da se boji. Svi bismo željeli biti hrabri, heroji vlastitih života, no heroja ne određuje nedostatak straha, nego djelovanje unatoč strahu. Otkriti strah u sebi, priznati sebi da je motiv našeg ponašanja u nekoj situaciji bio strah, a ne tražiti tisuću drugih mogućih opravdanja, prvi je korak prema hrabrosti.

STRAH I POBJEDA

Djelovati unatoč strahu znači dozvoliti sebi mogućnost pobjede. Naravno, samo mogućnost, jer nećemo uvijek pobijediti. Čak i kad doživimo poraz, u tom slučaju ostat će osjećaj samopoštovanja i ljudskog dostojanstva koji će nam pomoći da ustanemo i unatoč strahu ponovno krenemo, sve do konačne pobjede. Ako se prepustimo strahu, unaprijed se osuđujemo na poraz, a uz to

smo opterećeni iskustvom da nismo ni pokušali.

Kroz povijest čovječanstva nove su spoznaje omogućili ljudi koji su pobijedili strah i usudili se zakoračiti u nepoznato. Tako smo otkrivali svijet, upoznavali čovjeka, tako su stasale civilizacije, tako se razvijao čovjek. Ako razmislimo o svojim životima, od prvih koraka koje smo učinili kao djeca, tisuću smo puta pobijedili strah. Da smo nakon prvog nespretnog koraka i bolnog pada rekli – neću više hodati, previše se bojim, još uvijek bismo puzali. Svaki pad, svaki poraz samo je novo iskustvo koje možemo iskoristiti u sljedećem pokušaju.

Ipak, strah nikada nećemo potpuno pobijediti jer ispred čovjeka će uvijek biti nova, nepoznata, još neosvojena područja. I zato ga treba prihvatiti kao životnog suputnika i ne davati mu preveliku važnost. On je tu samo kao upozorenje da nismo savršeni i da još puno toga trebamo naučiti o sebi i svijetu.

Potreba za dobrim ljudimaJorge Angel LivragaIz: časopisa broj 62

Ovu potrebu za jednim stanjem morala koje izvire iz po sebi čiste prirode, iz samoga bitka, Platon je isticao u svim svojim djelima, a više od dvadeset stoljeća kasnije i Kant i njegovi nasljednici.

Nema tog filozofa, koji je sebe smatrao takvim, ili mislioca, u povijesti koji bi sumnjao u ovu potrebu. Unatoč tome što je s padom klasičnog svijeta ova sama po sebi razumljiva potreba postala uvjetovana snažnim teološkim, političkim i socijalnim, ili jednostavno gospodarskim strujanjima.

Razvoju instrumentalne mehanike u fizičkom svijetu pridružio se sličan proces u metafizičkom, uslijed kojeg je pojedinac malo-pomalo zaglibio u baruštini onoga što možemo nazvati “kultom procesa” i procedura.

Na taj je način čovjekova urođena dobrota postala uvjetovana njegovom religijom, obiteljskim porijeklom, geografskim, rasnim i mnogim drugim pretpostavkama koje bi mogle ispuniti čitave stranice onoga što bi moglo postati detaljnom zbirkom predrasuda i površnosti.

Čovječanstvo se očaralo programima i sustavima, različitim oblicima posuda umjesto njihovim sadržajem. Uslijed sloma etičke platforme, ljudi su se oslonili na više ili manje utopijske formule zamišljanja ideje zla kao nečeg stvarnog – ne kao jednostavnog nedostatka dobra, već kao “opipljive” prisutnosti – pribjegavajući zbog toga egzorcizmima svih boja, depersonalizirajući pojedinca. Bitak prelazi u drugi plan, uvjetovan procesima koji će, u teoriji, posredstvom ispovijedi ili promišljanjem, stvoriti savršenog čovjeka polazeći od njegovih vlastitih nesavršenosti.

To možemo zamisliti kao vjerovanje da ćemo skupljanjem glinenih cigli na hrpu na određen način, izgraditi zid od monolitne stijene, samim tim što će “magija” kombinacije transformirati prirodu pojedinačnih komponenti.

Iz duhovnog omasovljavanja kroz stoljeća, nastala je moderna proizvodnja na pomičnoj traci; bez stvarne praktične provjere, vjerovalo se da će kombiniranjem različitih aspekata nastati slojevito stvorenje bogato vrlinama i dobrotom, identično svojim prethodnicima i onima koji će ga slijediti. Nadalje, prihvaćena je ideja evolucije formi utemeljena na principu “pokušaj-pogreška”.

No, najgore je to što je zapostavljeno ljudsko biće da bi se dao prioritet ljudskoj zajednici, kao da su ljudi tek puki izum sustava i kao da su im vlastiti sustavi davali pravo na preživljavanje na osnovu njihove sposobnosti prilagodbe i gubitka svake osobnosti... i sve je ovo postalo općeprihvaćeno stanje stvari.

Proizvodi s pomične trake ocjenjuju se prema tome odakle potječu, odnosno, s obzirom na sustav koji ih je stvorio.

Kršćani su dobri, “pogani” loši.

U Santiagu ih se zvalo (kršćane) “ubojicama Maura”.

Plemići imaju “plavu krv”, a ostali “kvarnu”.

Narod je dobar, a plemstvo je loše... Živjela giljotina!

Zanatlija je dobar, industrija je loša.

Vojna služba je časnija od bavljenja zanatom, ili obratno.

“Odabrani narod”… “Božji narod”… Kako se čini, da bi postojali oni “dobri”, potrebni su im oni “loši”.

Taj opći zajednički nazivnik razlog je zbog kojeg se govori o kršćanima, Židovima, muslimanima, ateistima, bijelcima, crncima, bogatima, siromašnima, obrazovanima i neukima. To je rasizam u svim svojim bojama.

Ova masovna težnja za kolektivnim iskupljenjem, i kolektivnim uništenjem onih koji ne sudjeluju u ovom ili onom iskupljenju, ovoj ili onoj klasi ili stranci, u potpunosti se uzdaje u sustave, vjerovanja, klanove i prihvaćanja. Čovjek pojedinac gubi važnost, do te razine da je neshvatljivo da netko nije uključen i ne djeluje u nekoj trenutno popularnoj stranci ili grupi.

Ipak, stvarni slom komunizma, fašizma, nacizma i kapitalizma sa svim njihovim odgovarajućim političkim, socijalnim i gospodarskim karakteristikama, posijao je u narodu sumnju prema djelotvornosti sustava. Usprkos tome što gotovo svi narodi svijeta vape za demokracijom i pravom glasa, čime možda upravljaju snažni centri moći, u trenutku kada trebaju prići glasačkim kutijama, polovica njih odbija to učiniti, a tamo gdje je glasovanje obavezno, ostavlja se prazan listić ili se namjerno bojkotiraju liste koje je kreirao sustav.

S iznimkom nekih oblika islama, u religijama se događa isto. Premda se na osnovu popisa stanovništva, na primjer, Italija čini kao katolička zemlja, u stvarnosti su crkve pune znatiželjnih turista, samostani prazni, pretvoreni u mjesta susreta nevezanih uz religiju, a sam Papa predmet je poruga o njegovoj nacionalnosti ili načinu odijevanja. Očigledno, ono što se tradicionalno smatralo “svetim”, daleko je od toga.

Rješenje ovog problema proizlazi iz jednostavnog shvaćanja da ono što je uistinu važno nisu sustavi, već ljudi koji ih čine i da je njihova moralna kvaliteta ono temeljno.

Nije važno vode li neku državu “desni” ili “lijevi”, da li je sustav vladanja predsjednički ili monarhistički. Ono što je bitno jest to da li je čovjek, odnosno jesu li ljudi odgovorni za upravljanje zemljom dobri, pošteni, pravedni, djelotvorni i časni.

Čak i loši sustavi, ako ih čine dobri ljudi, donose narodu sreću, bogatstvo, blagostanje i mir. Najbolji sustavi, ako njima vladaju osobe slabog morala, bit će mučenje za one kojima vladaju.

Mit o kolektivnom iskupljenju posredstvom sustava pokazao je svoju manjkavost. Promatrano kroz vrijeme, najbolje organizirani i najprirodniji sustavi propadaju brzo ako ih ne podupiru muškarci i žene koji su časni i moralni, jednom riječju: DOBRI.

Ono što trebamo nije pobjeda određenih stranaka ili političkih, socijalnih ili religijskih grupa. Ono što trebamo jesu dobri ljudi i da se tim dobrim ljudima, koje treba priznati kao takve, daju najodgovorniji položaji. Kad bi se tako postupilo, oni bi ih prihvatili, ne zbog vlastite ambicije, već zbog duha plemenitosti i solidarnosti.

Vratimo li se Platonu, dobar postolar ima dužnost praviti cipele za sve, dobar krojač odjeću za sve, itd. Onaj koji vlada samim sobom, onaj koji gospodari svojim strastima i dovodi u red svoje ideje snagom svoje volje, najprikladniji je da svim članovima zajednice posveti ono što je u njemu najbolje.

Ako uspijemo afirmirati ove dobre ljude i damo im neophodne kulturne instrumente, oni mogu usvojiti bilo koji oblik vladavine, jer svaki će oblik vladavine u njihovim rukama biti djelotvoran.

Ako se na čelu jedne religije, koja god ona bila, nalazi dobar čovjek, on će u svojim vjernicima probuditi prisutnost Boga, jer oni će ga vidjeti odraženog i mogućeg u njemu. Ako se dobar čovjek posveti umjetnosti, znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, ona će biti svima jasna, prosvijetljena njegovom vlastitom dobrotom, pri čemu neće biti važno koji put izabere, jer u svojoj će dobroti uvijek izabrati najbolji.

Neophodno je osvijestiti da nije dovoljan prelazak XX. u XXI. stoljeće da bi prestali rasizmi, progoni, nezakonito bogaćenje, genocidi; potrebno je promijeniti se “iznutra”, ezoterijski, kako bi kontaminirana mašinerija sustava dala mjesta dobrim ljudima.

Potrebno je otkriti ih, istaknuti ih i pomoći im.

Za čovjeka nema većeg neprijatelja od drugog čovjeka, ako je on loš, niti boljeg prijatelja i veće pomoći ako je on dobar.

Platonska i tjelesna ljubavDelia Steinberg Guzmán Iz: časopisa broj 23

Može nam se učiniti kako je ova složena tema o proturječju između platonske i tjelesne ljubavi nešto sasvim suvremeno. Međutim, kad započnemo istraživati činjenice, suočimo se s iznenađenjem: nema tu ničeg novog, budući da je ovaj problem star koliko i sam čovjek. Čini se da njegovo pojavljivanje zalazi duboko u prošlost, sve do krajnjih dosega naših povijesnih spoznaja.

Još jedno iznenađenje koje susrećemo jest prividno proturječje između platonske i tjelesne ljubavi, proturječje koje zapravo ne postoji ili ga je, barem s filozofskog stajališta, teško opravdati.

Ono što je za filozofe bitno jest prvo se upitati – što je to Ljubav? Međutim, ni taj problem nije nimalo nov.

Čovjeka je oduvijek zanimalo sve o ljubavi – što ona znači, koji doseg ima, koliko je duboka. A naročito ga je zanimalo u kakvom je odnosu ljubav sa srećom, misleći da se

ostvarenjem ljubavi istovremeno mora ostvariti i sreća. Čini se kao da čovjek pokušava pronaći univerzalni lijek, savršeni izvor rješenja za sve probleme. I stoga, ako se ljubav i sreća promatraju kao istodobne, nije začudna stalna prisutnost sveopće potrage za njima.

Stari su filozofi govorili da čovjek traži ono što nema, jer u protivnom to ne bi morao tražiti. Govorili su kako čovjek voli ono što mu nedostaje i to upravo zato što mu nedostaje. Osjeća se nepotpunim i zato teži za onim što smatra važnim, kako bi se osjećao cjelovitim ljudskim bićem.

Približavamo se temi koja nas zanima. Ako čovjek traži ono što nema i voli ono što mu nedostaje, to nažalost znači da nije sretan i da mu nedostaje ljubavi. To je veliki paradoks našeg stoljeća: što više govorimo o nečemu, to više ukazujemo na njegov nedostatak. Danas se ispisuju brojne stranice o različitim aspektima ljubavi. Ali, ako se na trenutak zagledamo u sebe da bismo vidjeli koliko je ljubavi u nama, u čovječanstvu, u svijetu u kojem živimo, zaključit ćemo kako je nema puno. Puno je riječi, a malo osjećaja. Nedostaje nam ljubavi i stoga se svi upuštamo u potragu za njom. Da bismo pronašli sreću za koju smo uvjereni da nam nedostaje, u stanju smo ići bilo kojim putem: onim koji pred nas postavi moda ili onim kojeg nam odredi razum.

Pregled povijesti dokazuje činjenicu da su se ljubavi kroz stoljeća pripisivala različita shvaćanja i dodjeljivale različite definicije, ovisno o idejama koje su vladale u određenoj povijesnoj situaciji, o onome što je čovjeku bilo potrebno u pojedinom trenutku, kao i o ishodu njegove vlastite evolucije. Ipak, uvijek se krećemo između dviju krajnosti: između one duhovne ljubavi, koju nazivamo platonskom, te fizičke ili tjelesne ljubavi. Nije dovoljna samo ta jedna riječ – riječ ljubav – da bi se obuhvatilo beskrajno mnoštvo odnosa koji postoje između tih dviju točaka, jedne duhovne i druge koja ulazi u materijalno.

Je li dovoljna samo jedna riječ? Zar ta jedna riječ uistinu može opisati sve što je čovjek u stanju izraziti ili što želi doživjeti u ovom smislu?

Došli smo zapravo do jednog od najvećih problema kojeg nam postavljaju moderni jezici. Ovi su jezici postali siromašni značenjima za mnoge aspekte intime, nutarnjeg života, iako su izrazito bogati riječima koje označavaju sve što je materijalno ili znanstveno. Pokazalo se da su previše siromašni da bi dosegnuli svu dubinu ljudskog bića. U starim su se jezicima različite vrste ljubavi izražavale s onoliko riječi koliko je u čovjeku postojalo vrsta ljubavi ili osjećaja.

Danas bi jedna riječ, jedna jedina riječ, trebala označiti tisuću stvari. Je li moguće definirati ljubav na samo jedan način? S druge strane, zar postoje toliko različitih definicija? Ili se radi o stotinama aspekata koje moramo sagledati, želimo li govoriti o ljubavi?

Ljubav je toliko bogata da se ne može svesti samo na problem riječi i definicija. Postoje nebrojene vrste ljubavi, ali neke od njih možda nećemo tijekom života uspjeti u potpunosti obuhvatiti i objasniti. Ipak, možemo istražiti barem neke ideje ili, grubo rečeno, neke definicije.

Pogledajmo u svijet mitologije, u taj stari svijet koji je, čini se, čovjeka povezivao s

Bogovima. I uzmimo primjer iz grčke mitologije, toliko nam bliske po estetskim i etičkim zasadama. Pogledajmo što je za Grke bila Ljubav, odnosno Eros.

Platon kaže da je Eros najstariji Bog. Ali on ne govori o onom Erosu čiji su nam prikazi dobro poznati. Ne radi se, naime, o onom simpatičnom malom “anđelčiću” kojeg prikazuju kako vreba ljude i postavlja im zamke. Radi se o jednom neusporedivo starijem Erosu, o Prvobitnoj Ljubavi ili Prvobitnoj Sili Privlačnosti.

Mitologija govori o vremenu kada svijet još nije postojao: vladao je Kaos i sve je bilo u potencijalu, a elementi koji tvore svijet još se nisu bili pojavili. U to se vrijeme rodio jedan impuls, nevjerojatna sila koja je sve to uspjela urediti, ujediniti, oblikovati i oživjeti. Ta je sila Eros, to je Ljubav ili Prvobitna Ljubav, odnosno stari Eros o kojem govori Platon. I kad je Eros jednom uredio cijeli Univerzum, počeo ga je raspoređivati na različite razine, poput stepenica koje se spuštaju od uzvišenog i suptilnog Neba, do konkretne, vidljive i opipljive Zemlje na kojoj se nalazimo. Eros se pobrinuo da na svakoj razini postoji poseban oblik ljubavi, odnosno ljubav izražena na način primjeren upravo toj razini.

Mi, međutim, koristimo istu riječ za sve razine, bilo da govorimo o mističnom ushićenju, o ljubavi koju čovjek osjeća prema Bogu, o čovjekovoj potrebi da ostvari vezu s božanskim, o estetskom oduševljenju nečim što nas ispunjava skladom ili o strasti koju osjećamo za novim spoznajama i otkrivanjem tajni Prirode. Ljubav također obuhvaća i razne osjećaje nježnosti, naklonosti i privrženosti koje gajimo prema drugim ljudima, nekom gradu, kući, knjizi ili životinji.

S druge strane, promotrimo li sve stepenice koje je Eros stvorio u Univerzumu, vidjet ćemo razne oblike Ljubavi, a među njima i ono što danas nazivamo tjelesna ljubav. Ova se vrsta ljubavi ostvaruje u odnosu dvaju tijela, jer i fizička tijela imaju potrebu za sjedinjenjem i izražavanjem kroz široki i bogati pojam Ljubavi.

Stari se Eros, prema mitologiji, spušta, uzima različite oblike i izražava se na različite načine, sve dok se ne pretvori u ono što danas poznajemo kao amorčića. To je onaj Eros koji svojim strijelama prati Afroditu, vrebajući i najmanju ljudsku nepažnju, nastojeći zapaliti srca koja se ne bi trebala zapaliti i izazivajući sve one probleme koji ispunjavaju stranice povijesti.

Sve ovo proizlazi iz mitologije kojoj su dodane neke teološke i moralne ideje. No, ostavimo sada bogove i vratimo se u naše vrijeme.

Danas se smatra da je Ljubav neka vrsta psihološkog nemira koji se prvenstveno izražava tijelom i spolnošću, kao da je to jedini mogući način izražavanja ljubavi. Ovako razmišljati o tjelesnoj ljubavi znači biti u trendu, dok se izraz platonska ljubav koristi u smislu nečega zastarjelog, onoga što više nije u modi. Ljudi vjeruju da platonska ljubav predstavlja odbacivanje spolnosti i nazadovanje.

Po svemu sudeći, spolnost danas zauzima prvo mjesto u svemu što smatramo modernim, a njezin nagli uspon rezultat je slobode novih generacija. Oslobađanje je počelo napuštanjem svih vrijednosti koje su izgubile smisao, vrijednosti koje su u nekom prethodnom razdoblju bile korisne, ali koje mladima više ništa ne znače, te ih je nužno zamijeniti.

Međutim, dogodilo se ono što se ponovilo već bezbroj puta u povijesti: vrijednosti nisu zamijenjene, nego su one već postojeće samo odbačene i uništene. Bilo je očito kako treba živjeti na neki novi način, samo nitko nije znao kako. Ovo oslobađanje koje se očitovalo i u ljubavi – i to prvenstveno onoj spolnoj – za kratko se vrijeme pretvorilo u razuzdanost. A pod razuzdanošću podrazumijevamo djelovanje lišeno savjesti, bez inteligencije. Razuzdanost je prepuštanje želji za novim, odnosno zabranjenim.

Sjetimo se samo jedne ključne rečenice iz pariške revolucije *68. godine: “Zabranjeno zabraniti”. Ono što se izrazito zabranjuje, ljudima postaje sve privlačnije. Ljudi će često odabrati upravo ono što je zabranjeno.

Spolnost, koja je nekada bila zabranjena tema, sada to više nije.

Ovo oslobođenje donijelo je i drugi problem: ljubav gubi svoj cilj. Donosi li ljubav sreću? Ima li tjelesna ljubav za cilj sreću ili je važan samo trenutak zadovoljstva? Raspoznajemo li doista razliku između sreće i zadovoljstva?

Javljaju se i drugi problemi kao, primjerice, nastranosti svake vrste. Kod neograničene slobode, ono što je prije bilo zabranjeno i privlačno postaje nezanimljivo. Počinju se kršiti prirodni zakoni jer uobičajena, tradicionalna tjelesna ljubav između muškarca i žene više nije dovoljna. Žalosni klinički nalazi o tijelima s biološkim poremećajima zbog kojih se ne uklapaju u ono što nazivamo muškarcem ili ženom, ustupaju mjesto bolestima psihe. Psiha je ona kojoj su potrebne sve jače emocije. Dob u kojoj mladi ljudi trebaju iskusiti ove jake emocije sve je ranija. Nekada je postojala određena dob u kojoj su mladi dolazili u dodir s ljubavlju i spolnošću. Rimljani su imali točno određenu dob kada su mladićima dodjeljivane toge muškaraca. Djevojčice su postajale žene kad bi to priroda odredila. Danas toga više nema. Danas se čudimo kad čujemo što neka djeca govore: izgleda da se djetinjstvo svelo na nestrpljivo iščekivanje trenutka u kojem mladi čovjek može krenuti u pravi život. Živjeti pravi život znači isprobati sve što prije i, osjećajući se starim u dvadesetoj godini, upitati: “A što sad?”

Tako smo u modu uveli avangardu. Odlučili smo da je Ljubav pisanu velikim slovom, idealnu Ljubav, gotovo nemoguće doživjeti. Svakovrsnim psihičkim i fizičkim stimulansima, drogama, filmovima, časopisima i drugim sredstvima, oduzeli smo joj prijestolje i predali ga tjelesnoj ljubavi: običnom spolnom užitku kojeg se ovdje i ne usuđujemo nazvati ljubavlju.

To je taj veliki preokret. Sada se javlja i drugo pitanje: što je s platonskom ljubavlju?

Ponekad se misli da platonska ljubav – nazvana po grčkom filozofu – ukazuje kako stari Grci oko toga nisu imali nikakvih dvojbi. To, međutim, nije istina. Oduvijek, dakle, i u Platonovo vrijeme, postojali su problemi vezani uz ljubav, jednako kao i dvojnosti o kojima ovdje raspravljamo. I kao što je Platon iznio svoja rješenja i odgovore i kao filozof pokušao ljudima pokazati mogući put, tako ćemo i mi danas s istim ciljem nastojati obraditi ovu temu.

Platon kaže kako je logično da se Ljubav koja je prisutna na svim razinama u Univerzumu, očituje i na fizičkom planu. Često pogrešno pojednostavljujemo stvari i mislimo kako platonska ljubav odbacuje sve što ima veze sa spolnošću, no to nije istina. I u Platonovo vrijeme bilo je muškaraca i žena koji su se tražili, voljeli i nastojali

na sve moguće načine izraziti svoju ljubav. Budući da se Ljubav očituje na svim ljudskim razinama, inteligentnim naporom trebali bismo postići da se ona što jasnije očituje i na uzvišenijim planovima: u postizanju onoga za čime teži Duša, a ne samo onoga čemu teže niži instinkti.

Instinkti nisu isključivo loši, ali je nečemu potrebno dati prednost. Budući da smo ljudska bića koja su za sobom ostavila vegetabilno i animalno stanje te došla do stanja karakterističnog za ljudski rod, logično je da bismo trebali imati i odgovarajuća razlikovna obilježja. Kad kažemo da su instinkti karakteristični za životinje, ne želimo reći da ih čovjek uopće nema, već da mora imati još nešto iznad njih. O tome Platon govori u svojim Dijalozima: o potrazi za oblikom ljubavi primjerenim čovjeku, koji omogućuje postizanje ljudske sreće. Ne sreće neke životinje, stabla ili kamena, već autentične ljudske sreće.

Platon je bio romantik i njegovo objašnjenje ne ostaje samo pri ovome. Govorio je kako se čovječanstvo od davnina suočavalo s problemom traženja uzvišenijih, ali i nižih elemenata u Ljubavi.

I tako kaže, koristeći svoj poznati mitski stil za one istine koje su nedokučive razumom, kako su se prije mnogo tisuća godina, kada je Prvi Bog stvorio ovaj svijet, ljudske duše počele dijeliti sve dok nisu nastale tisuće i tisuće duša koje danas žive na Zemlji. Te duše koje su se dijelile, osjećale su nekakav gubitak: kao da svakoj nedostaje jedna polovica. Otuda potječe izraz srodne duše te poimanje Ljubavi kao potrebe koju ima svaki čovjek, potrebe za pronalaženjem onoga što je nekada tvorilo dio nas, a sada ga više nema.

        Ljubav zapravo predstavlja potragu za izgubljenim Jedinstvom, potragu za skladom suprotnosti i sličnosti. Suprotnosti stoga što nam svima nedostaje jedna polovica, dok se sličnost očituje u duhovnoj privlačnosti, onoj koja je jednom prije učinila da dvije duše postanu jedna i zbog koje se one trebaju ponovno sastati.

Ovo će možda zvučati romantično, ali postoji čarolija u kojoj svi sudjelujemo, mada to često otvoreno ne pokazujemo: svi mi prolazimo kroz život u nadi da ćemo jednoga dana, uz malo sreće, pronaći svoju srodnu dušu. I nadamo se da će se ponovno pojaviti ona polovica koju smo davno izgubili.

Platon nam preporučuje oprez u tom stalnom traženju, jer se ljubav može razdvojiti na jednog zemaljskog i jednog nebeskog Erosa. Nebeski je onaj koji potiče duše na susret s onom drugom dušom koja je jednom činila dio nje, a zemaljski Eros potvrđuje kako je problem o kojem raspravljamo postojao i u Platonovo vrijeme. Zemaljski Eros traži samo užitak, spolno zadovoljenje i instinkte, pri čemu mu uopće nije važno kojim se sredstvima služi za postizanje tog zadovoljstva.

Zemaljski Eros je ljubav koja se zasniva samo na tijelu koje, na žalost, stari, razbolijeva se i umire. Takvom ljubavlju se ne dostiže sreća. Platon je ambiciozno ustvrdio da je Ljubav mnogo više od ljubavi. Ljubav je Mudrost, Ljubav je Energija i Ljubav je Život na svim nama poznatim razinama i u svemu što smatramo živim, uključujući i kamenje. Platon, a s njim i drugi klasici, tvrde da postoji poseban oblik Ljubavi, a to je Energija. Nešto živi jer se u njemu nalazi Energija, privlačna sila, inteligencija i harmonija. U cijelom spoznajnom svijetu postoji Mudrost kao poseban oblik Ljubavi. Mudrost nije puka želja za prikupljanjem podataka, nego želja za

znanjem, želja za otkrivanjem tajni i želja za otkrivanjem onoga “zašto?”.

Energija, koja je Ljubav, ne svodi se samo na materiju. I suvremeni se znanstvenici slažu da postoji bitna razlika između njih, mada jedna može prijeći u drugu, i obratno.

Mudrost nije intelekt, iako se možemo doimati mudrima u času kad ga koristimo.

Iz ovoga možemo zaključiti sljedeće: da bismo dobro razumjeli Platonovu ideju Ljubavi, potrebno je prethodno razumjeti energiju i snagu prije negoli samu materiju, i dati prednost Mudrosti nad pukim prikupljanjem podataka.

Platon je izložio ljestvicu vrijednosti koje su primjerene i danas, u našem svijetu. Da bi se dosegnula bit Ljubavi – tumačio je svojim učenicima – nepotrebno je brinuti nalazimo li se još uvijek na zemaljskoj razini te da li nas materija i njezini zakoni ograničavaju. Sve to nije važno, ukoliko naučimo kako otkriti stepenice uspona. Mnogi drugi filozofi također govore kako to postići i u čemu je zapravo tajna.

Promotrimo li načas neku lijepu pojavu, primijetit ćemo jednu važnu stvar: ljepota vanjštine počiva na nečemu dubljem i istančanijem. Je li time otkrivena ta posebna i očaravajuća tajna? Tko može odrediti je li neka osoba lijepa? Nikada se ne bismo uspjeli usuglasiti oko kanona koji bi točno određivali tko je lijep, a tko nije.

Općenito uzevši, kažemo da je netko lijep kada ima ono nešto. Ljepota nije samo tijelo, ni izgled, ni visina, ni boja kose. To nešto je lijepa duša koja se očituje u tijelu.

Platon, nadalje, kaže kako ne postoje samo lijepe duše, već i lijepa djela. Postoje radnje, postupci i osjećaji koji u potpunosti ispunjavaju dušu. Ljepota je više od tijela, pa čak više i od duše, jer postoje postupci, djela, energija, život, koji također iskazuju ljepotu.

Možemo također primijetiti koliko je ljepote u prirodnim zakonima, kako su savršeni, harmonični i dobro raspoređeni. Svoju ljubav možemo usmjeriti i na znanost ili umjetnost. I mogli bismo se složili s platonistima i neoplatonistima, koji kažu da se skretanjem pažnje s tijela, duša, djela, zakona i znanosti, stiže do samog Lijepog, do čiste Ideje ili Ljepote, apstraktne, čiste i besprijekorne.

Platon smatra da je Lijepo jednako Pravednom, Dobrom i Istinitom. I Ljubav kreće u potragu za Lijepim, Dobrim, Pravednim i Istinitim, jer joj je to neophodno.

Platonska ljubav je upravo to: susret s dijelom duše koji nam nedostaje. I nalazimo ga u nekoj osobi – da, ali u onoj osobi koja za nas predstavlja sve što je dobro, lijepo, istinito i pravedno.

Ovakvo gledište dovodi i do promjena mnogih drugih ideja, čak i onih koje se odnose na rađanje, jer to također može biti svrha Ljubavi. Postoje, međutim, razne vrste plodnosti. Osim što je moguće rađati nova tijela, moguće je rađati i ideje, osjećaje i vrline. Ovako shvaćena, Platonova Ljubav više ne predstavlja nešto nemoguće, niti nešto suprotno tjelesnoj ljubavi. Ona zapravo postaje blago nadohvat ruke, samo ako se odvažimo posegnuti za njim.

Život i povijesni ciklusi vrlo su zanimljivi. Povijest će uvijek biti učiteljica jer i sada nas uči nečemu novom. Što se dešava s najmlađim generacijama? Pripremaju nam iznenađenje. Nakon svih mogućih kongresa, susreta, pročitanih knjiga, statistika i anketa, ispostavlja se da mlade ponovno privlači platonska ljubav, vjernost, romantika i samo jedan partner. I, zanimljivo, mladi su dovoljno hrabri da to otvoreno kažu.

Danas je moderna platonska, a ne tjelesna ljubav. Danas mladi ljudi postaju konzervativni. Ono što je jednom prije odbačeno, danas ponovno dobiva na vrijednosti. Seksualna je revolucija izgubila značaj, jer su njene posljedice bile strašne i još uvijek ih proživljavamo. Jedna od posljedica je propast parova: danas te volim, a sutra – tko zna…. Danas mi je stalo, a sutra nije jer ti si samo još jedna slučajnost…. Česti su razvodi i svakovrsne tjeskobe uzrokovane činjenicom što svi, priznali mi to ili ne, želimo istinski voljeti. Suočeni sa svim ovim, mladi ljudi današnjice kreću u novu revoluciju. Napuštaju onu staru i promiču novu re-evoluciju, kreću korak dalje kroz Povijest i stvaraju novu perspektivu.

Ova nova revolucija ne zasniva se – kako to vide neki autori – samo na okretanju mladih ka čestitosti. Ona bi se, doduše, i mogla izražavati na taj način, kako bi predstavljala protutežu velikoj neumjerenosti, ali njen je temelj ipak u potrazi za nečim dubokim i stabilnim. Ponovo je važno voljeti osobu koja nam nešto znači. Važno je da ta ljubav bude trajna, da bude za danas, za sutra i za cijeli život. I nije važno to što se stari uz voljenu osobu, jer tijelo je to koje se troši, ali ne i Ljubav.

Sada, na kraju XX. stoljeća, ovo nas je veliko otkriće, i odgovor na navodnu seksualnu revoluciju, ponešto približilo Platonu.

Ponovno vrijedi istina da je tjelesna ljubav posljedica ili jedan oblik izražavanja nečeg drugog. Ona nikako nije polazna točka u odnosu između dviju duša ili dvoje ljudi. Tjelesna ljubav je nadopuna intimnijeg i stvarnijeg jedinstva, jer psihološko dolazi iznad biološkog. Danas je važno postojanje razumijevanja između dvoje ljudi, mogućnost dijaloga, nježnost, naklonost i prijateljstvo, te mogućnost dijeljenja osnovnih životnih iskustava.

Ako smo došli do zaključka da je psihologija iznad biologije, neka nas tada ne začudi ako i duhovnost uskoro zauzme mjesto iznad psihologije. To znači da bi nježnost, razumijevanje, dijalog i naklonost mogli otvoriti put stalnim vezama koje vrijeme ne raskida.

Ponovno rađanje duhovnosti prije svega znači otkrivanje besmrtnosti. Čovjek otkriva da plodnost i rađanje znače davanje mjesta životu. I konačno otkriva da besmrtan život postoji u svakome.

Prisjetimo se osnovne poruke koju nam donosi platonska ljubav, ona koja obuhvaća i duhovno i fizičko: čovjek koji voli postaje ispunjen, bogatiji, jer traži ono što nema i nastoji pronaći ono što mu nedostaje. Mogli bismo dodati i jedan savjet koji glasi: “Čovjek koji voli treba zapamtiti da mu Ljubav daje nešto božansko jer onaj tko voli u sebi nosi Erosa”. Bog je u svakome tko je u stanju voljeti.

Čovjek koji voli treba zapamtiti, a zapamtimo i mi: u nama je nešto božansko, Eros, Ljubav pisana velikim slovom.

Sa španjolskog prevela Gloria Blažanović

PažnjaMarijana Starčević-VukajlovićIz: časopisa broj 19

U svakodnevnom govoru često koristimo pojam "pažnja": roditelji upozoravaju djecu da budu pažljiva u školi, nastavnici govore učenicima: "Obratite pažnju na ...", sudarimo li se s prolaznikom na ulici, čut ćemo: "Pazite kuda hodate!". Što je pažnja i koliko je ona važna za naš život? Iscrpljuje li se smisao i važnost ove, naizgled, svima poznate i jasne sposobnosti naše psihe u aktivnostima svakodnevnog života, ili ona za čovjeka ima mnogo dublje i veće značenje koje ne poznajemo?

Drevni nam mudraci poručuju: spoznaj samoga sebe i upoznat ćeš bogove! Ukoliko ne poznajemo svoje mogućnosti, ne možemo ih ni koristiti u onoj mjeri u kojoj nam je to priroda ponudila. Svi bi se čudili kada bi netko uporno zanemarivao svoju desnu ruku i služio se samo lijevom. Međutim, svi to činimo s "rukama" naše psihe. Ne poznajemo sve svoje potencijale, a još

manje znamo kakvi bi oni mogli biti kada bi ih razvijali i služili se njima prirodno, kao što prirodno koristimo dvije ruke našeg tijela.

PAŽNJA I SVIJESTKoliko je pažnja važna za život čovjeka govori činjenica da ni jednu svjesnu aktivnost ne bi mogli obaviti bez pažnje usmjerene na tu aktivnost. Ni jedna knjiga ne bi bila pročitana, ni jedna vještina savladana, niti jedno znanje naučeno. Ono na što ne obraćamo pažnju ostaje izvan polja naše svijesti i tako za nas jednostavno ne postoji.

Pažnja je neodvojiva od svijesti. Ona je produžena ruka svijesti kojom u svijest unosimo sadržaje vanjskog, ali i našeg nutarnjeg svijeta čineći ih tako dijelom našeg iskustva. Mogli bi reći da je pažnja kanal komunikacije putem kojeg naša svijest dolazi u kontakt sa svijetom. Ako svijest definiramo kao skup spoznaja koje je čovjek tijekom života, ili čovječanstvo tijekom evolucije, usvojilo, onih spoznaja koje nam omogućuju da se razvijamo i ostvarujemo kao ljudska bića, možemo zaključiti da pažnja "širi" svijest. Tijekom stotina tisuća godina čovjekova postojanja, svaki novi korak njegova razvoja potaknula je pažnja koja je u svijest unosila nove spoznaje.

Dakle, o pažnji ovisi koliko ćemo biti svjesni sebe i svijeta koji nas okružuje i zato se nužno moramo zapitati tko upravlja našom pažnjom? Je li ona stihijska, ovisna o pozivima iz vanjskog svijeta, ili smo mi gospodari i sami odlučujemo?

TRI TIPA PAŽNJE

Različiti su činioci koji pokreću pažnju, od onih fizičkih, kao što su npr. stanje osjetila, snaga i trajanje podražaja, izoliranost podražaja i sl., do onih psiholoških, npr. novost sadržaja, interes, sposobnost inhibicije drugih ideja, različiti osjećaji, od onih koje rađaju naše želje i potrebe, do onih najviših kao što su osjećaj dužnosti, plemenitost, idealizam. Ovisno o motivima koji pokreću pažnju, možemo razlikovati tri tipa pažnje.

Prva je nehotična pažnja, a izazivaju je iznenadni ili intenzivni podražaji. Ako nešto iznenada tresne pokraj nas, istog trena ćemo usmjeriti pažnju prema onome što je izazvalo taj zvuk. Ako se udarimo čekićem po prstu, naša pažnja bit će usmjerena na bolan prst. U ovakvim situacijama ponašamo se refleksno, poput robota koji u istim situacijama uvijek jednako reagira. Naša svijest ne prima nikakve vrijedne sadržaje koji bi obogatili naše iskustvo.

Drugi tip pažnje mogli bi nazvati spontanom pažnjom, a posljedica je prepuštanja vlastitim sklonostima, interesima, onome što nam se sviđa, ili jednostavno situaciji u kojoj se nalazimo. Pred izlogom knjižare pažnju nam privlače naslovi koji nas zanimaju, ako nam se sviđa neka pjesma, uočit ćemo njenu melodiju čak i ako je jedva čujna. Niti u ovim situacijama nismo gospodari svoje pažnje, a sadržaji koje unosimo u svijest ne mijenjaju nas

bitno. Dovoljno je samo prepustiti se starim emocijama, navikama, interesima, uobičajenom ponašanju. Glavni motiv koji pokreće ovu pažnju zadovoljenje je osobnih želja i potreba.

Treći tip pažnje je voljna pažnja. Ona zahtijeva napor volje kojom pobjeđujemo vlastitu inerciju, stare, uhodane oblike ponašanja, doživljavanja i mišljenja. Student koji koncentrirano uči iako je na televiziji dobar film, čini to snagom volje. Na radnom mjestu vlastitom voljom usmjeravamo pažnju na predmet rada savladavajući umor, zasićenost ili dosadu. U ovim situacijama svjesno odlučujemo da ćemo usmjeriti pažnju prema određenim sadržajima jer to smatramo potrebnim i svojom dužnošću, neovisno o tome koliko nam se to sviđa, koliko nam je zanimljivo ili ugodno. Jedino voljnom pažnjom širimo našu svijest, obogaćujući je iskustvom nadilaženja vlastitih ograničenja.

Tradicije govore da je čovjek nedovršeno biće, tek na polovici puta svoje evolucije. Još mnogo toga tek treba naučiti, spoznati, osvijestiti. Pritom se ne misli na količinu informacija jer sama količina nije garancija kvalitete. Kvalitetu ćemo postići usvajanjem onih sadržaja koji nas mijenjaju i potiču da mane pretvaramo u vrline, slabosti u snagu, neznanje u znanje, animalnog čovjeka u ljudsko biće.

Upravo nam to omogućuje voljna pažnja. Preduvjet za to je posjedovanje jasnih kriterija vrijednosti kako bi između mnoštva sadržaja koje nam nudi današnja civilizacija znali izabrati one koji će pomoći našem razvoju. Kao što u trgovini pažljivo biramo hranu koju ćemo unijeti u tijelo, isto bi tako pažljivo trebali birati knjige koje ćemo čitati, glazbu koju ćemo slušati, društvo u kojem ćemo se kretati ne podilazeći svojoj lijenosti, pasivnosti, ugodi, trenutnim sklonostima i navikama. Vlastitom voljom pažnju trebamo usmjeriti na ono što nas oplemenjuje i čini boljim i kvalitetnijim ljudima.No nisu bitni samo vanjski sadržaji koji ulaze u našu svijest. Jednako je tako važno, ako ne i važnije, usmjeriti pažnju na svoj nutarnji svijet, osvještavati svoje ponašanje, način razmišljanja, motive djelovanja, uočavati pogreške i propuste koje nesvjesno činimo. I tu nam pomaže voljna pažnja koja treba razotkriti sva naša samozavaravanja, iluzije, krive stavove, neiskrenost prema samima sebi.

PAŽNJA DANAŠNJEG ČOVJEKA

Kakva je pažnja današnjeg prosječnog čovjeka? Dvije osnovne značajke uzrokuju da je ona najčešće nehotična i spontana, a tek vrlo rijetko voljna. Prva je selektivnost pažnje. Tijekom života svatko je izgradio posebnu osjetljivost za određene podražaje koji najlakše izazovu pažnju. Pred izlogom knjiga majku će privući knjige o odgoju djece, a osobu koja je opterećena postizanjem vitke linije, naslovi koji spominju dijetu. Na izletu, čovjek koji voli prirodu uočit će prirodne ljepote, onaj koji voli jesti, primijetit će restoran. Na ovaj način u našu svijest ulaze stalno jedni te isti podaci, a mnogo toga, često vrjednijeg i korisnijeg, ostaje izvan domašaja svijesti. Potrebno je osvijestiti ovakva ponašanja i voljnim naporom razvijati osjetljivost pažnje tamo gdje ne

postoji.

Druga karakteristika je vremenska ograničenost pažnje. Koliko god smo se dobro usredotočili na neki sadržaj, nakon nekog vremena naša se pažnja počne umarati i postajemo rastreseni. Kao što je fizičkim mišićima potreban odmor nakon rada, tako je i pažnji potreban odmor. Ali isto tako kao što se izdržljivost fizičkih mišića postiže vježbom, tako se i izdržljivost pažnje može vježbati snagom volje.

Tradicionalna učenja govore da razvijenost pažnje odražava razinu ljudske svijesti. Budnost, neprekidna i potpuna pažnja u svakom trenutku, odraz je neprekidne i potpune svijesti. Buddha, što u prijevodu znači "probuđeni" dostiže ovakvo stanje svijesti. U Egiptu je simbol Budnosti bila kobra koju često možemo vidjeti na prikazima faraona kao dio njegove krune. Faraon, božanski Sin Sunca morao je posjedovati budnu pažnju i potpunu svijest. U suprotnom bi kobra iznad njegove glave i najmanji trenutak nepažnje kaznila smrtonosnim ugrizom.

Kao što se pažnja čovjeka koji spava razlikuje od one budnog čovjeka, tako se i pažnja današnjeg čovjeka razlikuje od Budnosti. To je daleki cilj koji ljudska evolucija tek treba ostvariti. Prva stepenica prema tom cilju je razvijanje voljne pažnje.

RAZVOJ VOLJNE PAŽNJE

Kao svaka ljudska sposobnost i voljna pažnja se može razvijati. Svi već posjedujemo takvo iskustvo. Kao djeca prirodno smo je razvijali savladavajući školsko gradivo koje nam nije uvijek bilo zanimljivo i lako za naučiti. Znali smo da je to potrebno i da je to naša dužnost.

Odrastao čovjek zaboravlja jednostavnu, ali mudru poslovicu: život je škola. Kao da smo sve što je potrebno već naučili pa se prepuštamo svojim starim navikama i stilu ponašanja. Ako smo zaista već sve naučili, zar ne bi tada trebali živjeti smislenije, sretnije, ispunjenije, bez kriza, nezadovoljstava, stresova?

No, nije tako. Svakodnevno nas dočekuju novi problemi koje ne znamo riješiti, neraspoloženja koja ne znamo pobijediti, nezadovoljstva kojima često ne znamo pravi uzrok. Nemojmo upasti u zamku i za sve optuživati okolnosti, šefa koji nam ne daje da predahnemo, susjedu koja nas gnjavi prigovorima, ekonomsku situaciju u zemlji, loše vrijeme, astrološku konstelaciju zvijezda i tko zna što još. Životne situacije su takve kakve jesu i na njih često nemamo nikakvog utjecaja, ali način kako ih doživljavamo i reagiramo na njih možemo mijenjati. Kada bi obratili pažnju, mogli bi uočiti da ponavljamo stalno ista ponašanja, činimo stalno jedne te iste greške i ne učimo iz iskustva. Pažnja nam je uspavana.

Kako razvijati voljnu pažnju? Prvi korak je početi uočavati razliku između stanja nehotične i spontane pažnje, i stanja voljne pažnje. U prvom slučaju naše reakcije su refleksne, uobičajene, dobro poznate nama i okolini i najčešće jednake reakcijama većine ljudi. One su posljedica prepuštanja utjecajima okoline, nesvjesnog, pasivnog "preslikavanja" vladajućih stavova, običaja, vrijednosnog sustava.

U drugom slučaju voljnom pažnjom osvještavamo vlastito djelovanje, upoznajemo sami sebe i svijet u kojem živimo što nam daje mogućnost da učimo iz iskustva i mijenjamo se. Na taj način transformiramo svoju nižu, nagonsku, nerazumnu prirodu u višu, inteligentniju i humaniju. Svijet ne možemo promijeniti, ali same sebe možemo; mijenjajući sebe, mijenjamo i svijet.

Nekoliko praktičnih savjeta može nam pomoći u razvoju voljne pažnje. Jednostavna vježba koncentracije na krug s točkom ili neki drugi objekt jača izdržljivost pažnje. Planiranje aktivnosti koje ćemo obaviti sljedećeg dana i osvještavanje onoga što nas je ometalo u realizaciji plana, dobra je vježba samodiscipline i volje. Korisno je navečer prije spavanja nekoliko trenutaka posvetiti razgovoru sa samim sobom, promisliti o onome što smo radili, što smo osjećali, o čemu smo razmišljali, što smo dobro učinili, a što loše. Trebamo kontrolirati svoja emocionalna stanja koja ometaju voljnu pažnju i dati prednost volji nad nestalnim emocijama. Pažljivim izborom onoga što čitamo, glazbe koju slušamo, televizijskih emisija koje gledamo, razgovora koje vodimo, trebamo odgajati svoje interese usmjeravajući ih prema onome što nas oplemenjuje.

Sjetimo se na kraju mudrih riječi velikog filozofa i rimskog cara Marka Aurelija: "Svakog jutra kada se probudiš, sjeti se: budim se da bih ostvario djelo čovjeka".

Ljudski život možemo usporediti s barkom na otvorenom moru. Imamo dvije mogućnosti: prepustiti se plutanju i nepredvidljivosti valova, ili uzeti vesla u ruke i vlastitim snagama krenuti prema cilju. Izbor je na nama.

PamćenjeMarijana Starčević VukajlovićIz: časopisa broj 43

Drevna učenja definiraju pamćenje kao pokazatelj naše vjernosti sebi samima. I zaista, pamćenje nam omogućuje pohranjivanje iskustava te njihovo obnavljanje i prepoznavanje kao dijela našeg vlastitog postojanja i identiteta kroz sjećanje. Ono je čuvar cjelokupnog iskustva, svega što prepoznajemo kao vlastitu osobnost.

Nije potrebno posebno naglašavati koliko nam je pamćenje važno. Ako ne pohranimo proživljena iskustva - kao da ih nikada i nismo imali. Bez pamćenja ne bi bilo moguće učenje, razmišljanje, svijest o sebi, svijest o kontinuitetu vlastitog postojanja, ne bismo imali prošlost, a samim time ni viziju budućnosti. Život bi bio samo sadašnji trenutak, ili točnije, dugi niz sadašnjih trenutaka, uvijek istih ili uvijek novih. Bili bismo kao tek rođeno dijete koje sve vidi prvi put. Ako znamo da se čovjek razvija učenjem i prikupljanjem iskustava, lako je zaključiti da je pamćenje preduvjet našeg razvoja kao ljudskih bića.

Brojna su istraživanja u kojima su psihologija i druge znanosti nastojale upoznati mehanizme i procese zapamćivanja. Veliki je dio ovih istraživanja usmjeren na upoznavanje fizioloških i neuroloških aktivnosti mozga pri procesu pamćenja, no do danas nije do kraja objašnjeno kako pamtimo. Zanimljivi su rezultati koji pokazuju da u mozgu ne postoji izdvojeni centar ili područje odgovorno za pamćenje. Mogli bismo reći da je pamćenje rašireno cijelim mozgom. S obzirom da čovjek koristi samo manji dio živčanih stanica mozga, mogućnosti su ljudskog pamćenja goleme.

Važnije od toga kakvi se tjelesni procesi odvijaju pri pamćenju jest što pamtimo, koje sadržaje pohranjujemo u svoju svijest kako bi postali dio našeg iskustva. Čovjek koji svoju sudbinu uzima u svoje ruke nastoji svjesno birati vlastito iskustvo, a to znači kontrolirati što pamti. Kao što pazimo da svoje tijelo hranimo zdravom hranom, još

bismo više trebali paziti kakvim sadržajima hranimo svoju psihu.

CIJELA PRIRODA PAMTI

Pamćenje nije samo povlastica čovjeka. Bilo na razini pojedinca ili vrste, svako se živo biće razvija, tj. na temelju akumuliranih iskustava usvaja nova. Dakle, svakom je živom biću potrebno pamćenje. Kod razvijenijih životinja ovo nam je lako uočiti. Pas uči naredbe gospodara i savladava vještine pomoću pamćenja. Jednako je tako sa svim drugim životinjama koje možemo dresirati, tj. stvoriti naviku određenog ponašanja.

No, pamćenje koje omogućuje stjecanje novih iskustava imaju i jednostavnije životinje. Pedesetih godina prošlog stoljeća izveden je pokus s crvima. Uvjetovanjem pomoću svjetla i električne struje naučili su crve da svjetlost znači bol. Nakon toga su ih razrezali na dvije polovice od kojih se svaka razvila u novu zasebnu jedinku, a svaka je na svjetlost reagirala jednako kao i crv "roditelj". Iskustvo boli je zapamćeno i preneseno na nova bića.

Kao rezultat pamćenja na razini vrste mogu se objasniti instinktivna ponašanja životinja koja uvijek na iste načine grade gnijezda, lete u istim formacijama, pronalaze put ka mrijestilištima, brane se od opasnosti. U najširem smislu, rezultat je pamćenja rast i razvoj sjemenke, fotosinteza biljaka i gradnja kristalnih struktura minerala. Štoviše, svaka stanica ima neku vrstu vlastite svijesti pa čak i mogućnost prenošenja informacija, komunikacije na daljinu.

Cijela priroda pamti. Naravno, ne na isti način. Kompleksnost pamćenja ovisi o zahtjevima razvoja pojedine vrste. Čovjek je na vrhu evolucijske ljestvice živih bića na Zemlji, posjeduje svijest o sebi pa je i njegova sposobnost pamćenja najrazvijenija. Možda je najvažnija razlika između pamćenja čovjeka i drugih živih bića ljudska sposobnost voljnog pamćenja. Jedino čovjek može birati što će upamtiti.

DVA NAČINA PAMĆENJA

Od svih podjela pamćenja koje se danas spominju izdvojit ćemo jednu koja nam se čini najvažnija za ovu temu. Čovjek može pamtiti tako da ponavljanjem "utiskuje" određeni sadržaj u svoju svijest i tako oblikuje naviku. Dijete puno puta pročita i napiše neko slovo dok ga ne zapamti i nauči automatski reproducirati. Na isti ovakav način pamtili smo pjesmice, tablicu množenja, gramatička pravila, stjecali socijalne i profesionalne vještine. Karakteristično za ovakvo pamćenje jest da nije nužno razumijevanje ni svjesna namjera da nešto upamtimo, dovoljno je ponavljanje.

Vrijednost je i svrha ovog pamćenja to što nam olakšava funkcioniranje u materijalnoj stvarnosti. No, problem nastaje kad na ovakav način stvaramo stavove, prihvaćamo ideje i sustav vrijednosti, tj. formiramo navike na području osjećanja i mišljenja. Naviknuto misliti i osjećati znači uvijek biti isti, ne učiti i ne mijenjati se. Sve što nam se događa promatramo kroz jedne te iste vrijednosne naočale svodeći na zajednički poznati nazivnik svako novo iskustvo. Tada nam se uvijek iste stvari sviđaju ili ne sviđaju, uvijek se istih bojimo, uvijek isto želimo ne razmišljajući koliko sve to skupa ima smisla. Vrtimo se u krugu starih, uhodanih formula doživljavanja i ponašanja, zatvoreni prema mogućnosti drugačije percepcije stvarnosti.

Možemo pamtiti i na drugačiji način. Neki događaji urežu nam se u pamćenje iako smo ih doživjeli samo jedanput. Dovoljno je jednom vidjeti neki film i zapamtiti neke dirljive scene, jednom vidjeti prekrasan zalazak sunca, jednom pročitati knjigu ili čuti zanosnu glazbu. Nije potrebno ponavljanje da bismo nešto zapamtili, pamtimo zbog snage samog doživljaja. U jednom trenutku osvijestimo nešto nakon čega više nismo isti i što neizbrisivo ostaje u sjećanju kao dio našeg iskustva. Kao kod malog djeteta koje svijet gleda širom otvorenih očiju, upijajući iz svake situacije nove spoznaje, ovakvo nam pamćenje omogućuje izlazak iz uhodanih šablona, neprestano učenje i promjenu.

Oba se načina pamćenja nadopunjuju i u istoj ih je situaciji teško strogo odijeliti. Sadržaj neke knjige možemo zapamtiti zbog snažnog doživljaja, a istovremeno, čitajući više puta neke dijelove, pamtiti ih ponavljanjem. Isto tako, oba su načina pamćenja potrebna čovjeku, no ne na isti način. Ponavljanjem utvrđujemo staro, poznato gradivo. Za usvajanje novog iskustva potrebna je snaga neposrednog doživljaja.

ULOGA PAMĆENJA

Slikovito rečeno, priroda ništa ne daje bez razloga. I tjelesni organi i svi mehanizmi naše psihe, pa tako i pamćenje, imaju određeni zadatak. Kako naše ruke mogu činiti najplemenitija djela, ali i potpuno besmislene i nekorisne radnje, tako i "psihičke ruke" mogu biti potpuno nekorisne ukoliko ih ne upotrebljavamo kako treba. Za čovjeka koji osvještava vlastitu ljudsku prirodu oba načina pamćenja mogu biti nekorisna. Memoriranjem puno podataka možemo postati dobra enciklopedija, ali ne i bolji čovjek. Isto tako, snažan doživljaj mogu izazvati potpuno banalni sadržaji nakon kojih nam u sjećanju ne ostaje nikakvo vrijedno iskustvo.

Tradicionalna učenja govore da je čovjekov život putovanje od zemlje do neba u kojem se on, korak po korak, ostvaruje kao cjelovito ljudsko biće. Stepenice ovog puta prolazimo osvještavanjem svega onoga što pripada ljudskoj prirodi, a što jednostavno možemo nazvati ljudskim vrlinama. I upravo je u tome važna uloga pamćenja. Pamćenje je pohranjivanje iskustva koja kasnije sjećanjem obnavljamo i koristimo u svom životu. Životno je važno kakva su to iskustva, što smo iz njih naučili, jesmo li i koje elemente svoje ljudske prirode osvijestili.

Nesvjesno pamćenje kao posljedica slučajnih doživljaja jednako je nekorisno kao da nesvjesno i slučajno koristimo vlastite ruke. Tu i tamo bismo možda i uspjeli učiniti nešto smisleno, no rezultat nas sigurno ne bi zadovoljio. Jednako je s pamćenjem: za pamćenje korisnih iskustava potreban je napor volje koja će nam pažnju usmjeravati prema onom što je za naš razvoj vrijedno i korisno. To znači paziti kako provodimo vrijeme, u kakvoj se okolini krećemo, o čemu razmišljamo, kakve si doživljaje omogućujemo, ukratko, svjesno birati i kontrolirati što primamo i pamtimo. Tako postajemo kreatori vlastite sudbine jer sutra ćemo se sjećati onoga što danas zapamtimo.

ZABORAV - BOLEST DANAŠNJEG SVIJETA

Nije dovoljno samo pamtiti, potrebno je i sjećati se upamćenog, ne zaboravljati. Živjeti i razvijati se kao ljudsko biće znači neprekidno rasti na temelju vlastitih iskustava. Zaborav je umiranje iskustva uslijed njegovog nekorištenja i stoga odraz naše nezainteresiranosti za same sebe.

Danas smo uvjereni u to kako posjedujemo više znanja od bilo koje druge civilizacije prije nas. Sigurno je da smo puna toga naučili što ljudi prije nas nisu znali, prije svega o materijalnom svijetu, no čini se da naše prethodnike i nije baš previše zanimalo upoznavanje fizičkog svijeta. Pisani i materijalni spomenici drevnih kultura pokazuju da ih je više interesirala duhovna nego fizička stvarnost i sukladno tome učili su čovjeka kako da ostvari svoju istinsku prirodu, kako da smisleno živi i razvija se. Za nas su to zaboravljena znanja, toliko zaboravljena da ih zbog nerazumijevanja podcjenjujemo i odbacujemo kao suvišna.

Naša civilizacija boluje od zaborava. Ne prepoznajemo mudrost u iskustvima prošlosti i ne koristimo ih. Posljedica je ta da suvremeni čovjek ne razumije sam sebe, ne zna tko je, ne zna kako treba živjeti da zaista bude sretan, ne zna zašto uopće postoji. Vrijednosni sustav koji nam se nameće je materijalistički, apsurdan i besmislen, toliko udaljen od humanog i moralnog da izaziva apatiju.

Danas nam je potrebna nova renesansa u kojoj će čovjek probuditi stara sjećanja i obnoviti zaboravljena znanja kako bi ponovno prepoznao samoga sebe. Jer treba ići dalje, usvajati nova iskustva, učiniti jedan korak više u ostvarenju samih sebe. Tada će, kako drevna učenja govore, pamćenje zaista odražavati našu vjernost sebi i svojoj ljudskoj prirodi.

Nasilje našeg vremenaMarijana Starčević VukajlovićIz: časopisa broj 59

Neki govore da je nasilja uvijek bilo, samo se o njemu nije toliko govorilo. Sada smo postali humaniji i netolerantniji na nasilnička ponašanja pa o tome više pričamo. Drugi govore da nikada nije bilo toliko nasilja kao danas.

Činjenica jest da otkad postoji čovjek postoji i nasilje. U vremenima kad je čovjekova

svijest bila usmjerena na borbu za opstanak, agresivno je ponašanje bilo korisno u obrani i napadu jer preživljavali su oni borbeniji i jači. Ponekad je nasilje bilo posljedica straha od različitosti, nerazumijevanja tuđeg svjetonazora ili kulture. Na globalnom planu, tijekom cijele povijesti čovječanstva nije bilo vremena kad se nije vodio neki rat i kad se nasiljem nije nastojala steći neka korist. Doista, uvijek je bilo nasilja proizašlog iz pogrešnih uvjerenja, osjećaja ugroženosti, pohlepe za tuđim.

No, ono što naše vrijeme čini drugačijim i što zastrašuje jest eskalacija nasilja u kojem svatko može postati žrtva, bezumnog, besmislenog nasilja koje je samo sebi postalo svrhom.

Još prije samo nekoliko desetaka godina mogli smo mirno šetati gradovima bez straha da će nas netko osakatiti ili ubiti samo zato što mu je dosadno. I tada je postojala dosada, ali nikome nije padalo na pamet da je lijek za dosadu iscipelariti slučajnog prolaznika. Nije bilo potrebe da se škole uočljivim pločama označavaju kao mjesta nulte tolerancije na nasilje. Podrazumijevalo se da tolerancije nema, a oni koji bi prekršili to nepisano pravilo bili bi obilježeni kao loši i problematični, odbačeni od nenasilne većine. Odlazilo se na nogometne stadione i strastveno navijalo za svoj klub, ali nije bilo potrebe donositi zakon o navijačima kako bi se od nasilne rulje zaštitili stvarni ljubitelji nogometa ili inventar stadiona. Nekada je čak i u tučnjavama uličnih bandi bilo nekog kodeksa ponašanja i osjećaja časti pa je npr. bilo kukavički tući slabijeg od sebe ili nekoga tko leži na podu. Cijenila se hrabrost, ali ne okrutnost.

Prije samo nekoliko desetljeća bilo je nezamislivo da neki adolescent dođe u školu i puca po učenicima i profesorima s namjerom da ubije.

Danas svega toga ima. Psiholozi, psihijatri, sociolozi iznose svoja stručna mišljenja i pokušavaju objasniti razloge, no čini se da su i oni zatečeni eskalacijom besmislene okrutnosti. Činjenica da je neki mladi čovjek razvio osobnost koja je potpuno neosjetljiva na tuđu patnju i koja užitak ili olakšanje pronalazi u premlaćivanju i ubijanju drugih ljudi, ništa ne objašnjava. Pitanje nije kakav je taj mladi nasilnik, nego zašto je takvim postao? Zašto je sve više mladih ljudi kojima vladaju destruktivne emocije, koji se zanose nasilnim ideologijama, koji svoje samopoštovanje i osjećaj vrijednosti pronalaze u sirovoj fizičkoj sili?

PONAŠANJE MLADIH ODRAZ JE KULTURE U KOJOJ ŽIVE

Početkom prošlog stoljeća poznata etnologinja i psihologinja Margaret Mead, proučavajući ponašanje mladih u tri polinezijska plemena, ustvrdila je da se adolescentna kriza ne javlja u kulturama u kojima, u formi inicijatskog obreda, postoji jasan prijelaz iz djetinjstva u odraslo doba. Svakom je mladom čovjeku bilo jasno što se od njega očekuje, koje osobine mora izraziti i kako se treba ponašati da bi bio prihvaćen u svijet odraslih. Sve dok to nije mogao, zajednica ga je smatrala djetetom i tako se prema njemu ponašala. U uređenom društvu, koliko god ono bilo prema našim mjerilima primitivno, ukoliko postoji jasan sustav vrijednosti i svatko ima svoje mjesto i ulogu, mladi čovjek bez većih kriza ulazi u svijet odraslih.

Ponašanje mladih odraz je kulture u kojoj se razvijaju. Adolescentna kriza, čije su karakteristike buntovništvo, otpor prema autoritetu i vladajućim vrijednostima, karakteristika je suvremene civilizacije. Mladi više nisu sigurni u vrijednosti odraslih jer ih i odrasli samo deklarativno zastupaju. Tumačiti nekome da treba pomagati

drugima, biti pošten ili trudom i naporom postizati uspjeh, dok svakodnevno promatra svijet u kojem se ništa od toga stvarno ne cijeni, nije samo licemjerno, nego i uzaludno. Ako se mladima ne nude nedvosmisleni kriteriji vrijednosti, ako im se ne postavljaju jasni ciljevi koje moraju postići kako bi ih društvo poštivalo, ako im odrasli nisu uzori u ostvarenju tih ciljeva i življenju tih vrijednosti, onda se javlja kriza, lutanje, praznina.

No, nasilje našeg vremena nije više posljedica samo adolescentne krize kroz koju se preispituju vrijednosti svijeta odraslih. Ono je posljedica potpunog izostanka istinski vrijednih ciljeva. Naša je kultura postala kultura primitivizma i gubitka ljudskog dostojanstva u kojoj je za novac sve moguće prodati i kupiti, kultura u kojoj se podilazi strastima i nagonima i ne nalaze argumenti zašto to nije dobro. Sadržaji koji odgajaju i oplemenjuju ljude postali su toliko rijetki, da je prosječan čovjek izgubio sposobnost njihovog primanja pa su mu nezanimljivi i nerazumljivi. I tada, pod izgovorom “ljudi to traže”, iz novina, časopisa, televizije, zapljuskuju nas sadržaji koji podilaze najnižim ljudskim nagonima. Zar očekujemo od mladog čovjeka da se snađe u takvoj kulturi, ugasi televiziju, skrene pogled s časopisa, otrgne se od banalnosti, vulgarnosti, surovosti i u sebi pronađe putokaze prema plemenitosti, suosjećanju, ljudskoj vrlini?

ZABORAVLJENI MORAL

Kada su bogatog poslovnog čovjeka, koji je nekoj siromašnoj afričkoj državi skupo prodavao vodu, pitali je li moralno to što radi, odgovorio je protupitanjem – “a što je to moral?” – i nastavio o etičkim principima poslovanja kojih se njegova kompanija strogo pridržava.

Danas je pojam morala toliko relativiziran i obezvrijeđen da se čovjek doista ponekad pita čemu uopće moral služi i zašto bi trebao biti moralan. S druge strane, u religijama i tradicionalnim filozofskim učenjima ističe se velika važnost morala, kako za pojedinca, tako i za zajednicu u kojoj živi. Moral i moralno ponašanje, kao vidljive manifestacije posjedovanja ljudskih vrlina, odraz su usklađenosti čovjeka sa samim sobom i preduvjeti skladnih međuljudskih odnosa.

U drevnom je Egiptu moralno ponašanje bilo pokazatelj usklađenosti čovjeka s božanskim zakonom. Sačuvani tekstovi govore o staroegipatskom poimanju morala:

Želiš li raditi dobro i osloboditi se svega lošeg, čuvaj se pohlepe koja je neizlječiva bolest

Postavljanje prepreka (božanskom) Zakonu jest otvaranje vrata nasilju.

Ne nanosi bol drugima ako ne želiš da Bog nanese bol tebi. Jer ako itko krene putem nasilja da bi sebi priskrbio obilje, Bog će mu uskratiti kruh iz ustiju. Čini li to kako bi tlačio druge, ne sumnjaj da će ga na koncu Bog učiniti bespomoćnim. Ne stvaraj bol među sebi sličnima jer to nije božanska volja.

Na drugom kraju svijeta, u Kini, Konfucije govori da moral unosi red u čovjeka, a moralno ponašanje odražava vladavinu onog najboljeg u njemu, njegovog uma koji prepoznaje nebeski red i harmoniju. Skladni odnosi među ljudima posljedica su moralnog sklada unutar svakog pojedinca.. Nemoralno ponašanje posljedica je neznanja i nerazumijevanja, kaže Konfucije, i zato ljude treba učiti vrlini i odgajati

moralno ponašanje.

Sokrat je tvrdio da u svima postoji jednaka sklonost ka dobru i da nitko ne griješi namjerno. No, čovjek ipak čini zlo jer nema znanja, i zato je svima potrebno učenje, vježbanje i odgoj.

Platon govori da vrlina odražava zdravlje duše. Duša ima tri dijela, nagonski koji se brine za tjelesne potrebe čovjeka, osjećajni kroz koji progovaraju emocije i umni koji jedini može vidjeti istinu i zato treba odlučivati i upravljati ljudskim ponašanjem. Ukoliko svaki dio duše izvršava svoju zadaću, duša je zdrava, a u djelovanju čovjeka prepoznajemo vrlinu. Problem nastaje kada čovjek misli osjećajima i odlučuje nagonima, pa u njegovoj duši vlada nered. No, vrlina se može naučiti i tada je vidljiva u ponašanju.

Danas nam ove misli zvuče kao anakronizam. Pa tko još razmišlja o tome što su govorili ljudi prije nekoliko tisuća godina, tko još čita Konfucija ili Platona, tko uopće nešto čita? Današnji čovjek razmišlja o zdravlju tijela, a ne duše. Razmišlja kako steći što više novca i što za njega kupiti, a ne o vrlini i važnosti morala. Današnji čovjek nema vremena razmišljati o tako nepraktičnim, udaljenim, zaboravljenim temama.

No, zašto smo onda zatečeni nasiljem našeg vremena? Zaboravljamo da čovjek ne postaje ljudsko biće samim rođenjem, tako dobiva samo ljudsko tijelo. Ljudske se osobine stječu odgojem i učenjem.

NAŠA ODGOVORNOST

Ljudska je priroda sposobna za veličanstvena djela, ali i za najužasnije stvari, što nam nasilje našeg vremena sve češće zorno pokazuje. Moralna dezorijentiranost naše civilizacije i kulture potiče izražavanje čovjekove nagonske i animalne prirode. No, moralni raspad nije karakteristika samo naše civilizacije. Svaka civilizacija imala je svoje uspone i padove. U vrijeme dekadencije Egipta i raspadanja sustava vrijednosti, Egipćani su nam kao upozorenje ostavili ovakav opis svog Egipta:

Vidio sam tu zemlju uronjenu u bol i patnju. Sada uspijeva onaj koji nikada ne bi uspio. Podiže se oružje za borbu jer zemlja živi u neredu. Prave se bakrena koplja da bi se krvlju priskrbio kruh. Ljudi se iskvareno cerekaju. Svatko napada onog drugog. Pokazujem ti sina preobraćenog u tvog neprijatelja, brata pretvorenog u suparnika. Čovjek ubija svog oca. Mržnja vlada među narodima i gradovima. Riječi su srcu poput plamena i ono ne može podržavati ništa što ijedna usta govore. Država je sve manje vrijedna, a njeni su vladari sve brojniji. Sunce se skriva od ljudi.

Kome ću sada govoriti? Srca su okrutna, svatko otima dobro svoga brata. Kome ću sada govoriti? Čovjek koji te čini gnjevnim svojim zlom, biva slavljen u cijelom svijetu, prikriveno je njegovo zloglasje. Kome ću sada govoriti?

Kriza i nasilja uvijek je bilo i bit će, no ono što je važno jest to da čovjek nađe snage da i u takvim vremenima sačuva vjeru u istinske vrijednosti kako bi se jednom opet mogla probuditi uspavana ljudskost.. Povijest nam nudi bezbroj primjera hrabrih, plemenitih, mudrih ljudi koji su nam vlastitim životima pokazali kako se živi život dostojan čovjeka. I danas ima onih koji pokazuju da u ovom svijetu još živi dobrota i ljudska vrlina. Na nama je da im se pridružimo. Sve dok to nismo spremni, i sami smo

odgovorni za nasilje i svijet u kojem je ono moguće.

Možemo li samostalno misliti?Fernand SchwarzIz: časopisa broj 63

Što to znači samostalno misliti? Znači li to misliti neovisno o vanjskim utjecajima? Ili suprotstavljati svoje ideje praktičnom iskustvu svakodnevnog života? Samostalno mišljenje osnovna je odlika filozofskog nastojanja i filozofskog puta, koji se sastoji u individualnoj potrazi za istinom da bismo bolje upoznali sami sebe i druge, te djelovali u potpunoj slobodi, u skladu s principima koji se mogu primijeniti u svim situacijama.

Samostalno mišljenje nije spontan čin. Ono traži napor i rad na sebi, borbu protiv vlastitih nagona, kako se ne bismo vezali uz svoje misli i podlijegali vanjskim utjecajima. Samostalno mišljenje je prije svega čin odgovorne i samostalne osobe. No, gdje se postaviti kako bismo samostalno mislili? U biti ili postojati?

BITI ILI POSTOJATI?

Samostalno mišljenje zahtijeva da se smjestimo u biti, u “ja jesam”, a ne u postojati, “ja postojim”.

Postojati znači bivati društveno, ekonomski ili kulturno. To znači prikazivati se u

kontekstu mode, etabliranih kodova i mišljenja. Ako sebe postavimo u “ja postojim”, uvijek ćemo se nastojati prikazati kao netko, a nećemo biti. U isto vrijeme dok pokazujemo ono što se može vidjeti, skrivamo vlastito biti iza privida!

Ako se postavimo na razinu bitka, to znači da smo se postavili na razinu svog identiteta. Naš identitet ne odnosi se na ono vanjsko, dakle, našu obitelj, naš posao, našu kuću, našu imovinu. On je u vezi s onim intimnim u nama, središtem nas samih, onim jedinim mjestom gdje možemo naći mir, gdje možemo ostati objektivni, neutralni i učiniti ispravan izbor.

Za biti, treba se poznavati, vladati svojim nagonima, svojim lošim navikama kako bismo odbacili svaki oblik nasilja i barbarizma. Jednostavno, treba krenuti na nutarnje putovanje, u skladu sa slavnom izrekom uklesanom na ulazu u hram u Delfima:Upoznaj samoga sebe i upoznat ćeš svijet i bogove.

Filozof Descartes je to vrlo dobro izrazio sljedećim riječima: Mislim, dakle jesam. “Jesam” znači “biti”. Za njega čin mišljenja jest biti. Misao je u svom plemenitom aspektu povezana sa sviješću.

Istinska filozofija nam omogućuje da upoznamo svoju pravu prirodu, otkriva nam ono što možemo tražiti i navikava nas da otkrivamo istinu u svim vrstama pitanja.

OSLOBAĐANJE OD UTJECAJA

Da bismo se poznavali, poznavali sami sebe, potrebno je osloboditi se vanjskih i nutarnjih utjecaja.

Samostalno mišljenje traži da se pod svaku cijenu oslobodimo vanjskih (društvenih, obiteljskih, obrazovnih, vremenskih...) i nutarnjih utjecaja (nagona, ali isto tako stanja duše, strasti...). Dodajmo dobro nutarnje poznavanje (samih sebe) i dobro vanjsko poznavanje (drugih i svijeta koji nas okružuje) i čin samostalnog razmišljanja postat će djelotvorno sredstvo prakticiranjem filozofije.

Samostalno razmišljanje pravi je smisao filozofskog puta, koji nije ni intelektualan ni akademski. On se sastoji u življenju vlastitog odabira vrijednosti, u svjesnom življenju svakodnevnog života.

Za biti filozof, potrebno je raditi na sebi kako bismo bolje razumjeli sami sebe i druge i ostvarili bolji suživot, a takvo se znanje podučavalo u grčkim filozofskim školama na klasičan način.

Atenski filozof Epikur, osnivač epikurejske škole, definirao je praktično podučavanje izrazom prudentia ili “mala mudrost”. Prudentia se naziva “malom mudrošću” jer daje praktične savjete za svakodnevni život (kako organizirati svoj dan, kako pisati prijatelju...) i omogućuje izbjegavanje impulzivnog i ishitrenog postupanja. Nikada se ne prenagliti u rasuđivanju, jedna je metoda djelovanja. To omogućuje kontrolu nad sobom i savršeno razumijevanje situacije. U tome je korist razboritosti, koju bi svaki učenik filozofije trebao primijeniti prije nego što djeluje. Da bi se, međutim, ispravno rasuđivalo, potrebno je najprije prihvatiti vlastito neznanje i preispitati vlastite ideje, osobito one koje nisu potvrđene u svakodnevnoj praksi.

O MIŠLJENJU ILI SUDOVIMA

Naša svijest o svijetu dolazi od naših vlastitih osjetila i od mentalnih predodžbi koje smo stvorili u sebi, a koje su često više plod fantazije nego stvarnosti. Ta se mreža senzacija i predodžbi pretvara u mišljenja (grč. doxa) koja imaju vrijednost samo ako su provjerena u praksi. Kad se mišljenja potvrde, ona postaju sigurna, postaju sudovi, i krećući od njih, mi počinjemo rasuđivati, razmišljati. Ali, budimo oprezni, jer ono u što smo sigurni nikada nije vječno, a težeći za istinom, filozof treba provjeravati mogu li se njegova mišljenja i dalje primjenjivati u svim situacijama. Istine jednog trenutka to više ne moraju biti u drugom, jer situacije se mijenjaju.

Kad učenik filozofije primjenjuje praktična i korisna saznanja u svom svakodnevnom životu, kad ne djeluje ishitreno ili impulzivno, on počinje samostalno razmišljati, transformira se u individuu, u odgovorno i samostalno biće – u građanina, kako je govorio Platon. Da bi se samostalno razmišljalo, potrebno je također razviti mirnoću duše.

MIRNOĆA DUŠE

Filozof Epikur kaže da je filozofija prije svega način života i razmišljanja utemeljen naataraksiji (odsustvu uzbuđenosti, nemira i tjeskobe), odnosno mirnoći duše i nutarnjem miru.

Danas se za uzbuđenje, nemir, tjeskobu ili zbunjenost preporučuju sredstva za smirenje. Epikur preporuča pojednostavljenje i smanjenje potreba. Nije riječ o tome da se smanje samo materijalne potrebe, nego i ovisnost o drugima, osjećajna ovisnost i ovisnost o znanju. Sve ove ovisnosti tjeraju nas da želimo uvijek više, ograničavaju našu vanjsku i nutarnju slobodu i sprečavaju nas da uđemo dublje u sebe.

Samostalno mišljenje omogućuje nam da usmjerimo svoje postojanje, da odlučujemo o svojim izborima, svojim djelima i obvezama, dovodeći se u dodir s onim što je najdublje u nama. Djelovati u svojoj duši i savjesti, odnosno dubini, znači usmjeriti svoje postojanje u skladu sa svojim izborima. To pretpostavlja prakticiranje etike, cjelovitog moralnog života, koji poštuje i odgovoran je prema sebi i prema drugima.

Samostalno misliti znači, dakle, djelovati i živjeti prodirući iza privida, do uzroka stvari, dodirivati inteligibilni svijet, kako bismo upoznali zakone koji upravljaju svim stvarima.

Živjeti duhovni život znači osloboditi se utjecaja svijeta ostajući u svijetu, suprotstaviti se utjecaju drugih, primijeniti ono što Kant zove “praktičan um”, koji nam omogućuje da djelujemo u dubinu, smisleno, dosljedno i pravilno. Za to je potrebno vrijeme.

DJELOVATI U POTPUNOJ SLOBODI

Samostalno misliti znači, kako smo vidjeli, raskid od ovisnosti, ali i od prividnih ili lažnih sloboda. Prividna sloboda sastoji se u nesvjesnom robovanju. Može se biti rob svog posla, svojih osjećaja ili svojih potreba. Imamo dojam da smo slobodni, ali zapravo nismo. Navest ćemo kao primjer one koji brane samoću, ali je zapravo miješaju s izolacijom i odvajanjem, koji se ne vežu ni za koga da ne bi patili i probudili osjećaje ili one nepovjerljive koji sumnjaju u sve jer nisu sposobni vjerovati u sebe, niti

imati povjerenja u druge, te one koji se uvijek boje da će izgubiti nešto jer im nedostaje samopouzdanja.

Jasno je da je neophodno osjećati se slobodnim izvana i iznutra kako bismo samostalno razmišljali, pod uvjetom, ipak, da izvršimo izbor, da se obvežemo i da ga ostvarimo. Sloboda je stvarna kad je prakticiramo, a ne samo kad je mislimo. Bez nutarnje slobode, ne može se samostalno razmišljati, a bez vanjske slobode ne može se djelovati.

Filozofija nam doista može pomoći da se oslobodimo nutarnjeg i vanjskog nemira, da se oslobodimo predrasuda i neznanja.

Da ne bismo postali ovisni o sigurnosti i zaštiti(B. je ovo nejasno pa ti vidi…), poradimo na sebi kako bismo mislili sami i za sebe, kao filozofi. Prihvatimo nestalnost, proturječnost, nesigurnost, neizvjesnost i neznanje kao dio stvarnosti. Iznad svega, treba napustiti partikularno razmišljanje i okrenuti se univerzalnom.

Općenito smo skloni razmišljati na osobnoj razini, razini našeg ega, razmišljati na analitički način, koji raščlanjuje, razdvaja na dijelove i vadi iz konteksta. Ako iziđemo iz tog stanja, odnosno, ako uzdignemo našu misao na razinu univerzalnog i zajedničkog, razinu univerzalnih zakona prirode, principa koji podržavaju sva osjetilna bića, možemo te univerzalne principe primijeniti na individualnoj razini našeg života.

Samostalno mišljenje tako omogućuje uzdizanje naših misli i naše svijesti na višu razinuna razinu izravne svijesti, koju nazivamo intuicija ili, kod budista, prosvjetljenje. Intuicija omogućuje razvoj velike kreativnosti.

Svrha filozofije je da nadiđe mentalno umovanje i dopre do najfinije moguće misli, kako bi došla u dodir s onim najdubljim u biću i iz njega djelovala.

Da bismo, dakle, samostalno razmišljali, primjenjujmo neprekidno filozofiju u svakodnevnom životu kako bismo postali slobodna, dubokoumna bića i kako bismo mogli dati najbolje od sebe.

Iz časopisa Nouvelle Acropole br. 200Prevela Amalka Kranjec-Markešić

Mladenačka tjeskobaDelia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 24

Nije lako definirati mladost. Mada smo pokušavali, nismo uspjeli pronaći ni približno suglasnu, jednoznačnu definiciju kod niza autora iz raznih razdoblja. Osim toga, mladost je toliko bogata i različita, tako prilagodljiva i neobična, stoga ne možemo odrediti nijedan objektivan, konkretan, cjelovit način njezina definiranja.

Kao filozofi, imamo snažnu vjeru u mladost i veliku nadu u taj budući svijet o kojem toliko govorimo i puno toga kažemo. Mislimo da nikada duboko u sebi nismo prestali biti mladi. Isto tako, zbog raznoraznih razloga nismo prestali proživljavati ni različite tjeskobe koje mogu i ne moraju biti mladenačke, ali svoj uzrok imaju u istim problemima i sličnim okolnostima. Ako bismo željeli definirati mladost općenito, morali bismo prihvatiti ono što se govori: mladost je prijelazno stanje između djetinjstva i zrelosti. To zapravo i jest prijelazno stanje, no nije jedino ni konačno, već po mnogo čemu vrlo posebno. Ono slijedi iza takozvane “slatke neodgovornosti djetinjstva”, da bi se gotovo neočekivano našli pred naglim i neposrednim buđenjem vlastitih unutarnjih emocionalnih, intelektualnih, fizičkih i psiholoških stvarnosti koje se prirodno pojavljuju i imaju velik utjecaj na ličnost mladog čovjeka. Kad govorimo o mladosti, ne možemo se ograničiti samo i isključivo na pojavu ovih fizičkih promjena koje znače prijelaz iz djetinjstva u mladenačku dob, već moramo uvažiti i prateće duboke psihološke i mentalne promjene. Osluškujući jeku starih tradicionalnih i ezoterijskih učenja, moramo također znati da promjena u mladosti ide još mnogo dublje i da se ne bude samo psiha i um, već da se ponovo pojavljuje istinski Ja, onaj uspavani Viši Ego koji dolazi iz dubine vremena i kojem je potreban jedan poseban trenutak u životu da bi se probudio i izrazio.

 Ne slažemo se s onima koji kažu da mladost počinje pubertetom, spolnom zrelošću, kao ni s tvrdnjom da mladost završava nastupom zrelosti i odrastanjem ljudskog bića. Da jest tako, tada bismo se morali upitati kada ta zrelost zapravo počinje? Ili je pak to što se mladost produljila – ne samo u pozitivnom, već i u negativnom smislu – samo pokazatelj nedostatka one zrelosti koja zna što želi? Vidimo da se ne mogu povući granice. Ljudska je različitost beskrajna, izrazi ljudske evolucije beskrajno su brojni i ne dopuštaju ograničavanje strogim definicijama. Mladost ima nešto od novog rođenja: to je kao da se ponovno rađamo, mada već imamo materijalno i konkretno postojeće fizičko tijelo. Mladost ima nešto od otvaranja očiju u novom obliku života i snosi svu tjeskobu koju to povlači za sobom: nužnost suočavanja s novim načinom života. To je kao da smo se rodili, ali ovoga puta učinili smo to sami, potpuno sami, jer osjećamo da svu tjeskobu tog novog rođenja moramo sami razriješiti. Kao i svako novo stanje, ta nova mladost u kojoj smo se upravo rodili čini nam se nestabilnom, nesigurnom i nespokojnom. Njoj treba oslonac, ali ga ne nalazi. I to je razlog zašto o toj tjeskobi želimo govoriti. Spomenutu tjeskobu možemo promatrati s dva gledišta: postoji normalna i logična tjeskoba svojstvena odrastanju, razvitku ljudskog bića koje se ponovno rađa u času kad prestaje biti djetetom. I to su procesi koje izučava tradicionalna psihologija. Međutim, aspekt koji nas više zanima je “druga” tjeskoba, ona koja nije toliko prirodna i svojstvena mladosti; ona koju stvara naš svakodnevni svijet sa svim svojim problemima, a završava manje prirodno i s mnogo više neugodnosti po ličnost mladog čovjeka. Počnimo s prvom. Psihologija nam posljednjih stotinu i pedeset godina govori da se mladost zaista ne može procjenjivati isključivo po fiziološkim i hormonskim promjenama, ma koliko one bile važne, nego da treba uzeti u obzir i druge svojstvene i osobite elemente psihološkog, intelektualnog i moralnog tipa. Jedna neobičnost: ova psihologija sve promjene u mladenaštvu uvijek tretira kao da su patološke i nenormalne. Promjene i jesu brojne, tako velike i tako važne da mladi čovjek stvarno može steći osjećaj kako je  bolestan i kako mu se događa nešto strašno.  Prvo što mlad čovjek proživljava jest potreba za potvrđivanjem svoje nove osobnosti. Teži brzo izraziti nove zamisli, za što mu nedostaje elemenata. Stoga preispituje ona pitanja koja izgledaju gotovo djetinjasto, ali predstavljaju osnovu koja omogućava izražavanje mladenačke ličnosti. Odbija sve što je činilo prijašnji svijet, jer to označava djetinjstvo: biti malen, ne misliti, ne osjećati. Prema tome, sve prijašnje je loše i mora se napustiti, odbaciti. U tom sveopćem odbijanju, neposredno se suočava s raspadom vlastite slike o roditeljima: oni više nisu tata i mama u kojima nalazi utočište, više nisu oslonac. Raspadom ove slike, padaju i likovi svih starijih koji su predstavljali oslonac i najbliže obiteljske veze. Svi koji su bili ljubljeni, od ovog trenutka postaju omraženi. U mladih ne postoji umjerenost: svu ljubav koju su ranije pružali roditeljima sada okreću ka novim vođama. Pojavljuju se novi aspekti u svrhu ispunjenja ove novonastale praznine koja u mladom čovjeku budi golemu tjeskobu. Veličaju se likovi profesora, svećenika, malo starijeg prijatelja ili nekog

političkog vođe. Mladi ponekad traže oslonac čak i u nepostojećim, izmišljenim vođama koji predstavljaju ono idealno, arhetipsko i savršeno. Ponekad se hvataju za povijesne ličnosti koje predstavljaju sve što bi oni sami htjeli biti i sva njihova ljubav usmjerava se prema njima. No, u osnovi svega toga jest potreba ispunjenja jedne praznine. To istovremeno stvara veliku melankoliju i nostalgiju za svijetom djetinjstva koji je pobjegao iz ruku i neće se više vratiti. Mladi čovjek isprva je izrazito sklon unutrašnjoj tuzi. Osjeća da je neobjašnjivo iščeznuo jedan svijet. Osjeća da se upravo rodio u drugom svijetu, ali ga u tom drugom svijetu nitko ne razumije. Ovu toliko   intimnu i tako duboku tugu nikada ne pokazuje izvana. Od svega, proviruje tek malo melankolije. Izvana pokazuje pretjerano i posve izvještačeno veselje, praćeno neobuzdanim smijehom i neumjesnim ponašanjem; ili pak agresivnost; ili višak energije koji agresivnost još pojačava. Uz to, mladi čovjek zamjera svojim roditeljima jer ih krivi za gubitak ovog svijeta te, osjećajući se i sam pomalo krivim, misli da će roditelji njemu također zamjerati ono što se upravo događa. I ovdje započinje lančani niz tjeskoba i nerazumijevanja, uz svakodnevne rasprave, neprestane sukobe i činjenicu da je nemoguć suživot s onima koji su donedavno tvorili zatvorenu i čudesnu jezgru.  Mladi različito reagiraju na ovu situaciju. Doista je svojstveno mladom čovjeku da se u njemu bude metafizičke ideje, naravno, ne na razini savršeno razrađene filozofske metafizike, već kao nešto mnogo jednostavnije. Po prvi puta počinje se pitati što su to život i smrt. I počinje shvaćati da nije vječan, da postoji u vremenu, da je odrastao i promijenio se, da će rasti i mijenjati se, a također i nestati. A potom se pita i o onome što slijedi nakon toga. Uz ove metafizičke misli, pojavljuju se i misli moralnog tipa. Mladi znaju biti izrazito isključivi, s vrlo osobnim, vrlo strogim i krutim stavovima i moralom – naročito prema drugima, ali donekle i prema sebi. I kad bi se to dobro završavalo, imali bismo nit vodilju koja bi učinila da mladenačka tjeskoba postupno nestane. Ipak, na nesreću, to se ne događa. Ovi prvi metafizički i moralni istupi obično se događaju u krugu obitelji, izazivajući tek podrugljiv smiješak ili pomalo okrutnu porugu, što u mladom čovjeku ostavlja prilično duboke rane. Što se tiče intelektualne strane, mladi mogu proživljavati mnoge potpuno različite stvari. Ili se potpuno zapuste, pa susrećemo mlade ljude koji su bili uzorni, ali odjednom zapinju i počinju padati na ispitima ili im se događa suprotno: u učenju nalaze idealno utočište, nastojeći intelektualizirati svaki problem kojeg proživljavaju. Otkrivši čarobni put u svijet ideja, osjećaju se sposobnima točno razlučiti sve što se događa u njihovoj nutrini. U ovom drugom slučaju budi se velika sklonost ka diskusijama, bez obzira da li su ideje koje zastupaju istinite ili nisu. Žele raspravljati, dokazati, pokazati snagu i vještinu. Ovo ih čini uistinu sretnima. Druga tipična reakcija mladog čovjeka jest doza egoizma kojeg psiholozi nazivaju narcisoidnošću. Usredotočuje se na samoga sebe, želi u sebi pronaći sve odgovore, od sebe zahtijeva originalnost jer da bi bio jedinstven treba biti različit od drugih, čak i pomalo ekscentričan. Mora privući pažnju, a to mnogo puta iskazuje u posve bezazlenim stvarima kao što je moda. No, ovo je specifična vrsta ekscentričnosti, čija je svrha malo uznemiriti starije. Osim

toga, njegova uvjerenja moraju postići odobravanje i prihvaćanje od strane drugih mladih ljudi koji se nalaze u istoj situaciji, kao da je riječ o nekoj vrsti klana.  Pozitivan element ovog mladenačkog razdoblja, iako bolnog i kratkotrajnog, jest buđenje prijateljstva. Možda nikada kao u ovom razdoblju čovjek ne sazna što zaista znači prijateljstvo. Prijateljstva mladosti su veličanstvena, jedina gdje je sve čarobno, gdje postoji savršeno i izvanredno povjerenje, gdje prijatelj znači sve: utočište, podršku za nutarnje probleme, a također je i – tamo gdje ne teži upuštanju u nešto nezdravo – gotovo kao proba za ono što će mnogo kasnije biti ljubav. Prijatelj je moralna podrška. Osim iskustava ovakvog pojedinačnog prijateljstva, mladi čovjek mnogo češće nalazi utočište u grupama u koje se uključuje zbog potrebe da se osjeća snažnim. Potrebna mu je  podrška onih oko njega, jer je vrlo teško koračati sam. Psihologija tvrdi da su interesi mladih mnogobrojni i raznoliki. Njih obično sve zanima, ali u praksi malo toga potvrđuju: danas nešto započnu, a sutra ostave; započinju mnoge stvari, a ne dovrše praktički nijednu. Važno im je biti u pokretu, mada ih zapravo ništa ne zanima. I kao odgovor na pretjerano poticanje od strane obitelji ili bližnjih, koji im neprestano govore i savjetuju što valja činiti ili ne činiti, javlja se obrambeni stav u obliku potpune apatije. Njihov je općeniti problem jednostavno to što su mladi i tjeskobni. Teško je to razumjeti, ali to je stvarnost. 

* * *

 Sada prelazimo na drugi aspekt. Naš svijet, naše tjeskobno XX. stoljeće, dolijeva ulje na vatru i uvećava tjeskobu mladih. Naznačit ćemo još neke aspekte koji mladima uvelike otežavaju situaciju.  Kao filozofi, trebamo možda početi od onoga što smatramo najstrašnijim, najgorim od svega – od obrazovanja. Obrazovanje nije prilagođeno mladima, potpuno je stereotipno i uzima u obzir tek gradivo samo po sebi, ali ne i ljudsko biće koje ga treba usvojiti i ostvariti. Posljedica toga je da roditelji “bacaju” nespremne mlade ljude u okrutan i natjecateljski svijet, u kojem se mladi osjećaju slabi, nesposobni i nedorasli okolnostima. Ili ih, naprotiv, štite i neprestano drže na oku, ne dopuštajući im iskušati svoje snage i krenuti u svijet, u koji se prije ili kasnije moraju uključiti. Zbog pretjeranosti ili zbog nedostatka, mladi čovjek završava s manjkavim obrazovanjem i ne može se iskazati u svijetu. Općenito govoreći, odrasli često čine tipičnu grešku i mladom čovjeku predbacuju kako više nije dijete, a nije ni zreo. To je isto kao da mu kažu kako je ništa. Danas se često govori o zanemarenim ljudima s ruba društva, a zapravo ih mi sami i ne htijući pretvaramo u to, jer oni više ne znaju tko su. A od psihološkog zapostavljanja do praktične delinkvencije ponekad je samo jedan korak. Događa se rušenje prilično velike barijere: u početku se preispituje moralni autoritet roditelja, ali na koncu se dovodi u pitanje svaki oblik autoriteta, čime se praktički onemogućuje društveni život i mladi čovjek ne priznaje i ne poštuje apsolutno ništa. Ovakvo stanje mladeži se, štoviše, okrutno iskorištava. Iskorištava se njihova sposobnost entuzijazma, sposobnost mržnje i ljubavi, sklonost upuštanju u velike avanture... Sve se to

koristi u posve nedostojnoj propagandi koja se obično pojavljuje u obliku raznoraznih pomodnosti, počevši od odijevanja do anarhičnog načina života, od droga do ateizma, od propagiranja osobne neodgovornosti do odbacivanja svakog ustanovljenog reda. Zdrava se mladost ne bi smjela zloupotrebljavati. Odnosno, ne treba joj obećavati tisuću i jedan nemogući raj koji nikada ne dolazi. A kad bi i došao, opet bi bio prožet tjeskobom i, nastavljajući stvarati tlo za sijanje ovakve tjeskobne propagande, ponovno bi stvarao mlade koji ne znaju što učiniti sa svojim vlastitim životom. Štoviše, pojavljuju se prirodne reakcije koje nas uopće ne trebaju čuditi. Danas je u modi ravnodušnost. To je logično, jer ravnodušnost je samo krik tjeskobe, način da se pita: Što da radim? Kad mladi čovjek počne tražiti posao, od njega se traži iskustvo. On želi biti bolji, želi biti drukčiji, želi ostvariti neki ideal, želi stvoriti obitelj, no jedini način ostvarenja jest da mu roditelji osiguraju položaj. Ako nije tako, tada se mora stalno nadati, ne znajući što će raditi, ni kada. Ako studira, u većini slučajeva ne može odmah primijeniti ono što je naučio, a kasnije će morati raditi nešto drugo, kako bi zaradio za život i imao što jesti. U ovu tjeskobu počinje se uvlačiti i druga: mladost prolazi, a mlad čovjek počinje uviđati da nije učinio baš ništa. U ovakvim okolnostima, ravnodušnost je logična. Jasno, logično je i protestirati, kako pasivno i neplodno, tako i agresivno i nasilno. Statistike nam također govore o  “rješavanju” tog neplodnog traženja kroz samovoljno završavanje vlastita života. Kad se, nema tome davno, među mladima provodila anketa o tome što ih najviše zanima, prva mjesta zauzimale su estetske i moralne vrijednosti, metafizičke potrebe i religiozne preokupacije. Danas se, pak, na prvim mjestima anketa nalazi osobno blagostanje, novac, ljubav, a onda druga apstraktnija pitanja. Ali prvo što ističu jest sigurnost, spokoj, blagostanje. Osjećaju li oni to stvarno ili im je takvo osjećanje i razmišljanje nametnuto?  Možemo se upitati jesu li veliki snovi mladosti doista mrtvi. Vjerujemo da nisu, ali teško ih je susresti i teško je mladog čovjeka navesti da prizna svoje velike snove, jer anketni stručnjaci tvrde kako mladi obično ne govore istinu. Skloni smo misliti da veliki snovi postoje, ali ih treba znati pronaći. Takvi snovi bi malo pomalo uništili tjeskobu, ali da bi to bilo moguće, snovi bi se trebali  pretvoriti u stvarnost. Nema nijednog mladog čovjeka kojem se ne sviđa ono što je fizički lijepo. Ne postoje ni mladi koji odbijaju sklad i dobar ukus. Ako odbijaju, to je iz protesta, a ne stoga što ne vole estetsko, lijepo, ugodno. Drugi izraz protesta je pljunuti u lice onome što ne mogu imati. Svi mladi vole zdravlje i uživaju osjećati se snažnima, no usprkos tome upropaštavaju zdravlje, okreću se protiv svoga tijela i uništavaju ga, kao da se brane od pomisli da ionako nemaju ništa drugo što bi činili.   Svi mladi ljudi u dubini duše imaju čiste i plemenite osjećaje, mada to pred drugima mogu negirati. Nitko ne voli prevrtljive osjećaje, nešto što danas jest, a sutra neće biti, ono što nas stalno čini utučenima, tjeskobnima i nemirnima. Svi mladi sanjaju o vječnosti. Svi mladi čuvaju pojam Ljubavi na povlaštenom mjestu, premda to ne žele priznati. Svi mladi sanjaju o čistim, sjajnim i čarobnim stvarima, iako to ne žele pokazati. Anarhija i nered postoje, ali oni su oblik izražavanja tjeskobe. Nema nijednog

mladog čovjeka koji u mislima ne traži mudrost. Nemir, želja za istraživanjem i upoznavanjem što više stvari svojstveni su mladosti. To je poput neopisive žeđi za otkrivanjem svih tajni svijeta. Mladi čovjek želi znati. Ali to nije lako, budući da često treba započeti razotkrivanjem velova, uklanjanjem neznanja i paljenjem baklji u tami. I tada se otkrije kako znanost ne razara uvijek, već često i gradi, kako nas istraživanje približava najskrivenijim zakonima Prirode, kako za ispunjenje svih naših sati znanstvena fantastika nije dovoljna, jer postoje autentični zakoni koje možemo upoznati, bez nepotrebnog zapadanja u fikciju. Ponekad treba ukloniti krive pojmove i otkriti svu ljepotu Umjetnosti s njenim stvarnim porukama, treba raščistiti s brojnim farsama koje se katkada prihvaćaju zbog pomodnosti. Mladom čovjeku ponekad treba ukazati na to da zapravo nije ateist, već da pred sobom nije imao ništa dobro i plemenito u što bi vjerovao, te da su stoga njegova slika i ideja Boga iskrivljene i uprljane. Ponekad treba poučiti mladog čovjeka povratku vjere u samoga sebe, kako bi mogao započeti uspon ljestvama vjere u sve stvari, sve dok se ne približi Bogu. Tko nije želio ili još ne želi promijeniti svijet? Tko nije sanjao o trajnom preokretu koji bi omogućio nestanak svega lošeg i nepravednog? Ali, bilo bi također dobro prihvatiti ideju da ovaj preokret započinje od svakog pojedinog čovjeka, i to tako da on sam prione na posao i prihvati vlastitu odgovornost, a također i stalnu snagu zdrave ambicije koja nas nosi naprijed. I to ne smije biti ambicija koja odbacuje, već ona koja uvijek i sve više uključuje poštovanje prema drugima.  Nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o sreći. Sreća postoji i nije samo materijalno ili instinktivno zadovoljstvo, nego nešto više. Nešto što nastavljamo sanjati, a da ne znamo točno gdje ćemo je naći. Stoici kažu da se potpuna sreća ne susreće na zemlji, ali da je unatoč tome, dan za danom, možemo sretati ako je tražimo ustrajno, strpljivo, razborito, znajući razlikovati ono što ovisi o nama od onoga što o nama ne ovisi. Isto tako, nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o slobodi, o toj sposobnosti letenja, jer sloboda za mladog čovjeka ne znači učiniti bilo što, nego točno znati što želi činiti i kamo time želi stići. Nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o ovoj nutarnjoj slobodi za koju ne postoje granice, za koju ne postoji ni smrt. Veliko pitanje koje sada postavljamo jest – da li još uvijek postoje mladi ljudi. Postoje li? Ili smo osuđeni gledati djecu s licima odraslih? Nije li sve strašnije primjećivati na našim malenima pretjerano dubok pogled za njihove godine ili ozbiljnost pomiješanu s prijekorom od prvih trenutaka njihova života? Ali, postoje i odrasli koji se oblače kao adolescenti, koji nisu uspjeli nadići mladenačku tjeskobu. Treba izaći iz ove neprekidne dvojnosti u kojoj prije svega živi mladi čovjek, koji mora odgovoriti na djelovanje svojih animalnih poriva, kao i na svoje najuzvišenije snove. On je jednako svjestan svoje sposobnosti stvaranja junačkih djela sličnih onima iz velikih knjiga, ali i toga da može biti poput životinje koja se bori za svoj teritorij. Treba završiti ovu bitku. A da bi se bitka završila, nema boljeg lijeka od borbe. U Bhagavad Giti, starom i svetom tekstu drevnog Istoka, susrećemo Arjunu, savršenog čovjeka, upravo uoči borbe. Započet će bitka i on mora odmah donijeti odluku.

Očajnički pati. Arjunina tjeskoba otprije 5000 godina ni po čemu se ne razlikuje od tjeskobe koju opisuju suvremene psihološke rasprave: to je isti očaj. Arjuna ima čitav svoj animalni i instinktivni svijet s jedne strane, a s druge sve svoje uzvišene, najveće i najbolje težnje. Mora se odlučiti, izabrati, prekinuti sa svojom neodlučnošću, s nesigurnošću; mora nadići presudno iskušenje. Kad su u starim civilizacijama mlade podvrgavali iskušenjima prije nego ih društvo prihvati kao odrasle, nije se to radilo bilo kako i nije se radilo samo zbog provođenja nekakvih magijskih rituala lišenih značenja, već se mlade iskušavalo na vrlo poseban način. Bilo je to iskušenje usudi se, odluči se; bio je to trenutak bitke, izbora, trenutak kada se u igru uključuje razbor. “Usudi se, i sigurno ćeš pobjedonosno izvršiti dužnost.” Iste one greške koje smo proglasili korijenom i uzrokom mladenačke tjeskobe sadrže i odgovore koje tražimo. Dovoljno ih je obrnuti, tumačiti ih u suprotnom smislu i one će nas dovesti do rješenja svake vrste: od duhovnih, intelektualnih, emotivnih, fizičkih i bioloških rješenja, do stvarnih, praktičnih i konkretnih. Moramo se prisjetiti i nečega vrlo značajnog, nečega “s onu stranu” mladenačke tjeskobe: u mladosti se nalaze korijeni najvećih potencijala. Ali da bi čovjek bio mlad, nije dovoljno imati samo mladoliko tijelo, već i nutarnju Mladost Duše, koja se zna izraziti, koja uvijek može sanjati i uvijek je sposobna ostvariti svoje snove u praksi. I moramo se također sjetiti da je čovjek mlad onda kada je iznutra mlad i bez tjeskoba. I kada sa snovima i snagom za ostvarenje snova uči koračati noseći baklju, jednu staru i poznatu baklju koju su ljudi od davnina, današnji ljudi i ljudi svih vremena nazivali Nada: Nada mladosti, a ne tjeskoba.                                                                                                

Sa španjolskog prevela Lada Ilić  

Mali princex librisIz: časopisa broj 7

O PISCU

Antoine de Saint-Exupery (1900. – 1944.) je bio francuski pilot. Kao pilot je i poginuo: nije se, pred kraj rata, vratio s jednog borbenog leta nad Sredozemnim morem. Osim Malog princa napisao je knjige Noćni let, Južna pošta i Zemlja ljudi.

Mali princ je bajka, napisana za djecu, ali za svu djecu, i onu koja žive u odraslim ljudima. Stranice ove knjige koja govori o prijateljstvu nezaboravne su. Sve tegobe suvremenog čovjeka ogledaju se u njima: usamljenost, otuđenost i bezizlaznost, te kao suprotnost tim neprilikama – vrijednost prijateljstva:

...Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nisu svi ljudi imali prijatelje. I ja mogu postati sličan odraslim osobama koje zanimaju samo brojevi...

...Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom svom novom prijatelju oni vas nikad ne pitaju o onome što je bitno. Nikad vam ne kažu:

“Kakva je boja njegova glasa? Koje igre najviše voli? Sakuplja li leptire?”

Pitaju vas: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko teži? Koliko mu otac zarađuje?” I jedino tada vjeruju da su ga upoznali...

... Takve su one. Ne valja se stoga na njih ljutiti. Djeca moraju mnogo toga praštati odraslim osobama...

... Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi - reče lisica.

Ljudi više nemaju vremena da bilo što upoznavaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. Ali kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja, pripitomi me!...

...- Što to znači pripitomiti?

- To je nešto prezaboravljeno - reče lisica. - To znači “uspostaviti veze”.

- Uspostaviti veze?

- Naravno - reče lisica. -Ti si za mene još uvijek samo dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I nisi mi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica nalik stotinama tisuća lisica. Ali ako me pripotomiš, bit ćemo stvarno potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu.

- Počinjem razumijevati - reče mali princ. - Ima jedna ruža... mislim da me je ona pripitomila...

... Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.

Koja znanja mogu ublažiti bol?Delia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 60

Mnoga nas učenja, filozofska kao i religiozna, uče da se patnja zaustavlja znanjem. Ova tvrdnja koju želimo barem donekle razumjeti vodi nas postavljanju nekih pitanja: koja znanja mogu ublažiti bol? Koje su granice ovih znanja? Očigledno je da svako znanje ne služi tome da donese ljudima sreću. Također je očigledno da ukoliko znanje ima granice i bol bi trebala biti ograničena...

Unatoč tome, život nam stalno pokazuje da bol nema kraja, i kad nam neko znanje donese olakšanje, odmah se pojavi nova bol koja nadmašuje prethodnu i traži drugi tip znanja koje će je stišati.

Tako je na naše pitanje koja znanja zaista pomažu u pobjeđivanju ljudske tjeskobe, odgovor jedino: samo ona koja uklanjaju nutarnje neznanje i unose neprolazno svjetlo, izvršavaju svoju pravu ulogu.

Nije dovoljno puniti glavu podacima koje zovemo “znanje”, već je potrebno da ovi podaci budu odgovor na naša pitanja i nemire. Znanja se također mogu mjeriti prema njihovom većem ili manjem trajanju, a filozofi svih epoha kažu da su ona koja najduže traju znanja koja su najbliža Istini. U tom slučaju trajanje je ekvivalentno postojanosti, nepromjenjivosti, savršenoj stabilnosti. Odatle proizlazi i stav Nove Akropole da je potrebno tragati za onim stalnim idejama koje su se uvijek ponavljale tijekom povijesti, na ovom ili onom jeziku, jer su ekvivalent istine po sebi, odjevene u različitu odjeću.

A koje su granice ovih znanja? Granice su određene samom ljudskom evolucijom. Obzor ima visinu očiju koje ga promatraju: što čovjek više raste, obzor postaje širi, a što mu se čovjek više približava, obzor se sve više udaljava poprimajući beskrajnu i nepoznatu širinu.

Međutim, suprotno tome, pred čovjekom koji puže i prepušta se poteškoćama, obzor je tek crta bez nade i bez svjetla. Ono što je danas misterij, sutra može biti znanje; ono što je danas tama, sutra može biti svjetlo; ono što je danas crta na obzoru, sutra može biti prostran put pun perspektive.

Ali, potrebni su hrabri ljudi, oni koji se mogu boriti na nogama, a ne posustati na putu bez obzira koliko je mnogo trnja koje im ranjava noge. Samo pred takvim ljudima

Misterij otvara svoja vrata i rađa se znanje. Samo za takve ljude znanje je dovoljno široko da bi poništilo svu patnju, svo neznanje, svo nerazumijevanje kako bi, konačno, u ruže pretvorilo ono što je u početku bilo trnje.

GASITI VATRU VATROM?

Nelogični stavovi pojavljuju se svakodnevno i množe se do nevjerojatnih granica. Danas se susrećemo s mišljenjem da treba vikati kako bi se zaustavilo vikanje; treba biti nasilan kako bi se zaustavilo nasilje; trebamo koristiti grube riječi kako bi ono što govorimo razumjeli oni koji poznaju samo najgore riječi uličnog žargona...

Sigurno je da se jedna sila zaustavlja drugom silom istog tipa, ali suprotnog smjera. Upravo je u tome problem: koriste se iste sile, ali ne suprotnog smjera. Zbog toga se ne postižu željeni rezultati.

Dekadencija običaja postala je toliko snažna da je današnji čovjek koji misli suprotno od “mode” gotovo smiješan i sramoti se u očima drugih. Ako svi viču, ako svi napadaju, ako se svi tuku i ako svi prihvaćaju ovakvu situaciju, što možemo učiniti da bismo promijenili ovakvo stanje stvari?

Kao što smo ranije rekli, istom silom ali suprotnog smjera.

Analizirat ćemo sljedeće koncepcije:

Sila je snaga i uvjerenje. Kako bismo se oduprli onome što nam se ne sviđa, ne samo ne sviđa nego nas i odbija, onome što nam se čini suprotno od najosnovnijih normi suživota, potrebno je da duboko osjetimo realnost vlastite ideje. Potrebno je da je znamo braniti, da je znamo izložiti i osobno je provesti u praksi, makar time izašli iz okvira prihvaćene mode. Zbog prirodnog zakona, sve ono što se radi sa stvarnom snagom uvjerenja izaziva poštovanje, čak i kod onih koji razmišljaju, govore i rade potpuno suprotno od nas. U našem stavu treba postojati ista snaga kao i u onima koji povređuju, viču, napadaju.

Ista snaga, ali suprotnog smjera.

Ako padamo s onima koji padaju, ako plačemo s onima koji plaču, ne činimo ništa drugo osim što pridružujemo snagu u istom smjeru. Suprotno tome, radi se o inteligentnom suprotstavljanju energija. One koji padnu treba podići istom snagom kojom su pali, ali u vertikalnom smjeru, suprotnom od pada. One koji plaču treba utješiti, ali novom i snažnom vizijom života, kako sutra ne bi ponovno plakali.

Uobičajeno je čuti gorke pritužbe o vremenu u kojem živimo: o tome kako je sve dekadentno, nepravedno, nema suživota, vlada zloba, bratoubilački sukobi... A snaga ove potištenosti je toliko jaka da i najhrabriji padaju u očajanje.

Ali nije vrijeme za očajanje; to je nekoristan gubitak energije. Vrijeme je da upotrijebimo snagu suprotnog smjera. Vrijeme je za suradnju u civilizacijskom oživljavanju koje će se suprotstaviti dekadenciji. Vrijeme je za prakticiranje pravednosti prema sebi i drugima. Vrijeme je da omogućimo razumijevanje i toleranciju. Došao je trenutak za kreiranje, ne za destrukciju. Već je dovoljno uništeno, a posebno ako nitko ne može obnoviti srušene temelje. Zazvonio je trenutak za novog

i boljeg čovjeka.

Kamo ide naš svijet?Delia Steinberg GuzmánIz: časopisa broj 59

Obično pred ovim pitanjem nastaju dva radikalna stajališta, suprotna i nepomirljiva: najveći i beznadežni pesimizam i najfanatičniji i prostodušni optimizam. Pakao i raj.

Prema krajnje optimističnom stajalištu, naš svijet slijedi ravnu i uspinjuću liniju na kojoj se ne primjećuju važni događaji. Stvaranje i napredak su stalni. Danas više nego jučer, a manje nego što će to biti sutra... Nema prepreka, nema teških problema; naprotiv, postoje samo ljubav i razumijevanje u skladnoj ljudskoj obitelji.

Neprijateljstvo, sukobi i pogreške tek su nestašluci bez velike važnosti koji se lako mogu ispraviti dobrom voljom i osmijehom. Jedina sjena koja pomračuje ovu sretnu panoramu upravo su ljudi koji ne dijele ovo stajalište, crni proroci koji kvare prostodušnu radost onih koji vide ili tumače stvari onako kako im se čine ugodnijima. Kao da se kreću kroz povijest gotovo ne ostavljajući tragove.

Prema pesimističnom viđenju, civilizacija se strmoglavljuje u propast. Danas je gore nego jučer, ali bolje nego što će to biti sutra. Nazadovanje ljudske vrste je očigledno, a kao uzroci se ističu različiti razlozi. Među njima se posebno navode nedostatak duhovnosti, ili konkretnije, udaljavanje od ove ili one religijske forme, nerazumijevanje ove ili one društvene i političke forme.

Znanost je također zlokobna: što su veća znanja, to su veće nesreće i gori način na koji čovjek primjenjuje ta znanja. Umjetnost je tek vulgarno nadraživanje osjećaja... Nalazimo se pred potpunom propašću; sve ide loše i ne postoje rješenja.

Preostaje samo čekati kraj svijeta, veliku katastrofu o kojoj postoje brojna pretkazanja svih vrsta unutar široke lepeze negativnog.

Zato se još jednom pitamo: kamo ide naš svijet? Zar imamo samo ove dvije mogućnosti, samo ova dva načina gledanja na život, naš sadašnji život?

Ako objektivno analiziramo naše vrijeme, nemoguće je izbjeći ideju krize. Puno je toga uništeno, nekorisno, zaboravljeno ili izgubljeno, previše potrošeno... ali u svemu postoji velika težnja za promjenom, iako se ne zna što je to što se želi promijeniti, niti kojim smjerom krenuti za najuspješnije promjene.

Bezvremeni moral, osjećaj da postoji nešto što je iznad sadašnjeg postojanja, raspršio se u svijesti, ili drijema duboko u nesvjesnom, ili tu i tamo proviri, ali biva nadglasan dezorijentiranim mnoštvom. Ljepota, hrabrost, poštenje, uglađenost dobrog ukusa, tankoćutnost ljubavi i konačno duhovnost, skrivaju se poput sramotnih nedostataka dronjcima mode, ironije, sirovosti i nasilnosti. Na prvi pogled uočava se individualna i kolektivna agresivnost, potpun nedostatak tolerancije, međusobno omalovažavanje i osvetoljubivost na svim razinama.

Zar ne postoji, dakle, nikakav tračak svjetla?

Naravno da postoji. Svjetlo postoji čim smo sposobni razmišljati o onome što se događa, analizirati ono što vidimo i iz svega izvlačiti iskustva. Svjetlo postoji čim smo u stanju sanjati neki novi i bolji svijet, a istovremeno vježbati volju kako bismo ga pretvorili u stvarnost. Svjetlo postoji čim i dalje nastavljamo čitati uvijek žive stranice povijesti kroz koje učimo da smo dosad uvijek nadilazili gorke i teške trenutke. Tako se najveći optimizam izražava kroz čvrstinu i inteligenciju kako bismo izbjegli ponavljanje pogrešaka i obnovili se kroz ono što smo otkrili.

Kamo ide naš svijet?

Ka ostvarenju vlastite sudbine, a mi ljudi smo dio toga. Vrijeme je da postavimo novo pitanje: jesam li spreman u tome aktivno sudjelovati? U potvrdnom odgovoru leži mogućnost da to i ostvarimo. Sad je trenutak.

InteligencijaAna JončićIz: časopisa broj 42

Čovjek izražava sebe na mnogo načina. Jedan od njih svakako je inteligencija. "Biti inteligentan" želja je svakog pojedinca, to je kvaliteta koju najčešće prosuđujemo kod ljudi s kojima dolazimo u doticaj, a istovremeno, to je i zahtjev prisutan u svakoj ljudskoj djelatnosti.Kad želimo izraziti nečiju superiornost ili uspješnost, često kažemo: "...to je inteligentna osoba..." . Kad želimo izraziti nadu u nečiji uspjeh usprkos poteškoćama, opet kažemo: "...uspjet će, dovoljno je inteligentan...". Što čini ovaj pojam toliko važnim? Što on za nas znači u svakodnevnom životu?Prirodne znanosti otkrivaju nam uređenost i zakonitosti koje postoje u prirodi. Iako se u tom raznolikom carstvu posvuda mogu uočiti oblici "inteligentnog" djelovanja, ljudska inteligencija je upravo jedna od temeljnih kvaliteta po kojoj se čovjek razlikuje od svih drugih bića i izražava se kao ljudsko biće. S druge strane, u suvremenoj psihologiji kaže se da je inteligencija jedan od važnih faktora ličnosti koji je odgovoran za postojanje individualnih razlika:"... Jedan od glavnih čimbenika koji vas razlikuje od vaših bližnjih je način na koji su organizirani vaši procesi opažanja, motivacije i učenja u jedinstven sklop mogućnosti: inteligenciju, sposobnosti, talente. Upravo taj sklop i sinteza čini da vi budete vi..." (Elementi psihologije, D. Krech i R. Crutchfiled)Dakle, govorimo o kvaliteti koja nam unutar čitave prirode daje "rang" ljudskih bića, a istovremeno čini da se ta ljudska bića međusobno beskrajno razlikuju.Uvriježena predodžba inteligencije obično je vezana uz ljude koji mogu pamtiti mnoštvo podataka (i iskazati ih kroz neki elokventan razgovor), uz one koji su profesionalno vezani uz područje matematike, fizike ili one koji su se svojim organizativnim sposobnostima znali "snaći u životu" i postaviti se na višu društvenu stepenicu ili zaraditi više novaca...Međutim, inteligencija je daleko dublji i složeniji i još uvijek nedovoljno istražen pojam. Tako, ocjenjujući naprečac nečiju inteligenciju ili želeći dostići neku uvriježenu predodžbu inteligencije, možda činimo veliku grešku i

zanemarujemo nešto važno.U psihologiji je proučavanje ljudskih sposobnosti bilo vezano i uz testiranje inteligencije. Već desetljećima se veliki broj ljudi različitih uzrasta, različitog društvenog statusa i kulture, podvrgava nekom od brojnih vrsta testova inteligencije.Iako je ovim testovima sakupljen čitav niz korisnih podataka o različitim oblicima i stupnjevima izražavanja ljudske inteligencije, do danas još uvijek nije pronađen jednoznačan odgovor što je to zapravo inteligencija.Neki psiholozi smatraju da se radi o jednom jedinstvenom mentalnom procesu koji dolazi do izražaja u svakom intelektualnom zadatku, dok drugi smatraju da se radi o skupu različitih, više ili manje povezanih intelektualnih sposobnosti koje se zajednički izražavaju kao inteligencija.Različite su i definicije inteligencije: neki psiholozi je definiraju kao sposobnost učenja i primjene naučenog, neki opet kao sposobnost vladanja složenim i apstraktnim materijalom o čemu ovisi razina obrazovnih i profesionalnih dostignuća pojedinca. Najčešće opće određenje inteligencije jest da je to svojstvo uspješnog snalaženja pojedinca u novim situacijama, u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, niti učenjem stečene navike, vještine i znanja. Odnosno, radi se o sposobnosti pronalaženja novih, primjerenih reakcija u svim prilikama u kojima naučeno može koristiti samo ako to znamo upotrijebiti.Stupanj inteligencije u psihologiji se obično izražava kvocijentom inteligencije (IQ). Međutim, ovaj termin ipak ne objašnjava sve one različite razine izražavanja inteligencije jednog čovjeka u različitim životnim situacijama. Naime, visok IQ ne mora biti garancija uspješnosti pojedinca, odnosno inteligentnog ponašanja u svakodnevnom životu. Česti su primjeri visoko obrazovanih ljudi, s razvijenim apstraktnim mišljenjem, koji su potpuno bespomoćni u rješavanju praktičnih problema. Česti su i slučajevi vrlo uspješnih učenika koji izražavaju visoki stupanj sposobnosti zapamćivanja, razumijevanja i korištenja pojmova i riječi dok "blokiraju" u rješavanju aritmetičkih zadataka i obrnuto. Dodat ćemo tome drastičan primjer koji je pokazalo istraživanje u jednoj zapadnoj zemlji, provedeno kako bi se na području jednog grada identificirala djeca natprosječno visoke inteligencije: djevojčica koja je postigla jedan od najviših rezultata radila je deset godina kasnije u nekom noćnom klubu kao striptizeta i prostitutka.I kod manje drastičnih primjera često se pitamo kako je moguće da netko "tako inteligentan", "neinteligentno" živi vlastiti život? Očigledno, postoji razlika između potencijala koji čovjek posjeduje i ostvarenja tog potencijala, a inteligencija je pojam koji obuhvaća sam potencijal, njegov razvoj i konačno, njegovu realizaciju. Kako bismo proširili naše viđenje uloge inteligencije u svakodnevnom životu, navest ćemo još jedan njezin aspekt koji ističu i suvremeni stručnjaci: sama riječ "inteligencija" proizlazi od latinskog pojma intellegere (razabirati), što podrazumijeva rasuđivanje, povezivanje i odabir vrijednosti. J. Payot kaže: "Prava inteligencija je jasno razumijevanje stvarnosti, a kamen kušnik koji omogućuje prepoznavanje čistog zlata ove sposobnosti je djelovanje. Bistrina pogleda inteligencije donosi mir i slobodu duhu..."Vrlo je slično razmišljala i civilizacija čija znanja često s ponosom ističemo kao vlastitu baštinu: stari su Grci svoj ideal mudraca predstavljali kroz dostizanje

vrline koju su nazivali razboritost, odnosno mudrost. Mudrac je onaj koji posjeduje znanje i savršeno vlada svim elementima vlastite prirode. Stoga, on je jedini potpuno spokojan i sretan. Ovaj najviši oblik izražavanja inteligentnog života stoici opisuju ovako: samo mudrac ujedinjuje u sebi sve vrline jer one proizlaze iz mudrosti kao zajedničkog izvora. On može svaki pokret svoje volje podvrgnuti načelima uma. Samo je on potpuno slobodan jer svoje afekte i nagone podređuje zakonima razuma. Mudrac zna da mu izvanjske stvari ne pomažu u postizanju sreće i zato on nikada neće pomisliti da je novac samo dobro, a bol samo zlo. On je lijep jer su osobine duše ljepše od osobina tijela, a svaka izvanjska ljepota nestaje pred unutrašnjom ljepotom. Mudrac je bogat usprkos svom siromaštvu, jer bogat je samo onaj tko je iznutra bogat.Aristotel o toj mogućnosti buđenja posebnog uma u čovjeku, koji mu daje karakteristike istinskog ljudskog bića, govori u svojoj Metafizici: "... Ako je um, dakle, uspoređen s ljudskim životom, božanski, tada i život umovanja uspoređen s ljudskim životom mora biti božanski. Ne treba, kao što nas pjesnici opominju, da svoje težnje kao ljudi ograničavamo na ljudsko, a kao smrtnici na smrtno, nego treba, koliko god je moguće, da težimo za besmrtnošću i da se svim sredstvima trudimo da živimo prema onom što je u nama najplemenitije. Jer, ma koliko da je to obimom maleno, ono ipak snagom i dostojanstvom nadmašuje sve ostalo. Štoviše, može se reći: to božanstvo u nama i jest pravo naše biće, jer predstavlja najdragocjeniji i najbolji naš dio. Bilo bi, dakle, neumjesno kad tko ne bi odabrao da živi svojim vlastitim životom nego životom nekog drugog bića. Jer, što smo ranije rekli pristaje i ovdje. Čime je priroda jedno biće odlikovala za razliku od drugih, to je za njega najvažnije i najslađe. To će, dakle, za čovjeka biti život umovanja, ako je um ono što čovjeka čini čovjekom. Zato je taj život i najveće blaženstvo."Dakle, ovaj aspekt inteligencije sadrži dva važna elementa: razabiranje istinskih vrijednosti i djelovanje kroz koje će se ove vrijednosti iskazati. Ali, stari Grci upozoravaju i na dvojno izražavanje ljudske prirode: niža ili prolazna priroda izražava sve nagonske karakteristike koje čovjek dijeli sa životinjama, dok druga, viša ili besmrtna, izražava ono najplemenitije, ono što čovjek zapravo jest. Smisao čovjekovog postojanja je: ovladavajući nižom prirodom, izraziti svoju pravu stvarnost, svoju besmrtnu prirodu.Istinske vrijednosti su prema tome one koje pripadaju višoj prirodi čovjeka, a njihovu realizaciju stari filozofi opisuju kao mudrost. Međutim, ovom izražavanju savršene inteligencije prethodi dugotrajan proces usvajanja znanja i iskustava, i zato su stoici koristili naziv "oni koji napreduju". "Onaj koji napreduje" mora naučiti koristiti svoje sposobnosti. Mora postati svjestan svojih postupaka i motiva koji ga pritom vode. On mora prepoznati zov nagona, mora prepoznati svoja emocionalna stanja koja mu ponekad i neopaženo bojaju sve što opaža oko sebe, mora prepoznati one stavove i razmišljanja kojima izražava samo svoje apetite i zbog njih stvarnost vidi ograničeno, samo iz svog kuta. Sve to može razabrati ako kao kriterij vrijednosti odabere ono što je u njemu najplemenitije. "Onaj koji napreduje" tada stavlja u pokret vlastitu volju koja ovaj svjesni odabir pretvara u oblike ponašanja. On može napredovati jer je njegova volja morala "dobiti razlog" da upotrijebi svu svoju snagu. Udružujući je sa znanjem, čovjek tada ne guši nego usmjerava svoje emocije, on misli na nov način i to

izražava kroz djelovanje. Tada može postići i ono što mu obično "ne ide". Ali, kao u svemu, postoji ono "ali". U nama "koji napredujemo" (ili to želimo), postoje sukobi isprepletenih želja, misli i emocija, i sebi ponekad izgledamo kao zbrkana mješavina u kojoj je teško nešto razabrati, a ako i razabiremo, još je teže to izraziti u djelovanju. Zato je inteligencija i njeno izražavanje u svim tradicijama visokih civilizacija bilo vezano uz ustrajan rad i napor.Na Dalekom Istoku stari su filozofi ljudski život predočavali mlijekom u koje je pomiješana voda, a čudesnu sposobnost njihovog razlučivanja nazivali suviveka. Složenost ove sposobnosti zato su prikazivali simbolom: pticom Kalahamsa koja kljunom odvaja mlijeko stvarnosti od vode, kap po kap...

Emocionalna inteligencijaMarijana VukajlovićIz: časopisa broj 48

Posljednjih godina psiholozi sve češće spominju tzv. emocionalnu inteligenciju. Naime, uočeno je da popularni kvocijent inteligencije IQ, ili tzv. akademska inteligencija, nije mjerilo inteligentnog ponašanja niti snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama. Ljudi unatoč visokom IQ-u nerijetko doživljavaju neuspjeh na radnom mjestu, u društvenim kontaktima, održavanju zrelih i stabilnih veza, ili u suočavanju s poteškoćama i krizama.

Istraživanja su pokazala da IQ čini tek 20% faktora koji određuju životni uspjeh, dok preostalih 80% spada u tzv. područje emocija. Slikovito rečeno, čovjek koristi dvije vrste uma: racionalni i emocionalni. Racionalni razmišlja, analizira, zaključuje na temelju objektivnih dokaza, logičan je i prizemljen. Emocionalni je brz, impulzivan, intuitivan, pokreće na akciju prije nego što smo stigli razmisliti. Ponekad daje iskrivljenu sliku stvarnosti vođen selektivnim pamćenjem, ponekad je izvor samoopravdavanja i racionalizacija. Međutim, dobro vođen emocionalni um daje energiju za velika djela, ona za koja nam racionalni govori da se "ne isplate". Zato možemo reći da u njemu stoluju najljepše ljudske vrline: požrtvovnost, nesebičnost, plemenitost, velikodušnost. Inteligentno ponašanje ovisi o usklađenosti ova dva uma. U uobičajenim situacijama između njih postoji ravnoteža, no nepredvidive životne okolnosti u prvi plan izbacuju emocionalni um. 

ŠTO JE EMOCIONALNA INTELIGENCIJA?

Do osamdesetih godina prošlog stoljeća inteligencija se izjednačavala s kapacitetom našeg racionalnog uma koji je genetski zadan i na koji tijekom života, osobito nakon perioda sazrijevanja,  ne možemo puno utjecati. U skladu s tim konstruirani su testovi za mjerenje inteligencije koji zahtijevaju brzo snalaženje i uviđanje odnosa među apstraktnim elementima zadataka testa. Uspješnost u ovakvim testovima od ispitanika zahtijeva "hladnu glavu", smireno i koncentrirano rješavanje, a emocije se kao ometajući faktor nastoje isključiti. Naravno, život rijetko donosi ovakve sterilne situacije i mogućnost da emocionalno neuznemireni rješavamo probleme, pa je ovako izmjerena inteligencija slabo predviđala uspjeh u životu. Ipak, potpuno neopravdano IQ je postao jedan od bitnih kriterija selekcije za različita zanimanja ili upis u određene škole. Američki psiholozi John Mayer i Peter Salovey postavili su osamdesetih godina prošlog stoljeća  teoriju emocionalne inteligencije, naglašavajući da na inteligentno snalaženje u raznolikim životnim situacijama više utjecaja imaju osobine koje svoj izvor imaju u emocijama, nego hladno i objektivno obrađivanje podataka. Kada emocije prevladaju, "akademska" inteligencija može biti posve beznačajna, pa inteligentno ponašanje u najvećoj mjeri ovisi o tome koliko dobro upravljamo svojim emocionalnim umom. Osobine emocionalne inteligencije psiholozi su grupirali u pet glavnih područja: svijest o sebi, samokontrola, samomotivacija, empatija i snalaženje u društvenim kontaktima. Sve one manifestiraju se kroz dva tipa odnosa koje čovjek razvija tijekom života: odnos prema sebi i odnos prema drugima. 

ODNOS PREMA SEBI

Temeljna sposobnost emocionalne inteligencije, iz koje proizlaze sve ostale, jest svijest o sebi. Riječ je o sposobnosti čovjeka da nepristrano, emocionalno neangažirano promatra i prosuđuje sam sebe, osvještavajući svoj unutarnji svijet i vanjsko ponašanje. Koliko smo to u stanju, toliko sami sebe poznajemo i razumijemo. Razvijena svijest o sebi daje nam autentičnost, stabilnost i

sigurnost da se prihvatimo takvi kakvi jesmo, ali potiče i na konstruktivnu promjenu kada uočimo vlastite nedostatke.  Iz svijesti o sebi proizlazi samokontrola ili upravljanje vlastitim osjećajima. Poznato je da je temperament biološki zadan, no to ne znači da ne možemo svjesno djelovati na svoje doživljaje i reakcije. Lat. temperantia znači umjerenost i vlast nad sobom pa nas već samo značenje ove riječi upućuje na to što trebamo činiti sa svojim emocijama. Od sirove energije treba stvoriti korisno sredstvo za izražavanje ljudske prirode.Upravljanje emocijama ne znači njihovo nasilno gušenje i potiskivanje, nego odgoj samih sebe u načinu doživljavanja i reagiranja. Nagonske, impulzivne reakcije koje su posljedica nekontrolirane provale emocija izazivaju nepredvidljive posljedice, najčešće suprotne onome što smo željeli postići pa ih zato ne možemo smatrati inteligentnim ponašanjem. Inteligentno ponašanje zahtijeva primjerene emocije koje odgovaraju situaciji u kojoj se nalazimo.I na kraju, o sposobnosti upravljanja vlastitim emocijama ovisi koliko ćemo biti u stanju motivirati sami sebe za ostvarenje nekog cilja. U korijenu samomotivacije leži kontrola negativnih emocija i mobiliziranje pozitivnih. Neraspoloženje, tjeskoba, strah od neuspjeha mogu biti toliko jaki da ometaju koncentraciju i guše mentalne sposobnosti. Nasuprot tome, pozitivne misli, optimizam, samopouzdanje, nada i vjera u uspjeh omogućuju bolje korištenje postojećih intelektualnih potencijala. O snazi pozitivnih emocija ovisi s koliko ćemo energije i ustrajnosti svladavati teškoće u ostvarenju nekog cilja pa samim tim i uspjeh u onome što činimo.Vrhunski izraz sposobnosti motiviranja samoga sebe je stanje zanosa u kojem je čovjek potpuno posvećen onome što čini, zaboravljajući na sebe i životnu svakodnevicu,  motiviran čistim zadovoljstvom koje mu pruža aktivnost koju obavlja. Rad izaziva ugodu, obavlja se s lakoćom i najvećom učinkovitošću. Stanje zanosa odlikuje visok stupanj koncentracije koja se razlikuje od uobičajene svjesne usmjerenosti pažnje postignute naporom volje. Ova koncentracija je opuštena i neometana emocionalnim uzbuđenjima. Kao da se svijest  nalazi izvan vremena i prostora, u nekim višim dimenzijama gdje ne vladaju zakonitosti ovog svijeta. Zanimljiv je paradoks koji se pokazao mjerenjem kortikalne aktivnosti mozga. Očekivalo bi se da je u stanju zanosa aktivnost mozga pojačana, no pokazalo se da se i najzahtjevniji zadaci obavljaju uz minimalni utrošak mentalne energije. 

ODNOS PREMA DRUGIMA

Prema teoriji emocionalne inteligencije, dvije ključne osobine koje izgrađuju kvalitetne odnose s drugim ljudima su empatija i društvene sposobnosti. Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja osjećaja drugih ljudi. Temelji se na svijesti o sebi, jer onaj koji ne razumije sebe i svoje osjećaje, ne može razumjeti ni osjećaje drugih. S obzirom da je "rječnik" kojim se emocije izražavaju neverbalan, empatija je povezana sa  sposobnošću čitanja neverbalnih znakova komunikacije: gesta, mimike, tona govora i sl. U empatiji je izvor suosjećanja, uvažavanja tuđih potreba, altruizma  i općenito humanog odnosa prema drugim ljudima. Također, empatija je osnova moralnog

prosuđivanja i djelovanja, osjećaja za pravdu i poštivanje društvenih normi. Istraživanja su pokazala da sociopati, zlostavljači i ljudi kriminalnog ponašanja koji ne poštuju moralne ni zakonske norme, ne registriraju osjećaje drugih ljudi. O društvenim sposobnostima ovisi koliko ćemo se dobro snalaziti u ophođenju s drugim ljudima. Upravo je nesnalaženje u kontaktima čest uzrok neuspjeha koji ljudi, bez obzira na svoje intelektualne ili moralne karakteristike, doživljavaju u međuljudskim odnosima. U svakom kontaktu razmjenjuju se emocionalni signali koji djeluju više od izgovorenih riječi. Zbog tih signala netko je šarmantan, popularan, ugodan za društvo, a netko antipatičan i odbačen. Emocionalna inteligencija podrazumijeva dobru kontrolu razmjene ovih signala, nadzor nad onim što primamo od drugih, ali isto tako i što mi šaljemo u okolinu. I ovdje je preduvjet razvijena svijest o sebi. U suprotnom, pretjerana želja za prihvaćenošću stvara društvene kameleone koji osluškuju emocije i mišljenje okoline kako bi se prilagodili. Koncept emocionalne inteligencije daje puno dublji i kompleksniji pogled na inteligentno ponašanje čovjeka. To više nije hladno, racionalno rješavanje problema i snalaženje u novim situacijama, već izražavanje humane prirode u svim njenim aspektima, od nagonskog do vrijednosnog i moralnog. Inteligentan čovjek je onaj koji dobro poznaje sam sebe i vlada samim sobom. Ne prepušta se vlastitim nagonima i ispraznoj želji za užitkom jer zna odgoditi neposredno zadovoljenje potreba u ime nekog udaljenijeg i vrednijeg cilja. On posjeduje unutarnju snagu da ustrajno stremi ka postavljenim ciljevima ne bojeći se napora ni poteškoća, ne opterećujući se mogućnošću neuspjeha. Njegovi ciljevi nisu i ne mogu biti egoistični, motivirani isključivo vlastitim probitkom jer on  osjeća druge ljude i uočava njihove potrebe. Zato može žrtvovati vlastite i djelovati nesebično, plemenito i  velikodušno. Ukoliko posjeduje i poželjne društvene sposobnosti, tada je prihvaćen i omiljen, što mu daje mogućnost da utječe i mijenja svijet oko sebe.  I na kraju, uz razvijenu emocionalnu inteligenciju do punog izražaja mogu doći i postojeće intelektualne sposobnosti. 

TRADICIONALNA UČENJA I EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Zanimljivo je da su slična stajališta o inteligenciji  odavno prisutna u tradicionalnim učenjima o čovjeku. Naravno, ovu sličnost bitno ograničava različito polazište o tome što je čovjek. Dok tradicija promatra čovjeka kao biće koje ima svoju prolaznu, ali i neprolaznu, duhovnu prirodu, suvremena znanost usmjerena je samo na prolazno postojanje, ono koje je vidljivo i mjerljivo. No, iako znanost zanemaruje duhovno porijeklo čovjeka, čini se da se bar u nekim svojim zaključcima približava tradicionalnim učenjima. Kontrola nagonske, animalne  prirode, moralno ponašanje, osjećaj zajedništva i odgovornosti za druge ljude, o čemu govori teorija emocionalne inteligencije, temeljni su zahtjevi koje religijska i filozofska učenja svih drevnih kultura i civilizacija postavljaju pred čovjeka kao preduvjet njegovog duhovnog razvoja. Još jednom se pokazuje da tradicija sadrži mudrost koju naša civilizacija ponovo mukotrpno otkriva.  Promatrajući čovjeka prvenstveno kao duhovno biće, koje kroz materijalno

postojanje prolazi put evolucije razvijajući svoju humanu prirodu, prema tradicionalnim učenjima inteligentnim se smatra ono ponašanje koje tom razvoju pomaže. Tako npr. istočnjačka učenja govore o dvije vrste uma. Prvi je kama manas, niži um, ili um želja, čiji je zadatak osigurati uspješno funkcioniranje čovjeka u prolaznoj stvarnosti. Drugi, viši um je  manas  ili čista inteligencija koji kanalizira impulse besmrtne prirode čovjeka, njegovog istinskog Ega. U čovjeku se svakodnevno susreću impulsi oba uma. Prvi ga potiče na brigu o sebi i zadovoljavanju potreba i želja koje rađa život u materijalnoj stvarnosti, drugi ga podsjeća na njegovo duhovno porijeklo, dajući mu poticaj za nadilaženje prolaznih potreba u ime nekog višeg i vrjednijeg cilja. Inteligencija se manifestira u svakodnevnim životnim situacijama u inteligentnom odabiru onog djelovanja koje je pod impulsom višeg uma. Drugim riječima, egoizam, prepuštanje strastima i nagonima, neosjetljivost za druge ljude, materijalistički sustav vrijednosti smatra se, s aspekta evolucije čovjeka, suprotnim istinskoj prirodi čovjeka, neinteligentnim ponašanjem i, u konačnici, glupo i uzaludno proživljenim životom.

JE LI NAŠA CIVILIZACIJA EMOCIONALNO INTELIGENTNA?

Najvažnije je napomenuti da se emocionalna inteligencija uči. Od djetinjstva se učimo samokontroli, izražavanju emocija, raspoznavanju neverbalnih znakova komunikacije, uvažavanju tuđih potreba i svemu ostalom što predstavlja emocionalno inteligentno doživljavanje i ponašanje. U djetinjstvu dobivamo temelje, a dalje slijedi nadogradnja pod utjecajem okoline i društva u kojem živimo. Zato je opravdano zapitati se koliko naša civilizacija sa svojim pravilima i proklamiranim vrijednostima razvija u ljudima emocionalnu inteligenciju? Odgovor je vidljiv u svakodnevnom ponašanju i reakcijama ljudi, ciljevima kojima teže i vrijednostima koje cijene.Razvijena svijest o sebi, što je temelj emocionalne inteligencije, podrazumijeva psihički zrelu, stabilnu i autentičnu osobnost. No, statistički podaci govore da je u današnjem svijetu sve više psihički labilnih osoba koje se ne znaju suočiti sa zahtjevima vremena u kojem žive. Sve je više depresije, dosade, strahova, raznoraznih ovisnosti, subjektivnog osjećaja nezadovoljstva. Kontrola nagona i prikladno izražavanje emocija više "nisu u modi". Štoviše, onaj koji svoju intimu iznosi javno, postaje zanimljiv i popularan, a nepristojnost i vulgarnost proglašavaju se spontanošću i originalnošću. Mobiliziranje pozitivnih emocija i ustrajan rad sve je teže ostvariti u svijetu koji boluje od nedostatka istinski vrijednih ciljeva. Kultura koja potiče "imati", a ne "biti" postavlja hedonističke ciljeve ostvarive sa što manje napora, što manje razmišljanja, što manje suočavanja sa sobom. Koliko je emocionalna inteligencija prisutna u međuljudskim odnosima, koliko smo suosjećajni, altruistični, plemeniti, nesebični? Sve više razvoda brakova i raspada obitelji, zlostavljanja, socijalne nepravde, nasilja izazvanog drugačijom bojom kože ili religijom najbolji je pokazatelj sposobnosti današnjeg čovjeka da osjeća i razumije drugog. Možda jedino u društvenoj komunikaciji i vještini ophođenja naša civilizacija pokazuje napredak, no i to je više posljedica sofističkog nastojanja da druge uvjerimo u vlastitu istinu, nego

emocionalne inteligencije.Budućnost ovog svijeta su mlade generacije koje od odraslih uče emocionalno inteligentno ponašanje. S obzirom da se odrasli ne ponašaju emocionalno inteligentno, nemaju čemu naučiti svoju djecu. Djeca nam to svakodnevno pokazuju kroz sve prisutniju međusobnu psihičku i fizičku okrutnost, ignoriranje i nepoštivanje autoriteta, sve ranije konzumiranje droga, opsjednutost kompjutorskim igricama koje su zamijenile druženja i prijateljstva, odgajajući generaciju otuđenih i samodostatnih ljudi. Budućnost se ne čini blistavom. Na zapadu se u nekim školama uvode programi za emocionalno opismenjavanje djece, no problem je puno dublji da bi se mogao riješiti ovakvim, za sada, sporadičnim nastojanjima.  I ovdje tradicionalna učenja dobivaju svoju potvrdu. Činjenica je da nam sva tehnološka dostignuća ove civilizacije, lagodniji i materijalno sigurniji život nisu donijeli sreću ni unutarnje zadovoljstvo. Usmjerenost na prolazno i materijalno, udaljili su čovjeka od njegove istinske prirode uzrokujući neinteligentno življenje, toliko neinteligentno da pohlepom, egoizmom, konzumerizmom ugrožavamo već i samu planetu na kojoj živimo pa i vlastiti fizički opstanak.Možda je najopasnija posljedica ovako globalno neinteligentnog ponašanja osjećaj bespomoćnosti današnjeg čovjeka pred sve očitijom krizom suvremene civilizacije. Čini nam se da ništa ne možemo promijeniti i pasivno prihvaćamo pravila igre. No, svijet nije amorfna masa,  čine ga ljudi, pojedinci, svatko od nas i zato svatko treba preuzeti odgovornost. Jedna od odlika emocionalne inteligencije jest aktivan pristup i suočavanje s problemima, uvjerenje da smo sposobni djelovati te ustrajnost unatoč teškoćama. Ako želimo bolji i humaniji svijet, najjednostavnije i najinteligentnije je da ga sami počnemo takvim činiti, prije svega tako da sebe činimo boljim i humanijim ljudima. Jer koliko god ovaj svijet utjecao na nas, ipak sve ovisi samo o našoj slobodnoj volji da činimo ono što je ispravno.

 

*  *  *

U knjizi Emocionalna inteligencija autor Daniel Goleman kao primjer emocionalno inteligentnog ponašanja navodi simpatičnu priču iz života koju mu je ispričao njegov prijatelj Terry. Terry je boravio u Japanu proučavajući borilačku vještinu aikido. Jednog poslijepodneva vraćao se vlakom kući, kada je u vagon ušao ratoborni, divovski, vrlo pijani i uprljani radnik:"Teturajući, taj je muškarac počeo terorizirati putnike: izvikujući psovke, najprije je zamahnuo prema nekoj ženi koja je u krilu držala dijete, zbog čega je ona gotovo pala na postariji par koji je potom ustao i pridružio se masovnom bijegu na drugi kraj vagona. Pijanac je još nekoliko puta bijesno zamahnuo šakama promašujući cilj, a potom je uz urlik ščepao metalni stup u sredini vagona i pokušao ga iščupati iz nosača.U tom se trenutku Terry koji je, budući da je svakodnevno po osam sati vježbao aikido i bio u vrhunskoj formi, osjetio pozvanim umiješati kako netko ne bi ozbiljno stradao. Ali tada se prisjeti riječi svoga učitelja: "Aikido je

umijeće pomirenja. Tko god je spreman na borbu prekinuo je svoju vezu sa svemirom. Pokušaš li dominirati ljudima oko sebe, već si poražen. Proučavamo načine razrješavanja sukoba, a ne njihova započinjanja".Terry je također prizvao da je još tijekom prvih predavanja obećao učitelju da nikada neće započinjati borbu i da će svoje borilačke vještine koristiti samo u obrani. Sada je konačno vidio prigodu da u stvarnome životu iskuša vještinu aikida. A ovo je nedvojbeno bila opravdana situacija. I tako je Terry, dok su ostali putnici nepomično sjedili na mjestima, ustao, polagano i promišljeno.Ugledavši ga, pijanac je zaurlao: "Aha! Stranac! Dobro će ti doći poduka u japanskome bontonu!", i tada se počeo spremati za napad na Terryja.Ali upravo u trenutku kada se pijanac pripremao načiniti prvi korak, netko je iz sve snage, neobično radosnim glasom, gotovo kriknuo: "Hej!"U tom poviku bilo je vedrog prizvuka zbog kojeg je izgledalo da je taj netko upravo neočekivano prepoznao dragog prijatelja. Pijanac se iznenađeno okrenuo i ugledao sićušna Japanca, otprilike sedamdesetogodišnjaka, koji je sjedio odjeven u kimono. Starac je razdragano i radosno  promatrao pijanca, pozivajući ga laganim pokretom ruke i vedrim: "Dođi".Pijanac mu je prišao uz svadljivo: "Zašto bih, dovraga, trebao razgovarati s tobom?". U međuvremenu, Terry se spremao za obaranje pijanca u slučaju da načini i najmanji nasilni pokret."Što si pio?", upita starac, s puno radosti promatrajući pijanog radnika."Pio sam sake, a tebe se to nimalo ne tiče", zaurlao je pijanac."O, pa to je divno, upravo čudesno", odgovori mu starac srdačnim tonom. "Znaš, i ja volim sake. Svake večeri moja supruga (a njoj je sedamdeset i šest, znaš) i ja zagrijemo bočicu sakea, iznesemo je u vrt i ondje sjedimo na staroj drvenoj klupi…" I tako je nastavio pričati o jabuci u svome dvorištu, o svome vrtu, o večernjem uživanju u sakeu.Dok je slušao starca, pijančevo je lice postajalo sve blaže, šake mu više nisu bile onako stisnute: "Da… i ja volim jabuke", rekao je."Da", reče starac živahnim glasom, "uvjeren sam da imaš divnu suprugu"."Ne", reče radnik. "Žena mi je umrla…" Jecajući, počeo je pričati tužnu priču o tome kako je izgubio suprugu, dom, posao, o tome kako se stidi samog sebe.Vlak se tada zaustavio na Terryjevoj postaji. U trenutku kada je izlazio, osvrnuo se i začuo starca kako poziva pijanca da mu se pridruži i potanko mu ispriča sve o sebi. Tada je ugledao i pijanca kako se ispružio na sjedalu, držeći glavu u starčevom krilu."

Duša ženeDelia Steinberg Guzmán Iz: časopisa broj 5

Pažnju mi je privukla stranica u jednom časopisu sa sljedećim naslovom "Žene napreduju". Da, moguće je. Dugačka povijest izražavanja zahtjeva, dugotrajne borbe da bi žena mogla zauzeti dostojnu ulogu u društvu. Ali, neprestano se pitam idemo li dobrim putem, jesmo li odabrali ispravan put, zbog čega se za ženu traži veći ekonomski napredak, veća mogućnost rada, veća sigurnost u poslu, veći položaj jer tu se radi smo o poziciji, mjestu unutar društva, kao da ne postoji ništa više od fizičkog položaja. I moje pitanje glasi: Idemo li pravim putem? Zato što se rijetko, osim o fizičkom položaju, vodi računa i o dostojanstvu, poštovanju, o Duši Žene. Usprkos svih velikih borbi koje je zabilježila povijest, pogotovo u posljednjim stoljećima, u sadašnjem trenutku i dalje možemo uočiti prigovore i neraspoloženje. Žena nije zadovoljna ulogom koju ima u društvu. Nije zadovoljna na poslu niti je zadovoljna zaradom koju prima, a dnevno možemo u svim sredstvima informiranja prikupiti podatke o lošim postupcima kojima je podvrgnuta, te o stalnim pritužbama žena.Ako žena treba osvajati određenu ulogu u društvu, radi li se zaista o osvajanju ili tek o ponovnom zadobijanju? Postavljaju li se zahtjevi zato što je žena izgubila ulogu koju je jednom imala ili je nikad i nije imala u povijesti?Ja mislim da ju je imala i da se više radi o ponovnom zadobijanju nečega što je izgubljeno i potrebno je vidjeti kako, kada i zašto. Površan pregled povijesti pokazat će nam kako su u svakom trenutku postojali primjeri koje su davale izuzetne žene. Žene koje su pokazivale nezamislivu hrabrost, čvrstinu duha i sposobnost isticanja i preuzimanja važnih uloga u određenim prilikama. Ovo se ne odnosi samo na individualne primjere kojih je uvijek bilo, već su postojale i civilizacije čiji su stavovi dozvoljavali ženi da zauzme važno mjesto - svoje vlastito mjesto. To nisu bile samo one civilizacije koje su se istakle matrijarhatom već, i mnoge druge koje danas nazivamo patrijarhalnima, a koje su ipak davale ženi suštinsku, civilizacijsku ulogu.Danas se u sredstvima informiranja, u književnosti, pojavljuje mnoštvo povijesnih i polu-povijesnih romana u kojima se ističu ove stare matrijarhalne civilizacije u kojima je žena bitan lik, u kojima su glavna božanstva bile božice i gdje se sve "okretalo" oko ovog lika kojega su ljudi poimali kao središte. Nije točno da je žena bila ona koja je prigrabila vlast i ostavila muškarcu sekundarno mjesto; ona je jednostavno imala važniju ulogu, bila centar života i trebala je ujediniti sve. Možda je to ono što se izgubilo. Ova uloga osi, centra, jezgre, uloga koju izražavaju grčki i rimski mitovi kada govore o toliko posebnoj božici Vatre. O Vatri koja se nalazi u središtu Zemlje, o plamenu žrtvenika, u plamenu ognjišta, ona je nešto što se nalazi u središtu kuće, u središtu hrama ... i to je Žena. Ova vatra predstavlja Život a ima sposobnost da sve okuplja oko sebe.Kako je žena gubila ovu istovjetnost sa središtem, jezgrom? Zbog različitih okolnosti od kojih su neke bile psihološkog, neke religioznog tipa, a neke zbir svega ovoga. Psihološki

pretjerivalo se u naglašavanju pretjeranih aspekata ženstvenosti (žene). Negativne aspekte imaju koliko muškarci toliko i žene, ali tvrdilo se da je žena pasivna, nedovoljno kreativna, posesivna: pošto nije aktivna, želi posjedovati stvari bez aktivnosti. Žena spletkari da bi postigla ono što želi. Žena je preosjetljiva, previše emotivna, hirovita (prevrtljiva) i nestalna ... Uz takvu osebujnu psihu nikad joj se ne može prepustiti posao koji zahtijeva djelotvornost (efikasnost), jer tko zna neće li se usred posla pokajati i sve ostaviti.S religioznog stanovišta, s njegove izvanjske a ne ezoterijske strane, ženu se učinilo simbolom zla. Ne znam na koji smo način mi, žene zadobile status grešnica i zavodnica. Zar je sve to započelo od jednog rebra? Mora se priznati da smo u tom slučaju s malim napravile puno. Ovo je ucijepljeno u psihu muškarca i općenito čovječanstva. Ali, zanimljivo je da kada je žena mlada i lijepa tada je i željena, a u isto vrijeme nije prihvaćena upravo zato jer ju se krišom priželjkuje. Je li ona koja je mlada i lijepa simbol zla i zavodništva?Ipak, kada živi povučeno, zatvorena u kući, brinući se o svojim obvezama i djeci, ona se smatra dobrom i tada je prihvaćena. Ili, ukoliko je već časna starica koja ne smeta nikome svojim čarima, također je prihvaćena i (smatra se) kako se od nje može primiti i poneki savjet.Ovo nije pravedno. Žena je uvijek ista.Sve ovo sumirano učinilo je da žena započne sumnjati u vlastiti identitet i da se počne pitati: "Jesam li dobra ili loša? Činim li uistinu dobro? Što mogu činiti?" Uz to, postoji još jedan razlog koji ju je prisilio da još više izgubi svoj identitet. Nalazeći se u inferiornom položaju, žena je odlučila natjecati se s muškarcem. Započela je dugotrajnu borbu, ne da bi ponovo zadobila vlastite vrijednosti, već da bi se natjecala s muškarcem u onome što on radi u društvu. Ova dugotrajna borba posebno izražena u posljednja dva stoljeća, udaljavala je ženu od njene unutarnje sigurnosti, oslabljujući je sve više.Kako je započela natjecanje s muškarcem? Pokušavajući zadobiti isti društveni status, ista radna mjesta, uspijeh, istu zaradu ... Ona se natječe s muškarcem, ali treba joj potvrda i odobravanje muškarca. One slavne žene koje su se istakle u društvu postigle su to jedino onda kada bi ih jedan ili više muškaraca prihvatili kao takve i dali im ugled: "Ti si uspješna jer si uspješno ušla u društvo muškaraca, uspješna si zato što te prihvaćamo, zato što ti dozvoljavamo da radiš zajedno s nama ... uspješna si zato što priznajemo da si odgovorna i imaš sposobnosti." To je natjecanje koje sadrži ovisnost, zato što se i dalje zahtijeva odobravanje od strane muškaraca. To je natjecanje u kojem žena gubi svoje istinske karakteristike, zato što se treba boriti, raditi, osvajati, naporno raditi kao muškarac, a ne kao žena. To ne radi izražavajući sebe, već pokušava raditi kao što bi to radio muškarac.Zanimljivo je da su mnogi sociolozi došli do zaključka da žena pobjednica, ona koja osvaja ono što je sanjala, ona koja ima odličan položaj, izvrsnu zaradu, ona koju se poštuje, uvažava, dolazi do trenutka u kojem se pita: "Zbog čega sve ovo? Što ja to zapravo radim? "Problem je u tome što se i dalje osjeća nezadovoljna, umorna, osjeća da zapušta obiteljski život, osjeća da bi joj bilo draže ostati sa svojom djecom, ako ih ima ... U toj borbi zapitala sam se na početku: "Ide li žena pravim putem? Je li njezin put takmičiti se s muškarcem, izjednačiti se s muškarcem, ili obnoviti vlastite karakteristike?Jako puno se govori o jednakosti između žene i muškarca, ali to je oružje s dvije oštrice:

jesmo li uistinu jednaki? Kada se govori o jednakosti potrebno je shvatiti da se ne radi o apsolutnoj jednakosti već o jednakim mogućnostima pošto smo jedni i drugi ljudska bića i kao takvima potrebne su nam povoljne životne prilike. Ženi je potrebna mogućnost da se izrazi onakva kakva jest i na način na koji joj je to u životu potrebno. S ovog aspekta vjerujem da bi trebala postići jednakost, ali ne u karakteristikama niti u načinu življenja. Čudno je da su se na kraju ovog dvadesetog stoljeća pokušavajući (u kojem se pokušava) uspostaviti (pronaći) jednakost između muškarca i žene, toliko pomiješali karakteristike jednih i drugih tako da je danas prilično teško razabrati tko je tko. Ovim se ne misli samo na izgled jer je to nešto vrlo relativno (ponekad je potrebno dva, tri puta pogledati prije nego što odlučimo hoćemo li reći: "Gospodine...", "Gospođo..." ili naprosto "Oprostite."). Zbrka nastaje u nečemu što je dublje prirode: misli se kako brisanjem razlika postajemo sličniji.Danas je muškarcu teško točno odrediti gdje se nalazi biće muškarca, a ženi gdje boravi biće žene. Referentne točke su jako relativne i odatle dolazi pomutnja: ukoliko jedan ili drugi nemaju komplementarnu stranu kao referentnu točku, jako je teško definirati vlastiti identitet. Naš um, način razmišljanja uvijek je dvojak: razumijemo što je bijelo, jer ga uspoređujemo s crnim: razumijemo što je to dan, jer ga uspoređujemo s noći, a kad želimo govoriti o dobru, moramo ga povezati sa zlom. I tako neprestano kroz dvojakost.Danas u društvu nedostaju referentne točke muškosti i ženstvenosti. Iskreno vjerujem da nije problem u tome što žena ne nalazi svoje mjesto u društvu, već u tome što su sve vrijednosti izmješane. Mnogi elementi su dovoljno zbrkani da čak ni muškarci ne mogu pronaći vlastitu ulogu u društvu..., a ne nalaze je ni mladi, ni djeca, ni starci. Još teže, nego što je u slučaju muškaraca i žena, danas je teško pronaći prave vrijednosti i ispravno se postaviti unutar društva. Ovu izmješanost (zbrku) ne samatram jednakošću, jednakost koju tražimo nalazi se u dubljim elementima.Danas se govori o feminizmu i to se obično vezuje uz Dan žena ili borbu žena kroz feminističke pokrete.Što predstavljaju feministički pokreti koji su nesumnjivo ispunjeni dobrim namjerama? To su pokreti u kojima se postavljaju zahtjevi, traže veći broj stvari za ženu koja se već dugo smatra stavljenom u drugi plan, u položaj ovisnosti. Ako postoji muškarac koji je štiti, bio on njen suprug ili sin, sve je u redu, ali ako uz nju ne postoji takav muškarac, ona "ne postoji". Ako ne postoji neko tko ju izdržava, ona "ne postoji". U ovakvom položaju logično, žene počinju željeti da budu poput muškaraca, postavljaju zahtjeve koji prelaze skoro u revanšizam, u prave bitke. Postoji feminizam koji je zapravo "antimachizam" u kojemu se pokušava dokazati tko više radi, tko zauzima više stranica u novinama, tko može privući više pažnje. To su bitke koje su zbog mnogih feminističkih pokreta koji se pojavljuju u svijetu, s mog stajališta, unaprijed izgubljene. To su nesigurna osvajanja zato što ovise o točkama gledišta koja vrijede danas, a već sutra ne.Za ženu, istinsko osvajanje sastoji se u otkrivanju vlastite Duše. Ako se veže za pokret koji će zahtijevati da njena Duša bude ono k čemu treba krčiti put - čime se također definira i Duša muškarca - moguće je da će sva ova nadmetanja nestati. Nije stvar u ispitivanju (dokazivanju) možemo li mi žene raditi iste poslove kao i muškarci jer ne mislimo da postoje poslovi koji su predodređeni za jedne ili druge. Postaje jasno vidljivo da svi možemo više ili manje raditi isto, odnosno više ili manje dobro. Ne postoji monopol nadradom već postoje različita gledišta, premda je rad isti. Pristupa se s različitim osjećajima kroz različite ideje zato što je Duša ona koja vodi drugačijem načinu

gledanja na stvari.Ovo nas navodi na to da se zapitamo što je to Duša. Neću je definirati s religiozno-teološkog stajališta, već više s psihološkog: Duša je istinski entitet, istinsko nutarnje biće. Ona je energija koja se može izražavati kroz materijalno, ali istovremeno ima sposobnost uzdizanja prema onom uzvišenom, prema metafizičkom, prema velikim snovima, velikim idealima. U Duši žene, u Duši muškarca postoje nijanse, ne razlike već komplementarnosti, koje se mogu savršeno povezati, a da se ipak ne pobijaju.Mislim da se u Duši svake žene nalazi dio muškarca, a u Duši svakog muškarca nalazi dio žene. Gledajući općenito Duša muškarca vidljivo teži izvanjskom djelovanju; žena je prividno puno povučenija. Duša muškarca traži rast, razvoj, ekspanziju stvari; žena traži zadržavanje, nalaženje mjesta i čuvanje stvari. Duša muškarca je ona koja pokreće; Duša žene je ona koja čuva. Muškarac se baca u kreativnost; žena traži praktičnost u stvarima; to ne znači da ona nije kreativna, već je ona koja se uvijek pita: "Zašto?". Muškarac iskazuje sebe kroz ideje, žena kroz intuiciju... Bilo bi divno povezati Dušu muškarca i Dušu žene zato što bismo tada imali djelovanje i introspekciju, rast i čuvanje onoga što raste. Imali bismo poticaj, a u isto vrijeme i zaštitu ovog poticaja; imali bismo kreativnost, ali tražili bismo i praktičnost onoga što se stvara. Imali bismo ideje, ali potpomognute intuicijom... Ipak, sada to nije tako, ova povezanost nije postignuta, nije prestalo nadmetanje, nije postignut sklad, zajednički rad i ne shvaća se kako (da) su i muškarac i žena apsolutno potrebni zato što oboje čine dio Čovječanstva.Možda bi mogli uputiti nekoliko jednostavnih savjeta ženi. Na prvom mjestu nije potrebno pokušavati biti poput muškaraca jer ne treba biti muškarac da bi se postalo junak, da bi se postalo velikim; postoje žene koje mogu biti veliki junaci ili ratnice ali trebaju shvatiti koji je njihov rat, što je njihovo polje bitke, koje je njihovo oružje i koji su njihovi neprijatelji. Problem žene je preoblačenje u muškog heroja i u tom slučaju bori se u ratu koji nije njen.Prije mnogo godina, primila sam savjet od mog učitelja, profesora Livrage, osnivača "Nove Akropole". Prisustvovala sam tada njegovom predavanju o retorici. Divila sam se njegovoj lakoći izražavanja, načinu kretanja i prvo što sam učinila bilo je to da sam ga imitirala. Jednostavno sam gledala što je radio i to sam ponavljala. Poslije jednog predavanja pozvao me i rekao: "Na ovaj način nikada nećeš dobro govoriti, jer umjesto da izražavaš sebe, bit ćeš tek kopija onoga što ja radim. Ja sam objašnjavao određene tehnike, ali ti moraš govoriti kao ti, moraš izražavati sebe, moraš pronaći ono što se nalazi u tebi. Nikada nećeš govoriti na isti način kao ja." Uistinu, to nikada ne bih mogla jer ja nemam njegovu visinu, ni stas, niti njegov glas, a ideje razrađujem na drugačiji način, makar govorimo o istom. Od tog trenutka pokušavala sam više izražavati sebe i bilo je puno bolje.Ono što je prvo potrebno, to je prihvatiti samoga sebe. Biti žena nije nikakvo prokletstvo, naprotiv, mislim da nas je povijest obdarila velikim ženskim osobama, velikim heroinama u svakom smislu i brojnim anonimnim junakinjama koje velikom unutarnjom uzvišenošću svakog dana žive svoju malu bitku.Drugi savjet je ne gubiti višestruki identitet žene: žena nije samo majka, nije samo supruga. Ona je ljubavnica, svećenica, boginja, heroina, umjetnica... Sve se ovo nalazi u ženi; njen identitet je višestruk i ne smijemo joj ga nijekati gledajući na to je li uspjela postići neki položaj koji društvo danas smatra istaknutim. Na žalost, najvrijedniji dio identiteta žene se gubi.

Ako netko nije pronašao svoj identitet, neka ga traži. Neki sociolozi kažu da ako netko želi pronaći sebe treba poduzeti nutarnje putovanje. Da bi žena sebe prihvatila kao ženu, nije joj se nužno natjecati s muškarcem; ne treba ovisiti o muškarcu. Potrebno je prodrijeti u vlastitu dubinu iako je to ponekad bolno jer znači susresti se sa mnogim stvarima koje nisu ugodne; ali kada se susretnu, mogu se ispravljati. Prodiranjem u vlastitu dubinu mogu se susresti i mnoge vrijednosti, a kada se susretnu mogu se uvećati, mogu se umnožiti.Što je Duša žene? Što sadrži ova duša koju treba zadobiti da bi se obnovila istinska uloga žene ne samo u društvu već i u povijesti? Skoro sve stare civilizacije, koje su posvećivale više pažnje ulozi žene, opisale su Dušu žene kroz četiri karakteristike koje vrijede i u sadašnjem trenutku.O Duši žene može se govoriti kroz Život, Energiju, Ljubav i Mudrost. S ove četiri karakteristike, koje su njeno istinsko oružje, žena je junakinja u svojoj vlastitoj borbi. Duša žene je život u svim značenjima ovog pojma, ne samo zato što žena može dati život, već je sposobna i pomoći živjeti i zato jer je velika odgajateljica. Ona može stvarati, poticati, inspirirati ... u njezinim je rukama mogućnost davanja života i njegova održavanja. Veliki tumačitelj modernih mitova, Joseph Campbell rekao je da žena može dati život tijelu, duši, društvu, civilizaciji, ali ukoliko joj se ne dopusti takva mogućnost, gubi razlog postojanja. Potrebno joj je da udahnjuje ovaj život kroz vlastiti tip energije, koja čini drugu karakteristiku njene duše. Ova energija se ne sastoji u davanju impulsa, već je to više oblik otpornosti i postojanosti. Ona može podnijeti toliko nevjerojatne stvari, koliko je nevjerojatno i njeno strpljenje. Ovo je njeno veliko oružje, ne zato jer je potlačena, već zato što je otporna. Možda nema veliku tjelesnu otpornost, ali ima ogromnu psihološku otpornost. To je njena Energija koju može prenositi kroz formu vedrine, kroz snagu u poteškoćama, u boli.Žena je Ljubav. Znam da svi volimo, i muškarci i žene. Ali muškarac voli tako da ljubav uključuje u svoj život, a žena od ljubavi stvara vlastiti život.Što je ljubav u ženi? To je mač s dvije oštrice. Ako je ta ljubav slaba, pisana malim početnim slovom, pretvara se u egoističnu i posesivnu. Više je tišti strah hoće li biti voljena, nego hoće li voljeti. Više je tišti strah da joj se neće pridati važnost, nego hoće li sama pridavati važnost drugome. Ali, ako se Ljubav, pisana velikm slovom, budi u ženi kao Duša, tada je to velika sposobnost ujedinjavanja; to je ona vatra ognjišta, plamen središta Zemlje, središta hrama. Žena je ta koja ujedinjuje, ima sposobnost spajanja, povezivanja osoba, duša, izmirivanja onih koji ne žive u miru: njena ljubav je velika širokogrudnost. Njena ljubav je sposobnost uočavanja ljepote, harmonije; borba za pravednost. Zbog toga je žena Ljubav, ali i Mudrost jer posjeduje praktični um sklon redu sa sposobnošću rasuđivanja koja je za nju karakteristična. Ukoliko je zapitamo zašto nešto radi, uvijek će znati odgovoriti. A iznad svega ima veliku snagu koju ne smije protratiti: to je intuicija.Ona misli osjećajući. Znam da se ovaj način razmišljanja često omalovažava, ali unatoč tome, u ženi se ideja ujedinjena s osjećajem pretvara u intuiciju te time prihvaća stvari i naslućuje s velikim umijećem: ovo je snaga žene, ovo je njena mudrost. To prije možemo nazvati intuicijom nego li pogađanjem stvari jer ne mislim da se to svodi na obično pogađanje: ona jednostavno "zna".U starim civilizacijama govorilo se o ženskim inicijacijama, a danas, pod utjecajem (zbog) nepovezanih podataka to zamišljamo kao čudne rituale pune dijaboličnih slika. Naprotiv, inicijacija žene sastojala se uvijek u osvajanju vlastite Duše. Veliki mitovi svih religija su to odražavali: heroji su osvajali Dušu muškarca; heroine su osvajale Dušu žene.

Postoje mitovi koji nam govore o ratu namijenjenom muškarcu i o ratu namijenjenom ženi.Kada se Heraklo odlučuje otputiti u svijet zato što ima dvanaest kušnji koje ga očekuju i iz kojih mora izaći kao pobjednik, očito je da se suočava sa iskušenjima koja odgovaraju muškarcu iako sadrže određene karakteristike koje se mogu prenijeti i na žene.Ali u mitovima se iznose i pripovijesti koje su tipično ženske: takva je priča o Perzefoni, očaravajućoj djevojci, jako privrženoj majci, velikoj boginji, Majci svih bogova. Jednog dana boginja je vidjela kako njenu kćerku otima bog podzemnog svijeta, duboke zemlje i tame: u zemlji se otvorila pukotna, pojavila se Hadova kočija i mjesto na kojemu se Perzefona igrala sa svojim prijateljicama ostalo je prazno. Perzefona je sišla u podzemni svijet.Ovo je mit o ženi. Ona zapravo nije ugrabljena. Radi se o njenom silasku u Dušu, o njenoj interiorizaciji, inicijaciji. Njoj je potrebna ova introspekcija, potrebno joj je sakupiti sjemenke skrivenog svijeta, svijeta podzemlja, ezoteričnog svijeta, svijeta misterija i čuda.Demetra bezuspješno traži svoju kćerku, zato što se zadržava na površini zemlje. Kada se Perzefona vraća na zemlju ona grli majku jer joj se vraća da bi se sastala s boginjom ali ona neiskusna mlada djevojka je tada već istinska žena: iz podzemnog svijeta vraća se sa sjemenkama Mudrosti koje više nikada ne može zaboraviti. U podzemnom svijetu ona je postala kćerka Oca, a na Zemlji ona je kćerka Majke; sada uz sebe ima i jednog boga i jednu božicu. Okončala je svoj veliki rat. Ona se ne natječe s muškarcem, ona zna tko je. Ovaj mali mit otkriva da mnoge od priča koje pričamo djeci, ili mitovi koji su naizgled bez smisla, odražavaju Dušu muškarca, Dušu žene, univerzalne arhetipove, a ne stereotipe ili unaprijed utvrđene ideje koje sada pokušavamo iznijeti.Došlo je vrijeme da žena traži ne samo svoj međunarodni dan, već da nauči biti vlastita gospodarica svih dana, mjeseci, svih godina u svom životu.Došlo je vrijeme da osjeti da ima glavnu ulogu u vlastitom životu, da osjeti kako ima snagu i sposobnosti učiniti toliko toga vlastitom snagom, svojim vlastitim osobinama. A nadasve, treba zadobiti glavnu ulogu u onome što je čini većom, uzvišenijom, plemenitijom, kroz velikodušnost, jer žena želi dati i to traži jer ona uvijek zna pružiti ruku.Ukoliko žena zna dati Život, Energiju, Ljubav i pružati svoju posebnu formu Mudrosti, tada će ona uistinu dobiti glavnu ulogu, a umjesto da čeka "8.mart", u svakom danu bit će mjesto za ženu, mjesto u kojemu će ona moći harmonično živjeti s muškarcem. Tada bismo mogli ostvariti jedan međunarodni dan posvećen čovječanstvu i uživati plodove tog mira i vedrine koju ćemo uspostaviti među muškarcima i ženama. Naravno, jedino ukoliko prije toga budemo osvojili Dušu Žene i zašto ne, Dušu Čovjeka. 

U okovima navikaMarijana Starčević VukajlovićIz: časopisa broj 54

Ne postoji čovjek koji tijekom života nije stekao neke navike. Svatko od nas ih ima, one poželjne i one nepoželjne, neke kojih smo svjesni i neke koje možda nikada nećemo osvijestiti. I upravo zato što su toliko prisutne, prihvaćamo ih kao neminovnost i, ukoliko nam ne smetaju, ne obraćamo na njih pažnju. Ipak, u navikama se krije snaga koja u velikoj mjeri može utjecati na kvalitetu našeg života. Navike mogu postati teret koji mukotrpno vučemo kroz vlastito postojanje, teret koji nas sprečava da živimo kao slobodna, kreativna ljudska bića.

ŠTO SU NAVIKE?

Navike su naučeni oblici ponašanja koji nastaju kao posljedica ponavljanja određenih radnji, osjećaja, misli. Jednom formirane, ne zahtijevaju napor volje ni svjesnu namjeru da se ponašamo upravo tako. Dovoljan je samo početni poticaj da se mehanizam pokrene i da s lakoćom i dosljedno ponovimo naviknuto ponašanje, probudimo naviknute osjećaje ili pomislimo naviknute misli. Čovjek je u ovim trenucima kao stroj koji djeluje po nekom ranije stvorenom unutarnjem programu. Nije potrebno razmišljati, usmjeriti pažnju, donositi odluke, dovoljno je samo prepustiti se poznatom, uobičajenom, naviknutom ponašanju.Sam po sebi mehanizam navika nije ni dobar ni loš. Jednostavno, ljudska, ali i životinjska psiha imaju sposobnost usvojiti, a zatim u automatizam pretvoriti određena ponašanja i reakcije. Na taj se način prilagođavamo i postajemo djelotvorniji

jer s lakoćom obavljamo ono što je u početku zahtijevalo vrijeme i energiju. Radni prostor na koji smo navikli olakšava nam koncentraciju, ljudi na koje smo navikli čine nas opuštenijima, mali, sitni svakodnevni rituali, kao što je jutarnje ispijanje kave, daju nam priliku za odmak od problema i opuštanje, itd. Ukratko, navike nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje omogućavajući da svijest i pažnju usmjerimo na ono što je u tom trenutku važnije i korisnije. No, to je ujedno i jedino opravdanje njihovog postojanja. Problem nastaje kada se ovaj mehanizam proširi na naš unutarnji svijet, na način osjećanja, razumijevanja i doživljavanja različitih životnih situacija. Sviđaju nam se uvijek iste stvari, bojimo se istih situacija, nerviraju nas isti ljudi, nepovjerljivi smo prema nepoznatom, ili ne želimo poremetiti svoj ustaljeni životni ritam. U ovim slučajevima navika je postala toliko jaka da našoj psihi nameće svoje vlastite zakone, snažno se opirući svakom pokušaju drugačijeg djelovanja. Svatko tko se pokušao riješiti neke svoje navike iskusio je koliko je to teška bitka sa samim sobom.Ne treba ni reći da u ovakvim situacijama navike ne olakšavaju svakodnevni život, ne štede nego oduzimaju energiju i postaju okov. Kada na iste životne situacije reagiramo uvijek na isti način, postajemo zarobljenici vlastitih navika, predvidljivi i tako okovani vlastitom slikom svijeta, propuštajući prilike za nova iskustva, nova učenja i vlastitu promjenu.

KAKO NASTAJU NAVIKE?

Sve navike usvajamo na isti način, istim slijedom. U početku postoji namjera ili sklonost ka određenom ponašanju. Ponavaljanjem, ponašanje se stabilizira i učvršćuje da bi se na kraju u potpunosti automatiziralo. Malo dijete koje usvaja naviku jutarnje higijene roditelji svako jutro podsjećaju da opere zube. Nakon nekog vremena roditeljski poticaji više nisu potrebni. Ponašanje je naučeno, učvrstilo se i stalnim ponavljanjem pretvorilo u naviku. Djetetu više nije potreban nikakav poticaj, svako će jutro automatski krenuti u kupaonicu i oprati zube. Na isti ovakav način usvajamo mentalne i emocionalne navike. Ukoliko smo puno puta doživjeli omalovažavanje, postat ćemo nesigurni; ako su nas ohrabrivali i poticali, imat ćemo samopouzdanja. Tako se počnemo doživljavati kao sposobni ili nesposobni, bojažljivi ili hrabri, pametni ili glupi, poduzetni ili pasivni. Kada jednom dozvolimo da se ovaj doživljaj učvrsti, on postaje navika koja će uvjetovati naše buduće postupke i cjelokupno ponašanje. Jednako tako pod utjecajem odgoja i kulture u kojoj živimo naučimo po navici voljeti ono što većina voli, težiti onome čemu većina teži, prihvaćati vladajuće vrijednosti, izražavati važeće stavove. Ili suprotno, bunimo se protiv svega toga, vječiti smo nezadovoljnici i kritizeri. Način na koji reagiramo na životne probleme, kako prihvaćamo nove ideje, kako se snalazimo u nepoznatim situacijama, kako se suočavamo sa stresom, religijska ili politička uvjerenja – sve može postati navika. Najčešće uopće nismo ni svjesni da nam je psiha okovana navikama pa kada nam se dogodi da se susretnemo s idejama, razmišljanjima i stavovima različitim od naših, javlja se odbojnost, netolerancija, strah. Promijeniti kut gledanja i pogledati svijet drugim očima, ili uvažiti drugačije mišljenje postaje nemoguća misija.

KAKO POBIJEDITI NAVIKE?Svi znamo da se stvorenih navika vrlo teško riješiti, osobito onih mentalnih i emocionalnih, jer ih ne prepoznajemo ili jednostavno ne priznajemo. Ukoliko nemamo izrazitih poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju, mirimo se s njima i prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo. S druge strane, mudrost starih, tradicionalnih učenja govori da je čovjek biće koje razvija i budi svoju ljudsku svijest. Drugim riječima, mi učimo biti ljudska bića. Ako

nam je neobična ova tvrdnja, promislimo koje sve ljudske vrline ne posjedujemo i ne izražavamo u svom svakodnevnom životu pa će nam biti jasno da imamo još puno posla u buđenju ljudske svijesti. Zato je apsurdno da se u bilo kojem periodu života prihvatimo kao dovršeni (ili savršeni), bez želje i nastojanja da se mijenjamo i danas budemo malo više ljudi nego što smo to bili jučer. Očito je da se navike protive ovakvom razvoju. One nas čine statičnima, a ne dinamičnima, oponašateljima, a ne kreatorima samih sebe.Navike su neminovnost i ne možemo ih uništiti ni spriječiti njihovo nastajanje. No, možemo sebe naučiti da njihovu energiju svjesno usmjeravamo na ona ponašanja koja pomažu našem razvoju i smislenijem životu. Navike mogu nastati na dva načina. Jedan je da se pasivno prepuštamo različitim unutarnjim ili vanjskim poticajima i dozvolimo da se navika formira bez sudjelovanja naše svijesti, a to znači i bez kontrole nad tim koja nam ponašanja prelaze u naviku. Svaku večer uključiti televizor i bez kriterija gledati sve što je na programu sigurno nije ničiji svjestan odabir, ali može postati toliko jaka navika da nestanak struje izazove nervozu, razdražljivost, pa i bijes. Glavni uzrok ovakvih nesvjesno stvorenih navika je nedostatak pažnje. Ne obraćamo pažnju na utjecaje kojima se izlažemo, ponašanja koja ponavljamo i, na kraju, naviku koju smo usvojili.Drugi način je da svjesno biramo i aktivno sudjelujemo u formiranju navike. Umjesto da gledamo televiziju, možemo sami sebe naučiti da svaku večer prije spavanja pročitamo nešto što će nas nadahnuti i oplemeniti. Inteligentnim odabirom ovakvih navika, one prestaju biti okov koji zarobljava, a postaju pomoć i okidač za kvalitetniji život. Ovdje smo svoji vlastiti gospodari, mi kontroliramo situaciju i postajemo kreatori samih sebe. I na kraju, kako pobijediti već usvojene loše navike? Kolika god bila njihova snaga, kako su nastale, tako mogu i nestati. Preduvjet je da ih prepoznamo i osvijestimo, a to znači obratiti pažnju i upoznavati sami sebe. Pobijediti već postojeće navike možemo jedino snagom jačom od njihove, a to je snaga volje. Ni jedna navika nije jača od naše istinske namjere i čvrste odluke da se mijenjamo i postanemo neuvjetovana, slobodna i autentična ljudska bića.

Kako optičke iluzije djeluju? Iluzije  

Optičke iluzije mogu biti zanimljive, intrigirajuće a ponekad i opasne. Ovisi gdje se susrećemo s njima. Njima se služe magičari i iluzionisti, ali možemo reći da se pojam iluzija ne mora ograničiti samo na optičke iluzije. Ljudsko tijelo, iako veoma napredno, nije savršeno i zapravo je veoma podložno pogrešnom shvaćanju svijeta koji ga okružuje. Počevši od organa koji primaju podražaje (koža, oči, uši, nos, usta), pa do organa koji te podražaje analizira: mozak.

 Neprestano smo izloženi raznoraznim podražajima i mozak ima težak zadatak kako najbolje prikazati nam te podražaje, odnosno "prevesti" nam ih kako bi smo najbolje razumjeli stvarnost. Iako mozak radi svoj posao odlično, ponekad to nije slučaj. Mozak nije savršen, kao niti jedan organ ljudskog tijela te je stoga podložan greškama. Zašto mozak griješi? Razloga je mnogo: prethodna iskustva, želje, utjecaji izvana, prikaz (ako se radi o optičkoj iluziji), nesavršenost organa koji prima podražaj (recimo bolest), različiti podražaji na različitim organima (oko prima jedan podražaj dok recimo koža istovremeno prima drugi podražaj koji nije povezan s prvim pa dolazi do nerazumjevanja primljene informacije), i slično. Mozak uvijek traži model ili uzorak, traži sličnosti s kojima bi povezao ono što mu oko prenosi. To pomaže u slučajevima kada imamo nepotpunu sliku, kao u slučaju trokuta

s lijeve strane. Iako trokut nije iscrtan mi smo u mogućnosti prepoznati trokut. Mozak je u mogućnosti djeliće informacije spojiti u cijelu sliku te na taj način prepoznajemo oblike i objekte koji zapravo ne postoje. Ovo je ključno: mozak djeliće informacija spaja u cjelinu.

I dok na ovaj način mozak u velikoj mjeri pomaže u svakodnevnom životu on ponekad uzrokuje optičke iluzije i mi vidimo stvari na pogrešan način. Najčešće optičke iluzije uključuju boje i oblike, kao što je slika koja pokazuje razlike u nijansama sive boje.

Recimo iluzija šahovske ploče koju je objasnio Edward H. Adelson. (slika dolje) Polja A i B su jednake nijanse iako se na prvi pogled ne čini tako. Ova kompleksna iluzija čini da mozak interpretira sliku kao trodimenzionalni prikaz, i mozak primjenjuje tehnike kojima kompenzira razlike u nijansama boja, u ovom slučaju navodnog svjetla i sjene. Zbog kontrasta svijetla polja koja su okružena tamnima izgledaju svjetlije nego što su inače. Isto tako, tamnija polja koja su okružena svjetlijima izgledaju tamnija.

Ono što dodatno komplicira stvar jeste pretpostavka mozga da bi polje trebalo biti tamnije samim time što je okruženo svjetlijim poljima. Sjena koju baca valjak (dodatno otežava stvar jer sjena nije oštra) zbunjuje mozak koji je iz priložene slike zaključio da bi ova polja trebala biti različitih nijansi iako to zapravo nisu. 

  

               

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poznata iluzija je i Hermannova mreža. Gledajući u mrežu, na raskrižjima bijelih crta pojavljuju se sive točke, ali ne tamo gdje ste usmjerili pogled nego na krajevima. Kada usmjerite pogled na točku, ona nestaje. Objašnjenje ove varke jeste u tome da je mrežnica djelomično sastavljena od mnogo malih živaca, koji funkcioniraju kao receptori za svjetlost. Ovi receptori su raspoređeni u redovima u unutrašnjosti mrežnice. Brojni znanstvenici su pokazali da je moguće osvijetliti i pratiti jedan receptor bez osvjetljavanja susjednih

receptora. Otkriveno je da, ako se osvijetliti jedan receptor dobit ćete veliki odgovor, međutim, kada osvjetlite susjedne receptore, odgovor prvog receptora se smanjuje. Drugim riječima, osvjetljenje receptora "koči" uključenje susjednih receptora. Taj efekt se zove lateralni inhibicija jer se prenosi bočno, preko mrežnice, u strukturi zvanoj lateralni pleksus. U slučaju Hermannove mreže, svjetlost dolazi od četiri strane raskrižja, ali u samo dvije strane trake odlazi od raskrižja. Regija koja gleda na raskrižje je više inhibiran nego regija koja gleda na svjetlost koja odlazi od raskrižja. Iz tog razloga raskrižje se čini tamnije nego ostala područja. Iz tog razloga vidjet ćete tamne mrlje na križanjima bijele trake, ali ne i na mjestima daleko od raskrižja.  Učinak je veći u perifernom vidu, gdje bočna inhibicija djeluje na veće udaljenosti.

 

 

 

 Kada su crteži u pitanju, ili općenito dvodimenzionalni objekti, kao što je plesačica koja se vrti u lijevu... ili desnu stranu, naš mozak pokušava rekonstruirati treću dimenziju (prostor) iz dvodimenzionalnog prikaza koje vide naše oči. To čini dodavanjem informacija koje se u stvarnosti nalaze na određenom mjestu ali zapravo ne postoje. Silueta plesačice se na prvi pogled vrti u lijevo ili desno, ali u nekim slučajevima je moguće voljno "promijeniti" smijer. Ova slika je sporija nego inače što olakšava mijenjanje smijera.