maurice blanchot-jezik fikcije

7/23/2019 Maurice Blanchot-Jezik Fikcije

http://slidepdf.com/reader/full/maurice-blanchot-jezik-fikcije 1/7

Maurice Blanchot: Jezik fkcije

Prihvaćamo da riječi neke pjesni imaju drukčiju ulogu i drukčiji priopćaj od onih tekućega govora.1 Ali pripovijedanje u

najjednostavnijoj prozi već pretpostavlja bitnu promjenu u prirodi jezika. Ta je promjena sadržana i u najneznatnijem izričaju. Ako, u

uredu gdje radim, naiđem na poruku koju mi je tajnica ostavila u zapisniku !Tele"onirao #e" ureda$, moj će odnos prema riječima biti

posve drugačiji nego ako isti izričaj pročitam u %amku. &zrazi su jednaki, i ja im dajem gotovo isti smisao. ' obim slučajevima, ja se

ne zaustavljam na riječima, nego prelazim preko njih, one se otvaraju znanju koje im je pripojeno, te tako na svom zapisniku izravno

dohvaćam, umjesto riječi koje su u njemu zapisane, svoje dužnosti prema #e"u kojemu sam potčinjen i, u romanu, jo# nejasno

postojanje (na prvim smo stranicama) područne uprave s kojom veze ne izgledaju obećavajuće.

Pa ipak, velika je razlika između čitanja moga zapisnika i čitanja romana. *ao zaposlenik, ja znam tko je moj #e", poznajem njegov

ured, znam mnogo toga putem njegove osobnosti, putem onoga #to govori, #to drugi govore o njemu, #to on zahtijeva, preko

komplicirane naravi na#ih hijerarhijskih odnosa, preko moga nepodno#ljivog osjećaja te hijerarhije itd. +om znanju tako reći nema

kraja. *ako god neiskusan bio, stvarnost me priti#će sa svih strana, nailazim na nju i prepoznajem je posvuda. asuprot tomu, kao

čitatelj prvih stranica neke pripovijesti, kako god snažna bila realistička nakana autorova, ne samo da sam beskonačno neupućen u

sve #to se događa u svijetu koji mi se predstavlja, nego je i ta neupućenost bitan dio toga svijeta, budući predmetom pripovijesti koji

mi se predstavlja kao nestvaran svijet s kojim ulazim u kontakt čitanjem a ne svojom moći življenja. i#ta siroma#nije od takvoga

svijeta. -to je zapravo taj #e" ureda /ve da mi je opisan u tančine, #to će se dogoditi kasnije, sve da i posve proniknem u cjelokupan

upravni mehanizam %amka, uvijek ostajem vi#e ili manje svjestan da je moje znanje neznatno, jer je to siroma#tvo bit 0kcije koja se

sastoji u tomu da mi oprisutni ono #to je čini nestvarnom, dostupnom jedino čitanju, ne i mojemu postojanju. ikakvo bogatstvo

imaginacije, nikakva točnost promatranja ne može ispraviti to pomanjkanje, jer ono je uvijek sadržano u 0kciji i njome postavljeno i

dosegnuto preko najgu#ćeg, ili stvarnosti najbližeg, sadržaja #to ga ona pristaje prihvatiti.

1ratimo se na#emu izričaju. Premda se odnosi na najprisniju stvarnost, pročitan na zapisniku on me prepu#ta osjećaju događaja koji

označava i čina koji se ima dovr#iti kao posljedica toga događaja, s tim da znanje #to ga u sebi nosi neće biti znanje o svijetu koji

izražava. To će znanje obično ostati ono prazne svijesti, koja bi se mogla popuniti, ali se ne popunjava čitatelj svjestan značenjskih

riječi, u svojemu duhu nemam prisutne ni riječi koje čitam, izbrisane svojim smislom, ni taj, nikakvom određenom slikom

predstavljen, smisao, nego jedino skup odnosa i intencija, neki prozor koji gleda na tek dolazeću složenost. ' svakodnevnoj

opstojnosti, na#e čitanje i poimanje od jezika nipo#to ne zahtijevaju da nas opskrbljuje puninom stvari usred kojih živimo, nego da od

njih bude otcijepljen2 riječ je, naime, o jeziku znakova, kojemu nije svojstveno da bude ispunjen onime na #to smjera, nego da od

toga bude ispražnjen, i kojemu nije svojstveno da nam dadne ono #to želi da dosegnemo, nego da nam isto učini suvi#nim

zamjenjujući ga, te da tako udalji od nas stvari zauzimajući njihovo mjesto i da zauzme mjesto stvari, ali ne ispunjavajući se njima,

nego se prazneći od njih. 1rijednost, dostojanstvo svakida#njih riječi mjeri se prema tomu koliko se one približavaju ni#tavilu.

evidljive, ne dovodeći ni#ta vidjelu, uvijek s one strane sebe samih i s ove strane stvari, prelazi ih kakva čista svijest, i to tako

oprezno da i ona sama ponekad može postati suvi#nom. Tad je sve ni#tavost. A ipak, shvaćanje se ne prestaje ispunjavati, čak

izgleda da dosiže točku savr#enstva. -to je punije od te krajnje zalihosti

https://filozofskimagazin.wordpress.com/2014/10/27/maurice-blanchot-jezik-fikcije/

http://www.gradpula.com/nova_istra/2003/blanchot.htm#*



https://filozofskimagazin.wordpress.com/2014/10/27/maurice-blanchot-jezik-fikcije/



' romanu, čin čitanja ostaje nepromijenjen, ali ga stav čitatelja čini drugačijim. !-e" ureda je tele"onirao, glavom, kaže vratarov sin u

%amku upravo mi je to neopisivo mučno.$ 3esumnje, i te su riječi znakovi i djeluju kao znakovi. o, ovdje mi ne polazimo od neke

stvarnosti, zadane na#om stvarno#ću. 4iječ je, s jedne strane, o svijetu koji se tek ima razotkriti i, s druge strane, o zami#ljenoj cjelini

koja neminovno ostaje nestvarnom. %bog toga dvostrukog razloga, smisao riječi pati od prvotnog nedostatka i, umjesto da odbije,

kao u uobičajenim relacijama, konkretnu re"erenciju na ono #to označava, on kao da zahtijeva veri0kaciju, proizvodnju objekta ili

kakva izričitog znanja koje mu potvrđuje sadržaj. To ne znači da slike nužno imaju veliku ulogu u romanesknom #tivu. 5obro znamo

da se izmi#ljene pripovijesti slabo obraćaju imaginaciji i da zanimljivost i vrijednost romana ne zavise od obilja proizvedenih slika.

+eđutim, ovdje se zbiva ne#to suptilnije. 6noliko koliko je njihov smisao nezajamčeniji, neodređeniji, koliko ih nestvarnost 0kcije

odvlači od stvari i smje#ta na rub jednoga zauvijek otcijepljena svijeta, riječi se vi#e ne mogu zadovoljiti čistom znakovnom

vrijedno#ću (kao da je potrebna cjelokupna stvarnost i prisustvo objekata i bića eda bi se opunomoćilo to čudo od apstraktne

ni#tavosti, koje je svakodnevno blebetanje), i u isti mah dobivaju na važnosti kao verbalni instrumentarij i čine osjetnim,

materijaliziraju ono #to označavaju. -e" ureda postoji isprva na temelju toga imena koje ne nestaje u signi0kaciji istom i#čezla izraza

postoji kao verbalni entitet, i sve #to ću o njemu saznavati, bit će prožeto značajkom samih tih riječi, pokazat će mi se

partikulariziranim, njima ocrtanim. e želimo reći da je za roman važniji način pisanja od onoga #to se opisuje, nego da događaji,

likovi, radnja, dijalozi toga imaginarnog svijeta, to jest romana, teže da budu oživljeni, dohvaćeni i ostvareni u riječima koje ih, da bi

ih označile, moraju predstaviti, izravno ponuditi viđenju i poimanju u vlastitoj im verbalnoj stvarnosti.

& izričaj pripovijesti i izričaj svakodnevna života zavr#avaju u proturječju. 7ovoriti bez riječi, shvaćati a da se ni#ta ne kaže, svesti

nezgrapnost stvari na lakoću znakova i tvarnost znakova na zamah njihova označavanja, ideal je čiste komunikacije u temelju

općega blebetanja, toga čudnovata govora gdje, budući da ljudi govore ne znajući #to govore i shvaćaju ono #to ne slu#aju, riječi u

svojoj anonimnoj uporabi postaju zgoljnim sablastima, odsustvima riječi te, upravo time, čine da, usred najzaglu#nije buke, vlada

ti#ina koja je vjerojatno jedina u kojoj čovjek može počinuti dok je živ. 8ezik stvarnog postojanja želi ujediniti ta dva oprečna svojstva

iako nam je dat, kao stvarna stvar među stvarima, s kojom raspolažemo kao sa stečevinom koju nemamo potrebe usvojiti eda bismo

se služili njome, on je također čin koji teži ishlapiti prije no #to se dovr#i, jedinstveno poduprt prazninom moguće, nepostojanju #to

bliže intencije. %nak vi#ka bić9, biće s:mo kao trag i talog svijeta, dru#tva i kulture, on je stoga čist samo ukoliko nije ni#ta. / druge

strane, izričaj nas pripovijesti stavlja u odnos s nestvarnim svijetom koji je bit 0kcije, i kao takav teži postati stvarnijim, konstituirati

se kao 0zički i "ormalno valjan jezik, ne da bi postao znakom bića i objekata koji su, budući zami#ljeni, već odsutni, no prije da bi ih

oprisutnio, da bi nam omogućio da ih oćutimo i doživimo preko konzistencije riječi, njihove svjetlucave neprozirnosti stvari.

Podrazumijeva se da ta dva jezika zbližavaju i mije#aju mnoga posredovanja u na#im svakodnevnim izričajima, slika može doći

zapu#iti rupu koju predstavlja smisao riječi, dok se znanje može aktualizirati oživljavajući taj smisao, a budući da smo bića sposobna

za izmi#ljanje i proizvođači 0kcije, često pristupamo stvarima koje nisu tu i kojih oživljavanje zahtijeva, kao ono #to će ga nositi,

složenost jednog od sebe manje oslobođenog i ostvarenijeg jezika. 3udući da je primjer koji smo dali samo primjer zametka

pripovijesti, podrazumijeva se i to da potonju treba pojmiti sa svim opsegom i svom složeno#ću #to su joj prikladni. 1idjet ćemo da,

koliko god proza bila prozaična i nadomak banalna života upravo koliko i priča, jezik ovdje ipak podnosi korjenito preoblikovanje, s

obzirom na to da poziva čitatelja da na samim riječima ostvari shvaćanje onoga #to se zbiva u svijetu koji mu se nadaje i kojeg se



cjelokupna stvarnost iscrpljuje u tomu da bude objektom pripovijedanja. %a #tivo volimo reći da nas je ponijelo, #to odgovara tom

preoblikovanju čitatelja uistinu uzimaju stvari 0kcije, koje dohvaća kao donesene s riječima, upravo kao njihove vlastitosti2 prianja

uz njih, s osjećajem da je zatvoren, zarobljen, grozničavo udaljen iz svijeta, toliko te riječ počinje doživljavati kao ključ za univerzum

opčinjenosti zatravljenja i "ascinacije, koji ne sadrži ni#ta od onoga #to ovaj proživljava.

o, umjesto da bude apstraktan smisao koji nas opskrbljuje konkretnim stvarima, čemu teži tekući govor, pripovjedački jezik želi

proizvesti svijet konkretnih stvari, koji će biti prikladan za predočavanje čistog označavanja. Time dolazimo do alegorije, mita i

simbola. Alegorija u 0kciju unosi ideal svakodnevne proze !priča$ nas upućuje k ideji koje je znakom, pred kojom želi nestati, i kojoj

dostaje da se, jednom postavljena, izrazi i potvrdi. +it, naprotiv, između bić9 0kcije i njihova smisla ne pretpostavlja odnose znaka i

označenog, nego stvarno prisustvo. 'pu#tajući se u mitsku priču, mi počinjemo živjeti njen smisao koji nas prožima i kog !mislimo$

istinski i u njegovoj čistoći, budući da se njegova čista istina može dosegnuti samo u stvarima gdje se ostvaruje kao djelovanje i

osjećaj. +it se, iza smisla koji oprisutnjuje, neprestano obnavlja2 nalik je očitovanju kakva prvotnog stanja u kom čovjek jo# ne bi

poznavao moć mi#ljenja #to se temelji na stvarima, ne bi razmi#ljao drukčije no u objekt utjelovljujući s:mo pokrenuće svojeg

razmi#ljanja, a time nipo#to ne bi osiroma#ivao mi#ljeno nego bi, naprotiv, prodirao u najbogatiju, najbitniju i mi#ljenja najdostojniju

misao. 6datle moć književnosti da poluči iskustvom koje se, bilo prividno ili ne, nadaje otkrivalačkim postupkom i naporom, ne da bi

se izrazilo ono #to se zna, nego da bi se oćutjelo ono #to se ne zna.

Podrazumijeva se da simbol nije alegorija, to jest da mu zadatak nije označiti pojedinu ideju nekom utvrđenom 0kcijom simbolički

smisao može biti jedino ukupan smisao, koji nije smisao nekog objekta ili pona#anja uzetog zasebno, nego pak onaj svijeta u cjelini i

ljudskog postojanja u cjelini.

/imboličkom je pripovijedanju svojstveno da oprisutni taj ukupni smisao koji nam svakodnevni život, ugu#en u svojim odveć

pojedinim događajima, rijetko omogućuje dohvatiti i koji nam razmi#ljanje, koje od njega zadržava samo bezvremeni vid, ne dopu#ta

oćutjeti. 4ijetko se susrećemo sa svijetom, rijetko dotičemo postojanje, ne ćutimo na#u situaciju kao situaciju bića koje u svakom

događaju dohvaća sebe u cijelosti i sve ono #to taj događaj u sebi nosi. %bog toga smo u isku#enju u 0kciji tražiti ostvarenje izvornog

smisla postojanja, utoliko #to ga u njoj naziremo i želimo prepoznati. /imbol ovdje nalazi pomoć u bitnosti imaginacije. /am čin

zami#ljanja pretpostavlja, kako je dobro pokazao /artre, uzdignuće iznad pojedinih stvarnih objekata i usmjeravanje spram stvarnosti

uzete u svojoj ukupnosti ; ne, dodu#e, radi shvaćanja i življenja te stvarnosti, nego radi njezina uklanjanja, i iznalaženja, u tom

uklanjanju, igre bez koje ne bi bilo ni slike, ni imaginacije, ni 0kcije. &maginacija odbija navaljivanje prisutnostl detalja i uskrisuje

osjećaj sveobuhvatna prisustva, dohvaćajući ga, međutim, samo da bi ga obustavila i iza nj proizvela zami#ljene, nestvarne objekte i

djelovanja. +eđutim, imaginacija ide jo# i dalje. e dostaje joj dati si, u odsustvu pojedinog objekta, taj objekt, to jest njegovu sliku2

njen se zamah sastoji u poku#aju da si dadne upravo samo to odsustvo, i ne vi#e u odsustvu neke stvari tu stvar, nego preko te

odsutne stvari odsustvo koje tu stvar konstituira, prazninu kao sredi#te svega zami#ljenog oblika i, egzaktnije, postojanje

nepostojanja, svijet imaginarnog, onoliko koliko je potonji negacija i iskrenuće stvarnoga svijeta u cjelini.



'pravo u tom zamahu imaginacija postaje simboličkom. /lika koju traži, lik ne ove ili one misli, nego napetosti sveg bića kojem

otpravljamo svaku misao, kao da je uronjena u sveobuhvatnost imaginarnog svijeta implicira apsolutno odsustvo, protusvijet koji bi

bio, razmatrajući ga u njegovoj potpunosti, ne#to poput ostvarenja same činjenice bivanja izvan stvarnog. 'vjet je to za svaki simbol

; zahtjev koji je na djelu iza svakog pripovjedačkog zamaha i koji mu (simbolu), djelatno#ću neprestane negacije, priječi da poprimi

određeni smisao, da postane naprosto značenjskim. /imbol ne označava ni#ta, on nije čak ni smisao neke istine koja je dostupna

jedino preko slike, budući da svagda nadilazi svaku istinu i svaki smisao2 upravo je to nadilaženje s9mo ono #to dohvaća i #to čini

primjetnim u 0kciji čija je tema nemoguć napor 0kcije da se ostvari ukoliko je 0ktivna.

/vaki simbol za objekt uvijek, vi#e ili manje, ima vlastitu mogućnost. 6n je samodostatna priča i onaj manjak koji istu priču čini

nedostatnom. 6n od manjka svoje priče čini predmet svoje priče, u njoj poku#ava ostvariti taj manjak koji je uvijek beskonačno

nadilazi. /imbol je pripovijedanje, negacija tog pripovijedanja, pripovijedanje te negacije. -to se negacije tiče, ona se nadaje čas

uvjetom svake umjetničke i 0kcijske djelatnosti, pa time i uvjetom tog pripovijedanja, čas presudom koja potonjemu dosuđuje poraz i

nemogućnost, jer ne pristaje ostvariti se u pojedinom činu imaginacije, u osobenu obliku kakve dovr#ene pripovijesti.

' simbolu se, tako, na najvi#emu stupnju očituje pritisak proturječnog zahtjeva koji je vi#e ili manje primjetan u svim jezičnim

oblicima. / jedne strane, njega čine događaji, detalji, geste on pokazuje lica, njihov osmijeh, ruku koja uzima žlicu i prinosi je

ustima, komadiće žbuke koja pada sa zida dok se penjemo na ljestve. To su pojedinosti bez značenja, i čitatelj u njima ne nalazi

smisao, niti ga treba naći. 4iječ je o zgoljnim pojedinačnostima, bezvrijednim trenutcima, o prahu riječi. o, s druge strane, simbol

ipak ne#to ogla#ava, ne#to #to nadilazi sve detalje uzete zasebno i sve detalje uzete zajedno, ne#to #to nadilazi njega s:mog, #to

odbija ono #to on teži oglasiti te isto obezvrjeđuje i svodi na ni#tavilo. 6n je vlastita praznina, beskonačna udaljenost koju ne može ni

rastumačiti ni dotaknuti, #uplja neizmjernost koja isključuje granice na temelju kojih se trudi predočiti. o, simbol nije neiskazan te

posve nestaje ako se oslobodi konkretnih značajki na putu k bezobličnom. 6n nije ni#ta doli slučajevi, slučajevi posuđeni od

zajedničkog života, to i ni#ta drugo, posve nerazdvojiv od njih, a ipak izvan doma#aja. 'pravo ga se zbog toga obično shvaća kao da

je izvan vremena i poku#ava svesti na bezvremen jezik mi#ljenja. Ali on nije izvan vremena, nije apstraktan. 6n je izvan stvarnosti2

prvo zbog toga #to se mije#a sa zami#ljenim događajima, koje u njihovu odsustvu dohvaćamo kao prisutne, a onda zbog toga #to ne

želi doseći samo ovaj ili onaj zami#ljeni događaj, nego s:mu mogućnost imaginarnog, cjelinu imaginarnog i, iza svake nestvarne

stvari, nestvarnost ukoliko se ova može očitovati u sebi i za sebe.

Taj je poku#aj skroz<naskroz proturječan. 6n ne može uspjeti. Pa ipak, njegova vrijednost počiva upravo u njegovoj nemogućnosti, on

je moguć samo kao nemogući napor. =egel2 kaže da je glavni nedostatak simboličke umjetnosti 'nangemessenheit vanj#tina slike i

njen duhovni sadržaj ne podudaraju se potpuno, simbol ne postiže podudarnost sa sobom. %acijelo je tako, no taj je nedostatak bit

simbola, i služi da nas neprestance vraća tome manjku preko kojeg nam kani dati doživljaj manjka uopće, punine praznog. /imbol je

uvijek iskustvo ni#tavila, traganje za negativnim apsolutom, no to je traganje koje se ne dovr#ava, iskustvo koje ne uspijeva, a da taj

neuspjeh može poprimiti ikakvu pozitivnu vrijednost. Pisac koji pristaje na simbolički izraz, kakva god bila tema njegovih

razmatranja, na koncu mora izraziti zahtjev simbola i uhvatiti se u ko#tac s nevoljom proturječne negacije, koja teži nadići svaku

pojedinačnu negaciju i potvrditi se kao sveopća negacija, ali ne kao apstraktna sveopćost nego kao konkretna, sveopće ostvarena







praznina. 8ednako tako, svaki pisac koji se hvata u ko#tac s iskustvom smrti kao transcendencije, mora pasti u isku#enje simbola,

isku#enje koje ne može nadići ni ukloniti.

/vima nam je poznat primjer *a"ke. Postoji toliko interpretatora koji o onomu #to je on želio, #to je bio, za čim je tragao u svojem

postojanju i svojim spisima govore toliko jasno da ne možemo ne poželjeti vratiti u ti#inu djelo koje nije željelo drugo do ti#inu i s

kojim je uzdizanje u nebesa, koliko god duboko i ingeniozno bilo, nužno u neskladu. 6no #to treba dati do znanja jest da upravo taj

nesklad, ono #to smeta u trijum"u koji okrunjuje jedan beskrajno bijedan život, gotovo neograničeno preživljavanje koje mu obećava

potomstvo, taj neuspjeh u uspjehu, ta laž o nesreći koja vodi jedino sjaju slave, jedno takvo, ironično proturječje, pripada smislu

djela i da je bilo naslućeno u njegovu traženju.

>ini se da je *a"ka, vjerojatno pod utjecajem istočnjačkih tradicija, u nemogućnosti da se umre vidio krajnje čovjekovo prokletstvo.

>ovjek ne može izmaknuti nesreći jer ne može izmaknuti postojanju, i uzalud se upravlja spram smrti, uzalud joj prkosi tjeskobom i

nepravdom, on umire samo da bi preživio. apu#ta postojanje samo da bi u#ao u krug metamor"oza, da bi prihvatio poniženje kukca,

a ako umre kao kukac, njegov nestanak drugima postaje sinonimom obnove, poziva na život, buđenja naslade. *a"kino je djelo li#eno

stvarne smrti, ili, bolje rečeno, li#eno je kraja. 1ećina njegovih junaka upletena je u prijelazni trenutak između života i smrti, i ono #to

traže jest smrt, ono za čim žale ; život, tako da vi#e ne znamo kako odrediti njihove nade, ukoliko polažu nadu u mogućnost gubitka

svake nade, niti kako procijeniti njihova žaljenja, ukoliko ona ovjekovječuju prokletstvo koje podnose.

' ?ovcu 7racchusu i u 'zvaniku mrtvih *a"ka je neposredno izrazio neobično stanje mrtvih koji ne umiru. o te su kratke priče

prispodobe, one nas primoravaju da dotaknemo ono #to žele reći, i budući da se njihov smisao odnosi na neodređenu moć negacije

koju otkriva smrt, postoji neko proturječje između izričite i dovr#ene naravi pripovijesti i sadržaja koji zahtijeva apsolutnu

dvosmislenost negacije. / druge strane, %amak je simboličan. +ožemo dakako interpretirati *.<ovu odiseju. ' njemu možemo

prepoznati biće koje je napustilo rodni kraj, kao #to se napu#ta postojanje, i koje se trudi biti prihvaćenim od smrti istim sredstvima s

kojima se služilo da bi živjelo. *. je pozvan,

i smrt doista izgleda kao poziv2 ali jednako je tako izvjesno da odgovoriti na nj znači oguglati na njega, od smrti načiniti ne#to

stvarno i istinito. /vi njegovi poku#aji da se domogne %amka obilježeni su tim proturječjem2 ako se napregne, bori, žudi, isku#ava

uvijek sve vi#e postojanja2 ako ostane pasivan, ne postiže svoj cilj, jer smrt jest samo tada ako se učini svojom, ako prestane biti bilo

kakva i bilo čija smrt.

Tako nalazimo *.<a kako ujedinjuje neznanje i lukavstvo, krajnju svijest s krajnjom nesvijesti, kako odbija pruženu pomoć, jer zna da

ga nitko ne može zamijeniti u toj zadaći, i kako se bori da postigne ono #to ta borba ne dopu#ta postići on ne može činiti ni#ta drugo

do boriti se, neprekidno raditi na svojemu proklinjanju jest sve #to mu ostaje da bi se spasio. 'ostalom, gdje je cilj %a koga tu

umožemo reći da mu se približio %a grad Ali mje#tani predstavljaju najbjedniji stadij između postojanja i nepostojanja. @rieda lebdi

između opsjene, žudnje, ravnodu#ja, i ignorira ono #to joj dolazi u pomoć2 podnosi draž, stidi se, odupire, podliježe jadan poraz,

reeksna egzistencija, #kartna svjetlost. %a činovnike aziremo nadasve njihovu nemoć slabi i glupi, nisu kadri odozdo poduprti

postojanje, a ipak ga pohode, ipak žude za njim, ipak su gramzivi za njim i nedostaje im. 7dje je smrtni pokoj 6 /mrti, gdje je tvoja

pobjeda



*a"ka je vrlo duboko ćutio srodnost transcendencije i smrti. Tako je u njegovu djelu smrt čas to #to se bićima javlja kao ono #to ne

mogu dosegnuti, čas se upravo ono #to nadilazi bića javlja u otjelovljenju i bijedi smrti. >as se smrt pokazuje transcendencijom, čas

se transcendencija pokazuje mrtvom. 1eć samo to izvrnuće pokazuje koliko je opasno težiti da se u kakav eksplicitan oblik ustali

interpretacija jedne pripovijesti u kojoj je negacija na djelu i u kojoj se ona nadaje kako ne#to #to ničim ne dopu#ta apsolutnom da se

ispuni, tako i ni#tavilom koje određuje ispunjenje apsolutnog. Prijelaz od da na ne, i od ne na da ovdje je pravilo, i svaka

interpretacija koja se od njega izuzima, uključujući i onu koja utemeljuje to izmjenjivanje, proturječi kretanju koje ga omogućuje.

8asno je da vidjeti u *.<ovoj priči sliku nesreća postojanja koje se ne može dohvatiti jer se ne može zbiti kao kraj postojanja, koje

ostaje nestvarnim, zaboravom sebe sama, ukoliko nije kadra da se ostvari kao nepostojanje, dubina onostranosti života, a0rmacija

ni#tavila bez sjećanja, jasno je, rekoh, da takva rekonstrukcija uzalud sadrži dvosmislenost propozicije u kojoj a0rmaciji i negaciji

prijeti beskonačan reciprocitet sve dok počiva u čvrsto određenom obliku apstraktne misli, i s:ma izmiče presudi koju donosi i posve

se ogre#uje o simbol, gubeći sav svoj smisao istom kad ga izolira i načini razaznatljivim.

%bog toga interpretaciju treba uroniti u nutrinu pripovijesti, tamo je izgubiti i izgubiti iz vida te se nanovo domoći zamaha 0kcije čiji

detalji potvrđuju samo sebe same. *rčma, tvrdokorna i gruba lica seljaka, svjetlucanje snijega, *lammov cviker, lokvice piva u kojima

se valjaju @rieda i *., to je ono #to je bitno, ono preko čega ulazimo u život simbola. To je sve #to možemo naći i sve #to trebamo

shvatiti. Pa ipak, time se opet ne možemo zadovoljiti. Potonuti u pripovijesti Ali ona vas s:ma odbacuje. /vaki događaj sebe sama

stavlja u pitanje, #to je također bitan život 0kcije2 ono je pripovijedanje, pokazuje se licem u lice, potvrđuje, raspravlja. 7dje je

simbol Tamo gdje se pojavljuje il i tamo gdje se skriva Tamo gdje postoje samo spokojne i krepke pojavnosti, tamo gdje one #kripe i

gdje se razdiru Tamo gdje su stvari nazočne u svojoj prirodnoj zastrtosti, tamo gdje se iza stvari pomalja njihova praznina, iza

pripovijesti odsustvo pripovijesti, iza dubine simbola nemogućnost koja izjeda djelo i zabranjuje mu da se dovr#i /imbol su i ova

pitanja, i on umire od njih. ' tom smislu, svaki simbol koji ne razara djelo u kojem se razvija propada u komentarima #to ih izaziva, a

izaziva ih neminovno. 5a bi postojao, treba da se zaboravi u 0kciji, i da ga oni #to ga obznanjuju načine jalovim u svome iskazivanju.

Bto i posljednje dvosmislenosti on se rasipa ako se probudi, gubi se ako se objelodani. jegov je uvjet da bude živ ukopan, pa je i u

tome zbilja svoj simbol, prikazan onim #to prikazuje smrt koja je život, koji je smrt čim preživi.

S rancuskoga preveo: Marko Gregorić, ova !stra, 2""#

Maurice Blanchot $1%"&'(2""#'), rancuski *egzistencijalist+ s koji je rancuska poslijeratna kritika nesunjivo

-osegla vrhunac' .riginalan pisac koji je o- kritike na/inio saosvojan knji0evni 0anr' Slavna, ali i tajnovita osoa o

kojoj se znaju sao poje-inosti: isprva novinar naklonjen skrajnjoj -esnici, poto gorljiv kounist, su-ionik u

neiria 1%3', prijatelj 4anuela 5evinasa i Georgesa Bataillea' 6z kriti/ke eseje $o 7aki, 89l-erlinu, ilkeu,

5autr;aontu, Sa-eu, Sartreu i -rugia) skupljene u vi<e knjiga, o- kojih su najpoznatije 5=4space litteraire i 5a part

-u eu, pisao je i roane $5a olie -u jour, >hoas l=oscur)' ?osa- nije prevo@en na hrvatski' $M'G')



1 aslov izvornika: *5e langage -e la fction+ iz 5a part -u eu, Galliar-, Aaris 1%%'

2 Siol je za 8egela -o-u<e tek po/etak ujetnosti'

maurice blanchot-jezik fikcije

Documents