1

M E N O R A

Glasilo Židovske općine Osijek

Broj 10, Osijek, prosinac 2019. / kislev/tevet 5780.

2

Menora, Glasilo Židovske općine Osijek

Izdavač: Židovska općina Osijek,

Radićeva ulica 13, 31000 Osijek

Tel/fax: 031 211 407

E-mail: zidovska-opcina-osijek@inet.hr

Urednica: Nives Beissmann

Urednički savjet: Darko Fischer, Dragutin

Kohn, Željko Beissmann

Tehnički urednik i priprema:

Nives Beissmann

Tisak: Čarobni tim d.o.o., Osijek

Dječja suka – izradili polaznici Nedjeljne škole

3

SADRŽAJ

Riječ urednice, Nives Beissmann……………………………………………………....4

Riječ predsjednika Židovske općine Osijek, Željko Beissmann…………………5

Aktivnosti ŽO Osijek u 2019. godini…………………………………………....6

Europski dan židovske kulture, Nives Beissmann……………………………….7

Roš Hašana za djecu, Nives Beissmann……………………………………….....9

Proslava praznika Sukota, Dragutin Kohn……………………………………..10

Susret nacionalnih manjina, Biljana Majnik ex Papo………………………….11

Kristalna noć, Damir Lajoš…………………………………………………….12

Međunarodni dan tolerancije, Josip Paulić…………………………………….13

Sat povijesti u Auschwitzu, Nives Beissmann…………………………………15

Tjedan Izraela, Nives Beissmann……………………………………………….16

Adresa nepoznata, Biljana Majnik ex Papo……………………………………16

Telepatija uživo, Javor Altmann……………………………………………….17

Muzej osobnih priča, Projektni tim Muzeja osobnih priča…………………….18

Seminar u Daruvaru, Romana Pavlov………………………………………….20

Stvari koje nismo smjeli reći, Sara Grbešić i Katarina Ešegović……………...21

Izložba Anne Frank, Ivana Kovač……………………………………………...23

Mahar konferencija 2019., Nives Beissmann…………………………………..24

Naša nadarena djeca, Nives Beissmann………………………………………...25

BBYO, Maja Vizentaner……………………………………………………….26

Sjećanja na ratne godine, Darko Fischer………………………………………27

In memoriam: Branko Lustig, Marija Čer-Krnjaić…………………………….28

Recenzija: Dnevnik Diane Budisavljević, Nada Valentić……………………...30

Intervju: Stefan Sablić, Nives Beissmann………………………………………31

Nova knjiga: Od industrijalaca do kažnjenika, Hrvoje Volner…………………34

Obiteljski seminar u Tuheljskim toplicama, Lea Kasabašić…………………...35

Kibuc, nekad i sad, Kristina Kohn-Di Castro……………………………….....36

Recepti, Nives Beissmann………………………………………………………36

Židovske šale, Darko Fischer…………….…………………………………….37

Zabavni kutak, Nives Beissmann…………………………………….................38

Slika na naslovnoj stranici: Branko Lustig, poznati holivudski producent, rodom Osječanin

4

Štovani čitatelji,

evo nas nazad nakon nekoliko godina pauze. Ideja da se ponovo

pokrene Menora je već dugo prisutna, ali realizacija je očito morala

pričekati. Kažu da za sve postoji pravo vrijeme - možda je i ovaj naš

časopis čekao svoje vrijeme. Nalazimo se na kraju 2019. godine,

koja je nekome bila bolja, nekome lošija, no u našoj je općini

svakako bila zanimljiva. Imali smo puno događanja, možda manje

putovanja nego što smo navikli, ali nije bilo dosadno. Probali smo

ovim brojem pokriti sve događaje od ljeta do Hanuke, pa i neke koji

su bili ranije ove godine.

Nadam se da će u ovom broju svatko naći nešto za sebe. Isto tako se nadam da će vas

što više dati doprinos budućim brojevima Menore. Smatram ga našim zajedničkim časopisom,

mjestom gdje svatko može napisati što je proživio, kako je nešto doživio, što je pročitao ili

pogledao; možda ste bili svjedokom nekog nemilog ili pak lijepog događaja, možda znate o

nečemu više od drugih pa ćemo svi iz toga nešto naučiti. Nemojte se brinuti da ne znate pisati,

ne kaže se badava – gdje ima volje ima i načina. Nadam se da će naša Menora zaživjeti i

opstati, no to može samo ako se svi uključimo.

Hvala svima koji su sudjelovali u realizaciji ovog broja i pritom se ispričavam svima

koje nisam kontaktirala. Nije bilo puno vremena i sigurno su mi neke stvari promakle.

Pokušat ću to ispraviti u slijedećem broju. Na njemu će se raditi dulje, pa će biti lakše obratiti

pažnju na detalje. Nemojte se ustručavati davati komentare i konstruktivne kritike, jer mislim

da nam je svima u interesu da nam časopis bude što bolji. Ja ovo radim prvi puta u životu,

želim da uspije i dobro bi mi došla svaka pomoć i sugestija.

Do slijedećeg broja, SHALOM!

Nives Beissmann, urednica

Riječ predsjednika

Nakon višegodišnje pauze Menora je opet pred Vama! Žao mi je

što je moralo proći toliko vremena da se ponovo pokrene, no moram

napomenuti da bez Nives i njene upornosti Menore ni sada ne bi bilo.

Puno toga se dešavalo za vrijeme dok nije izlazila: proslave

praznika, obiteljski seminari, putovanja, predavanja, simpoziji, koncerti,

predstave, uglavnom naše uobičajene aktivnosti. Nakon tako duge pauze,

teško je nastaviti tamo gdje smo stali i pisati o svemu što se događalo

svih ovih godina, pa smo u ovom broju popratili one događaje koji su

skorijeg datuma: obilježili smo Europski dan židovske kulture, djeca su

5

se zabavila za Roš Hašana, proslavili smo Sukot, sudjelovali smo na obilježavanju Dana

tolerancije u Vinkovcima, u sklopu Tjedna Izraela održane su dvije predstave, sudjelovali smo

na Susretu nacionalnih manjina Osijeka itd.

Uključili smo se i u neke nove projekte – Rediscover, kojem je cilj ponovno otkriti,

prikazati i iskoristiti skrivenu židovsku baštinu Podunavlja i Muzej osobnih priča, koji je dio

većeg projekta pod nazivom Štruca kulture. O projektu Rediscover saznati ćete više u

slijedećem broju, dok o Muzeju osobnih priča dosta informacija možete dobiti u ovom broju,

ali će se razvoj projekta pratiti i u slijedećim izdanjima.

Nedjeljna škola je doživjela smjenu generacije, neki su na studiju, a neki već rade;

nova djeca trče po hodnicima, igraju se i uče o židovstvu. Potičem vas da dovodite djecu u

Nedjeljnu školu i na ples, jer kroz druženje, igru, ples i učenje o židovstvu naše mlađe

generacije najbolje upoznaju našu tradiciju i običaje.

Plesna grupa je također doživjela promjenu - pet članica je u Zagrebu na fakultetu

(gdje su itekako aktivne, drže Nedjeljnu školu, organiziraju seminare, čak su pokrenule i

ples), ali i dalje se nastoje uključiti u sve događaje i nastupati kada god im obaveze dopuštaju.

One koje su ostale u Osijeku redovno se sastaju i plešu, a ima i nova grupa "tetica", kako ih

od milja zove njihova voditeljica.

Sve događaje i manifestacije revno prati i naša ženska sekcija, koja ima novu

predsjednicu – Ivanku Lajoš. Sastanci su i dalje prve srijede u mjesecu. Ovim putem vas

pozivam da se priključite radu ženske sekcije.

Također vas sve molim da se odazovete pozivima naših volontera koji rade na

projektu Muzej osobnih priča. Nekima od vas su se već javili, s nekima je već obavljeno tzv.

mapiranje, dok će drugi tek doći na red. Projekt je hvalevrijedan, pa bi bilo poželjno da se

uključite. Vjerujem da ćemo na kraju svi biti jako zadovoljni.

Željko Beissmann,

predsjednik Židovske općine Osijek

HINE MATOV UMA NAIM ŠEVET AHIM GAM JAHAD

Kako je lepo i krasno kad sva braća žive zajedno! (Psalmi 133)

Dragi Osječani, Židovi, Jevreji kako vam drago,

čestitam vam ponovno pokretanje vašeg lista Menora i želim vam puno uspeha, u šta kada ste

vi u pitanju, ne treba sumnjati. Knjiga je deo nas i zato joj se uvek iznova radujemo. Svedok

sam, a i čest učesnik, mnogih divno organizovanih naših lepih praznika. Praznici nam donose

radost očuvanja tradicije, radost ponovnog viđenja dragih prijatelja. I želim vas uveriti da se

među vama osećamo i Matilda i ja, kao u svojoj porodici, što zapravo svi mi sa ovih prostora

i jesmo i trebamo biti. Hvala vam svima na tim dragocenim druženjima!

Želim vam puno uspeha, puno sreće i svakom od vas svako dobro u životu!

Aleksandar Saša Nećak

6

Aktivnosti ŽO Osijek u 2019. godini:

20. siječnja Proslava praznika Tu Bišvata za polaznike Nedjeljne škole

25. siječnja Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta s Izviđačkim

društvom Javor u sklopu manifestacije Bogatstvo različitosti

27. siječnja Održana komemoracija za Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta

5-8. ožujka Sudjelovanje na Simpoziju o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu na

Filozofskom fakultetu u Osijeku

9. ožujka Sudjelovanje na tradicionalnom druženju „Šolet“ u Novom Sadu

9-16. ožujka Zimski susret preživjelih Holokaust u Opatiji

22. ožujka Proslava praznika Purima, s biranjem najbolje maske i programom (film „Priča

o Esteri“ Nedjeljne škole iz Zagreba)

24. ožujka Redovna godišnja skupština i ručak u restoranu „Iktus“

12. travnja Komemoracija za žrtve ustaškog logora u Jasenovcu

20. travnja Proslava praznika Pesaha u suradnji s Gradskom upravom Grada Osijeka –

koncert sefardske glazbe grupe „Shira U'tfila“ iz Beograda i nastup naše plesne

grupe u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, nakon toga ručak u restoranu

„Corner“, uz tamburaški sastav „Kočije“

30. travnja Dragutinu Kohnu na svečanoj sjednici Gradskog vijeća grada Belišća

dodijeljena plaketa „Grb grada Belišća“ za izuzetna ostvarenja i doprinos u

uspostavi bliske suradnje i prijateljstva ŽO Osijek i grada Belišća

2. svibnja Održana komemoracija za Jom Hašoa kod spomenika Majka i dijete

9-12. svibnja Suradnjom ŽO Osijek i grada Belišća delegacija učenika i profesora

belišćanskih škola posjetila Auschwitz i imala „sat povijesti u Auschwitzu“

2. lipnja Komemoracija u Đakovu

30. lipnja Članovi naše općine sudjelovali na Makabijadi u Zrenjaninu

Srpanj Naša djeca sudjelovala na dječjem seminaru u Szarvasu, Mađarska

1. rujan Obilježen Europski dan židovske kulture u prostorijama naše općine

20-22. rujna Seminar u Daruvaru vezano uz projekt „Muzej osobnih priča“

24.rujna Konferencija projekta Rediscover – ponovno otkriti, prikazati i iskoristiti

skrivenu židovsku baštinu Podunavlja

24. rujna U organizaciji naše općine, veleposlanik Izraela Ilan Mor održao predavanje

„Lekcije iz Holokausta“ u centru za kulturu Sigmund Romberg u Belišću, za

učenike osmih razreda dviju osnovnih škola

26.rujna Premijera glazbeno-scenskog kolaža „Romberg-život i glazba“ u holu palače

Gutmann u Belišću

29. rujna Proslava praznika Roš Hašana za djecu i roditelje u prostorijama naše općine

20. listopada Proslava praznika Sukota u restoranu „Corner“

31.10-4.11. Sudjelovanje naših članova na Mahar konferenciji u Budvi, Crna Gora

24. studenog Predstava Stefana Sablića „Adresa nepoznata“ u Dječjem kazalištu Branka

Mihaljevića u sklopu Tjedna Izraela

30. studenog Nastup plesne grupe „Haverim Šel Izrael“ na Susretu nacionalnih manjina u

Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, uz angažman ženske sekcije pri

pripremi domjenka

1. prosinca Show mentaliste Roya Zaltsmana iz Izraela pod nazivom „Telepatija uživo“ u

Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u sklopu Tjedna Izraela

29. prosinca Proslava praznika Hanuke u Belišću, koncert grupe „Shira U'tfila“ iz Beograda,

večera u „Vili Valpovo“ uz tamburaški sastav „Kočije“

7

DVADESET GODINA OBILJEŽAVANJA EUROPSKOG DANA

ŽIDOVSKE KULTURE

Europski dan židovske kulture (EDJC)

obilježen je 1. rujna u Osijeku, kao i u većini

europskih gradova. Osim u Osijeku, EDJC je u

Hrvatskoj obilježen u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Ova manifestacija je davne 1999. godine

započela skromno, u svega nekoliko europskih

gradova, sa ciljem stavljanja naglaska na bogato

naslijeđe koje su židovske zajednice ostavile

širom Europe. Pokrenuli su je B'nai B'rit Europe,

Savez europskih židovskih općina i Udruženje

španjolskih sefarda. Ubrzo su te organizacije u

svrhu boljeg predstavljanja židovske kulture

oformile zajedničku organizaciju pod nazivom

AEPJ (Europsko udruženje za promociju

Judaizma), koja je danas glavni organizator

EDJC-a. U međuvremenu su se uključile i druge

poznate organizacije. Jedna od njih je i Vijeće

Europe. Želja je bila (a i ostala) da se javnost

podsjeti na zajednice koje su zbog svih strašnih

događaja tijekom prošlog stoljeća znatno

smanjene, dok su neke u potpunosti nestale. Vrlo

brzo je EDJC prepoznat kao izuzetna

manifestacija koja javnosti pokazuje raznolikost i

bogatstvo židovske kulture i tradicije sa čvstom

namjerom promocije dijaloga i koegzistencije

kroz razne aktivnosti koje se nude. Ubrzo su se

obilježavanju priključile gotovo sve europske

zemlje. Tako je ove godine, nakon dvadeset

godina obilježavanja, uključeno mnoštvo

židovskih zajednica i organizacija u 28 zemalja i

preko 400 europskih gradova. Broj gradova i broj

aktivnosti raste iz godine u godinu. Tako se od

svega nekoliko aktivnosti na početku, stiglo do

brojke od 1000 aktivnosti diljem Europe.

Posjećenost je velika, tako da ove godine

govorimo o brojci od 180 000 posjetitelja koji su

mogli uživati u koncertima, kazališnim

predstavama, projekcijama filmova,

degustacijama židovskih specijaliteta. Mogli su

sudjelovati u raznim radionicama, prisustvovati

promocijama knjiga, pogledati izložbe, za djecu

su priređene razne igraonice, mnoge su sinagoge,

muzeji i groblja otvorili svoja vrata.

Predviđeno je da se ova manifestacija

održava u svim gradovima na isti dan, prve

nedjelje u rujnu. Međutim, neke su zajednice

odlučile da u svom gradu EDJC prebace na neki

drugi datum, jer je termin mnogima dosta

nezgodan zbog godišnjih odmora i turističke

sezone. Specifično je što postoji zajednička tema

koje se manje-više drže svi učesnici i koja je

drugačija svake godine, kao i to da je

manifestacija koordinirana, te se o njoj skupljaju

podaci na jednom središnjem mjestu. Potreba za

zajedničkom temom pokazala se 2004. godine. Do

tada je svaka židovska zajednica pripremala

program po vlastitom izboru, nevezano za druge,

što neke zajednice i danas rade. U nekim je

zemljama ovaj događaj, poznat još kao i Dan

otvorenih vrata, evoluirao od jednodnevnog do

8

cijelotjednog, dok se negdje proteže kroz cijeli

mjesec.

Osijek se, zahvaljujući Darku Fischeru,

uključio još 2001. godine, tako da osječka

židovska općina ima najdulju tradiciju

obilježavanja EDJC-a u Hrvatskoj. Ubrzo nakon

toga se priključio Zagreb, te Split, Rijeka i

Koprivnica.

Prije četiri godine je Izraelska nacionalna

knjižnica uskočila sa svojim materijalima i od tada

pruža pomoć u realizaciji programa za EDJC,

pripremajući materijale vezane za teme i šaljući ih

svim koordinatorima, čineći da aktivnosti budu još

raznovrsnije.

Odlučeno je da ovogodišnja tema bude 20

godina EDJC-a. Na taj je način onima koji su u

obilježavanje EDJC-a uključeni od samog početka

dana prilika da naprave svojevrsnu retrospektivu i

prisjete se prethodnih tema. Upravo to smo

napravili mi u našoj općini. Uz teme Judaizam i

edukacija i Ususret budućnosti, kroz fotografije i

dječje radove je predstavljena Nedjeljna škola i

plesna grupa ŽO Osijek; predstavljeno je i

ljetovanje djece u Pirovcu, kao i svi dječji i

omladinski seminari. Preko dječjih radova i

plakata predstavljene su još dvije teme - Židovski

praznici i tradicija i Židovsko naslijeđe i priroda.

Bilo je zanimljivo vidjeti davno nastale radove,

sada već odraslih članova ŽO Osijek. Članice

ženske sekcije pripremile su zavidnu količinu

židovskih specijaliteta i time nas podsjetile na

temu Židovska kuhinja. Posjetitelji su mogli

ponijeti kući mnoštvo recepata i u razgovoru s

našim „kuharicama“ saznati detalje bitne za

pripremu pojedinih jela. Uz teme Umjetnost i

judaizam, Glazba i Mostovi bile su vezane

glazbene točke koje su izveli Emma Štern na

klarinetu, uz pratnju svoga oca Krunoslava na

gitari, kao i Jakov Triva na violini i Katarina

Ešegović na klavijaturama. Židovski humor

predstavili smo kroz židovske viceve kojima nas

je nasmijao Krunoslav Štern.

Predstavljen je i umjetnički opus naše

istaknute novinarke i književnice porijeklom

osječanke, Zore Dirnbach, jer je jedna od tema

bila Žene u judaizmu. Vezano za temu

Svjedočanstva bile su izložene priče i fotografije

triju članova osječke općine: Klare Pinto, Darka

Fischera i Jolan Strapač. Sva su ta svjedočanstva

potresna, no posebno je bilo potresno čitati

Klarinu priču, budući da je Klara preminula prošle

godine. Izložena svjedočanstva potakla su

novinara Glasa Slavonije Draška Cellinga da u

svojim novinama objavi neka od njih. Preostale

teme (Židovski jezici, Dijaspora i Pripovijedanje)

bile su predstavljene izložbom panela i plakata, u

čijoj je realizaciji prethodnih godina pripomogla

Izraelska nacionalna knjižnica.

Ove nas je godine razveselio velik broj

gostiju, tako da su naše prostorije bile premale za

toliki broj posjetitelja. Stvorila su se neka nova

prijateljstva, dobili smo nove simpatizere;

izmjenjivale su se e-mail adrese i brojevi telefona.

To sve dodatno pokazuje koliko su ovakve

manifestacije bitne. Rekla bih čak i neophodne.

Danas u Europi živi oko milijun i pol

Židova. Sastavni su dio multikulturalne Europe i

aktivni su sudionici u svim aspektima javnog

života u svojim državama. Doprinos Židova u

nauci i umjetnosti u Europi nesmanjeno se

nastavlja, kao što je to bio slučaj i u prošlosti.

Međutim, sjećanje na sve nemile događaje u

dvadesetom stoljeću još uvijek postoji, te time

raste i potreba za stalnom tolerancijom i

međusobnim razumijevanjem između židovskih

zajednica i ostalih građana.

Obilježavanje ovogodišnjeg jubilarnog

EDJC-a posebno je bitno zbog jačanja ekstremne

desnice širom Europe, čemu svjedočimo

svakodnevno. Suočavamo s porastom

antisemitizma koji se očituje u izgredima i

napadima diljem Europe i svijeta, a još više na

društvenim mrežama. Nadajmo se da će

promocija židovskog naslijeđa i kulture pomoći u

sprječavanju širenja predrasuda, stereotipa i

netolerancije. Svakako se vrijedi potruditi!

Nives Beissmann

9

ROŠ HAŠANA ZA DJECU

Roš Hašana je prvi dan nastupajuće

godine, ako bi brojali od stvaranja svijeta. Zove se

još i Dan trubljenja, jer se puše u šofar (da bi

svijetu obznanili da počinje Nova godina).

Roš Hašana zove se još i Dan sjećanja, jer

je to vrijeme kada gledamo unazad, da bi vidjeli

kakvi smo bili u prethodnoj godini. Za sve loše što

smo učinili nekoj osobi imamo deset dana

pokajanja, do Jom Kipura, i to je vrijeme kada

možemo tražiti oprost od osobe koju smo

povrijedili. Za sve druge loše stvari koje smo

učinili, a ne uključuju direktno neku drugu osobu,

trebali bi se moliti. Zovu ga i Sudnji dan, jer se na

ovaj dan sudi svima na svijetu za njihova djela

učinjena tijekom protekle godine. Presuda se

izriče deset dana kasnije, na Jom Kipur. Običaj je

to koji se kod nas više ne drži, što je šteta, jer bi

možda, barem zbog straha od Sudnjeg dana,

mnogi bili bolji ljudi.

Ovogodišnja je proslava Nove godine u

našoj općini bila potpuno drugačija nego prijašnje.

Prvi je razlog što je bila samo za djecu, a drugi je

što su bile pripremljene tzv. stanice, mjesta na

kojima su djeca mogla obavljati različite zadatke

za koje su onda u svoje knjižice dobivali „žigiće“.

Stanice su bile potpuno različite. Tako su

na prvoj stanici djeca jela jabuke umočene u med,

na drugoj su bojali liste s motivima Roš Hašana,

na trećoj su ispunjavali osmosmjerke i pokušavali

naći izlaz iz labirinta, na jednoj su učili zašto se i

kako slavi Nova godina, na slijedećoj su izrezivali

i lijepili pojmove vezane uz Roš Hašana. Učili su

kako se čestita Roš Hašana, ali i što točno takva

čestitka znači. Najzanimljivije je bilo na stanici

motoričkih sposobnosti i spretnosti, gdje su se na

kraju zabavili i roditelji. Spontano je

uspostavljeno svojevrsno natjecanje između

roditelja i djece. Naravno da su djeca pobijedila.

Najmlađi članovi naše općine, koji su došli iako

nisu još dorasli za Nedjeljnu školu, zabavili su se

na svoj način: bojali su, učili pjesmice ili se

jednostavno igrali međusobno. Bilo je prekrasno

vidjeti naše prostorije pune djece, zabavljene i

razigrane. Kako nam je bilo, možete vidjeti na

fotografijama!

Nives Beissmann

10

PROSLAVA SUKOTA

Kao i svake godine do sada, Židovska

općina Osijek proslavila je jedan od tri hodočasna

praznika – Sukot.

To je praznik na koji bi svaki Židov trebao

posjetiti sinagogu. Na žalost, mi imamo samo

našu malu sinagogu koja ne može primiti veliki

broj ljudi, te zbog toga već godinama Sukot

obilježavamo van naših prostorija. Ove je godine

to bilo u restoranu „Corner“. Svečanost nam je

uveličao naš rabin Luciano Moše Prelević i

pomogao da proslavimo praznik po vjerskim

običajima. Naši članovi napravili su malu suku,

tako da je rabin mogao održati obred kakav i treba

biti.

Imamo sreću da nam je za taj obred

prijateljica iz Los Angelesa poslala potrebne

rekvizite – etrog, lulav, hadas i aravot, koji su

neizostavni da bi rabin održao obred posvete suke.

Iako sa skromnom sukom na malom prostoru,

članovi su prisustvovali obredu, vladalo je veselo i

vedro raspoloženje, a posebno su razdragani bili

naši dragi gosti koji su po prvi puta prisustvovali

takvom događaju.

Nakon pozdravnih govora predsjednika i

tajnika, rabin nam je pričao o prazniku Sukotu,

zašto i kako se slavi.

Nastavili smo s ručkom i druženjem uz

laganu glazbu u prelijepoj atmosferi i ozračju

veselog praznika Sukota, a djeca su se zabavljala

praveći malu suku.

Dragutin Kohn

PORCULANSKI KONJIĆ

Na međunarodnom festivalu kratkometražnog filma 2010.godine, ovaj film u trajanju od tri

minute, je dobio prvu nagradu.

Kratak, ali vrlo jasan, riječi nisu potrebne, slike govore sve.

Ovo je link: https://www.youtube.com/watch?v=hRMcPJrWm-g, pa odvojite malo vremena,

sjedite za računalo i pogledajte ga, sigurna sam da će Vam se svidjeti.

Biljana Majnik ex Papo

11

U subotu 30. studenoga 2019. u

Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića

održan je susret nacionalnih manjina Grada

Osijeka povodom Dana grada Osijeka koji

se obilježava 2. prosinca.

U uvodnom dijelu publici se

predstavio Zbor pjevača nacionalnih

manjina Grada Osijeka koji je otpjevao

„Lijepu našu“, himnu Europe „Odu

radosti“, pjesmu Branka Mihaljevića „Moj

Osijek pun je sunca“ i pjesmu Arsena

Dedića „Kad bi svi ljudi na svijetu“, pod

dirigentskom palicom Jagode Cvetičanin.

Voditelj programa Filip Sever na

svoj upečatljiv način najavljivao je nastupe

svih nacionalnih manjina. Publici u

prepunom kazalištu predstavile su se

slijedeće nacionalne manjine: Vijeće

bošnjačke nacionalne manjine Grada

Osijeka, Vijeće njemačke nacionalne

manjine Grada Osijeka i Njemačka

zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih

Švaba, Vijeće albanske nacionalne manjine

Grada Osijeka i Nacionalna zajednica

Albanaca Slavonije i Baranje, KUD Rusina

Osijek, Predstavnik crnogorske nacionalne

manjine Grada Osijeka, Češka beseda

Osijek, Ukrajinsko kulturno-prosvjetno

društvo „Lesja Ukrajinka“ Osijek,

Predstavnica makedonske nacionalne

manjine Grada Osijeka i Makedonsko

kulturno društvo „Braća Miladinovci“

Osijek, Vijeće slovačke nacionalne

manjine Grada Osijeka i Matica slovačka

Osijek, Židovska općina Osijek, Vijeće

srpske nacionalne manjine Grada Osijeka,

Vijeće mađarske nacionalne manjine

Grada Osijeka i Mađarsko kulturno društvo

Nepkor.

Bilo je tu recitacija, pjesme i plesa,

predivnih narodnih nošnji, svi nastupi

popraćeni su velikim aplauzom.

Nakon prigodnog programa publika

je imala priliku isprobati kulinarske

specijalitete koje su priredili pripadnici

svih nacionalnih manjina i ugodno se

družiti. Članovi naše općine također su se

uključili u kulinarski dio i predstavili

tradicionalne židovske specijalitete.

Pripremili su hamanove uši, humus, hale,

tradicionalne židovske kolačiće,

medenjake i kuglof. Zanimljivo je da je

svako jelo bilo zapisano dvojezično – na

hrvatskom i na materinjem jeziku pojedine

nacionalne manjine, u našem slučaju na

hebrejskom ili jidišu.

Ovim susretom predstavnici

nacionalnih manjina čestitali su rođendan

voljenom gradu Osijeku, predstavili publici

svoje običaje i još jednom dokazali koliko

je važno očuvati svoj nacionalni identitet i

uvažavati različitosti.

Biljana Majnik ex Papo

Susret nacionalnih manjina Grada Osijeka

„OSIJEKU NA DAR“

12

KRISTALNA NOĆ

Kristalna noć označava jedan događaj u

noći sa 9. na 10. studeni 1938. godine, ali

simbolizira kulminaciju krivnje naroda.

Proglašeni krivima za jedan teroristički

čin, za poraz u prošlom ratu, za ekonomsku

krizu, za sve loše u zadnjih 10 godina.

Poput žene optužene da je vještica u

nekom srednjevjekovnom selu, obrana je

nemoguća. Na svaku odgovorenu ili

pobijenu optužbu pojavljuje se deset novih,

a nepregledna serija optužbi postaje razlog

sam za sebe i za najveće skeptike. Da se

poslužim riječima Chaima Weizmanna -

zemlje su se počele dijeliti u dvije skupine:

zemlje u kojima optuženi ne mogu biti i

zemlje u koje ne mogu ući. Velike grupe

izgubljenih ljudi stajale su između granica

na ničijoj zemlji i u lošim, neuvjetnim

izbjegličkim kampovima. Sirijci i Kurdi,

pardon, Židovi i Romi, zatekli su se na

otvorenom, bez doma i utočišta. I svi

narodi koji su iskazivali potporu u

medijima, osobito nakon same Kristalne

noći, potporu su zamijenili zaključanim

vratima i ogradama od bodljikave žice.

Povijest se ponavlja.

Nakon katarze Njemačkog naroda, nakon

što se činilo da je u novom svijetu neka

nova „kristalna noć“ nemoguća,

suočavamo se s novim prizorima patnje i

stradanja. Procjenjuje se da je oko 30.000

Židova u logorima završilo u samoj

Kristalnoj noći. Uništeno je preko 7.000

židovskih poduzeća i 267 sinagoga širom

Njemačke. Ove brojke stradanja, ove riječi

upozorenja suočene su sa nekim novim

tragedijama. Brojke upozorenja iz

Kristalne noći koje spominjemo i tragedija

holokausta koja je uslijedila dovode se u

pitanje. Prepravljači povijesti pokušavaju

umanjivanjem ovih zločina pravdati neke

nove. Naša obilježavanja i komemoracije

tragičnih događaja u životu našeg naroda

postaju nepopularne. Mi postajemo

nepopularni. A naše riječi upozorenja

nikad nisu bile važnije. Već sama činjenica

da prepravljači povijesti ciljaju na nas,

svjedoči o snazi nas i naših riječi.

Zato mi govorimo i dalje, i kad je

nepopularno. Upozoravamo na Kristalnu

noć, događaj iz studenog 1938. kada je za

tešku situaciju okrivljen jedan narod. A

većina je povjerovala. Govorimo o

tragediji koja je uslijedila za taj narod. Ali i

o kazni koja je uslijedila progoniteljima.

Svjedočimo da takav zločin ne može ostati

nekažnjen. I neka se prepravljači povijesti

boje naših upozorenja i neka prebrojavaju

mrtve i prekapaju grobnice. Govorit ćemo i

dalje.

Ali moramo govoriti i o još jednom dijelu

tragedije koje je zadesila naš narod u

periodu nakon Kristalne noći. Upozoravati

na zatvorena vrata koja su dočekala naš

narod kada se pokušao skloniti od

pogroma. I ne zatvarati vrata drugima.

Izbjeglice koje stoje na našim vratim sa

sobom donose i neki novi oblik

antisemitizma. Pripisuju nam krivnju za

neke vlastite tragedije. Ali to ne mijenja

činjenicu da se radi o ljudima koji su, u

strahu za vlastiti život i život svoje obitelji,

došli na naša vrata. Jednako kao i

pripadnici našeg naroda koji su naišli na

zatvorena vrata jer su lažne priče o njima

stigle prije njih. Moramo govoriti mi prvi

kako bi se vrata za njih otvorila.

Moramo govoriti o svojoj tragediji jer kroz

nju govorimo i o svim drugim tragedijama.

Damir Lajoš

13

Međunarodni dan tolerancije (16.11.

2019.)

Međunarodni dan tolerancije uveden je

odredbom Generalne skupštine UN-a (Rezolucija

51/95) 1995. godine, koja je proglašena i

Godinom tolerancije, a na inicijativu UNESCO-a.

Temeljni dokumenti ove inicijative su Povelja

UN-a (od 26.7. 1945.) i Opća deklaracija o

ljudskim pravima (od 10.12. 1948.), a cilj same

inicijative je poboljšanje razumijevanja, suradnje i

uključivosti (rasne, etničke i vjerske) u

globaliziranoj civilizaciji koja se počela naglo

razvijati i graditi 1990-ih godina naglim

tehnološkim promjenama te prvenstveno

uporabom Interneta i društvenih mreža.

„Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i

uvažavanje velike raznovrsnosti kultura u svijetu,

oblika izražavanja i oblika humanosti. Potaknuta

je znanjem, otvorenošću, komunikacijom i

slobodom mišljenja, savjesti i uvjerenja.

Tolerancija je ravnoteža u razlici. Ona nije samo

moralna obaveza, već i politički, odnosno pravni

zahtjev. Tolerancija je vrijednost koja čini mir

mogućim i doprinosi zamjenjivanju kulture rata

kulturom mira.“ (Deklaracija o principima

tolerancije, čl. 1., §1.1.)

Europa 21. stoljeća suočena je s

mnogobrojnim problemima koji spadaju upravo u

domenu ljudskih prava i velik su izazov intenciji

stvaranja uspješnog i funkcionalnog

multikulturalnog društva, ne samo u Europi, već i

drugim izrazito multikulturalnim sredinama.

Od proljeća 2011. godine i početka rata u

Siriji, a time i velike izbjegličke krize (koja je

zahvatila oko 12 milijuna ljudi) moderna povijest

Europe ušla je u novu veliku epohu u kojoj su sve

vrijednosti, kojima se Europa tradicionalno voli

kititi, došle na veliku kušnju. Eksplozija

isključivosti i mržnje prema milijunima ljudi koji

preko Balkana i Italije pokušavaju dospjeti u

srednju Europu, poprimila je ozbiljne razmjere i

zahtjeva još veću razinu edukacijskih sadržaja

među ljudima (posebno mlađima) kako bi se ova

ksenofobija (uz ozbiljne antisemitske konotacije)

smanjila.

Smatram kako jedino adekvatna edukacija

i upoznavanje različitosti mogu doprinijeti jačanju

tendencija tolerancije, posebno u zatvorenim i

skeptičnim sredinama poput naše. Primjer ovakve

uspješne akcije bilo je predavanje održano u

organizaciji Židovske općine Osijek, Tehničke

škole Ruđera Boškovića Vinkovci i Građanskog

društva „Moji Vinkovci“, kojim se

srednjoškolskim učenicima pokušalo iz prve ruke

predstaviti jednu njima daleku kulturu. Posebno

značajna činjenica odnosila se na velik broj,

značaj i prisutnost Židova u Slavoniji tijekom

razdoblja Austro-Ugarske i Kraljevine

Jugoslavije. Moglo se uočiti kako su mladi umovi

vrlo afirmativno i otvorenog uma prihvatili

različitosti. Predavanje je održala gospođa Nives

Beissmann, voditeljica Nedjeljne škole i plesne

grupe Židovske općine Osijek.

Jedan iznimno značajan događaj koji

prethodi Međunarodnom danu tolerancije je

Međunarodni dan borbe protiv fašizma i

antisemitizma, a obilježava se 9. studenoga svake

godine. Istoga dana pao je i zloglasni Berlinski zid

(1989. godine) i time označio pad „željezne

zavjese“, tj. totalitarnog sovjetskog komunističkog

režima u istočnoj Europi. Svake godine ovim

danom prisjeća se žrtava fašizma i antisemitizma,

ali osim komemorativnog ima i prosvjedni

karakter protiv svih suvremenih oblika fašizma i

antisemitizma koji su pronašli vrlo plodno tlo u

Europi 21. stoljeća zahvaćenoj brojnim

ekonomskim i socijalnim krizama, te

posvemašnjom društvenom dekadencijom.

Povijesno gledano, 9. studenog 1938. i

službeno su započeli masovni progoni Židova u

nacističkoj Njemačkoj događajem poznatim pod

nazivima „Kristallnacht“ (Kristalna noć,

Pogromnacht – noć pogroma ili

Reichskristallnacht). Te kobne noći u divljanju

SA smeđekošuljaša uništeni su i opljačkani

domovi i trgovine Židova, opljačkano je i uništeno

1688 sinagoga, a 267 ih je zapaljeno. Ubijen je 91

Židov, a 30 000 židovskih muškaraca (oko

četvrtine svih židovskih muškaraca u Njemačkoj)

odvedeno je u razne koncentracione logore, te je

1000 njih pritom i umrlo.

14

Snažna simbolika ovog spomen dana

nažalost je vrlo aktualna i danas, jer smo i u 2019.

godini nove ere, u 21. stoljeću, svjedoci rastućih

ekstremnih skupina i vrlo negativno usmjerenog

nacionalizma iz kojih se rađaju mržnja,

ksenofobija, šovinizam i antisemitizam s

rasizmom, kao i apologiji te revitalizaciji

totalitarnih režima iz ropotarnice povijesti. Ove

negativne pojave u obliku raznih „-izama“

posebno su ukorijenjene u mentalni korpus

balkanskih naroda, što zbog dubokih (i

neriješenih) povijesnih podjela, antagonizama i

kontrarnosti totalitarnih režima, a što zbog

iznimno loše i napete političke situacije

prouzrokovane dubokom ekonomskom,

socijalnom i intelektualnom krizom.

Sve ovo (dodatno pojačano medijskim

zasipanjem lošim i subjektivnim tekstovima koji

nerijetko vrše apologiju ovih negativnih pojava)

posebno utječe na mlade i još neformirane umove

koji lako podliježu negativnim utjecajima iz

okoline (što je posebno vidljivo među mladima u

školama). Ideološka zadojenost pojačana niskom

razinom obrazovanja uz odsutnost bilo kakve

objektivnosti i kritičkog rasuđivanja (uz vrlo loš

utjecaj nekih pojedinaca iz raznih vjerskih

zajednica i institucija koje se otvoreno svrstavaju

na stranu ekstremno desničarskih režima) svoju

najjaču ekspresiju imaju u potpunoj eksploziji

nepojmljive mržnje po društvenim mrežama,

portalima, te školskim hodnicima i učionicama.

Sve ovo momentalno prerasta u vršnjačko nasilje i

diskriminaciju prema svakom obliku različitosti

koja se ne uklapa u društvenu stereotipnost

primitivnog dijela našeg mentalnog korpusa (vrlo

lako je povući paralelu između ovoga i

Nietzscheovog pojma „morala stada“ iznesenog u

epohalnom djelu „Also sprach Zarathustra“), što

uzrokuje mržnju i socijalnu izolaciju vjerskih i

etničkih manjina.

Upravo zbog ovakve alarmantne situacije

iznimno je važno obilježiti ovaj dan sjećanja na

Kristalnu noć 9. studenog 1938. kojom je zapravo

i počeo val nasilja prema židovskoj zajednici koja

je postala javni neprijatelj broj 1 Hitlerovog

nacističkog režima. Nažalost – kako to obično i

biva u povijesti jer ljudski rod ništa ne uči iz

njezina cikličkog ponavljanja – razne ekstremne

neonacističke grupacije (Front National u

Francuskoj, British national party u Velikoj

Britaniji, Freiheitliche Partei Österreichs ili FPÖ

u Austriji, Alleanza Nazionale u Italiji i mnoge

druge), koje šire nove valove mržnje,

diskriminacije i antisemitizma svih oblika našle su

plodno tlo i u Europi 21. stoljeća 76 godina poslije

Kristalne noći.

Ovim malim pamfletom protiv fašizma i

antisemitizma želim uputiti javni apel na

toleranciju prema svim manjinama (vjerskim,

etničkim i seksualnim) jer je to jedini put u

evoluciji našeg društva ka modernom, naprednom

i moralno zrelom i odgovornom društvu. Nadam

se da će moje misli doprijeti do građana svih

generacija bez obzira na razinu obrazovanja, dob,

vjeru, spol, rasu i političku opredijeljenost jer sve

su to razlike koje nas generalno sprječavaju da

postanemo ono što nam svima treba biti prioritet –

biti čovjekom.

Josip Paulić

15

SAT POVIJESTI U AUSCHWITZU

Neobičan sat povijesti organizirali su

Židovska općina Osijek i Grad Belišće. Sat se održao 10. svibnja ove godine na mjestu gdje je bio najstrašniji koncentracijski logor Drugog svjetskog rata, logor Auschwitz u Poljskoj. Sudionici tog sata bili su najbolji učenici osmih razreda Osnovne škole Ivana Kukuljevića iz Belišća. Na put k Auschwitzu s njima su otišli organizatori ovog događaja: gradonačelnik Belišća Dinko Burić i tajnik Židovske općine Dragutin Kohn, kao i zamjenik gradonačelnika Belišća Domagoj Varžić, pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Antonija Andrašek Barić, te nastavnik povijesti Miro Pušić i ravnatelj škole Darko Kovač.

Ova je zanimljiva skupina uz pomoć stručnog vodiča razgledavala sve zgrade, barake, krematorije i plinske komore unutar logora Auschwitz i Birkenau, kao i brojne fotografije i predmete koji su sačuvani iz doba kada su ovo bile tvornice smrti, u kojima je stradalo preko milijun nevinih ljudi, uglavnom Židova. Među žrtvama je, kao što znamo, bio i veliki broj djece. Te su informacije za učenike bile posebno potresne. Cijeli je ovaj „sat povijesti“ bio nabijen emocijama i nevjericom, jer mozak teško može prihvatiti činjenicu da se takav zločin uopće mogao dogoditi.

Nakon povratka, gradonačelnik Belišća je za Belišćanski list izjavio: „Sama inicijativa Židovske Općine Osijek je nešto što je iznimno vrijedno. Počašćeni smo mogućnošću sudjelovanja u projektu koji je univerzalan i važan za sve generacije, posebno za mlade. Svi mi trebamo obilaziti mjesta stradavanja, mjesta gdje se čovjek ne može ne zapitati kako je moguće da takva zvjerstva i takve zločine čini čovjek čovjeku. Ono što smo vidjeli u Auschwitzu nadilazi prave riječi kojima bi se mogla opisati osjećanja i ono što prođe kroz čovjeka i dođe do njegove svijesti. Iskreno se nadam da će ovo putovanje za ovih pet učenika biti jedna prava škola života sa željom da ta iskustva koja nose sa sobom s ovoga puta, s mjesta stradavanja milijuna i milijuna ljudi, oni prenesu i svojim prijateljima, generaciji i obiteljima i da budu prenositelji kulture mira, a ne kulture rata.“ Gradonačelnik se zahvalio Židovskoj općini Osijek, posebno tajniku

Dragutinu Kohnu koji djelima pokazuje da je važno biti čovjek i širiti toleranciju ne samo riječima već i djelovanjem.

Dragutin Kohn bio je također veoma zadovoljan nakon povratka. Smatra da je jako bitno organizirati ovakve i slične inicijative, jer nije isto slušati o Holokaustu u učionici ili čitati knjigu o nekom događaju, kao i biti na licu mjesta, kada su te ogromne zgrade, koje same pričaju svoju priču, oko tebe. „Sigurno će ovo putovanje na odabrane osmaše ostaviti dubok trag. Oblikovat će im buduća razmišljanja i stavove. Pričat će svojim prijateljima i obiteljima što su vidjeli i doživjeli. Prenijet će dalje svoje iskustvo. Prema mom mišljenju, ovo je putovanje bilo apsolutno uspješno i ja bih volio da se ponavlja svake godine, tako da što više mladih bude u prilici doživjeti ovakav „sat povijesti“. Zahvalan sam Gradu Belišću što su prihvatili ovaj probni program, te se nadam da će to jednog dana to postati praksa u što više škola diljem Hrvatske“- istaknuo je Kohn.

Nives Beissmann

16

TJEDAN IZRAELA

Tjedan Izraela se ove godine prvi puta

organizirao u Osijeku, iako se u Hrvatskoj odvija

već dvadeset i jednu godinu za redom.

Organizator projekta je Židovska općina Zagreb, a

u financiranju pomaže Savjet za nacionalne

manjine Republike Hrvatske. Cilj ove kulturne

manifestacije je upoznavanje hrvatske publike s

različitim aspektima židovske tradicije i kulture

kroz koncerte, kazališne predstave, filmske

projekcije, promocije knjiga, izložbe,

gastronomsku ponudu i druge kulturne sadržaje.

Tijekom godina pripremani su različiti programi

kroz koje su se predstavili najbolji židovski

izvođači i najeminentniji svjetski umjetnici iz

Hrvatske, ali i drugih zemalja (Izrael, Srbija,

Slovačka, Italija, Poljska, Njemačka, Francuska).

Autorica ovog hvalevrijednog projekta je Laila

Šprajc, a producent Dean Friedrich.

Ideja za pokretanje ovog projekta, koji

približava židovsku i izraelsku kulturu široj

hrvatskoj javnosti, javila se nakon uspostave

diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela, te nakon

otvaranja redovne avionske linije na relaciji

Zagreb – Tel Aviv. Time se otvorila mogućnost da

izvođači ne budu samo iz regije, kao što je do tada

bio slučaj sa sličnim manifestacijama, već se

moglo dovesti umjetnike i iz Izraela.

U početku je Tjedan Izraela bio skup

tjednih događanja u Zagrebu, a tijekom godina se

proširio i na druge hrvatske gradove. Ove se

godine kroz dva tjedna, od 22. studenog do 6.

prosinca, održavao u Daruvaru, Koprivnici,

Osijeku i Zagrebu. Program je obuhvaćao

predstavu Adresa nepoznata, u režiji Stefana

Sablića iz Srbije, show Telepatija uživo, poznatog

svjetskog mentaliste Roya Zaltsmana iz Izraela,

koncert klezmerskog tria iz Zagreba - Bruno

Philipp (klarinet), Mladen Baraković (kontrabas) i

Mario Igrec (gitara), te izložbu fotografija iz

Izraela.

Osječka je publika imala priliku vidjeti

dvije predstave – Adresa nepoznata i Telepatija

uživo, obje vrlo uspješno izvedene pred prepunim

gledalištem Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića

u Osijeku.

Nives Beissmann

.

ADRESA NEPOZNATA

24. studenog 2019. u Dječjem kazalištu

Branka Mihaljevića u Osijeku održana je u sklopu

Tjedna Izraela predstava Adresa nepoznata prema

knjizi Kathrine Kressmann Taylor koju je režirao,

preveo i izabrao glazbu Stefan Sablić, kazališni

redatelj i sin poznate glumice Jelisavete Sablić.

U predstavi se pojavljuju dva lika, Max

Einstein kojeg je glumio Stefan Trifunović i

Martin Schulz kojeg je umjesto Marka Janketića

glumio Jovan Belobrković.

Predstava je vezana za događaje koji su

uzrokovani djelovanjem Nacionalsocijalističke

njemačke radničke stranke koja je doživjela svoj

vrhunac pojavom Adolfa Hitlera kao kancelara

1933. godine. Hitler je želio uspostaviti novi

svjetski poredak, a njegove snage sustavno su

sudjelovale u ubijanju 17 milijuna civila od čega 6

milijuna Židova.

Djelo Adresa nepoznata jedno je od važnih

djela vezanih za Holokaust.

Priča je to o dva poslovna suradnika i vrlo bliska

prijatelja, Nijemca i Židova koje razdvajaju

politički događaji, fatalna privlačnost prema

nacizmu, antisemitizam, netrpeljivost prema

manjinama i svemu što je drugačije.

Kratka priča napisana je kao niz pisama koje

izmjenjuju židovski trgovac umjetninama Max i

njegov poslovni partner i prijatelj Martin.

U 60-tak minuta, koliko traje predstava, otvara se

niz pitanja i traženje odgovora o tome kako je

moguće da se odnos među ljudima toliko promjeni

da ne prežu ni od čega u postizanju svog cilja. Je

li moguće da se dugogodišnje prijateljstvo sruši

kao kula od karata i da čovjek u ime politike

zaboravi na osnovne ljudske vrijednosti.

Meni se osobno predstava jako svidjela, glumci su

briljantno odigrali svoje uloge i dočarali nam

vrijeme u kojem se radnja odvijala.

Što reći nego NE PONOVILO SE i nadati se da će

ljudi ispred svojih sitnih interesa staviti ljudskost

na prvo mjesto.

Biljana Majnik ex Papo

17

Stefan Trifunović kao Max Einstein u predstavi „Adresa nepoznata“

TELEPATIJA UŽIVO

Osobno ne vjerujem u čitanje misli, woo-

doo stvari, gatanje iz soca kave ili gledanje u

kristalne kugle i slično, ali ovo je fora! Iluzija!

Nije ništa van ovog svijeta, samo nekakva

distrakcija! Skretanje pažnje na nešto drugo dok

netko odradi svoju točku. Ali, ja sam sa sve četiri

na zemlji, ne može meni nitko prodati foru, a da ja

ne skužim kvaku 22. To je ona win-win kvaka!

I tako dolazi nedjelja navečer Izraelskog

tjedna. Za divno čudo, prvi puta, koliko se sjećam,

da Altmanni ne kasne na neku proslavu

/predstavu/obljetnicu/rođendan (dodajte sami

proizvoljnu imenicu). I ne, nismo mi za to

zaslužni već moje ne uzimanje ginko terapije.

Lijepo mi je Nives rekla da pokupim karte za

predstavu kod Drage. Ja sam to, naravno,

zaboravio i dočekao dan predstave da to

napravim. Logično, karte je trebalo pokupiti

barem pola sata prije iste i tako nismo zakasnili na

predstavu.

Dvorana je dupkom puna, svi su napeti, što

li će se dogoditi. Šaputanje, žamor, znatiželjni

klinci. Iščekivanje se može osjetiti u zraku. I onda

kreće. Poznata glazba za show nekog maga. Sve si

razmišljam, možda bolje da smo nedjelju navečer

proveli u krugu obitelji igrajući Monopoly ili

čovječe ne ljuti se. Ma vječiti sam skeptik. Ali,

kako kaže ona pjesma, Give peace a chance,

benefit of the doubt!

Čovjek koji čita misli? Ne. Objašnjenje

telepatije Roya Zaltsmana je drugačije od onog što

sam ja osobno zamišljao (a nikada se nisam

potrudio saznati što točno znači). Izvedeno od

grčke riječi, izravno prenošenje psihičkih sadržaja

s jedne osobe na drugu; saznavanje tuđih

doživljaja (misli, čuvstava, težnji) bez

posredovanja normalnih sredstava komunikacije

(govora, mimike, pisma).

Kako opisati Roya? Možda je

najjednostavnije reći Patrick Jane (Mentalist)!

Ako pak to ne zvuči poznato, možda će bolje

zvučati Dr. Cal Lightman (Laži me). Royu i njima

18

dvojici je zajedničko da odlično čitaju govor tijela

i najmanju reakciju vašeg lica. U kombinaciji s

gore spomenutom distrakcijom (da ne kažem

iluzijom), to je dobitna kombinacija, na kojoj bi i

Patrick i Cal zavidjeli!

Tu smo večer vidjeli zanimljive trikove

(nadam se da Roy neće zamjeriti na nazivu), ali i

prilično nevjerojatne stvari. Jedan od primjera da

je iluzionist sa zalijepljenim očima, još preko toga

stavio i povez, te prepoznao nekoliko nasumično

odabranih predmeta koje je u ruci držala žena iz

publike (krema, sjajilo, ključeve od auta i token).

U svojim nastupima Roy konstantno

komunicira s publikom i izvodi na pozornicu

nasumično odabrane gledatelje, kako ne bi bilo

sumnje u međusoban raniji dogovor. Upravo je to

dobitna kombinacija za dobar performans.

Točka na "i" je bila kada je prstenje

nanizao na lokot i zaključao četvero-

znamenkastom šifrom. Ta točka se protegla kroz

veći dio nastupa, a problem je riješen tako što su

promiješane karte podijeljene na 3 osobe, od kojih

je svaka osoba dobila po 3 karte. Osobe su

nasumično čitale koje su karte dobili u 3 kruga.

Kao rezultat dobili smo 3 troznamenkasta broja,

koji su u zbroju dali četveroznamenkastu

kombinaciju lokota. Zaista nevjerojatno!

Teško je na papir prenijeti oduševljenje

publike i sve šale i pošalice tijekom nastupa. Roya

Zaltsmana, jednostavno, treba uživo pogledati.

Ako vam se pruži prilika svakako ju nemojte

propustiti. Ako imate nešto gotovine viška i nije

vam nužno potrebna, zvrcnite Roya i dogovorite

performans. Vi i vaši prijatelji ćete sigurno biti

oduševljeni, baš kao što smo i mi bili.

Ako vas je ovih par redaka bar malo

zaintrigiralo odite na http://telepathylive.com i

provjerite kako to izgleda.

Javor Altmann

MUZEJ OSOBNIH PRIČA

Muzej osobnih priča nastao je

iz potrebe da u zajednicama u kojima

živimo i djelujemo, preispitujemo

uvriježena stajališta i predrasude o

manjinama, prezentirajući drugačije

narative kroz fotografiju, predmet i

dokumentarni videozapis.

Riječ je o nepisanoj, osobnoj

povijesti, rezultatu življenja u

interkulturalnoj sredini koja je

proživjela svoj rast i razvoj u

kulturnom i gospodarskom smislu, ali

i sukobe, rat pa i propadanje. Muzej

osobnih priča propituje tko smo bili,

kako se nosimo s onime tko smo

danas i što želimo biti.

U sklopu Muzeja osobnih priča

realizirana je izložba Priče Roma

koja donosi 18 osobnih priča Roma i

Romkinja, većinom pripadnika i

pripadnica podskupina

Muntenci/Munćani, Ludari i

Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši,

naseljenih u Slavoniji i Baranji.

Premda međusobno različite, kao što

se razlikuju osobnosti, iskustva i

životi osoba, koje ih pričaju, te priče,

okupljene u cjelinu, pružaju direktan

uvid u suvremeni život i probleme

zajednice, kojoj nositelji pr iča

pripadaju. Jedna je od glavnih zadaća

ove izložbe, kroz osobne priče Roma

različite dobi, podrijetla, i iskustva,

19

doprinijeti razbijanju predrasuda i

integraciji Roma u širu društvenu

zajednicu. Njihove su priče

prepoznate i kroz širi društveno-

političko-socijalni kontekst našeg

društva, koje se još uvijek teško nosi

s izazovima integracije i poštivanja

različitosti. Izložbi je prethodilo

godinu i pol dana rada u romskoj

zajednici, u kojoj su autori izložbe

proveli mnoštvo radionica s mladima

te realizirali stotinjak dubinskih

intervjua s ljudima u romskim

naseljima u Baranji i Slavonskom

Brodu.

U pripremi je izložba osobnih

priča pripadnika židovske nacionalne

manjine iz Osijeka koja će biti

realizirana 2020.godine i koju

provodimo u suradnji s Židovskom

općinom Osijek. Proces rada s

židovskom nacionalnom manjinom

odvijat će se na sličan način - kroz

direktni rad s članovima zajednice

koji će aktivno sudjelovati u

istraživanju i pripremi izložbe. Do

sada je realiziran seminar, te 6

radionica u Osijeku i Zagrebu, a

sljedeći koraci uključuju mapiranje

priča židovske zajednice u Osijeku,

provedbu dubinskih intervjua, te

pripremu za snimanje i oblikovanje

istraženih priča. Izložba židovske

nacionalne manjine bit će drugi

postav Muzeja osobnih priča.

Muzej osobnih priča, jedna od

sadržajnih jedinica Društveno –

kulturnog centra Stara Pekara,

djelovat će kao muzejsko-galerijski

prostor u kojem će se na urban i

suvremen način predstaviti osobne

priče građana Osijeka, predstavnika

nacionalnih manjina koje u njemu

žive. Prostor Muzeja unutar

Društveno-kulturnog centra ustupio

nam je Grad Osijek.

Muzej osobnih priča postavit

će interkulturalnost kao osnovicu

identiteta Osijeka i regije sa željom

da postane prepoznatljiva lokacija na

urbanoj, kulturnoj i turističkoj mapi

grada Osijeka.

Muzej osobnih priča dio je projekta

Štruca kulture koji zajednički

provode Fade In iz Zagreba, Nansen

dijalog centar iz Osijeka, Romski

resursni centar iz Darde, Hrvatsko

društvo kulturnog turizma iz Osijeka

i Grad Osijek. Projekt se realizira

putem natječaja Kultura u centru,

Ministarstva kulture, a sufinanciran

je sredstvima Europskog socijalnog

fonda.

Web Muzej osobnih priča može se

pogledati na www.muzejosobnihprica.com

a sve aktualne informacije o projektnim

aktivnostima mogu se pratiti na Facebook

stranici Muzeja osobnih priča -

@muzejosobnihprica.

Projektni tim Muzeja osobnih priča

20

SEMINAR U DARUVARU

Nas deset članova ŽO Osijek

sudjelovalo je na seminaru u Daruvaru u hotelu

Mojmir u sklopu projekta Štruca kulture, Muzej

osobnih priča u organizaciji Nansen dijaloga i

Fade In-a. Vrlo zanimljiv projekt gdje članovi

zajednice određene nacionalne manjine, u ovom

slučaju židovske zajednice iz Osijeka, pričaju

svoje osobne priče pred kamerama kao

dokument jednog vremena, da bi buduće

generacije naše zajednice i naši sugrađani bolje

razumjeli i upoznali ljude koji žive pored njih.

Prošle godine su u sklopu projekta zabilježene

osobne priče romskih zajednica iz Slavonije i

Baranje koje su postavljene kao virtualni muzej

osobnih priča na internetu, a bila je postavljena i

izložba u Kazamatu.

Puni entuzijazma krenuli smo iz

Osijeka u poslijepodnevnim satima prema

Daruvaru, ne znajući točno što nas očekuje iako

smo dobili osnovne upute i zamoljeni smo da

svatko ponese neki svoj osobni predmet koji nam

nešto znači, tj. predmet o kojem možemo

ispričati neku priču. U hotelu smo se našli s

našim članicama koje su došle iz Zagreba –

Rebeccom, Leom i Sarom, kao i našim

predavačima: redateljima, montažerima i

scenaristima. Slijedilo je upoznavanje i odmah

shvaćamo da nas očekuje vrlo zanimljiv rad u

ugodnoj atmosferi i dobrom društvu.

Prvi dan smo imali radionicu na kojoj

smo birali sličice po kojima možemo ispričati

nešto o sebi pa smo tako izabirali: kompas,

baletne papučice, knjige, more, djevojčicu, sat i

sl. Sudjelovali su i naši predavači koji su nam

ujedno objašnjavali kako ispričati priču. Slijedio

je ručak i mala pauza uz slobodno vrijeme. Kako

je vrijeme bilo lijepo i sunčano, neki su se kratko

prošetali do centra grada i uživali u živopisnom

krajoliku pored rijeke Toplice s malim

vodopadima i pored čuvenih Daruvarskih toplica.

Tada dolaze na red naši osobni

predmeti koje smo ponijeli. Svatko je ispričao

svoju priču vezanu za taj predmet. Renati je

kćerka donijela figuricu mačke s puta ne znajući

da si je mama baš to poželjela vidjevši na TV-u

nešto slično. Zato je Renati ta figurica jako

draga. Romana čuva poster filma ,,Duh u

močvari” u kojem joj je glumio sin kad je bio

dječak. To joj vrlo bitan i važan događaj u životu

s kojim se ne može baš svatko pohvaliti. Nives je

ponijela majicu posebno osmišljenu za dvadeset

godina plesne grupe ,,Haverim Šel Izrael “.

Izraelski ples i plesna grupa je ono što ju definira

i po čemu je ljudi prepoznaju. Željko je donio

fotografiju sebe s biciklom od slame, jer ga cijeli

Osijek prepoznaje baš po tome što je stalno na

biciklu, a i Bajs iz prezimena Beissmann je

specifičnost koju je trebalo naglasiti. Dean je

ponio fotografiju kćerkice kao ponosni tata, jer

mu se cijeli život preokrenuo od kada se rodila i

cijeli njegov svijet se vrti oko nje, kako i treba

biti. Ksenija je ponosno ponijela svoje obiteljsko

stablo i ispričala priču o svojim unucima kojih

ima čak trinaestoro. Desetero ih živi u Izraelu i

svi su djeca njene starije kćerke, dok ih je troje

od njene mlađe kćerke i oni žive u Osijeku.

Gordana je pokazala fotografiju obitelji koja joj

puno znači jer se rijetko kada uspiju fotografirati

zajedno zbog obaveza i posla u različito vrijeme.

Lea je ponijela lančić sa slonićem kao simbol

sreće, a Sara svoju bilježnicu u kojoj su

zabilježena sva njena putovanja u zadnjih

nekoliko godina. Kroz osobne predmete smo se

međusobno malo bolje upoznali i približili našim

predavačima koji nas do tada nisu poznavali.

Na red je došla i večera pa smo našim

,,domaćinima”, mentorima, odlučili prikazati

običaje Šabata budući da je bio petak. Upalili

smo svijećice, imali smo i hale i vino, izgovorili

smo sve molitve i napravili pravi Kabalat Šabat.

21

Poslije večere bio je red malo zaplesati

židovske plesove. Svi smo plesali - i oni koji

znaju i oni koji ne znaju, a Nives je uspjela čak i

neke od predavača naučiti osnovne korake

židovskog plesa. Bio je to veseli kraj uzbudljivog

dana.

Sutradan su na red došle osobne priče.

Naši mentori i predavači: Morana Komljenović,

redateljica i glavna producentica u Fade In-u,

Martina Globočnik, redateljica i scenaristica,

Miroslav Sikavica, redatelj, Dražen Žerjav,

snimatelj i montažer, Igor Đorđević, generalni

menadžer Nansen dijaloga i Jovica Radosavljević

iz Romskog resursnog centra, podijelili su nas u

radne skupine, dali nam kamere i objasnili kako

snimiti osobnu priču. Jedan je član skupine

pričao priču, drugi ga je intervjuirao a treći je

snimao. Poslije ručka smo pregledali što smo

snimili. Bilo je neobično i zanimljivo – na neke

smo se priče rasplakali, na neke nasmijali.

Mentori su nam ukazali na greške i izdvojili

dobre strane naših snimljenih materijala.

Večer je stigla da nismo ni primijetili.

Imali smo Havdala, sa svim običajima i

molitvama, što je naše mentore oduševilo. Bilo

im je drago što su imali priliku vidjeti ispraćaj

Šabata.

Zadnji dan našeg seminara smo

dogovorili daljnje susrete i aktivnosti. Krenuli

smo kući prepuni utisaka i novih iskustava,

nestrpljivo iščekujući novi susret i daljnji tijek

projekta.

Romana Pavlov

STVARI KOJE NISMO SMJELI REĆI

Interdisciplinarni simpozij organiziran

od strane studentica psihologije Filozofskog

fakulteta u Osijeku i Međunarodne udruge

studenata medicine Hrvatske – CroMSIC

održan je od 5. do 8. ožujka 2019. godine.

Nastavak je inicijative započete 2018. godine

organizacijom simpozija Jesam li ja ili su

drugi ludi?

Simpozij se održao povodom Dana

sjećanja na Holokaust zbog čega je i odabran

naziv Stvari koje nismo smjeli reći kojim se

ukazuje na činjenicu da je govor o

Holokaustu i genocidu te onim „manje

poznatim“ činjenicama iz tog razdoblja još

uvijek tabu tema.

Posjetitelji su mogli čuti 32 izlaganja

studenata i stručnjaka iz perspektive različitih

znanstvenih disciplina – povijesti, medicine,

psihologije, književnosti, filozofije, umjetnosti i

pedagogije. Studentska izlaganja obuhvaćala

su različit spektar tema – od početka rata,

Holokausta u regiji i svijetu, zloglasnih

medicinskih eksperimenata i njihovih

(pozitivnih i) negativnih posljedica, vojne

psihologije, preko filozofskog razmatranja

Auschwitza, psihološke analize djela Mein

22

Kampf, posljedica rata na razvoj psihologije i

terapije, propagande i zloupotrebe jezika,

glazbe toga vremena, utjecajnih i više ili

manje poznatih umjetnika toga doba, junaka

Holokausta, pristupa podučavanju o

Holokaustu i Drugom svjetskom ratu, pa do

kraja rata i onoga što nas sve i dan-danas

zanima – čija je odgovornost za navedena i

mnoga druga zlodjela.

Osim brojnih studenata, na simpoziju

su izlagali i gosti koji su govorili o svojim

iskustvima tijekom Drugog svjetskog rata.

Posebno nam je bilo drago što nam se

pridružio gospodin Darko Fischer – počasni

predsjednik Židovske općine u Osijeku.

Njegovo predavanje „Putevi stradanja i putovi

spasa“ ostavilo je poseban dojam na

posjetitelje budući da je gospodin Fischer na

zanimljiv i šaljiv način posjetiteljima približio

život Židova na području Osijeka za vrijeme

Drugoga svjetskog rata. Predavanje je

započeo i završio šalom što pokazuje koliko

ima pozitivan pogled na svijet unatoč svim

poteškoćama. Vjerujemo kako mu je upravo

takav pogled na svijet uvelike pomogao u

proživljavanju rata.

Darko Fischer tijekom izlaganja o „putevima

stradanja i putovima spasa“

Također, pridružio nam se i gospodin

Oleg Mandić koji je, uz projekciju filma o

životu svoje obitelji i putu koji su prošli za

vrijeme Drugoga svjetskog rada, odgovorio

na pitanja prisutnih o svom iskustvu u

koncentracijskom logoru Auschwitz, kao i o

novom početku koje mu je, kako on

naglašava, ono pružilo.

Osim predavačkog dijela, simpozij je

uključivao i umjetnički program. U sklopu

simpozija, a u skladu s tematikom, održana je

izvrsna kazališna predstava „Naš razred“ u

izvedbi studenata glume i lutkarstva, izložba

triptiha „Crna crvena bijela“ studentica studija

ilustracije Akademije za umjetnost i kulturu u

Osijeku, nastup Komornog zbora mladih kao i

projekcije brojnih dokumentarnih filmova.

Predstava „Naš razred“ u izvedbi studenata

glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i

kulturu Osijek

Simpozij „Stvari koje nismo smjeli reći“

okupio je u četiri dana više od 1000

posjetitelja što je potvrda važnosti

progovaranja o ovoj, uvijek aktualnoj, temi.

Sara Grbešić i Katarina Ešegović

23

Izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“

Dugo nakon što

učenici napuste školske

klupe, te iste klupe, a

često i stolovi, za njima

pričaju priče u obliku

utisnutih rezbarija u

pohabanom drvenom

inventaru. Mi učitelji koji

ostajemo silom prilika u

učioničkom okruženju

svjedoci smo tako

simbola školskih ljubavi, pokušaja mladalačkog

anarhizma, puste dosade, ali i tužnog, tragičnog,

neoprostivog i uznemirujućeg nepoznavanja

povijesti urezanog u obliku slova U, svastike ili

povika koji uključuje motiv doma. Imamo li

obvezu ispričati jednu drugu, ne drvenu, već priču

u živoj riječi koja bi svaku tu rezbariju popunila

da se nikada više ne vidi?

Izložba „Anne Frank - povijest za

sadašnjost" u moju je školu stigla u travnju 2019.

Želja za pričanjem ove priče ostvarila se sasvim

slučajno: na jednoj od brojnih edukacija

spomenuta je mogućnost dovođenja izložbe u

Osijek. To je bilo dovoljno da mogućnost postane

ostvarena želja. Nevladina udruga Kuća Hermes

Communication, kao hrvatski partner Kuće Anne

Frank iz Amsterdama, u ovaj je projekt uključila i

moju školu, moj grad. Međunarodna putujuća

izložba o Anni Frank prisutna u 40 zemalja,

upotpunjena je originalnim hrvatskim panelima

koji se bave lokalnim kontekstom tema kojima se

izložba bavi. Izložba unutar projekta gostuje u

Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, i ostalim većim

gradovima a učenike kroz izložbu vode za to

posebno obučeni učenici-vodiči (peer guides).

Dvanaest učenika škole u dvodnevnoj

interaktivnoj edukaciji obučeno je za „vodiče“, a

tu su svoju ulogu ponosno obavljali i proveli kroz

izložbu veliki broj grupa učenika i posjetitelja.

Ideja je ove izložbe da priču o 15-godišnjoj

djevojčici prenose učenici, njezini vršnjaci, koji su

pri tome tome naučili sve o životu Anne Frank,

njezinu dnevniku, o svemu što se događalo u to

vrijeme, ali i onome što se događa danas po

pitanju ljudskih, ali i dječjih prava.

Izložba je nakon dva tjedna otišla iz moje

škole. Bez ijedne crtice po panelima. Bez

zakinutog kraja. Neoštećena. Netaknuta. Mi smo

zato ostali taknuti ljudskom snagom. U nadi da će

naši stolovi svojim rezovima možda pričati neke

ljepše, svjetlije priče.

Ivana Kovač

24

MAHAR 2019. U BUDVI

Ovogodišnja Mahar konferencija, sedma

po redu, u organizaciji Jevrejske zajednice Crne

Gore, održavala se od 31. listopada do 4. studenog

2019. godine u hotelu „Avala“ u Budvi. Okupilo

se oko 450 sudionika, uglavnom članova

židovskih općina iz regije ali i šire. Neki su došli

kao predavači, neki kao sudionici, a neki su bili i

jedno i drugo. S obzirom da je ova godina bila

turbulentna, te se nisu održali tradicionalni

seminari na koje smo navikli (Kladovo, Limud,

DOR), mnogima je ovo bila jedinstvena prilika da

se sretnu stari prijatelji, da se nauči nešto novo,

kao i da se uživa u ljepotama Budve.

Hotel „Avala“ je kao i obično pružio

odličnu uslugu – osoblje ljubazno, hotel uredan,

obroci odlični. Hrana je bila košer i premda je na

nekim prethodnim seminarima to bio razlog

nezadovoljstva, ovdje to nije bio slučaj. Kuhari su

pokazali koliko raznovrsno i ukusno se može

kuhati, a da se ipak zadovolje propisi kašruta.

Budući da je hotel uz samu staru jezgru Budve,

mnogi su iskoristili slobodno vrijeme za šetnju i

neizbježni šoping. Program je bio raznovrstan ali

ne prenatrpan, pa je bilo vremena za sve. Kako su

plaže odmah uz hotel, mnogi su prva dva dana

konferencije uživali u kupanju u moru koje je za

ovo doba godine bilo neuobičajeno toplo, nekih

22° C, jednako kao i temperatura zraka. No ako je

nekome to ipak bilo hladno, na raspolaganju su

bili zatvoreni bazen i spa centar.

Mahar je započeo otvorenjem na kojem je,

nakon izvedbi himni Crne Gore i Izraela,

predsjednik Jevrejske zajednice Crne Gore

gospodin Đorđe Raičević pozdravio sve prisutne.

Otvaranju je prisustvovao i predsjednik Crne Gore

Mile Đukanović, koji je izrazio svoju zabrinutost

zbog porasta antisemitizma i ksenofobije, posebno

na društvenim mrežama. Danas je neophodno,

istaknuo je, koristiti modernu tehnologiju u borbi

protiv mržnje, da bi postigli uzajamno

razumijevanje i toleranciju u društvu. Porast

antisemitizma nije opasnost samo za Židove,

naveo je. To je opasnost za cijelu Europu i njene

suštinske vrijednosti. Također je istaknuo da je

ponosan jer u Crnoj Gori nema, niti je bilo

antisemitizma.

Na otvaranju je u prisustvu gospodina

Menahema Margolina, predsjednika Europskog

židovskog udruženja, gospodina Yitzhaka

Vaknina, izraelskog ministra vjere, Eliezera

Simcha Weissa, predstavnika glavnog izraelskog

rabinata, Aria Goldberga, direktora Europskog

rabinskog centra i Luciana Moše Prelevića,

hrvatskog rabina i dosadašnjeg rabina Crne Gore,

obavljena inauguracija Vrhovnog rabina Crne

Gore Arija Edelkopfa. Rabin Edelkopf je prvi

rabin koji sa svojom obitelji živi u Crnoj Gori.

Raznovrsnost predavanja je omogućila da

svatko može pronaći nešto za sebe. Mogli smo

saznati kako se boriti s izazovima s kojima se

susreću Židovi danas (prvenstveno u Americi),

saznati što je novo i kakvi su problemi u oblasti

obrazovanja i poljoprivrede u Izraelu, prisjetiti se

događaja iz prošlosti na Bliskom istoku, saznati

više o problemima s Iranom, te se upoznati s

ekonomskim i naučnim dostignućima u današnjem

Izraelu. Bilo je govora i o tragovima židovske

kulturne baštine na prostoru centralno-istočne

Europe, ali i o razlozima velikog porasta nasilja i

sve češćih antisemitskih napada, kao i o

odgovorima na te napade. Također smo mogli

saznati kakav je utjecaj Izraela na dijasporu i

obrnuto. Sva su predavanja bila na engleskom ili

hebrejskom, uz simultani prijevod, tako da se

problem jezika riješio vrlo jednostavno. Posebno

bih istaknula predavanje o životu Ženi Lebl, koje

je održala Ana Lebl, predsjednica Židovske

općine Split. Ana je nimalo lak zadatak obavila

profesionalno, približivši nam život svoje tete

kroz fotografije i privatne detalje, ne ispuštajući

sve ono bitno što je Ženi Lebl učinila u svom

životu. Bilo je emotivno i potresno, mnogi su

potajno brisali suze.

Imali smo priliku vidjeti i izložbu „Šoa,

kako je to ljudski bilo moguće?“, koju su

pripremili Edita Jankov i Goran Levi iz Jevrejske

opštine Novi Sad. Dvije večeri za redom bio je

pripremljen kulturno-umjetnički program. Prvu od

te dvije večeri zabavio nas je pop zbor „Budo

Tomović“ iz Podgorice koji je koncert započeo s

borbenim, partizanskim pjesmama. Neki od nas su

se time oduševili, neki pomalo razljutili, a

svakako su nas sve iznenadili. Koncert se nastavio

u „normalnijem“ tonu, premda je dirigent zbora

fenomen sam za sebe. Odudara od svih koje smo

ikada imali prilike gledati, tako da se o

25

normalnom koncertu teško može govoriti. U

svakom slučaju, bilo je zabavno. Slijedeću večer

smo uživali u izuzetnom folklornom nastupu

KUD-a „Crna Gora“, također iz Podgorice.

Plesači, pjevači i svirači su prikazali desetak

različitih nošnji i u sat i pol vremena dočarali nam

pravi ugođaj tradicionalne Crne Gore.

Prvenstveno nas je zadivila kondicija plesača koji

su bili neumorni i dobro uvježbani.

Na kraju možemo reći da je židovska

zajednica Crne Gore opet dokazala da i mali broj

ljudi može pripremiti kvalitetan program, te

osigurati dobar provod svojim prijateljima iz

drugih zajednica. Bitno je potruditi se, što su

članovi ove male zajednice i učinili, pruživši nam

četiri nezaboravna dana u svojoj zemlji. Kol

hakavod!

Nives Beissmann

NAŠA NADARENA DJECA (neobjavljeni tekst iz 2013. godine)

Svi smo svjesni da naša općina ima prekrasnu djecu – aktivni su i prisutni na svim aktivnostima i proslavama. Međutim, možda se premalo zna o tome koliko su oni zapravo uspješni u svom školovanju i svakodnevnom životu. Upravo o tome želim napisati nekoliko riječi. Većina naše djece su odlikaši – to i nije neka novost. Međutim, ono što me posebno oduševilo ove godine su njihovi uspjesi na natjecanjima i to na svim razinama. Krenimo redom i to od najstarijih. Lea Kasabašić je išla na natjecanje iz povijesti, prošla je općinsko i stigla na županijsko. Rebecca Beissmann je bila na općinskom natjecanju iz biologije i kemije, te je kemiju prošla na županijsko. Emma Štern je išla na općinsko natjecanje iz hrvatskog jezika, prošla na županijsko i na županijskom bila prva sa zavidnim brojem bodova. Time si je osigurala odlazak na državno natjecanje, gdje je također briljirala i ostvarila treće mjesto. Ako još tome dodamo da je Emma prvakinja Hrvatske na klarinetu, da je s puhačkim triom osvojila prvo mjesto i s puhačkim kvartetom drugo mjesto na državnom natjecanju Komorni sastavi, te da je sa zborom glazbene škole Franje Kuhača osvojila prvo mjesto, a k tome još svira s Puhačkim orkestrom DVD-a Valpovo, mislim da ste stekli pravi dojam o tome kakav je Emma kapacitet i talent. No krenimo dalje. Ian Beissmann je išao na općinsko iz matematike ( 1. mjesto), fizike (1. mjesto s max. brojem bodova) i kemije. Sva tri predmeta je prošao na županijsko, te je tamo iz kemije završio na trećem mjestu, a iz matematike i iz fizike je i na županijskom bio prvi, s velikom prednošću nad drugim kandidatima. Time si je osigurao odlazak na državno natjecanje i to iz oba predmeta. Nakon održanih državnih natjecanja rezultat je – matematika 8. mjesto, a fizika 4. mjesto, ali treća nagrada, sa samo tri boda manje od prvoplasiranog. Sara Beissmann je išla na tri općinska natjecanja – povijest (1. mjesto), biologiju i tehnički odgoj. Pogledajte kakvi su to uspjesi! Mislim da se imamo čime ponositi.

Međutim, čak ni to nije sve. Emma i Rebecca su održale za učenike svoje škole – privatne gimnazije „Gaudeamus“ već dva predavanja o židovstvu u prostorijama ŽO Osijek. I to vrlo uspješno, moram priznati. Zaista su se potrudile svojim prijateljima i profesorima prenijeti sve što su naučile tijekom svog odrastanja - bilo na ljetovanju u Pirovcu, bilo u Nedjeljnoj školi, kao i kroz izraelski ples kojim se obje bave već devet godina.

26

Naša nadarena djeca

(nastavak, 2019. godina)

Kakvo je stanje danas? Gdje su ta djeca i do kuda su dogurala u ovih nekoliko godina? Svi su bili vrijedni u međuvremenu, točno onoliko koliko smo i navikli da budu. Lea Kasabašić završava fakultet, studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Odsjek za povijest), trenutno sređuje evidenciju u knjižnici ŽO Zagreb, a tamo vodi i Nedjeljnu školu. Rebecca Beissmann je na šestoj godini Stomatološkog fakulteta u Zagrebu i usput radi već nekoliko godina u jednoj privatnoj stomatološkoj ordinaciji. Prethodnih je godina vodila Nedjeljnu školu u Zagrebu i radila u dječjem kampu Pirovac kao madrih. Maja Vizentaner također završava fakultet, studirala je psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, direktorica je BBYO-Balkans, zadužena za vodstvo BBYO tinejdžera u istočnoj Europi, a uz to volontira na mnogim programima za židovsku omladinu diljem Europe, te radi kao madrih na raznim seminarima. Emma Štern je na petoj godini Muzičke akademije, smjer klarinet u klasi profesora Davora Rebe. Prošle godine dobila je rektorovu nagradu za timski rad na izvedbi Mozartove opere „Cosi fan tutte“ u zagrebačkom HNK. Položila je prijemni ispit na RNCM-u u Manchesteru, no ipak je ostala u Zagrebu završiti posljednju godinu svog studija. Članica je kvarteta „Turangalila“, ali i nedavno osnovanog okteta „OKTOS“, koji je okupio 8 vrhunskih osječkih glazbenika. Planiraju u nadolazećim sezonama promovirati kulturu i glazbu u svom rodnom gradu. Ian Beissmann je završio preddiplomski studij geofizike na PMF-u u Zagrebu, slušajući usput i neke predmete na FER-u, što mu je pomoglo da upiše diplomski studij elektrotehnike na DTU (Sveučilištu u Kopenhagenu). Sara Beissmann je na drugoj godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, smjer rehabilitacija, te zajedno s Leom Kasabašić vodi Nedjeljnu školu u ŽO Zagreb. Svakako imamo na što biti ponosni. U međuvremenu, neka su nova djeca dorasla, imamo nove odlikaše i pametne glavice, te se nadam da ćemo u nekoj od slijedećih brojeva čitati o njihovim uspjesima i dostignućima.

Nives Beissmann

BBYO

BBYO je vodeći pluralistički židovski pokret za srednjoškolce koji postoji preko 90 godina, a

trenutno okuplja djecu iz preko 50 država diljem svijeta. Organizacija se temelji na 4 osnovne vrijednosti:

uključenost, aktivno vođenje, židovski identitet i tradicija. Uključenost se odnosi na pružanje sigurne i

otvorene okoline za učenje i rast bez obzira na obiteljsku pozadinu, spol, seksualnu orijentaciju ili

socioekonomsko stanje. Također, unutar organizacije, djeca imaju izbor vođenja i planiranja raznih

programa, projekata ili seminara te se na taj način povezuju sa vršnjacima diljem svijeta. Unutar raznih

programa, djeca osvještavaju onaj dio njih okrenut prema zajednici i judaizmu, uče o svom porijeklu i

povijesti, a osim toga imaju priliku i otići u Izrael te se sami uvjeriti u ono što su naučili.

BBYO Balkans postoji od 2012. godine, a danas se sastoji od 6 država: Bosna i Hercegovina, Češka,

Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovačka i Srbija, te broji 70-ak aktivnih članova koji programe imaju

online ili u zajednicama diljem regije, dok te programe smišljaju sami tinejdžeri. Svake godine izabire se

novih 5 pojedinaca koji odlučuju o budućnosti BBYO Balkans, smišljaju i vode programe, internacionalne

projekte i socijalne mreže. Također, barem jednom godišnje, članovi se sastaju u jednoj od država kako bi

imali trodnevni regionalni seminar pun zabavnih aktivnosti, igara, raznih prilika i radionica.

Osim regionalnog seminara i raznih lokalnih programa, geografsku daljinu između gradova

pokušavamo smanjiti programima koji počinju u isto vrijeme u svim gradovima regije. Članovi moraju

kontaktirati jedni druge kako bi dobili potrebnu informaciju ili se natječu jedni protiv drugih.

Maja Vizentaner

Regional Director BBYO Balkans and Director of Teen Leadership for Eastern Europe mvizentaner@bbyo.org

27

Sjećanja na ratne godine 1991. i 1992.

Već se u proljeće 1991. osjećalo, da će

ubrzo doći do rata na području Hrvatske.

Pretpostavljalo se da će biti ugroženi i civili. Prvi

koji su priskočili u pomoć Židovima u Hrvatskoj

bili su, naravno, Izraelci. Početkom lipnja 1991. u

Osijek je došao Tuvija Raviv, predstavnik

Sohnuta, židovske agencije s uredom u

Budimpešti. Govorio je tečno hrvatski i lako se

sporazumijevao s članovima naše općine. Priopćio

nam je vrlo korisne informacije. Rekao je, da ako

bilo tko od nas želi otići u Izrael, dovoljno je da se

njemu javi u njegov ured u Budimpešti. Dao je

svoje telefonske brojeve i adresu.

Granatiranje Osijeka počelo je krajem

srpnja 1991. godine. Osijek je postao opkoljeni

grad pod snažnim udarom neprijateljske artiljerije.

Obruč oko grada se sve više stezao. Iz Osijeka se

moglo izaći samo prema zapadu, cestom ili

željeznicom, prema Našicama ili Donjem

Miholjcu i onda dalje prema Harkanju i Pečuhu u

Mađarskoj. Osijek su napustili mnogi njegovi

stanovnici, grad je ostao sa svega petinom svog

predratnog stanovništva.

Slično je bilo i s članovima Židovske

općine Osijek. Neki su napustili grad i sklonili se

na sigurno mjesto, neki su ostali da svojim

boravkom makar pasivno brane grad, neki

mladići, kao braća Željko i Zvonko Beissmann, te

Damir Lajoš bili su aktivni branitelji, koji su

branili grad u rovovima s oružjem u ruci.

Unatoč teškim prilikama, tog smo prosinca

uspjeli proslaviti naš praznik svjetla, Hanuku.

Okupilo se nas desetak jednog razmjerno mirnog

prijepodneva u prilično oštećenoj zgradi općine.

Začudo, (a nije bilo čudo Hanuke – veliko čudo se

dogodilo tu „nes gadol haya po“) komunalne

službe grada su radile. Bilo je struje, vode i

grijanja. No prozori na našoj zgradi bili su

razbijeni, pa smo ih i pokrpali PVC folijama.

Imali smo toliko vremena da zapalimo svijeće na

hanukiji.

Općina se brinula za svoje mlade članove.

Grupa židovske djece iz Hrvatske dobila je priliku

da ode u Sjedinjene države u trajanju jedne

školske godine. Inicijativu za to dao je židovski

poduzetnik iz Philadelphije Martin Dreyer. U

Hrvatskoj je tu akciju vodila nekadašnja osječanka

Đurđa Šiljak, kći osječkog liječnika Đorđa

Šosbergera. Iz Osijeka je u Chery Hill, predgrađe

Philadelphije, otišlo četvero mladih: Javor

Altman, Igor Bajtl, Mirna Herman i Dunja

Lederer. Imao sam priliku posjetiti ovu grupu

djece u SAD početkom 1992. godine kojom

prilikom je nastala ovdje priložena fotografija.

Opkoljeni i granatirani Osijek bio je

zanimljiv mnogim novinarima. Tako je u Osijek

došao i jedan dopisnik izraelskog radija, Itai

Anghel. Bio je mlad i simpatičan momak,

neobične "Sabra" fizionomije. Dao sam tom

prilikom kratku poruku za emisiju "Boker tov

Israel" koja se tamo emitirala svako jutro. Bio je

to moj doprinos širenju istine o napadnutoj

Hrvatskoj koja se tada još teško probijala u

javnost. Rekao sam kako je stradala zgrada naše

zajednice, ali da smo još na okupu i da se nadamo

putu u Izrael. Proveo sam Itaia i njegovog

američkog prijatelja kroz grad da im pokažem

razrušene objekte.

Iz Osijeka su još u jesen 1991. u Izrael

iselile tri porodice: Perl Jagodić – Bataj s dvije

kćeri, pet članova obitelji Ugrešić i četiri člana

obitelji Kohn. Svi su oni ostali i većina njih i

danas živi u Izraelu. U prosincu je za Židove iz

bivše (tada još postojeće) Jugoslavije izraelska

državna služba organizirala posjet državi Izrael. Iz

Osijeka su tako na desetodnevni boravak otišla

dva člana naše općine, Vilim Herman i ja.

Izraelske vlasti htjele su ohrabriti useljavanje u

Izrael iz ratom ugrožene zemlje. Zanimljivi su bili

susreti s bivšim Osječanima, novim useljenicima

(„olim hadashim“) kao i s useljenicima koji su

došli u Izrael pred više desetaka godina. U

sjećanju mi je ostao susret s bivšim generalom

izraelske policije, čovjekom koji se doselio iz

Hrvatske još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na

moje veliko iznenađenje, taj isti čovjek pojavio se

u Osijeku negdje u siječnju 1992. Došao je

pomoći Hrvatskoj koja je unatoč primirju još bila

u teškom položaju. Saznao sam da se zove Dan

Baram (nekada u Hrvatskoj zvao se Milivoj

28

Radičević), sprijateljili smo se i čak ustanovili da

smo daljnji rođaci. Kasnije sam ga i posjetio u

Izraelu.

Također u veljači 1992. u Osijek je stigao

dopisnik izraelskih novina Ha'areca. Iz

Budimpešte, gdje je radio kao dopisnik došao je

Jehuda Lahav. Proveo sam ga "klasičnom turom

po Osijeku", od naše zgrade u Radićevoj, do bivše

sinagoge u Donjem gradu. Posebno interesantno

bile su njegove izjave o mom članku koji je pred

dva mjeseca izašao u Ha'arecu posredstvom Itaia

Angela. Lahav mi je saopćio da je nakon toga

članka stiglo više reagiranja čitalaca koji smatraju

da je članak jednostran i da je pisan pod

pritiskom. Prvo što sam mu, prilično iznenađen,

odgovorio, da nisam pisao ni pod kakvim

pritiskom. Kasnije sam se ispravio: pisao sam pod

pritiskom eksplozija bombi i granata! Zamolio

sam ga da to prenese čitaocima Ha'areca.

Moje putovanje u SAD potaknuto je od

strane udruženja hrvatskih iseljenika. Sa mnom je

išao i Srđan Matić, tadašnji tajnik Židovske

općine. Svjedočili smo pred jednom komisijom

američkog senata o ljudskim pravima u Hrvatskoj.

Bila su to naša nastojanja da Sjedinjene države

priznaju Hrvatsku kao suverenu državu, što se

nešto kasnije i ostvarilo.

Iako je na snazi bilo primirje, po Osijeku

su i dalje padale granate i bilo je žrtava. No prilike

su se polako smirivale. Za Jom Hašoa smo održali

skromnu komemoraciju uz spomenik „Majka i

dijete“. U ljeto 1992. godine već smo donekle

obnovili rad Židovske općine. Većina članova se

vratila, pridružili su nam se neki novi članovi i

općina je nastavila uspješno djelovanje u skladu s

dobrom židovskom tradicijom.

Darko Fischer

IN MEMORIAM BRANKO LUSTIG (1932 – 2019)

Napustio nas je Branko Lustig, istaknuti

filmski producent, dvostruki dobitnik Oscara i

Zlatnog globusa, poznati Osječanin i čovjek od

čije životne priče zastaje dah. Život mu je donio

lijepe i one manje lijepe trenutke, ali sve kroz što

je za svoj životni vijek prošao ostavilo je trag na

njemu i učinilo ga izuzetno tolerantnom osobom,

punom razumijevanja, osobom koja je činila sve

što je u njenoj moći kako bi svoja iskustva

prenijela drugima, ostavila svijetu svoju priču u

nasljeđe te potaknula etički ispravno djelovanje,

kako kod mladih tako i kod starije populacije.

Njegov životni put bio je sve samo ne običan. Od

malenog, bezbrižnog dječaka iz židovske obitelji,

do zloglasnih logora, crvenog tepiha i stajanja

rame uz rame s velikim filmskim zvijezdama.

Branko Lustig rođen je 10. lipnja 1932.

godine u Osijeku, od oca Mirka i majke Vilme.

Otac mu je radio kao natkonobar u osječkom

hotelu Central (što će se kasnije pokazati kao jako

važan podatak), a majka mu je bila domaćica.

Živio je na osječkom korzu jedan miran i skladan

život, kako i dolikuje tako malenom dječaku, sve

do 1941. kada mu se svijet doslovce preko noći

okrenuo naopako. Iz svima poznatih, ali i dan

danas neshvatljivih razloga, sa svojom obitelji

morao je napustiti rodni grad. Branko i njegova

obitelj pobjegli su u Čakovec gdje su ostali sve

dok mu otac nije pobjegao iz radne službe. Nakon

toga, Branka i njegovu majku kao taoce 1943.

odvode u logor Auschwitz. Kada je to doznao,

njegov otac se vratio kako bi spasio obitelj, ali za

to je tada već bilo prekasno. Otac mu je ubijen 15.

ožujka 1945. što on i majka saznaju tek nakon što

se rat završio. Po dolasku u logor razdvojili su ga

od majke. Nju su odveli na rad u tvornicu oružja u

Essen, a njega u rudnik ugljena. Za vrijeme

boravka u logoru mislio je da su mu majku ubili.

Dani provedeni u logoru bili su mučni i donijeli su

mu psihičke i fizičke probleme, koji su ostavili

trajne posljedice na njega. U nekoliko intervjua

rekao je kako u snu često plače i vrišti zbog

noćnih mora, te da ponekad kada se probudi

osjeća strah. U logoru je obolio od upale pluća,

kasnije i od tifusa, a prilikom vožnje u vlaku za

vrijeme marša smrti stradala mu je noga koju je

kasnije ipak uspio izliječiti. U logoru je, pukom

srećom, dva puta izbjegao sigurnu smrt. Naime,

kada je obolio od upale pluća odveli su ga u malu

logorsku bolnicu gdje ga je pod svoje uzeo jedan

oficir koji mu je dao posao da čuva guske. Jednom

prilikom dok je čuvao guske, zaspao je. Kada ga

je oficir našao kako spava počeo ga je tući. U tom

trenutku on je zapomagao na hrvatskom jeziku te

ga je oficir upitao tko mu je otac. Tu dolazimo do

detalja s početka ove priče. Navedeni oficir bio je

iz osječke Retfale, a njegov otac često je zalazio u

hotel Central gdje mu je upravo Brankov otac

davao kavu i rakiju, a da za to nije uzimao novac.

Oslobođenje je dočekao u logoru Bergen-Belsen.

29

Tada je bio u jako lošem zdravstvenom stanju, ali

ga je spasio vojnik jugoslavenske kraljevske

vojske koji ga je smjestio na par dana u svoju

baraku dok se ne oporavi. Od istog tog vojnika

saznao je da mu je majka živa. Nakon što mu je

ispričao svoju životnu priču vojnik mu je rekao

kako je istu tu priču čuo od jedne žene prije

nekoliko dana. I put pronalaska majke bio je

trnovit, a kada ju je napokon pronašao vratili su se

u Čakovec misleći da će tamo pronaći Brankovog

oca, za kojeg tek tada saznaju da je ubijen. Nakon

pakla logora, Branko i njegova majka sele u

Zagreb gdje on upisuje tehničku školu. a kasnije i

glumu na Akademiji. Prvi bliski dodir s filmom,

gdje se ustvari i dogodila ljubav prema njegovom

životnom pozivu, dogodio se u Jadran filmu.

Ključni događaj u njegovoj karijeri bio je odlazak

u Ameriku gdje upoznaje Stevena Spielberga s

kojim se gotovo pri prvom susretu sprijateljio

ispričavši mu svoju životnu priču. Sve ostalo je

povijest. Godine 1994. osvaja Oscara za

Schindlerovu listu, a 2001. za film Gladijator. U

svojoj bogatoj karijeri surađivao je s brojnim

filmskim zvijezdama, upoznao je važne državne

dužnosnike diljem svijeta, vidio sjaj Hollywooda,

okusio život u Americi, a naposljetku se ipak

vratio u Hrvatsku. Organizirao je turneju po

hrvatskim gradovima i podučavao učenike

osnovnih škola o Holokaustu, predavao na

Akademiji, Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je

počasni doktorat, a sa Spielbergom je osnovao

Zakladu Shoah na Sveučilištu Južne Kalifornije.

Također je pokrenuo i Festival tolerancije (prvi

put organiziran pod imenom Festival židovskog

filma Zagreb 2007). Uz brojna filmska priznanja

odlikovan je i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i

Danicom za zasluge u promicanju međunarodnog

položaja i ugleda Republike Hrvatske.

Romana Pavlov s Brankom Lustigom u Budvi

Unatoč svemu što je prošao, tvrdio je kako

ne osjeća mržnju i želju za osvetom. Bio je velik

čovjek, a njegov odlazak veliki je gubitak za

židovsku zajednicu, svijet filma, ali i cijeli svijet,

za koji je neumorno sanjao da će postati bolje

mjesto. Na svima nama ostaje da se trudimo to

ostvariti!

Marija Čer-Krnjaić

Izraelski predsjednik Reuven Rivlin u pismu Lustigovoj obitelji, nakon njegove smrti:

„Mi, građani Izraela, pridružujemo vam se u tugovanju za preminulim Brankom Lustigom – bio je dobar

čovjek, ponosan Židov, ponosan Hrvat i primjer svima nama!“

Steven Spielberg:

"Slomilo mi se srce kada sam saznao da je otišao. Moje su misli s njegovom obitelji i prijateljima. Kada smo

se prvi puta našli da razgovaramo o 'Schindlerovoj listi', on je inzistirao da su njegove dotadašnje filmske

nagrade nevažne za taj projekt, i da je njegova kvalifikacija za rad na tom projektu jedna i jednostavna.

Zavrnuo je rukav i pokazao broj iz Auschwitza tetoviran na zapešću. To me ostavilo bez riječi, i u tom

intimnom trenutku rodilo se naše prekrasno prijateljstvo koje je potrajalo gotovo tri desetljeća."

30

Recenzija: DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ (2019)

Hrvatski film Dnevnik Diane Budisavljević u žanru dokumentarni i igrani film – drama, promoviran

je na Filmskom festivalu u pulskoj areni 18. srpnja 2019. godine.

Proglašen je najboljim filmom pulskog festivala, nagrađen nagradom publike, nagradom za najbolju režiju,

montažu i glazbu.

Redatelj: Dana Budisavljević

Scenarij: Dana Budisavljević i Jelena Paljan

Glazba: Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz

Montaža: Marko Ferković

Glavne uloge: Alma Prica, Mirjana Karanović, Igor Samobor

Redateljica Dana Budisavljević radila je na filmu deset

godina, po njenoj izjavi, zbog težine teme i opsežnosti materijala. Dana Budisavljević, redateljica

Kratak sinopsis:

Austrijanka Diana Budisavljević, bila je

udana za liječnika Julija Budisavljevića i živjela je

u Zagrebu sa suprugom, dvije kćeri i unukom

životom zagrebačkog visokog društva. U jesen

1941. godine doznaje da Židovke i Srpkinje s

područja Korduna i Kozare odvode s djecom u

ustaške logore gdje majke odvajaju od djece.

Iz dokumentarnog priloga filmu vidljivo je u

kojim neljudskim uvjetima gladna i bolesna djeca

žive. Umiru najčešće od dizenterije, napadnuta

ušima, stjenicama i raznim bolestima. Židovska

općina Zagreb šalje jedno vrijeme humanitarnu

pomoć, ali vremenom ta pomoć izostaje.

Lijevo: Alma Prica, desno: Diana Budisavljević

Koristeći svoje austrijsko podrijetlo, Diana

apelira na vlast, Crkvu i Crveni križ da spase tu

djecu. Nitko ne preuzima odgovornost i brigu za

tu siročad ostavljenu u ustaškim logorima bez

roditelja. Upornim zamolbama dobiva dozvolu da

može slati hranu, novac i lijekove, te s nekoliko

prijatelja od 1941. do 1945. godine uspijeva

spasiti i udomiti oko 10 000 srpske djece.

U filmu se pojavljuje troje preživjelih iz

tih logora smrti, danas ljudi u visokoj životnoj

dobi, koji za potrebe filma, posjećuju mjesta

svoga tužnog djetinjstva i svjedoče o strahotama

koje su preživjeli.

Za svo vrijeme akcije spašavanja djece,

ova hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti

vodi dnevnik i opsežnu kartoteku s imenima

spašene i udomljene djece. No, dolaskom

komunističke vlasti 1945. godine, ona zbog svoga

germanskog podrijetla postaje nepodobna osoba i

kartoteka joj biva oduzeta, a time i identitet

spašene djece, koja usvojena najčešće u

zagrebačke obitelji, nikada nisu saznala svoj pravi

identitet.

Iz dnevnika, koji je nakon njezine smrti

1978. godine našla njena unuka, saznajemo o

herojskoj ulozi ove žene kojoj je život često bio

ugrožen, ali koja poručuje da njezin život nije bio

vrjedniji od života nedužne siročadi.

Nada Valentić-Endt

31

INTERVJU:

Stefan Sablić

Povodom nedavne suradnje Židovske općine Osijek s poznatim beogradskim redateljem i glazbenikom

Stefanom Sablićem, kao i njegovom grupom Shira U'tfila, sa Stefanom je razgovarala urednica Menore.

Kada si odlučio baviti se režijom i kako si počeo?

Mislim da sam tokom poslednje dve godine srednje škole počeo da se interesujem za literaturu, posebno za

dramsku literaturu. Tada sam počeo i da se aktivno spremam za mogućnost polaganja prijemnog ispita za

režiju. Ipak istvoremeno sam bio veoma zaljubljen u klasičnu muziku i spremao sam program za upis na

muzičku akademiju. Od toga sam na kraju nekako odustao onda kada sam već bio primljen na režiju.

Koliko je teško pripremiti predstavu? Na što sve treba obratiti pažnju?

Pretpostavljam da je veoma teško napraviti zaista dobru predstavu, ponekad je teško napraviti i lošu, ali to je

verovatno ipak lakše. Ustvari ne bih znao, jer ja sam pravio samo dobre predstave :) U lošim uslovima i

okolnostima u kojima se sve češće radi, mislim da zaista nije lako napraviti nešto dobro i mora puno

okolnosti da se poklopi, ali i da se ima puno sreće.

Je li to stresan posao? Ili te opušta i veseli?

Mislim da je prilično stresan posao mada opet i to zavisi od toga gde radiš, s kim radiš, u kom pozorištu, koji

tekst, da li je pisac živ ili ne . Ponekad se desi da sa lakoćom uradim veoma dobru predstavu, a isto tako

nekad se neočekivano namučim. Ima puno toga što ne zavisi direktno od mene i to je ono što je, makar

meni, često veoma stresno. Ta neizvesnost i zavisnost od toliko drugih faktora.

Koje si sve predstave režirao?

To baš i ne bih moglo da stane u ovaj intervju, osim ukoliko nameravate da čitavo izdanje meni posvetite.

Šalim se, ali stvarno radio sam puno predstava, mislim oko tridesetak, možda i više. Prestao sam da brojim.

Radio sam puno savremene drame, opere, domaćih pisaca, savremenu klasiku, mjuzikle. Nekako se

spontano desilo da sam radio dosta tekstova koji su bili vezani na neki način za jevrejsku tematiku ili pitanja

manjina. Moja prva predstava bila je “Veče dorćolskih Jevreja” u Rexu, zatim sam radio Elektru (Danilo

Kiš), Plavu Jevrejku (Isak Samokovlija), U poseti kod gospodina Grina (Džef Baron), Hindus hoće u Bronks

(Izrael Horovic) itd. Većina ovih predstava izvodile su se mnogo puta i putovale na razne festivale,

32

uključujući one u Hrvatskoj. Zahvaljujući dobroj saradnji sa židovskim općinama u Hrvatskoj, godinama

sam gostovao sa raznim predstavama kao i koncertima i mislim da je to bilo uvek na obostrano zadovoljstvo.

Radio sam u mnogim gradovima u Srbiji, nešto malo sam imao priliku da radim i u Tel Avivu, gde sam

studirao postdiplomske studije iz režije. Poslednjih godina sam radio nekoliko puta u Podgorici. Nadam se

da ću imati priliku da nešto režiram i u Hrvatskoj. Trenutno radim jednu novu predstavu u Ateljeu 212 po

tesktu Nikolaja Koljade i to će biti svetska praizvedba teksta “Lažljivice”.

Kako si odabrao baš "Adresat nepoznat"? Što te privuklo? Kako općenito odlučiš da ćeš baš tu predstavu

odabrati?

Mislim da ima skoro dvadeset godina od kada sam prvi put pročitao Adresat nepoznat na engleskom i

odmah odlučio da želim to da radim. Vrlo brzo sam to preveo i u prvoj postavci ove predstave igrali su

Predrag Ejdus i Mladen Andrejević. Ta predstava imala je premijeru u Beogradskom Dramskom Pozorištu,

gde se dugo igrala. Nažalost, upravnik BDP-a nije bio zainteresovan za ovaj rimejk, tako da je ispalo da ova

predstava nažalost nema kuću u Beogradu. Ona je premijerno izvedena u beogradskoj sinagogi “Sukat

Šalom” kao projekat Saveza Jevrejskih Opština Srbije, a povodom obeležavanja Međunarodnog dana

Holokausta.

Ta mala ljudska priča o dva velika prijatelja uoči Drugog svetskog rata spada u jednu od najsnažnijih osuda

fašizma u literaturi. Pisana je ’38. Godine, ali veoma je ispred svog vremena. Može se reći da ima jedan

proročki kraj koji govori o novoj karakteristici Jevreja, koji neće mirno prihvatiti da bude žrtva, već će

uzvratiti, te se čak i hladnokrvno osvetiti.

Predstava u Osijeku je bila pun pogodak, publika je bila oduševljena i kazalište puno. Kakav je osjećaj znati

da si baš ti (zajedno s glumcima, naravno) učinio da se ljudi tako dobro osjećaju? Kakav je osjećaj usrećiti

toliko ljudi, premda bi se u ovoj predstavi moglo reći i rastužiti, ali u svakom slučaju, dotaknuti toliko ljudi?

Naravno da je osećaj dobar. Bili smo veoma zadovoljni reakcijama kako u Zagrebu, tako i u Osijeku. Još

snažniji osećaj imaju glumci koji to izvode, oni osećaju bukvalno tokom same predstave kako publika s

koncentracijom i pažnjom reaguje i prati predstavu. Mislim da su i ovi mladi glumci, Stefan Trifunović i

Jovan Belobrković (koji igra u alternaciji s Markom Janketićem), prepoznali snagu i aktuelnost ove

predstave u našem vremenu. Mi živimo u vreme ponovnog porasta antisemitizma i fašizma u celoj Evropi, a

pogotovo na našim prostorima gde je prekrajanje istorije i rehabilitacija zločinaca skoro svakodnevna pojava

i gde se manipuliše podacima i istorijskim činjenicama o Holokaustu za dnevno političke potrebe. Ova

drama razotkriva mehanizam kako jedan običan, osrednji čovek, malograđanin, postaje monstrum. Lik

Martina na neki način rasvetljava kako se to desi. Mislim da on ima jednu veliku energiju, ubedljivost i

strast koja govori o tome koliko su nam nažalost prepoznatljive teze koje on iznosi.

Gdje ste sve do sada gostovali s ovom predstavom i kakav vam je daljnji plan?

Imali smo nekoliko gostovanja u Srbiji, između ostalog u Subotici na jesenjem festivalu jevrejske kulture, i

evo imali smo sada ova tri izvođenja u Zagrebu, Osijeku i Daruvaru. Sledeće izvođenje je u Zrenjaninu 27.

januara i ovom prilikom povodom Međunarodnog dana Holokausta. Nadam se da ćemo u skorije vreme

imati priliku da gostujemo u Sarajevu ili Ljubljani.

Meni je poznato da si ti izvrstan glazbenik. Tvoja grupa Shira U'tfila gostovala je u Osijeku ove godine za

Pesah i dolazite opet u Belišće za Hanuku. Vaša je kvaliteta prepoznata u gradu na Dravi i uvijek ste nam

dragi gosti, publici se sviđa sefardska glazba. Putujete li često i gdje najviše svirate?

Upravo sam se vratio iz Izmira gde smo imali koncert u okviru internacionalnog festivala “Muzika

Mediterana”, koji je organizovao grad Izmir. Nastupali smo u jednom prelepom ambijentu stare crkve Aya

Vukla koja je danas kulturni centar. Mi izvodimo sefardsku muziku, na jeziku koji se naziva jevrejsko-

španski ili Ladino. Ta muzika se pevala, prenosila i komponovala širom Mediterana od 15. veka, pa sve do

danas. Vremenom, priključivala je u svoj repertoar uticaje svih onih tradicija sa kojima se susretala, među

kojima su naravno balkanska, španska, otomansko–turska i arapska muzička tradicija. Sve su to veoma

33

bliske muzike i baš ovaj nastup u Izmiru je nekako ponovo oživeo duh te tradicije preplitanja pesama, jezika

i kultura, ne samo na sceni, već i u publici koju je činio zaista jedan čitav spektar nacija i konfesija koji su

svi iskreno uživali u muzici. Bilo je tu puno muzičara sa svih strana sveta, vrhunskih muzičara koji su došli

na koncert i sa kojima smo se posle družili i svirali.

Inače dosta putujemo, imali smo puno koncerata, uglavnom je to bila Evropa, to su festivali raznih vrsta i

poslednjih godina nekako sve više širimo taj spektar muzičkih žanrova, koje pokrivamo tako da sviramo i

jevrejska venčanja koja traže uglavnom klezmer ili neku savremeniju izraelsku muziku. Ovog proleća

trebalo bi da imamo napokon spreman taj novi album, poslednji je izdat još pre 6 godina u Holandiji. Inače

ime grupe je Shira U’tfila, što u prevodu sa hebrejskog znači Pesma i molitva.

Koji ti je koncert posebno ostao u pamćenju?

Ostao mi je u pamćenju koncert u prelepoj sali u Concertgebouw u Amsterdamu.

Od kada postoji bend Shira U'tfila?Možeš li mi nabrojati članove benda?

Bend je osnovan 2000. godine. Osim mene koji pevam i sviram ud (arapska lauta), članovi su Ivana Munđa

– vokal, Filip Krumes – violina, Sinan Aćifović – klarinet, Srđan Đorđević – kontrabas, Goran Milošević –

perkusije i ponekad je sa nama i Elad Gabay iz Jerusalima koji svira kanun.

Očito si svestran - sviraš, komponiraš, obrađuješ kompozicije, režiraš... Što još radiš?

Pored toga što sviram ud kao glavni instrument oduvek sam želeo da sviram i kanun (trapezoidna položena

citra) koja je neka vrsta orijentalnog klavira. To je temperovan instrument, ali sa velikim mikrotonalnim

mogućnostima koje mu omogućava sistem osmišljen početkom 20. veka koji se zove mandal. Danas već to

mogu reći dobro radim i imao sam nekoliko nastupa i gostovanja s ovim instrumentom. Osim toga

strastveno, iz meni nepoznatih razloga i beznadežno, pokušavam da usavršim španski jezik.

Što je lakše - baviti se glazbom ili kazalištem? A zanimljivije? U čemu ti više uživaš?

Iako obično kažem da je sa glazbom lakše mislim da je slično i podjednako za mene u svakom pogledu.

Volim da se bavim i jednim i drugim poslom. Možda više uživam u muzici, jer ima manje stresa, manje

napetosti i neizvesnosti, uvek je ista ekipa i znam šta od koga mogu da očekujem.

Imaš sina Leona, a nedavno si dobio i kćerkicu Dinu, kako uspijevaš uskladiti privatni život s toliko obaveza

i putovanja?

Mislim da imam vremena za sve i da dosta vremena sa radošću posvećujem i svojoj porodici. Leon je

krenuo u školu i sa njim volim da se družim, da pričam, da vozim bicikl, plivam, ronim, skijam uglavnom

sve ono što inače volim da radim sa nekim drugom.

Svima je poznata tvoja majka Jelisaveta Seka Sablić - koliko te u životu obilježavalo biti sin tako poznate

osobe? Je li ti više pomagalo ili štetilo? Jesi li imao osjećaj da se trebaš više dokazivati da bi ljudi shvatili

koliko si talentiran, te da je tvoj uspjeh posljedica tvoje kvalitete i tvog truda?

Nije me ništa obeležavalo, nisam se time uopšte bavio. Ponekad mi je dosađivalo kada je zaustavljaju ljudi

na ulici poznati i nepoznati, kada mi svi stalno poručuju pozdravi majku ili ono kada me predstavljaju - ovo

je sin Seke Sablić. Niko ne moze da zna koliko mi to pomaže ili odmaže a najmanje ja, verovatno se svi ti

odgovori nalaze u dubokoj tami moje podsvesti.

Hvala ti puno što si odvojio svoje vrijeme i našim čitateljima otkrio detalje svog poslovnog i privatnog

života. Veselimo se druženju u Belišću!

34

NOVA KNJIGA HRVOJA VOLNERA

Nakladnička kuća „Srednja Europa“ je u

lipnju 2019. izdala knjigu Hrvoja Volnera: „Od

industrijalaca do kažnjenika „Gutmann“ i

„Našička“ u industrijalizaciji Slavonije“. Knjiga je

rezultat višegodišnjeg istraživanja arhivske građe

Državnog arhiva u Osijeku, arhivskih fondova o

strukovnim organizacijama trgovaca i

industrijalaca, tvrtke Samuel Heinrich Gutmann iz

Belišća, kazneno pravnih spisa nastalih u sudskom

procesu protiv korupcije u Kraljevini Jugoslaviji,

tzv. Našički proces, kao i na jednako vrijednoj

objavljenoj građi Šumarskog lista (glasila

Šumarskog društva) i mnogim drugim izvorima.

Tvrtku Gutmann ubrajamo u pionire

industrijalizacije na području Slavonije. Nedaleko

rijeke Drave, pored Valpova, 1884. otvaraju

pogone za preradu drveta, odakle uskotračnom

željeznicom - promjera 100 cm (širina tračnica

Osječkog i Zagrebačkog tramvaja) - povezuju

šumske manipulacije širom podravske Slavonije.

Od Osijeka preko Belišća i Valpova, Donjeg

Miholjca, Slatine, sve do Voćina, u razdoblju do

sredine 60-ih godina prošlog stoljeća prometuje

Slavonsko-podravska željeznica sa civilnom i

industrijskom svrhom.

Tvrtka se bavi proizvodnjom piljene građe,

kemijskom industrijom (proizvodi suhe destilacije

drveta kao i tanin), posjeduje kvalitetnu remontnu

radionicu sa svrhom održavanja voznog parka na

prugama, proizvode i teglenice za prijevoz robe

Dravom, a grade i željezničke mostove. Tvrtka u

sezoni šumskih radova zapošljava preko 2000

radnika, u vrijeme velike ekonomske krize 1929-

1934. zadržava oko 800 stalno zaposlenih radnika.

Našička tvornica tanina i paropila d.d. (ili Našička

d.d.) nesmiljena je konkurencija Gutmannima,

nastaje oko sličnog vremena, a kako Gutmanni

grade Belišće, tako Našička gradi Đurđenovac. U

produkcijskim odnosima, Našička d.d. je prva u

Europi, sa sestrinskim firmama širom Europe i

skladištima od Tel Aviva do Buenos Airesa.

Tvrtka Gutmann je broj dva u Europi, no

posjeduje vlastite šume koje su se 1910.

procjenjivale na 50.000 jutara. Baruni Gutmanni

su oko tog vremena bili najveći zemljoposjednici

u Slavoniji.

Knjiga analizira poslovne i vlasnčke

odnose unutar tvrtke Gutmann od vremena

osnivanja Belišća, sve do eksproprijacije

vlasništva obitelji Gutmann u Slavoniji 1941. i

1945. godine. U navedenom razdoblju obitelj

posluje u različitim poslovnim uvjetima na koje

presudno utječu političke prilike. Od potpuno

slobodnog poslovanja u okvirima Austro-Ugarske

Monarhije, do ograničenja u vremenu od osnutka

južnoslavenske države. Pod ograničenjima se

analiziraju pokušaji izvlaštenja Gutmanna kao

državljana neprijateljske zemlje (Mađarske),

ograničavanje u raspolaganju privatnim

vlasništvom (šume), uvjetovanje poslovanja

različitim koncesijama politički eksponiranim

pojedincima (korupcija), itd.

Knjiga u analizi izvora trgovačkih i

industrijskih udruženja osječkog komorskog

područja nastoji ocrtati konture slavonskog

društva u vrijeme modernizacije, od zadnje

četvrtine 19. stoljeća sve do kraja Kraljevine

Jugoslavije. Izvori objavljeni u Šumarskom listu

ukazuje na sukob ondašnje šumarske struke i

interesa različitih domaćih i stranih trgovaca

drvetom, ali se daje i prikaz povijesti trgovine

drvetom. Poglavlje o Našičkoj aferi ukazuje na

antisemitsku klimu koja nastaje u Kraljevini

Jugoslaviji nakon velike ekonomske krize i

pobjede nacista u Njemačkoj.

Dok u Kraljevini Jugoslaviji korupcija

stvara prepreke modernizaciji i većim stranim

ulaganjima, poslovne prilike po osnivanju ustaške

države postaju nemoguće. Kraj epohe Gutmanna u

Belišću počinje ubojstvom baruna Ernesta

Gutmanna u Jasenovcu 1942. godine, a završava

streljanjem njegovog brata baruna Viktora

Gutmanna po odluci Okružnog narodnog suda u

Zagrebu nakon oslobođenja 1946. godine.

Hrvoje Volner

35

Obiteljski seminar - Mišpoha

Tuheljske toplice, 7.-10. studeni 2019.

Ideja za održavanjem obiteljskog seminara

pojavila se tijekom ljeta, a u prvim rujanskim

danima program je počeo dobivati svoje prve

obrise. Među članovima Židovske općine Zagreb

sve je brujalo o nadolazećem događaju i druženju

koje nas čeka. Nakon puno iščekivanja, konačno

je stigao studeni. Tijekom dugog vikenda, od 7. do

10. studenog 2019., održan je u Tuheljskim

toplicama Mišpoha seminar na kojemu je

sudjelovalo oko 60 sudionika iz Zagreba i okolice

– čak 14 obitelji.

Dolazak i okupljanje bili su predviđeni za

četvrtak, 7. studenog. Tijekom dana su sudionici

polako pristizali, pa smo se čak i prije službenog

otvorenja seminara svi uspjeli vidjeti „u hodu“.

Mlađi sudionici se nisu ni stigli raspakirati, a već

su se žurili okupati u toplim tuheljskim bazenima.

Iako se radni tjedan polako primicao završetku,

dio sudionika nije mogao odgoditi svoje obaveze,

pa je tako na otvorenju seminara u auditoriju

sjedila tek polovica prijavljenih, a ostatak nam se

pridružio u petak. Stoga je otvaranje bilo kratko.

Organizatori su srdačno pozdravili okupljene, te

im ukratko objasnili zašto je seminar kao Mišpoha

važan za zajednicu. Nakon uvoda u predstojeći

vikend, druženje se nastavilo ostatak večeri. Idući

dan je započeo kratkim programima, kako za

roditelje, tako i za djecu. Program kao takav

omogućavao je sudionicima da se na radionicama

međusobno upoznaju i zbliže, te da prodube svoja

znanja o židovstvu i zajednici. Tako su roditelji na

radionicama koje je održao rabin Luciano Moše

Prelević raspravljali o temama poput košer

prehrane ili, u duhu seminara, shvaćanja braka u

židovstvu. Također, u jednom od termina

organizirana je i hevruta, proučavanje odabranih

tema iz židovstva kroz prikladne talmudske

tekstove u parovima/grupama. S obzirom na

poprilično šarolik uzrast mlađih sudionika, naše

vrijedne madrihot organizirale su programe za čak

četiri dobne skupine koje su obuhvaćale najmanje

(ali uvjerljivo najaktivnije) „vrtićance“,

osnovnoškolce, te srednjoškolce. Ono što nas je

najviše veselilo, a što je svakako bio i jedan od

ciljeva ovog druženja, jest činjenica da je među

sudionicima bilo i obitelji koje iz raznih razloga

slabije posjećuju zajednička druženja i proslave.

Svakako su se u ta četiri dana sklopila nova

poznanstva za koja se nadam da će se nastaviti

izvan okvira samog seminara. Mlađi sudionici su

se kroz četiri radionice upoznali sa židovskim

vrijednostima. Naravno, zajednica i zajedništvo

smatraju se važnim pojmovima, odnosno

vrijednostima. Ono na čemu su djeca dodatno

radila bile su vrijednosti poput tzedaka, kao jedne

od osnova židovskog načina života ili pojmova

poput lashon hara, te načina na koje se isti mogu

prožimati kroz svakodnevni život. Ono u čemu se

ideja seminara najbolje ogledala su bili večernji

programi za obitelji, kada su roditelji i djeca

morali udružiti snage u nizu izazova. Nakon

kabalat šabata, odnosno havdala u subotu,

sudionici su se okupili kako bi testirali svoja

znanja o židovstvu na „Super Ješa“ kvizu, a u

subotu se odvijao pravi sudar mišića, moždanih

vijuga i motorike na poznatoj makabijadi. Ovim

putem moram primijetiti da su se roditelji na

makabijadi zabavljali više nego naši mlađi

sudionici, te je većina zadacima pristupala

poprilično koncentrirano i odlučno. A navijanja i

podrške definitivno nije nedostajalo. O onome što

se događalo u slobodno vrijeme (a bilo ga je

napretek), ostavljam Vama čitateljima da

raspravite sa sudionicima. No, mislim da nije

nedostajalo kupanja, smijeha i dobre zabave.

S obzirom na uspjeh ovogodišnjeg

seminara vjerujemo da će se isti ponovno održati,

naravno, uz želje da se ideja nastavi razvijati i

obuhvati još veći broj zainteresiranih.

Lea Kasabašić

36

KIBUC, NEKAD I SAD

Kibuc je kolektivna zajednica u Izraelu

koja se temelji na poljoprivredi, gospodarstvu i

industriji. Kibuc je započeo kao utopijska

zajednica, bazirana na socijalizmu i cionizmu.

Prvi su kibuc osnovali pioniri 1909. godine (kibuc

Degania).

U Izraelu ima oko 270 kibuca. Neki su

jako mali, sa svega 100 stanovnika, dok ih drugi

imaju preko 1000. Velika većina kibuca je

svjetovna, ali postoji i oko dvadesetak religioznih

kibuca.

Ne može svatko doći i živjeti u kibucu -

mora se prvo postati član kibuca. Da bi se to

postiglo, osoba mora proći proces koji se zove

"klita". Kandidat prvo godinu dana živi i radi u

kibucu kao i ostali članovi, te onda nakon godinu

dana svi članovi kibuca glasaju odobravaju li ili

ne novog člana kibuca (haver kibuc).

Kibuc je zajednica u kojoj svi članovi rade

i doprinose vođenju kibuca. Zauzvrat, osnovne

životne potrepštine: hrana, smještaj, zdravstvo i

odgoj su besplatni. Ako neki članovi kibuca rade

izvan kibuca, oni predaju svoju plaću kibucu, a

zauzvrat dobiju budžet ovisno o godinama i broju

djece.

Prvotno je kibuc zamišljen kao

socijalistička zajednica u kojoj svi imaju jednaka

prava i mogućnosti. Djeca su u prošlosti spavala u

spavaonicama s drugom djecom i o njima su

vodili brigu članovi kibuca, dok su se roditelji

brinuli o gradnji i razvitku kibuca. Svi su jeli u

zajedničkoj blagavaonici (hader ohelu).

U posljednje vrijeme neki su kibuci

privatizirani i došlo je do promjena u

komunalnom načinu života. Djeca danas žive s

roditeljima. Još uvijek postoji zajednička

blagavaonica ali ljudi dosta često jedu u svom

domu. U većini kibuca, za vrijeme praznika u

kibucu još uvijek ima zajedničkih aktivnosti i

proslava, te svečanih obroka. Međutim, članovi

primaju plaću ovisno o svom radu. Ipak se još

uvijek vodi briga o obrazovanju i zdravstvu

članova kibuca.

Kibuci su se u početku bavili uglavnom

poljoprivredom – imali su plantaže pamuka ili

voća, uzgajali su krave za mlijeko i meso, piliće,

ovce, avokado. Danas se način financiranja dosta

promijenio pa kibuci najviše zarađuju od

industrijskih postrojenja i visokotehnoloških

poduzeća.

Kristina Kohn-Di Castro, Izrael

IZ ŽIDOVSKE KUHINJE

Židovski čokoladni kolač bez nadjeva

Sastojci: 20 dag čokolade u prahu (može i rastopljena čokolada za kuhanje)

20 dag mljevenih badema

15 dag šećera

6 jaja

4 žlice maces brašna

2 žlice ruma

glazura od čokolade

Priprema:

Maces brašno prelijte rumom. Na niskoj temperaturi zagrijavajte čokoladu, šećer i 1 dl vode. Kada se sve

rastopi, dodajte bademe. Još malo zagrijte i ostavite da se ohladi. U hladno umiješajte jedan po jedan

žutanjak, maces namočen u rum i na kraju čvrsti snijeg od bjelanjaka. Pecite na srednjoj temperaturi 25-30

minuta.

Gore stavite glazuru od čokolade.

37

Humus

Sastojci: 300 g suhog slanutka, 2 žličice tahini umaka (od sezama)

ili 2 žlice lagano poprženog sezama, 2 češnja češnjaka, 1 žličica

soli, 6 žlica maslinovog ulja, 3 žlice soka od limuna, po želji

crvena mljevena paprika, peršinov list, chilli u prahu, kumin ili

papar (može se kombinirati i dva-tri začina zajedno)

Priprema: Dobro skuhajte slanutak koji ste namočili prethodnu

večer. Sačuvajte tekućinu od kuhanja. Stavite u blender sve gore

navedene sastojke i malo tekućine od kuhanja slanutka, ukoliko je

potrebno. Miksajte i dodavajte tekućinu prema potrebi. Začinima

dotjerajte okus. Kada nastane fino maziva smjesa, premjestite u

posudu za čuvanje i prelijte s još maslinovog ulja. Humus možete

koristiti kao dodatak uz falafele, kao namaz na kruhu ili macesu,

ili kao predjelo uz nareske.

ŠALE – odabrao Darko Fischer

Jakov traži parking

Jakov se žuri na važan poslovni sastanak u centru Tel Aviva, no nikako da nađe parking. Nervozan i ogorčen

pogleda u nebo i zavapi:

„Bože, nađi mi parking. Postat ću pobožan i dobar Židov. Ići ću u sinagogu, poštovat ću košer prehranu,

poštovat ću micvot…“

Upravo kad je to izgovorio, Jakov ugleda kako jedan automobil napušta parkirno mjesto i Jakov se odmah

ubacuje na to mjesto. Opet podigne pogled prema nebu i kaže:

„Bože, ne treba više, snašao sam se sam.“

Snimanje na video

Moric nazove rebea i kaže mu: “Znam rebe danas je večer za Kol Nidre, ali večeras je i utakmica moga tima,

moram to vidjeti”. “Nema problema” odgovori rebe, “pa zato postoje video rekorderi”. “Stvarno rebe” kaže

Moric, “mogu da snimim Kol Nidre?!”

Židovsko pitanje i odgovor

Zašto Židov na svako pitanje odgovara protupitanjem?

A zašto ne bi Židov na pitanje odgovarao protupitanjem?!

REBUS

D = N ,

38

Računamo uz hebrejski 18 : 2 = ___ ( _ _ _ _ )

5 x 2 = ___ ( _ _ _ _ )

9 - 8 = ___ ( _ _ _ _ )

3 x 2 = ___ ( _ _ _ )

10 : 2 = ___ ( _ _ _ _ _ )

6 + 2 = ___ ( _ _ _ _ _ )

8 : 2 = ___ ( _ _ _ _ )

3 + 4 = ___ ( _ _ _ _ )

12 – 12 = ___ ( _ _ _ _ )

9 : 3 = ___ ( _ _ _ _ _ )

12 : 6 = ___ ( _ _ _ _ _ _ )

Mala križaljka – upiši pojmove, a u posebno označenom stupcu pročitaj ime blagdana svjetlosti

1.

2.

3.

4.

5.

6.

VODORAVNO

1. Amajlija u obliku ispruženog dlana

2. Sustav zakona koji se odnose na dopuštenu i nedopuštenu hranu te na njihovu pripremu

3. Sedmerokraki svijećnjak, simbol židovstva

4. Sveta židovska knjiga s komentarima Tore

5. Blagdan sjenica

6. Ovnov rog u koji se puše na Roš Hašana

39

Dodjela plakete „Grb grada Belišća“ Dragutinu Kohnu za izuzetna ostvarenja i doprinos u

uspostavi bliske suradnje i prijateljstva Židovske općine Osijek i Grada Belišća

40

Plesna grupa „Haverim Šel IzraeL“ na Susretu nacionalnih manjina grada Osijeka 2019. g.