II. DIO RAZVOJ INDIVIDUUMA

TALIJANSKA DRŽAVA I INDIVIDUUM

Razlog razvoja Talijana u modernog čovjeka – ustrojstvo država: republika i tiranija.

Srednji vijek – čovjek se spoznaje kao rasu, narod, stranku, korporaciju, obitelj...

Budi se objektivno promatranje i odnos prema državi

Subjektivnost – čovjek kao duhovni individuum (npr.: Grci i barbari (tj.svi ostali))

Kraj 13.st. – sve vrvi od ličnosti

Dante – najnacionalniji glasnik (obilje individuuma), ne bi uspio drugdje u EU

14.st. – svi žele biti drukčiji od drugih, isticanje vlastitog

- nasilno gospodstvo – individualnost tiranina, iskorištavanje ili protekcija talenata (tajnik, činovnik, pjesnik, dvorjanik – primorani upoznati svoje unutarnje izvore)

- potlačeni trpe moralnu štetu, ali ne u individualnom karakteru – zbog političke nemoći jača svestrani privatni život

- bogatstvo i obrazovanost (ako se smiju pokazati) – povezani s municipalnom slobodom i postojanjem crkve koja nije identična s državom -> pogoduje stvaranju individualnogm mišljenja

- Odsutnost stranačke borbe omogućava dokolicu - politički indiferentan privatnik se može savršeno u tiraniji oblikovati

- novelisti – daju malo informacija ponašanj čovjeka, mjesto događanja – republikanski gradovi

- državnici i pučki vođe - često mijenjanje stranaka na vlasti – povoljno za razvoj individ.karaktera,; pojedinac izvršava i uživa vlast, dobra osobna egzistencija

- pobijeđene stranke – kao i podanici tiranskih država, ali imaju veću slobodu i sjećanje na vlast koju su izgubili, nada da će ju opet dobiti – snažniji individualizam;

Agnolo Pandolfini je takav, „O domaćinstvu“ – prvi program oblikovane privatne egzistencije, razračunavanje dužnosti individuuma i nezahvalne, nesigurne javnosti

Progonstvo - ili satre ili oblikuje čovjeka, u najnapučenijim gradovima puno ljudi koji dobrovoljno napuštaju svoja mjesta jer pol. ili ekonom. stanje ne odgovara (Firentinci u Ferrari, Lukežani u Veneciji – čitave kolonije)

Kozmopolitzam – razvija se u najunijih prognanika, najviši stupanj individualizma o Umjetnici naglašavaju nepovezanost ni s jednim mjestom – „Samo onaj koji je

sve učio nigdje nije stranac, makar i bez imutka i bez prijatelja – ipak je građanin svakoga grada i može bez straha prezirati promjene sudbine!“ –Ggiberti

o „Moja je domovina čitav svijet“ - Danteo „Gdje god da se učen čovjek nastani, tamo je dobra domovina“ – neki

humanist bjegunac

USAVRŠAVANJE LIČNOSTI

Izoštreni kulturno povijesni pogled prati propast izobraženih ljudi u 15.st.

1

Ne zna se je li im cilj zaobljavanje duševne i vanjeske egzistencije (koliko je to moguće u nesavršenosti zemaljskoga)

Ariosto – posebna individualnost u satirama, harmonično izjednačeni: ponos čovjeka i pjesnika, ironija prema vlastitim užicima, najtanja poruga i najdublja dobronamjera

Poticaj za oblikovanje ličnosti + snažna i svestrana priroda (u elementima obrazovanja tada) = svestrani čovjek, „l'uomo universale“ koji pripada isključivo Italiji

Srednji vijek – ljudi s enciklopedijskim znanjem

12.st. – svestrani umjetnici

Renesansna Italija – umjetnici koji na svim područjima stvaraju nešto novo i na svoj način, kao ljudi proizvode najjači dojam, svestranost na područjima duha

- Dante – pjesnik, filozof, teolog, („Božanstvena komedija“), izvor za likovnu umjetnost,

15.st. – stoljeće mnogostranosti čovjeka, svaka biografija spominje bitna sporedna zanimanja koja prelaze granice dilentantizma (npr. Firentinski trgovac i državnik – učenjak ova stara jezika, svo visoko obrazovani u obitelji, najbolji humanisti su učiteljima,

- Znanje humanista učitelja – zahtjevi mnogostranisti – poznavanje klasičnog života + primjena na stvarni život, sakuplja muzek naturalija, postaje moderni kozmograf, piše suvremenu historiju, prevoditelj Platonovih komedija, režiser predstava, oponaša sve moguće oblike antičke literature, djeluje kao sudac, tajnik i diplomat...

Leon Battista Alberti – u svemu prvi, svestrane tjelesne vježbe i gimnastičke vještone, glazbu uči bez učitelja, u oskudici studirao oba prava, u 24.g. obolio do iscrpljenosti, oslabilo mu pamćenje, prelazi na fiziku i matematiku, uči sve moguće vještine ispitujući umjetnike, učenjake, zanatlije svih vrsta, bavi se slikanjem, modeliranjem (sve prema sjećanju bez modela), drži da je svaki izum slijedi zakone ljepote nečim gotovo božanskim. Pisac (o umjetnosti, to su glavna svjedočanstva renesanse oblika, latinske pjesme u prozi, novele...) Znao često ozdraviti gledajući lijep krajolik, pripisuje mu se i dar proricanja, mogao zagledati u unutrašnjost fizionomije čovjeka..

Leonardo da Vinci – odnosi se prema Albertiju kao majstor prema dilet

MODERNA SLAVA

Moderan način vrednovanja.

U Italiji jednakost staleža nastupa prije tiranije i demokracije – počeci općeg društva, oslon u tal. i lat. literaturi

Slika rimskog svjetskog gospodarstva – vječna paralela talijanskom životu, svim nastojanjima i djelatnošću vlada ta moralna pretpostavka

Dante – teži za pjesničkim lovorom, kao publicist i spisatelj ističe svoja djela kao nešto novo, želi da ga tako svi vide.

Zna da mnogi ostaju razočarani osobnim poznanstvom sa slavnim čovjekom – tome kriva dječja fantazija ljudi, zavist, vlastita neprosvjećenost ljudi

2

U svom pjesničkom djelu ostaje čvrst nazor o ispraznosti slave, no njegovo srce se još nije oslobodilo čežnje za njom: RAJ – Merkurova sfera je sjedište blaženih, koji su težili za slavom; PAKAO – siromašne duše od njega traže da obnovi i održi njihovu slavu i spomen na zemlji; ČISTILIŠTE – duše mole samo za zagovor, na poznatom mjestu odbacije se požuda za slavom jer duhovna slava nije apsolutna nego ovisi o vremenu.

Nova generacija poeta – filologa – prisvajaju slavu u dvojakom smisli – sami postaju znamenitosti Italije kao pisci i historičari te svjesno raspolažu slavom drugih.

Vanjski simbol te vrste slav – ovjenčavanje pjesnika

Albertinus Mussatus – Dnateov suvremenik, okrunjen kao pjesnik u Padovi, slava koja graniči s obožavanjem (na Božić svi pred njegovu kuću u svečanoj povorci, pozdravi, darovi, paljenje svijeća...) sve dok nije pao u nemilost tiranina vladajuće kuće Carrara.

Petrarca – uživa kađenje tamjanom (samo za svece i heroje inače). Htio bi uživati slavu kasnije (kod potomstva), a ne kod suvremenika (to želi zabraniti)

U njegovim dijalozima o sreći i nesreći, jače naglašen sugovornik koji govori o ispraznosti slave. No ipak u životu mu se svidjela slava - slava prešla granice Italije, u rodnom gradu se svi brinu za njegovu kuću,

Kult rodnih kuća i kult grobova znamenitih ljudi (mjesto gdje je Petrarca umro, omiljeno boravište Padovanaca, tamo grade rasošne kuće)

Za gradove je pitanje časti posjeduju li kosti poznatih (Firenca 14.st. – pokušavaju svoju crkvu učiniti Pantonom – poznati tamo trebali doviti sjajne gorbove; Lorenzo Mafnificio tražio od stanovnika Spoleta da mu odstupe tijelo slikara Filipa Lippija) – štovalo ih se više od svetaca

Padova je u 16.st. vjerovala da posjeduje kosti svog trojanskog snivača Antenora i kosti Tita Livija; Mantova – 14.st kuje novac s Virgilovim poprsjem

Historiografija i topografija bilježe svaku slavu zavičaja, lokalni patriotizam topografa, slavohlepnost gradova

Micjele Savonarola – nabraja svece Padove, pa dodaje „znamenite muževe, koji nisu bili sveci, ali ipak svojim odličnim duhom i visokom snagom zaslužuju da budu priključeni svecima“ (u antici slavan čovjek smatran gotovo herojem)

Ne nabrajaju se previše ratnici, ali kažu da je to nadomješteno trajnošću dohovne slave – ratna se pokopa s tijelom, a ako traje za to su zaslužni učenjaci, zatim juristi, medicinari, plemići koji su primili i zaslužili vitešku čast, na kraju mehaničari, slikari i glazbenici kao najslavniji u svojoj struci (tu ima gomila nabranjanja imena što nisam stavila)

Lokalne dvorane slave – mit, legenda, literarrno proizvedeni ugled, divljenje građana.

Pisanje zbornika o znamenitim muškarcima i ženama, pjevanja o vizionarnim triumfalnim pohodima i idealnim, olimpijskim skupovima

Historiografi u svoja djela umeću karakteristike – nastaju zbirke biografija poznatih suvremenika (Filipp Villanij, Vespasian Fiorentin, Bartolomeo Facio, Paolo Giovi)

3

Sjever - posjeduje samo svetačke legende i pojedine povijesne opise knezova i duhovnika – još nezavisni od slave, tj. osobne popularnosti. Pjesnička slava – određeni staleži. Ime umjetnika samo ako je zanatlija ili cehovski čovjek

Poeta – filolog u Italiji – svjestan da dijeli slavu, neumrlost ali i zaborav:

Boccaccio – tuži se da slavi ljepoticu a ona je tvrda srca pa prijeti da će pokušati s prijekorima

Sannazaro – u 2 soneta prijeti vječnim zaboravom Alfonsu Napuljskom koji je pobjegao pred Karlom III.

Angelo Poliziano opominje kralja Ivana Portugalskog da se pobrine za lavu i neumrlost i pošalje mu materijal na stiliziranje jer će njegova djela ostati skrivena u „hrpi ljudske prolaznosti“

Talijanski humanisti dugo vladaju zapadnjačkim čitalačkim svijetom načinom prikazivanja i latinštinom, a njihovi pjesnici poznatiji od svih drugih nacija sve do 18.st.

(Krsno ime Ameriga Vespuccia postalo zbog njegovih putopisa ime četvrtog kontinenta)

Uz pripreme koje služe omogućivanju slave vidi se najveća taština i žeđ za veličinom:

Machiavelli – „oni su se prevarili i dokazali da slabo poznaju ljudsko častoljublje i požudu čovjeka za tim da mu se ovjekovječi ime. Koliko su, ne mogavši se istaknuti u nečem pohvalnome, težili da se istaknu u nečem sramotnome....“ (npr. ubojstvo firentinskog vojvode Aleksandea – težnja za savom počinitelja, Lorenzina Medicija)

MODERNA PORUGA I DOSJETKA

Moderno ruganje i podsmjehivanje – korektiv slavi i požudi za slavom, razvijenijem individualizmu

Srednji vijek – neprijateljske vojske, posvađani knezovi, vlikaši se razdražuju simboličnim ruganjem i obasipa stranu koja je podlegla sramotom.

Pod utjecajme ančičke retorike i epistolografije dosjetka je oružje u teološkim prepirkama, poezija razvija rugalice i prkosne pjesme.

Dosjetka – može postati samostalni element života kada se nalazi prava žrtva, izgrađeni individuum s ličnim pretenzijama (izvodi lakrdije, psine)

„Stotine starih novela“, kraj 13.st., cilj im je reprodukcija mudrih govora, duhovnih pripovjetki, basni u jednostavnoj formi – starost zborke može dokazati nedostatak poruge,

14.st. dolazi Dante - izražavanje prezira, najveći majstor veličanja komike. Petrarca – zbirke dosjetki po uzoru na Plutarha.

Franco Sachetti – novele, najkarakterističniji izbor poruge u Firenci (odgovori koji se daju u određenim situacijama, naicnosti koje izgovaraju polulude, dvorske budale, šaljivdžije, raskalašene žene)

Dosjetku često zamjenjuje drska insolencija, prosta prevara, blasfemija i gadost.

4

Nije poznati kako se žrtva i koliko često zadovoljila protuudarom da za sebe pridobije rugalice. Često zbog toga firentinski život postaje neugodan.

Pronalazač i pripovjedač šala je neizbježna figura – putovali po tiranskim dvorovima i imali od toga koristi.

Zabavan čovjek – „buffone“, prosti čankoliz. „Ako nisam pozvan, to nije moja krivnja“ i ide okolo po svadbama i gozbama. Viši šaljivci se smatraju knezovima i svoju dosjetku drže nečim suvremenim.

Dvojica najglasovitijih šaljivdžija 15.st. su župnik Arlott (Firenca) s finim dosjetkama, i dvorska luda Gonnella (Ferrara) – njihove lakrdije su same sebi cilj, postoje radi samo trijumda i zadovoljstva.

Papa Leon X. – osobita firentinska naklonost prema šaljivdžijama, volio ironizirati, on i njegov kardinal Bibbena podupiru vlastito karikiranje

Paridija svečanog i uzvišenog u obliku ophoda – čvrst položaj u poeziji.

Kraj 14.st. – izrugivanje imitacijama u sonetu petrarkističkom ljubavnim jadikovkama

Ma ismijava se sve redom – antika, pjesnici, pisci.. SVE (nabrajanja tko je što izrugivao)

Srednja renesansa – utvrđuje se praktična primjena dosjetke u finijem društvu (Gioviano Pontano – analiza pojedinačnih dosjetki)

Baldassar Castiglione – uči kako među otmjenim ljudima baratati dosjetkom – važno uveseliti ostale prepričavanejm komičnih pričica – odvaća od direktnih dosjetki, umjerenost u imitacijama, grimasama..

Giovanni della Casa – želi da se iz dosjetki izbavi namjera triumfiranja

Italija postala škola grđenja (15. i 16.st.) – obrazovanost podigla pokoljenje duhovitih nevježa, rođenik črčkara i opadača, međusobna zavist znamenitih ljudi. To su započeli filozofi – Filelfo, Poggio, Lorenzo Valla. Umjetnici su se mirno natjecali.

„Oštre oči i zli jezici“ – Firenca; Rim prava domovina divljeg paskvila i misaone satire + opća natipatija prema svećeničkoj vlasti, potreba svjetine da izmišlja najužasnije stvari. Tračanje..

Nanon nesreće Rima 1527.g. s bezbožnošću izumire i zlobni govor.

Pietro Arentino – najopakiji psovač novijeg doba, zadnjih 30 god provodi u Veneciji – tu je radio svoj „zanat“ – zagorčavao život ljudima o kojima piše – čak i za novce. O Veneciji mudro šutio jer ga nitko drugi nije htio. „Veritas odium parit“

(primjeri njegovog izrugivanja)

III.DIO Buđenje Antike

Rim, grad ruševina

Rasprava o Rimu koji je u antici bio slavniji nego u srednjem vijeku i početku renesanse – renesansni čovjek sanjari o slavnoj prošlosti grada

5

senator Brancaleone oko 1258. uništio 140 stanova starih rimskih velikaša – te zgrade gube svoj antički karakter, mijenja se topografija grada

rimske „ruševine“ (hramovi, grobnice, kipovi) se uništavaju – mramor od kojeg se prave se talio u vapno za gradnju novih zgrada

stanovništvo grada se ne razlikuje od pastira, jedino društveno događanje je nedjeljni odlazak na misu

papa Nikola V. (1447. – 1455.) donosi renesansni duh, potiče brigu o starinama

papa Pio II. posvećuje pažnju svim starinama Italije, a one u okolici grada posjećuje i opširno opisuje

- slijedi stare rimske ceste i vodovode, pokušava odrediti granice antičkih naroda oko Rima

Blondus, djelo Roma triumphans – prvi veliki pokušaj cjelokupno prikaza rimske antike sve u Italiji i okolici se povezuje sa gradom Rimom koji je bio nešto prvotno, kao da je

sve nastalo od Rima

organiziraju se rekreirane povorke rimskih imperatora

počinju iskopavanja i istraživanja ruševina – početak razvoja arheologije

prošlost grada Rima inspirira pjesnike i književnike, npr. Petrarca i Boccaccio

Stari autori

grčki i rimski pisani zapisi su imali puno veću vrijednost od spomenika i umjetnina, smatralo ih se vrelima sve spoznaje u apsolutnom smislu

oduševljenost prijevodima Aristotelovih i Plutarhovim spisa Boccaccio napravio prvi latinski prijevod Ilijade i Odiseje kolekcionari zaslužni za očuvanje mnogih antičkih spisa papa Nikola V. kupovao spise, u svojoj biblioteci imao 5 do 9 tisuća svezaka – bibiloteka

postala osnovom Vaticane Niccolo Niccoli trošio sav svoj imetak na spise, pomagali mu i Medici – njegova zbirka

postala javna nakon njegove smrti Urbinska biblioteka – osnovao je Federigo de Montefeltro

- sadržavala velik broj medicinskih djela, djela starih autora, ali i tada modernijih – Petrarce, Dantea i Boccaccija

Djela su se uglavnom prepisivala, rijetko kad su se nalazili/u biblioteku spremali originali Prepisivača je bilo malo i bili su visoko plaćeni, tražio se lijep rukopis pojava tiskanih knjiga – u početku postoji otpor prema njima Zanimanje za grčki jezik

Humanizam u XIV. stoljeću

6

popularnost Dantea u Firenci Firentinci ugledni u svijetu, među prvima razvijaju renesansni duh Dante – prvi potisnuo antiku u prvi plan kulturnog života Petrarca – svojom osobom reprezentirao stari svijet, oponašao sve vrste latinske poezije Boccaccio – u početku bio poznatiji po svojim mitografskim, geografskim i biografskim

zbornicima na latinskom jeziku vladala je opća misao da je antika najveća slava talijanskog naroda za pjesnika je bila vrlo važna ceremonija ovjenčanja pjesnika lovorovim vijencem smatralo se da su tu ceremoniju Rimljani preuzeli od Grka

Sveučilišta i škole

da bi humanizam mogao djelovati na obrazovanost, morao je prvo zavladati sveučilištima sveučilišta u početku imaju samo tri profesure: duhovno i svjetovno pravo i medicina kasnije je dodana retorika, filozofija i astronomija, koja je skoro uvijek bila povezivana s

astrologijom među sveučilištima su postojale otimačine za znamenitim učiteljima puno se sredstava ulagalo u obrazovanje namještenja su bila često privremena, čak samo jedan semestar – zbog toga docenti žive

skitničkim životom katkad su se morali obvezati da ono što su podučavali u jednom mjestu više neće ponoviti

u drugom bilo je i neplaćenih dobrovoljnih učitelja cilj humanista je bila profesura retorike pravnici i medicinari su imali jako visoke plaće i bili su cijenjeni – zbog toga se mnogi

filozofi nastoje iskazati na području prava i medicine tadašnja sveučilišta se razlikuju od današnjih – postojale su osobne veze, održavale su se

rasprave, koristio se latinski jezik, učitelji nisu bili stalni, nedostajalo je knjiga škole nisu ovisile o crkvi, već o gradskoj upravi, postoje i privatne škole mnogi humanisti odgajaju kneževsku djecu

Promicatelji humanizma

prci promicatelji su građani (osobito građani Firence) koji su zanimanje za stari svijet učinili glavnim ciljem svog života i dijelom postali učenjaci – kasnije to postaju i pape i kneževi

Firenca: Niccolo Niccoli, Giannozzo Manetti, Piero de Pazzi Vespansiano Medici: Cosimo Stariji i Lorenzo Magnifico strah i nepovjerenje Crkve prema humanizmu i prema pjesnicima – filozofima Leon X. to mijenja i postaje mecena humanistima od knezova se kao promicatelj ističe Alfonso Veliki Aragonski, kralj napuljski Federigo od Urbina, Sforze čak i mali kneževi tirani imaju humaniste na svom dvoru

Reprodukcija antike: Epistolografija i latinski govor

Republike, knezovi i pape vjeruju da se ne može bez humanista zbog dviju potreba: a) sastavljanja pisma i b) javnih svečanih govora.

Smatralo se da samo humanist ima obrazovanost i nadarenost koje su potrebne sekretaru. Najveći ljudi iz područja znanosti u XV. stoljeću služe državi.

7

Epistolografija (pisanje pisma)

Stil pisanja pisma je veoma važan, očuvati stil i u nevolji smatralo se propisom dobrog ponašanja i posljedicom navike. Stil pisanja nije u svih elegantan, većina se služi ukočenim činovničkim stilom u nečistoj latinštini.

Proučavaju se zbirke pisama Cicerona, Plinija i dr. U XV. stoljeću izdaju se naputci i formulari za latinska pisma, kao sporedna grana velikih gramatičkih i leksikografskih radova.

U XVI. stoljeću javlja se klasični talijanski stil u pisanju pisma, kojemu stoji na čelu Bembo. To je potpuno moderan način pisanja, namjerno se udaljuje od latinskog, ali je duhovno posve prožet antikom.

Govorništvo

Slušanje se smatra posebnim užitkom, slušanje govornika u narodu podsjeća na rimski senat i tako se mašta o njemu.

Elokvencija se potpuno distancirala od Crkve u kojoj je u srednjem vijeku tražila utočište. Bilo je svejedno kojem staležu pripada govornik, bilo je važno da je on virtuozno izrađen humanistički talent.

Na javnim govorima ističu se učeni knezovi koji dobro govore latinski i talijanski. Svečanim se govorima želi zadiviti papu Pija II., pozdraviti vladare, slaviti godišnjicu smrti poznatih knezova, pozvati u boj... Opsežni su i svečani govori povodom vjenčanja ili zaruka, no oni se provode u palačama, a ne u crkvama.

Od akademskih govora važni su govori novih profesora, no govorništvo je postalo tako zadivljujuća vještina da gotovo svako predavanje može prerasti u svečani govor. Tijekom govora se često citiraju antička djela, a govori znaju biti naporni i traju od 2-3 sata.

Latinska rasprava i historiografija

Rasprava je preuzeta od Cicerona. Rasprave su veoma opširne jer se tada prvi put nakon antike raspravlja o nekim Crkvi manje važnim pitanjima, tako se u njima gomila antička građa. Raspravu možemo razmatrati kao određenu vrstu književnog djela.

Razvoj historiografije, ona u antici mora biti stilski uzbudljiva, kao da na neki način mijenja poeziju. Od XVI. stoljeća javljaju se historiografi koji pišu materinjim jezikom. Takvu historiografiju osuđuju Firentinci koji pišu latinskim radi lakšeg razumijevanja i lakšeg širenja na ostale prostore Italije i Europe.

Opća latinizacija obrazovanja

Utjecaj filozofa na antičku kulturu, naročito Aristotelova Etika i Politika. Kad se govori o obrazovanju, ne govori se o općem obrazovanju, nego o izjavama pojedinih osoba ili učenih krugova. Za mnoge je antika i u obrazovanju bila samo moda, odnosno posjedovanje određenih knjiga i citiranje antičkih djela.

Popularna su grčka i rimska imena. Popularno je mijenjanje imena poslova, ceremonija, službi u stilu antički naziva.

Pojava ciceronizma = odricanje svakog izraza koji nije dokazan izvorima u historiografiji.

Vitruvijanizam arhitekata = pokret u obrazovanju prednjači analognom umjetničkom pokretu.

Novolatinska poezija

8

upotpunjavanje antičkog mita, ispunjavanje poetskih rupa u njemu, pojavljuju se i novoizmišljeni mitovi koji najljepše krajeve Italije napučuju prastanovništvog bogova, nimfa, genija, pastira...

nastaju opsežna epske pjesme u heksametrima biblijskog i ckrvenog sadržaja, kao i latinski epigrami, a u lakšoj vrsti poezije Talijane inspirira Katul.

u XVI. stoljeću dolazi do bombastičnosti u stvaranju, javla se patos, antiteza, hvaljenje principa

Pad humanista u XVI. stoljeću

još uvijek se govori, piše i pjeva prema naukama humanista, ali nitko im više ne želi pripadati. Optužuje ih se za oholost, razuzdanost i bezvjerstvo (glas protureformacije koja započinje).

tri elementa umanjuju njihovu krivnju: 1) prekomjerna blistava razmaženost kad im je išlo dobro, 2) nesigurnost njihove egzistencije, 3) utjecaj starog vijeka

pojava "čuda od djeteta", roditelji forsiraju svoju djecu, a ona nisu spremna na takav pritisak

humanisti gube pozicije u akademijama, a talijanska poezija zauzima mjesto latinske.

V. DIO V. DIO Društvenost i svečanosti

IZJEDNAČENJE STALEŽA

Od 12 st. plemići i građani zajednički obitavaju u gradovima → zajedničke zabave na dvorovima – jedina razlika između njih je u rodoslovlju (porijeklu);

dostupnost suvremenih književnih djela široj populaciji kao i obrazovanje u duhu antike mijenjaju srednjovjekovni status plemića;

humanističko gledište → o vrijednosti čovjeka ne odlučuje njegovo porijeklo epitet ˝plemenit˝ se stječe djelima, a ne porijeklom (Niccoli); većina plemstva se također kao i većina građana uključuje u trgovinu/pomorstvo i

obrađivanje vlastite zemlje dok u izoliranijim krajevima (poput Napulja) još postoji ˝staro˝ plemstvo koje vrijeme provodi u besposlici (˝privilegija˝ višeg staleža);

plemstvo se stilom života i društvenim statusom sve više stapa sa građanstvom viteštvo → polagano izumire jer renesansni vitezovi su svojim ponašanjem sve samo

ne vitezovi (nedolično ponašanje, nasilje, ˝inflacija˝ viteštva) – naziv ˝vitez˝ je nužan samo kako bi se moglo sudjelovati na viteškim turnirima;

bogatstvo i obrazovanost su mjerila društvene vrijednosti, i to bogatstvo samo ako omogućuje stjecanje višeg stupnja obrazovanja i dostupnost izvora znanja;

VANJSKA UGLAĐENOST ŽIVOTA

isticanje individuuma = isticanje u društvu;

Italija postaje kolijevka novih oblika mode u oblačenju, dekoru dvorova/kuća i umjetnosti;

pridavanje pozornosti odjeći → lijepa odjeća pridonosi savršenstvu ličnosti;

gotovo da nema razlika u odijevanju plemstva i građanstva

nose se perike i koriste razni preparati za bojanje kože i kose (posebno je privlačna plava boja) te koriste parfemi (i to i na životinjama, na pismima itd.)

9

posebna se pozornosti pridaje promoviranju čistoće i uljudnog ponašanja te se čak pišu i priručnici na tu tematiku ( Giovanni della Casa – Il Galateo) koji ujedno i služe kao upute za ispravno ponašanje u društvu;

njeguju se uglađenost i komfor kao odlike modernog renesansnog društva (npr. vožnja kolima po dobro popločenim cestama postaje privilegija i užitak dok se nekad vozilo kolima samo iz potrebe);

umjetnička nota i estetika se uvlače u sve čovjekove djelatnosti (stolarstvo, uređenost kuće) i rad te postaju bitan dio svakodnevice;

JEZIK KAO TEMELJ DRUŠTVENOSTI

jezik = temelj više društvene vrijednosti, najviša svjesna tvorevina narodnog života;

tijekom srednjeg vijeka formirao se tzv. curiale (dvorski jezik) koji se koristio na dvorovima i među dvorskim pjesnicima – u renesansi se taj jezik nastoji afirmirati kao književni jezik odnosno jezik svih obrazovanih ljudi (pod utjecajem Dante nameće se toskanski dijalekt kao temelj ˝jezika obrazovanih˝);

lijep i melodičan izgovor, kićeni govor i stilski nastup gledaju se kao osobite vrline koje svaki moderni čovjek mora imati – bitna je i nacionalna komponenta jer je ovakav način govora bio dostupan svim Talijanima i svako je njime mogao ovladati te su se njime Talijani jasno isticali među ostalim narodima Europe među kojima su još postojale jasne razlike u govoru i jeziku između plemića i građana, a nedostajala im je i spomenuta stilska komponenta kojoj se nije pridavala osobita pozornost

Talijanski jezik se vremenom mijenja i dopušta uvođenje riječi iz drugih jezika ukoliko te riječi stilski i melodijski zahtijevaju kriterije jezika obrazovanih – najljepši je onaj govor koji se najviše približava lijepo napisanim djelima;

VIŠI OBLIK DRUŠTVENOSTI

diskusije i savjetovanja o najvišim životnim ciljevima, njega slobodoumlja no istovremeno postojanje diletantizma oličenog u pompoznosti i kićenosti govora → jednako je bitno i što se kaže i kako se nešto kaže;

Firenca → društveni život je pod snažnim utjecajem literature i politike – formiraju se društveni klubovi (npr. platonička akademija) koji se bave teorijom, filozofijom i poezijom;

dvorovi → gube na značaju u odnosu na građanske salone i klubove

SAVRŠENI DRUŠTVENI ČOVJEK

cortigiano → čovjek koji posjeduje virtuoznost u svim vanjskim i duhovnim pitanjima, koji je samostalan i pravedan u donošenju odluka = plemenit;

posjedovanje iznimnih vještina u viteškim igrama i vrhunska fizička sprema;

poznavanje lijepe književnosti, stranih jezika, umjetnosti, sviranje instrumenta;

kako se u Italiji sve više njeguje odgoj i obrazovanje u skladu sa iznad spomenutim vrlinama talijanski učitelji postaju cijenjeni i traženi u Europi;

10

pučke igre → veslanje u primorskim krajevima i loptanje u kopnenim (blage veze nemam što oni misle pod loptanjem -.-'' );

glazba – njeguje se virtuoznost i individualnost u izvođenju, traže se novi zvukovi i novi instrumenti (usavršene orgulje, gravicembalo i clavicembalo);

Venecija → zbirke instrumenata – kada se na licu mjesta nađe dovoljno virtuoza odmah se izvodi koncert;

glazbeni diletantizam → svako može biti pjevač i glazbenik, bitan je samo dojam koji ostavlja na ljude, a ˝virtuoznost˝ je podložna subjektivnosti;

POLOŽAJ ŽENE

jednakost među spolovima u mogućnosti obrazovanja i dostupnosti literature;

težnja ka savršenstvu ličnosti

ne stavljaju se u odnos submisivnosti prema muškarcima nego se drže ravnopravnima (veličaju se žene koje posjeduju ˝muške˝ osobine, osobine heroja i ratnika – Caterina Sforza koja brani naslijeđe svojeg muža od Borgia);

KUĆANSTVO

izgraditi sređeno kućanstvo putem sređene ekonomije i racionalnog vođenja kuće te razumnog gledanja na odgoj, poslugu i uređenje samog ambijenta;

štednja ekonomskih resursa, ali ne na štetu dekora i dojma koji ostavlja kuća;

posebna pozornost se pridaje odgoju – djevojke se odgaja da budu odrješite i odlučne u vođenju kućanstva;

ladanjske vile → nastaju kao posljedica ljubavi prema životu na selu – komfor i dokolica

SVEČANOSTI

zajedničke svečanosti plemstva i građanstva → manifest ondašnjih moralnih, poetskih i religioznih ideala (u duhu antike);

u početku postoje 2 osnovna tipa svečanosti (i u Italiji i općenito na zapadu): misterij (dramatizirano Sv. pismo) i procesija (svečani ophod vezan u vezi s nekim crkvenim povodom);

misterije → pod utjecajem razvoja likovne umjetnosti i poezije postaju izrazito raskošne – iz nje nastaju lakrdija, svjetovna drama, pantomima s pjevanjem i baletom, također obilježene bogatim dekorom;

procesije → iz njih se razvija tzv. trionfo, odnosno kostimirani ophod na kolima i pješice, isprva duhovnog, a zatim svjetovnog karaktera – u njih spadaju i kneževske povorke, karnevalski ophodi i tjelovska procesija – i danas postoje neke njihove varijante no bez dramske komponente i bez maski koje gube na značaju vremenom;

11

alegorije – izrazito prisutne u satirama i recitacijama o svetim ili profano – idealnim likovima – često su prepompozne ili stilski neukusne, jedina je iznimka uspješnih alegorija u poeziji i svečanim ophodima;

sve alegorije su prikazane složenom, a istovremeno vrlo skladnom kompozicijom koja posredstvom prikaza likova i događaja jasno ukazuje na nekakvu ličnost ili aktualnu temu u društvu;

misterije → koriste se velike konstrukcije sa skelama za stvaranje pozornice koja se sastoji od prikaza Raja, Pakla, a u sredini između njih se nalazi prikaz zemaljskih događanja – iznimno visok umjetnički doseg i stavljanje naglaska na stvaranje snažnog dojma kroz bogat dekor i složenu opremu (prikaz leta anđela gdje bi ljudi žicama bili zavezani kako ne bi pali sa visine);

snažno nastojanje da nastup bude što realističniji (primjerice, izvođač koji je prikazivao Krista morao je nastupiti pun modrica i obliven krvlju);

pantomima → prikaz djela i podviga antičkih junaka te antičkih božanstava na raznim ceremonijama poput prijema istaknutih ličnosti ili na vjenčanjima;

crkvene procesije → religijski motivi u kojima se veličaju sveci i sam Krist, a heretici i teški grješnici prikazuju u podređenom položaju ili u patnji – također se naglasak stavlja na dekor i izazivanje što snažnijeg dojma;

profane procesije/trionfi → slične rimskim imperatorskim povorkama – izvodile se prilikom dolazaka velikaša, posebno kada su se vraćali sa vojnih pohoda (čak iako bi im velikaši bili neskloni → Francesco Sforza pri ulasku u Milano odbija pripravljena trijumfalna kola, a Alfonso veliki pri svojem ulasku u Napulj odbija svečani lovorov vijenac; );

karnevali → izvode se motivi iz povijesti antičkog Rima, pobjede slavnih rimskih imperatora, a postoje čak i religijski motivi poput boga Saturna te prikazi starorimskog gospodstva i drugi društveni motivi – sve je oličeno monumentalnim prikazima spomenutih motiva kroz razne konstrukcije pozornica na kojima su se nalazili izvođači u bogato ukrašenim kostimima i maskama;

ratničke igre → trke kolima, trčanje i sl. – po uzoru na stari Rim (izvodile su se većinom u Rimu);

bakljade → koreografija je prilagođena za noćno doba gdje su maskirani glumci izvodili razne točke držeći u rukama goruću baklju;

IV. DIO MORAL I RELIGIJA

MORALNOST Početak 16.st., kultura renesanse u Italiji doživjela vrhunac, pojava političke nesreće

mnogi smatrali da je uzrok nesreće u nemoralnosti naroda, prvenstveno Machiavelli koji otvoreno kaže da su „Talijani nereligiozni i zli“, i da „Crkva daje najgori primjer sa svojim predstavnicima“.

Neki smatrali da je antika nepovoljno utjecala Mišljenje da su humanisti bili razuzdani Italija početkom 16.st. u VELIKOJ MORALNOJ KRIZI! ČAST moderan se čovjek pomoću časti bori protiv nemoralnosti

12

Moralnu snagu koja je najviše djelovala protiv zla ljudi su našli u osjećaju časti, ali ona se ne nalazi u suprotnostima s njihovim velikim egoizmom, sa spremnošću na raznovrsne varke.

Opća najvažnija pretpostavka u opreci s moralom razvijenog Talijana je MAŠTA Ona mu pomaže u oslikavanju njegova budućeg bogatoga života Talijani onog doba bili su spremni za mnoga pretvaranja kako bi postigli određene

željene ciljeve, ali pritom nisu bili licemjerni Postojalo je opće suglasje da za uvrede i povrede tadašnja talijanska pravda nije davala

potrebnu zadovoljštinu i zakone, pa ju je svatko sam smio pribaviti OSVETA Vendette – nasljedne do nekoliko generacija, proširene u višim staležima ( puno

primjera osveta zbog obeščašćenih žena), redovnici ih pokušali malo smanjiti Indivudualna i grupna potreba osvete ljudi ju ne brane, ako nema dovoljno zakona

onda si svatko sam može pribaviti zadovoljstvo i to osvetom, treba biti duhovita, i neka spoji stvarno oštećenje i duhovno poniženje

Brak, tj. njegovo pravo se potpuno gazi Htjelo se živjeti posve samovoljno, ali ipak se nisu htjeli odreći obitelji LJUBAVNI MORAL indivudualno razvijena žena doživljava muževu nevjeru kao

poniženje i ruglo te mu se osvećuje hladnokrvno, u osvete se često upuštaju i očevi i braća

Pod utjecajem španjolske tijekom 16. st. raste ljubomora koja je bila jako nasilna, opadanjem španjolskog utjecaja ljubomora je prerasla u ravnodušnost

I u drugim zemljama nevjera je bila česta, samo što je individuum sa svojim zahtjevima bio slabije razvijen pa nije bilo osveta

Djevojke koje su bile izvan društva su bile najviše privlačne Mašta je glavni krivac što je svaka strast s vremenom postala jako žestoka i nekada

zločinačka U pravednost pravosuđa se nije baš vjerovalo Renesansna Italija izaziva dojam da su i u obična vremena veliki zločinci bili češći

nego u drugim zemljama, PLAĆENI zločin kao da je postao zanatom Okrutnost seljaka u nekim krajevima gdje nije prodrla kultura seljaci ubijali

svakoga stranca, a bili su svi religiozni Plaćenih zločinaca je najviše bilo u Napulju, u ostalim krajevima rjeđi, zavisi tko je

bio na vlasti i koliko su ljudi mogli platiti Među potajnim sredstvima zločina javlja se i ČAROBNJAŠTVO, ali u maloj mjeri

Osnovni nedostatak talijanskog karaktera iz viših staleža je ujedno i uvjet njegove veličine: RAZVIJENI INDIVIDUALIZAM. On brani prava i postaje zbog svoje osvete žrtvom, a želi i drži uspostavljanju svojeg unutrašnjeg mira. Nasuprot svemu objektivnome, on posjeduje osjećaj vlastite suverenosti i odlučuje u svakom pogledu samostalno, da bi ugodio svojim osjećajima časti, koristi, strasti i željom za osvetom. Sebični Talijani. Navodi da je individualizam nužan, i da se u njegovim granicama razvija moderno dobro i zlo i moralna odgovornosti koje se razlikuje od srednjovjekovne. Uz duboku pokvarenost u Italiji se razvija i slavna umjetnost i harmonija ličnosti.

RELIGIJA U SVAKIDAŠNJEM ŽIVOTU

Kad se crkva izopačila narod je morao razlikovati pravu crkvu od lažne te očuvati svoju religiju. Prava crkva je snosila najtežu odgovornost: proturala je pomućen, u korist svoje moći iznakažen nauk kao čistu istinu te se je prepustila najvećoj demoralizaciji

13

Raspoloženje viših i srednjih staleža prema crkvi sastavljeno je od prezira i zlovolje, od prilagođavanja hijerarhiji

Izvan Rima, neki bolji biskupi i poneki župnici uživaju još malo moralnog poštovanja, a svi koji uživaju samo crkvena dobra, kanonici i redovnici, su sumljivi i klevetani

REDOVNICI ogorčenje na njih bilo najgore, slove kao živ dokaz bezvrijednosti samostanskog života, duhovnog uređenja, religije uopće

Opatice pripadaju redovnicima, udaju se za redovnike, rađaju djece, svi su izopačeni Redovnici jedan drugome na ispovijedi sve oproste Za crkvu su redovnici bili samo neprilika jer su ih svi smatrali komičnima i

odvratnima, ismijavaju se kroz razne novele i pjesme Benediktinci nisu bili na tako zlu glasu kao prosjački redovi, nisu se previše miješali u

privatni život Ljudi bili ovisni o sakramentima i blagoslovima, ipak se bojali pakla Svećenik se može prezirati, ali njegove duhovne milosti se ipak mogu željeti Poznati propovjednici pokore: Ivan Kapistran, Girolamo Savonarola najsnažniji

argument je trenutno prokletstvo koje djeluje na osobu, a vezuje se uz zlo Ti propovjednici spasili ugled prosjačkim redovima Propovijedi skupljale masu naroda Najvažniji cilj propovijedi je smirivanje svađe i odbacivanje osvete, to tek na kraju,

kada su svi već u transu SAVONAROLA najveći propovjednik pokore i prorok, spaljen 1498. u Firenci,

njegov je samostan dominikanskog reda, a zatim i ostali samostani proveli dobrovoljno veliku reformu. Pokret je doveo do toga da su svi dominikanci postali istomišljenici.

Reforma bila prvi korak u stvaranju nacionalne crkve

Nešto o Savonaroli: Girolamo "Hieronymus" Savonarola (Ferrara, 21. rujna 1452. - Firenca, 23. svibnja 1498.), talijanski dominikanski svećenik i vladarFirence od 1494. do 1498., godine njegovog smaknuća.

U dominikanski samostan je stupio 1474. godine, te 1481. postao profesor i lektor Svetog pisma u samostanu sv. Marka. Zastupao je više teza, neke od njih su: besplatno opravdanje kroz vjeru u Krista, papini oprosti su bez vrijednosti, poricanje papine supremacije, ključevi nisu dani Petru već crkvi, papa je antikrist, papina ekskomunikacija je bez vrijednosti, te da je ispovijed na uho nepotrebna.

Tijekom Prvog talijanskog rata, u Firenci je vladar Piero de' Medici 1494. predao francuskom kralju Karlu VIII. ključeve toskanskih utvrda, što je uzrokovalo bijes stanovništva koji su ga istjerali iz grada. Uspostavljen je republikanski i demokratski sustav na čelo kojega je stao Savonarola. Godine 1496. u katedrali je održao propovjed u kojoj je osudio moralnu pokvarenost pape Aleksandra VI. Borgie, pozvavši ljude da napuste Rim, moderni Babilon, na koga će se uskoro izliti Božji gnjev. Dio njegova govora glasio je: "Bježite iz Rima, jer Babilon znači zbrka, a Rim je pobrkao cijelo pismo, pobrkao je sve zablude, sve je pobrkao. bježite dakle iz Rima i pokajte se.". 1497. Savonarola je isključen iz crkve, ali je 1498. opet počeo propovjedati protiv papine pokvarenosti. Nedugo nakon toga, zabranjeno mu je propovjedanje, povukao se u samostan, odakle je odveden pred inkvizicijski sud. Sud je čitao njegove "zablude" i zatražio od njega da ih porekne, Savonarola se nije htio odreći tog učenja, osuđen je na smrt, obješen i potom spaljen, a njegov pepeo bačen u obližnju rijeku Arno.

Martin Luther smatrao je Savonarolu pretečom reformacije. Kolika je u to vrijeme bila pokvarenost Rimske crkve svjedoči i izjava fioretinskog političara Machiavellia (1469-1527), koji je izjavio: "Jedna od dviju stvari mora doći na Rimsku crkvu, ili potpuna propast, ili vrlo teška kazna

U određenim životnim sferama vladao je patronat pojedinih svetaca U Italiji na selu ostatci starih poganskih vjerovanja Štovanje Madonne (Marije) Dante u književnosti je posljedni značajni talijanski marijanski pjesnik Stalno se grade nove crkve i opremaju se raskoši i ukusom

14

Zahvaljujući naobrazbi, individualizaciji, bliskim kontaktima s Bizantincima i muslimanima, utjecaju stare Grčke i Rima, u Talijanima onoga doba posve je zavladao osjećaj antičke spekulacije, skepse i kolebanja u vjeru. Burckhardt navodi mnoge primjere zanemarivanja religioznih vrijednosti i lošeg ponašanja, pogotovo crkvenih predstavnika, ali ljudi tada nisu napustili krščanstvo jer su imali jak instinkt prave religioznosti koji je jedno od najvažnijih obilježja talijanske renesanse.

RELIGIJA I DUH RENESANSE

-Iz općeg duhovnog vladanja renesansnih ljudi treba se prvo objasniti njihov odnos prema postojećoj religiji u toj zemlji, te prema božanskoj ideji. Ti ljudi rodili su religijski kao zapadnjaci srednjega vijeka, a otkriće izvanjskog i duhovnog života čini ih pretežno svjetovnima.

-Razvoj individualizma i subjektivnosti ima snažan utjecaj na renesansne ljude. Čest i blizak odnos s Bizantincima dovodi pomalo do nestajanja zapadnog kršćanstva. Utječu antičko, orijentalno i srednjovjekovno praznovjerje, te Talijani postaju astrolozi i magičari, njihov nadzor o svijetu postaje pomalo fatalistički. Ti nositelji renesanse oštro razlikuju dobro od zla, ali ne poznaju grijehe i kajanje. Blijedi i potreba za spasenjem. Unatoč tome, jak nagon istinske religioznosti još je uvijek živ. Religija postaje stvar pojedinca i njegovog osobnog shvaćanja. Dolazi do pojave reformatorske crkve.

- Svjetovnost kojom se renesansa suprotstavlja srednjem vijeku nastaje zbog obilja novih nazora, misli i namjera prema prirodi i čovječanstvu. Religiju zamjenjuju tzv. interesi obrazovanja, a svjetovnost je bila oplemenjena umjetnošću i poezijom, te „goni“ na istraživanje ljudi i stvari.

- Sa studijem čovjeka bila je povezana tolerancija i indiferentnost kojom se odnosilo prema islamu. Talijani su se još od križarskih ratova divili i poznavali islamsku kulturu, a tome su doprinosili: - polumuslimanski način vladanja njihovih vlastitih knezova

-tiha averzija i preziranje postojeće crkve - stalna putovanja na Istok i trgovina s lukama na Sredozemnome moru.

Talijani još u 13.st. uvažavaju muslimanski ideal plemenitosti, dostojanstva i ponosa koji vežu za pojedinog sultana (najviše Saladin).-Luigi Pulci (djelo Morgante maggiore), kraj 15. st.- u djelima govori o podijeli svijeta na kršćanski i muslimanski tabor, tj. ruga se. To ruganje ga navodi da prizna kako vjeruje u relativnu valjanost svih religija.

-Antika je djelovala posve drugačije od islama- i to ne svojom religijom, nego filozofijom. Tada se antička literatura poštivala kao nešto čemu ništa nije ravno, bila je sasvim ispunjena pobjedom filozofije nad vjerovanjem u bogove. Gotovo u svim ovim različitim mišljenjima i filozofemima živjela je neka vrsta svijesti o bogu, ali u svojoj cjelini oni su ipak bili jaka opreka kršćanskom nauku o božanskoj vladavini nad svijetom. Upravo se od mudrosti antike zahtijeva odgovor: odnos providnosti prema ljudskoj slobodi i nužnosti.

-Po Danteu i njegovim suvremenicima antička je filozofija udarila ponajprije na talijanski život s one strane gdje je bila u najoštrijoj opreci prema kršćanstvu: javljaju se epikurejci. To su bili u prvom redu rano razvijeni preziratelji crkve, koje je bilo teško progoniti zbog nekih određenih heretičkih nauka i izjava. Dante je izražavao gađenje prema Epikuru i njegovom nauku.

15

- s 15.st. poraslo je poznavanje klasičnih spisa te su se veoma raširili. Javlja se težnja platonske akademije u Firenci da duh antike prožme duhom kršćanstva- tako je ona postala neobična oaza u tadašnjem humanizmu.

- Humanizam je bio u cijelosti profan, razvijao je karakter oslobođenog individualizma. Humanisti su došli na glas kao ateisti ako bi bili indiferentni ili govorili protiv crkve. Iako ni jedan od njih nije iznio neko spekulativno zasnovano ateističko uvjerenje, nego je sve to bilo samo neka vrsta površnog racionalizma.

-većina ljudi se u svojoj unutrašnjosti kolebala između slobodoumlja i katolicizma koji im je ostao od odgoja, a izvana su se držali uz crkvu radi opreza. Spaljivanje heretika.

-što se tiče svjetovnog gospodstva- nastaju mnoge knjige „o sudbini“ i slični naslovi. Ponajviše utvrđuju obrtanje kola sreće, nestalnost svega zemaljskog, a osobito političkih prilika. Svijet se nastoji prikazati kao dolina suza, a sreća pojedinih staleža ocjenjuje se što niže. Ispituju se aktiva i pasiva sreće i nesreće mnoštva istaknutih ljudi. Zgražanje izaziva kada se tu i tamo netko u latinskom natpisu javno hvali srećom (osjećao se strah od zavisti bogova). U Italiji su kondotijeri vjerojatno uveli u običaj da se smjelo glasno hvalisati Fortunom. -Najjači utjecaj probuđene antike na religiju nije uostalom proizašao od nekog filozofskog sisterna, nekog nauka i mišljenja starih, nego od rasuđivanja koje je ovladalo svima.

-Tužbe zbog bezvjerstva, poganstva, proricanja neumrlosti itd., dizale su se često protiv uhićenih kada veleizdajnički proces nije donio rezultata. Napr. papa Pavao II. nije bio baš čovjek koji je mogao ocijeniti nešto duhovno, čak je opominjao Rimljane da svoju djecu ne podučavaju osim u pisanju i čitanju. Smatrao se krivcem (i slični njemu) što naobrazba odvraća čovjeka od religije.

ISPREPLETANJE ANTIČKOG I NOVOG PRAZNOVJERJA

-Stari vijek je imao jedno opasno, dogmatsko djelovanje- prenio je renesansi svoj način praznovjerja. Fantazija je igrala vrlo važnu ulogu u tome. Vjeru u božansku vladavinu svijetom protreslo je u jednih obilje nesreće i nepravde. Drugi su prepustili ovozemaljski život slučaju i bijedi, a ako su ipak očuvali jaku vjeru i vjerovali u čvrsto određenje čovjeka na drugom svijetu- čim se pokolebalo to uvjerenje o besmrtnosti, prevladao je fatalizam. - utjecaj antičke i arapske astrologije. Astrologija je iz smještaja planeta i prema zoodijačkim znakovima nagađala budući tok života i događaje, te tako određivala najvažnije odluke. U mnogo slučajeva su se ljudi odlučivali prema zvijezdama. Tome se dugo nisu mogli usprotiviti ni sva naobrazba ni prosvjetiteljstvo, jer je postojala žarka želja, stravstvena fantazija da se upozna i odredi budućnost, i zato što ju je potvrđivala antika. -astrologija se u 13. St. Vrlo snažno izražava u talijanskome životu. Od togase vremena više nitko ne boji pitati zvijezde. Ne samo knezovi, nego i pojedine gradske općine drže stalne astrologe, a na univerzitetima se od 14. do 16. St. namještaju i posebni profesori i „znanosti“, dapače uz prave astronome. Pape se većinom otvoreno izjašnjavaju za ispitivanje zvijezda, Pio II. je iznimka, kao što je prezirao tumačenje snova, prodigije i čaranje, ali Leon X. vidi slavu svoga pontifikata u tome što je cvala astrologija. U boljih se karaktera može pretpostaviti da u svome radu nisu dopuštali da na njih pretjerano utječu zvijezde, da je postojala granica na kojoj su religija i savjest priječile taj utjecaj. -astrolog je mogao uživati poštovanje i pokazivati se svugdje, a u Italiji ih je bilo neusporedivo više nego u ostalom dijelu Europe, gdje su bili samo na značajnim dvorovima. Tko god je u Italiji držao veći dvor, imao je svog astrologa, koji je katkada morao i gladovati.

16

- uz literaturu znanosti astrologije, koja je već prije štampe bila raširena, nastao je i diletantizam koji se što više držao majstora te struke. Zla vrsta astrologa je bila ona koja je zvijezde uzimala u pomoć samo da s time poveže čaranje ili da ga prikrije pred ljudima. -unatoč tome što su tadašnji ljudi bili toliko nadareni, samovoljni i mnogostrani, slijepa pohlepa za poznavanjem budućnosti ih je zavela. - najprije se djeci uglednih obitelji postavlja horoskop i katkada se čovjek pola života povlači s bilo kakvim nepovoljnim pretpostavkama o događajima koji ne nastupaju. Zvijezde se pitaju za svaku važnu odluku moćnika, osobito za sat početka (polaska). O tome ovise putovanja kneževa, primanje stanih poslanika, polagaje temeljnog kamena velikim zgradama, odluke o ratu, prilikom važnih političkih događaja…-Europa se čitav kasni srednji vijek dala plašiti astrološkim proročanstvima kuge, rata, potresa… Nesretnoj godini 1494. (Talijanski rat) neposredno su zacjelo prethodila zla proricanja.- Na veličanja astrologije odjekuje glasan protest onih koji nisu bili time zasljepljeni, protest mislilaca. Mislioci ne slijede stare, nego govore po svom zdravom ljudskom razumu i prema svojim zapažanjima.-Pico della Mirandola oštro opovrgava astrologiju. Dokazuje da je vjerovanje u zvijezde korijen svake bezbožnosti i nemorala. Kaže da nema većeg uzdročnika zla nego kada se nebo prikazuje njegovim uzročnikom. Iznio je pozitivnu kršćansku teoriju o upravljanju svijetom i o slobodi volje, koja je na obrazovane ljude cijele nacije jako djelovala. Također je obeshrabrio astrologe da dalje objavljuju svoj nauk. astrologija više nije toliko vladala životom!- Vjera u kamenje- uz bok astrologiji. Popularno praznovjerje Talijana odnosi se, kako je poznato, na slutnje i zaključke iz znamenja, čemu se još priključuje ponajviše nedužna magija.dakako, ponajprije se tome rugaju učeni humanisti i izvješćuju o njima. Životinjski svijet ima privilegij zlokobnoga, osobito lavovi i leopardi. Meteori i nebeski znaci također tu imaju svoje mjesto. Opasnije je praznovjerje kada se kombinira sa svetim slikama, kao napr kada Madonnine slike miču očima ili plaču…- Humanisti su osobito bili pristupačni prodigijama i augurijima.-Vjerovanja u demone. Vladalo je uvjerenje da Bog katkada duhovima bilo kojeg stupnja dopušta veliku razornu moć protiv pojedinih dijelova svijeta i ljudskih života, i jedino se vjerovalo da im čovjek kojega napastuju demoni može bar suprotstaviti slobodnu volju. Tome se pridružuje vjerovanje da se čovjek može približiti demonima zazivanjem i da njihovu pomoć može iskoristiti za svoje zemaljske ciljeve (lakomost, želju za vlašću, čulne prohtjeve). Pojava spaljivanja vještica, čarobnjaštva i zazivanja duhova. - doba vještica (strega)- ona se smatra nedužnom sve dok je ograničena na vračanje. Prijelaz od pukog gatanja do djelatne pomoći može postati odlučna stepenica koja vodi nizbrdo. Vještice su mogle razbuktati ljubav i mržnju između muža i žene, otimati zdravlje i život, zazivati demone, koristile su čarobne rečenice i formule, razni simboli koje crtaju, lijekove, otrove… Zloglasnom bulom Inocenta VIII. (1484.) vještice i njihov progon postaju razvijen i gadan sistem. Njihova kazna je smrt na lomači, ali ranije se moglo nagoditi za 400 funti. Najviše je stradala Njemačka i u Italiji krajevi blizu Njemačke. Talijanske vještice su „tjerale“ zanat i trebale novaca, brinu se za zabavu drugih ljudi. Najvažnije polje strege jesu ljubavna pitanja, osvetoljubive spletke, istjerivanje ploda, a prema prilikama i tobožnje umorstvo nevjernoga magičnim putem, te kuhanje otrova. -konkurent vještice je čarobnjak ili opčinitelj (incantatore). Razumije se u opasnije poslove. Katkad je on više astrolog negoli čarobnjak, tj. zvali su se astrolozima da ih ne bi progonili kao čarobnjaka. Neki bolonjski karmelićani su rekli kako nema ništa loše u tome ako se demon traži u pomoć. U mogućnost tih zaklinjanja mnogi su vjerovali, te su najpobožniji vjerovali u vizije dobrih duhova. Marcellus Palingenius jasno govori da opći s posvećenim

17

duhovima, vjeruje u egzistenciju čitave hijerarhije zlih demona koji dolaze s Mjeseca, vrebaju na prirodu i ljudski život, te propovijeda o osobnom poznanstvu s njima. - vjera u svijet duhova tj. prikaz pokojnika (antički ombra). Pojavljuju se kao sjena. Vlada općenito mišljenje da su duhovi pokojnika zli. - u praznovjerje su se upuštali Talijani svih staleža, a ne samo oni najpokvareniji. Njima se pričinja da se s ponešto novaca i opasnosti može nekažnjeno prkositi općem razboru i moralu i izbjeći one pregrade koje inače stoje između čovjeka i njegovih dopuštenih i nedopuštenih ciljeva. Inače se talijanski umjetnici, pa ni oni bizarni, čudnovati, kapriciozni, nisu upuštali u čaranje. - čaranje opada početkom 16. St., kada izvan Italije tek pravo cvjeta,pa se čini da turneje talijanskih čarobnjaka i astrologa počinju tek kada im kod kuće više nitko ne vjeruje. Opadanje vjerovanja u čaranje nije se pretvorilo nužno u porast vjerovanja u moralni poredak ljudskoga života. - Alkemija se isto javila, ali je Petraraca u 14. St. u svojoj polemici protiv alkemije javno priznao da je varenje zlata prošireni običaj. Otada je alkemija u Italiji bila sve rijeđa. Mistika pristaša alkemije koja osim zlata traži još i kamen mudraca što donosi sreću, posve je kasni sjevernjački plod, a raste iz Paracelsusovih teorija.

OPĆE KOLEBANJE U VJERI

-S praznovjerjem i antičkim nazorima, u uskoj je vezi i kolebanje u neumrlost. To pitanje je dublje vezano s razvojem modernog duha. - snažan izvor svih sumnji u neumrlost bila je težnja da se omraženoj crkvi ne mora ništa zahvaljivati. Crkva je takve nazivala epikurejcima, a u času smrti mnogi bi od njih posezali za sakramentima. U Italiji, osobito Firenci, moglo se egzistirati kao nevjernik samo ako se nije izražavalo neposredno neprijateljstvo prema crkvi. U času prije smrti vidjelo se koliko je bio snažan prirođeni religiozni nagon.-Bezvjerje se proširilo zato što velika ovozemaljska zadaća otkrivanja i reprodukcije svijeta u riječi i slici u velikoj mjeri obuzela sve duhovne i duševne snage. Opći duh sumnje i ispitivanja imao je potrebu biti prikazivan i oblikovan u svim strukama, ali ga je kočila moć crkve koja je još uvijek postojala. Taj duh sumnje morao se neizbježno baciti na pitanje o stanju nakon smrti. - debata u 15. St. o Aristotelu: jedni su dokazivali da je Aristotel govorio o besmrtnosti duše, dok su se drugi tužili na tvrdokorno srce ljudi koji bi htjeli vidjeti kako duša čvrsto sjedi na stolcu ispred njih, pa da povjeruju u njezinu egzistenciju. U međuvremenu su bili razgovori i o Platonovom nauku o duši.-poč. 16. St. gnijev crkve je bio toliko velik da je Leon X. na lateranskom koncilu (1513.) izdao konstituciju radi zaštite neumrlosti i individualnosti duše , ovo posljednje koji su naučavali da je duša u svih ljudi samo jedna. - takvi različiti nazori o stanju nakon smrti pretpostavljaju dijelom prestanak religioznih kršćanskih normi, a dijelom ga prouzrokuju. - Buđenje svijesti nije imalo kao nužnu posljedicu osjećaj grešnosti i potrebu otkupljenja. Snažno razvijeni renesansni ljudi govore da je njihov princip ne kajati se, to se odnosi na nešto indiferentno moralno, na puke ludosti i stvari koje ne donose koristi. Pasivno kršćanstvo više nije vladalo tim ljudima. -Snažna religioznost koja je još postojala poprimila je oblik teizma /deizma. Teizam prepoznajemo u povišenoj pozitivnoj pobožnosti naspram božanskom biću koje srednji vijek nije poznavao. On ne isključuje kršćanstvo i može se u svakom trenu povezati s njegovim naukom o grijehu, iskupljenju i besmrtnosti, ali postoji u osjećajima i bez toga. Središnju

18

točku cjelokupnog teističkog načina mišljenja treba tražiti u firentinskoj platoničkoj akademiji, napose u samom Lorenzu Magnificu. - Dok su srednjovjekovni ljudi promatrali svijet kao dolinu suza, koju papa i car čuvaju do dolaska Antikrista, i dok su se renesansni fatalisti kolebali između silovite energije i tupog praznovjerja, uzdiglo se mišljenje da je vidljivi svijet stvoren od Boga iz ljubavi, da su ljudi slika i prilika Boga, te da će bog ostati trajni pokretač i stvaratelj. Duša nekog pojedinca može spoznajom privući Boga u svoje uske granice, ali se pomoću ljubavi prema njemu može i proširiti u beskrajnost, a to se zove blaženstvo na zemlji. Tu je dozrijevao jedan od najuzvišenijih plodova one spoznaje čovjeka i svijeta, te se tada talijanska renesansa može nazvati predvodnicom našega vijeka.HUMANIZAM I RENESANSA (jutarnji)

1. POSTANAK I RAZVOJ DVAJU KONCEPATA

Humanizam – u svom najkonkretnijem i povijesnom značenju označava proces transformacije kulture te metoda i kriterija intelektualne transformacije koji je započeo u Italiji u kasnom 14. st . prvim desetljećima 15. st.

Pojam označava prevlast klasične naobrazbe sa snažnom prevagom antičkih modela i iznimnim intelektualnim obogaćivanjem i širenjem obrazovanih slojeva.

S druge strane, pojam označava filozofske, etičke i estetske koncepcije. Njima se nastojalo afirmirati humane vrijednosti, obraniti prava i dignitet osobe u cilju valorizacije prave prirode.

Temeljna tema humanizma – u razradi novog ideala ljudske formacije, usmjerena na stvaranje dovršenog pojedinca.

Renesansa – početak primjene riječi u 19. st.

U knjigama opisana kao razdoblje intenzivne i radikalne obnove nakon srednjovjekovnih stoljeća i polazište pokreta progresivnog prosvjećivanja.

Govorilo se o ljudskom duhu probuđenog iz sna, slavilo se uskrsnuće nakon mnogo godina zaborava.

Nadalje, razdoblje je predstavljeno kao povijesni događaj koji u sebi krije sve pozitivne snage kojima dugujemo modernu kulturu – oslobađanje misli, prezir prema autoritetu, pobjedu kulture nad opskurnošću primitivnog, zanos prema znanosti, oslobođenje pojedinca, žudnju za istinom i averziji prema izvanjskosti i samom efektu.

2. MIT O PREPORODU

Iako je razdoblje uvijek isticalo kao pozitivno, ima i svoje loše strane – socijalni problemi, političke tragedije, kuga, ratovi, bijeda, zastoj gospodarstva

U Italiji dogodio se vrhunac nove kulture, ali s druge strane propada drevna autonomija grada i nazaduje proizvodna djelatnost.

Ovo vrijeme obilježeno je raspadom drevnog morala i vjerskih ideala te gospodarskog nazadovanja. Dakle, očito je da se pozitivna i duboka obnova europske kulture ostvarila samo na razini intelektualnog iskustva.

Tragičan smisao ljudskog postojanja, pesimistična vizija povijesti, nesreća – često su temelj djela koja krasi estetski sklad – traženje utočišta u ljepoti.

19

Preporod antičke klasike – pristup antičkim modelima kroz kroz kritičko i filološko razmatranje prošlosti i sadašnjosti.

Transformacija i „onečišćenje“ latinskog jezika, propadanja Crkve i crkvenog autoriteta, teologija izvor sterilnih i opasnih rasprava – tako je započela ideja preporoda antike.

Petrarca – vatreni pobornik povratka antičkim autoritetima. Okrenut istraživanju ljudske razboritosti i potpunoj obnovi izdane i iskvarene građanske vrline. Smatra se jednim od pokretača obnove

3. DOSTOJANSTVO ČOVJEKA, SREDIŠNJA TEMA RENESANSE

Ideja preporoda brzo se proširila izvan granica književnosti na sva područja kulture, svaki oblik iskustva i ljudskog izražavanja.

Ističe se važnost političkih događanja, povećana osmanska kriza, propast velikih ekumenskih nada – sve to utječe na intelektualnu klimu

Marsilio Ficino i Pico della Mirandola – tema čovjekove časti, dionika božanskog razuma i svjetovne prirode. Taj čovjek je sinteza i središte univerzalnog reda u svojoj platonskoj usmjerenosti prema povratku izvornom jedinstvu. Čovjek ima središnju ulogu u svijetu, posjeduje iznimnu slobodu i nastavljač je božanskog djelovanja

4. POLEMIKA O RENESANSI I ANTIRENESANSI

-Tijekom 15. st. postojali su znanstvenici koji su htjeli utvrditi temeljni kontrast između najreprezentativnijih značajki humanizma i procesa stvarne obnove zapadne kulture

-za njih je kult antike, ponekad izobličen u ropsku i pasivnu imitaciju, gramatičku „pedanteriju“ koja je razumijevanje klasika svodila na sitničavu jezičnu analizu

- humanizam smatraju „antimodernim“

- naglašavaju jasnu razliku između dominantnih interesa u prvim humanističkim generacijama posvećenim pretežno književnom, gramatičko – filološkom i historiografskom radu i povratka filozofiji i metafizici

- propitivanje samog pojma renesansa

-Proturenesansa – Hiram Haydn – antiintelektualan, antimoralan, antisintetičan karakter- klasična renesansa uopće ne predstavlja prekid sa srednjovjekovnom misli. – smatra da je renesansa radikalna antiintelektualna revolucija koja se ukorjenjuje u različitim vrstama kulturnog, tehnološkog, psihološkog i vjerskog primitivizma

- pokretanje „znanstvene reforme“

5. HUMANISTIČKA KLUTURA KAO TEMELJ RENESANSE CIVILIZACIJE

- pitanje modernosti humanizma

- propitivanje činjenice – da je humanistička metoda posve neprikladna za oblikovanje modernog znanstvenog mentaliteta

- karakter humanističke metode literaran, gramatički i retorički

20

- nemogućnost suprotstavljanja humanizma renesansi

- prvo afirmacija čovjeka kroz književnost, a zatim kroz znanost i umjetnost

- pokretanje reformacije u Crkvi – nove ideje

- znanost napreduje – novi pogled na svijet

- preplitanje slobodnih umijeća i znanstvenih interesa

6. HUMANISTIČKO OBRAZOVANJE I NOVO ZANIMANJE ZA ZNANOST I TEHNIKU

-analiza obrazovnih modela – oblikovanje nove škole

- Vergerijev obrazovni model – studia humanitatis- drži se onoga što pristaje slobodnom čovjeku i posebno doprinosi građanskom životu – poseban značaj književnosti i govorništvu – uz povijest i moralnu filozofiju čine temelj svakog znanja. – program enciklopedijskog karaktera

- Guarini iz Verone – humanae litterae – tri programa: osnovni, retorički, gramatički – poučavanje Diderona, Kvintilijana. Gramatika i retorika su neophodna sredstva za suočavanje s bilo kojom vrstom diskursa

- Vittorino iz Feletra – gramatika i govorništvo. Enciklopedijska struktura s naglaskom na matematičke, aritmetičke, astronomske i muzičke discipline. Nakon završetka trivija i kvadrivija, okretanje proučavanju filozofije, nakon toga profesionalno obrazovanje

- utjecaj antike na umjetničko stvaranje – proučavanje antičkih primjera, imitiranje

- zlatno doba zlatnih umova, ponovno rođenje slobodnih umijeća

- Leonardo da Vinci – povezanost humanističke obnove kulture i interesa za znanost i tehniku. Stvaratelj neobičnih strojeva, umjetnik. Neiscrpna žeđ za znanjem, novostima. Neprijatelj podložnosti autoritetima i unaprijed postavljenim dogmama

7. NOVI SMJEROVI U FILOZOFIJI

- duboka promjena mentaliteta i viđenja svijeta – prodrla u najkonzervativnije kulturne krugove promijenivši ukorijenjene skolastičke navike

- obnova aristotelizma – komentiranje, čitanje , raspravljanje izvornih tekstova

- pitanje besmrtnosti duše – odvojenost duše od tijela, besmrtnost duše ( Pomponazzi)

- Malanchthon – obnova dijalektike – želja za utemeljenjem metode primjenjive na svim poljima znanja, teologije, matematičkih znanosti. Dijalektika – vještina i put za dobro poučavanje

- Petrus Ramus – jedinstvena metoda – jasnoća, red, povezanost

- Telesio i kritika aristotelizma – brani poznavanje prirode utemeljeno na osjetilima

- Franjo Petrić – detaljna i sustavna kritika najslabijih točaka aristotelovskog sustava, raspravlja i o autentičnosti većeg dijela Aristotelovih djela

21

8. PREMA MODERNOJ ZNANOSTI

- antički mistični i magijski motivi, eksperimentalni pokušaji

- teško razdvojiti novo od starog – odvajanje znanosti od magije

- alkemija, čarobnjaštvo, vračanje

- rađanje nove znanosti podrazumijeva napuštanje magije

- Paracelsus – alkemija – umjetno dovršavanje prirodnih procesa u medicinske svrhe (preteča kemije)

- Kopernikova heliocentrična teorija – revolucija – promjena položaja čovjeka u stvarnosti. Kraj razlikovanja nebeskog i zemaljskog poretka – revolucija koja nije samo znanstvena – promijenjena svijest čovjeka

9. ČOVJEK , POLITIKA, DRŽAVA

- otkriće strukture svijeta, nevezan za tradicionalni model – etička i vjerska kriza

- novo filozofsko iskustvo između nove znanosti i libertinizma , metode razuma i iskustva, državnog razloga i prirodnog prava

- politička stvarnost italije 16. st – utjecaj na razvoj takve struje

- Machiavelli - Poput mnogih suvremenika, i on poseže za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesanse nadahnjuje se u prvom redu "efektivnom istinom o stvarima", a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. Svoje nove misli najbriljantnije izlaže u raspravi "Vladar" u kojoj naizgled govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije. No, pažljivom čitatelju neće izmaći da Machiavelli u "Vladaru" kroz savjete vladaru (Il Principe) koji osniva novu državu zapravo postavlja temelje tzv. građanske vladavine. Budući realist, on je svjestan da su republike poput onih koje su postojale u srednjovjekovnoj Italiji stvar prošlosti (iako predviđa njihovo uskrsnuće kojem će buduće generacije svjedočiti)

- Narod traži svoju korist, ljudi su iskvareni, slabi, lišeni discipline

- Poznavati stvarnost ne znači nužno prihvatiti je

- Politička borba odvaja se od moralnih vrijednosti – političar se ne obazire na druge

- Crkva – prepreka oblikovanju talijanske države

- Politika nema opća pravila

10. MIR I UTOPIJA

- Jean Bodin – Republika – najveći teoretičar nove monarhijske vlasti

- Pia philosophia – želja za mirnom obnovom i jedinstvom ljudskog roda u znaku racionalnog i tolerantnog kršćanstva

- Erazmo Roterdamski – poziv na mir, toleranciju, slobodnu kritičku praksu racionalnosti utemeljene na disciplini misli i riječi

- Veliki humanist protivnik nasilja, želja za obnovom Crkve

22

- Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu, Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma. Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenog traktata. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. fundamentalna su djela europske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis De ratione studii (»O načinu učenja«) prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom i kritičnošću znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema licemjerju i falsifikatima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama te tolerancijom prema slabostima.

- Već za vrijeme njegova života činilo se da su njegove nade poražene u odnosu na sve nasilniju i okrutniju povijesnu stvarnost

- Erazmovo naslijeđe u Utopiju Thomasa Morea – idealna država

Jean Delumeau: Civilizacija renesanse.

Tehnika poslovanja

Veliki tehnički napredak u Renesansi.

Srednjovjekovne korporacije (kao i gildovi i cehovi) još uvijek snažne i usporavaju napredak.

Zanatlije predstavljaju novi građanski sloj Ovisno o državi oni pokušavaju ili ući u vlast ili ju srušiti (14. Stoljeće)

Pobune zanatlija i u 16. stoljeću – velika pobuna 1529. u Lionu, 1539. u Ganu, krajem 16. st. u Parizu neuspijeh zbog nedostatka kordinacije među gradovima u kojima je narod preuzeo vlast, nerazumijevanje građana za seljake, ujedinjenje buržuja itd.

Ovo je uzrokovalo to da su vladari ograničili ulogu korporacija isključivo na privredu, gdje im je povećan utjecaj ali uz veliki svakodnevni nadzor.

Vladari i visoko plemstvo stalno je upozoravalo na zanatlije i optuživali su ih za zloupotrebe, zavjere i povlastice.

U 16. stoljeću vladari poduzimaju mjere za preustroj zanatlijskog života i rada diljem Europe. Gubi se donekle monopol korporacija, a sada država i drugi uredi izdaju diplome za majstore, a država uređuje uvjete rada (više nije sve pod kontrolom korporacije). Ove uredbe ne znače da korporacije opadaju, nego baš suprotno. One se množe, ali bivaju pod striktnom upravom vlasti – zapravo se govori o ukidanju njihove autonomije i reorganizaciji.

Tehnički napredak u Renesansi dogodio se drugdje: u onim sektorima i područjima koja nisu nadzirana. To su područje novih industrija koje još nisu imale uredbe o radu: tiskarstvo, proizvodnja vatrenog oružja, predionice i šivaonice, te područje krupne trgovine poput bankarstva i računovodstva.

Razvoj tehnike poslovanja izazvao je procvat krupne pomorske trgovine. Još od križarskih ratova zapadna se privreda preusmjerila ka moru i proširila svoje vidike i preobrazila metode. ,,Pozajmnice na veliki rizik” za pomorsku trgovinu, kao i obrazac osiguranja (cambiun trajectitum – pomorska mjenjačnica) korišteni su još i u srednjem

23

vijeku, ali zbog velike kontrole Crkve i drugih faktora ovo još nije moglo značajnije utjecati na preobrazbu tehnike poslovanja u to vrijeme.

Krajem 15. stoljeća uspostavlja se ugovor o osiguranju – povećanje sigurnosti za dobit, ali uz zamagljivanje premije zbog Crkvene kontrole. Ovime nastaju i osiguravajuća društva, koja istovremeno ulažu u veliki broj operacija. Premija kroz vrijeme postaje normalna, a ovisila je najviše o političkoj i vojnoj situaciji te od prisustvu gusara u određenom području.

Pored osiguravajuće premije, druga jako važna novina u tehnici poslovanja u doba renesanse bilo je dvostruko knjigovodstvo (poznato i pod venecijansko knjiženje). Otkrićem tiskarstva, ova do tada uglavnom talijanska tajna brzo se širila i dalje, te je nastalo i obrazovanje za knjigovođe koji su postali potreba svakom velikom trgovcu ili društvu.

Razvoj bankarstva još je jedan od odlika renesanse. Riječ banco je talijanska, a u početku je označavala stalak (banc) koji su mijenjači postavljali na javni trg i ručno mijenjali novac, a na stalku je bila knjiga u kojoj su bilježil svoje operacije. Uskoro su oni počeli davati i zajmove, te prebacivati sa jednog na drugi račun. Zbog nedostatka metalnog novca virmanski promet doživljava procvat. Ček je u Italiji postojao već od kraja 14. stoljeća.

Uspostava prvih državnih banaka koje su se bavile mjenjačkim poslovima, kopovale dragocijene metale, primale uloge i prosljeđivale novac sa računa, ali se ne bave trgovačkim poslovima. Prvi zahtjev za ovim podnesen je u Veneciji 1356., ali je ostvaren tek krajem 16. stoljeća. Prva državna banka na svijetu je Taula de canvi u Barceloni 1401. godine.

Mjenice su još od početka 15. stoljeća postale neophodni istrument krupne trgovine. Njen pronalzak je u području poslovanja bio glavna tehnička novina ovog razdoblja. Crkva je prihvatila zakonitost dobiti pri mijenjanju samo ako postoji kupoprodaja moneta, ako su različita mjesta pozajmljivanja i vraćanja pozajmljenog novca i ako postoji rizik za povjeritelja.

Kreditiranje i mijenjanje novca u renesansi su bili usko povezani. Bankari su davali zajmove stranim vladarima, a dobit su uglavnom dobivali kroz zamjenu valuta pri transakcijama. Tečaj je u ovim slučajevima bio uvelike u korist bankara (znatno viši nego što je na standardnom tržištu).

Povezanost mijenjanja novca i trgovine mijenice su sve češća platežna sredstva. Upravo je se mijenjanjem novca zamagljivalo pravo kreditiranje uz dobit, koje je bilo zabranjeno Crkvenim pravom. Razne špekulacije i trgovinske igre omogućavale su zaobilaženje direktnog kreditiranja uz dobit, a provodili su se po sistemu nestabilne vrijednosti valute u određenim središtim. Primjerice, u jednom gradu omjer je 20:1, dok je u drugom 15:1 putovanje mijenica i trgovaca kroz Europu da ostvare dobit.

Ovakav sustav mogao je lagano biti urušen intervencijom vladara ili promjenom kursa valute, zato su velike bankarske tvrtke nastojale postaviti svoje ljude u savjete vladar, kako bi ih mogli izvještavati o njihovim namjerama.

Ulog je u 16. stoljeću označavao pozajmnice date pojedincima ili kraljevima od jendnog vašara do drugog, dakle, po tromjesečnom ritmu i u promjenljivu kamatu, zavisno od tržišta. Ovo je također bila određena varka za izravno kreditiranje, ali

24

zamaskirana drugačijim imenom i sličnim oblikom. Bit je u pozajmljivanju novca na tri mjeseca po stopi od 12% kamata godišnje. Ovakvo maskiranje kreditiranja uz profit odraz je još uvijek snažnog skolastičkog utjecaja na trgovce, koji su se trudili da umire svoju savjest koristeći se licemjernim varkama. Nakon Tridentskog koncila ovakva praksa došla je pod povećalo, pa se ponovno uglavnom pribjegava maski mijenjanja novca koje je bilo dopušteno u slučaju distantia loci.

Sustav kreditiranja bio je ključan za bankarske i trgovinske krugove, posebno Veneciju i Genovu. Zato su visoki činovnici tih gradova branili te razne sustave od brižnog nadzora crkvenih vlasti i nastojali su je opravdati kao nelihvarsku. Argument za lihvarenje u tom kreditiranju dolazio je od činjenice da je dobit onoga koji daje novac često bila i veća od 20% godišnje.

Talijanski gradovi imali su gotovo apsolutan monopol na tržištu novca (jedino su Libek i Konstantinopol bili izuzetci)

Krupni kapital je u 16. stoljeću ušao i u Englesku, Portugal, Kastilju i Njemačku.

Za vladavine Karla V. Antwerpen postaje bankarsko središte Zapadne Europe.

Sustav novčane trgovine bio je ograničen isključivo na zemlje latinskog kršćanstva.

Prvobitni kapitalizam

Sve snažniji opticaj mijenica pretpostavljao je sve gušću mrežu trgovačkih kompanija.

I u ovome je prednjačila Italija: commenda i compagnia.

Commenda u primorskim gradovima, a compagnia u gradovima unutrašnjosti. Prve su bile poput dioničarskih društava vezanih uz pomorsku trgovinu, dok su druge predstavljale začetak akcijskog društva.

Commende su se širile i razvijale, a raširen tip bio je comenda in nave implicata: nekom kapetanu broda, koji je često bio i kormilar, nedostajala su sredstva da opremi brod za put. On bi se obratio pozajmljivačima koji bi ga financirali za opremu i robu. Neophodni kapital je dijeljen na izvjestan broj ulagača, kojih je često bilo i više od 24. Dobit se kasnije dijelila srazmjerno uloženom novcu, a kapetan i posada samo su primali unaprijed dogovorenu plaću (a mogli su i sami biti ulagači / dioničari). Ovo je bilo kratkotrajno udruženje, ograničeno na korištenje jednog određenog broda u toku samo jednog putovanja, te nije imalo kontinuiran karakter poput trgovačkih ili bankarskih kompanija.

Compagnia u govorne strane nisu se povezivale samo zarad jednog putovanja ili jednog posla, već za duže vrijeme – često i do tri godine. Ali mogućnost produženja ugovora, prisutnost stalnih ljudi na vodećim pozicijama i glavnih ulagača, te stabilnih suradnjika davali su ovoj organizaciji dugotrajan karakter unatoč ograničenoj pravnoj prirodi. Prve compagnie nastale su u Toskani, a posebno su ojačale u doba avinjonskih papa (14.st.) kada su ukinuti templari, a potreba za financijama bila visoka. Oni su prikupljali novac koji je Svetoj stolici pripadao na temelju njenog prava – ovime je Crkva dala svoj doprinost nastanku modernog kapitalizma, jer da bi služile Svetnoj stolici, plemenske trgovačke kuće postale su međunarodne banke.

25

Firenca je gospodarila ekonomskim životom Zapada u 14. i 15. stoljeću sa svoja tri naraštaja krupnih trgovačkih kompanija.

Nakon 1500. na scenu stupaju i južni Njemci, Španjolci i Genovljani, te guraju Firencu u drugi plan.

Dva tipa organizacije kompanija u doba renesanse: centralizirana (s podružnicama) i decentralizirana (s filijalama).

Firentinske kompanije okupljale su u 14. st. do 25 članova sa jednakim pravima i obavezama, uz obavezu da neće sudjelovati ni u jednom drugom društvu. Glavni direktor, u biti glavni ulagač, zamijenjivan je tek nakon smrti. Direktori podružnica bili su činovnici, a mogli su biti i dioničari. Ovakav sustav bio je u centraliziranim kompanijama poput Bardija i Perućija.

Decentralizirane kompanije na pravnoj razini nisu činili kompaniju, već je to bio skup teorijski nezavisnih kompanija, od kojih je svaka imala svoj udio, svoje vlastite knjige i svoj nezavisni kapital. Različiti ogranci sklapali su poslovne ugovore jedni sa drugima, kao što bi to radili sa stranim kućama, a šefovi filajla, umjesto da budu plaćeni i otpustivi činovnici, najčešće su birani među manjinskim dioničarima. Ovakav slučaj bio je kod Medicija, koji su za sebe zadržali titule glavnih sudionika, dok su ostali lokalni šefovi filajla nosili tutulu guvernera. Ovakav ustroj sličio je holdingu, a njihov sustav uspoređen je sa Rockfellerima. U svom vrhuncku 1458., Medici su bili većinski vlasnici u jedanaest različitih društava, tako da su oni tehnički u svojoj osobi povezivale sve te pravno samostalne kompanije i tvorili jedan ogroman holding.

Lorenzo Veličanstveni više se zanimao za politiku i humanistiku, a manje za svoje financije brzo propadanje njegova financijskog carstva.

U 16. stoljeću cvjetale su kompanije sa filajlama i kompanije sa podružnicama. Španjolci i Talijani uglavnom su se opredjeljivali za decentralizirane kompanije, dok su Njemci (primjer Fugeri) više preferirali krutu strukturu poduzeća s podružnicama.

Renesansni trgovci – bankari uglavnom su istovremeno radili oba ova posla, ali su ponekad bili i krupni industrijalci. Mediči su prodavali tkanine koju su sami proizvodili itd. Ali tijekom 16. stoljeća bili su uglavnom prisiljeni na specijalizaciju, te tako uglavnom postaju isključivo bankari.

Fuger je dao 543,585 forinti Karlu da potplati svoj izbor za cara (koji je ukupno koštao 851,981 forinti iliti 1200 kg finog zlata). Ovo je izmijenilo karakter Fugera, od igranja na sigurno prešli su u poslove visokog rizika i visoke dobiti te ovisnosi o Habsburzima. Godine 1563. aktiva banke Fuger iznosila je 5 661 493 forinti, a od tog iznosa 4 445 135 forinti bili su dugovi španjolske krune. Brojnim bankrotima Španjolske uništena je banka Fugera, a na scenu stupaju Genovljani.

U početku Genovljani su bili financijeri Francuske, a nakon 1527. prelaze Habsburzima. Španjolskim bankrotom 1557. izvlače veliku korist zbog opadanja njemačih banka (Fugera). Krajem 16. st. i početkom 17. st Genovljani su odigrali ključnu ulogu na europskim mijenjačnicama. Veliki prihod koji su španjolski kraljevi imali od Amerike bio je u prevelikim razmacima, a njima su trebala sredstva za svakodnevno skupo ratovanje. Bankari su bili ti koji su donekle bili

26

prisiljavani davati im sredstva, a Genova je uživala poseban položaj unutar ovog sustava i zbog svog položaja. Preko nje je išao i put čistog novca koji su slali kraljevi svojim četama, kao i zarada od kredita. U 17.st. kada je prihod iz Amerika drastičko opao za Španjolsku, prihodi Genove su iščeznuli.

U Francuskoj je u 16. stoljeću bilo 209 trgovačko – bankarskih društava, a od toga 169 u Lionu. Među njima 143 talijanskih i 15 njemačkih i švicarskih. Franjo I. je ovdje posuđivao novac koji mu je bio potreban za rat s Habsburzima uz kamatu od 14 – 16% godišnje. Godine 1547., u vrijeme njegove smrti, dug bez pokrića iznosio je 6 860 000 talira što je bilo ravno godišnjem priljevu u državnu blagajnu. Njegov nasljednik Henrik II. pokušao je smanjiti te dugove, ali je 1558. bio prisiljen objaviti bankrot usljed duga od 12 200 000 talira.

Ovakav sustav i česti bankroti dva najmoćnija kraljevstva u Europi zapravo su odraz vremena i civilizacije koja je živjela iznad svojih mogućnosti i običaja da se i na najmanji znak uzbune povlači ulog iz banke. Banaka je bilo mnogo, ali su rijetke bile pouzdane. Ovo je razlog stvaranju državnih banaka.

Državne banke u Veneciji, Mesini, Milanu, Rimu, Amsterdamu.

Javni zajmovi u obliku renti ili jurosa bili su donekle novina, a očitovali su se u pozajmljivanju novca kralju u zamjenu za rentu nekog posjeda banci ili kompaniji ili pojedincu, ili pak izdavanju kraljevskih obveznica koje su kupovali obični građani i na taj način su posuđivali kralju uz određenu dobit.

Vašari su se zato u 16 . stoljeću okrenuli najviše financijskoj trgovini – to su bila mjesta gdje se plaćalo, a ne više trgovalo robom kao prije. Upravo ovdje nastaju prve igre na sreću – klađenja i kocka.

Kretanje novca izrazito je pogodovalo je trgovini. A upravo je trgovina pogodovala nastanku najmodernijih udruživanja – takvih kojima više nije gospodarila samo jedna obitelj. Postupno je tekao njihov razoj, a vrhunac je ostvaren u Istočnoindijskoj kompaniji u Nizozemskoj. Kompanije ovakve vrste dobivale su monopole od vladara, a imale su ogroman početni kapital i veliki broj ulagača.

Što općenito reći o kapitalizmu u Renesasni? Može li se uopće govoriti o pravom kapitalizmu? Nekoliko je viđenja na ovo, ali općenito se može reći kako je kapitalizam stidljivo ulazio u sve šire pore društva, a da nije izmišljotina Renesanse, nego se samo proširio na nekoliko sektora. Tipično kapitalističko poduzeće bilo je Jakova Fugera u 16. stoljeću. Njegova tvrtka je svoje bogatstvo temeljila na proizvodnji bakra i srebra, kontrolirao je rudnike u Tirolu i Ugarskoj, koristio je najmodernije metode tog vremena za obradu minerala i stvorio tri tvornice za pročišćavanje. Također zakupio je rudnike žive, koja je neophodna u obradi srebra.

Unatoč tome, velika industrijska poduzeća ostala su rijetka u 16. stoljeću, a glavnina dobiti bila je u financijskom sektoru.

U Renesansi sve konstitutivne odlike kapitalizma nisu bile podjednako razvijene, ali proces koji će dovesti do njegova trijumfa već je počeo djelovati. Između doba trgovačkog i financijskog kapitalizma, s jedne strane, i industrijskog, s druge, nije

27

bilo prekida; jedno je pripremilo drugo, a vezu među njima činio je kapitalistički duh.

Kapitalistički duh i mentalitet? On je radikalno drugačiji franjevačkom duhovnom nazoru, on posmatra dobit – izraženu kroz novac – kao cilj po sebi, uvećavanje bogatstva kao cilj zemaljskog postojanja, a siromaštvo kao nedostatak. Duh aktivizma, koji prezire novac u sanducima i zahtjeva njegovu upotrebu i množenje kasnije pronalazimo kod puritanaca. Talijanski trgovac Renesanse bio je preduzimljiv čovjek, hladne glave, vjeruje u iskustvo, u organizaciju, u metodu i u mješavinu računanja i rasuđivanja “Trgovina je stvar računanja!”. Ovaj mentalitet izazvao je trgovinsku revoluciju koja je stvorila nove tehnike poslovanja.

Kapitalistički duh posebno jasno izrazio se i u začecima kartela , koji se javljaju sredinom 15. stoljeća.

Modernost renesanse, koja se ukazuje u držanju poslovnih ljudi iz Genove, te Medičija i Fugera, bila je neodvojiva od sve većeg značaja količine. Količina onda postupno postaje nova dimenzija zapadne civilizacije. Premda možda iznosi kojima su oni upravljali izgleda skromno iz današnje perspektive, za ono vrijeme oni su bili velika novina koja je udarila temelje budućnosti. Velike količine novca i robe kojom su upravljali vodeći kapitalisti tog vremena zahtjevale su i veliku logistiku i ogroman broj radnika. Samo za vađenje ruda Fuger je imao zapošljeno desetke tisuća ljudi.

Povećanje troškova i prihoda država pruža najbolji dokaz nezaustavljivog poleta količine u civilizaciji renesanse. Prihodi Firence od 1510. do 1605. porasli su za 360%. Godine 1560. prihodi Kastilje iznosili su 1 600 00 dukata, a troškovi 3 200 000 dukata. Godine 1598. ti iznosi porasli su na 4 800 000 dukata i 7 500 000 dukata. Vidimo povećanje od gotovo 200% na obe strane u 38 godina. Uzrok ovakvog stanja svakako je bio rat, koji je pospješen napretkom vatrenog oružja, sve više opterećivao državnu blagajnu i zahtjevao je ogromne količine novca, do tada nezamislive.

16. stoljeće odlikuju širi razmjeri ekonomskih i vojničkih poduhvata (broj vojnika u vojsci je također višestruko narastao). Iz temelja je promijenjena međunarodna trgovina početkom modernog doba, a savez hanzetanskih gradova, koji je u 14. stoljeću predstavljao glavnu europsku organizaciju, postupno je propadao jer nije imalo podršku jedne snažne države.

Unatoč tome, oni su bili značajna sila još 1600. godine, ali su bili ovisni o potpori raznih vladara u njihovim političkim igrama. Općenito, Sjeverno je more bilo živo s trgovinom u 16. stoljeću, ali je prevagu sve više odnosila Nizozemska i Engleska.

Trgovina Sredozemljom u 16. stoljeću ostala je živa, premda više nije uživala isključivo nadmoć, nego je postupno bila potiskivana u drugi plan.

Trgovina s začinima prebačena je iz Venecije u Antwerpen , gdje su se prodavali Portugalski začini. Sredinom 16. stoljeća ponovno je donekle živnula trgovina Sredozemljem, ali nikada nije povratila svoj prijašnji utjecaj. Krajem 16. stoljeća u potpunosti je zatvoren Bliski istok za trgovinu, a 1596. Nizozemci postaju gospodari trgovine s Indijom.

28

Italija je imala najviše gradova s preko 100 000 stanovnika, a težišta trgovine polako su se premještala s istoka prema zapadu. Tako prosperiraju krajem 16. st. Genova i Marseille.

Kraj renesanse dočekan je u svjetlu prevlasti sjevernih naroda – Englezi, Nizozemci, Njemci, pa čak i Francuzi i Skandinavci postupno su zauzimali mjesto prevlasti od Italije i Španjolske u trgovini i ekonomiji, premda možda još neko vrijeme ne i u politici. Ali što je politička moć bez ekonomskog oslonca? Najbolji primjer je moćna Španjolska 16. stoljeća, koja beznadno tone u 17. stoljeću da bi postala konačno drugorazredna sila.

Gradovi i sela

Selo

- Brojne bune u seoskom svijetu protiv kraljevih skupljača poreza, feudalaca, manastira i drugih ubirača desetine, ponekad protiv gradova i stranih doseljenika (pokreti flamanskog sela, bune čeških, transilvanijskih, austrijskih, slovenskih seljaka od 1419. do 1515.; građanski rat u Njemačkoj 1524.-1525., kada su seljačke trupe na čelu s Mincerom nasrnule na gradove itd.)→bune vrlo kratke i bezuspješne, nisu dovodile do nikakvog tehničkog napretka i društvenog poboljšanja

- Francuska u 14. st. je bila prenaseljena i zemlja nije supjela prehraniti sva usta zbog kišnih godina i loših žetvi, uz to i brojni ratovi i kuga – Tragični 14. vijek!

- Kasnije dolazi do oživljavanja→nasljednici obrađuju zemlju, uzimaju od vlastelina u zakup po povoljnim uvjetima, više se proizvodi i hrani se desetkovano stanovništvo

- Doseljavaju se ljudi u područja opustošena kugom i ratom→od 1480. ekspanzija (prevaga žita nad proizvodnjom mesa i vune, povećan natalitet) →zatim slijedi pogoršanje stanja koje je nakon 1600. godine dovelo do usporavanja demografske ekspanzije i otežavanja seljakovog položaja

- Značaj ovce u doba renesanse-poznato englesko sukno; u Španjolskoj procvat stočarstva i meste - udruživanje vlasnika više stada, koja se, zatim, povjeravaju zajedničkom pastiru. Opadanje stanovništva izazvanog crnom kugom 1348. godine→stoka je, navodno, po selima zamenila nestale ljude. To je ipak netočno jer u Španjolsku dolazi afrička rasa merino ovce, fine bijele vune koju su donjeli đenovljani. Tako Kastilja postaje neka vrsta europske Australije, a vuna kralježnica kastiljske poljoprivrede.

- Izgradnja kanala u Italiji (Lombardija) - dolazi do uspona poljoprivrede. Venecija također isušuje svoje močvare između Brente i Pijave.

Nizozemci su brzo savladali tehniku isušivanja vode na obali mora i unutrašnjosti zemlje. Između 1430. i 1460. podignuti su nasipi, pa su tako, počevši od 1435. godine, polako stvarani polderi. Metoda isušivanja i poboljšanja zemljišta, razrađena tijekom 15. stoljeća, sastojala se u sljedećem: dizani su nasipi, viši od nivoa mora i rijeka, oko čitavog kraja koji je valjalo isušiti; zatim je unutar toga prostora zemljište dijeljeno na kvadrate, a voda između njih kanalima odvođena do nasipa, a odatle vetrenjačama prebacivana u more.

- Procvat ratarstva istočno od Elbe, a intenzivno se obrađuje područje u Flandriji koja je služila kao uzor čitavoj Europi. Šume, ledine i močvare su pretvarali u obradive površine, poznato je flamansko gnojivo, izvozili luk i kupus u Englesku, englezi od njih naučili gajiti

29

hmelj, poznata burgundska djetelina, plodna zemlja i dobro uhranjena stoka...Flandrija je vrt kojemu su se svi divili!

- Italija se više bavila vrtlarstvom→neke vrste preobrazili,a neke prilagodili svom području (šargarepa(mrkva)-vrlo cjenjena u doba renesanse, šećerna repa nastala poboljšanjem repe, artičoku donjeli Arapi, a u 14. i 15. st. je najcjenjenije povrće eur. aristokracije, zelena salata popularna u Francuskoj, jagode se sade u bašćama, kao i maline i ribizle)→poboljšanje prehrane, barem kod bogataša

- Nove biljke donesene na zapad: karfiol; karanfilić i cimet donjeo Vasco da Gama, heljda (neka vrsta žitarice), bijeli dud iz Kine - renesansni prinčevi poticali gajenje svilene bube: Sforze,toskanski veliki vojvode,pape...

- Američki botanički doprinos Europi (sporan?-nije sigurno što je točno doneseno u Europu iz Amerike): topola, bijeli pasulj (grah), kukuruz, krumpir, paradajz. Isto je i što se tiče stoke. Smatra se da je veći značaj onoga što su Europljani prenjeli u Ameriku nego obrnuto.

- Seoski svijet tehnički i mentalno zaostao,bez obzira na sve prethodno nabrojano (primjer zaostalosti-sijanje iz ruke koje je sporije i troši se više sjemena, nego sijanje uz brazdu koje su tek kasnije počeli primjenjivati ili npr. bilo je nedovoljno trave, što znači i manje stoka,manje gnojiva, dakle slaba žetva)→stagnacija poljoprivrede

- Neobrazovanost i nepismenost seljaka u to doba

Grad

- Ranjivost gradova,osobito Rima-najezde razbojnika koji su se spuštali iz sela u grad i pljačkali poštu i robu koja se prevozila, morali zatvarati kapije Rima, čak se morala organizirati prava vojska protiv razbojnika; pomori kuge - od 15. st normalna gradska pojava (London je između 1407. i 1479. doživeo jedanaest pomora kuge, nestajale trećine ili četvrtine stanovnika jednog grada,nisu više imali gdje sahranjivati leševe)

- Porast gradskog stanovništva u 16. st. , koji je slijedio nakon opadanja od 1320. do 1450. Samo je pet europskih gradova 1500. godine imalo više od 100.000 žitelja, a 1600. godine ih je bilo jedanaest (ili dvanaest). Veliki europski gradovi: Konstantinopol (250.000), Pariz (možda 200.000), Napulj (150.000), Venecija (oko 105.000), Milano (100.000?). U Francuskoj Ruan i Lion (oko 100 000, ali poslije vjerskih ratova pad broja stanovnika),Marsej je 1583. godine imao oko 80.000 stanovnika. U Španjolskoj je najveći grad bio Sevilja, sa 90.000 žitelja 1594. godine. Veliki gradovi uglavnom su se nalazili na zapadu izuzev Moskve i Konstantinopola,a prava urbanizacija započinje u Italiji.

- Brojni gradovi su doživjeli i opadanje stanovništva u 16. st. (demografsko opadanje): Bolonja,Venecija,Antwerpen...,ali zato je demografski rast Londona, Lisabona i Rima bio je zapanjujući.

- Osim porasta stanovništa, gradovi dobivaju i sve veći značaj. S Albertijem u 15. st. počinje nauka o pravilnom urbanizmu→glavne ulice trabaju biti pravilne, s kućama jednake veličine i poredane po pravilu sa jednakim glavnim ulazima, ali ipak je čuvao krivudavost ulica

- Frančesko di Đorđo→on prihvaća da se nacrt ulica razlikuje prema položaju mjesta; u slučaju brežuljka, one će moći jednako da se penju spiralno ili koso, kao i da sljede pravu liniju, ili da podliježu radiokoncentričnom rasporedu

30

- Novi njemački gradovi na sjeveru i istoku zemlje razvijali su se oko trga ispred gradske vjećnice i duž pravih ulica, koje su se sjekle pod pravim kutom

- Na drugom kraju Europe, u Španjolskoj i Akvitaniji (fran. regija) tvrđave, administrativna središta, ljudske naseobine i gradovi tržnice, nadovezivali su se na helenističke i rimske tradicije: ograđen prostor, sa četiri kapije i kvadratnim rasporedom i, u sredini, glavnim trgom, kvadratnim ili pravougaonim.

- Geometrija u gradskom urbanizmu rasprostranila se tek u 16. st. Direr (tal. arhitekt)-djelo Vještina utvrđivanja gradova-govori kako se život ljudi mora podvrgnuti strogoj disciplini urbanizma. Idealni grad po njemu: četvorostrani prostor, čije je središte rezervirano za kraljevsku palaću, kvadratnog oblika. Izmešu zamka i gradskog područja, grad je izdjeljen na četrdesetak pravougaonih blokova, čije duže strane idu usporedno sa gradskim zidinama. Gradovi s pravougaonim rasporedom:Lima, Nansij, Livurnija, La Valete...

- Korporacije (obrti) su se u srednjem vijeku nalazile u specijaliziranim ulicama. Isto tako je ostalo i u renesansi, ali ga je renesansa uskladila s novim pojmom higijene.( Alberti savjetuje: „U zabačene i slabo posjećivane ulice treba smjestiti smrdljive zanate, kao što su kožarski i slični.")

- Idealni grad Leonarda da Vincija- grad na dva kata, koji su povezani stepenicama, dok je kretanje kola i životinja dozvoljeno, odnosno moguće, samo na donjem katu. Idealni grad Direra (detaljnije)-četiri ugla u gradu orijentirana prema glavnim stranama svijeta; jedan ugao(istočni) za crkvu, gdje su ljudi koji mirno žive, nasuprot južni ugao gdje su topionice bakra i bronce, da dim ne smeta ljudima, i tu će živjeti radnici tih tvornica,još jedna administrativna četvrt i zelene površine.

- Osim što grad treba biti praktičan u renesensi, on mora biti i lijep. Alberti zadržava krivudave ulice zbog estetičke ljepote jer će zbog njih grad izgledati veći, grad treba imati i prijatna i uljudna mjesta, a ne samo nužni smještaj. Slična razmišljanja ima i Frančesko di Đorđe-(Rasprava o civilnoj i vojnoj arhitekturi)- grad u cjelini i svako njegovo zdanje trebaju odražavati prekrasni raspored ljudskog tjela, „pošto je ljudsko tijelo bolje organizirano od svakog drugog i savršenije je od ma kojeg zdanja koje se sa njime može uporediti".

- Počevši s renesansom svim kraljevima je bilo na pameti da svoje gradove učine lijepima i praktičnima (to možemo posebno vidjeti kod papa u 15. i 16. st.)

- Glavni teoretičari renesanse više su voljeli radiokoncentrični raspored (zvjezdasti oblik grada) od šahovske table, a da ipak nisu u potpunosti učinili nadmoćnim onaj prvi nad ovim drugim. Ovaj raspored daje veće mogućnosti pucanja na neprijatelja koji opsjeda grad. Najuspelija ostvarenja radiokoncentričnog rasporeda u doba renesanse bila dva grada tvrđave: Palmanova, u pokrajini Veneciji, i Kevorden u Holandiji. Osim vojnih razloga,ovakav raspored imao je i korijene u filozofskim i estetskim razmišljanjima-→Kružni ili mnogougaoni grad ukazuje na krug u koji se upisuje - činio im se, poput Platonovog grada, samom slikom kosmosa, sažetim izrazom divote neba, ovaploćenjem u zemlji i kamenu sferičnog savršenstva svemira.

- U renesansnim gradovima trg dobiva sve veće značenje→slagan i oblikovan po mjeri grada u koji se uklapa, ne trebaju biti ni suviše mali da ne stanu svi ljudi, niti suviše veliki da izgledaju pusto,''trg kao dvorište palače uvećano do razmjera grada'', treba biti ukrašen stautama. Trg svetog Marka u Veneciji je „savršeni primjer dvorišta palaće uvećanog do gradskih razmera, svečana dvorana grada". Još jedan poznati trg Vigevano u Francuskoj-

31

izgled: kvadrat, sa zatvorenim uglovima, u koji se ulazi na sredini stranica, sa statuom kralja u sredini,kuće sa jednakim pročeljima...

- Pojam urbanizam je ipak dala Italija, zemlja koja je na Zapadu onda imala najviše gradova i koja se nalazila najbliže grčko-rimskoj prošlosti. Za razliku od Italije London, Moskva i Pariz razvijali se na zbrkan način,bez brige za prostranstvo,red i perspektivu.

- Ništa se ne može uspoređivati s Rimom koji je glavni po preuređivanju u renesansi: izgrađene i prepravljene 54 crkve, najvažnija crkva Sv, Petra, tijekom 16. st. grade se vile, palače, brojni stanovi, podižu se nove četvrti, 10 km novi popločanih cesta, popravljena tri antička akvedukta, popravljene brojne fontane...Rim europski grad predvodnik!

- Odnos sela i grada-u gradu bili brojni seljaci, koji su držali stoku (svinje koje pasu po rimskim ulicama,krave)

- Prodiranje grada u selo i nametanje gradske stege prirodi→najveći zemljišni posjedi oko Pariza bili su u rukama vjerskih ustanova ,u seoski svijet prodiru najbogatiji i najutjecajniji kraljevi ljudi, izgradnja zamkova i uređenih parkova; nestaju seoske naseobine, a priroda postaje ljepša, urbaniziranija, uređenija

- U renesansi upravo dolazi do širenja parkova(mnogobrojnost), imaju isto pravougaoni oblik, i podijeljeni na manje kvadrate. Najpoznatiji park u vili Tivoli, koju je u drugoj polovini 16. stoljeća uredio kardinal Ipolito d' Este-remek djelo renesansnog vrtlarstava

- U renesansi dolazi do otkrivanja sela (nestaju borbe između vlastela i pojednih zamkova, selo više nije toliko strašno)→umjetnici i bogataši otkrivaju ljepotu sela i u njega unose gradsku raskoš (palače,fontane,vrtovi,koncerti...). Utječe i na umjetnike koji počinju crtati pejzaže. Zamci na selu su zapravo ogromne palače, vile koje predstavljaju pravi jedan mali grad, samo na selu. U njima radio i ogroman broj ljudi. Pošto se na selu želio nastaviti gradski život, kretanje dvora, francuskog osobito, postavljalo je u 16.st. sve složenije probleme preseljenja.

- U doba renesanse,osobito u 16. st. dolazi do uspona prijestolnica: Pariza, Londona, Moskve, Konstantinopola, a već i Madrida. (nagli rast stanovništva u tim gradovima, npr. Konstantinopol oko 1535. imao 400 000stanovnika)

- Ujedno dolazi i do propasti gradova-država, uglavnom zbog osvajanja i jačanja većih gradova te njihovog širenja (Slabljenju Genta, Libeka i Novgoroda odgovara opadanje više gradskih republika, ili kneževina, slavnih: Padove, Vićence, Verone, a sve ih je upropastila Venecija, početkom 15. stoljeća; Pizu Firenca već 1406; Barcelonu, „državu u državi", pokorio je 1472. Jovan II Aragonski; Grenada je prisjedinjena Španiji 1492; u Bolonju je Julije II ušao trijumfalno 1506;...)

-Primjer Pariza-on širi svoj privredni prostor oko okolice Pariza, te ''iskorištava'' okolna područja za svoje potrebe, ima monopol nad njima, utječe na njihovu društvenu strukturu...→dolazi do povećanja administracije, činovnika

- Slična situacija i u Rimu, ali ovdje okupljena administracija ima dvostruki zadatak: da upravlja jednom državom i jednom religijom. Kao posljedica gomilanja administracije javlja se i gradnja ogromnih palača za njihove potrebe u blizini najvažnijih gradova. Ove raskošne palače predstavljaju opasnost zbog toga što tada apsolutistički kraljevi Europe sve manje izlaze iz svojih raskošnih palača i gube dodir sa stvarnosti i svojim narodom. Prednost je ta što privlači krupno plemstvo, koje u doba renesanse postepeno napušta vojnički i seoski način

32

života, kakvim je nekada živjelo. U Rimu se tako pojavljuju osim starih i neki novi bogataši. Oni u gradovima imaju svoje rezidencijalne četvrti (npr. Pariz) gdje se obični ljudi mogu samo diviti njihovim raskošnim kućama. Plemići grade svoje palače u gradovima upravo zbog toga da budu blizu kralja, ali i pod njegovim budnim okom koji ih neprestano promatra, tako su i manje opasni. Oni su manje opasni i zato što je grad skup. Graditi i opremati palaće, igrati ulogu mecene, pojavljivati se na dvorskim svečanostima, dati bogati miraz svojim kćerima, to je bilo finansijski moguće samo onome koji uživa naklonost gospodara.

Jean Delumeau, Civilizacija renesanse

Društvena pokretljivost. Bogati i siromašni

- u doba humanizma – uspon nacionalnih osobnosti i pojačanje trgovine između različitih zemalja- međusobna prožimanja na području kulture i umjetnosti

- rasporostranjena horizontalna pokretljivost – putovanja, hodočašća

- tiha i slabo uočljiva seoba prema velikim gradovima – zahvaljujući demografskom priljevu seoskog stanovništva, europski gradovi rastu u doba renesanse, bez obzira na veliku smrtnost stanovništva, izazvanu epidemijama – privlačnost samoga grada i njegovog tržišta rada

- smrtonosne kuge pustoše gradove

- mogućnost vertikalne pokretljivosti u gradovima

- začuđujući pojedinačni uspjesi – usponi nekih porodica – novi bogataši- npr. Medici su se od bankara pretvorili u velike vojvode Toskane i ženidbama se povezali s francuskim kraljevima

- brojčano povećanje srednje klase tijekom renesanse

- umjetnički procvat u 15. i 16. st.

- mecenatstvo

- sve veća raskoš aristokratskog života

- renesansa je potvrdila i ojačala ranije društvene strukture, primajući u redove plemstva one koji su bili bogati

- preokret društvenih vrijednosti – «novi plemići» su utjecali da se prihvate vrijednosti koje nisu iz viteške tradicije - ljubav prema gradu, želja za učenjem itd., a oni sami su usvojili vrijednosti plemstva: želju za pokazivanjem, privrženost stjecanju nepokretnih dobara, preziranja rada

- obnavljanje plemstva od 14. do 16. st.

- društveno promaknuće građanskoga roda

- Luj XI. Je 1470. godine proglasio plemićima vlasnike feudalnih dobara – početak zlatnog doba robnog plemstva- rast i nasljeđivanje činovničkih zvanja

- ratovi u Italiji bili su pogubni za mnoge francuske ili talijanske plemiće

33

- u Engleskoj je krajem 15. st. ( Tudori na prijestolju) nestalo krupno vojničko plemstvo, koje je dotad imalo premoć u unutrašnjosti zemlje

- učvršćenje plemstva diljem Europe

- veoma široki raspon prihoda- bogati su postali još bogatiji, a siromašni još siromašniji

- rast cijena i povećanje poreza, plaće rastu sporije od cijena

- slabljenje položaja radnika

- bogataši okrutni prema siromašnima

- seljaci bez ikakvih prava, vezani za zemlju i ovisni o gospodarima, platežno nesposobni, gube slobodu, postaju sluge

- udaljavanje kraljeva i plemstva od naroda

- različitosti u zabavama bogatih i siromašnih

- povlačenje povlaštenih iz svakodnevnog života

- prostitucija u gradovima

- «Leonardov grad na dva kata»- moralne, religiozne i društvene razlike sve više prisutne i u prostornim izrazima- bogatašima gornji dio grad, svjež zrak, svjetlost i mir, a sirotinnji donji dio grada i buka prijevoznih sredstava

- nastanak rezidencijalnih četvrti

- prezire se manualni rad

- raskoš u odijevanju i uspon mode

- odjeća povlaštenih se razlikuje od odjeće običnog naroda

- raskoš u odijevanju i od tada česte promjene u odjeći poklapale su se sa usponom zapadne civilizacije – moda postaje jedno od uživanja bogatog svijeta, čiji je život postao manje naporan i manje vojnički nego u prošlosti

- ekscentičnost o odijevanju - neukus?

- narodne mase trpe glad

- razlike u prehrani bogatih i siromašnih

- preobilni objedi u doba renesanse, pretjerana upotreba začina i slatkiša

- tek u 17. st. kuhinja se okrenula više rafiniranosti nego količini ( «francuska Europa»)

- kuhinja od 15. st. postaje prava umjetnost

- naslavniji tal. kuhar 16. stoljeća – Bartolomeo Scapi

- mnoštvo seljaka u gradovima koje su sa sela otjerali vlasnici stada, zakupci zemlje i demografski porast

34

- renesansa je više trgovala nego što je proizvodila

- raste broj nezaposlenih u gradovima

- prosjaci

- Pariz, 1535., «Opća milostinja», ustanova kućne pomoći

Engleska: Poor Laws (1563.-1601.), workhouses

- porast razbojništva

- siromaštvo siromašnih se pokušavalo ublažiti organiziranjem javne pomoći

- katolička reformacija –obnova milosrđa

- umjetnost i književnost izražavaju pogoršanje društvenih razlika

- commedia dell'arte

-sonet, madrigal, mitološke svetkovine, prikazivanje pastirskog života, epopeja, tragedija po antičkom uzoru, čiji su junaci mogli biti samo velikaši

- običan čovjek i građanin su zadugo bili odbačeni u komične uloge

35