IMPRESSUM UVODNIK

Drogi Vi ea štijete, -----!I!!!!!!!!~!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!~~~ ruvenlca Nison bi sigur co i obo cemu pisat. Toliko se tega u Crikvu

dogodilo od zodnjega broja Kruvenice -pocelo je Godišće vire, IZDAVAt: fešto se 50. godišć ca se otvori II. vatikanski koncil, bila je i finila

LIU tuPI: III ITJJ:PHNlIl ~flPf 11flJ{frrnrn • BK Z3 OOD vl PROiINH( Z01Z HVHK

ŽI,. SV. Sljeplnll .. Hm Biskupska sinoda obo novoj evangelizaciji, ami smo u vrime od Božića. ~':~~~DIIIK: Feštat Božić hoće reć feštat otajstvo rojenja Boga koji je posto covik i obo

ODGOVORNI UREDNIK: temu pensat. Na koji no cin onako kako tuko profeštat oto otajstvo? Kako ~an Mili PI'nknić feštat bilo koje otajstvo vire? Za karšćanina su dvi razine - svoja i od UREDNliTVO: zajednice. Somi moremo pensat obo otajstvima vire i štit one dile Svetega Jana Bncuavić ZarIUi likitl pisma koji govoridu obo temu ili kojegod duhovno-teološke tekstove. To Ante lIavlk - Dhl Dan Mili Plenknić svoje je potriba dožuntat zajedničarskoj dimenziji živjenja vire. Kako? Di? Milin i.rić k d k li Mika Bibitl-Žile U razgovoru, umpaniji, zaje nič oj mo ·tvi ištenju Svetega pisma ... ln VIeIlić Makor, zajednica viru nojboje i nojsigurije iskazije u liturgiji -u euharistiji GWIČloOBUKOVANJE: i zajedničkoj molitvi časoslova (vecemje, jutarnje ... ). Onako kako somi ln Vatllić

TISAK: "011 .. lcijllp.pir". S,lil

NAKLADA: s •• kili.

ADRESA: ŽI,. SV. SljepIRlI .. Trg SI. Stjl,_ 20. 21450 HVlr Tel. J FB.: 00315(0)2174269 I .... : lcrunnicI@IIuiil.ClII lIWW.fIca"'k.CllI/IIr.-ica.llVlr Inj lIp11glin lIČIli: Z34ll111-1111231114

sudjelujemo, poki soma lipota ili ca ni lipota liturgije puno govori o razini svoje, ali i zajedničke vire. Ako je cogod u mojoj nutrini kjaro, cisto, otvoreno da se nadahnemo i potaknemo od Duha, to tuko bit i je od vište i pokažije se na vonj ski nocin. A nojboj e se vidi na temu kako sudjelujemo u liturgiji. Još je sv. PijoX. na pocetak od pasonega vika istico - a Koncil i postkonciIsko doba konkretiziralo -potribu za "aktivnim sudjelovanjem" vimih u liturgiju. Ako son na misu kako oni ca gledo predstavu u teotar koji će od vrimena do vrimena zapleskot (rećAmen! I s duhan tvojin!, itd.), ništo

ne vajo smojon viron.Ako ne gledon, ne penson i ne čutin Uskarslega koji je ovode, živ i stalno meju nami, vrime koje son bi na misu potrati son za ništa. Bome da ni uvik lako stat atento. Nismo uvik od voje, a i onjitanto cogod remeti razinu sudjelovanja. Tote na scenu dohodidu liturgijski tumači, remete, ministranti, zbor i drugi koji rokaju kakogod osigurat "vanjske uvjete" kako bi cila župa mogla co boje i aktivnije sudjelovat u liturgiju, i pri temu bit atento da svak cini ono i somo ono ea ga pripado. Potrudmo se već ovega Božića co aktivnije sudjelovat u liturgijskim slavljima kantonjen, molitvon, ali i tako da se Iiberomo stroha od "svete šutnje" u liturgiji. Na kraju ni druge nego u ime svoje i cilega uredništva zaželit, drogi vi ca štijete, da:

NA DOBRO VON DOJDE

SVETO POROJENJE I MLODO LITO 2013

ŽUPNIKOVA BESIDA

VRATA VJERE (3)

UZDAM SE U MILOST M ore je tema o kojima bih želio progovoriti.

Pogotovo u ovo zadnje vrijeme množe se brojni aktualni izazovi sa kojima bih se rado "pobo".

Pokušavam se disciplinirati i napisati par riječi o onome što je bitnije od aktualnih događanja. Naime, aktualije nas uzdrmaju, zahvate nam um i srce, često u nama izazovu emotivni naboj sa kojim se dosta teško razumno nositi, a onda, nakon nekog vremena, sve to prođe i dođe nešto novo. Bude po onoj: "Svako čudo za tri dana". Doduše, mnoga ta prolazna "čuda" koja ispisuju našu povijest kao da pišu nekom kiselom tintom koja ostavlja i te kako duboke brazde na listovima naših života i mnogo toga što će biti sutra "teći će" po tim brazdama. Pa ipak, ove godine ću se baviti uglavnom temom vjere ,,kačeći se" za pojedine fragmente Papinog motu propria "Porta fidei" ,pokušavajući tako i sam i skupa s vama produbiti razumijevanje nekih važnih elemenata naše vj ere. Ovaj put bih se "zakačio" za nekoliko rečenica iz broja 1 O Papinog dokumenta. Papa piše da "želi sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere,

već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga" tj. čin vjere. Dakle, pitanje je na koji su način povezani sadržaj vjere i čin vjere? Prema Papi, čin vjere je "čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi". Naravno, pitanje je: u kojeg ili kakvog Boga se odlučujem pouzdati i u čemu se to odlučujem u Njega pouzdati? Netko mi mora nešto reći o Bogu: kakav je On? Ima li On neki plan za mene? Je li mu stalo do mene? Očekuje li nešto od mene? Jesu li moja očekivanja od njega kompatibilna s onim što On očekuje od mene? Ako mi netko navijesti Boga, može se reći da vjerovati znači "dati svoj pristanak" tome što mije naviješteno. Da bi nam pomogao razumjeti ovaj odnos Papa navodi Dj 16, 11-14 gdje nalazimo opis Pavlovog misijskog djelovanja u Filipima. "Otplovismo iz Troade i zaputismo se ravno u Samotraku pa sutradan u Neapol, a odande u naseobinu Filipe - grad prvog dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo nekoliko dana. U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala

YEAR OF fAITH,:!l

ŽUPNIKOVA BESIDA

je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio." Polazeći od ovoga teksta možemo reći da postoje barem dvije (minimalne) pretpostavke za (religioznu) vjeru. Prvaje pretpostavka postojanje navještaja (navjestitelj). Nema vjere ako nemam čemu dati pristanak, ako ne postoji neki sadržaj koji mi je naviješten. U poslanici Rimljanima (10,12-14) Pavao je napisao: "Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: 'Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen'. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga (ili o kome) nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?" Druga je pretpostavka: mora postojati osoba koja prima navještaj (Lidijaje slušala). Preko navještaja, ako slušamo, dolazimo u kontakt s određenim sadržajem, s onim "što" ili "u što" ili "u koga" se može vjerovati.

Samo se srcem dobro čuje Iako Papa ovdje o tome ne govori, čini mi se daje sasvim na mjestu zapitati se: Koliko navjestitelj (prenositelj poruke) utječe na sam čin vjere? Postoji li odgovornost navjestitelja za vjeru slušatelja?, Ovisi li vjera slušatelja o osobi (karakternim osobinama) navjestitelja, o njegovoj

J

f l

vjerodostojnosti, o njegovom načinu navještaja? Naš bi odgovor na sva ova pitanja vjerojatno bio pozitivan. Mi smo duboko uvjereni, i držimo da iskustvo to potvrđuje, da vjera­kao reakcija na navještaj - uvelike ovisi o navjestitelju. Čini se da Pavao ne misli tako. On odgovor vjere u srcu onoga kome je navještaj predan ne povezuje sa navjestiteljem. Navjestitelj je tek "instrument", "sluga beskorisni" koji je učinio što je bio dužan učiniti, kome je predan zadatak naviještanja i ,jao njemu ako ne naviješta". Pavao dopušta mogućnost da navještaj, iako navjestitelja ne zanima uspjeh Radosne vijesti, već naviješta iz nekog drugog, lošeg motiva, čak i tada "upali plamen", tj. vjeru u srcima slušatelja. Tako piše: "Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno - misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje." (Fil 1,15-18) Pavao vjeruje da će čak i zlobni navještaj proizvesti spasonosnu vjeru u onima koji navještaj čuju, jer iza navještaja (tj. tog sadržaja koji se naviješta) stoji Bog. I doista. Već u Starom Zavjetu nalazimo svjedočanstvo za to. Nije li prorok Jona otišao preko volje (bolje rečeno -prisiljen) naviještati Ninivljanima Božji poziv na obraćenje? Obavivši zadatak, premda duboko uvjeren da Ninivljani neće poslušati navještaj, sjeo je na brdo iznad Ninive kako bi dočekao, kao na tribinama u kazalištu, od Boga obećano uništenje grada. Čini se da Jona svojom osobnošću ni na jedan način nije mogao potaknuti vjeru Ninivljana. Pretpostavljam da se u čitavoj njegovoj pojavi i u njegovom

YEAR OF fAITH,:!l 5

ŽUPNIKOVA BESIDA

gla~u mogla naslutiti zlurada mržnja. A Ninivljani su se, na Jonmo ogronmo razočaranje, obratili. Povjerovali su navještaju, a ne navj estitelju. J esu li se s vremenom formirali neki drugačiji ljudi? Čini se da su danas ljudi koncentriraniji na osobu navjestitelja, nego li na sadržaj navještaja. Imam dojam da smo u ovoj cmizdravoj kulturi postali toliko subjektivni i personalni da namje važniji prenositelj poruke nego poruka? Relativno često čujemo od kršćana u našim župnim zajednicama da ih je od vjere "odbio" svećenik ili vjeroučitelj. Takvi se godinama pravdaju za svoju nevjeru "grijesima" navjestitelja. Ne mogu se sjetiti daje u Svetom pismu igdje riječ o tome da bi vjeru trebalo vezivati uz osobu navjestitelja. Kod Pavla čitamo još jedno, možda najradika)p.ije relativiziranje uloge navjestitelja. "Ta što je Apolon? Sto je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste­kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko ~alijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, Jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću." (1 Kor 3,5-8) Tada nam se nameće jedno drugo pitanje. Ako za djelotvomost navještaja nije odgovoran navjestitelj, štoje sa slušateljem? Mora li on u sebi imati neke predispozicije da bi se u njemu dogodilo čudo vjere u poruku? Od prve bismo rekli: Svakako. Osoba mora biti "otvorena". Ali, što je ta otvorenost za koju nekako spontano pretpostavljamo da prethodi daru ili čudu milosti Božje u ljudskim srcima? Očito nije riječ o otvorenom uhu, nego o otvorenom srcu. Jer kao što čovjek "samo srcem dobro vidi" (Mali princ), tako čovjek i "samo srcem dobro čuje". Često se događa da ljudi uhom vrlo dobro uhvate poruku, sposobni su je s velikom :ereciznošću reproducirati, a ipak je nisu zapravo čuli. Cuo sam nekoga pričati kako je jednom u Ars, na misu župnika Vianneya, došao neki vrlo kritični mislilac j er je čuo da Vianney dobro propovijeda. Bio je jako razočaran jednostavnošću propovijedi seoskog župnika. Nakon mise došao je k njemu i izrazio mu svoje razočaranje. Vianney ga je poveo u dvorište i doveo ga do jednog pitara u kojem je bila zemlja te ga upita: "Što mislite, gospodine, može li sunce obasjati dno ove posude?" Ovaj mu je skoro uvrijeđeno odgovorio: "Pa naravno da ne može. Treba maknuti zemlju pa će sunce obasjati i dno posude". Nato mu svetac reče: "Eto, baš to i vi morate učiniti sa svojim srcem". Prorok Izaija piše, a Isus citira njegove riječi, da se ljudima može dogoditi da im se "srce usali" pa tada srce nije sposobno vidjeti, čuti, razumijeti. Kada se to događa? Što proizvodi to "salo" oko srca koje onemogućava prijem navještaja?

Milost koja djeluje i preobražava

Što bi nam na ,?vo rekao Pavao iz vlastitog iskustva? Možda bi nas pitao: "Sto mislite, jesam lija bio otvoren za navještaj kad sam, opremljen dozvolama za lov na kršćane, otišao u Damask?" Kako se vjera mogla roditi u srcu "poznate griješnice u gradu" koja je došla Isusu oprati noge suzama (vjera je U

v njenom srcu očito prethodila njezinom

obraćenju)? Sto je bilo sa Samarijankom koja živi u grijehu i ne pokazuje nikakvog traga osjećaja krivnje ili kajanja? Što je bilo s desnim razbojnikom koji je radi svojih grijeha razapet? Kako je sunce prodrlo do dna njihovih "posude" kroz tko zna kakve i kolike naslage? Pomalo je teško shvatiti da čovjek može istodobno (barem naizgled) uživati u zlu/grijehu i vapiti za izbavljenjem, da istodobno izgleda kao da muje debelo salo omotalo srce, a ipak da do tog srca dopire glas navještaja koji poziva na promjenu. No, koliko god nam to bilo teško shvatiti, poznato je da povijest Crkve obiluje "slučajevima" koji potvrđuju čudesnost iznenadnog Božjeg zahvata u ljudska srca. Možda se promatraču sa strane čini da se to dogodilo iznenada i neočekivano, ali tko zna koliko se već dugo u nutrini tih ljudi vodila borba!

6 YEAR OF fAITH,:!l

ŽUPNIKOVA BESIDA

Možemo samo pretpostaviti da su takvi ljudi poduže u srcu nosili jedno duboko nezadovoljstvo svojim (griješnim) stanjem i da su svom dušom čeznuli da se s njima nešto dogodi. Čini mi se da će nam zauvijek ostati misterioznim taj suodnos izvjesnih preduvjeta (ako uopće postoje) u nama i Božje milosti koja nas pohađa. Imam dojam da nam Papa ovim svojim motu propriom nimalo nije pomogao bolje razumjeti taj suodnos. Papa ovdje stavlja naglasak na ono što Bog čini. U slučaju Lidije jasno je rečeno daje Gospodin taj koji otvara srce i tako omogućuje čin vjere. Papa piše u vezi s tim: "To upućuje na zaključak da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića." I samome su mi poznati tekstovi evanđelja koji kao da naglašavaju ovu jednostranu učinkovitost Božje milosti. Isus je govorio: "Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla." (Iv 6,44) Kod Ivana imajoš sličnih navoda, a bitimje uvijek ista: Povjerovati u Isusa čudo je Božje milosti. Papa nadodaje da iz onog teksta o Lidijinom obraćenju na kršćanstvo zaključujemo kako "poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ." Pa ipak, Papa na početku svoga "motu propria" piše: "Vrata vjere' (usp. Dj 14,27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce

dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava." (Porta fidei, br. l). Ovo "a srce dopusti" naravno znači: ako čovjek u slobodi prihvati dar Božje milosti. Ovo je gotovo dogma u kršćanstvu: Bog koji te je pozvao bez tebe, neće te spasiti bez tebe (sv. Augustin). Moram priznati da ne razumijem zašto onda Isus kaže Pavlu nakon što ga je oborio s konja: "Teško ti se je protiv ostiju praćakati". Zar je ovo moguće shvatiti drugačije nego da je BoglIsus "nabo Savla na osti" protiv njegove volje? Bliži se proslava Isusovog rođendana. Veličanstveni je to navještaj, Radosna vijest od koje je teško zamisliti radosniju: BOG JE TOLIKO LJUBIO SVIJET DA JE POSLAO SVOGA SINA JEDINOROĐENCA DA NE PROPADNE NI JEDAN KOn U NJEGA VJERUJE. Neću ulaziti u ono što nije direktno rečeno, ali se lako naslućuje iza rečenoga (da ne kvarim blagdansko raspoloženje). No poželjet ću vam/nam svima od srca: Milost Boga našega i Gospodina Isusa Krista neka nas pohodi ovih dana. Neka Gospodin otvori naša srca za Radosnu vijest o Kristovom rođenju. Neka naša srca otvori milošću koja omogućuje očima srca dublje vidjeti i shvatiti ono što je naviješteno; neka nas potakne da u središtu i svetištu svog bića dopustimo da nas oblikuje milost za koju je rečeno da se pojavila kao spasiteljica svih ljudi. Želim svima da od srca, s anđelima pjevamo: Slava Bogu za milost kojom nas zamilova u svom Ljubljenog Sinu i mir svim ljudima dobre volje.

župnik don Mili

U kući oko ognjilta 1f&je­c!iece, sve jedno drugom do Uha: I~ Marko iAna. Cekaju da djed počne pripovijedati. Razgorio djed

vatru, zapalio lulu, prekrižio noge, pogladio bradu i tek što je otvorio usta da počne pričati, bljesne čudesna svjetlost. -Djede, štoje bilo? -upita Ivan. - S neba pala zvijezda - mirno reče djed. Otvoriše djeca usta od čuđenja. Svatko bi nešto pitao, a djed polako podigne ruku i kaže: - Samo polako. Znam što vas muči, sve ću vam reći. Ova noć nije kao druge. Noćas će nebo darivati zemlju. Svjetlost će pohoditi svaku kuću. Tko je lijepo primi, nastanit će se kod njega i bit će mu prijatelj. - Mi je nismo lijepo dočekali i zato je nestala - tužno ćeAna. - Zašto nam nisi prije rekao da će nas pohoditi? - upita Marko. - Nije svjetlost još stigla do naše kuće. Ovo što ste vidjeli to se zvijezde igraju i raduju zbog onoga što će se noćas dogoditi - reče djed. - Kaži nam, djede, što moramo učiniti. Kako je dočekati? -pitao je Ivan. - Kad stigne, znat ćete što treba učiniti. A sada na spavanje! -A priča, djede? - zapitaše svi u jedan glas. - Večeras nema priče. Ova noć voli tišinu, a ništa nema tiše od sna - odgovori dj ed. Bila bi djeca još štošta pitala, ali djeda treba slušati. Nevoljko ustadoše od ognjišta te odu na spavanje. Sve troje spavalo u jednom krevetu. Na noćnom ormariću gorjela je svijeća. U sobu uđe majka. Zajedno s djecom izmoli Očenaš, pomiluje ih, zaželi im laku noć te, pogasivši svijeću, izađe iz sobe.

tri male glave. rl glave a sve jedno misle. Neće zaspati, čekat će do zore ako treba. Žele vidjeti svjetlost koja će ih noćas pohoditi. Ne usuđuju se ni šaptati. Misle jedno, dišu kao jedan, a to san najviše voli. Ušuljao se san u sobu, na prstima došao do kreveta, sklopio djeci oči te ih zagrlio. Zaspala djeca i sanjaju. Što bi drugo nego svj etlost koj a im dolazi u pohode. Zarudjela zora. Tračak sunčeve svjetlosti obasjao dječju sobu. Prvi se probudio Ivan i gle čuda: na ormariću blistaju tri žute zvijezde. Ivan probudi sestru i brata te im pokaže zvijezde na ormariću. Sve troje skočiše iz kreveta. Stoje oko ormarića, trljaju pospane oči i gledaju. Ana prva priđe bliže, dohvati zvijezdu i klikne: Ali to nije zvijezda. Tojenaranča! Priđe i Ivan, gleda te ne može vjerovati. Vidio je pravu, pravcatu zvijezdu i sobaje bila puna svjetlosti, a sada ... Uto se otvore vrata. Majka na vrata, a sunce na prozor. - Majko, tko namje donio naranče? - upitaAna. - Mali Isus vas je nadario jer ste bili dobri. Ivanjoš ne može doći k sebi od čuđenja pa reče: - Ali ja sam vidio prave zvijezde. Tu su stajale gdje su sada naranče. - Možda si doista vidio zvijezde - reče mu majka - ali gledaj! Sunce je na prozoru, a kad se pojavi sunce, zvijezde se sakriju. Uzela djeca naranče. Gleda ih majka i uživa u njihovoj radosti. I njoj se na trenutak učini da vidi zvijezde u dječjim rukama.

Tin Kolumbić

BOŽiĆ t t t t t t t t t t t t

Kfda smo bili djeca, simbol Božića bio je mali Isus u jaslama ili, kako smo ga zvali, ,,Ditić", izložen na

Itaru crkve u božićnoj noći, u kojoj bi nam veliko veselje pričinjavalo paljenje prskalica i eventualno kasnije čašćenje kod župnika. Neki poklon bi se obično dobilo na Božić ujutro, ali u okvirima skromnosti, bez nekog pretjerivanja. Nekih većih glamuroznih popratnih događaja nije bilo, jer ipak smo živjeli na selu u kojem "sadržaja" i nije baš na izbor, a i bilo je to vrijeme u kojem se javno Božić nije slavio, te je više bio kućna radinost ili unutarnja crkvena stvar. Razglednice za Božić sa likovima svete obitelji mogle su se nabaviti samo u crkvi. Božić se čestitalo po starinsku sa "Na dobro van došlo sveto porojenje" ili pomalo po modernom "Sretan Božić". U javnosti se više pažnje posvećivalo proslavi Nove Godine. Tada bi nas darovima obradovao Djed Mraz koji bi došao izdaleka sa punom vrećom. Tako je djeci u prosincu bilo vrlo unosno, od svetog Nikole, svete Luce, preko Ditića, sve do djeda Mraza. Sveti Nikola je bio biskup. Sveta Luce cura -mučenica, Ditić je mali Isus, a Djed Mraz stari dobri djedica iz dalekih krajeva. Svaki od njih je dolazio u svoje vrijeme i nisu se jedno drugom miješali u posao. I baš kad su generacije spomenute djece dobile svoju djecu, jedne je badnje večeri došao Djed Božićnjak, stari dobri djed iz dalekih krajeva koji nosi darove za Božić. Zapravo, bio je isti Djed Mraz, ali se drugačije zvao. Kako je on donio poklone za Badnjak, tako na Božić nije bilo potrebno da ih nosi Ditić. Za par dana nije više bilo ni Djeda Mraza sa darovima za Novu Godinu, pa su neka djeca bila žalosna, ali valjda bi bilo nezgodno da dva djeda prelaze toliki put, pa je bolje da to obavi jedan. Tako je to bilo skoro dvadeset godina. A onda je Djed Mraz ponovno došao. Sada za Božić dolazi Djed Božićnjak, a za Novu Godinu Djed Mraz, pa se ponekad znaju malo zabuniti i oni i djeca, a pogotovo roditelji. Jedino se mali Ditić više nije vratio. Bit će da je i on narastao, sazrio, pa vidio da tu nema posla za troje. Kažu djeca da u zadnje vrijeme slabo viđaju Djeda Božićnjaka. Vjerojatno je to posljedica ovih kriza i velike konkurencije, jer

ipak, Mraz ima koncesiju na šoping centre i nije mu lako konkurirati. Malo pomalo vraćamo se opet na staro, zapravo skoro na ono staro, jer darove nose sveti Nikola, sveta Luce, Djed Božićnjak, Djed Mraz, samo ne Ditić. Izgleda da se i razglednice sa likom svete obitelji sve više vraćaju u dvorište crkve. A kako se danas čestita Božić? Da ne bismo koga uvrijedili, jer ima nas svakakvih, onda je najbolje Božić i ne spominjati. Da se razumijemo, nije zabranjeno, ali nekako bi bilo bolje ne spominjati. Zato se danas kaže "Sretni blagdani". Ovaj pomalo neozbiljan uvod zapravo oslikava vrlo ozbiljnu stvar, a to je stvaranje šume ili šumova u našim glavama, od kojih nije više lako razaznati one prave glasove i pronaći pravi put. On pokazuje i našu povodljivost, prevrtljivost i nedostatak osjećaja za vlastitim baštinskim vrijednostima, koje smo dobili u nasljeđe. Najviše pak ukazuje na jedno sporo, ali vrlo otvoreno i praktično vraćanje "na staro", u mnogim sferama javno političkog života današnjeg čovjeka u Hrvatskoj. To "staro", primjenjuje nove tehnike ili metode koji bez represije eliminiraju one baštinske utjehe, koje smo znali čuvati i u "zabranjenim" vremenima. Sve ubrzaniji život postavljen u dimenziji društvenih mreža i masovne dostupnosti svega nepotrebnog, distancira čovjeka od potrebnog, zamjenjuje uloge i scenarije, te deformira osjećaj za vlastitom odgovornošću za svoje. Više nego ikad potrebno je vraćanje u iskonske duhovne katakombe u kojima bi se čovjek umirio, pribrao i smjestio na ono mjesto koje muje određeno. AgdjejenestaoDitić? Zapravo nikada nije nestao. U svojim jaslicama i danas drži ispružene ruke s oltara, koje nudi kao dar. Šutljiv je i skroman, ali očekuje da bar za njegov rođendan mi nešto darujemo njemu.

Sretan Božić - Na dobro van došlo sveto porojenje!

Miki Bratanić

BOŽiĆ

O noga časa kad su Adam i Eva, prema zapovijedi, napustili raj zemaljski, radost kao da je ostala u raju. Snašlo ih je veliko prokletstvo. Od tada je zemlja

zaražena patnjom. Bol i trpljenje proširili su se svom zemljom. Zemlja je bez ljudskih žuljeva i čovječjeg znoja neplodna. Tuga često prati ljude na svakom koraku njihova života. Bog ipak nije digao ruke od svog najVIjednijeg stvorenja. Već tamo, na obzorju čovječanstva, obećao muje Spasitelja. Vjera u to obećanje, poduprta brojnim svjedočanstvima Božje ljubavi, postalaje svjetlo na našem životnom putu. Bog namje pokazao da ostaje među nama i poučio nas da ga smijemo zvati svojim Ocem. Poslao nam je svoga Sina da nas iz ropstva izvede u slobodu, iz tame na svjetlo. U Božićnoj noći slušamo proroka kako naviješta da će "kraj koji je pokrivala velika mrklina obasjati žarka svjetlost". Od trenutka Kristova rođenja, kad je pastire obasjala velika svjetlost s neba, to Božje svjetlo ostaje među nama pomažući nam u životno orijentaciji da "nitko od nas ne hodi u tami". To je Božje svjetlo potrebno i čovjeku današnjice. Bez njega posrće i pada. Nažalost, čini se da čovjek pruža ruke za svjetlima koja mu nisu dostatna na životnom putu. Umjesto da duhom zaroni u otajstvo Božića i tu pronađe svjetlo, neki će kršćani nastojati doživjeti Božić ostajući na površini materijalnog (obilato jelo, darovi). I dolazak u crkvu na Božićno slavlje kod mnogih zaudara na licemjerje jer je sav naglasak na izvanjskom: na odjeći, izgledu. Mislim da će način na koji neki kršćani slave Božić Boga silno rastužiti. Bogje sretan kad ljudi shvate koliko imje on u svojoj ljubavi spreman dati, kad mu dopuste da on pustinju njihovih srdaca oživi rosom svoje ljubavi, kad uvide da ih Bog ne odbacuje zbog svih pogrešnih odluka i poteza već ih želi privući k sebi i izvesti ih na pravi put. Nedavno sam negdje naišao na

provokativan tekst o tome kako ljudi doživljavaju Božje ponude. Prenijet ću ga slobodnije, prema sjećanju. Nije li čudno kako nam brzo prođe vrijeme uz košarkašku utakmicu, a kako sporo prolazi sat vremena na misi? Čudno je kako nam vrijedna izgleda novčanica od 10,00 kn kad je treba dati u crkvi za milostinju, a kako malo vrijedi kad s njom otiđemo u trgovinu. Čudno je kako nas oduševi kada nogometna utakmica uđe u produžetke, a kako oneraspoloži ako propovijed traje koju minutu duže nego što očekujemo. Čudno je kako je teško pročitati ulomak iz Biblije, a kako j e lako ~ročitati stotinjak stranica nekog bestselera. Cudno je kako se ljudi otimaju za prva sjedala ugledalištima kad je bilo koja priredba u pitanju, a kad dođu na misu prvo .eopune zadnja sjedala. Cudno je kako neki ljudi imaju problema s usvajanjem jednostavnih evanđeoskih načela, a s lakoćom pamte tračeve o drugima. Čudno je kako ljudi lako vjeruju onome što piše u novinama ili što se kaže na Tv-u ili radiju, a sumnjaju u sve što se kaže u crkvi ili što pročitaju u Bibliji. Zar ne, stvarno je čudno (možda baš to što nam nije čudno)!? Dok svim sugrađanima i čitateljima Kruvenice od srca želim blagoslovljen i berićetan, ili kako to mi najčešće kažemo, SRETAN Božić moram priznati da je za mene riječ "sreća" nekako prazna otkako je pred nepunih 10 godina umro moj sin Marin. Zasigurno bih se osjećao mnogo gore da nema tog svjetla što ga u naš život unosi vjera. Zato od srca želim svima da dopuste tom Svjetlu, tom "mladom Suncu s visine" da uđe u njihove živote.

Joško Maras

U "Smjernicama za proslavu Godine vjere" što ihje pripremila i pred Crkvu stavila

Kongregacije za nauk vjere nalazimo i ovu sugestiju: "U Godini vjere treba potaknuti vjernike da hodočaste Petrovoj Stolici, da ondje ispovjede vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u jedinstvu s onim koji je danas pozvan učvrstiti svoju braću u vjeri."

Naša župa već tradicionalno organlZlra jedno župno hodočašće u tjednu pred blagdan Svih Svetih. Župnik je imao na umu nešto drugo, ali, pročitavši ovu sugestiju, poduzeo j e korake da se ostvari spomenuta preporuka. I tako je naše župno hodočašće u organizaciji agencije Atlas (dopunjeno s nekoliko vjernika iz Staroga Grada) krenulo na put 21. listopada navečer. Poveli smo na hodočašće i ekipu koja je na državnom natjecanju iz vjeronauka prošle šk. godine, kao predstavnici srednje škole u Hvaru, po treći put osvojila prvo mjesto. Iako HBK nagrađuje prve tri ekipe iz osnovnih i srednjih škola vrijednim putovanjem (ovaj put je to bilo putovanje u grkokatolička marijanska svetišta u

Mađarskoj, Slovačkoj i Ukrajini, o čemu smo pisali u prošlom broju), držali smo da ova ekipa djevojaka, koje su i inače zauzete i u drugim aspektima župnog pastorala, zaslužuje nagradu sa strane biskupije i same župe. Agencija namje dodijelila kao službenog pratitelja na putu gosp. Vjekoslava Mimicu. Šjor Vjeko je umirovljeni turistički veteran. Kad mi ga je gospođa Nađa iz ,,Atlasa" preporučila kao "hodajuću enciklopediju", bio sam pomalo skeptičan. Na kraju me taj vitalni stariji gospodin oduševio svojim opsežnim svestranim znanjem, kao i vještinom vođenja (tako je spretno balansirao razgledavanje i slobodne trenutke za ručak ili kupovinu), a često me i postidio svojom pokretljivošću, dok samja svaki čas tražio kakav naslon čim bismo stali.

Zakrpani Franjin habit U ponedjeljak, 22. listopada ujutro smo se iskrcali u pomalo prohladno j i maglovitoj Anconi te se bez zadržavan j a, čim se iskrcao naš autobus, krenuli prema Asizu. Uspoređujerno izgled talijanske i naše obale i razmišljamo kako se i od nepovoljnih uvjeta zdravom pameću i radom može stvoriti podloga za dobar život. Čovjek se ponekad zapita: jesmo li zaslužili imati "Lijepu našu"? Vrlo brzo smo zašli u Apenine i uletjeli u gustu, ali kratkotrajnu maglu. Prolazimo

+++t++t+tt+tt+t++tttt+t++tt+u REPORTAŽA

zanimljivim krajolicima i divimo se obrađenosti

poljoprivrednih površina. Gdje god smo se vozili Italijom, baš to namje bolo oči. Za usporedbu je dovoljan i naš otok, ali sve postaje mnogo bolnije i prijekornije ako se maknemo s otoka i dođemo na kopno gdje leže silna neobrađena polja. Ne možeš se ne zapitati: jesmo li tako naopaka nacija ili smo ukleti nesposobnom vlašću? U Asiz stižemo prema planu. Imamo dovoljno vremena za iscrpan razgled. Zaustavljamo se u Rivotoru (Krivudavom potoku), franjevačkom samostanu u podnožju Asiza, ispod istočnih gradskih vrata. Na ne baš posebno zanimljivom pročelju ove crkve nalazi se mozaik koji sv. Franju prikazuje kao Iliju koji na plamenim kolima uzlazi u nebesku slavu. Natpis na lučnom pragu ulaznih vrata mc PRIMORDIA FRATRUM MINORUM govori nam da se nalazimo na izvorištu franjevačkog reda. Neki ovo mjestu nazivaju ,,Protosamostanom". Crkva je izgrađena nad dvjema kamenim kućicama s jednim međuprostorom. Popratni natpisi govore da je tu Franjo živio sa prvom braćom oko tri godine. Ukoliko nekoga zanima više o ovom mjestu i njegovoj povijesti može naći iscrpno podatke na ovoj internetskoj stranici http://bogoslovi.ofmconv.hr/iz-

franjevacke-riznice/protosamostan-rivotorto-mjesto-gdje­pocinje-konventualnostl. Mi slijedimo put Franje i njegove braće te se vozimo k Svetoj Mariji anđeoskoj, povećoj bazilici u polju podno Asiza. Slično kao i crkva u Rivotortu, i ova je veličanstvena bazilika izgrađena nad crkvicom Porcijunkulom i ćelijom u kojoj je sv. Franjo preminuo. U želji da što više toga vidimo, u stalnoj potrazi za suvenirima, nije se baš lako sabrati na tom svetom mjestu i pokušati duhom zaploviti u ono vrijeme, u Franjin duh. Uostalom, za to bi trebalo biti i pripremljen. Ovdje bi trebalo doći na duhovne vježbe, biti tu nekoliko dana s mogućnošću razmišljanja i molitve. Ako želite znati više, evo opet stranice naših franjevaca: http://bogoslovi.ofinconv.hr/uncategorized/bazilika-svete­marije-andeoske-porcijunkula! . Ulazimo u Asiz. S parkirališta podno bazilike ulazimo na najbliža gradska vrata i uz nekoliko šjor Vjekovih informacija krećemo ulicom prema bazilici svetog Franje na "paklenom brdu". Nama je samo pakleno vruće. Uspinjući se u baziliku, susrećemo mnogo fratara raznih boja kože. Očito imaju neki susret u Asizu. Upoznati ugrubo s onim što ćemo vidjeti, ulazimo u donju baziliku te se iz nje spuštamo u kriptu na grob sv. Franje. Sa strane groba franjevci mole časoslov. U klupama ispred groba skupilo se dosta ljudi koji se priključuju molitvi. Mi se kratko preporučujemo i izlazimo ponovno u donju baziliku. Koliko bi tu vremena

REPORTAŽA

trebalo biti da se čovjek zagleda u svaku fresku, da razmisli o njenom sadržaju, da dozna tko je to slikao? Šjor Vjeko nas upućuje u prostor koji se nalazi u lijevoj kapeli u odnosu na glavni oltar (oltar je građen iznad groba sv. Franje), odakle se spuštamo u nekakvu podrumsku prostoriju, sada preuređenu u muzej sv. Franje. Dočekuje nas njegov habit, sav pokrpan i prošiven zakrpama. Tu je još nekoliko interesantnih izložaka. Izašavši iz muzeja, uspinjerno se u klaustar iza crkve, u srcu samostana. Odgovara veličini samostana. Zanimljivo, riječ je o klaustru na kat. Susrećemo dvojicu franjevačkih novaka iz Hrvatske i zadržavamo se kratko s njima u ugodnom razgovoru. I nama i njima je bio drag taj susret. Jedan od dvojice je prepoznao šjor Vjeku. Kaže da je i njih pratio kad su išli na maturalno putovanje. Neki su se utopili u velikoj suvenirnici, a većina se popela u gornju baziliku. I opet smo zadivljeni: veličinom, izgledom, oslikom. Izlazimo na trg pred bazilikom i polako se upućujemo u srce grada. Na gradskom trguje prepoznatljivo pročelje poganskog hrama. Gradski trg je nad ruševinama nekadašnjeg rimskog Foruma. Hram je pripadao božici Minervi, a sadje u njemu crkva pod imenom sv. Marije nad Minervom. Razilazimo se. Većina traži što će pojesti, a potpisani želi vidjeti samostan San Damiano, gdje je Isus s križa pozvao Franju u akciju. Samostan nij e daleko od grada, ali je u dolini, iza Rivotorta. Silazak je bio relativno lak, ali povratak po ranopopodnevnom suncu bio je prilična pokora. Hodočasnici su točni. U 14.00 sastanak na trgu kod fontane. Spuštamo se do crkve koja čuva spomen na rodnu kuću sv. Franje. Pred crkvom su brončani kipovi Franjinih roditelja.

U ulici iza ove crkve je omanja gotička kapela u kojoj je Franjo bio napravio jaslice, prve na svijetu. Odlazimo do katedrale sv. Rufina, biskupa Asiza i mučenika iz ranih kršćanskih vremena. Romanička katedrala je doista impozantna. Na izlazu iz katedrale pred očima namje glavna gradska tvrđava na brijegu - Rocca Maggiore, uklopljena u gradske zidine. Strmim srednjovjekovnim gradskim uličicama sa silnim skalinadama i nadvo j ima spuštamo se do bazilike sv. Klare, koja je uz gradske zidine. U kripti velike bazilike je tijelo sv. Klare, a u blizini, slično kao i u bazilici sv. Franje, muzej s nekim njezinim stvarima. Izlazimo kroz istočna gradska vrata i spuštamo se do parkinga podno Asiza te oko 16h krećemo za Rim. Časne dominikanke nas nestrpljivo očekuju. Mala je to zajednica u kojoj je tek jedna sestra nešto mlađa i ona je ta koja najviše komunicira sa gostima (recepcija). Ta je sestra profesorica umjetnosti. Još uvijek u jednom dijelu samostana (koji je nekad cijeli bio velika srednja škola) djeluje umjetnička škola. Osoblje koje se brine za goste je civilno. Konobarice su Rumunjke, a Francis, dečko koji nam je posluživao doručak, je Afrikanac. Smještaj nije nešto luksuzno, no svaka soba ima svoj sanitarni čvor, a u prizemlju je blagovaona u kojoj smo večerali. Nismo jedini gosti u kući. Zatekli smo grupu ozbiljnih Francuza praćenu s više svećenika, a uskoro je osvanula i grupa francuske djece. S kolegom pričam talijanski. Veli da je riječ o jednom razredu katoličke osnovne škole i da svake godine jedan razred vode u Rim na hodočašće. Večere su skromne, ali ne ostajemo gladni. Nude flaširano, dobro crno vino sa Sicilije (sestre su izvorno sa Sicilije). Boca 4 €. Hoće li se naši vinari, a sa svojim relativno malim količinama vina, moći nositi sa europskom i svjetskom konkurencijom?

REPORTAŽA

Iščekivanje Papinog pozdrava Utorak, 23. 10.; u planu namje prvi obilazak Rima. Ispred sv. Ivana Lateranskog čekamo gđu Veroniku Kontu, rimsku Slovenku, članicu pokreta fokolara. Prihvatila nas je kao svoje, i što je najvažnije, svim je svojim tumačenjima dala snažnu kršćansku notu, provlačeći kroz njih i svojevrsni vjeronauk. Obišli smo samu baziliku, posjetili Lateransku krstionicu, obližnje Svete stube (Scala sanJc/ta) te se počeli spuštati prema Koloseumu. Prošli smo podno Zlatne vile (Domus aurea) cara Nerona i kraj arheoloških iskopina gladijatorske kasarne (ludus magnus) u kojoj su imali ijednu manju arenu - borilište za vježbanje. Usput se zadržav~o u bazilici sv. Klementa gdje su zenmi ostaci sv. Cirila. Mimoilazimo Koloseum i ulazimo u splet uličica koje nas vode na brežuljak Colle Oppio. Prolazimo pokraj zgrade tehničkog sveučilišta La Sapienza i izbijamo pred crkvu sv. Petra (Eudoxianu). Da nismo upozoreni, ne bismo ni znali da smo pred crkvom j er ta crkva nema tipično crkveno pročelje. Više podsjeća na Duždevu palaču u Dubrovniku. Tu su famozni Michelangelov Mojsije, ali i nadgrobna ploča svjetski poznatog minijaturista hrvatskog podrijetla Julija Klovića. Spuštamo se do Koloseuma te prosljeđujemo ulicom Fori imperiali, čije ime sve govori. Ona povezuje više carskih foruma koji su činili srce staroga Rima. Pažnju nam privlače dvoje Indijaca koji u tradicionalnim nošnjama izvode nevjerojatne ginmastičke akrobacije ne bi li zaradili koji €. Kraj Oltara domovine (spomenika kralju Vi~oriju Emanuelu) skrećemo lijevo na plato ispred Marmetmske tamnice (u kojem je prema predaji čamio sv. Petar prije smaknuća). S tog platoa puca pogled na Forum Romanum. Pogledje još ljepši i sveobuhvatniji dok se iza zgrade u čijem je podrumu zatvor, a na katu crkva penjemo na Kapitolij. Ne izlazimo na glavni trg s poznatom brončanom statuom cara Marka Aurelija na konju već se iza jedne zgrade penjemo u crkvu Ara Coeli, kroz koju brzinski prošetasmo,a tek se kratko zaustavismo i pomolismo pred nadgrobnom pločom kraljice Katarine Kosače. Iz crkve se spuštamo stepeništern, paralelno sa Kordonatom (stepeništern što vodi na Kapitolij). Između dva stepeništa je kip posljednjeg pučkog tribuna starog Rima Cole de Rienza. Mi smo ga nešto ranije sreli živog na ulici Fori imperiali Gedan se od onih uličnih oponašatelje kipova obukao u njegov lik). Gladni i umorni rastajemo se od gđe Veronike, a naš šofer Andrija nas čeka nešto niže i vozi nas na Stazzione Termini. Nakon ručka smo slobodni. Sastanak je u 16.30 ispred bazilike svete Marije Velike u kojoj imamo dogovorenu misu u 17.30. I don Pave slavi s nama misu.

Srijeda 24. 10: žurimo na audijenciju s papom u Vatikanu. Karte nam je rezervirao msgr. Eterović, a preuzeo ih don Pave. Iako smo došli relativno rano, trg se brzo popunjava. Naša kontrolna točka je - pipava. Živciramo se gledajući kako se otvaraju druge kontrolne točke, gdje ljudi puno brže prolaze. Ipak smo se uvalili blizu prolaza kojim će se Papa provesti papamobilom, makar smo pri samom dnu prostora predviđenog za hodočasnike, odmah iza centralnog obeliska. Papa dolazi malo iza 10h i prolazi par metara ispred nas. Nakon kateheze slijede pozdravi. Napeto očekujemo da nas spomene. Čini se da smo jedini Hrvati na trgu. Ipak, pri spomenu shvatismo da je još jedna grupa Hrvata iz inozemstva. Na kraju audijencije s Papom molimo Oče naš, te se nakon blagoslova razilazimo. Silazimo do pred Hadrijanov mauzolej (Castel san Angelo) pa preko anđeoskog mosta na drugu stranu, te uzduž Tibera prema Piazzi Navona. Šjor Vjeko zna da tamo ima zgodnih restorančića pa vodi ljude na ručak. U 14h nastavljamo obilazak Rima. Probijamo se prema Panteonu, pa začas izbijamo na Piazzu Minerva sa istoimenom crkvom (s. Maria sopra Minerva - kao i u Asizu). Na pročelju su oznake

REPORTAŽA

nivoa vode sa godinom, spomen na nekoliko velikih poplava Tibera. Ulazimo u jedinu rimsku gotičku crkvu. Pred glavnim oltarom je raka sv. Katarine Aleksandrijske. Ulazimo u jednu kapelu lijevo od prezbiterija, prolazimo pokraj groba slavnog slikara Beata fra Angelica te izlazimo iza crkve i krećemo prema Fontani di Trevi. Usput se zaustavljamo u isusovačkoj crkvi sv. Ignacija, tipičnom uzorku cvatućeg baroka. Od Fontane krećemo prema Španjolskom trgu. Tu se razilazimo s dogovorom da ćemo se naći na Piazzi del popolo oko 17.30. Okupljamo se točno u minutu te nakon razgleda trga krećemo prema Augustovu mauzoleju i Ara Pacis. To nam je na putu prema Zavodu sv. Jeronima gdje nas u 18. dočekuje rektor don Jure Bogdan te, prije nego započne misa, iznosi povijest zavoda i crkve. Misu predvodi don Pave, a u koncelebraciji je uz župnika više zavodskih svećenika.

Papa u društvu

Cezara i Brada Pitta Četvrtak, 25. 10.: U 10.30 imamo dogovoren ulazak u Kalistove katakombe. Na odredištu smo nešto prije. Njuškamo okolo, koristimo vrijeme za nešto kupiti u izvrsno opremljenoj suvenirnici. Naš vodič, salezijanac don Mate Tomas, malo kasni jer ima grupu prije nas. Kad je stigao, uvodi nas u prostor jedne crkve na otvorenom gdje su ploče pomoću kojih nam tumači što ćemo vidjeti u katakombama. Iako don Mate sve to lijepo tumači, više se smijemo nego što pamtimo, jer don Mate zna nasmijati ljude. Ima puno lijepih stvari koje nam je pričao, ali ne smijem vam sve kazati. Silazimo u katakombe. Neki se unaprijed predaju i odustaju. Zabranjeno je fotografirati. Jedan namje "agent" stalno za petama jer je vidio da baš i nemamo namjeru uvažavati

zabranu. Obilazimo kriptu papa gdje je ležao i naš sv. Stjepan, pa "grob" sv. Cecilije, prolazimo pokraj ,,kapele sakramenata" i već negdje pri kraju obilaska, u kapeli sv. Kaja, slavimo sv. misu. Hvala don Mati što nam je ovo omogućio (misa je bila dogovorena izvan katakomba), jer je to bio jedan od duhovno najjačih momenata hodočašća. Šteta što je bilo potrebno žuriti (u podne se zatvara). Tu bi čovjek mogao dugo ostati slaveći misu, razmišljajući kako su prvi kršćani intenzivno doživljavali euharistijsko slavlje, možda baš zato što imje život visio o koncu. Na ulazu/izlazu iz područja katakomba prolazimo kraj kapelice "Quo vadis, Domine". Šjor Vjeko nas vodi na blic razgled EUR-a kroz koji smo se provozali autobusom. Mussolini nije bio samo fašistički gad i rušitelj, nego i revan graditelj. Ostavio je u Rimu pečat za sva vremena (tj., dok bude Rima). Vozimo se k bazilici sv. Pavla izvan zidina. Čovjek je uistinu impresioniran veličinom, ljepotom i bogatstvom te bazilike. Zapažamo da u blizini postoje i druge javne zgrade koje pripadaju župi sv. Pavla. Preko puta bazilike su razne katoličke škole, a sa strane velika dječja bolnica. Cilj namje Lungotevere ispred crkve santa Maria in Cosmedin ispred koje su čuvena "usta istine". Zanimljivo je kako jedan obični kanalizacijski poklopac može postati tako slavan. Gužvaje, u redu se čeka za provjeru tko je lažljivac, a tko govori istinu. Budući da smo mi svi pošteni Hrvati, nismo imali potrebu čekati red. Nakratko smo zavirili u crkvu u kojoj su grkokatolici slavili liturgiju (to je inače njihova crkva). Bacili smo pogled na obližnja dva poganska hrama i fontanu. Otišli smo na kasni ručak. Poslije ručka je svatko mogao ići kud je htio, a nas nekolicina smo, pod vodstvom šjor Vjekota, išli u obilazak još nekih rimskih bisera. Prvi nam j e Dioklecijanove terme, ij. crkva sv. Marij e anđeoske u kojoj je "meridiana", nešto kao astro-kalendar. Penjemo se

REPORTAŽA

uz brijeg. Usput prolazimo kraj još jednog Michelangelovog Mojsija, ukomponiranog u fontanu koja je tik do crkve sv. Marije od pobjede. Na lijevoj strani, u tzv. kapeli Cornaro nalazi se čuvena Berninijeva "Ekstaza sv. Terezije Velike". Nastavljamo pokraj stare bogate vile, sada američke ambasade, pa po ulici Vttorio Veneto (elitna gradska četvrt) silazimo na Piazzu Barberini. Posjećujerno nakratko crkvu sv. Karla Boromejskog u ulici ,,4 fontane" zvanu "San Carlino" zbog svojih dimenzija. Svojim obujmom jedva dosiže obujam jednog od četiri pilastra koji nose kupolu sv. Petra u istoimenoj crkvi. Arhitekt je Francesco Borromini. Prolazimo kraj palače Barberini pa se spuštamo prema Kvirinalu. Tu pos j ećuj erno još jednu crkvu koju je izgradio Bramante. Preko oka zapažamo stražara u paradnoj uniformi u ogromnoj kvirinalskoj palači (a čija bi bila nego papinska! Gradio ju je ,,naš" Siksto V). Pred palačom prisustvujemo zanimljivoj ceremoniji smjene straže. Silazimo pokraj sveučilišta Gregoriana do crkve sv. 12 apostola, u kojoj se čuvaju relikvije apostola Filipa te Jakova Mlađeg. Sjor Vjeko nas vodi do muzeja voštanih figura na kraju ulice. U izlogu su aktualni Papa i njegova dva predšasnika, a tu su Julije Cezar i car Neron. Na vratima nas dočekuje Einstein, a odmah iza vrata nam se naklanja predsjednik Obama. Podrugljivo mu se smijulji Brad Pitt, dok preko puta u istom društvu stoje Napoleon, bl. Pio iz Pietriicine ijedan sportaš. Tu je i jedna grupa rimskih senatora, a pojavljuje se i papa Pavao VI. Izbijamo na venecijanski trg i sastajemo se s ostalima pred Oltarom domovine, gdje nas pokupi autobus i vraća u bazu.

U Anconi Petak,26. 10, rezerviranje za Vatikanske muzeje. Gospođa Veronika nas uvodi i pomoću iznajmljenih slušalica tumači postave kroz koje prolazimo. Ako netko namjerava posjetiti vatikanske muzeje, neka predvidi cijeli dan za to. Jedino to ima smisla ili treba biti discipliniran pa svaki put otići pogledati samo jedan dio (ne isplati se zbog skupe ulaznice). Obilazak završava u Sikstinskoj kapeli. Iz kapele se spuštamo u baziliku sv. Petra. Nažalost, silazak u Grotte Vaticane (grobove Papa) je nemoguć jer se priprema svečana misa za završetak biskupske Sinode koj a j e tih dana traj ala u Rimu. N eki su se odlučili popeti na kupolu, a drugi izađoše u kišno popodne. Ostatak popodneva je predviđen za individualne interese te se raziđosmo svatko na svoju stranu. Negdje oko 17h je dogovoren sastanak pred Oltarom domovine, odakle se vraćamo u kuću i slavimo završnu, zahvalnu svetu misu u kućnoj kapeli. Don Pave predvodi misu, Anna svira. Nakon večere je pala "ozbiljna" pjesma. Veselica je potrajala malo duže. Kad smo vidjeli da zadržavamo osoblje, smo se razišli na spavanje. Subota, 27. 10.: premaLorettu.l\@

..... -:;j~

putu nas stiže vijest da je barba Vice Tomičić preminuo. U Lorettu smo taman dovoljno na vrijeme da zatičemo otvorenu baziliku. Dvorište vrvi malteškim vitezovima (i vitezicama). Očito imaju nekakvo hodočašće. Nakon pažljivijeg razgleda bazilike (prije je uvijek sve bilo u nekoj brzini), tražim stalnu postavu jaslica koja je na dva mjesta izvan bazilike. Nažalost, stižem prekasno i ostadoh kratkih rukava. A baš sam htio potražiti inspiraciju. Brzo smo u Anconi, tj. u šoping centru nadomak grada. Po nazivu mora biti neka francuska kuća. Ima puno lijepih stvari, ali u nekih od nas ostalo je malo novca. Predvečer smo u Anconi na rivi. Nas nekolicina "mlađih" zaprašismo na brijeg (ne mogu se sjetiti imena) na kojem je gradska katedrala posvećena sv. Ciriaku, biskupu Ancone, mučeniku. U kripti ispod crkvene lađe su relikvije ovog sveca. Odozgor puca pogled na grad i okolicu. Dok smo se penjali na brijeg, obiđosmo i usputne crkve: dominikansku, franjevačku, a vidjesmo samo izvana crkvu Presv. Trojstva, kao i crkvu Svetog Pelegrina i Terezije. Tu je i sjedište jednog viteškog reda iz Svete zemlje za pokrajinu Marke. Pogledavamo na sat, bliži se 19h, kad je rečeno da moramo biti na kontroli putovnica i polako se ukrcati. Vrijeme se pogoršalo, očekivali smo neugodnu noć, ali smo dobro prošli. Doduše, nakon povratka potpisani je zalegao zbogjakeprehlade, a bilojejoš "bolnih". Bogu hvala, hodočašće je prošao bez ikakvih većih problema. Imali smo dobru asistenciju, uglavnom lijepo vrijeme, zadovoljavajuće ispunjavanje osnovnih životnih potreba. Vidjeli puno toga lijepoga i vrijednoga pamćenja, doživjeli i poneki proplamsaj vjere. Zahvaljujem hodočasnicima, starijima i mlađima na savršenoj korektnosti kojaje sve skupa olakšala. Nadam se da će nam Bog darovati i nove prilike u skoroj budućnosti.

don Mili

deva nam pred oči stavlja primjere nas nadahnuti i služiti kao ispit "~J""'L1. kršćanstvo nije bilo nešto uSImtIlO~JlatkolIječivo.

~.uLAAl'" ono je uistinu bilo temeljna opcija. Jedan ljudi bio je i sv. Antun Pustinjak. Sadje dobro mjesto

postaviti pitanje. Samo se od sebe nameće. I kakve to veze ima s bilo čim? Da, postojao je čovjek i ime mu je bilo Antun. Da, bio je to čudak kojije većinu života proveo u pustinji. Ali onje tako dalek i nepristupačan. Povlačenja u pustinju ionako nema, i osim toga on je primio od Boga iznimne milosti. Ovakav stav nije loš. Pomaže nam da sv. Antuna doživimo i kao osobu. Pred oči nam stavlja čovjeka koji je bio toliko željan Boga da je i komod i društvo odbacio. Na ovaj način Antun prestaje biti skup dalekih priča i postaje blizak poput brata. Ako netko misli da mu takav čovjek nema što poručiti, neka samo nastavi čitati. Antun je rođen 251. godine u dolini Nila, u selu Qeman. Roditelji su mu bili bogati i naobrazbu je primio u toplini obiteljskog doma. Rano ostaje bez roditelja i mora skrbiti za sestru i imanje. U dobi od devetnaest godina na euharistiji čuje riječi koje doslovno shvaća" Ako želiš biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu, a onda dođi i idi za mnom "(Mt 19,12). Svakako daje ovakav postupak šokantan i neshvatljiv. Ne smije se shvatiti kao plod impulzivnosti. No. Po.sljedice su jasne, Antun se povlači iz svijeta i prolazi razne kušnje. Svladava samog sebe, pobjeđuje napasti i pokazuje se kao veliki borac protiv sotone. Naravno, par riječi ne može opisati sve kušnje i nedaće. No služi nam kao putokaz. Nije rođen kao svetac, ali to je i postao. Odrekao se svega, ali i dobio je sve - Boga. Nije imao. djece u bio.Io.ško.m smislu, alije mno.gim mo.nasima bio. duho.vni otac. A nije im mogao dati o.no. što. ni sam nije primio.. Također, Antunova pisma, go.Vo.ri i izreke dali su pečat čitavu monaštvu, o.nom istočnom, tako. i zapadnom. Mo.žemo. Po.misliti da su svladavanja i teškoće, ali i sveto.st ko.ju je ostvario. bile same sebi cilj. Ipak, to. nije tako. Prvo., Antun je Po.kazao. da čo.vjek ne živi samo. o. kruhu, nego. i da ovisi o. RiječiBo.žjo.j. Tu Riječ o.nje shvatio. kao. SVo.ju; nije mu bila podloga za rasprave, već putokaz života. Bolje rečeno, Riječ mu je postala čitav život. Drugo, pokazuje nam da Bog

SVECI

. na dobro, i Njegov primjer i Po.takli čitav niz ljudi Po.kazalo se kako za

reklama. Također, pokazalo se da živo.t ispunjen teškoćama, uko.liko je ispunjen smislom, donosi smiraj i sreću. Ljudski gledano., Antun bi bio samo luđak, ili kakavPo.bunjenik. On to nije bio. Ijedan od razloga zdtomu samo.ća i šutnja nisu teško. padale jest da on nikad i nije bio sam. Bio je u društvu Bo.ga, koji nije postao apstraktna ideja nego. o.so.ba, mo.to.r Po.kretač čitava njegova života. Sukobio se sa so.to.no.m. I pobijedio.. Ovo nam pokazuje kako se nije uzdizao. Svojim snagama niti jedan od ovih koraka ne bi se pokazao uspješnim, jer poznavao je Antun tko je ČOVjek; kako je slab i nedostojan. A ipak, preko. njega pokazuje se punina Božje milosti. on joj se samo otvorio i pustio da ona bude vodič njegova života. Svrha ovog teksta nije da potakne masovne odlaske u pustinju. Želim ukazati samo na dvije stvari. Božji poziv postoji za sve nas. I taj Bo.žji Po.ziv upućuje nas na pun, smislen i autentičan živo.t. Božji plan za sve nas je duboko o.so.ban i o.n Po.kazuje stazu spasenja. Bogje želio. Antuna baš kao pustinjaka. Antun j e to shvatio.; a posljedice to.g shvaćanja i življenja to.g shvaćanja su život vječni i postavljanje njega kao. uzo.ra do.bra kršćanska živo.ta. Druga stvar bi bio poticaj da se stvori atmosfera pustinje. Dvadesetak minuta na dan za samoću, molitvu i jednostavnost. Stati pred svog Boga, i pustiti Njega da govori. Također, pouzdavanje u vlastite sile i pamet suprostaviti Po.uzdanjem u Boga. Suprotstaviti galamu i bespotrebne priče šutnjo.m. Naučimo. i malo. šutjeti, da bismo. kvalitetnije go.Vo.rili. Više o.d svega o.VO je Po.ziv na poniznost. Pustimo da nas primjer čovjeka koji je živio. prije sedamnaest stoljeća nadahne i Vo.di. Na tren pustimo. vlastito. umo.vanje i pustimo Bo.ga neka nam kaže kako. živjeti. Pustimo. ga da to učini po liku i djelu Antuna pustinjaka, da se i mi naučimo. njegovo.j jedno.stavno.j mudro.sti.

Mate Mihaljević

"Kada bismo mi bili u stanju vidjeti samo jednu točkicu onoga što nas čeka u Isusu Kristu, u vječnosti, ostatak svog života bi proveli na koljenima. "

Hoće li Hvarani nakon smrti u Raj, Pakao ili Čistilište? Velika slova ovdje su namjerno stavljena, jer

to su - vidjet će se dalje u tekstu - vrlo precizna odredišta. N a uvodno postavljeno pitanje mogu se dati najmanje dva odgovora. Prvi je odgovor da svatko za sebe pokuša reći gdje bi mogao nakon smrti završiti, a drugi je odgovor sprdnja i ruganje na račun "zatucanih nazadnih katoličkih učenja", baš kao što je do te presudne 1997. punih 33 godine činio, živeći u smrtnom grijehu, i Marino Restrepo, holivudski kompozitor, producent i glumac.

"U Hrvatsku sam opet došao jedino kako bih vam posvjedočio neizmjerno i beskrajno Božje milosrđe. Doista, Bog jest ljubav. Stvorio nas je samo iz ljubavi i jedino što želi spasiti sve nas, a njegov najveći znak ljubavi prema čovjeku je to što nam je dao život - najveći dar od svih darova. No, na nama je odlučiti jesmo li Božji ili nismo Božji. "

Središnja je to poruka svjedočanstva Marina Restrepa, katoličkog laika, misionar iz Kolumbije, koju je izrekao početkom srpnja, pred brojnim okupljenima u župnoj crkvi sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu. Ovaj uspješni filmski kompozitor, glumac i redatelj je 1997. godine doživio mistično iskustvo susreta s Gospodinom i od tada neumorno širom svijeta govori o svome iskustvu i vizijama Raja, Ćisti1išta i Pakla. O njegovom nevjerojatnom iskustvu "Kruvenica" je pisala prije dvije godine kadaje također gostovao u Hrvatskoj, a i u međuvremenu je još nekoliko puta pohodio našu zemlju. Njegovi opetovani dolasci i svjedočanstva pokazuju da su ljudske oči i dalje slijepe, a ljudske uši i dalje gluhe na Božju poruku koja se i svakodnevno može čuti s oltara, te zato vrijedi ponoviti, pogotovo kada je riječ o mističnim iskustvima Boga i vizije Neba.

,,Moje nadnaravno iskustvo susreta s Gospodinom trajaloje čitavu noć, oko osam sati, ali da još poživim 100 godina i toliko o tome govorim, ne bih vam ni najmanji dio proživljenog uspio riječima prepričati", poručio je Kolumbijac. Bilo mu je dano spoznati da je 33 godine živio u smrtnom grij ehu. J oš u 14. godini odbacio j e katoličku vjeru. No, te 1997. godine na sam dan Božića, nakon raskalašene proslave, oteli su ga gerilci, zatočili, zatražili ogromnu novčanu otkupninu i obećali sigurnu smrt, unatoč isplati. Milost Božja - a o čemu je Restrepo do sada posvjedočio gostujući u 104 zemlj e na pet kontinenata - dala mu j e iznova proživjeti sve neispovjeđene grijehe i spoznati koliko je velika istina prisutna u sakramentima Katoličke crkve. Međutim, u tom svom susretu s Gospodinom morao je odbiti njegovu ogromnu ljubav koja muje prišla. Spaljivala gaje i tada je tek shvatio da nikada zapravo nikoga nije volio i da je svojim sudjelovanjem u brojnim humanitarnim akcijama holivudskih glumaca radio sve isključivo zbog svoje taštine i oholosti.

,,Ako mi rastemo samo u sebeljublju i egoizmu, tada se razvijamo bez Boga u sebi, a odsutnost Božanske ljubavi u našem srcu potpuna je neuhranjenost duše. I kada jednom, na kraju života, duša izađe iz našega tijela, ona neće moći podnijeti Božju ljubav. U tom trenutku kad sam ja odbio Gospodina sve je nestalo i sve je utihnulo. Našao sam se lebdeći nadjednim ogromnim ponorom koji mi se činio pun magle. Tada sam shvatio da postoje samo dva teritorija. Teritorij svjetlosti i teritorij tame. Nema ničega u sredini. Ako mi odbijemo Božju ljubav, automatski odmah prelazimo na teritorij tame", posvjedočio je. ,,Da sam u tom trenutku umro bio bih se osudio", iskren je ovaj svjedok evanđelja koji priznaje da je svakog dana do svog oslobođenja, pet i pol mjeseci, molio samo jedno; da ne umre bez sakramenta ispovijedi. O svojoj viziji pakla, ali i o raju i čistilištu Marino Restrepo je objavio osam knjiga i osnovao crkveno priznatu Zajednicu "Hodočasnici ljubavi" s kojom obilazi svijet i svjedoči, uz blagoslov svoga mjesnog biskupa. Bilo mu je dano vidjeti - izdvajamo - različite razine patnje onih u Paklu i jasno je vidio grijehe zbog kojih su morali patiti. Govorio je i o onome što je imao u viziji susreta s Isusovom majkom Marijom; o ogromnoj važnosti svećenika kojih se veoma boje zle sile, o bespomoćnosti zloga pred euharistijom, o

Crkvi kao vojsci poslušnosti, o snazi krunice i neizmjernoj moći molitve, te katolicima kao onima kojima je najviše dano i od kojih će se, stoga, na Posljednjem sudu najviše tražiti. ,,Kada bi ljudi samo znali kolika je snaga molitve pred Presvetim Oltar skim Sakramentom i koliko mi nakon toga zračimo i sjajimo Božjom svjetlošću i milošću - od koje doslovno bježe brojni đavli koji stalno vrebaju na nas - češće bi odlazili pred Presveto na molitvu", rastumačio je Restrepo, ali i upozorio na slabost i nejakost molitve u kojoj Bog ne može pomoći, ukoliko molimo daleko od Njega i nepomireni s Njime u sakramentu pomirenja/ispovijedi. "Onaj koji ne oprašta njemu se neće oprostiti. Zato razmislite o ovome; da danas umrete, što mislite koliko biste napredovali u letu prema Gospodinu? Samo onoliko koliko ste ljubili. Let duše prema Bogu na kraju ovoga života sačinjen je samo od ljubavi. Svako ljudsko biće ima svog anđela čuvara. A anđeli su bića svjetlosti. Svaki put kadja učinim nešto dobro svome bližnjemu, njegov anđeo čuvar mene blagoslivlja i ispunja me svojom svjetlošću. To je jedino blago koje ćemo mi ponijeti sa sobom pred Gospodina. Svaki put kada ljubimo nas blagoslivlja nečiji anđeo čuvar. I to će biti naša svjetlost, naš život vječni. Onaj koji ne ljubi živi u tmini i u tmini će ostati. " ,,Ljepota spašenih duša je neopisiva", rekao je Zagrepčanima Marino Restrepo.

,,Kada bismo mi bili u stanju vidjeti samo jednu toc1cicu, jedno zrnce, onoga što nas čeka u životu u Isusu Kristu, u vječnosti, ostatak svog života bi proveli na koljenima, jer nema ama baš ničega, ničega, na ovome svijetu čime bismo mogli zamijeniti našu buduću nebesku slavu. Od trenutka kada sam vidio Gospodina ja sam prestao biti ista osoba. Prije toga sam se klanjao stvorenjima, novcu, svom vlastitom želucu. Bio sam prepun lažnih bogova. Ali danas imam samo jednog Boga i samo se njemu želim klanjati. "

U Restrepovoj rodnoj Kolumbiji uoči Božića brojni vjernici mole tradicionalno devetnicu Djetetu Isusu uzdajući se u njegov veliki zagovor i uslišanje molitava. Iako udaljen od vjere, na nagovor svojih sestara i on ju je te presudne godine počeo moliti da mu Isus promijeni život, no na njegov tada shvaćajući način, da još više uživa u materijalnim blagodatima. Ni slutio nije što mu se priprema. Na početku svoje vizije - pojasnio je također - mislio je da je to samo nekakva halucinacija zbog brojnih uboda raznoraznih otrovnih životinja u toj špilji gdje je bio i svezan i zavezanih očiju, duboko zatočen u džungli i dobro skriven od vojske koja ga je čitavo vrijeme tražila. Bio je bogat i teroristi su, naime, tražili veliku otkupninu. Još je na početku paralelno bio donekle svjestan tog prostora, no kasnije je mistično iskustvo bilo toliko silno da je i dušom i tijelom bio odsutan i prebačen u onostrano. Čak je mislio da umire, ludi, no postupno je prestao razmišljati ijednostavno se prepustio.

"VIŠe nisam mogao učiniti ništa kako bi zaustavio to što se događa. Kada sam nanovo proživljavao svoj život iz četrnaeste, petnaeste, šesnaeste godine počeo sam osjećati jednu neizmjernu bol. Ali nije to bila fizička bol, nego duhovna. To je bila bol zbog mojih grijeha, a ja sam tada bio čovjek koji nije više vjerovao u postojanje grijeha. Čitav sam se život ismijavao ideji da pakao i grijeh postoje. Jedno od mojih najpoznatijih kazališnih djela zvalo se 'Nema pakla i nema grijeha', a ipak sam se sada nalazio u situaciji gdje sam proživljavao svaki od svojih grijeha. Ali nisam proživljavao samo grijehe, nego i dobre stvari koje sam učinio. Ali te dobre stvari su prolazile bez ikakve boli, a zle i loše su se zadržavale kao da nikada neće proći. Jednu po jednu sam morao otrpjeti. Mislim da sam tada nanovo proživio čitav svoj život. "

Restrepu ni danas nije jasno kako i zašto su ga gerilci oslobodili. Zna samo da su ga doveli do jedne ceste i naredili da ide naprijed. Očekivao je pucanj u leđa, no nije bilo ništa od toga. Citavu noć je hodao do prvog sela. U svome viđenju - tumači nadalje - doživio je neizmjernu, savršenu tišinu, savršeno stanje sreće, mira i slobode od zemaljskog života. Boli ga što brojni zaboravljaju daje ljudski život vječan i da ne završava smrću, te su mnogi stoga usmjereni isključivo na svoje sada. Dana mu je i spoznaja o presudnoj ulozi katoličkih svećenika u vjerničkoj pripravi za život vječni i o drugom Isusovu dolasku u danima kada će sve veća biti borba za spas naših duša. No, Restrepo najviše naglašava:

,.,Ja svjedočim pred svima vama - i u prisutnosti Boga u Presvetom Oltarskom Sakramentu u tabernakulu ove zagrebacKe crkve - da pakao doista postoji. J to ne zato što bih pročitao ili čuo od nekog o tome, jer kada je tako bilo u mojoj mladosti ja sam sve to ismijavao i nisam vjerovao da pakao postoji. Ali danas, iako vam to možda zazvuči čudno što ću vam reći, sa sigurnošću mogu posvjedočiti da pakao uistinu postoji, a postoji jer mi je Gospodin dopustio da ga vidim. Zašto sam baš ja doživio ovo

-.lS,IW.l~LV(7! Ne znam. Jedino što stvarno znam jest da sam ja "iajlledros~'ojlllija osoba koja bi trebala biti na mom mjestu i

o Bogu. Ta, 33 godine sam proživio u smrtnom Rugao sam se kršćanima i Crkvi. Proživio sam

Ito je u suprotnosti s Bogom. A ipak Gospodin me je No, ne samo od toga da me gerilci nisu ubili, nego

j~o i od toga da se osudi moja duša. Stoga jedino zapravo što. sam došao ovdjeme4u 11111 jest da

neb.'.1IIje.'1'IIO t ~no Božje-~.\'

Zanimljivo je da je gost iz Kolumbije o svemu prve dvije godine šutio. Ali na Cvjetnicu u Bogoti za vrijeme pretvorbe na svetoj misi - na sličan mističan način - pozvan je da ostavi sve dosadašnje svoje, uključivo filmsku karijeru, i postane laički misionar koji će obići čitav svijet. Marino Restrepo tako od 1999. godine svjedoči svoje nadnaravno iskustvo i napominje kako živi od vjere i nikada mu ništa nije nedostajalo. Svoje izlaganje je u Zagrebu završio ovim riječima:

,,Boga molim da nam da najveći dar od svih darova, a to je milost da se probudimo kako bismo shvatili da je ovaj zemaljski život samo prvi korak na našem vječnom putu. J da naš dom nije ovdje. Naš je dom na Nebu. J zato naše oči, naša srca i svi naši snovi moraju svakoga dana biti usidreni u Nebo. To mora postati naša jedina želja, jer mi smo hodočasnici na putu u Kuću Očevu. Od sveg srca molim Boga da se svi mi ovdje jednoga dana možemo susresti u Nebu."

Više saznajte na službenim web stranicama www.marinorestrepo.com koje su prevedene i na hrvatski jezik. Kod nas su objavljene tri Restrepove knjige: "Katolici, probudite se", "Iz tame u svjetlost" i ,,Katolici i utjecaj 'novog doba'''. Mogu se nabaviti u "Verbumu" u Splitu. Slično mistično iskustvo nakon udara groma i kliničke smrti, te radikalno obraćenje nakon toga, doživjela je i njegova sunarodnjakinja dr. Gloria Polo Ortiz čije svjedočanstvo na 34 stranice postoji na internetu, također prevedeno na hrvatski jezik.

Ante Novak

•••••••••••••••••••••••••••• n PRIJATELJI MISIJA

, ... ..-.' ....... _ fl.ajstar~a Jl1.olitva ~qspi

II~od if voju obranu ut ječe 0(0 !,e !,veta

~~orod1ce, O(Olbe naše ne odbaci u

potrebaO(O našiO(, n~o od !,vih p~ibe~i

o!,lobod1 nqs va2da .Djevice !,lavna i

bl~o!,lov~ena ".

O a mo 'tva Sub tuum praesidium), upućivana BL Djevici Mariji, najstarija je poznata arij anska molitva. Dugo se smatralo daje nastala u srednje vijeku. Godine 1917. knjižnica

:John R lands Library iz Manchestera otkupila je komadić papirusa dimenzija 18x9,.4 m. Na njemu su zna tvenici 1938.g. uspjeli pročitati upravo ovu molitvu Gospi. Papirus je datiran u 3. st., oko 250. g. U srednjemjevijekumolitvamaloproširena. Brzojeušla u liturgiju tadašnjeg vr-eme.na i Zadržala se kod katQlika i istočnih kršćana. Katolici j e danas mole u sklopu pobq.žnost;, W4~a. va je molitva izraz punog povjerenja u nebesku po oć koju čovječanstvo prima Mari' inim zr govorom.

Priredio: Jure Buzolić

" IZ PROŠLOSTI

Pjenušac hvarskog biskupa

U Gospodarskim novinama od 2. srpnja 1853. godine Mijo Sabljar napisao je članak "Upravljanje

vinom". Tu donosi primjere kako s moštom postupaju u raznim hrvatskim krajevima

(I. Na način kanonika Balasa u Bakru, II U Proseku 2 milje k zapadu od Tersta, III. U Primorju, IV. Na način kanonika Vrinjanina u Grižanih i VI. Vodica u Primorju hervatskom), ali nas je najviše zainteresirao primjer pod rednim brojem V: Način, kako biskup na otoku Hvaru u Dalmaciji pravi bistri sladki penjač (Schaumwein). Postupak je išao ovako: Kroz vreću od debele vune, u koju se metne neka množina bumbaka (pamuka), procedi se mošt, ter tako postane bistar.

Hvarski biskup u to je vrijeme bio Filip Dominik Bordini (r. 1775.), rodom iz skradinske zanat1ijske obitelji. Godine 1827. imenovanje šibenskim biskupom, a 1839. preuzeo je Hvarsku biskupiju sve do smrti 1865. godine. Je li on recept za pjenušac donio sa sobom iz Skradina ili Šibenika, ili ga je možda zatekao u biskupskoj konobi u Hvaru (nalazi se južno od glavnog ulaza u Biskupiju, a na nadvratniku joj natpis biskupa Nikole II iz 1249.; do lanije u njoj vino, misno vino i prošek proizvodio pokojni don Jozo Jelinčić), ne možemo sa sigurnošću pretpostaviti. No, da se Bordini zaista brinuo za biskupski vrt znamo jer je već godinu po dolasku u Hvar, 1840. g., dao iskopati uz vrt gustimu zapremnine 440 mletačkih barila (1 ml. baril= oko 64 l; o njoj i zanimljivom arheološkom nalazu otkrivenom kada je iskapana više će pisati Žiže u svojoj rubrici "Voda" u nekom od sljedećih brojeva Kruvenice). U to vrijeme biskup nije dobivao mošt samo iz svoga vrta, već i od brojnih beneficija. Crkva od svojih težaka nije tražila vino, već mošt, koji se potom prerađivao u vlastitim podrumima - naravno, kako bi bili sigurni u kvalitetu vina. Mošt je bio i dominantan prihod hvarskog Kaptola, kojije imao svoje podrume.

~

IZ PROŠLOSTI

I sam pjenušac postao je vrhunsko p1ce zahvaljujući crkvenim podrumima, tj. jednom redovniku - slijepom Dom Pierru Perignonu iz benediktinske opatije Hautviller u Francuskoj. Do njegova vremena problem je bio u činjenici što su mrtvi kvasci ostajali u boci, pa je njihov talog zamućivao vino i davao mu neugodan okus. Pjenušac nastaje naknadnim drugim vrenjem, koje može nastati spontano ili može biti izazvano posebnim soj evima kvasaca. Njime se razvija ugljični dioksid koji vinu daje lijepu pjenu i osobit peckav okus. Dom Perignonova metoda (tzv. klasična) predviđa drugo vrenje obavljeno u boci. Ona je vrlo skupa, zahtijeva puno prostora i ljudskog rada, a mogući su i gubici prilikom pucanja boca. Svaka se boca mora svakodnevno tijekom nekoliko mjeseci protresati, zaokrenuti za koji stupanj i lagano naginjati kako bi se na kraju talog od kvasca skupio na njenom grliću. Dosta se vina gubi i pri degoržaciji- postupku odčepljivanja boca i izlijevanja taloga, te dosipanja tzv. ekspedicijskog likera, koji konačno oblikuje okus pjenušca. U drugoj polovici 19. st. u Starom Gradu pjenušac je proizvodio Juraj Vranković (r. 1835). Damir Carić u "Tartajunu" br. 8 piše: Juraj je bio najveći proizvođač 'šampanje~ bez ikakvih aditiva i izvan otoka. U njegovoj konobi, što bi danas rekli, mošt od eko grožđa se posebnim

filtrima filtrirao na način da se cijedio u posebne posude ... 'Šampanju' je Juraj i izvozio" (Rod Vranković 2, str. 13). Nažalost, njegovi nasljednici nisu nastavili s proizvodnjom. Spomenimo i da se u Vinogradarskom muzeju uPitvama čuvao dio aparata za proizvodnju pjenušca sa prijelaza 19. u 20. st. iz podruma obitelji Duboković u Zavali. Kojom metodom je hvarski biskup proizvodio svoj pjenušac, nije ostalo zabilježeno (ili do sada nije otkriveno) i pjenušac se u biskupskom podrumu više ne proizvodi. No, možda i ovaj opis početnog postupka bistrenja mošta natjera nekog od hvarskih vinara da pokuša rekonstruirati recept pa da neku sljedeću Novu godinu nazdravimo hvarskim biskupskim bistrim sladkim pjerljačem. Literatura: Gospodarske novine, 2. VII. 1853., 230; V. Dulčić-V. Gugić, Inventar Kaptolskog arhiva u Hvaru, Hvar, 1971.,45; J. Kovačić, O arheološkom nalazu u Hvaru, Služba BožjaXXXI (1991.), 29-38; M. Vidović, Šibenski biskupi u razdoblju habsburške vlasti u Dalmaciji, Sedam stoljeća šibenske biskupije 1298.-1998., Zbornik radova, Šibenik,1998.,400-401.

Joško Bracanović

-

•••••••••••••••••••••••••••• ~ IZ PROŠLOSTI

Sporna zastava HVARSKOG PUČKOG KAZALiŠTA

P rošlo je četrdeset godina od kulminacije i kraha u hrvatskom narodu, nazvanog Hrvatsko proljeće. Ove godine je pak

obljetnica doprinosa "političkih zdravih snaga" na žrtvenik Velikom mogulu posječenih glava u političkom i inom smislu. Ta sječa dimulaje i naš grad i otok, pa i naše Hvarsko pučko kazalište.

Naime, u svibnju 1971. g. u Hvaru je održan Festival dramskih amatera Jugoslavije. Tom prigodom su članovi HPK pored republičke zastave izvjesili i zastavu svoje ~e. Sporno je bilo to što je na zastavi bio grb sv. Stjepana. O tom događaju izvijestile su dnevne novine "Vjesnik" 18. siječnja 1972. g., u tekstu "Hvarski borci bili su jedinstveni". Navodi se kako je "naglašeno negativno djelovanje grupe studenata oko hvarskog Pučkog kazališta, koji su u posljednji čas spriječeni da na otvorenju Festivala dramskih amatera Jugoslavije iznesu hrvatsku zastavu bez zvijezde." Dalje s~. još navodi nastup Mike Tripala na 30. obljetnici revoluc1Je u Bogomolju, kojije "ozlojedio komuniste i borce Hvara", kao i ,.provokativni nastup pjevača Vice Vukova na Ljetnoj pozornici, kad su poslije njegovog otvorenog neprijateljskog držanja mnogi napustilipriredbu."

K~l~te~alna žrtva ~spao je, ni kriv ni dužan, našeg grada zast1tnik - Sv. S1:jepan. Smetao je u grbu HPK-a. Na ,,~jesnikov" t~kst reagirali su predsjednik HPK-a prof. Mt1an Lakoš 1 redatelj Marin Carić, koji su u svome demantiju istaknuli kako je "u sklopu ceremonijala otvorenja festivala ... bilo je predviđeno podizanje, pored

državne i republičke zastave, i zastave Hvarskog pučkog kazališta napravljene za tu priliku. Izgled zastave: na četiri metra dugačkoj tkanini sa zlatnim resama na dnu, u sredini stoji grb stare hvarske komune s natpisom 'Hvarsko pučko kazalište'. Inače, ovaj je grb štampan na nizu razglednica Hvara kao znak stoljetne kulturne povijesti grada. U posljednjem trenutku bilo nam je sugerirano da zastavu ne izvjesimo s motivacijom da je grb, sastavni dio kojeg je zaštitnik grada sv. Stjepan, neprimjeren za amblem kazališne grupe. U spomenutom članku, međutim, ovaj je prigovor 'preinačen' u prigovor o hrvatskoj zastavi bez zvijezde, što stvara potpuno krivu sliku o cijelom 'slučaju'( ... } Stekli smo dovoljni kazališnog iskustva i bili na najboljem putu da izmijenimo kulturno sivilo grada koji je u povijest ušao po kazališnoj kulturi. Bojimo se da će nakon ovako čudnog iskrivljenog prikazivanja naše djelatnosti HPK postati prošlost. "

Ovaj tekst "Vjesnik" nije objavio. Stariji čitatelji prisjetit će se tih dana, a mlađi bi mogli nešto i naučit~. Nije lako shvatiti što se kod nas događalo, u ne tako davnOj prošlosti. Primjerice, da nisi smio slobodno izustiti ni glas h od Hrvatska od spomena u pjesmi ili slično, a da ne bi bio obilježen.

Damir Carić

u •••••••••••••••••••••••••• OBLJETNICE

550. godišnjica smrti

Tomasinijev grb

Ove godine navršava se 550 godina od smrti Tome Tomasinija, dominikanca, teologa i

diplomata, jednog od naj znameniti j ih hvarskih biskupa.

Godine 1428. preminuo je franjevac Juraj 1., hvarski biskup u dva navrata, 1412.-1420. i 1423.-1428. g. (bio je prvo duvanjski, pa hvarski, a neko vrijeme i skradinski biskup; 1421.-1422. biskup je bio Bračanin Dujam II. Hranković, autor prve bračke povijesti). Iste godine papa Martin V. je ,,16. prosinca hvarskoj crkvi... providio biskupa u osobi brata Tomasinija iz Mletaka, reda propovjednika, profesora teologije" (Farlati, 80). Papa muje 23. prosinca 1429. dopustio da može primiti biskupsko posvećenje polaganjem ruku bilo kojeg katoličkog biskupa uz asistenciju dvojice ili trojice drugih biskupa. Pretpostavlja se da ga je početkom 1430. g. posvetio splitski nadbiskup Bartol de Zabarellis. O životu Tome Tomasinija prije posvećenja malo se zna. Vjerojatno se rodio

TOMA TOMASINI 41B. HVARSKI BISKUP

zadnjih godina 14. st. u Veneciji. Bio je Mlečanin iz imućne obitelji, dominikanac glasovitog samostana sv. Ivana i Pavla (Zanipolo) i doktor teologije (smatra se da je studirao na dominikanskom generalnom učilištu u Padovi ili Bologni; treba ga razlikovati od Tome Tomasinija Paruta, također visokoobrazovanog mletačkog dominikanca koji je otprilike u isto vrijeme 11424.-1435./ bio trogirski biskup). Hvarsku biskupijujepreuzeo 20. svibnja 1430. godine.

Odli~ni teolog Hvarska komuna se konačno pokorila Mletačkoj Republici 1420. g., a Venecija je 17. lipnja 1423. državnim zakonom propisala da u Dalmaciji biskupi mogu postati samo Mlečani i mletački podanici koji bi pružali jamstvo potpune vjernosti državnoj vlasti. U skladu s tim zakonom mletački senat papi je za biskupa predložio upravo Tomasinija. Godine 1434. generalni kapitul dominikanskog reda učinio je Tomasinija dionikom svih duhovnih dobara reda, uz preporuku i naredbu svim dominikancima da ga primaju s ljubavlju i poštovanjem. Tomasini je dao porušiti katedralu sv. Stjepana sagrađenu oko 1400. g. i na njenom mjestu podignuti prezbiterij današnje Katedrale. Radovi su dovršeni 1435., kada papa Eugen IV. prezbiterij naziva "crkvom sv. Stjepana pape mučenika dovršenom za biskupa hvarskog Tome" (Kovačić, 2010.,39) i dodjeljuje oproste vjernicima koji je pohode i obdare. Kao hvarski biskup Tomasini je brinuo za povećanje broja klerika, ali i o njihovu materijalnu uzdržavanju. U tu svrhuje tražio od papa imanja ugaslih benediktinskih samostana. Papa Eugen IV. muje spisima iz 1439. i 1446. ustupio nekadašnju opatiju sv. Ivana Krstitelja u Povljima te prihode crkve sv. Kuzme i Damjana u Hvaru. Papa Kalist III. mu je zbog zasluga darovao posjede opatije sv. Nikole u Komiži i samostana sv. Silvestra na Biševu. No Tomasini je tražio da se umjesto njemu osobno, posjedi trajno dodijele Hvarskoj biskupiji, što je i učinj eno. Naklonost rimskih papa Tomasini je stekao ponajprije sudjelovanjem na 17. općem crkvenom saboru. Sabor je započeo 23. srpnja 1431. u Baselu, 1437. preseljenje u Ferraru, u veljači 1439. u Firencu, da bi 1442. bio premješten u Rim gdje se ugasio premda nikada nije bio službeno zatvoren. Tomasini je već 1433. u Baselu kao "Thomas Farensis" bio uvršten među saborske oce. Iste godine u svibnju, kada su francuski kralj i

•••••••••••••••••••••••••••• ~ OBLJETNICE

biskupi pokušali nagovoriti sabor da zbaci papu Eugena IV., Tomasini je stao u papinu obranu uz argumente da ni on ni drugi biskupi nisu izabrali papu, pa nemaju ni vlast smijeniti ga. Na raspravi o simoni j i 25. svibnja odlučno joj se protivio tvrdeći da se duhovna dobra ne smiju i ne mogu kupovati materijalnim dobrima. Na sličnoj raspravi u lipnju zalagao se da se ubirači crkvenih poreza pod zakletvom obvežu da će se dosljedno držati strogih propisa sabora. Kada je Papa preselio sabor u Ferraru, dio sudionika se tome protivio, no Tomasinije smjesta poslušao papinu naredbu, a isto je postupio i pri premještaju u Firencu. U Firenci se raspravljalo o uniji Istočne i Zapadne crkve. Istok su zastupali bizantski car Ivan VIII. Paleolog, patrijarh Carigrada i metropoliti Efeza, Niceje i Kijeva, predstavnici aleksandrijskog, antiohijskog i jeruzalemskog patrijarhata te koptskih i etiopskih kršćana, a Zapad uz Papu najbolji biskupi teolozi, među kojima i Tomasini. Dana 6. srpnja 1439. bio je među potpisnicima (Ego Thomas episcopus Farensi subscripsi) svečane povelje na latinskom i grčkom ,,Laetentur coeli" kojom je proglašena Firentinska unija. Time je formalno uspostavljeno jedinstvo Istočne i Zapadne crkve, no zbog protivljenja naroda, povelja je u Bizantu objavljena tek 1452. g., a sljedeće godine Carigrad su osvojili Turci, tako do ujedinjenja stvarno nikada nije došlo. U Firenci je Papa Tomasiniju 12. rujna 1439. uputio tri bule, koje se danas čuvaju u Biskupskom muzeju u Hvaru, naslovljene "našem časnom bratu... izaslaniku Apostolske Stolice u kraljevstvima Hrvatske i Bosne i svim zemljama pod vlašću plemenitog muža Stjepana, velikog vojvode bosanskog", odnosno bosanskog kralja Stjepana Tvrtka II. Tomasini je u Bosni bio "na velikim i teškim poslovima Svete rimske Crkve i našim (papinim), za uzvišenje katoličke vjere, spas duša i blagostanje tih krajeva, kao glasnik istine i mira" (Kovačić, 1990., 39). Papa je bio dobro upoznat sTomasinijevim vrlinama, ponajprije njegovom teološkom pripremljenosti, kada mu je povjerio poslanstvo u Bosnu. Teške vjerske prilike u Bosni, sukob katolika i heretika (patarena), korištena su i u političke svrhe u neprestanoj borbi bogatih velikaških obitelji za prevlast u kraljevstvu. Uz to se nad zemlju nadvila i opasnost od Turaka u stalnoj ekspanziji. Sam kralj je u to vrijeme otpao od katoličke vjere, no na nagovor Tomasinija, koji ga je uvjerio da će mu oslonac na papu i katoličke vladare najviše pomoći, 1442. g. je preko poslanika Papi izjavio prihvaćanje katoličke vjere. Ali, već je sljedeće godine umro bez nasljednika.

Protiv heretika II Bosni Godine 1443. zakraljaje izabran Stjepan Tomaš, nezakoniti sin kralja Stjepana Ostoje, koji je također bio pataren. No, teška politička situacija i nastojanje biskupa Tomasinija i njega su priveli katoličanstvu. Vjerojatno posredovanjem Tomasinija, 29. svibnja 1445. papa je Tomašu udijelio oprost od crkvene zapreke nezakonitog rođenja, podigavši mu ugled pred podanicima. Također mu je odobrio razvod od žene patarenke Vojače s kojom je imao sina Stjepana Tomaševića i dozvolio brak s Katarinom Kosačom, kćerkom velikog vojvode

Originalni portret pretposljednje bosanske kraljice Katarine

(hercega) Huma Stjepana Vukčića Kosače. Hvarski biskup predsjedao je kraljevskim saborom u Konjicu 1446. na kojem je među ostalim odlučeno da se zabrani gradnja i popravak patarenskih hramova, a više se nije smjelo oduzimati posjede katoličke crkve. Tomasini je splitskoj prvostolnici sv. Dujma 20. srpnja 1446. preuzeo krunu koju je papa poslao bosanskom kralju. No kralj je, u strahu od Turaka, odbio krunu i nije dao da se u Bosni uspostave dvije katoličke biskupije. Tomasini je imao uspjeha u obraćenju bosanskih velikaša, pa se u to vrijeme u Bosni grade brojne crkve i samostani. Tako je pismu apostolskom vikaru fra Ivanu Kapistranu pisanom u Hvaru 13. srpnja 1450. Tomasini s ponosom mogao istaknuti da u Bosni ,,heretici iščezavaju kao vosak na suncu" (Jalimam, 67). Najviše problema imao je na području Huma, gdje je herceg Kosača podupirao patarene, a prema papi se izjašnjavao kao katolik. U međuvremenu je izbio sukob hrvatskih i mađarskih franjevaca bosanske vikarije. Prvi su smatrali da Mađari, koji su preuzeli upravu vikarijom, malo pažnje posvećuju Bosni. Zato je Papa oduzeo 15. listopada 1446. g. dotadašnjem vikaru vlast i stavio bosanske franjevce pod neposrednu upravu hvarskog biskupa. Tomasini je dobro surađivao s franjevcima pa je i u Hvaru nastojao oko otvaranja samostana. To mu je pošlo za rukom 1461. g, kada mu je papa Pio II. udovoljio molbi. Smatra se da je samostan na početku bio predviđen kao baza i odmaralište za misionare u Bosni. Tomasinijevo poslanstvo u Bosni produživali su i pape koji su naslijedili Eugena IV. - Nikola V., Ka1ist III. i Pio II. Izgleda da je neko vrijeme obavljao i poslanstvo u Albaniji gdje su neki klerici počeli prelaziti na stranu Turaka kako bi zaštitili ili postigli crkvena dobra. Tomasinije posredovao i u ratu hercega

OBLJETNICE

Bosanski kralj Stjepan Tomaš

Kosače protiv Dubrovačke Republike 1451.-1453., tzv. konavoski rat, i mnogo pridonio kraju neprijateljstva. Pobjeda ugarskih snaga nad Turcima kod Beograda u srpnju 1456., ohrabrila je kralja Tomaša, pa ga je Tomasini nagovorio da prekine podaničke odnose prema Turcima. Štoviše, kralj je u ožujku 1457. zatražio od pape križarsku zastavu kako bi navijestio rat Turcima. Nakon smrti srpskog despota Lazara Brankovića, Stjepan Tomaš je osvojio njegove posjede, a 1. travnja 1459. oženio je u Smederevu svog sina s nasljednicom despotovine Marom. To je izazvalo gnjev Turaka, ali i Srba, koji su pomogli tursku vojsku, paje kralj već 20. lipnja iste godine morao predati Smederevo, strateški važan grad, Turcima. U međuvremenu je l. lipnja papa Pio II. otvorio kongres kršćanskih vladara u Mantovi za zajednički nastup protiv Turaka, na koji bosanski kralj zbog spomenutih problema nije mogao doći. Tamo ga je ugarski kralj Matijaš Korvin optužio da je za novac predao Smederevo i prozvao ga izdajicom kršćanstva. Kako bi iskazao vjernost papi Stjepan Tomaš je izdao naredbu da se svi patareni pokrste ili napuste njegovu zemlju. Od optužbi je oslobođen 1461., ali iste godine je u srpnju iznenadno preminuo. Naslijedio ga je sin Stjepan Tomašević, koji je s Tomasinijem bio u odličnim odnosima. Smatra se da su pokaznica i kalež s Tomasinijevim grbom -danas izloženi u hvarskom Biskupskom muzeju - pokloni posljednjeg bosanskog kralja.

Utemeljitelj Kaptolske knjižnice Izgleda da je 1462. g. u kolovozu Tomasini bio lošijeg zdravlja. Tada, naime, dužd Cristofor Moro Papi preporuča Mlečanina Nikolu a Crucibusa, tada biskupa Chioggie, "U pogodnoj prigodi ispražnjenja hvarske biskupije" (Farlati, 180). Tomasini je preminuo vjerojatno u studenom 1462., jer se već 12. prosinca Nikola III. a Crucibus naziva hvarskim biskupom (isto, 181). Pokopan je u hvarskoj katedrali, u srednjoj od tri grobnice koje je dao napraviti za potrebe biskupa. Sva Tomasinijeva nastojanja u Bosni propala su niti godinu nakon njegove smrti - Bosnu, oslabljenu unutarnjim političkim i vjerskim problemima, osvojili su Turci, a u lipnju 1463. kralj Stjepan Tomašević pogubljenje u Jajcu. Žena Stjepana Tomaša, Katarina, izbjeglaje uRim gdjeje umrla na glasu svetosti 1478. g., ostavivši oporučno Bosnu na brigu Svetoj Stolici. Tomasinijev grb sačuvan je i danas na nadvratniku Odane u Grodi, kuće koju je on dao podignuti unutar gradskih zidina zbog veće sigurnosti u slučaju napada na grad (ulica u kojoj je ova kuća po prijedlogu iz 2010. trebala je nositi njegovo ime, no hvarsko Gradsko vijeće radije ju je imenovalo po jednoj od palih boraca). Imao je i kuću u Gojavi koju je ostavio hvarskom Kaptolu pod uvjetom da od njena najma plaća ulje za kandilo pred Presvetim, ili u koju drugu pobožnu svrhu. Oporuku je Tomasini sastavio još 29. kolovoza 1461., a otvorena je 16. prosinca 1462. na traženje arhiđakona Pavla Paladinića i Kaptola uz dopuštenje splitskog nadbiskupa Lovre nakon što je biskup Toma "otišao putem svega tjelesnog i već mnogo dana počiva u grobu" (Krasić, 155). Iz oporuke se vidi daje biskup posjedovao dosta dobara, posebno srebrnine, zlatnine i novca -prema oporuci njegova ostavština drugima i oprošteni dugovi iznose 465,5 dukata. Ostavio je svećenicima koji su se u trenutku njegove smrti zatekli u biskupiji po dukat za zadušnice, klericima po pola dukata, a klericima s nižim redom tonzure i pustinjacima po y4 dukata. Njegovom oporukom, tj. ostavštinom vrijednih rukopisnih knjiga utemeljena je Kaptolska knjižnica u Hvaru. U upravljanju biskupijom oslanjao se na kaptol, posebno na generalnog vikara Pavla Paladinića (njemu i njegovim nećacima Biskup je 1452. dodijelio juspatronat nad oltarom sv. Lucije i Agate kod ulaza u Katedralu). Kancelar mu je bio Ivan Thorneus, a kapelani Mihovil Jakšić i Ciprijan Vidanić. Pratilac na putovanjima po Bosni bio mu je kanonik StjepanAntunov iz Korčule. Iako je njegovo izbivanje iz biskupije bilo opravdano, s njime započinje razdoblje kada su biskupi rijetko boravili u Hvarskoj biskupiji. Najčešće su boravili u Italiji - biskupiju su obilazili rijetko i njome su upravljali preko vikara. Ovo će dokinuti tek Tridentski saboru drugoj polovici 16. st.

Joško Bracanović

Li1eratma: loško Kovačić, Zapisi o crkvama" Hvaru, 1982., 169, 177,282·283; Isti, Iz hvarsAz bdtume baštine, 1981.,32,60, 193,286; Isti, Dvij. hvarske isprave iz 15. st. pronadcoc u Italiji, Periodični izvještaj CZKBKH 162, 1990., 39; Isti, Pretpovijest hvank. katedrale, Kruvemca 14, 2010.,39; DaniclcFarlati,Hvankt bIslupi, prev. K. Lučin, 2004., 80-109,118-182; Stjep8llKI1lsić, Toma Tomasioi: hvarski biskup, teolog i diplomat (1429.-1462.), Starine 63, 2005.; SalihlaIimam, Djelatnost Toma Tomasioija II srednjovjelrovooj Bosni, Zbornik raJOVa Pedagof/mg fakulteta " Zenici IDI2005, 60-86.

•••••••••••••••••••••••••• ~ BAŠTINA

Crkva i samostan sv. Marka evanđelista - ruševni ostaci dijelova nekadašnjeg sklopa ( l)

hvarskog dominikanskog samostana

ruševni ostaci samostana sv. Marka evanđelista u Hvaru nalaze e u sjeverozapadnom uglu luke,

podno stijene Kamenkriža, na samom zapadnom rubu srednjevjekovnog grada.

S~pa sa samostanom nepovratno je, izgleda, nestao i nJegov arhiv, tako daje jedino preostalo u drugim izvorima pokušati pronaći pokoji podatak. Samostan se prvi puta spominje 1312. g. Sudeći prema netipičnom titularu za dominikance, a sa druge strane zaštitniku i zaštitnom znaku Venecije, pretpostavlja se da je samostan osnovan nedugo poslije drugog zaposjedanja grada od strane Mlečana 1278. g. Tijekom 14. i 15. stoljeća gotovo da nema vijesti o njegovu djelovanju. Jedino je pouzdano da se plemićko Veliko vijeće tijekom 14.st. obvezno, a u 15. stoljeću povremeno sastajalo u crkvi sv. Marka. Vjerojatno tijekom 14., a zasigurno u 15. stoljeću u samostanu djeluje gramatička škola. Raspored najstarijih grobnih ploča u crkvi, koje datiraju od sredine do kraja 15. stoljeća, pokazuje daje ona bila manja od današnje. Romaničko-gotički ostaci, iz doba osnivanja samostana, nisu sačuvani. Najstariji trag je ulomak nadgrobne ploče (M. TOMA SARTOR), pisan gotičkom kapitalom 14. stoljeća.

Oporuka Antuna Gazarovića iz 1420. g. spominje crkvu sv. Jurj a koja se nalazila kraj dominikanske crkve. Iz nj e potječe konj~ička skulptura sv. Jurja koji ubija zmaja, danas u luneti portala župne crkve u Brusju. Može se pretpostaviti da je crkva sv. Jurja srušena prilikom proširenja dominikanske crkve u 16. i 17. stoljeću.

Plemićki mauzolej Krajem 15. stoljeća samostan je proširivan, a o tome je zanimljivu vijest ostavio njemački hodočasnik u Svetu Zemlju, dominikanac Felix Faber 1483. g .. Tijekom 16. stoljeća brojniji su podaci o samostanu. Najznačajnijije opis kojije ostavio najpoznatiji njegov član fra Vinko Pribojević. G. 1525. onje u samostanu održao čuveni govor O podrijetlu i zgodama Slavena, govor koji znakovito stoji na kraju niza poslanica, govora i molbi za pomoć protiv Turaka. Unutar govora donosi opis Hvara te posebice svog samostana, kojem ističe lijep položaj, bogatu biblioteku i prostran perivoj. Napominje da je crkva svojevrsni plemićki mauzolej jer isti smatrahu da je grijeh pokopavati svoje mrtve izvan te crkve. Spominje najvažnije relikvije i školu u samostanu.

~ •••••••••••••••••••••••••••• BAŠTINA

Ostatak glavnog pročelja crkve Sv. Marka, početak 20. st.

Do danas sačuvana pravokutna apsida crkve bila je sagrađena sredinom 16. stoljeća, što pokazuje oporuka Mateja Lupina iz 1558. g. u kojoj traži da bude pokopan uSli. Marku kad se dovrši grobnica u novoj glavnoj kapeli. Dakle, ta je g. "terminus ante quem non" za apsidu crkve. Iz iste godine potječe narudžba zidnog vijenca crkve tvrđave sv. Marije (Fabijana i Sebastijana) u Jelsi. U tom se ugovoru od bračkih maj stora Bartula Radojkovića i Petra Bokanića traži da naprave vijenac kakav je u crkvi sv. Marka u Hvaru. Rješenja unutrašnjosti spomenute jelšanske crkve i inače u mnogočemu podsjeća na apsidu Sv. Marka, a sličnost nezgrapnih krilatih anđeoskih glavica u uglovima pod vijencem s onima u u Jelsi govori da ihje radio isti majstor, moguće jedan od navedenih bračkih. Također se može pretpostaviti da su oni bili graditelji apside crkve sv. Marka u Hvaru, zbog čega imje iz Jelse i upućena narudžba odmah po dovršetku nj ezine apside. Proširenje crkve je nastavljeno gradnjom sjevernog broda, koji papinski vizitator Valier 1579. g. zatiče sagrađenog. Govori o glavnom oltaru u apsidi, a nastavlja s oltarima u sjevernom brodu, gledajući od zapada prema istoku: oltar Sv. Marije, oltar Gospe Žalosne, oltar Sv. Vicenza, jedan

oltar bez naslova, oltar Sv. Antuna, oltar bratovštine Sv. Ružarija. Oltar Sv. Antuna, najvjerojatnije smješten u drugoj trave j i gledano s istoka, podigao je Antun Lucić, sin Hanibala Lucića, šezdesetih ili sedamdesetih g. 16. stoljeća. U oporuci iz 1579. g. traži da bude pokopan u Sv. Marku, u svojoj grobnici, u vlastitoj kapeli. "Dolična slika" koju Valier spominje na ovom oltaru zasigumaje Zellotijeva pala koja se danas nalazi u župnoj crkvi u Brusju, kupljena od Demanija 1844. g. Oprema oltara nabavi j ena j e poslije 1571. g., kao i drugih u crkvi, jer je iste godine stradala u osmanskom paljenju i rušenju. Valier donosi još jedan zanimljiv podatak koji govori o tadašnjim radovima u samostanu. Sakristija, smještena uz južni zid apside 1579. g. bila je nedovršena te Valier naređuje se ista ožbuka i obijeli i da se nabavi umivaonik. Posljedice osmanskih haranja iz 1571. g. uglavnom su sanirane do 1580. g., uz obilnu pomoć dominikanskog reda i prodajom samostanskih imanja koja su donosile manje od 10 dukata godišnjeg prihoda. Južni brod crkve građen je u prvoj polovini 17. stoljeća. Svećenik Andrija Bartučević, zaslužni operarij katedrale, spominje 1618. g. da su u južnom brodu sagrađene dvije kapele (traveje) od predviđenih četiri. G. 1620. sklopio je

BAŠTINA

Plan grada, l858.g., detalj

ugovor o gradnji svoje, treće kapele ujužnom brodu. Onaje bila dovršena do 1640. g., kada su napravljena i korska sjedala u apsidi crkve. Godine 1647. isti Andrija Bartučević govori o dovršenoj kapeli, ali spominje i svog oca Ivana koji je u južnom brodu sagradio kapelu Grivičić posvećenu Sv. Karlu Boromejskom. Svetac je kanoniziran 1605. g., što upućuje na zaključak daje kapela građena poslije te godine. Andrija Bartučević je u kapelu Sv. Karla prebacio (nije poznato odakle) palu s likom Sv. Jerolima, a ove radove izveo je majstor Petar Dutić. Također je kapelu ogradio kamenom ogradom naručenom u Korčuli, te je u njoj smjestio grobnicu za siromahe. Na zgradi samostanske kuhinje sačuvan je natpis u inicijalima iz 1611. g. koji govori o obnovi i proširenju koje je poduzeo fra Evanđelist Starijanić (Antiquario). Dakle, obnova i proširenje početkom 17. stoljeća zahvatila je cjelinu samostana. Prema veduti G. Santinija iz 1668. g. sklop samostana sa zvonikom bio je dovršen.

Sudbina ukinutog samostana Francuske su vlasti 1. 1. 1807. g. nacionalizirale samostan i njegova dobra. Pokretnine su prodane su na dražbama već 1809. g., a istornje samostan pretvoren u francusku vojarnu. Crkva je najvjerojatnije poslužila kao skladište, slično obližnjoj crkvi sv. Roka. G. 1819. crkva je pretvorena u gradsko groblje, zbog čega je skinut krov. Okružni inženjer Cesare de Nievo je, na temelju snimke samostana Jakova Kurira, 1840. g. napravio projekt novog groblja na mjestu Sv. Marka, koji nije izveden. Crkva je kao groblje korištena do 1849.g.

Katastarski snimak Hvara, l834.g., detalj

Austrijska Demanijaina uprava, koja je raspolagala samostanom, 1824. g. tražilaje potpunu likvidaciju njegovih ostataka. G. 1825. sklop je stavljen na dražbu, a kupac je trebao srušiti sve osim perimetralnih zidova crkve do visine od 6 metara i sačuvati groblje unutar zidina. No činjenica da je crkva služila za gradsko groblje, a posebno novčana intervencija biskupa Skakoca, koji je Demanijainoj upravi isplatio otkupnu cijenu, spasili su ostatke. Zvonik je, primjerice, trebao biti razmontiran i prebačen u Supetar, kako izvještava biskup I1ijić 1884. g., dok je ostalo trebalo biti rasprodano kao građevinski materijal. Zvonik crkve stradao je od udaraca groma 1835. i 1863. g. Općinska pretura je odobrila rušenje lože zvonika, međutim se tome suprotstavila općina i generalni vikar biskupije J. Duboković . Godine 1882. upućen j e zaht j ev Konzervatorskom zavodu u Splitu da se zvonik obnovi, a ista je proslijedila zahtjev prema Centralnoj komisiji u Beču. Ova je odobrila obnovu i uputila u Hvar Aloisa Hausera. Skele su podignute su 1886. g., kada se započelo s arhitektonskim snimanjem, a radovi na obnovi počeli su 1888. g. Dovršeni su najvjerojatnije 1894. g. Hauser je obnovu temeljio na utvrđivanju izvornog stanja, pri čemu je posebno inzistirao na originalnim ulomcima koje je pronalazio u okolini i koju su mu omogućili rekonstrukciju izvornih tehničkih rješenja. Ipak nije mogao utvrditi točne mjere krova, no sudeći prema Santinijevoj veduti iz 1666. g. iReinerovoj veduti iz 1829. g., obnova se može smatrati uspješnom. Rad na zvoniku Sv. Marka izravno je utjecao na Hauserovo rješenje lože zvonika splitske katedrale, kao i na neizvedeni projekt zvonika šibenske katedrale.

u •••••••••••••••••••••••••••• BAŠTINA

C. di Nievo, Projekt novog groblja, l 840.g., detalj dominikanske crkve

Obnova zvonika potaklaje 1898. g. i uredenje apside kojaje pre~ore~.u kapelu sv. Josipa, u čast tadašnjeg cara Franje JoslP.a. Pnhkom uredenja zazidanje trijumfalni luk apside, a ~a njenom pr~čelju postavljena je velika rozeta koja se Izvorno nalazlla u zabatu glavnog pročelja crkve. U vreme~u obnove. zvonika, najvjerojatnije oko 1894. g., došlo Je do rušenja zabata pročelja i zidova bočnih lada u crkvi. ~si~ gramatičke škole, u hvarskom samostanu je održavano 1 vIsoko obrazovanje. Sudeći prema imenovanjima profesor~ predavala se teologija i filozofija do njegovog zatvaranja 1806. g .. Apostolski vizitator Garzadori 1625. g. zatiče profesore i studente u četiri dalmatinska samostana: splitskom, trogirskom, šibenskom i hvarskom. Provincijalna skupština iz 1725. g. spominje da se u hvarskom tri godine predaje filozofija kao preduvjet za pravo polaganja bakalaureatskog ispita. Istaknuto mjesto hv~k~g .samostana po~azuje i odluka provincijalne skupst~e IZ 1801. g. kOJa odreduje da sjedište studija filozofije Dalmatinske provincije bude u Hvaru, kamo su se morali premjestiti svi studenti iz drugih samostana. Prema. izvještaju Vicenza Hercolanija, vizitatora Dalmatin~ke dominikanske provincije iz 1614. g., u svim se samos~lma prva misa služi na latinskom, a poslanice i evandelJa na hrvatskom. Hercolani posebno spominje Jelšan~a -y-inka Suhoj evića kao jednog od najboljih prop?vJ~~ika v ~a m.vatskom i talijanskom u cijeloj provmclJ1. ZnacaJan pnnos uporabi hrvatskogjezika dala su dva hvars~a ,domini~ru;tca iz obitelji Starijanić (Antiquario). U !5. stoljecu s~ommJe se Ivan Starijanić, od čijih je djela sacuvana poslamca na hrvatskom. Juraj Starijanić, prior Sv. Marka 1534. g. i dva puta provincijal, potpisivao se i ~aj~inim prezimenom Zebić. Sredinom 16. stoljeća napisao Je djelo Knjiga od života i dili slatkoga Isusa i majke njegove slavne divice Marije.

Ud' T LS T A

ZANE

'S.1>5,3VANE vrr.sTp.1 FAN! e /)E SOl HIi

R E])! Ji,jJ.

~

IsEPI.(~vS 1';;TI11: g S j.vcc

JAXLC .~C /' meD' 5Ve

"j1 ~ 'R-'; , ! • \ •

! L __ I

"-I e.3 .

Crteži grobnih ploča u Sv. Marku, Arhiv Boglić Božić, VIil. Varia

N~jznamenitiji fratar hvarskog samostana zasigurno je Vinko Pri~jević,. koji je govorom O podrijetlu i zgodama Slavena bItnO utjecao na kasnije povjesničare, posebice Mavr~ Orbinija. Prijevod djela na talijanski je u posttndentskim nastojanjima na Balkanu imao značajnu ul~gu: ~~ čudi stoga što je posljednja aIdina upravo PnboJevlcev govor preveden na talijanski. Samostanu sv. Marka u Hvaru pripadao je hospicij na otoku Sv. K1e~~.ntu, povezan sa starijom crkvom istog naslovnika, te h~S~lCIJ s crkvo~ sv. Vicka u Visu. Poznat je i hospicij ~o~n~aca u JelsI UZ. ~rkvu sv. Roka, ~edutim nije jasno Je h :enpadao hvarskom Ih samostanu na Sćedru. Nedavno je na ~~oru u Starom ~du otkrivena kuća s grbom dommikanaca na nadvratruku portala glavnog pročelja. Za pretpostaviti je da je pripadala hvarskim dominikancima zbog njih.ovih brojnih posjeda u Starogradskom polju. ' Nekada Jedan od najprostranijih samostana Dalmatinske provincije danas je sačuvan tek u nekoliko ruševnih dijel~va, ~o da nije moguće sa sigurnošću utvrditi njegovo prostIranJe. Srećom, austrijski katastarski snimak iz 1834. g., kao. i pl~ovi ~da, izrađeni od austrijskih inženjerijskih postrOJbI, IZ 1826.1 1858. g., te jedan nedatirani iz sredine 19. stoljeća, omogućavaju kakav-takav uvid u nekadašnju cjelinu sklopa. Nastavit će se ...

Ambroz Tudor

•••••••••••••••••••••••••••• n

BAŠTINA

~ •••••••••••••••••••••••••••• BAŠTINA

otoku, i brojne, neobične kamene humke. No, vrijeme je bilo loše i inače znatiželjan Fabri najvjerojatnije nije ni silazio sa galije. Tako smo ostali prikraćeni za moguće zanimljive podatke o izgledu i životu tog otočića krajem 15. st. Ipak, Fabri namje posvjedočio važan podatak, naime, da se ' u razdoblju plovidbe na jedra ovaj "strašan i pusti otok" nalazio na glavnoj pomorskoj ruti našom obalom, te da su uvala Veli orat, a također i Duga luka (Mostir) na sjevernoj strani otoka i uvala Portoruša (porto Rosso) na južnoj strani otoka, koristile kao prikladna prirodna sidrišta brodova u nepovoljnim vremenskim prilikama. O tome uz Fabrija svjedoče brojne pomorske karte i peljari od 14. do 19. st., na kojima je neizostavno ucrtano Šćedro, kao i samo hrvatsko ime otoka, koje potječe od staro slavenskog pridjeva štedar =

milosrdan, darežljiv, a koje bez sumnje izražava upravno nautičke pogodnosti otočkih uvala. Nekoliko godina nakon Fabrijeve posjete Šćedru, točnije 1486. g., dominikanci iz Hvara dobili su od svoga reda (a vjerojatno i uz potporu mletačke vlasti) dozvolu da u Dugoj uvali (Mostir) podignu mali samostan. Prethodno su, ne znamo pouzdano kada, ni od koga, dobili crkvicu sv. Marije i zemlju na otoku. (postoji doduše pretpostavka da su crkvicu i samostan preuzeli od augustinaca 1482. g.).

';-. . !. ,. ~.

OoIixiaz:kbnc;z'-'"""

na $c{jdra Dominikanci su proširili crkvicu sv. Marije, dodavši relativno prostran brod s gotičkim svodom i preslicom na fasadi, tako daje stara crkvica postala svetište nove. Kamen za gradnju su najvjerojatnije vadili u uvali Store stoni na Šćedru, a za svodnu konstrukciju koristili lagani pj eščenj ak -sedru (tuJac) iz uvale Tufera, također na Šćedru, koja se kao kamenolom spominje već sredinom 15. st. Samostanska zgrada je isprva bila manja, ali je tijekom 16. i 17. proširena do uistinu impozantnih dimenzija. Zvonik, zapravo kula-osmatračnica, dodanje najkasnije, u 18. st. Uz to, čitav je kompleks bio opasan obzidom, od koje se sačuvao tek neznatan dio. Prema katastarskom snimku iz 1834. g. uz samostansku zgradu bile su dvije manje prizemnice, a uz morsku obalu još dvije, ali se do danas sačuvala tekjedna prizemnica uz more. U povijesnim izvorima (uglavnom arhivu dominikanskog reda, jer je samostanski pro:eao) samostan i crkvica se spominju kao sveta Marija od Sćedra (Santa Maria Torcula de Pharo) i sveta Marija od Milosrđa (s. Maria Gratiarum), što govori da su dominikanci preuzeli lokalni otočki toponim (milosrdan) u naslovu svoje crkve (inače uobičajen za mnoge uzmorske samostanske crkve na našoj obali). Moguće je također daje Sveta Marija od Milosrđa bilo ime starije kasnoantičke i kasnije srednjovjekovne crkvice (Crkvice u moru) koj e su dominikanci zadržali. Samostan spominje i Vicko Priboj ević u svom poznatom govoru iz 1525. g., kad navodi "Šćedro" ... gdje se nalazi dominikanski samostan Bogorodice djevice Marije, s brojnim izvrsnim lukama sa svih strana, ... " Dominikanci su se na Šćedru bavili uobičajenim samostanskim životom, obrađivali zemlju, pomagali brodovima u nevolji i - što je bilo itekako važno -opskrbljivali pitkom vodom. Uz samostansku cisternu,

•••••••••••••••••••••••••••• ll

BAŠTINA

dodatni izvor vode bio je prirodan bunar Studenac, dubine oko 8 m. Bunar je doduše povezan s morem, pa je voda boćata, no u zimskim mjesecima, kad je dotok kišnice veći, sadrži dosta pitke vode. Zanimljivo je spomenuti da se na samostanskoj kućici uz more nalazio vanjski oltar (tragovi se još vide) na kojem se vršila misna služba za mornare koji su zbog karantene morali ostati na brodu. Pomorski promet u lukama Šćedra tijekom srednjeg i novog vijeka (ali također i u razdoblju antike) bio je bez sumnje intenzivan i živopisan, no nije pobliže poznat, jer je samostanska kronika uništena u jednom od turskih napada. Nije poznato ni to je li za silovitog napada Turaka na Hvar i našu obalu 1571. g. samostan bio oštećen. No, trajan problem u to doba bili su manji gusarski napadi. Jedan takav dogodio se 1707. g. u uvali Veli porat. Bio je to napad ulcinjskog gusarskog broda na jedrenjak sv. Kristofor kapetana Julija Balovića iz Perasta. Na crtežu kapetana Balovića prikazan je i dominikanski samostan s crkvom, obzidom i malim muletom u uvali. Izoliranost i izloženost svakojakim opasnostima s mora najvjerojatnije su bili razlog napuštanja samostana sredinom 18. st. Prema predaji, zadnji vikar samostana preplovio je kanal između Sćedra i Zavale na crkvenim vratima! Bio je poče!ak.~ropadanja i dev.astacije ovog ve~ebnog i iznimnog zdanja Sćedra. Vade se Iodnose kamem pragovi, kameni blokovi iz crkve i samostana se koriste za gradnju seoskih kućica, urušavaju se samostanska zgrada i stari apsida1ni dio crkve, a crkva postaje magazin za brodice i odlagalište poljoprivrednog alata i opreme.

Lučica u uvali Mostir

Prije toga zagubio se samostanski arhiv, crkveni namještaj, a umjetnine su dospjele kudikamo, najvjerojatnije u druge hvarske crkve, kao što je gotičko-renesansni kipić Gospe od Utišenja dospio u župsku crkvu u Vrbanju - jedina umjetnina za koju se pretpostavlja da je pripadala inventaru dominikanske crkve na Šćedru. No, život na Šćedru se nastavio. Nakon raspuštanja samostana država je 1811. g. preuzela samostanska dobra (zgrade i zemlju koja se još i danas naziva Gospino zemja) te 1889. g. prodala, i to polovicu jelšanskoj porodici Duboković Nadalini iz Jelse, a drugu polovicu grupi pitovskih porodica (Kordićima, Radonićima, Barbićima). Obrađuju se polja (na većim površinama u vlasništvu Dubokovića čak i plugovima), sadi se vinova loza, žito, uzgajaju stada ovaca.

~ •••••••••••••••••••••••••••• BAŠTINA

Na pretpovijesnoj gomili

Od crkve i samostana u Mostiru ostala je tek impresivna ogoljena ruševina - spomen prohujalih, herojskih vremena­dodao bih i ljudskog nemara prema drevnom sakralnom zdanju - sve do naših dana. Jedini zahvat na zaštiti ovog spomenika bio je, doduše, neugledan betonski stup u crkvi postavljen krajem 1950-tih od tadašnjeg hvarskog konzervatora Nike Dubokovića Nadalinija, koji je spriječio da se ne uruši stara svodna konstrukcija apside.

Marinko Petrić

- Tauris, Taurida, najstarije je (antičko, grčko) ime otoka koje navodi nepoznati rimski pisac "Aleksandrijskog rata" (rimskih građanskih ratova) u 1. st. prije Krista.

- Sćedro, lokalno, hrvatsko ime otoka od samih početaka naseljavanja Hrvata na ovim prostorima. Potječe od praslavenskog pridj eva štedar, štedro, u značenju milosrdan, darežljiv (otok), a možda i od titulara kasnoantičkog samostana na Šćedru - Milosrdne Gospe (s. Maria Gratiarum ).

~ Tor::u/~, Torca/a, Tortu/a, Porco/a, Torda, Torta: talijanske maČIce Imena otoka Šćedra koje je bilo u službenoj upotrebi od srednjeg vijeka do kraja 19. st. Prema Petru Skoku riječ dolazi od latinske riječi torcu/um, u značenju zavinut predmet, u ovom slučaju zavojita obala. Prema Stjepanu Gunjači i Mladenu Nikolanciju ime je romanskog podrijetla, a nastalo je od grčkog imena TauridaITauris.

FOTOGRAFDE: Marinko Petrić, Edi Visković, Nikoleta Bracanović

•••••••••••••••••••••••••• n ZANIMLJIVOSTI

Hvarska gošća Ida von Dueringsfeld i putopis J,Aus Dalmatien - Iz Dalmacije" (1857.)

u SLII(OVITOJ ZEMLJI GDJE SE UVIJEI( SPAVA

Barunica Ida von Dueringsfeld­Reinsberg (Millitsch, Šleska, 12. XI. 1815. - Cannstadt kod

Stuttgarta, 25. X 1876.) poznata je njemačka književnica: pisala je pjesme, višesveščane povijesne i romantične romane, te brojne putopise.

Od 1845. muž joj je bio barun Otto von Reinsberg (Torgau, 12. V. 1823. - Cannstadt lc. g., 26. X. 1876.: u očaju se ubio dan poslije njezine smrti!); ovaj pruski časnik bio je i dobar etnograf, te objavio više zapaženih djela. Poslije vjenčanja par se posvetio putovanjima Europom, a Otto supruzi, od koje je bio sedam i pol godina mlađi; Ida je, iako samouka, poznavala više romanskih i slavenskih jezika (češki i hrvatski) i s njih obilno prevodila; objavila je i nekoliko romana i novela na dalmatinske teme - v. podrobnije: N Beritić, 367 sl. Ovaj par - već tada ugledan i poznat - proboravio je u Dalmaciji od početka kolovoza 1852. do početka veljače 1854. g. (dobrim dijelom u Dubrovniku, gdje im se rodila i umrla kći, kojoj su dali naše ime: Zorka), zajedno sa sinčićem Marcom(?, o. 1846. - New York, 1878.). Plod je njihova boravka bio putopis od tri sveska ,,Aus Dalmatien" (= "Iz Dalmacije"), objavljen u Pragu 1857. g.; boravku na Hvaru posvećene su str. 100-135, 158-163 i 215-223 II. sveska; pred dosta godina ljubezno mi ih je poslala prof. Ivana Jurčić, pa joj ovdje topla hvala. Prije više od 50 godina o ovomje djelu pisao iN. Duboković, ali kratko, a bilješka je danas teško dostupna.

Pro~ek star 37 godina Dolazak u Hvar i odlazak prema Dubrovniku nije točno preciziran, no svakako su ovdje boravili u siječnju i veljači 1853. g. Split im je dosadio zbog hladnoće, pa su krenuli parobrodom u "topli" Hvar - besano noćno putovanje po južini, među vojnicima koji su hrkali (zanimljivo da je s njima putovao i carev brat Maksimilijan, koji je, naravno, zauzeo najbolji dio broda; o njegovu zaustavljanju u Hvaru lO-ak godina kasnije pisali smo u prošlom broju).

O "turističkim" prilikama tadašnjega Hvara javio im je unaprijed Kotarski poglavar: da se tu ne može unajmiti ni jedna jedina soba! Prvi dojam po dolasku: ,.polukrug golih visova, okrunjen i okružen utvrdama; grad zbijen uz more -slikovito i neobično". Ugostio ihje don Ante Radunić, rodom iz Kaštel-Staroga, u Hvaru kanonik i ravnatelj muške osnovke, u svojoj kući "u uličici na kraju Pjace; iza vrata stube, na vrhu mala altana s odrinom, dvije sobe gledaju na vrt okružen zidom i zgradama": opis odgovara i danas (osim što je umjesto odrine - plastična nadstrešnica!) - to je kuća č. zgro 186, koju je o. 1830. sagradio hvarski biskup Ivan Skakoc i priključio svojoj k1eričkoj zakladi; tu već preko 70 godina boravi

~ •••••••••••••••••••••••••••• ZANIMLJIVOSTI

obitelj Kovačević-,,Krajević" kao katedralni zvonan 1

sakristani, a osnovna škola za dječake bilaje u velikoj kući, nekoć Fazanić, tik do spomenute, s gotičkim prozorima prema Pjaci, vl. iste Zaklade. Gostoljubivi Radunić im je prepustio gotovo cijelu kuću, "a on će se već snaći" (čini se da je prešao u Biskupiju); visok i mršav, "dalmatinski žestok i sjeverno-njemački idealističan", poznavao je i volio njemački i glazbu; u kući je bio mali glasovir (ein FluegeT). Jerolim Machiedo (1805.-1874.) donio imje kujige, bilješke i rukopise o Hvaru, a Duje Kasandrić posudio posteljinu, a zatim su, iscrpljeni, dugo spavali (Dueringsfeldova naziva Hvar "otokom drijemanja", ,,zemljom gdje se uvijek spava" - točno za dugog zimskog pubanja juga). Opisuje hvarsko raslinje: agave-aloje koje rastu po visovima i daju im "blijed sjaj", mirisnu kadulju, rogače i palme ,,koje ne donose ploda", te opaža da Hvaru treba više drveća da bi postao ,,mali raj" (što je i učinjeno pošurnljavanjem, osobito u I. pol. 20. st.). Posjetili su kuću Kasandrić (sada na vrhu Rive), gdje su ih braća Ivan (1804.- 1891.) i Duje (1812. - 1899.) počastila plaškim prošekom, starint 37 godina!, kuji Ida veoma hvali. Soba gdje su ih primili bila je ,,mali muzej", puna "veoma dobrih urnjetuina", od kojih nabraja samo tri: sliku ,,Ecce homo" navodoo od Palme Mlađega (noviji prijedlog: M. Ponzoni), "sakralna rezbarija od bjelokosti" (~ bjelokosno raspelo?), te ,,mala skulptora sv. Jerolima u špilji" - dok su prva dva i danas u posjedu obitelji?, Sv. Jere više nema - osim ako to nije mali drveni reljef sada u Franjevaca. U vrtu su zumbuli bili dakako propali, no cvali su bademi, makovi i - duban (valjda kao ukrasna biljka). U franjevačko blagovalište Ida je ušla "protekcijom" samostanskoga sindika J. Machieda,jerje sve do 1889. bilo pod klauzurom, tj. zabranjeno za ženske. ,,zadnju večeru" predajno pripisuje Rosselliju i ponavlja legendu o bolesnom slikaru koji platuo darova franjevcima iz zahvalnosti. Kratko opisuje crkvu sa Santacroceovim poliptihom, spontinje znameniti čempres, lijep položaj čitavoga sklopa­i, to je to, jer je spomenici očito nisu previše zanimali. Pohodili su i biskupa, msgr. Bordinija, koji ihje zadržao na večeri, a naša ga gošća ne može dovoljno nahvaliti kao uzora kršćanske blagosti i "pravog starinskog crkvenog kueza". Jedini ihje u Dalmaciji osohno doveo do stola, i samo su to dobili "ugodni domovinski" obrok, jer je biskupova kubarica nekim slučajem bila - Njemica. Djeca biskupove nećakinje, ujedno i domaćice, nadareno su svirala - učitelj im je bio gradonačelnik, gosp. lGirolamo del Venier, rodom iz Mletaka. Opaža da u Hvaru inta više smisla za urnjetnost i više životne svježine nego u ostaloj Dahnaciji, a za grad ističe da je od svih dalmatinskih dobio najjači mletački pečat u svojoj arhitekturi. Jer su bile poklade, pohodili su i krabuljni ples u "vrlo ljupkom kazalištu" i ondje zatekli "vrlo zgodne krabulje"; plesači su većinom bili časnici s dvaju ratnih brodova, koje je ovdje ,,zatočilo" jako jugo; kad ih je napokon neki parobrod oteglio u Klek, "ljupke Hvarke nisu baš bile zadovoljne".

S učenim ljudima u Starom Gradu Ida i suprug kasnije su otputovali u Stari Grad, u najavljeni pohod prof. Petru Nisiteu, ,,najboljem znalcu dalmatinskih starina". Bio je to tegoban i vratoloman put na mulima, odnosno mazgama, preko Grablja (ona ne razlikuje Malo i Velo, te spominje samo prvo); ističe ljepotu vidika i surovost gonića prema životinjama. Boravili su kod učenjaka Nisitea (1775.-1866.; o njemu ne treba duljiti) 5 dana i bili oduševljeni i njime, i njegovim domom, naime Tvrdaljem naslijeđenim od pjesnika Hektorovića, koji kujiževnic~ naziva "mjestom po svojem srcu". Stari je profesor s kapicom na glavi sjedio, poput Fausta, u svojoj radnoj sobi, ure~enoj u Hektorovićevom golubinjaku u središnjoj kuli, te vodio s barunom učene razgovore, a Ida čitala u bogatoj kujižnici. Svakodoevni je gost bio i don Šime Ljubić (Stari Grad: 1822.- 1896.), koga su već bili upoznali u Splitu. Ida je od njega primila zbirku narodnih pjesama sa Hvara, prevela ih na francuski i objavila 1858., a i kasnije su se dopisivali. Taj mladi i ambiciozni svećenik povjerio je našoj banmici i delikatan "diplomatski zadatak": sklonuti staroga biskupa da ga pusti nadalje studije, što je ona na povratku i pokušala, ali uzalud: u biskupiji nije bilo dovoljno svećenika! Nakraju je don Šime ipak uspio (navodno davši po nekom svećeniku da biskup potpiše ,,na bijelo"), a ostalo je povijest: ako je Hvarska biskupija i izgubila (osrednjeg) župnika, Hrvatska je dobila velikog učenjaka: arheologa, povjesničara, arhivista, numizmatičara, kujiževnog povjesničara ... (usp. nedavni Zbornik o njemu). Vrijeme je stalno bilo loše (kaže da u Dahnaciji vrijedi: "putnik snuje, vjetar odlučuje!"); do Sv. Nedilje i njene špilje nije htjela, zbog duga i teška puta (bit će dajuje na to nagovarao Ljubić, tamošnji župnik, naravno "putujući"), a ni do Vrboske i njenih mletačkih slika, jer da ih se dotad dovoljno nagledala. za Tvrdalj bilježi da gaje Nisiteo dosta nadogradio, tako i terasu. Spominje i Hektorovićeve natpise, a onaj je latinski o "smrti koja sve grabi" i prepjevaia na njemački - što je valjda prvi prijevod nekog pjesnikovog djela! Nisiteo i Ljubić su ih uvjerili da je Pharos IPharia bio upravo ovdje - na veliku žalost kampanilista u Hvaru. Ida hvali dražest i finoću starogradskih žena i djevojaka, opisuje njihove frizure s ,,kosicama" (pleteuicama), te bilježi u prijevodu narodnu pjesmu na pokladni utorak; poklike "Jure moj!" pri nošenju Karnevala naivno objašnjava smrću nekoga ,,zbiljskog" Jure baš na taj dan, ne uviđajući mitsku podlogu, kojaje danas jasna (Fučić, 129-151). Župnu crkvu naziva ,,katedralom" (zacijelo pod Ljubićevim utjecajem!) i u njoj još nalazi kipove apostola, poslije prenesene u Sv. Mikulu; kod dominikanaca ističe palu Hektorovićevog

+ ••••• +++++++ •••• +.+++ •• +.++~ ZANIMLJIVOSTI

KUĆA U KOJOJ JE KANONIK RADUNIĆ UGOSTIO IDU I NJENOG SUPRUGA

oltara te veliko raspelo na glavnom žrtveniku, koje da je bilo ,,naručeno u Siriji I!/ za Civita Vecchiu lu Italiji/, pa zabunom došlo u Stari Grad I Cittavecchia"! - vidjet će se (i već se vidjelo) da to nije jedina nevjerojatna priča koju je prihvatila. Zaključno kaže da je starogradska okolica ljepša­ili barem zelenij a - od one grada H vara, ali da je ovaj "nmogo elegantni ji" od Staroga Grada, zbog svoga ,,mletačkog" (= gotičko-renesansnog i kasnijeg) graditeljstva. Još dodaje da su starogradske ulice veoma neuredne ("Sridnjo kola" je bila popločana, što se zna, tek iza 1855.; druge valj da i kasnije).

Legenda o imenu Kruvenice Opraštajući se od dragog "tate Nisitea" (tako gaje prozvala; v. i kasnije dopisivanje: Plančić, 30-31) i njegovih, ukrcali su se na brod (povratak kopnom na mulima nije dolazio u obzir!), a pri ukrcaju bijaše prisutno "cijelo pučanstvo Staroga Grada"! - što govori o tome koliko su onda stranci bili rijetki i zanimljivi. Vratili su se preko Sokolice (današnje Vire), koju naziva "uvalom punom mirte" (Hvarani kažu: "martina") i gdjeje bila jedincata kuća (tada vl. Fio): tu imje ,,mlad i lijep ribar" prodao nešto "opora, ali jaka vina" te Idi darovao crven karanfil (taje kuća sada toliko izobličena, da je ne bi prepoznao ni onaj koji ju vidje pred 20-ak godina, a kamo li Dueringsfeldova). U grad su se vratili pješice preko

prijevoja Horugvenice, gdje ih zateče oluja s gradom (krupom, tučom), pa se povukoše u trijem dotične crkvice. Ona je po Idi "Gospa Krulnica", tj. Okrunjena (istu krivu etimologiju navodi i Valier još 1579.), a da se prije zvala "Kurvenica", od "kurva" (što nama ne treba prevoditi, a I. v. D. delikatno prevodi francuski: "izgubljena djevojka")!!!, te da su "takve" u prošlosti ovdje ostavljale svoju neželjenu djecu! U hvarskim maticama ima podataka o nahočadi, ali ovdje samo jednom, 1626. g. (Fisković 1978, 217), a crkvica se izvorno zvala Horugvenica ("Kruvenica" je novija "iskrivljenica"), što dolazi od starohrv. "horugva" = zastava (staroslavenski: "horugy, - ve ") - vjerojatno naziv za čitav brijeg, gdje je na mjestu Fortice bila pradavna tvrđava, davno središte vlasti? - u svakom slučaju, Dueringsfeldova je, ne prvi put, nekritično prihvatila pogrešnu "pučku etimologiju". U istom malenom trijemu crkvice sklonile su se i pastirice s kozama; jedna od njih, plavojka, ostade zabilježena po ljepoti. Nevrijeme još nije bilo ni prestalo, kad ih je njihov vodič natjerao da krenu nizbrdo do grada, putem koji je od krupe postao klizak poput leda: "ta je dalmatinska nestrpljivost upravo strašna"!, morali su zahvaliti nebesima da su navrat-nanos nekako došli do Pjace živi i zdravi.

ZANIMLJIVOSTI

U nedjelju je bila procesija u čast Sv. Križića, pa Ida donosi njegovu povijest, zacijelo po izvorima dobivenim od "dobrog" J. Machieda. No hvarski se boravak male obitelji bližio kraju, a iz Hvara ihje zapravo otjerala - glad: ratni su brodovi pokupovali sve jestivo, pa nije bilo ni mesa, ni ribe, ni zeleni. Biskup je dao salate iz svoga vrta, a gostoljubivi kanonik posljednju zalihu kaštradine; par kokošiju platili su čitav fiorin, a meso imje bilo "drveno". Na ispraćaju su se posebno zahvalili plemenitom kanoniku Raduniću. Idin je muž na kraju sveska napisao povijesne i biografske bilješke o Hvaru i Hvaranima: iscrpno, uz navođenje izvora i - za ono vrijeme - prilično točno. U Hvaru se čuva još jedna uspomena vezana uz ovu književnicu: njezino vlastoručno pismo iz Dubrovnika l. XII. 1853. upućeno Jerolimu Machiedu, u kom ga moli daj oj posudi "Povijesne uspomene o Trogiru" iz pera Ivana Lučića (Lucio), "oca hrvatske povjesnice" u 17. st., djelo kojega u Dubrovniku nije bilo "ni u Male braće"; pozdravlja poznate u Hvaru, za koji kaže da će joj ostati ,jedna od najdražih uspomena"; obeća poslati notni zapis neke pjesme u čast

Gospi (svakako hvarske; zapis nesačuvan); javlja svoje književne planove o Dalmaciji, o bolesti sebe i muža u Kotoru ... U udvornom odgovoru Machiedo otpozdravlja i šalje željenu knjigu (FMH, 10. 6.). Knjigu Dueringsfeldove o Dalmaciji (pa tako i poglavlja o Hvaru) čitala je ne samo obrazovana, već i imućna (srednjo)europska publika, i vjerujem da je ovo djelo pripomoglo prihvaćanju našega grada kao ranoturističkog odredišta koje desetljeće kasnije.

Joško Kovačić

Izvori i literatura: FMH ~ obil. arhivski fond Machiedo (nasljed. dr. Jerka), Hvar. -Nada Beritić: Dalmatinske terne Ide Dueringsfeld. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku XII.l1970. - Niko Duboković Nadalini: O jednoj staroj, ali uvijek interesantnoj knjizi ... Bilten Historijskog arhiva komune hvarske 3-4, Hvar 1961, 58-61. -Cvito Fisković: Baština starih hrvatskih pisaca. Split 1978.-Branko Fučić: Sveti Juraj i zeleni Juraj. Zbornik za narodni život i običaje 40, JAZU Zagreb 1962. -Stijepo Plančić: Inventar arhiva profesora Petra Nisitea. Stari Grad 1986. - Zbornik o Šimi Ljubiću.Zbornik radova znanstvenog skapa ... Zagreb,2009.

•••••••••••••••••••••••••••• ~ ZANIMLJIVOSTI

~

Ivan MESTROVIC

Protekloga siječnja se napunilo 50 godina od smrti Ivana Meštrovića (Vrpolje kod Slavonskog Broda,

15. VIII. 1883. - South Bend, Indiana, SAD, 16. I. 1962.), možda najvećega, a svakako najpoznatijega (i u zemlji i u inozemstvu) hrvatskog likovnog umjetnika 20. stoljeća. Pisati o njemu opširnije čini se suvišnim poslije toliko toga napisanog, od čega je posljednja golema Kečkemetova monografija, pa stoga tek nekoliko okvirnih riječi.

Kao nadaren seljačić iz zavičajnih drniških Otavica uči kiparstvo u Beču i Parizu te već kao mlad čovjek stječe svjetski glas i bogatstvo; i on se pred 1. svj. rat, kao i većina

i HVAR naše inteligencije, priklanja jugoslavenskoj misli, te u tome smislu likovno djeluje između svjetskih ratova, no nikad se ne odričući svojih hrvatskih i katoličkih korijena, kako svjedoči i pismo koje ovdje donosimo. Početkom 2. svj. rata kao protivnika naci-fašizma zatvaraju ga ustaške vlasti, pa uz crkvenu pomoć odlazi u tuđinu i od 1946. živi u SAD, ne želeći se vratiti u komunističku Jugoslaviju. Domovinu kratko pohađa 1959., razgovarajući i s jugo-komunističkom vođom Titom i s njegovom žrtvom, tada zatočenim kardinalom bl. Alojzijem Stepincem. Glavninu je svog bogatog umjetničkog djela oporučio hrvatskom narodu. Pokopan je u zavičajnim Otavicama, a mauzolej su mu oskvrnuli četnici 1991., nastavljajući tako "tradiciju" iz 2. svj. rata, kada su mu strica Petra živa spalili. Zanimljiva je Meštrovićeva hvarska poveznica i poznati operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović (Stari Grad, 1878. - Portland, SAD, 1942.), koji ga prati na američkim putovanjima (v.: Wikipedija). Meštrovićevo pismo čelništvu hvarske općine, ovdje priloženo u neizmijenjenu obliku, odgovor je na njihov poziv koji nije sačuvan (ili još nije otkriven), no sadržaj mu je jasan iz ovoga odgovora (Muzej hvarske baštine u Hvaru, Malifondovi br. 456, tipkopis, samo potpis rukom): lomotnica:1 Gospodin B. KASANRIĆ/!/ Načelnik Grada Hvara HVAR IDaImacija! Ipismo: memorandum: IVAN MEŠTROVIĆ I MLETAČKA UL. 81 ZAGREB JUGOSLAVDN Zagreb, 22. Oktobra 1928. Poštovani GospodineNačelniče! Odgovarajući na Vaš dopis od 9. listopada, milo mi je, da Vam mogu izraziti svoje radovanje o napretku Vašega grada i da Vam mogu čestitati na Vašoj lijepoj namisli, da obnovite ljetnikovac prvog hrvatskog liričara, Hanibala Lučića, gdje će se ujedno urediti muzej, u kojem će biti smještena djela slavnih hvarskih muževa na polju književnosti i prosvjete. Prije nego predjem na meritorni odgovor, ne budi žao ni Vama, ni nikome, što ću usput napraviti jednu primjedbu. Mislim, da ne trebam ni Vas, ni ikoga uvjeravati o svomjugoslovenstvu, koje sam uostalom možda više od sviju vas očitovao, - - i u toliko mi je milo, što i vi ostajete čvrsto pri toj narodnoj ideji, koja se je, nota bene, rodila i nosila od Hrvata - -, no svejedno me je iznenadilo u današnjim prilikama, u kojima se nalazi naše pleme, da jedna hrvatska općina, pišući o prvom hrvatskom pjesniku i obraćajuć se jednom Hrvatu, nigdje ne spominje to narodno ime, kao da ga se

ZANIMLJIVOSTI

oRjećaj.,' već njihOve te.§):e ž. lvotne prilIke, a 1 umj e­

tnici au o d )c o8 t i i mesa, f.I8. Ion i treb!l da ž ive kilO 1

drug i ljudU

Moje obećanje ću održ at it all , po ~ to 1 ja mOn:m da

se bor 1m i r a dim , baA zat o !Sa bi mogao ž iVjet i 1 ra diti, , ne IftO~U Vl!l.m r e6 i kad .. će mi b i ti mo gu6e do lei na Hvar, kao

ni t o , Kada Ć U t aj Ki p iz ra diti. Moram da odla-zirn u t udjlnui

da bi moga o por ed ~koje porudžblne I što jc dobijem za lnoze&­

stv o , pon e§to izradIt i badava )(od )(uĆ e . Dakle mo lim, da me

razumite 1 8hva t 1t~ moj položa j -: Bi t ć e naj bolj e, <la mi

po~ alj ete ml!!! dj utim KOj 1.1 fotogrftflj u JljeRnllcove I"lli}C'e te

1'11 11 eu- a II )(ojl k.anite postaviti ~pomenlK 1 da ml pripustite ,

(Ja J< ip bređ im kada 1 b.~o budem .mogao , na s to , na dAm se ,

neć ete dugo če}:a.t 1 .

Vatlem radu , biljož. l m se sa š tovan j em

stidi. Medjutim ni ja, a ne bi ni Hanibal Lučić, ni Rudjer Bošković, ili ma ko od njih, da su živi, ne bi se stidili svog narodnog imena. Danas marife no ikada. Mi ćemo Kralju i Otadžbini najbolje služiti, ako budemo ponosni, svijesni i odvažni ljudi, ako budemo odavali poštovarife drugima i tražili, da se poštuje i nas. Takve nas treba Kralj i Otadžbina. Nek ne bude nesporazuma: ove moje prirrifedbe su stavljene baš radi poštenog i ispravno shvaćenogjugoslovenstva. Vaša namisao, da vidjenim muževima postavite biste kao vidan znak narodne pošte i priznanja zaslužnim ljudima, vrlo je hvale vrijedna, iako možda, uz teške materijalne prilike i Naroda i umjetnika, teško ostvariva. Nema našeg umjetnika, koji se ne bi odazvao da izradi za naš Hvar po jednu bistu, ali i nama ide teško, te velika većinajedva životari, a za kiparske radnje su materijalni izdaci vrlo znatni, pa je pitanje, hoće li ih i općina moći snositi. Što se mene tiče,ja ću vam vrlo rado izraditi badavajednu bistu, ili čak kip Hanibala Lučića, samo ćete u tom slučaju vi morati snositi troškove oko lijevarifa u bronzu, ili klesarifa u kamenu. Ako drugi naši umjetnici ne budu mogli mene slijediti, to neće biti pomarifkarife rodoljubnih osjećaja, već rifihove teške životne prilike, a i umjetnici su od kosti i mesa, pa i oni treba da žive kao i drugi ljudi. Moje obećarife ću održati, ali, pošto i ja moram da se borim i radim, baš zato da bi mogao živjeti i raditi, ne mogu vam

reći kada će mi biti moguće doći na Hvar, kao ni to, kada ću taj kip izraditi. Moram da odlazim u tudjinu, da bi mogao pored koje porudžbine, što je dobijem za inozemstvo, ponešto izraditi badava kod kuće. Dakle molim, da me razumite i shvatite moj položaj. Bit će najbolje, da mi pošaljete medjutim koju fotograf yu pjesnikove slike te milieu-a u koji kanite postaviti spomenik i da mi pripustite, da kip izradim kada i kako budem mogao, na što, nadam se, nećete dugo čekati. Želeći Vam, Gospodine Načelniče, mnogo uspjeha u Vašem radu, bilježim se sa štovarifem

II Meštrovićl

Meštrovićev je stav utoliko odrešitiji, što je tada prošlo tek nekoliko mjeseci od ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu, te ranjavanja i smrti Stjepana Radića, a otvorena "kraljevska", tj. velikosrpska diktatura bila je na pragu (siječanj 1929.). Od plemenitih namjera tadašnjega hvarskog općinskog čelništva nije za dug niz desetljeća bilo ništa (nesumnjivo zbog slabe financijske situacije): poprsja hvarskih velikana nisu bila nikada nigdje postavljena, a Lučićeva bista (rad Ive Kerdića) tek 1954. ispred ljetne pozornice Venerande; nakon raznih oštećenja napokon je pred desetak godina bila prenesena u vrt pjesnikova ljetnikovca, koji je za potrebe gradskoga muzeja bio uređen tek 1972. g. Meštrović je u Hvaru imao i bliskoga suradnika, akad. kipara Šimu Dujmovića (1887.-1968.), koji je, međutim, unatoč obrazovanju i nadarenosti, potonuo u anonimnosti ovoga gradića; djela mu čuva Muzej hvarske baštine (usp. članak Nire Domančić u "Kruvenici" 12/2010, 45-47). Dujmović će - pod svodovima Fontika na Pjaci -isk1esati posljednje važnije Meštrovićevo djelo, drnišku Gospu Petropoljsku; kad je iz gornjega prostora bio deložiran zbog gradskih potreba, dovršio ga je u kući Bracanović-"Trelire" na Fabrici, porušenoj 1960., gdje je sada "Privredna banka" (podatak: gđa Neva Bracanović i drugi). Kip se čuvao u hvarskih franjevaca sve do iza Dujmovićeve smrti, a Drnišani ga preuzeše tek koncem 1968. (PrilozipovijestiotokaHvaraXI.I2002, 301).

Joško Kovačić

1939. - 2012.

Priredio: Zoran Tepša

Beautiful sunset over a lake with a few

clouds in the sky.

Sailboat and fishermen in the

foreground.

SJEĆANJA

posjetio. vi i don Joško'. Popričao sam s rifima i otišao u Novigrad. Ma ja sam napustio MOmpjer nismo imali oružja i zbog toga sam otišao u Zagreb gdje sam došao do ministra Šuško. To mi je bila prva veza. Objasnio sam mu od kuda i zašto dolazim. Ono što bi meni rekoo zapovjednik Nikola Šimunović, a poslije Toti da im je od oružja potrebno ministar Šušak bi izdao papire za to i dobivali smo kvalitetne puške, minobacače i drugo što je bilo potrebno. To je dolazilo na Hvar, ali i u Novigrad pa i Velebit. U Novigradu sam pitao što trebajU, a doktori su mi rekli da nemaju morfij, dovoljno zavoja i antibiotiko. To sam im odmah poslao kod sam se vratio u Zagreb ... " Interesantno je slušati Kramera o samoj akciji Maslenica i o pogiblji dvadeset pet Slavonaca u obrani oslobođenog područja ovdje. StraAno. Upoznavanje Ante Gotovine u Centru obuke specijalnih postrojbi u Kumrovcu, vozio je ljude inozemnih obavještajnih službi po ratnim područjima ... Puno toga je Kramer prošao, ČUO, proživio i kako sam kaže - "imao sam ulaz gdje god hoću". Interesantno je slušati našeg Kramera koji je otišao u Zagreb, a naši ostali na bojišnici. Smjene na prve dvije crte bojišnice svakih 48 sati, a pucanje po bojišnici svaki dan. Zapovjednik Toti strahovao je za bojišnicu koju smo branili jer, kako kaže, bili smo u svojevrsnoj mišolovci. U slučaju jačih neprijateljskih djelovanja, bio bio otežan manevar po dubini prostora. Otežano bi bilo izvlačenje ljudstva i dnvođenje rezerve bez manevra. "Smatrao sam" -kaže zapovjednik Toti -" da će neprijatelj doći na naš desni bok i tako pokušati izbiti u uvalu Ledina, čime bi sve snage, dakle naše i dio 3.brigade KUNA bili odsječeni. Da je moja bojazan bila opravdana, dokaz su kasnije pronađeni neprijateljski borbeni dokumenti ". Tekli su ratni dani. Prve crte bojišnice bile su podijeljene u dva sektora radi lakšeg vođenja. Svaki dan je neprijatelj pucao po nama. Naše istaknuto zapovjedno mjesto u Novigradu neprijatelj nije mogao direktno gađati granatama iz topova i haubica, već jedino minama iz minobacača. To je često i radio. Na sreću, iz jednog našeg položaja vidilo se opaljenje iz neprijateljskih minobacača. Vrijeme leta mine dn cila j na tu udaljenost od 3 i pol kilometara je oko 25 sekundi,jer mina ima visoku balističku putanju. Čim bi se sa našeg položaja vidjelo opaljenje mine, promatrač bi dao signal radio-vezom, a vezista u Centru veze odmah bi zavikao - Jabuka! Ta lozinka, zvana Jabuka, puno puta spasila je naše. Kada je Mate Jeličić ,,Mačak" kamionom jednom donio hranu kojuje dijelio Ramo (Ramiz) Krhan. I ovaj put je spasonosni glas "Jabuka!" došao desetak sekundi prije pada mine, dovoljno da se ljudstvo skloni, ali je bio pun pogodak baš usred spremljene hrane za podjelu. Hrane je bilo po okolnim stablima i po zidovima, a mlijeko teklo. Mate je morao ponovoo u Ljubač po novu hranu, a izlazak iz Novigrada nije bio nimalo bezopasan. Ovakve sreće sa minom nisu imali Slavonci, koji su IS.lipnja navečer od neprijateljske mine imali petero ranjenih. Nakon nekoliko

dana njihov je kompletni sanitet, osim vozača, izbačen iz stroja zbog bolesti i ranjavanja. Zato je po zapovjedi zapovjednika 3. bojne 5. gardijske - Kuna naš sanitet pokrivao nas i njih. Sanitet imje u više navrata pomagao, ali tog dana bilo je jako teško, jer su ranjenici bili na opasnom području. U ovoj akciji spašavanja bili su zapovjednik sanitetske desetine Ivica Repanić te dr. Vinko Zoranić i dr. Davor Luburić. Repanić je veliku hrabrost iskazao vozeći gardijski karnion spašavajući Slavonce, što mu nije bio zadatak. Njemu uz bok treba spomenuti vozača-bolničara ToukaBuzolića Nikole-Tončeka i Ivicu Gamulina.

Dotle je u Ljubaču dr. Matko Miličić obnašao dužnost referenta saniteta u Zapovjedništvu. U jednoj vikendici otvorio je ordinaciju. Za bolničara je imao Branimira Lučića, pekara iz ZastražiŠĆa, kojeg je dr. Matko posebno cijenio. Nije dr. Matko bio samo internist, već i kirurg, psiholog i psihijatar. ,,ljoš nešto bio je dr. Matko" - priča po drugi put dragovoljac,bivši zapovjedoik a sada pomoćnik zapovjednika za infonnativou-političku djelatnost (IPP) Nikola Šimunović-Žiže: "Oko pet sati ujutro sa terace gledam na dugoj pješčanoj plaži dr. Matko koko šeta sa najlonskom vrećicom u ruci. Došao je nakon sat vremena sa tom vrećicom u Zapovjedništvo. Pitao sam što onako rano čini po žalu, a on mi je odgovorio da je to upravo na djelu preventivna medicina, jer su u vrećici bili komadi stakla ostalih od gostiju iz prošlih ljeta". Imao je dr. Matkopravo,jer su naši vojnici bili po smjenama dva dana ratnici na bojišnici, a potom dva dana u "mudan.tine" na kupanje II moru sa prekrasnim žalom. No ni tu nije uvijek vladao blaženi mir. Tako je početkom lipnja stigao naputak od Zapovjednika 5. gardijske brigade, kojije nama bio nadležan,da se pripremimo na napad i da izvršimo pripremu u tom srnislu. Sukladno tome, trebalo je izvršiti provjeru smjene koja je bila na odmoru u Ljubaču. Provjera je trebala pokazati spremnost pričuve u bazi Ljubač za njeno izvanredno uvođenje na prvu crtu bojišnice. Predvečer je logistika izradila veze, kamioni upaljeni, streljivo izvučeno iz skladišta i utovareno u kamione i svi su se okupili na svoja zborna mjesta, jer je rečeno da je došlo do probijanja crte obrane i da se odmah kreće prema Novigradu u vojnu akciju. A kad je rečeno da je to bila vježbovna proba nastnpilo je olakšanje kod vojnika i od sreće se pucalo u zrak ...

~ •••••••••••••••••••••••••• NOVI LIBRI

Panajoti Gilve-Toti:

MJEŠOVITI ODRED MORNARIČKOG PJEŠAŠTVA "ZVIR" - OTOK HVAR U DOMOVINSKOM RATU 1991.-1996.

U kolovozu je izišla knjiga­fotomonografija Mješoviti odred mornaričkog pješaštva" Zvir" - Otok

Hvar u Domovinskom ratu 1991.-1996., drugog i zadnjeg ratnog zapovjednika postrojbe Panajotija Gilve-Totija, u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacij skog centra Domovinskog rata (HMDC). Knjiga je po prvi put predstavljena 8. listopada u Starom Gradu, na središnjoj svečanosti u povodu 21. godišnjice osnutka postrojbe.

"Tijekom Domovinskog rata u postrojbi MOMP-a "Zvir" bilo je angažirano ukupno 787 branitelja, od kojih 781 s otoka Hvara, a na razne načine u obrani domovine sudjelovalo je oko 1000 branitelja, što je više od devetposto ukupne populacije otoka Hvara", s ponosom je kazao Nikola Simunović, prvi ratni zapovjednik obrane otoka Hvara i predsjednik Udruge veterana, kako prenosi Slobodna Dalmacija. Biskup Štambuk predvodio je misu zadušnicu u starogradskoj župnoj crkvi, a položenje vijenac na grob poginulog pripadnika MOMP-a Predraga Bogdanića. Svečani program u kazališnoj dvorani uveličan je izložbom fotografija i dokumenata. Kontraadmiral Urlić je nastavljačima tradicije odreda predao odlikovanje "Red hrvatskog trolista" predsjednika RH, a plaketu HRM-a Đoniju Lučiću Lavčeviću. Šimunović je zahvalnice uručio Urliću i brigadiru Nikoli Bokšiću, načelniku kopnene voj ske HRM-a 1991.-1993. g. O samoj fotomonografiji uz autora govorio je i dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Isti su knjigu predstavili i u Hvaru, 24. 10. u Lođi. Predstavljanje je organizirala Gradska knjižnica Hvar, u čijim se prostorima knjiga može i kupiti. Tom prilikomje dr. Nazor predstavio i svoju knjigu "Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih" te ukratko spomenuo ostala izdanja HMDC-a. Stihove Jure Franičevića-Pločara recitirao je prof. Milan Lakoš. Knjiga na 442 str. bogato dokumentira povijest postrojbe, a uz autorov tekst sadrži i prijepise brojnih dokumenata, svjedočanstva pripadnika postrojbe, popise sudionika, zemljovide i sheme te mnoštvo zanimljivih fotografija. Na kraju su kazala imena i mjesta te popis kratica, a popraćena je i stihovima Jure Franičevića-Pločara.

Panajoti Gilve-Toti sastavio je nezaobilazno djelo za sve one koji budu proučavali ovaj dio hvarske i hrvatske povijesti. Zapovjednik HRM-a kontraadmiral Ante Urlić u predgovoru knjizi je zapisao: Ova knjiga je mnogo više od povijesnog dokumenta, i kao takvu je valja razumjeti i doživljavati. Onaje spomenik i naša zahvalnost braniteljima otoka Hvara, ribarima i težacima, časnim hrvatskim muževima, ljudima od mora. Živa slika hrabrosti i svjedočanstvo borbe Hvarana za hrvatsku slobodu. Onima koji su privezali svoje brodove, ostavili osti, vrše i skupili mreže, napustili polja i vinograde, pa odvažno srcem krenuli u obranu svoga otoka i domovine.

JB

NOVI LIBRI

Andro Gabelić: Jasen Boko:

"TRI SADRŽAJA "TRAGOVIMA ODISEJA" IVANIĆEVA USTANKA"

U lipnju je iz tiska izašla nova knjiga

Andre Gabelića "Tri sadržaja Ivanićeva

ustanka: Položaj Dalmacije i odnos njezinih staleža prema Veneciji" u nakladi Književnog kruga Split, kao 9. knjiga edicij e Hvarski književni krug, uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao suizdavača. Autor je vrstan poznavatelj ove tematike o kojoj je već objavio dvije knjige - opsežnu studiju "Ustanak

ANDRO GAB ELIĆ

TRI SAD RžA]A IVANIĆEVA USTANKA

hvarskih pučana (1510-1514): Izvori - tokovi - dometi" 1988. i "Ivanićev ustanak i pučki bunt Dalmacije: Kritika degradiranja slobodarske baštine" 2007. godine.

Recenzent akademik Tomislav Raukar o knjizi plse: ,,Izvornošću postupka i pomnim analizama oslonjenim na cjelokupnu izvornu građu o hvarskom ustanku, u kojoj su iznimno važni novopronađeni dokumenti, u razrješavanju mnogih pitanja i odlučujući, autor je oblikovao jasnu, znanstveno odmjerenu, utemeljenu predodžbu o ustanku hvarskih pučana. Napose valja istaknuti analitički postupak autora koji je svoje izlaganje oslonio na dinamiku poznavanja izvorne građe o ustanku, od prvog razdoblja, do razdoblja sustavnog otkrivanja novih vrela što je potpuna novost u hrvatskoj historiografiji."

Akademik Nikša Stančić u svojoj pak recenziji piše: ,,svaki istraživač, ne samo onaj kojemuje tema pučkog ustanka na Hvaru istraživački bliska, pratit će sa zanimanjem priču o arhivskim istraživanjima te o oblikovanju i preoblikovanju historiografske predodžbe o povijesnim zbivanjima i njihove ocjene u skladu sa novootkrivenim dokumentima. I svatko intelektualno radoznao čitat će ovu monografiju kao zanimljivu i napetu priču, koja predstavlja vrijedan znanstveni doprinos povijesnoj znanosti."

JB

JASEN BOKO TragOVima

LODISEJA

Konc.roycrzm

PUt"!''' o lutanju gr&~junak,

Jadranom

Ovog ljeta izišao je još jedan zanimljivi

putopis. Riječ je o knjizi "Tragovima Odiseja" (Profil, 2012.), poznatog hrvatskog dramaturga, novinara i putopisca Jasena Boke. Autor slijedi trag "Odiseje", velikog epa antičkog pisca Homera i promatra Odisej ev desetogodišnji povratak na rodnu Itaku kao stvarne događaje, a ne kao plod piščeve mašte. Pritom pokazuje da su se Odisejeve pustolovine dogodile u realnom prostoru, i to -

na Jadranu. Brojni povjesmcan pokušali su rekonstruirati desetogodišnju Odisej evu plovidbu na rodnu Itaku i smjestili su lokalitete po grčkim otocima, na Siciliji i na Malti, što je uvelike pomoglo tim zemljama u turističkoj promidžbi. Boko u prvom dijelu knjige putuje poznatim mjestima Odisejeve pustolovine, preispitujući dosadašnja istraživanja. U drugom dijelu knjige autor uplovljava u Jadransko more i argumentirano i iscrpno objašnjava kako je Odisej zapravo deset godina plovio oko srednjodalmatinskih otoka. Boravio je na Mljetu, Korčuli i Šćedru, opasni kanibali desetkovali su njegove mornare na ušću Cetine, sreo je diva Polifema u Grapčevoj špilji, a nemilosrdno jugo spriječilo ga je da isplovi kroz Otrantska vrata. Ova knjiga izazvala je mnoge kontroverze, posebno u Italiji, čije su novine optužile Boku kako "Hrvatska ponovno prisvaja talijansku povijest". Jasen Boko nije jedini koji je smjestio Odiseju u naš dio Jadrana. Prvi je to učinio Hvaranin Aristid Vučetić (1884.-1975.), koji je o tome objavio i feljton u beogradskoj Politici (možete ga pročitati na blog.dnevnik.hr/marxist, post "Odiseja"; feljton je na ćirilici). Upravo je Vučetić bio inspiracija meksičkom istraživaču Robertu Priceu Salinasu koji je 1980-ih "pronašao" Troju u Gabeli u Hercegovini i o čemu se dosta pisalo u medijima. Bez obzira na to hoćemo li razmišljati o Odiseju kao stvarnoj osobi, vrijedi pročitati ovu knjigu.

ZB

n •••••••••••••••••••••••••••• NOVI LIBRI

Darko Vlahović:

"HRVATSKI MARITIMNI TURISTIČKI KAPITAL" Turizam i kultura - prirodni saveznici

Knjiga Darka Vlahovića "Hrvatski maritimni turistički kapital" predstavljena je u okviru programa "Knjiga Mediterana" u Splitu u prostorijama HAZU na Trgu Stjepana Radića 23. rujna 2012. godine. O knjizi su govorili akad. kipar Josip Botteri-Dini, dr. Joško Božanić, književnik Tin Kolumbić i autor Darko Vlahović. Za " Kruvenicu " donosimo izlaganje Tina Kolumbića.

U ovom našem vremenu, koje svakodnevno sve više postaje vrijeme hedonizma i konzumerizma, turizam s pravom zaokuplja našu pozornost, budući da bez

jasnog i promišljenog strateškog programa razvoja turizam može biti rušitelj svega lijepog, stvorenog u prirodi, kao i u prostorima osmišljenim stvaralačkom ljudskom rukom. No na našu sreću, turizam istodobno ima prigodu da čuvajući sve stvoreno osmišljava nove prostore koji će biti ugodni ljudskom oku i duhu, a ujedno će čovjeku donositi i materijalnu korist. Ima nažalost onih, i to među odgovornim gospodarskim i političkim strukturama, koji zbog nesposobnosti ili zbog nedostatka volje da pokrenu cjelokupno gospodarstvo, jedini spas za punjenje državnog proračuna vide u turizmu, pritom zanemarujući strateški važne sastavnice turističke djelatnosti, među kojima su očuvanje prirodnih resursa i kulturne baštine. Prije svakog planiranja i razmišljanja o zahvatima u turističkoj djelatnosti trebalo bi spoznati da je sačuvana priroda i kulturna baština "conditio sine qua non" za uspješan i prosperitetan razvoj turističke djelatnosti.

Turizam sa domaćim pečatom Srećom, u Hrvatskoj ima ljudi, stručnjaka i vizionara, koji turizam ne vide samo kao mogućnost trenutačnog i ,,na brzinu" profita, već kao mogućnost osmišljavanja i podizanja razine kulture življenja, i to ne samo za turističke djelatnike, nego i za svekoliko domicilno stanovništvo koje stalno živi u područjima u kojima je turizam jedna od temeljnih gospodarskih djelatnosti. Turističkih stručnjaka i vizionara nema mnogo, ni u svijetu ni kod nas. Stoga s radošću želim istaknuti dvije iznimne osobnosti u Hrvatskoj, bez čijih znanstvenih i vizionarskih pogleda na turizam i kad se ne bi uvažavalo i slijedilo njihove vizije, naša bi turistička

stvarnost s obzirom na prirodne resurse te povijesne

arhitektonske prostore, uistinu bila siromašnija. Riječ je o Dragutinu Alfieru (Zlarin, 1916. - Dubrovnik, 1988.) i Darku Vlahoviću, kojijoš uvijek neumorno i uspješno djeluje boreći se za istinske vrijednosti, bez kojih bismo od turizma mogli imati samo štete. Dragutin Alfier, nažalost, više nije među nama, ali njegovo djelo jest, osobito su njegovi pogledi na zaštitu prirode u razvoju turizma nemjerljivi i još uvijek dragocjeni. Darko Vlahović je uistinu njegov dostojan ,,nasljednik", i to ne samo da nastavlja njegovo djelo, već to radi cjelovitije i sveobuhvatno. Naime, osim što se poput D. Alfiera zalaže za zaštitu prirodnog blaga, D. Vlahović s posebnom pažnjom i ljubavlju piše o vrijednostima kulturne, duhovne i spomeničke baštine, kao i tradicije općenito. Budući da mi je s obzirom na moje zvanje kulturna baština bliža i da tu tematiku bolje poznajem, osvrnut ću se u ovom zapisu uglavnom na Vlahovićeva razmišljanja o kulturi, duhovnoj i spomeničkoj baštini u njegovoj knjizi "Hrvatski maritimni turistički kapital". S razlogom već u naslovu autor govori o turističkom ,,kapitalu", ali da ga se ne bi pogrešno shvatilo, kroz cjelokupni tekst knjige upozorava da to nije "kapital" namijenjen trošenju, već naprotiv, da ga treba ljubomorno čuvati i njegovati i tek će sačuvan i oplemenjen dati željene plodove. Temeljna vrijednost Vlahovićeve knjige je savršena "dijagnoza" trenutačnog stanja svih sastavnica turističke djelatnosti i, što je najbitnije, vizionarski pogled u budućnost sa znanstveno utemeljenim smjernicama, kojih bi se svi turistički djelatnici trebali držati, ako nam je stalo da se i nakon stotinu godina naši potomci budu mogli hvaliti izvornom ljepotom prirode, duhovnom i kulturnom baštinom, a što će i u dalekoj budućnosti biti prepoznato kao jedinstveno, posebno i hrvatsko. Darko Vlahović je dobro uočio da Hrvatska sljecajem različitih povijesnih, političkih i gospodarskih okolnosti danas još uvijek stoji uglavnom na ekološki i duhovno "čistom pragu", te ima izvanrednu mogućnost učiniti prvi korak, koji je može s toga na našu sreću "čistoga praga"

•••••••••••••••••••••••••••• n NOVI LIBRI

odvesti u prosperitetnu budućnost. Istovremeno, postoji i druga mogućnost pogrešnoga koraka, koji bi nas mogao skrenuti na put što vodi u devastaciju i destrukciju svega onoga što je još uvijek sačuvaoo kao potencijalni resurs, o kojemu ovisi naš napredak i razvoj. Presudnu ulogu u tome hoćemo li krenuti u pravome smjeru može jedino odigrati spoznaja koju D. Vlahović često s razlogom ističe, a glasi da su kultora i turizam prirodni saveznici, što se u praksi potvrduje i na svjetskom tržištu, budući da se oko dvadeset posto svjetskog turizma ostvaruje kao kultomi turizam, i to s tendencijom staloog rasta. Za turizam u kojemu vrijednosti kultome baštine imaju značajno mjesto, bitoo je biti svjestan posebnog identiteta, koji posjeduje svaki zavičajni, kultorni krajolik, kao i cjelokupni naš maritimni turistički prostor, o kojemu autor u ovom djelu uglavnom i govori. za identitet pakje uz prirodne značajke i posebnosti određenoga krajolika najznačajnija kultura, duhovna i spomenička baština. Slijedeći misli Darka Vlahovića zaključujemo da svaki zavičaj ima svoju "dušu", koja je redovito II "dosluhu" s duhom ljudi koji u tom krajoliku obitavaju. Govor, pjesme, običaji, igre, arhitektura, plesovi, kuhinja - neke su od zavičajnih vrijednosti, koje ako ih njegujemo i prema njima se odnosimo s ljubavlju, s vremenom postaju sve vrjednije i konačno mogu imati i gospodarsku vrijednost. To je ono što će, kako Vlahović ističe, gosti zacijelo osjetiti kao turizam "s domaćim pečatom" i doživjeti mjesto u kojemu se odmaraju kao svoj "vlastiti dom". S tim u vezi treba naglasiti da komercijalna vrijednost mora biti posljedica, odnosno rezultat našega načina rada, razmišljaoja i življenja, a nikako svrha i cilj radi lake i brze zarade. Nažalost, još uvijek treba dokazivati, i to onima kojima bi to trebalo biti poznato, da je veza turizma i kulture više nego potrebna. Samo u zajedništvu s kulturom turizam ima budućnost u kojoj će na dobitku biti i turizam i kultura. Bez toga zajedništva, odnosno, bez prožimaoja kultomih vrijednosti i turističke ponude ijedna i druga sfera ne samo da će biti simmašnija i maoje privlačna, već može doći do devastacije i destrukcije, i to ne samo materijalnih vrijednosti nego i u duhovnoj sferi, u kulturi življenja, što je poslije vrlo teško saoirati i vratiti u prvotoo, zdravo stanje.

Gubitak mjere rađa pohlepu za profitom za razvoj turizma najpogubniji bi bio gubitak identiteta, jednako prirodnog, kultomog i duhovnog. U tome najveću opasnost D. Vlahović vidi u prekomjernoj gradnji, odnosno neprimjerenoj urbaoizaciji i apartmaoizaciji, i to u onim prostorima koji su upravo zato što nisu urbaoizirani turistima zanimljivi i privlačni. Stoga je, ističe autor, u plaoiraoju i projektiranju svake gradnje i iotervencije u prostor bitan osjećaj mjere. Zoakovita je misao francuskog turističkog teoretičara Heorija Lefebevrea, koju s tim u vezi navodi Vlahović, a koja glasi: "Svako turističko mjesto prestaje biti turističko čim u njega dođe masa turista." Kako bismo na duži

rok izbjegli štetu od prekomjerne gradnje i protoprirodnih gradevinak:ih zahvata, posebice u vrijednim prirodnim prostorima, kao i u prostorima starih gradskih središta, potrebno je poraditi na odgoju ekološke i kultome svijesti i to od najranije dobi, što uključuje i osjećaj strahopoštovaoja prema životu. Treba kod djece i mladih razvijati senzibilitet za čisti okoliš i dobrobit bića, osjećaj za mjeru i potrebu prijateljstva s prirodom. Gubitak mjere rada pohlepu za profitom, a svjedoci smo stravičnih posljedica pohlepe danas na svjetskoj razini. Ako tebnološko-znanstveni napredak iskoristimo isključivo za stjecaoje profita, izlažemo se opasnosti samouništenja čovječanstva i života općenito,

ispravno zaključuje D.Vlahović. Stoga, savjetuje autor, trebamo na lokalooj i na globalnoj razini djelovati svjesni spoznaje da je Zemlja živi organizam, čije zdravlje ovisi o zdravlju svih njezioih dijelova, u čemu je jedini ispravao put premanapretku konceptkultomo-održivogarazvoja. Zaključno želim istaknuti da autor kujige "Hrvatski maritimni turistički kapital" Darko Vlahović, kada govoreći o "turističkom kapitalu" ističe iznimne vrijednosti i mogućnosti hrvatske kultome baštine, ne govori napamet i bez tetnelja. Naprotiv, izoosi nedvojbene čiojenice, koje su prepoznate i na svjetskoj razini. Naime, premda Hrvatska prostorno i po broju stanovnika nije velika zemlja, na UNESCO-voj listi svjetske kultome baštine ima nistinu veliki broj upisanih vrijednosti materijalne i nematerijalne kultome baštine. Primjerice, po broju od čak dvanaest nematerijalnih dobara uvrštenih na UNESCO-voj listi svjetske baštine Hrvatska je prva u Europi. Dovoljno je navesti samo neke nematerijalne vrijednosti, kao što su hrvatske čipkarice (pag, Hvar, Lepoglava), Siojski alkari, zvončari iz Kastavštine, hvarska procesija Za križen, ojkalica, graditelji drvenih dječjih igračaka iz Zagorja, te materijalna dobra poput Farskog agera na Starigradskom polju, stari grad Dubrovnik, Trogir, katedrala u Šibeniku, itd ... , da s razlogom možemo biti ponosni na svoju kultomu baštinu na tetneiju koje Hrvatska, kako naglašava Darko Vlahović, mora uz našu brigu i nastojaoje ostati očuvaoa kao autohtoni dio Europe. U protivnom, zaključuje autor, može nam se dogoditi da, ako zaboravimo specifičnosti nacionalne kultome i duhovne baštine, hrvatski turizam postane "lokalna sjetva, a globalna žetva". Uvjeren sam da će budući čitatelji ove Vlahovićeve kujige osjećati radost zbng spoznaje da u Hrvatskoj ima ljudi koji vide istinske nacionalne vrijednosti i vizionarski kazuju smjer kojim u razvoju turizma treba ići. Knjiga ,,Hrvatski maritinrni turistički kapital" je istinski putokaz prema turističkoj,

prosperitetno i životoo osmišljenoj budućnosti, u kojoj ćemo kulturom življenja na visokoj razini darivati životou radost našim gostima, ali i nama samima i našim potomcima. Naravno, to će nam donositi i materijalnu korist, ali nikada ne smijemo radi materijalne koristi žrtvovati niti djelić kultomog i duhovnog dobra.

Tio Kolumbić

GLAZBA

glaZba Kao izraz identiteta primjeri iZ nOVije hrvatsKe POVijesti

R Zdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji bilježeno je promicanjem ideje

monolitnosti, prema kojoj su se pod geslom "bratstva i jedinstva" nastojale similarizirati i neutralizirati nacionalne, kulturne te društvene različitosti i specifičnosti konstitutivnih naroda.

Vladajuća struktura (KPJ, odnosno SKJ) tuje ideju jačala i kroz kulturno-umjetničko i glazbeno djelovanje, potičući programe folklornih ansambala s plesovima i pjesmama iz svihjugoslavenskih republika i pokrajina, no istovremeno ih ujedinjujući i izjednačujući pod krovnom atribucijom jugoslavenstva. Nepoželjnim se bilježio repertoar s potencijalom ugroze koncepta jedinstva. Toj su kategoriji pripadale religijske pjesme, čije su izvedbe stoga ograničene samo na mjesta svetkovanja, dok je izričito zabranjeno izvođenje pjesama koje nisu odgovarale proklamiranoj interpretaciji povijesti, odnosno koje su naglašavale prošlost konstitutivne etničke grupe izvan (ideoloških) okvira Jugoslavije, poput rodoljubnih pjesama iz razdoblja

narodnog preporoda te Nezavisne države Hrvatske. Proces liberalizacije u izražavanju specifičnosti tekao je nakon političke decentralizacije sedamdesetih te smrti Josipa Broza Tita osamdesetih godina, desetljeća pri čijem su kraju sve sigurnije izranjala nacionalna obilježja, nerijetko s konotacijama vezanim uz vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Za čin javnog izvođenja i snimanja tada još uvijek proskribiranih pjesama rodoljubnog karaktera među prvima su se ohrabrili Zlatni dukati, peteročlani tamburaški ansambl iz Slavonije, koji su svojim istupom stekli status simbola otpora i nacionalnog identiteta u nadolazećem ratnom razdoblju i unovostvorenoj neovisnoj Republici Hrvatskoj.

tamhuricama U SlOhOdnu dOmOVinU Zlatni dukati, osnovani početkom osamdesetih, svoje su tamburaško muziciranje isprva razvijali na temeljima politički neobojane regionalne folklorne tradicije ruralnih i urbanih pjesama užeg slavonskog i šireg panonskog područja. Osim repertoarom, regionalni su identitet isticali i izvanglazbenim obilježjima, nastupajući u stiliziranoj slavonskoj tradicijskoj nošnji čiji je karakteristični element

upravo dukat, uvršten i u njihov naziv. Njegujući program unutar šireg okvira panonske tradicijske glazbe, uz visoku razinu izvedbene tehnike, ansambl je tijekom osamdesetih popularnost stekao ne samo u matičnom slavonskom području, već i u susjednoj Vojvodini i Srbiji. Međutim, jačanjem nacionalne svijesti odvijala se i promjena identiteta Zlatnih dukata iz regionalnog u nacionalni, što su potvrdili 1989. izdajući svoju prvu kazetu rodoljubnih pjesama u obradi za tamburaški sastav (Hrvatska pjesmarica: O Hrvatskoj pjevam pjesmu). Snimanjem i izvođenjem tih - tada još uvijek "nepoćudnih" - pjesama stekli su status predvodnika u pružanju političkog otpora i isticanju nacionalne ideje (glazbom), prihvativši rizik negativne političke reakcije. Rizična je bila i njihova povezanost sa HDZ-om, nacionalno orijentiranom strankom u usponu, koja je u Dukatima prepoznala prikladnu i uvjerljivu glazbenu propagandnu podršku svojoj reklamnoj kampanji. Nadolazeće ratno vrijeme potenciralo je produkciju rodoljubnih pjesama iz šireg spektra glazbenih žanrova, usprkos čemu Zlatni dukati, zahvaljujući svojem djelovanju u prijelomnom razdoblju, i dalje zadržavaju posebno mjesto u televizijskim i radijskim eterima te na javnim nastupima. S druge strane, širenjem identiteta ka nacionalnom glazba Dukata postaje nepoželjna i izgnana iz srpskih etera, a posjedovanje njihovih rodoljubnih kazeta među vojnicima tzv. JNA tretira se kao kažnjivo djelo. Uz albume rodoljubnih i borbenih pjesama, sastav tijekom rata objavljuje i kazetu s obradama evergreena velikana klasične glazbe (Klasika, 1992.), čime iskazuje tendenciju prema daljnjem širenju identiteta k internacionalnom, zapadnoeuropskom. Jenjavanjem ratnih zbivanja sredinom devedesetih, Zlatni dukati postupno se okreću repertoaru politički neangažiranih pjesama s kojima su i započeli svoju glazbenu karijeru. Osim što su anticipirali produkciju novih rodoljubnih pjesama,-.Dukati su inicirali proces oživljavanja starijih, u razdoblju Jugoslavije zabranjeitih rodoljubnih pjesama, mahom iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda, u kojemu ·e . započela afirmacija tamburice kao nacionalnog (hrvatskog, ilirskog, južnoslavenskog) ,strumenta.1zrazi je analogija između sredine 19. stoljeća i uevedesetih 20. stoljeća u korištenju rodoljubne i tamburaške glaZO(~)!K~LO snažnog propagandnog sredstva. Naime, ključnu su oba povijesna konteksta odigrali Up' avo ~--- .. '''--intenzivni uključivanjem u propagiranje ideologije, ali i autori koji su urmb- ·c posvetili !f adbe, čij se nacionalno obilježje zrchli u H<1lUUVHJ"a.

stihovima, ili pak korištenju folkloF,ih predložaka. Djelovanje Zlatnih dukata d v · desetih, praćeno~\ snažnim r . b cijama na politič angažiranost glazbe u ba ' og prepo~ ne samo da je osiguralo tamburici tatus nacionalnog enta, već je i dovelo do njezine cionalno-političke ideologizacije. Uzme li se u obzir da' burica:ins1:l1Unent orijentalnog podrijetla, na

kojemu su tijekom 19. i 20. stoljeća muzicirali ne samo Hrvati, već i Srbi i Romi, te da produkcija tamburaške glazbe s krajem Domovinskog rata postupno iščezava iz nacionalnih i vraća se u regionalne okvire, uvjerljivost nacionalne simbolike tog instrumenta dovodi se u pitanje. Budući daje očigledno izostao postupni, evolucijski razvoj tamburice do simbola nacionalnog identiteta, nameće se odgovor o njezinoj usiljenoj političkoj i društvenoj konstrukciji, nastaloj interakcijom skupine Zlatni dukati, kulturne politike Republike Hrvatske i šire javnosti.

Od KOnObe dO masovne KUlture

lokalnog na regionalni, bujanja klapskog amaterizma, ali i puta klapske pjesme - kako ističe etnologinja Maja Povrzanović u svom članku Dalmatinsko klapsko pjevanje, promjene konteksta - "od konobe do masovne kulture, od serenade do televizije". Nadilaženje statusa klapskog pjevanja kao isključivo regionalnog interesa svoj zamah dobiva tijekom druge polovice devedesetih (i praktički traje do danas), kada nastaje tzv. k/apski pokret. S njime izrasta i moderna klapa, s članstvom neograničenim na dob, spol i regionalnu pripadnost, čije mjerilo uspjeha - naravno, uz osvajanje nagrade na Orniškome festivalu - postaje i njezina medijska eksponiranost, uvjetovana širenjem repertoara kroz posezanje za novim izvorima (najviše popularnom glazbom) te novim načinima komuniciranja sa sve širim krugom publike, i to predstavljanjem u novim kontekstima, poput stadiona, otvorenih prostora (ledina), zatim u koncertnim i sportskim dvoranama te u televizijskim i radijskim emisijama i prilozima posvećenim isključivo klapskom pjevanju. Klapskim su se pokretom (i u izvedbenom i receptivnom smislu) izuzetno proširile geografske granice klapskog pjevanja izvan matične dalmatinske regije, mahom na grad Zagreb i sjevernu Hrvatsku, potom Istru, Primorje te hrvatsku dijasporu (Bosna i Hercegovina, Australija, Novi Zeland, Kanada, Švicarska, itd.). Nj egovo jačanj e i komunikacijski potencij al u (izvan)nacionalnim okvirima na koncu je prepoznalo i Ministarstvo kulture RH, odlučivši se za plasman klapskog pjevanja kao hrvatskog kulturnog proizvoda. Naime, početkom dvijetisućitih (točnije, kroz 2003. i 2004.) Ministarstvo kulture pokreće - u suradnji s Ministarstvom turizma i Nenadom Bachom, hrvatskim glazbenikom, skladateljem i promotorom hrvatske (etno i tradicijske) glazbe s američkom adresom - projekt promocije hrvatskih (kulturnih) brendova u inozemstvu, unutar kojeg značajno mjesto tada pripada upravo dalmatinskom klapskom pjevanju. Nakon sredine devedesetih i konačnog potvrđivanja

hrvatskog nacionalnog identiteta - pri čemu je, vidjeli smo, ključnu ulogu odigrala tamburaška rodoljubna glazba - na red je došla nova društveno-politička skica slike Hrvatske, podobne za iskazivanje (zap~o)europskih oDiljezja i preferencija. Naime, tak'?lje pokrenut svojevrsni Ilroc ,,mediteranizacije Hrv,tsKe", u kojemu su nemal0'ul ,gu odigrali impuls kll!l3sk'og pokreta i j ačanje turizma n ,6bali. Uzgred rečeno,j 'hu potvrdu namjerne ,,medi er · " acije" možemo prQllaći u sloganu službenog promo ·vnog filma Hrvatske . stičke zajednice koji glasit. Hrvatska -Medite kakav je nekaabio

pjevanje, koji - paradoksalno - niti imaju "čisto hrvatsko" podrijetlo, niti se nalaze na ovom području "od stoljeća sedmog", već se kao folklorne pojave višeetničkim

međudjelovanjem afirmiraju tek u 19. stoljeću. Oni su, naime, poslužili pri konstrukciji nacionalnog identiteta, a potom kao pečat u potvrdi pripadnosti željenom panonskom, subalpskom, srednjoeuropskom (tamburaška glazba), zatim jadranskom, mediteranskom, zapadnoeuropskom (klapsko pjevanje) geografskom i kulturno-političkom ozračju, nauštrb neželjenom dinarskom i balkanskom, čiji su se (glazbeni) simboli godinama ignorirali izapostavljali. Dobar primjer svakako predstavlja ojkanje - ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja i vokalna tradicija dinarskog područja (dalmatinskog zaleđa, dijela Like i zapadne Hercegovine) - koje je ratnim zbivanjima i kontinuiranom seobom seoskog stanovništva u grad te balkanskom, dinarskom, pa tako i istočnjačkom (ali i ruralnom) stigmom, došlo do granice nestajanja. Konačno, nakon uvrštavanja na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture RH 2009., ojkanje svoje mjesto dobiva 2010. i na UNESCO-ovu Popisu nematerijalne ugrožene svjetske baštine. Uvrštavanje ojkanja na listu "ugroženih" indikativno je iz više razloga: ono s jedne strane potvrđuje sustavnu (i kulturno-političku i društvenu) višegodišnju zapuštenost jednog, u određenom kontekstu "nepodobnog" folklornog glazbenog idioma, no s druge strane stvara čvrste temelje i priliku za njegovo očuvanje i reanimaciju, a time i ponovno preispitivanje i simboličku legitimaciju do sada omraženih balkanskih obilježja. Njihovim se potiskivanjem - kao i potiskivanjem bilo kojih, u određenom trenutku nepoželjnih elemenata identifikacije - te forsiranim isticanjem "odabrane" i ekskluzivne jedinstvene (kulturne) vrijednosti svakako magli realna heterogena (kulturna) slika Hrvatske, prizivajući razdoblje (kulturne) monolitnosti s kojim je i započeo ovaj tekst.

-

•••••••••••••••••••••••••• ~ OBLJETNICE

90. obljetnica Dječjeg vrtića II Hvaru (II)

S NOVIM IZAZOVIMA O NOVIH 90 GODINA

M ladi roditelji nisu mogli smjestiti djecu dobi od l do 3 godine. U to su vrijeme

smještaj za djecu jasličke dobi i njihovo zbrinjavanje u svojim samostanskim prostorima ponudile časne sestre benediktinke. Uredile su i prilagodile unutarnje i vanjske te vrtne prostore, organizirale su se i primale jasličku djecu. Međutim, traje istodobna inicijativa da se jaslička djeca smjeste u prostore novog vrtića, stoga se na poticaj Aktiva žena grada Hvara započinje s raspravom o provedbi navedene ideje.

Tijekom 1984. g. raspravljalo se na svim razinama u tadašnjoj Skupštini Općine Hvar i odlučilo se potpuno reorganizirati organizaciju rada u vrtiću, koji je do tada odlično funkcionirao. Svaka varijanta o kojoj se razmišljalo umanjivala je kvalitetu ponude i postignuti standard. U dvjema jasličkim skupinama upisano je 32 djece, a predškolske su se skupine uselile u prostor dvorane. Rad u takvim uvjetima unosio je dodatnu konfuziju i ogroman

psihofizički napor. U prostoru dvorane radile su dvije odgojiteljice s preko 40 djece. Za ostvarenje potreba u novostvorenim okolnostima primljene su u radni odnos kuharica Tonka Bracanović, medicinska sestra Ankica Kolić te odgojiteljice Zlatka Novak, Meri Paduan i Doris Bašić. Nove jaslice su opremljene novom opremom nabavljenom od sredstava prikupljenih u različitim akcijama. Već 1986. otvara se i trećajaslička skupina s 21 djetetom. Te su godine časne sestre benediktinke zatvorile svoje jaslice. U vrtiću tada uz postojeće odgojitelje rade odgojiteljice Lili Dešković i Marita Gabelić, pomoćna kuharica Rosanda Primi, a u jaslicama medicinske sestre Danica Vešović, Snježana Zaninović i Magda Zaninović te domar ložač Ivo Ljubić. Posljednjega dana 1986. godine tadašnja direktorica Mira Barbarić odlazi u mirovinu, a na njezino mjesto od siječnja 1987. g. dolazi Sanja Ćurin. Rad u lošim uvjetima (sa 180 djece), u dvorani s dvostrukom grupom, improvizirajući stalno nove jasličke grupe, bio je dovoljan motiv za započinjanje ozbiljnih priprema za stvaranje uvjeta za gradnju jaslica nad dvoranom vrtića. Dokumentacija izrađena još 1986. poslužila je za izglasavanje samodoprinosa za izgradnju jaslica. Gradnja jaslica nije uspjelajer su prioritet imale mrtvačnica i javni wc.

90. obljetnica Dječjeg vrtića u Hvaru (II)

58 + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + OBLJETNICE

Ratno i poratno vrijeme u vrtiću Bez gradnje jaslica, u opterećenom objektu dočekujemo ratne godine u kojima, uz brigu o svojoj hvarskoj djeci, srdačno pružamo brigu i utjehu mnogobrojnoj djeci iz različitih gradova ratom ugrožene Slavonije. Vrtić je radio cjelodnevno punim kapacitetom, a mi smo se osposobljavali preko UNICEF-a, kako bismo što bolje mogli razumjeti izbjeglu i prognanu djecu te njima i njihovim roditeljima pružiti psihosocijalnu pomoć. To je bilo vrijeme kada smo u svemu oskudijevali, ali smo zbijali redove u zajedništvu i međusobnom potpomaganju, a pogotovo pružanju pomoći novim prijateljima, koje je nesreća navela na izbjeglištvo i prognanstvo te dolazak u naš kraj. Godinama se nije mogla kupovati ni oprema, ni didaktika, ni materijal za rad s djecom, a niti potrošni materijal. Vrtić je ubrzo počeo izgledati trošno te prilično prokišnjavati, duž cijeloga hodnika te pred kuhinjom. U velikoj besparici, uspjeli smo uvjeriti tadašnjega gradonačelnika prof. Milana Lakoša da nad ravnim dijelom krova (nad cijelom dužinom hodnika) treba postaviti krovnu konstrukciju te suprotni kosi krov pred kuhinjom. Time je spriječeno daljnje urušavanje objekta. Bilo je to 1996. g., a radove je izvela "Borova", vlasnika Rinalda Pavičića Donkića. O nadogradnji jaslica nije se još dugo moglo govoriti, kako u ratnom tako ni u bližem poslijeratnom razdoblju. Tijekom Domovinskoga rata i duže bili smo među prvim vrtićima u Hrvatskoj s organiziranim kraćim programom učenja stranog jezika - u našem slučaju engleskoga. Vodila gaje nastavnica engleskoga jezika Olga Carić, a u vrtiću su svakodnevno program stranog jezika uz vrtićku djecu pohađala i djeca do III. razreda osnovne škole stoga što je program stranog jezika započinjao u IV. razredu. Roditelji djece tražili su kontinuitet vrtićkoga programa i u školi. Godina 1991. bila je vrlo značajna u predškolskom odgoju u Hrvatskoj. U skladu s novim demokratskim ozračjem doneseni su i novi dokumenti - Koncepcija razvoja predškolskog odgoja u Hrvatskoj te Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece. Humanističko­razvojna koncepcija temelj je novoga Programskog usmjerenja, a karakterizira ju bitno promijenjena uloga odgojitelja, od izvršitelja programa i prenositelja znanja (što se do tad od njega očekivalo) do stvaratelja i interpretatora programa, koji organizira djetetovo okruženje i mogućnosti učenja uz primjereno poticanje i vođenje, u kojem odgojitelj povećava svoje kompetencije jer autonomno promišlja odgojno-obrazovne ciljeve, samostalanje u izboru sadržaja, aktivnosti te se uči učinkovitijoj komunikaciji s djecom, roditeljima i suradnicima.

Godine 1993. novo ustrojstvo u organizaciji lokalne otočne zajednice, kada se Općina Hvar reorganizira na cijelom području otoka Hvara te nastaju 4 općine i grada, reflektira se i na naše vrtićko djelovanje. Dječjije vrtić bio organiziran jedinstveno na području triju novih, samostalnih lokalnih zajednica: Hvara, Staroga Grada i Jelse, a fmancirao se iz triju izvora. Ratna neimaština i relativno prazni "mladi" proračuni sumnjičavo su nam isplaćivali sredstva za podmirivanje plaća za redovni rad. Uvijekje bilo bojazni, a pogotovo od strane Jelse i Staroga Grada, da "hvarska" uprava neravnomjerno troši zajednička sredstva. Koliko god se radilo potpuno drugačije, teško je bilo stalno dokazivati da je raspodjela novca vršena pošteno i sukladno veličini objekta te broju grupa i djece. Takav složeni način rada bio je na neki način znak da je potrebna brza, ali temeljita reorganizacija, kakva zahtijeva novu mrežu predškolskih ustanova na području županije. Postala sam dijelom tima koji je izrađivao novu županijsku mrežu, zastupala sam otoke, a donošenjem temeljnog dokumenta, nove mreže predškolskih ustanova Splitsko-dalmatinske županije, ubrzo smo stvorili preduvjete za novo ustrojavanje dječjih

90. obljetnica Dječjeg vrtića II Hvaru (II)

•••••••••••••••••••••••••••• D

OBLJETNICE

vrtića na otoku. Započeli smo postupak odvajanja na nove subjekte - Dječje vrtiće "Hvar", "Jelsa" i "Stari Grad". Proces je uz odličnu suradnju tadašnjih gradonačelnika i načelnika novoosnovanih općina i grada Hvara te predstavnice Županije vrlo brzo dovršen, podijeljena je imovina, obveze i zaposlenici. Godine 1996. započeo je postupak osnivanja novih ustanova, a završio 1. srpnja 1997. Svi novoosnovani vrtići nastavili su s prijateljskom komunikacijom i međusobnom podrškom.

Baština za baštinu Koncepcijski i programski preduvjeti, koji su proizašli iz novih dokumenata, bili su poticaj susretu otočnih dječjih vrtića u dvorani našeg vrtića 2000. godine. Susreli su se odgojitelji praktičari iz vrtića s otoka Brača, Hvara, Visa, Korčule i Lastova sa Hicelom Ivon, tada profesoricom na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Splitu, i profesoricom Mirjanom Bakotić, ravnateljicom Dječjeg vrtića "Cvit Mediterana" iz Splita. Sastanku je nazočila Mira Štambak, predsjednica IEDPE-a (Europskog instituta za razvoj potencija sve djece) iz Pariza, s kojom su odgojitelji iz Splita i s otoka do tada surađivali na projektima "Uključivanje inovacija u svakodnevnu predškolsku praksu" te "Širenje mreže dječjih vrtića koj i provode inovacij e".

Radu skupa pridružio se tadašnji hvarski gradonačelnik profesor Milan Lakoš, dajući veliku podršku nazočnima. U živahnoj diskusiji na skupu niknula je ideja za organizaciju stručno-znanstvenog skupa "Dani otočnih dječjih vrtića Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije", a pod nazivom "Baština za baštinu". Zaključili smo da je baština koja nas okružuje i iz koje smo ponikli trajno izvorište i nadahnuće odgojiteljima za odgojno-obrazovni rad s djecom i za kvalitetniju suradnju vrtića s roditeljima i društveno-kulturnim okruženjem. Već 2001. godine održavaju se u Hvaru 2. Dani otočnih dječjih vrtića, stručni i znanstveni skup s međunarodnom suradnjom, a s temom "Dječji vrtić kao dječji kulturni centar". Na skupu su naši i inozemni stručnjaci te znanstvenici predškolskog odgoja predstavili svoje iskustvo rada na baštinskim projektima, što smo i tiskali u prvome Zborniku radova. Svi naši sljedeći "Dani", do ovogodišnjih 9. po redu, obilježili su kontinuiranu međuotočnu suradnju, suradnju s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Splitu, vrtićima Splitsko-dalmatinske županije, s nmogim praktičarima i znanstvenicima iz inozemstva (Italija, Grčka, Portugal, Francuska, Makedonija, Slovenija, Bosna i Hercegovina). Naši su skupovi imali stručno-znanstveni karakter, a pokrovitelji su im bili od tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića do Ministarstva prosvjete, Splitsko­dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, naravno, uvijek u suorganizaciji s Gradom Hvarom. U izdanju našeg

90. obljetnica Dječjeg vrtića u Hvaru (II)

~ •••••••••••••••••••••••••••• OBLJETNICE

Dječjeg vrtića u Hvaru i Filozofskog fakulteta u Splitu do sada smo tiskali tri zbornika "Od baštine za baštinu" (2001., 2003. i 2005. godine), dvije mape razglednica s hvarskim motivima, jednu u suradnji s pjesnikom Jakšom Fiamengom - "Podne na trgu" (djeca su slikala motive, ananjihjepjesnik Jakša Fiamengo napisao tekst), te drugu - "For na pisku" br. 1. i 2. Nastala je k tomu i putujuća izložba ,,More i pomorstvo nekad i danas", koja se predstavila diljem Dalmacije. U okviru znanstvenog projekta "Istočnojadranske umjetničke teme: umjetnost, politika, maritimno iskustvo" Centra za interdisciplinarne studije - Studia Mediterranea pri Filozofskom fakultetu u Splitu, tiskana je monografija "Baština - umjetnički poticaj za likovno izražavanje djece", kojajepredstavljena u Korčuli na6. Danima otočnih dječjih vrtića, a potom i u Hvaru 2007. godine. Na 7. danima otočnih dječjih vrtića, održanih u Hvaru 2009. godine, predstavljena je knjiga ,,Djeca i mladež u svijetu umjetnosti" u izdanju Centra za interdisciplinarne studije - Studia Mediterranea pri Filozofskom fakultetu u Splitu i splitskoga ogranka Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Posebno zaslužna u ideji, razradi i stručnom vođenju ,,Dana" te u uredništvu zbornika i knjiga svih je ovih godina moja poticateljica (vjerujem, i mnogim drugima) dr. sc. Hicela Ivon, docentica na Odsjeku za predškolski odgoj Filozofskoga fakulteta u Splitu, bez čije se energije, vizije i upornosti ovo ne bi događalo. Posljednjih dvanaest godina otočne su odgojiteljice bitno promijenile svoje stavove o potrebama, prioritetima u radu, kvaliteti odgojno-obrazovnog rada, o međusobnim odnosima, više se otvorile okruženju, društvenoj, prirodnoj i kulturnoj sredini, roditeljima, predstavile se kao važan dionik društvenih događanja u Hvaru.

Novepotrebe­nOV1 1ZaZOV1 Tijekom našeg permanentnog programskog, metodičkog i stručnog usavršavanja dogodile su se važne prostorno­organizacijske promjene. Aktivnosti na aktualizaciji dokumentacije za gradnju jaslica ponovno su započele 2005. g. Izrađena je projektna dokumentacija, pribavljene su sve potrebne dozvole, uređeni su svi zemljišno-katastarski preduvjeti, Grad Hvar i gradonačelnik Pjerino Bebić su osigurali sredstva, a u jesen se počelo s nadogradnjom jaslica na katu nad vrtićkom dvoranom. Gradnj a j e trajala do lipnja 2010., a za to vrijeme djeca dvijujasličkih grupa bila su izmještena u prostore hotela Pharos, koje smo preuredili, opremili i minimalno prilagodili potrebama djece jasličke dobi. Tijekom ljeta obavljenje tehnički pregled novog dijela zgrade, dobili smo uporabnu dozvolu te već 1. rujna 2010. godine otvorili vrata novih jaslica, s 34 djece u dvjema

odgojnim skupinama. Dobili smo dva prostrana prostora za boravak djece, pripadajuće garderobe, sanitarne čvorove, prostor za trijažu, sobicu za oboljelo dijete te mini kuhinju i terasu ispred soba dnevnih boravaka. Dizalo za prijenos hrane još nije nabavljeno, stoga i nije u funkciji. Svečanost otvaranja uslijedila je 24. rujna 2010., a prostor je svečano otvorila umirovljena ravnateljica Mira Barbarić, koja je započela izradu dokumentacije za jaslice. Novi prostor projektirao je ured ovlaštenog arhitekta Dražena Colnaga, a radove je izvelo Građenje d.d. iz Splita. Danas, na kraju 2012., pred novim smo izazovom. Otvorili smo devetu odgojnu skupinu, za upis se prijavilo 200 djece, a uspjeli smo primiti 185 djece. Raste potreba za upisom jasličke djece. U upisnom roku smo dobili čak 70 zahtjeva. To namje izazov da u suradnji s Gradom Hvarom, gradskom upravom i gradonačelnikom već za sljedeću godinu stvorimo nove, adekvatne prostome uvjete pod strehom u vrtićkom

dvorištu, rekonstruirajući postojeće i stvarajući nove prostore za prijam jasličke djece. Idejno je rješenje već izrađeno. Naš vrtić "v. Božitković" trenutno zapošljava 24 zaposlenika različitih profila, od ravnateljice, voditeljice računovodstva, pedagoginje, logopeda, medicinske sestre, odgojiteljica i odgojiteljica/pripravnica, kuharica, domara ložača do pomoćnica spremačica. Rad je organiziran u devet odgojnih skupina, sedam prijepodnevnih i dvije poslijepodnevne. Od sedam jutarnjih vrtićkih skupina, tri su jasličke dobi. Objekt je otvoren od 6,30 do 18,30 sati, pet dana tjedno, uz a dežurstvo šestim danom od 7,30 do 12,30. Zauzima 1200 m2 dvorišnog prostora, 350 m2 balkonskog prostora, 200 m2 nadstrešnice i 970 m2 unutarnjeg prostora. Od 1922. g. do danas u Hvaru se kontinuirano uvažavao status predškolskih ustanova, u kakvom se god obliku pojavljivale, od zabavišta, male škole do dječjeg vrtića, uvažavala se potreba i jačala svijest o potrebi stvaranja preduvjeta, kako materijalnih tako organizacijskih, prostornih i kadrovskih, za smještaj djece u ustanovu. Postojao je stav o potrebi dječjeg vrtića zbog odgoja djece, socijalizacije, učenja. Takoder, sve do danas vodi se briga o tom da se stvore uvjeti kako bi s djecom radili stručno osposobljeni odgojitelji i stručni suradnici s položenim stručnim ispitima, uz kontinuirano stručno usavršavanje proučavanjem publikacija, časopisa, stručne literature, pohađanjem seminara u ustanovi i izvan nje. Građani Hvara, a prije svega roditelji djece, iskazivali su tijekom svih 90 godina povjerenje u sustav, u predškolski odgoj u Hvaru, upisujući uvijek vrlo velik broj djece u ustanovu. Građani Hvara su godinama poboljšavali prostome uvjete za smještaj svoje djece u predškolskoj ustanovi. Naposljetkuje utvrđen prostorni, kadrovski standard, a donekle i standard u opremi i didaktici ispod kojega više ne možemo ići. To je put koji su prihvatili djelatnici vrtića i hvarska društvena zajednica.

Sanja turin, prof., ravnateljica Dječjeg vrtića

AKTUALNO

Premda se čini jednostavno, govoriti o vrijednosti(ma) nije nimalo lako, a to što je u pitanju Hvar nipošto ne

olakšava zadaću. Svaki takav pokušaj susreće se s mnoštvenošću pristupa i pluralitetom mogućnosti. Tako, primjerice, vrijednosti mogu biti osobne, društvene, kulturne, prirodne, etičke/moralne, estetske, ekonomske, ideološke ... pa se čini jasnim kako govor o vrijednosti(ma), već ovisno o kontekstu, zapravo dospijeva do najrazličitijih zakutaka ljudskog života i dotiče se različitih sfera čovjekova svijeta.

Ovdje se, međutim, nećemo upuštati u procjene svih mogućih aspekata vrijednosti Hvara, već se u jednom specifičnom kontekstu osvrnuti na neke teze koj e nam se kao građanima diskretno ili manje diskretno plasiraju, i to, čini se, s ciljem da se poljulja samosvijest Hvarana, tj. naša svijest o vrijednostima ovoga grada. Time bi se, valjda, gradom lakše (za )gospodarilo na neva! jan način. Nedvojbena je činjenica da je turizam ona dominantna djelatnost na kojoj počiva prosperitet suvremenog Hvara. Ishodi turističke djelatnosti u Hvaru više-manje neposredno

reflektiraju se na sve druge segmente života u gradu. Turistička uspješnost od presudnog je značaja za kvalitetu života građana i njihovih obitelji, te s ogromnim utjecajem na javni život grada, gradsku kulturu, udruge, sport, komunalne standarde, ekologiju, infrastrukturu, itd. Stogaje posve opravdana osjetljivost s kojom građani reagiraju na sve što se u vezi s tim događa. A događaju se paradoksi, kojima kao da se pokušava preokrenuti poredak vrijednosti u Hvaru. Tako se pronose različite apsurdne teze, ne bi li se, čini se sračunato, izazvalo malodušje i rezignacija u građana.

Apokaliptične teze Od takvih teza implicite ili eksplicite prisutnih u javnom diskursu i hvarskim kuloarima dominiraju četiri većinske teze, međusobno povezane, koje se u bitnom mogu sažeti na sIj edeći način: - jedna od teza jest da će hvarski turizam (a onda posljedično i grad) stagnirati, ako ne i propasti, ukoliko ne ustrajemo u tzv. partijanerskom masovnom turizmu. - druga, s njom povezana teza jest da će hvarski turizam (a onda posljedično i grad) stagnirati, ako ne i propasti, ukoliko kao grad budemo uznastojati oko javnog reda, mira i zakonitosti poslovanja i ponašanja svih aktera gradskih turističkih zbivanj a.

~ •••••••••••••••••••••••••••• AKTUALNO

- treća teza, koja se nadovezuje na prethodne dvije, jest da Hvarom zapravo vlada organizirani kriminal (u žargonu nazivan mafija), pa su Hvarani ustvari taoci u svome gradu. - četvrta teza, koja nije bez poveznica s prethodnima, jest da su nam gradom zavladali stranci, koji će nam u daljnjoj perspektivi odnositi sve veći i veći dio turističkog "kolača", što će dovesti do osiromašenja građana.

Ne može se poreći depresivnost, beznadnost, pa i apokaliptičnost, koju u sebi nose takve vizije, međutim, može se poreći njihova valjanost i utemeljenost. Uzmu li se pojedinačno (pa ako se razmotre i skupno), svaka od tih teza ispostavlja se kao spin, čiji skriveni cilj može biti samo manipulacija. Promotrimo ih redom.

Harmonija, a ne anarbija Teza da ćemo kao grad stagnirati ili propasti ne ustrajemo li na "partijanerskom" turizmu, te da ćemo tako ne samo izgubiti svoju "celebrity" mondenost, već i turistički promet i zaradu, danas može doći samo od nekoga neupućenoga. Nekoga tko možda misli da Hvar počinje i završava s njime, i tko ne zna ili ignorira činjenicu da je ovo grad koji se nalazi u svome petnaestom desetljeću organiziranog turizma. Takve treba podsjetiti da je Hvar svoje mjesto na svjetskoj turističkoj mapi ucrtao i svoj brand uspostavio puno, puno prije pojave Facebooka, i to temeljem svojih realnih vrijednosti, a da turisti, među njima i glumci, sportaši, pjevači, književnici, predsjednici ... nisu počeli dolaziti u Hvar tek prije 3 ili 5 godina. Onima u gradu koji tvrde da su kao brand vrjedniji i veći od Hvara, treba poručiti da svoju veličinu duguju upravo Hvaru i njegovim realnim kvalitetama, a ako to ne vjeruju nek' naprave eksperiment: neka se sa svojim brandom prebace u neku drugu sredinu. Pa se - tako im Facebook pomogao - npr. okušaju na nekom drugom liJepom hrvatskom otoku, može i tu negdje blizu, možda na Solti ili Lastovu. Tradicija noćnog života, magija zabave i romantičnih čarolija koje nudi Hvar nije od jučer (a pogotovo nije od danas), već seže, sad već možemo reći, daleko u turističku prošlost Hvara. To je nesumnjivo jedan forte hvarskog turizma, i komparativna prednost od koje Hvar, naravno, ne smije i neće odustati. Ali to nipošto ne znači anarhiju i kaos. Podsjetimo se da je tzv. partijanerski turizam u naš grad ušao "na mala vrata", bez strateških procjena nadležnih tijela, neplanski, bez odgovarajućih priprema, bez određenja (i uređenja) zona za taj specifični oblik turizma, bez odgovora na brojna druga pitanja, i posve dereguliran. U takvim okolnostima ništa se drugo nije ni moglo očekivati do li ovog

što se dogodilo: pretvorio se u stihiju, koja prijeti da poništi one pozitivne efekte, kojih dakako ima. Stoga je potrebna redefinicija u skladu (harmoniji) s interesima grada i građana, u skladu (harmoniji) s urbani(stički)m, prostornim, ekološkim, infrastrukturnim, sigurnosnim (među ostalim zdravstvenim i vatrogasnim) mogućnostima grada. I naravno, onda, na tome zasnovana regulacija koja će

svakome omogućiti normalno poslovanje sukladno pozitivnim zakonskim propisima. Odgovornost za sve to je na nama. Dobra je vijest da u bitnom to možemo učiniti sami, dakle naše hvarske gradske institucije, u suradnji sa ostalim nadležnim tijelima. pri tom ne treba smetnuti s uma da kvalificirane odgovore s pozicije samoosviještenja strateških interesa grada i građana Hvara, osim "partijanerskog" turizma među inim čekaju i pitanja tzv. kruzerskog turizma, te agroturizma.

•••••••••••••••••••••••••••• ~ AKTUALNO

Mir, sigurnost, red i jednakopravnost

Tu dolazimo do druge teze, koja se također ispostavlja izvrnutom, čini se s ciljem da netko "lovi u mutnom": upravo suprotno od onog čime se zastrašuju građani - da će nestati turizma u Hvaru ako uznastojimo oko reda, mira i zakonitosti - jedini put i način da hvarski turizam dugoročno i stabilno prosperira i razvija se jest uspostava i održavanje javnog reda, mira, te osiguranje jednakih prava i sigurnosti za sve ljude i za sve poslovne subjekte u gradu. Naime, svima je poznato da je turizam osjetljiva "biljka", a najosjetljiviji je na ugrožavanje sigurnosti ljudi i imovine. Ljudi, razumljivo, nisu skloni i izbjegavaju odlaziti na mjesta u kojima se osjećaju na bilo koji način ugroženo, pa je presumpcija sigurnosti i mira conditio sine qua non svakog ozbiljnog bavljenja turizmom. Za mir i sigurnost vitalno su zainteresirani svi gradski poslovni subjekti, pa se i treća teza, da mafija vlada gradom te je uzročnik nereda i bezakonja, također pokazuje kao upitna, i vjerojatno fabricirana. Prvenstveno stoga što optuživanje bilo koga za nešto takvo bez dokaza nije ništa drugo do li puko etiketiranje, a lijepljenje etiketa može služiti tek kao predložak za manipuliranje i prebacivanje odgovornosti, u stilu "držite lopova". Slično stoji stvar i s četvrtom tezom, o strancima koji prisvajaju "ono što je naše".

Tko vlada Hvarom~ Čini se da su takve teze sračunate na izazivanje malodušja i rezignacije, te zavaravanje građana. U njima se previđa jedna temeljna, sretna činjenica dostupna svačijem uvidu: Hvarom, naime, vlada demokratski izabrana gradska vlast. Nadležnosti i odgovornosti su prezentne i transparentne, a kontekst je demokratski. Gradom, dakle, upravlja naša hvarska vlast s demokratskom legitimacijom koju je dobila od građana Hvara (a ne mafija i/ili stranci), vlast koja ima bitne prerogative i mehanizme da može artikulirati i realizirati vitalne interese grada i građana Hvara. S druge strane, građani svagda trebaju držati otvorenim pitanje da li njihova vlast to zna, (raz)umije i hoće. Drugim riječima, Hvarani su, kako se to obično kaže, svoji na svome, i sami upravljaju svojom sudbinom. Tako jest, i tako će biti i u buduće. Pa i kad uskoro postanemo funkcionalni dio EU. Dapače, tada će potreba za kompetentnom, pametnom i odgovornom gradskom vlasti biti još veća i značajnija,jer će se odgovornost lokalne samouprave (čitaj: gradske uprave)

povećati. Mogućnosti napretka će biti veće i valjat će ih znati iskoristiti - da bi bolje živjeli, da bi se sačuvali, ali i razvijali i ostali konkurentni. Biti će, međutim, veći i izazovi, na koje će trebati znati odgovoriti, da se ne bi upropastili. Živimo, dakle, u demokraciji koja implicira odgovornost svakog pojedinca. Stoga, umjesto prihvaćanja izokrenutih spin-teza koje nam zamagljuju događaje u javnoj sferi, uvijek nam se iznova kao prvo valja zapitati ono osnovno: da li je vlast kojoj smo mi sami dali na upravljanje dobra ovoga grada, vlast kojoj smo svojom voljom povjerili naš gradski novac da ga troši i raspodjeljuje,je li, dakle, ta vlast koju smo mi sami izabrali zbilja kompetentna, pametna i odgovorna? Radi li u interesu građana, ili pojedinaca i grupa? Brine li o javnom dobru ili nečijem privatnom dobru? Kako gospodari gradskom imovinom, javnim prostorom i resursima? Kako troši gradski novac uprihođen od tih naših javnih dobara (koja izvorno pripadaju svim građanima)? Da li prirodne i kulturne resurse, baštinu i vrijednosti štiti, čuva i unaprjeđuje? Je li za vrijeme svog djelovanja dodala neku novu trajnu vrijednost Hvaru? Da li odgovorno raspolaže novcem koji građani, odvajajući dio vlastite zarade putem poreza, uplaćuju u javnu blagajnu da bi nam svima bilo bolje (financirajući tako, među ostalim, i ljude koji tu vlast obnašaju)? Jesu li učinci koje je vlast postigla adekvatni potencijalima koje Hvar ima? Sto je sve obećano, a što se zapravo i na koji način radi? .. I tako dalje, i tomu slično. Svaki građanin treba potražiti kvalificirane odgovore na ta i takova ultimativna pitanja zajednice u kojoj živi,jer od toga na vrlo ozbiljan način zavisi naš zajednički, pa i pojedinačni, opstanak.

AKTUALNO

Vrijednost je nvjetna Hvar je grad izuzetnih potencijala i nepobitnih intrinzičnih vrijednosti, k tomu jaki dominantni brand, iz kojeg ostali u gradu tek crpu svoju vrijednost i snagu. Vrijednost je Hvara što odlazak ili gašenje bilo koga od njih neće i ne može ugroziti grad. Vrijednost je Hvara što je grad koji je prije skoro 15 desetljeća imao cjeloviti koncept razvoja turizma, kao projekta cijele zajednice, što govori i o njegovim ljudima. Vrijednost je Hvara u dugoj tradiciji ORGANIZIRANOG (a ne stihijskog, kaotičnog i devastirajućeg!) TURIZMA, i turističke kulture. Vrijednost je Hvara što je koncentrat vrhunskih kulturalija svjetske razine. Vrijednost je Hvara što je stjecište neponovljivih ljepota prirode, i jedinstvenog klimata. Vrij ednostje Hvara u njegovu povijesnome bogatstvu. Jednom riječju, Hvar je dragulj našeg planeta. Hvar, dakle, vrijedi neprocjenjivo. Ali, ta je vrijednost velika i neprocjenjiva samo uvjetno. Naime, Hvar vrijedi neprocjenjivo mnogo samo pod uvjetom da je ta vrijednost istinski shvaćena, istinski razumljena, istinski prepoznata, istinski doživljena, i u skladu s time u praksi adekvatno tretirana. U suprotnom, neprocjenjiva vrijednost koja ostaje nerazumljena i neprepoznata, može biti samo zapuštena, devastirana i uništena. Hvar, dakle, vrijedi upravo (ili samo) toliko koliko se njegova neprocjenjiva vrijednost - tj. sve ono što je sadržajno sačinja - odgovarajuće, vrsno, odgovorno, pošteno, kvalitetno ... tretira u praksi. Svu razliku između vrhunske vrijednosti

čini naš vlastiti --.--."cy"""----

•••••••••••••••••••••••••• M

NOĆNA ROSSULJA

TURIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI

Obzirom na već gotovo svim Hvaranima dobro poznatu krizu u odnosima na relaciji

gradonačelnik - Gradsko vijeće te višemjesečni izostanak radnih sjednica Vijeća, jasno je da se ove godine neće poštovati ranij e uvedena praksa.

Zamišljeno je da se odmah poslije turističke sezone, dakle negdje u ranu jesen, dogodi raščlanjivanje ukupnih rezultata i efekata ovogodišnje žetve. Prva je trebala započeti hvarska Turistička zajednica, potom Gradsko vijeće, a za njima poslovni subjekti i građani kojima je gradonačelnik Bebić još na početku ove godine obećavao održavanje nekoliko okruglih stolova od kojih se prije sezone dogodio samo jedan. Osim analize izvršenih zadaća te proteklih zbivanja, svi ovi skupovi su imali za cilj ponuditi nove prijedloge i viđenja što bi u narednoj godini trebalo napraviti i poboljšati da bi se podigla kvaliteta ponude i u konačnici ostvarili veći prihodi. Razlog održavanja ovakvih skupova odmah nakon sezone je vrlo logičan. Sjećanja i iskustva su vrlo svježa, i ima dovoljno vremena do početka iduće sezone izvršiti

nužne promjene u gradskim odlukama da bi se namjeravana poboljšanja artikulirala i uokvirila u gradske propise. No u ovakvom trenutnom stanju u Gradu, teško da ćemo na vrijeme, dobro i pametno pripremiti sljedeće turističko ljeto. Konac je godine, a tijekom zime će svi faktori koji bi se trebali baviti ovom problematikom biti koncentrirani na lokalne izbore i zauzimanje što boljih pozicija u vlasti, paje vjerojatno da ćemo i iduću sezonu većim dijelom dočekati nespremni. Krenemo li sa polazišta da bi svaka sezona trebala biti poput projekta u kojem je sve predviđeno i definirano, jasno je i da se dobar projekt ne može napraviti u posljednji trenutak i da se sa njegovom izradom treba krenuti što ranije. Ukoliko se budu čekali rezultati narednih izbora koji bi trebali biti u svibnju, pa potom formiranje Gradskog vijeća mjesec dana poslije, razvidno je da će sezona debelo početi u trenutku kada nadležni tek počnu razmišljati o njoj. Upitno je koliko i kako će se moći postaviti neki drugačiji okviri za događanje koje je u tijeku, tako da je vrlo moguća djelomična stihija kojoj smo svjedočili i u sezoni 2012. Svi oni koji odmaknu pogled od svojih ovoljetnih zarađenih eura i realno bace pogled unatrag, vjerojatno će priznati da smo bili daleko od normalnog poimanja urednog turističkog grada.

~ •••••••••••••••••••••••••••• NOĆNA ROSSULJA

U špic1 sezone su izostali čak i oni minimalni civilizacijski standardi i u našem dvoru svjedočili smo svemu i svačemu, čak i onomu o čemu smo prije isključivo čitali da se događa nekim drugim mjestima. Hvar se pretvorio u omladinski poligon začinjen ogromnim količinama alkohola, gotovo sličan adolescentskom kampu, ali bez moralnih i etičkih kočnica ili učinkovite kontrole koja bi neobuzdanu zabavu stavila u iole normalan okvir. Sve više ima slučajeva da ti mladi gosti koji dolaze isključivo tulumariti postaju veliki problem. Rade štetu svojim domaćinima u iznajmljenom smještaju i pretjerano su bučni, no mnogi u ime zarade zatvaraju oči, zaboravljajući da su još prije koju godinu relativno mimo spavali, a sa jednakom zaradom. Tvrdnja da postajemo grad ekstremne buke i galame te kršenja odredbi o radnom vremenu lokala nije samo subjektivni doživljaj potpisnika prošlogodišnje Peticije za dostojanstvo grada. Ovoga ljeta potvrda navoda iz peticije stigla je u obliku višednevnog zatvaranja i pečaćenja nekoliko ugostiteljskih objekata od strane Državnog inspektorata, a brutalno premlaćivanje našeg sugrađanina gospodina Petričića, inače jednog od pokretača ove akcije, u kuloarima se dovodilo u vezu sa ovim događajima, ali to nikad nije službeno dokazano. Umjesto grada dobrih hotela i kućne radinosti postajemo grad hostela. Postali smo grad u kojem komunalci jedva stižu pokupiti smeće, grad koji u pojedinim dijelovima zaudara na

povraćene razuzdana rulja n fllllllllJ<,tn,i'.<lv<I

godina starog kruWil",: Sve ovo se događalo ali dni re!ginIt~ smislu najdalje i najdrastičnije mjere je uvela Barcelona, koja se od turističke destinacije pretvorila u grad otvorenih tuluma, prema čemu, izgleda, i mi smjeramo. Namjeru ponovnog civiliziranja grada pretočili su u drastične kazne, pa se tako ispijanje alkohola na javnim površinama kažnjava sa 1500 eura, javno mokrenje - 1500 eura. Skejtanje ili koturanje u zonama koje za to nisu predviđene - 1500 eura. Crtanje grafita - 3000 eura. Ako odlučite noć provesti na plaži, inspekcija će vas "rasteretiti" za 500 eura pa vi vidite hoćete li iznajmiti sobu i je li ona zaista tako skupa. Mlađi gosti grintaju, ali i dalje dolaze, Barcelona se dovodi u red, a kasa od kazni se uredno puni. Nitko ne tvrdi da bi ovako drastičan pristup trebalo uvesti i kod nas, no određenu varijantu discipliniranja sigurno da. Pa nije valjda moguće da ovisimo isključivo o "total party turizmu" i da gostima nemamo što drugo ponuditi osim golog prostora grada po kojem će se oni iživljavati po vlastitoj volji, a ne ponašati se prema volji i civilizacijskim nazorima građana grada Hvara. Zabave za mladost, pa čak i one bučne, svakako treba biti, no ključno je određivanje zona u kojima se to može, što bi bio sadržaj priprema turističke sezone i posao onih faktora koji trenutno ne funkcioniraju.

•••••••••••••••••••••••••••• ~ NOĆNA ROSSULJA

A kada smo već kod ponude, jesmo li iscrpili sve ohlike proizvoda koji su nam na raspolaganju? Svima su puna usta govora o povećanju turističkih prihoda, no malo ih je sa konkretnim prijedlozima što učiniti, naročito po pitanju produženja sezone i zimskog turizma. Ima nešto što do sada nismo koristili, a gotovo nam se samo nameće, pogotovo iz razloga što drugi to vrlo uspješno čine. Radi se o nekim oblicima turizma sa vjerskim obilježjima, koji su primjenjivi za naše područje. Procesija Za križen je svjetska baština i iznenađujućije broj turista, naročito Japanaca, koji su se ove godine pojavili na tom događaju. Osim ove centralne, imamo mi i svoju hvarsku procesiju te Erumbesku, čipku sestara benediktinki, muzej Franjevačkog samostana, 400 godina kazališta ... Svi ovi elementi dali bi se, uz malo truda, upakirati u cjelovit zimski turistički proizvod koji bi rezultirao atraktivnim višednevnim agencijskim aranžmanom. Naravno, ukoliko bi se odlučili za ovakvo što, svakako bi propisima u nekim detaljima trebalo i regulirati ponašanje u gradu za Veliki tjedan. Ne bi se smjelo događati da u te dane po gradu pušta prebučna glazba, a pogotovo da se ne ponovi ovogodišnji događaj kada je na Veliku subotu, inače dan tišine, ispred Lođe gotovo cijelo jutro treštala glazba iz zvučnika reklamirajući skori teniski turnir. Bi li bilo pametno razmišljati o buđenju zimskog turizma na ovaj način i stimulirati ga iz komunalne kase? Pa umjesto da iz gradskog proračuna izdvajamo pola milijuna kuna za katamaran koji vozi samo 24 dana i koji odveze 1.500 gostiju više nego što ih doveze i koji bi u špici sezone ionako došli, sa manjim dijelom tog iznosa pokrijemo troškove prijevoza domaćim agencijama i tako ovaj aranžman učinimo jeftinijim i turistima atraktivnijim? Ne bi li time počeli aktivirati privatni smještaj daleko ranije i građanima i našim agencijama omogućili neplanirane dodatne prihode? Ovaj bi se recept vremenom mogao proširiti i na još dva datuma značajna za ovaj grad: blagdan sv Prošpera na, uvjetno rečeno, početku turističke sezone, te blagdan sv Stjepana vezan uz proslavu Dana grada na njezinom kraju. Postoji li ikakav razlog zašto ne razmisliti o ovome kada svi argumenti navode na to? Oba blagdana imaju svoja misna slavlja, svoje procesije i svoju vjersku te svjetovnu dimenziju, a dodatni programi prilagođeni ,uhu obilježavanja zasigurno bi pronašlj zainteresirane učeSij.ike ili ~

Dakle, svim pitanjima vezanim za djelatnost od koje pretežito živi hvarski puk, trebalo bi pristupiti pažljivo, promišljeno i nadasve na vrijeme. A ako nam je turizam izvor kruha našeg svagdašnjeg, trebalo bi se prema njemu zaista i odnositi kao prema kruhu. Jer kakvog ga zamijesimo - takvog ćemo i kusati.

Joško Rosso

~ •••••••••••••••••••••••••• ORŽOLONDA

•

O ržolonda je izraz u dijalektu koji znači lov na ptice pjevice. To se

radilo na način da se na gomilu postavi arburet, a na njega baketine - ravne grančice namazane višćem (vrstom ljepila). Pod arburet su se stavljale kebe (krletke) sa rečamima (vrsne ptice pjevice) koji su svojim pjevom privlačili druge ptice. Dok ovo pišem sredina je listopada - štajun od oržolonde. Rano jutro, 5.45h, pod ponistrom slušam razgovor: ,,Rosaje, smocit ćemo se. A moglo bi bit pašaja. .. Je co ribe na peškariju? Ili ćemo peć meso?" Odmah znam o čemu je riječ - iz Zagreba je došao g. Vedran Domančić pa najžešći hvarski oržolandur Juraj Zorko Carić-Badoljo ima kumpanjona koji će ga voziti do predjela Kamenjok gdje je glavna štacija (položaj). Prije je u Hvaru bilo mnogo oržolandurih, ali su ostarili ili pomrli, a mlađe to baš i ne zanima. Još je i g. Prošper Butorović-Gorki žestok u tom hobiju. A prije je to bila sveopća zanimacija mladih i starih. ,,Ko je čapo boje tiće? Je kornjal ili obični gardelin? Pa frizulin, lugarin, verdun, faganel ... " O tome se pričalo svakodnevno. Sjećam se kako je moj pape, koji je i sam bio žestoki oržolandur, pričao svome prijatelju: ,,znaš koji pašoj, koliko tićih, ni sunce se ni vidilo! Pari daje paso oblak!" Bilo je to prije mnogo godina, no ostalo mije u sjećanju iz mog djetinjstva. Ma zapravo ne bih ni pisao o oržolondi da mi početkom listopada nije iz Splita došlo pismo o "želondi" (kako u Grabiju nazivaju oržolondu) od dragog gospodina Ivice Zaninovića-Malabonkina. Dojmilo me kako je svoje zapažanje obradio u svom grobajskom dijalektu, a mislim da će i vami ca štijete biti zanimljiv taj tekst pa ga u cijelosti prenosim:

Kad paso fešta sv. Kuzme i Damjana, dorene i zadnji mih masta u konobe, udru parve kiše i lišće u gori počne žutit, a u ariji se čuti promina, vaja se spremat - počinje želonda (prelet ptica sa sjevera prema toplom jugu). Tradicija želonde ijo lova tić uGrobje je poznata od pamtivjeka, više nego u druga sela. Zoč je to tako nikad nisan sazna, ka ni zoč to ni običaj na drugim škojima osim Visa. Ka dite slušo son tičare na Mirić i njihove debate, koliko je pašaja, koliko se gardelinih, faganelih, verdunih, lugarinih i frazulinih čapalo, koliko obaralo. Ali da se razumimo - lovilo se soma nedijom i to do mise, nikad radnim donom jer je vajalo hodit upoje, lavrat. A ni tičar ni mogo bit svak. .. A bilo ih je puno, toliko da se ni moglo odlučit di će ko i da ne bude svađe, subotom navečer vadi bi se brušket. Pozicije su počevši od istoka: Garme, Roskarsnica, Vordišće, Na Salbun, Oklada, Gornja kopanja,

ORŽOLONDA

Korita, Japjeni put, Navarh Gornjovih i Zelenice ... "Mišoj više, ala homo" - tresli su se tičari koju boju poziciju čapat jer nike su bile boje nike gore, ali tić je bilo svuda, puno, puno vise nego sad i soma se gledalo unebo, koje će vrime, hoće li vitar, dorž .... A išlo bi se rano, jer vajalo je ubrat arbaret, namazot baketine i to sve do svanuća jer let bi poče odma i parvi laganel bi je inojboji .. . Lovilo se i na mrižice, ali veći gušt bi je na višć, koji se u početku čini od sirove gume i gumileze, pa kad bi ugrijalo zna bi omekšat i tići bi bižoli uz velike beštime. Koliko li je postolih izgubilo đane, poplat, zna je nojboje moj otac, postolar Ive. Govorilo se da je velik tićar bi i naš pop, don Jakov Račić iz Varbanja, a njegova konoba puna tić. Nebi zna, a ni želi izostavit sve one kojima je to bi gušt, ali ča se spominjem navest ću odozgora: Miko i Ive Tomičin, Ive Petrov, Karmela i Jozo Jurić, Dinko Dančetov, Miko Lukin, Miko Zoranić u Pogonjicu, Luka Pavotov, Jako Štrakotov, Marinko Petrov u Molu bondu, Antun Malabankin - Veli, Jure Pere i za mene najžešći Jure Karlaboškin (sada u Čileu) koji me zarazi, nauči... Za svih njih tić, a pogotovo gardelin bi je bog, svetinja ... ... a meni je najdraže bilo lovit i dočekat zoru na našu Roskarsnicu - čutit parvu rosu, huk sove sa Kose, plivarice na pučini, sunca sjaj iznad Biokova, ka na pjatu Kabol, Brač, Sušac, okružen pojima kojima nikad kraja ni divljenja: od Vale, Loze, Vele Pazuhe, Store Vale, Glavice, Gojenica, Kampanela, Moće, Dubovi dolcih, Debelog rata ... koje li

soma gomile ka po špogu izlivene - kamena lipota naših starih! L sad smo opet i uvik vikendom na Roskarsnicu, tićih i ni više ka pri, ali ni ni važno -lipo li se opet sastat, popričat, marendat, divitpojima našim i odoržat tradiciju naše dobre grobajske želonde.

Ivica Zaninović Malabankin

Hvala dragom Ivici, žestokom oržolanduru sa puno rečamih kojem i u Splitu supruga Lena mora čistiti simedekon i mišoncu koje ptice jedući prosipaju iz kebe po kući. Ivice, ne zaboravi j oj reći hvala, draga ženo! Nadam se daje i vas koji čitate ovaj tekst podsjetio na neke lijepe, možda već i zaboravljene trenutke djetinjstva i mladosti. A ako Bog da, o forskoj oržolondi ćemo pisati i opširnije u nekom od sljedećih brojeva Kruvenice.

Miko Bibić-Žiže

Gustirne, dio deveti

w •••••••••••••••••••••••••• VODA

bolske pumpuuele I bVI nestale fo~ske qustl~ne

DOLNn STUDENAC NA DOLCU PRIJE RUŠENJA

Počelo je jednog jutra na pazar. Govori nam g. Zdenko Sansović: "Vi pišete o vodi, bilo bi

zanimljivo da posjetite Dol i vidite pumpurele." O istom nam je pričao i naš župnik don Mili (samo što on tvrdi da su pumpurele u Svirčima, a ne u Dolu). Zainteresiralo nas je - kreće akcija Dol 2012.

Prekrasan je proljetni dan, subota, 28. travnja. Za volanom je Zoran Tepša, a uz Zdenka tu su i Zorka, Joško te potpisani. Došli smo u Dol sv. Ane (ranije poznat kao Dol sv. Barbare), prošli kroz predio Carića dvori pa na makadamski put koji vodi u Krušvicu. Dio puta do Pumpurelih morali smo proći i pješice uz Zdenkovo stručno vodstvo. Uz put je dosta šparoga (Zorka je skupila taman za veceru) i proljetnog cvijeća. I - stigosmo. Pumpurele su zapravo dvije brane građene od klesanog kamena. Istih su dimenzija - širine lm, dužine 25m, a visine oko 15m. Polukružnog su oblika, a imaju i otvore u dnu po sredini dimenzija 80x60cm, kroz koje je voda mogla slobodno otjecati. Udaljenost između dvije brane je oko 20Om. Ovdje se slijeva voda s brda sv. Nikole i okolnih uzvisina. Po pričanju starih, u potoku su rasli dva-tri bora, a danas izgleda kao prašuma. Potok teče dalje kroz Dol sv. Ane, plodna polja pa

u Dol sv. Marije, zatim kroz predio sv. Jeline, a utječe u more u Starom Gradu kod vinarije. Spomenuto raslinje između dvije brane može uzrokovati problem za velikih oborina. Pred 45-50 godina, kako namje priopćio g. Luka Carić, bila je tolika bujica da otvori na branama nisu bili dovoljni za protok vode, već se ona prelijevala preko brana i poplavila polja u oba Dola. Razlog što se to češće ne događa su upravo ove brane, koje su u tu svrhu podignute za vrijeme austrijske uprave. G. Ivo Pavičić namje kazao kako je postojala ideja da se potok između brana prilagodi u akumulaciju vode koju bi koristio čitav otok, ali je to napušteno kada je dovedena voda s kopna, iz Cetine. Obišli smo i zanimljivu gustirnu u Dolu sv. Ane uz svetičinu crkvu. Zatim smo išli na lokalitet Kupinovik, kojije istraživao i obradio dr. Marin Zaninović. Tu je bila rimska villa rustica. Vidjeli smo ostatke preše za masline, gustirne, natpis ... Vrlo zanimljivo, a slabo poznato. Nažalost, mi smo takvi, drugi bi od ovoga napravili barem europsku, ako ne i svjetsku priču. Potom smo se okrijepili u kafiću u Dolu sv. Marije i razgledali obližnju seosku gustirnu. Akcija je završena obilaskom stare crkve sv. Jeline. Srce ljeta. Zadnja nedjelja srpnja. Na Škoju slavimo sv. Klementa. Barem, kako narod smatra. Zapravo, sv. Klement se slavi 23. studenog, a misa na ovu nedjelju zapravo komemorira žrtve Viške bitke (1866.) i tragedije broda Radetzky (1869.). Mnogo se ljudi okupilo na misi, blagoslovu polja i mora te blagoslovu kuća. Prigodu smo iskoristili i za posjet gustirni. Vodi prof. Marinko Petrić, snima njegova supruga Ivana, a s nama je još desetak znatiželjnika. Kruna je od jednog komada kamena, dimenzija 108x108, visine 75cm. Pokrov željezni. Filter je neredan, obrastao travom. Vode je u gustirni do visine

Gustirne, dio deveti

•••••••••••••••••••••••••••• n VODA

MALA GUSTIRNA ISPRED FONTIKA - DANAS NA sv. KLEMENTU

ZDENKO SANSOVIĆ POKAZUJE NAM DOLSKE PUMPURELE

30cm. Pjover je betonski, 12x15m. Ukošen. Ima i mehaničku pumpu za vodu, nažalost razbijenu. Na kruni nema utora, što čudi. O gustimi je zapisano sljedeće: "Od gustirni na Pjaci treba spomenuti i onu malu, sagrađenu 1825. pokraj Fontika za potrebe obližnje austrijske vojarne. Država ju je prodala Općini 1892., a uklonjena je 1947148. (kruna na školju Sv. Klement-Vlaka). Njezinim je nestankom velika ploha trga ipak osiromašena." (J. Kovačić, Uz prošlost hvarske Pjace, GPPD 13, 72). Namjeravali smo, po običaju, kušati vodu, no utopio nam se, sad već legendarni, crveni sić kojim smo vadili vodu i mjerili dubinu. Trebat će za nove ekspedicije nabaviti novi. Petar Novak-Šišica je o ovoj gustimi pisao u svojim memoarima na mjestu gdje piše o radnoj zadruzi - kolhozu, što je zatekao pri povratku u Hvar u listopadu 1946. te dodaje: "Čak su i 1947. sredovječnu kamenu krunu od hvarske 'male gustirne' na Pjaci, kao povijesni spomenik, svojim neznanjem i uskogrudnim postupkom digli i prenijeli na sv. Klement na gustirnu za stoku."

Rođak mi je priopćio: "Na škoj imoš još interesantnih gustimih". Ali sada su masline i kiše, ma bit će vremena i za to obraditi. Na Škojje uvik lipo! I za kraj ovog nastavka evo zapisa o još jednoj nestaloj gustimi: ,,Kao najstariji se među njima (hvarskim gustirnama, op.p.) spominje Dolnji studenac 1420. godine; nalazio se do kasnijih započetaka samostana benediktinki na Dolcu, pred ulazom u današnji Pazar (tržnicu), a bio je zasut i uklonjen 1959. godine." (J. Kovačić, isto, 68). Iako ne možemo prenijeti njezine dimenzije, na sreću, uspjeli smo nakon duge potrage pronaći fotografiju ove gustirne pa je ovom prilikom objavljujemo. Nastavit će se ...

Miko Bibić-Žiže

postat takovi života bez kojega ga već ne moremo zamislit. Mi fregulu stariji, kako-tako, još se nindera spominjemo kako je oto pocelo, ma naši mlaji - nanci per sonjo! Jedon dil njih penso da su oni ovode okle je svita i vika, dob ota kako zemja, more i arja. Njima poć govorit obo parvima kompjuterima za doma (pari mi se da su to bili niki Spectrumi, Commodori, ništo ala tega) i ea su oni bili abi1i lavurat?

Lašnje ćedu kapit da su u niko doba, odovna, odovna, judi apena bili naucili duperat ogonj, a roda još ni bila izventona. Od onda se kako zvizda sa repon proletilo napreda sa novitodima koje su se malo-pomalo aplikale svudera u život da non bude boje. Koliko je oto sve skupa boje, nison uvik sigur, ma da je puno tega lašnje, ne more se reć da ni. (Iz druge bonde, gre se sve baržije i ne bi reć da bilo ko zno di i dokle će, a kojiput me stroh da ujedon momenat nikor već neće moć oto kontrolat. Onda me bude srom ca tako baceion jerbo vajo irnat vire da Oni gore zno ca cini. Isto bi tukalo molit da non prosvitli pamet, tega uvik fali.) Evo, lašnje je i pisat. (Daje Tolstoj irno kompjuter zanamisto olovkih i penih od guskih - di bi mu bi kroj?) Lašnje je i projektirat i cinit muziku ijoš pusto drugih poslih. Ma isto, ako se cijadin napožo soma na njega, ako som po sebi nima ono ca je potriba, sve fini u ritko. U puno lavurih je i nemoguće da nijedna makina na svit ucini ono ca živi cijadin

i na more ženski!) donese ne za prodat. Treći covik (jo son isto to, reka bi!) je kupi, donese doma i ocisti. za to vrime fregulu propenso i odluci daje adatariceta:

ŠVOja POd limun Ocišćenoj SVOTI vajo izgulit kožu, gornju i doljnju, pok oštrin nožen izvadit cetiri fileta, pomnjivo da ne ostane nijedna draca u meso. Onda oto isić na bokuniće od zalogoja i stavit u terinu od cak1a oli majolike. Strukat šug od 2 LIMUNA i l MANDARINE i polit po temu. Žuntat manji carveni PEVERUN na tonke fetice (more i bez sirnena ako ne tarpite žeščinu), grancicu MAJČINE DUŠICE i fregulicu MARAVINCA. Sve izmišat, pokrit najlonon i stavit u frižider nikoliko urih neka kiselina cini svoje. Uru pri nego ca se irno voju jist, isić jednu manju CARVENU KAPULU na tanje anele, pol PAPRIKE na kraće štrike, malo krupne SOLI, epeta izmišat, pokrit i vrotit na studeno. Kadje vrime za blagovat, ocidit dobota cili oni šug, zamažinat PAPaR, (more se dogodit da fali malo soli!), posut friškin PETRUSIMULaN i koliko je potriba MASLINOVEGA UJA da se more sve lipo voltat i zacinit. (Svak sebi na pjat uvik more žuntat još malo onega šuga di se je mocilo, kućarin KAPARllI ako hijubi, koji bokunić MASLINE bez pinke, oli drugo po guštu. Somo vajo stat atento da sve to drugo na oko i na gušt u justa ne pridobije ono glavno na pjat, hoće reć ribu). Ni potriba napominjot da oto pito tepli popraženi kruh i hlodno vino. Meni nojboje legne opolić, a vikakovosjevoja.

SPIZA

Ponega imena, i sve smo ovo uspili ucinit bez kompjutera! Pari ti se ništa, an? A komugodera će se barž parit da bi ovo tukalo zvat carpaccio od lista, u oto son veće nego sigur, jerbo je zodnjih godišć oto postala užonca svudera po svitu. Da se sve sirovo i stavjeno pod limun manje oli veće vrimena pok zacinjeno ovako oli onako zove carpaccio - riba, meso, dopokon i verdura. E, to von ni nikako istina. Istina je da je pri 62 godišća u Veneciju oto ime šjor Giuseppe Cipriani do u čast izložbe slikara Carpaccia kojemu je kolur ala sirove govedine bi nojdraži za duperat. (Barž su mu ga dovali cinije u butigu ako nije slabo hodi, ne zno se siguro, ma trati gaje leva-leva!) oti pjat se pri užo zvat" carne cruda all Albese" i cini se, kako mu ime govori, somo od mesa. Da ne bite barž pensali da son ovo izvento za škerac, ćapate se kompjutera i pojte digodera na internet, pok ćete vidit da von ne lažen. Zato jo volin sve na ovi nocin Ca ne manko hi dobota istih u svaku kužinu na svit!) ca ni meso, i to carveno meso, zvat "pod limun" a ne "carpaccio". A vi epeta kako vos je voja. Kladi bi se da je dil onih ca barataju kompjuterima (bome, ako ovo kogodera štije, e?) poviri na internet je ovo ovako. VridLbloga oti bloženi internet veće putih, ni da ni, puno se tega more novega naucit; prošetat kolima po svitu kako da si tamo jušto sad, zabavit se, a maka govorit i gledot se u živo sa judima svudera po svitu, ploćat račune bez da greš u banku i cekoš red ... ijoš puno tega ca se more, adajoš nanka ne znomo. Ma, imo nika stvor, (barž bi bilo boje reć stvorenje?) za koju malo ko ispod 70 godišć da ne zno, a lipi dil i dupero! Lako je pogodit da je oto famozijacebook,

toliko poznot da je dosta napisat somo FB i neće se nikor zabunit ca je. pri nikoliko godišć su mi poznoti našušurali glovu obo temu i ni bilo druge nego se takat. Cinilo mi se pristojno vazet u kontakt svakega poznotega ca se ujovi, pok se tega nakupilo veletiga. Ne mogu reć da mi ni bilo interesantno u pocetak, povezo son se i sa nikima judima ca nison odovna zno ni di su ni kud su, mojon oli njihovon krivicon, sve isto. I tako je to duralo niko vrime, dokle nison kapi da bi mi bilo potriba pustih uri somo za privartit sve ca je ko napiso, žunto, zalipi, zvo na događaj, za potpisat razne peticije, komentirat cagodera ca ne moreš odolit. .. sva srića da se nison zadi za igrat igrice oli korte. Onda son odluci da propja nimon voje za to i da je boje, kako je bi reka pok. meštre Miko - "kupit alat jerbo nema u jarca posla". Sad dobota češće ćapon na lot na peškariju nego ca povirin tamo. Nemojte me krivo kapit, ne zamiron jo nikomu ko gušto otamo i irno potribu bit, zoc i bi? Irno bit i da se arivalo na punat da ti se ne virje da si dobar u svoj posol ako nimoš profil na FB, odoćo son da hi certi dopokon stavijedu i na svoje karticele posli indirica i brojih od telef onih. Bi son prošti da je i Sveti otac popa na FB. Ništa cudno, da je oto cudo već tiilo rojeno 1959. bi bi ga priporuci kako aggiomamento i Ivon XXIII u svoj govor na pocetak Koncila a Yves Congar bi odma svima biskupima ucini profile i za bit stalno u kontakt ormo grupu " Concilium II". Zato je i poduralo 18 godišć jerbo ni bilo FB-a. (Vidin u župski listić pile da se ote informacije moredu noć i na profil župe. Dobro je znat, cijadin ga ne vazme uvik: iz bonka u crikvu. A dokle ovo pilen, palo mi je napamet pridložit don Miletu da predike od nedije oli od sveca stavi tamo. Jerbo na župsku misu ne budedu svi, mlodi pogotovo, a ni drugi ca ni konferi nika druga ura. Barž se ikogodera slušojuć prediku izgubi posli nikega vrimena, pok nakudnju ni kapi ništa. A šćeta, ćuti se i vidi trud ucinjen za je izreć i ne moreš se ne složit dobota sa svin, bilo ti drogo cut ote rici oli ne. Ovako bi se lipo na FB moglo na komodno sve proštudjat. za na misu onda ucinit ftegu1u II kraće i usudi bi se reć da bi veći efekat bi.)

SPIZA

Eto, vidimo da i FB, kako i sve druge i store i nove stvori, more bit i na korist i na šćetu, da j e uvik na judima ca ćedu, kako i koliko duperat. Ne znon zoc je potriba reć "draga, sretna ti godišnjica" na FB, 01 ni oto lipje na blazinju odma ujutro kad se oci otvoridu? OI ni boje mladosti ucinitjoš pol ure dir zajedno vonka nego se posli škule pozdravit sa "vidimo se na FB u 9 urih"? A ca von se pari na ovo: umisto dvi ure piketonja na tipkovnicu pojmo tri, cetiri oli veće urili u komin? (Razumi se, bez kompjuterih, ha, ha!) Parićat cagodera ca se ji bez priše, sa gušton od spize i od dobre kumpanije. Popuznit će sa miron i koji žtnul, a kanconeta će doć soma po sebi. Ni puno pasalo da mi se ta lipota dogodila, teća se isproznila i omanila, a kumpanij a se rastala sa "vaj alo biepeta!".

KOSIDBji II 'ue sa maniStron (Dobro je imat konjoda Jakota koji je ucini KOMIN i drugega Damira koji je ćapo obilato KOSMEJllI, pun veli lavapjate. Svi drugi od kumpanije se isto uložidu di i koliko je potriba, važno da je posol zajednički: ucinila se po zanotu JUHA OD UGORA, bez soli, isiklo obilato KAPULE, glavica LUKA usitno i macet PETRUSIMULA, grancica­dvi MURTELE, parićalo pol kućarina MARAVINCA, na ruku je SOL kupjenica i pun mažinin za samlit PAPOR.) Kosmejima se skalodu pokrivi, ocisti ono šporkega, vele ščipaule odvojidu, a ono ca je ostalo sa molima nogima se ucini popol. Na dno vele, kapoce teće se ulije moli parst MASLINOVEGA UJA i varti one gore kosmeje dokle ne pocarvenidu (od tepline, bome, nećedu naši političari od sroma, ne bojte se!). Onda se izvadidu šupjacon u drugu teću i pokrij edu za ne izgubit ništa šuga i gušta ca ćedu molat. Sad se na ono namušćono uje šufigoje kapula, pomalo žuntajuć onu juhu, dokle se dobota ne raspade. Onda luk i petrusimul na malo žešće, malo iza tega VINO, ono isto koje će se pit sa spizon, dignit forcu ognja neka fregulu izvampi. Vrime je za butat gušt od POMIDORIH ( kako ko voli, mlivene, pasirone ugusto, razvonjenu konšervu) i na varh carvene PAPRIKE (more i dil žestoke ko voli paprizo ). Kad malo pokuho, složit one kosmej svakako omanit teću od onega šuga, ulit ma ogriznedu, pok butat zocine ca smo hi p .. za neka kuho pot sa onom juhon ca je caia i liko Je potriba vode da bi se maništra iskuhoIa,nap I, nikako ne do kraja. Apena kad buto glogoj stavit s lj pok maništru koja boje da je kraća, rapova oli zavartiv~ da se lipje lipi šug na nju. Kad je kuhona na provi punat, ·dit i iskrenit u teću sa

SPIZA

šugon i na lagano sa pomnjon vartit, neka otamo omekne i pošpugo gušte. Izgoste i noj dite deset oli manje minutih pacijence, švorcojte se na to, bloga će vridit. Do tad parićojte one tanaje za rake, služit će i one za orihe, a dobre su i režentone kombinirke. Bez priše ćućojte nogice, pomalo lomte i mumojte ščipaule i kumpanjojte sa perunon one maništre od raja. Kako se oto ne more cinit na prišu, imat ćete vrimena i za ćakulu i za bevondu i za nasmijat se. Virujte mi, ćutite se propja bloženi u oto vrime ca ga pasojete zajedno. Do bi ne znon co da von "mriža svih mrižih" i "libar od facih" neće past nanka na kroj pameti! Stroh me je da son ovi put sa pisonjen bokun pritiro kako certi svaki put, pok ću vos odma pozdravit po običaju: zdravi i veseli bili, lipo jili i pametno pili! Pasojte se lipo u sve ove blojdone, neka non Ditić do puno zdrovja i svaku sriću! Ako ostane force, neka non i pamet prosvitli! A ako uredništvo nojde mista u foje, kojihje svaki broj sve to veće, evo i ništo da von sva ta pusta spiza boje dijeri:

sorbef; Od

manctarinih

Svakako provojte noć one ca nisu šprucone. Od jednu oli dvi MANDARINE izgratojte koru pok njih i druge štrukovojte dokle von ne dodije, barenko 8 decih a morete doć i do litre. Od otega zakuhojte dvo-tri deca šuga i rastopte 20 dek CUKARA. Kad se oto malo ohiodi, žuntojte šug caje osto i izgratonu KORU, a dobro je ulit i bićerin LIKERA od mandarinih (dobar je i oni Triple sec, Maraschino, oli lipa rakija od jabuke oli kruške) i kad se dobro ohlodi izlijte u terinu ca more u duboko i stavte tamo jednu tri kvorta ure. Cin se pocne ledit vajo dobro izmišat, nojboje mikseron, onda epeta vrotit dije bilo do potribe za služit. (prima temu koliko su mandarine slotke, stisnit će se manje oli veće, a uvik morete izvadit malo pri vonka.) Adati su žmuli za šampanjac. Kojega je veće nego dobro i prilit priko, pok izmišat kućarinom.

Marinko Jurić

% ••••••••••••••••••••••••••

BLAGODATI I POSEBNOSTI PLODOVA MEDITERANA

Laekovft:o f aRornat:fčno BfLae (3")

Pelin II Čt1~ll, mažuran i Kopar u lonac,

'Trputac u čizme

pelIn (salvIa 0-t=pclnaUs)

'DRugf naz[vf: peten, pRavf peUn, gomd peUn, đul., vewnut, gORčfka

(eng. wownWOO'D; naem. weRrT..lutb,; .J=Ranc. aBsfnt:e; t:aL. essenz[o Romano)

Pelin je trajna polugrmolika biljka, visoka od 50 - 130 cm. Stabljika je uspravna, razgranata i pri dnu odrvenjela. Listovi su trokutasti, perasto razdijeljeni, sivozelene boje i s obiju strana prekriveni sitnim dlačicama. Prizemni listovi stoje na peteljci, a oni na stabljici sjedeći su i obično manje razdijeljeni. Metličasti cvatovi sadržavaju žućkaste cvjetne glavice promjera 3 - 5 mm. Cvjetne glavice stoje na više kratkih cvjetnih drški na vrhu ogranaka stabljike. Pelin cvate tijekom lipnja i rujna. Dosta se uzgaja i u vrtovima. Cijela biljka ima svojstveni aromatični miris i vrlo gorak okus. Kao gorka ljekovita biljka pelin se koristio od najstarijih vremena. Poznavali su ga i upotrebljavali stari Asirci, Egipćani, Grci i Rimljani kao sredstvo za izazivanje apetita i poboljšanje probave. Ljekovito djelovanje pelina opisali su antički pisci Hipokrat, Dioskorid i Plinije. Primjena pelina u kulinarstvu nije baš raširena. U manjoj količini koristi se kao začin jelima od ovčetine, divljači i povrća. No, pelin se mnogo više koristi pri izradi gorkih likera, kao što je poznati pelinkovac i domaća travarica, kojoj se osim pelina dodaju i druge aromatične biljke. Pelin se koristi i u proizvodnji vermuta.

~

rT.laZr1ROn Mažuran (Origanum majorana) je razgranata grmolika i jednogodišnja biljka, koja naraste u visinu do 70 cm. Mlade stabljike su sivozelene i dlakave, a starije gole i smeđe. Listovi su nasuprotni, sjedeći ili na kratkoj peteljci, ovalna oblika, glatka ruba i dlakavi na obje strane. Cvjetovi su žuti ili zeleni, skupljeni na vrhu stabljike. Plod je sitan, ovalna oblika i tamnosmeđe boje. Kao začin koriste se listovi. Potječe iz zapadne Azije. Uglavnom ne raste samoniklo, već se uzgaja na području Sredozemlja, ali i u središnjoj i istočnoj Europi. Karakterističan miris mažurana potječe od eteričnog ulja, kojeg biljka, ovisno o klimatskim uvjetima, sadržava 1 - 1,5%. Glavni su sastojci eteričnog ulja sabinen 40%, ali i karvakol i razni terpenski spojevi. Osim eteričnog ulja mažuran sadržava i gorke tvari itanine. Mažuran je jedan od najraširenijih začina, karakterističan po svom mirisu i blago gorkastom okusu. Valja ga razlikovati od origana ili mravinca (Origanum vu/gare). Vrlo je cijenjen začin u srednjoj Europi, gdje se koristi u mesnoj industriji kod izrade raznih kobasica. Zbog toga ga u Njemačkoj nazivaju i Wurstkraut. U kulinarstvu se dodaje kao začin jelima od iznutrica (jetra), mljevena mesa, pečenim patkama i guskama. Mnogi umaci sadržavaju mažuran, dodaje se i jelima od kisela zelja, krumpira, mahuna i graha. Odličan je začin za pečenu svinjetinu i ovčetinu. Vrlo se dobro slaže kao začin s lovorom, malom količinom crnog papra i borovice (smrike). Svježi listovi su kao začin popularni u južnoj Europi, gdje se koriste za jela od ribe, a sastavni su dio začinskih smjesa, kao zamjena za majčinu dušicu. Koristi se i za aromatiziranje octa i ulja.

ŠIRokoLIsnI putac ( plar'1filgQ fYlQaoR), URagl nazfvl: velikI t:Rputac,. velika paant:ađJna,.,. maškI t:Rputac,. BokvIca,. ;žflovlak" paskvlca,. čelnik" vačac,. ŽIlavac,. maRIna,. Bokva. askoLIsnI t;Rputac (plant:ago lanceolat:a), uRagl nazfvl: nagi t:Rputac,. askoLIsna p<Jant:ađJna,. uaga ~okĐICa,. ženska BokvIca,. Žllovka,. ovčaJ <JeZIk;, glc!lvo~ koplaast:a BokvIca.

Uskolisni i širokolisni trputac najčešće se korist kao lijek protiv Kašlja i drugih bolesti dišnih puteva, a dj luje· na zaustavljanje krvi i na zacjeljivanje manjih ozljeda. Obje vrste im ju gotovo isto ljekovito djelovanje koje je poznato već tisućljećima. Koristili su ga drevni kineski i grčki liječniCi, a u srednjovjekovnim knj~~ama o Itekovito~ ~~!ju ta se vrlo cijenjena biljka preporucIvala za cak 24 razliCIte bolesti. U narodnoj medicini služe kao losioni i napitci za rješavanje vanjskih problema, primjerice svrbeža i ispucane kože, posjeklina, te drugih površinskih ozljeda, ugriza kukaca ili upale očiju. Trputac djeluje i kao blago sredstvo za iskašljavanje, a sluzi koje sadrži ublažavaju upale sluznice, pa je izvanredan lijek protiv kašlja i bron itisa. Također može olakšati stanje kod astme, katara, la ingitisa i različitih alergijskih re~kcija koj~ izazivaju prab eme sa disanjem. Trputac: ima I anti bakterijska svojstva, jer novija istraživanja pOKazuju da njegov ekstrakt uspješno djeluje kod plućnih infe~cija. U narodnoj se mediGini rabi a liječenje rana, cesto u mješavini s kamilicom, a Ispiranje ili obloge: S'!1rvljenj listovi i sok iz listova sprečavaju nastanak oteklina I svrbez kod uboda kukaca. Listove trputca stavljalo se nekad u cipele da ublaže žuljeve nastale od predugog hodanja. Mladi i nježni proljetni listovi dugog trputca, ubrani u ožujku i travnju, mogu se ko!:istiti za juhe, miješane salate ili se kuhaju kao špinat. Kuhanjem Iistovl1>.Gprime ugodan, slabo aromatičan okus, koji podsjeća na vrganje. Široki trputac može služiti Kao zarav Qroljetno povrće. Koriste se sasvim mladi listOVi, nabrani prl"e razvoja cvjetne stapke, od OŽUjka do lipnja. godaju se juhi, a mogu se prirediti kao salata ili varivo slične spinatu, kada ih se kuha 10-15 minuta. Najbolje ih je miješati sa drugim lisnatim povrćem. U NjemačkOj ove listove prže na masti s jajima, šećerom i Cimetom, a na K:avkazu i Dalekom istoku stavljaju ih u juhe. Listovi se beru od lipnja do listopada, p.~ mogućnosti prije nego biljke procvjetaju. Treba se SUSltl brzo, jer listovi inače pocrne.

~IDfJ~R Kopar ("Anethum graveolens), visoka je jednogodišnja biljka, naraste CIo 120 c;:m. Listovi su izrazito zelene boje, perasto razaijeljeni i skupljeni u rozetu. Stabljika je cijelom dužinom razgranjena i na svakoj je grani štitasti cvat promjera 10 - 15 cm, sastavljen od sitnih narančastožutih cvjetića. Plodovi su ~ugi oko 5 c;:m, jajasti, plosnati i smeđe boje. Kao začin koriste se listovi i sjemenke. Kopar potječe iz Indije, ali se i Sredozemlje smatra njegovom pradomovinom. Koristio se kao začin još u starom Egiptu i Palestini. Danas se uzgaja u mnogi lD-europskim i afriekim zemljama oko Sredozemlja. Često se uzgaja pOjedinačno u vrtovima i na kontinentu. Vrlo lako se sam razmnožava. Miris kopra potječe od eteričnog ulja, koje zelena biljka sadržava 1 - 1,5%, a sjemenke 2 - 4%. Eterično ulje zelene biljke sadrži karvon 30 - 40%, limonen oko 30%, a ulje sjemenki uglavnom karvon 40 - 60%. Kao začin koriste se svježi listovi, i to najbolje sa biljaka visokih oko 30 cm, jer tada razvijaju najbolju aromu. Miris kopra stanovita je mješavina anisa i kima. Vrlo je popularan začin u europskim kuhinjama. Svježe sjeckano lišće kopra koristi se kao dodatak zelenoj salati i salati od krastavaca, rajčice i kupusa. Umak od kopra odličan je dodatakjelima od riba kao i uz kuhanu govedinu i perad. Usitnjeni listovi kop~~ dodaju se varivima .od gr~ha i ~rumpi~: Odl.ičan je dodatak za kuhani bob. Sitno sJeckanl mladi listOVI kopra mogu se miješati s maslacem i sirom kao namaz. Koristi se i u proizvodnji likera i začinskog octa. Kopar je vrlo cijenjen začin u skandinavskim zemljama za jela od riba i morskih plodova. U NjemačkOj ga dodaju u ribljimjuhama ivarivima.

mr.sc. Stanislav Štambuk

•••••••••••••••••••••••••• ~ PRiČA

•••••••••••••••••••••••••• ~ REAGIRANJA

Povodom 400. obljetnice kazališta ~

PRONACI KRIVCA KADDPRAVDAN~EZANERAD

K ada se bude slavila 500. obljetnica hvarskog komunalnog kazališta, te uljuđenije i kulturnije generacije građana Hvara pitat će se što se događalo u gradu Hvar na početku 21. stoljeća. Kako je bilo moguće da neka plejada Nfhunskih intelektualaca, velikih književnika i inih stvaralaca svih profila, koji su ne samo podizali razinu

uljuđenosti grada nakon burnog i sadržajno bogatog razvoja, nego i davali i značajni obol državama kojima su pripadali, sa takvom građanskom, kulturnom i civilizacijskom konstelacijom, može dozvoliti da njima upravlja vlast koja je "imala snage" ignorirati tako značajnu obljetnicu? Ovakve obljetnice sublimira ju u sebi najviše vrijednosti koje može stvoriti jedna razvijena i dobro vođena gradska aglomeracija. Svaliti svu težinu osude samo naj ednog čovjeka, odnosno, funkciju u Gradu, a koji je nesumnjivo najveći krivac za ovaj propust, bilo bi gotovo neumno opravdavanje ostalih institucija u Gradu, u prvom redu Gradskog vijeća, pa i građana Hvara što svojom aktivnošću nisu pokušali obraniti ovako negativan tijek događanja. Tko god bio krivac, sto godina će mu na leđima ove generacije ležati teret činjenice da smo osramotili i ponizili generacije naših vrijednih prethodnika čiju plodnu baštinu uživamo.

Jakša Vlahović

3. rujna - 27. studenog 2012.

Tijekom ljeta župnik i don Pave su nekoliko puta sa našim ministrantima išli dio dana na plivanje po otočkim valama (Gdinjske vale, Maslinica, Stiniva).

Na Malu Gospu - blagdan Rođenja Marijina, 8. rujna, recitiranu misu u 10h slavio je biskup Štambuk, a pjevanu u 19.30 župnik.

Blagdan Uzvišenja svetoga Križa proslavljen je u petak, 14. rujna. "Skazanje o našašću i uzvišenju sv. Križa" dijelom je pjevano, a dijelom čitano u Anuncijati u 19h. Vslijedilaje misa, koju bratimi sv. Križa prema Statutu namjenjuju za žive članove Bratovštine, a slavio je župnik u koncelebraciji s kapelanom. Nakon mise, bratimi i prijatelji zadržali su se u sakristiji uz tradicionalne suhe smokve, bruštulone omendule, prošek i travari cu.

Na spomendan Gospe Žalosne, 15. rujna, misu u 20h slavio je župnik.

Katehetska nedjelja obilježena je 16. rujna. Predvodio je župnik, a čitanja su preuzeli učitelji i učenici. Pjevao je mali zbor, koji je početkom rujna počela voditi s. Marija Beroš. Župnik je u suradnji s grupom srednjoškolki priredio i prigodni pano.

Navečer toga dana održanje sastanak Župnog pastoralnog vijeća na kojem se raspravljalo o predstojećoj Godini vjere. Od 16. rujna započeo je novi raspored vocernjih nedjeljom u 19h, a radnim danom u 18.30 krunica, a misa. Iznimka j e i dalj e bio četvrtak kada j e prvo VUi:l1U.-,

_-at~tn'm klanjanje. Do kraja rujna klanjanje je bilo u Katedrali, a od 25. listopada "vratilo" se u crkvu benediktinki. Župski . eronaukzapočeo je od ponedjeljka, 23. rujna.

Misu za pokojnog župnika don Juru Belića u ponedjeljak, 1 . rujna, o 30. obljetnici smrti, predvodio je župnik uz koncelebraciju svećenika Rubena Bellantea iz žup, ______ --==__

Elortodiio, Argentina.

Dana 17. rujna u Splitu (u bolnici) preminuo je don Vicko Jelinčić u 80. godini života. Rođenje 6. 6. 1932., zaređen 30. 6. 1957., a bio je župnik Gdinja i Bogomolja, pa Ložišća i Bobovišća te Sutivana, a umirovljen je 2002. godine. Sprovodni obredi bili su u rodnim mu Postirima 18. rujna. Na sprovodu je sudjelovao naš kapelan don Marko. V srijedu 19. rujna župnik i kapelan su sudjelovali na Godišnjoj skupštini svećenika Hvarske biskupije u Bolu kod dominikanaca. Na temu predstojeće Godine vjere govorili su dr. Željko Tunjić, dr. Ante Vučković i don Edo Punda.

V utorak, 25. rujna, preminula je č.s. Benedikta (Perica) Grgevčić, benediktinka hvarskog samostana, u 76. godini života. Sprovodna misa bila je u četvrtak, 27. rujna, u crkvi sv. Ivana Krstitelja i Antuna opata, a predvodio je biskup Štambuk, uz koncelebraciju više otočkih svećenika. Za vrijeme mise pjevao je župski zbor iz Benediktine rodne Jelse. Pokopana je u sestrinskom grobu na hvarskom groblju.

ŽUPNA KRONIKA

Akcija čišćenja Katedrale pred svetkovinu hvarskog patrona održana je u četvrtak, 27. rujna. Sakristanki s. Klaudiji Kovačević i čuvaru katedralnih vrata Borisu Tudoru priključilo se 6 vrijednih žena. Istog dana proslavljen je i spomen sv. Vrnka Paulskog, utemeljitelja reda časnih sestara milosrdnica, koje u Hvaru djeluju u Biskupskom dvoru.

Blagdan sv. arhanđela - Mihovila, Gabrijela i Rafaela -obilježen je sv. misom u 19h u subotu 29. rujna, a predvodio je župnik (koji je toga dana proslavio i svoj imendan). Blagdan sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, nije se ove godine obilježavao jer je 30. rujna pao u nedjelju, koja ima prednost pred ovim blagdanom.

Svetkovina zaštitnika grada Hvara i Hvarske biskupije sv. Stjepana I., pape i mučenika započela je svečanom večernjom "u žežin", 1. listopada. U procesiji po Katedrali bratimi su nosili relikvijar glave, a don Jakša Rubinić poprsje sv. Stjepana. Zatim je biskup Slobodan predvodio večernju. Zbog vremenskih (ne )prilika program otvorenja je započeo u katedrali nastupom hvarskog katedralnog zbora Sv. Cecilije, dok je kao gost nastupila limena glazba iz bračkih Selaca. Biskup je održao prigodni govor. Nakon programa u katedrali preselili smo se pred katedralu gdje je svirala Hvarska limena gradska glazba, a onda nastavili Bračani u nešto revijalnijem stilu. Blagdanska zastava je ovaj put podignuta bez prisustva vjernika, prije početka programa. Nakon slavlja glazbare je biskup Štambuk počastio večerom u restoranu "Dela" Na sam dan svetkovine, utorak, 2. listopada, u 10h slavlje je započelo procesijom sa svečevim relikvijarima po Pjaci, uz sudjelov~e zbora, obje bratovštine, gostiju iz župe sv. Jakova u Sibeniku (ove godine naši već tradicionalni gosti stigli su večer prije i noćili u Hvaru) i brojnih vjernika. Misu je slavio i propovijedao mons. Ivan Milovan, :eorečko-pulski biskup u miru. Uz njega i domaćeg biskupa Stambuka misi su koncelebrirali i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, šibenski biskup Ante Ivas, dubrovački Mate Uzinić, kotorski Ilija Janjić te njihovi tajnici i brojni svećenici Hvarske biskupije. U propovijedi je biskup Milovan usporedio današnje vjernike s apostolom Petrom koji se za oluje hodajući po vodi našao u nevolji, te kriknuo: "Gospodine, spasi me!" Isus je pomogao Petru, ukorivši ga: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" I suvremeni čovjek u životnoj oluji, odnosno u nevolji je bespomoćan ako je malovjeran, ako nema pouzdanja u Boga. Nažalost, nastavio je biskup, i naša je domovina, odnosno ,,zvonimirova lađa", kako ju je nazvao pjesnik, trenutačno u teškoj oluji i čini nam se da tone prema dnu, a od potonuća mogu je spasiti samo one vrijednosti, koje su je i kroz minula stoljeća spašavale od propasti. Te su vrij ednosti vj era u Boga i život u krugu kršćanskih obitelj i, u kojima se istinski živi vjera i u kojima je život najveća

NA PLIVANW S MINISTRANTIMA

UZVISENJE sv. KRIŽA U ANUNCIJATI

ŽEŽIN sv. STJEPANA

PROCESIJA NA SVETKOVINU Sv. STJEPANA I.

ŽUPNA KRONIKA

vrijednost, i to život od začeća do smrti. Oni koji nam ne žele dobro udaraju upravo na te vrijednosti i nastoje djeci i mladima nametnuti svoj svjetonazor, po kojemu se roditelji isključuju iz odgoja i obrazovanja. Čak je i rad ,,na udaru" protivnika kršćanskog svjetonazora, jer u našoj domovini u kojoj ljudi vole i žele raditi imamo mnoštvo nezaposlenih i dužnih i umjesto da im odgovorne političke strukture stvore uvjete za rad, svakodnevno novi radnici ostaju bez posla. Gdje je izlaz i je li uopće moguće naći spas i izaći iz tako teške krize, zapitao je biskup Milovan i zaključio: ,,Naravno da postoji izlaz, ali moramo biti svjesni da smo djeca Božja, da imamo dušu koju niti jedna svjetovna sila i moć ne može ubiti. Uzalud sav trud svih protivnika vjere i kršćanstva, jer povijest nas uči da su uvijek na kraju oni izgubili bitku. Stoga, dragi vjernici, s punim pouzdanjem u Boga, a uz zagovor vašeg zaštitnika pape i mučenika sv. Slje pana hrabro kročite kroz život, ne budite malovjerni i ne bojte se, jer milosrdni Bog će vam u nevolji uvijek pružiti ruku" (sažetak propovijedi preuzet sa http://www.ika.hr/ index. php? prikaz=vijest&ID = 144736). Navečer, u 18.30 pj evana je druga večernj a. Recitiranu misu u 19h slavio je brački dekan i župnik Supetra i Miraca don Toni Plenković.

Od 3. listopada svakodnevno se u Katedrali s početkom u l8.30h molila listopadska pobožnost Gospi od Ružarija (sam blagdan Gospe, 7. 10., ove godine nije obilježen jer je pao u nedjelju koja ima prednost).

Blagdan sv. Frane, povodom 800. obljetnice svečeva dolaska na hrvatsko tlo, proslavljenje u subotu, 6. listopada (kalendarski pada 4. 10.). U crkvi Gospe od Milosti misno slavlje je predvodio biskup Slobodan uz koncelebraciju gvardijana fra Joakima Jakija Gregova, dekana don Emila Pavišića i don Marka Plančića. Nakon mise u klaustru je blagoslovljen brončani reljef "Godina osamstota od dolaska brata Franje", rad fra Jakija koji je prisutne počastio i zakuskom u refektoriju.

Na Dan neovisnosti, 8. listopada, župnikje slavio misu za Domovinu.

Početak Godine vjere obilježen je trominutnim zvonjenjem u podne u četvrtak, 11. listopada. Toga dana u 18.30 je bila sv. misa nakon koje je uslijedilo dvosatno klanj anje pred Presvetim uz molitvu za uspjeh Godine vj ere.

Utorkom kroz Godinu vjere, počevši od 16. listopada, večernja misa slavila se pred otvorenom orkom sv. Prošpera (naravno, ukoliko u utorak nije pao koji blagdan) uz molitvu za zdravlje.

ŽUPNA KRONIKA

Na blagdan sv. Luke, 18. listopada, odvijala se akcija "Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir". Tom prigodom dijeljeni su prigodni letci, a župnik je u 9h u Katedrali predvodio molitvu s prvopričesnicima (umjesto župnog vjeronauka).

Misijska nedjeita obilježena je 21. listopada. Župnu misu slavio je biskup Stambuk, a prigodnu molitvu vjernih čitale su djevojčice obučene u misijske boje kontinenata. Milostinja se skupljala za misije (skupljeno je 13.934,00 kn), a djeca su skupljala i svoje priloge. Preko mise bratimi sv. Križa obukli su novog člana Dominika Budrovića. Navečer je u l8.30h moljena misijska krunica - ista je moljena i večer ranije, 20. 10., kada je grupa od sedam djevojčica obučenih u misijske boje molila za svaku deseticu krunice Očenaš na različitim svjetskim jezicima. Toga dana krenulo je župno hodočašće u Rim (više u reportaži...)

Nakon župne mise u nedjelju, 28. listopada, Srednja škola Hvar pred katedralom je organizirala prodajnu izložbu pekarskih proizvoda povodom Dana kruha. Izloženo je blagoslovio biskup Slobodan. Prihodi od prodaje namijenjeni su u humanitarne svrhe.

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog, svečanu misu u 10h slavio je biskup Štambuk. Isti je predvodio i pjevanu večernju u l7.30h. Zatim je don Marko održao recitiranu misu na kraju koje je - jer je bio četvrtak - izloženo Presveto na klanjanje do 20h.

Dan svih vjernih mrtvih - Mortvi don - u petak, 2. studenog, započeo je službom čitanja u Katedrali u Sh. Kako je župnik bio "izvan stroja" zbog teške prehlade i temperature, nije bilo ranojutarnje mise, već je pjevana jutarnja, a zatim se u procesiji krenulo na groblje. Tamo je don Marko održao prigodnu riječ i molitvu za pokojne te sv. misu. Biskup je slavio ostale mise u Hvaru - u 8h kod BLAGOSLOV RELJEFA KOD FRANJEVACA

benediktinki, 10 i l8h u Katedrali. U sklopu mise u l8h pjevana je i večernja.

U osmini Mrtvog dana, 3.-9. studenog, svakodnevno je molj ena krunica za pokojne u 17.30, dok je u 18h bila misa s večernjom (osim u nedjelju, 4. 11., i na blagdan Posvete lateranske bazilike, 9. 11.). Mise za pokojne bile su namijenjene redom: u subotu za biskupe i župnike, u ponedjeljak u Anuncijati za bratime sv. Križa, u utorak u Duha Svetoga za bratime sv. Nikole, u srijedu za one koji su dali živote ili neki drugi način zadužili Domovinu, a u četvrtak za duše u čistilištu. Nakon mise u crkvi Duha Svetoga, biskup Štambuk je prisutnima predstavio misionara don Nikolu Sarića koji je došao u domovinu na kraći odmor. Don Nikola je potom govorio o svom misionarskom radu u Tanzaniji. Kasnije je MISIJSKANEDJELJA

DOMINIK BUTOROVIĆ - NOVI BRATIM SV. KRIŽA

MOLITVENO BDIJENJE U JELSI

ŽUPNA KRONIKA

nekoliko riječi rekao i pred srednjoškolcima koji su se okupili na vjeronaučnom susretu.

U subotu, 10. studenog, u katedralije bila komemoracija za pokojnog maestra Dinka Fia na inicijativu zagrebačke mješovite klape "Prvi komin Snježanin". Klapa je pjevala maestrovu "Misu utjehe" i prigodne pjesme, a nakon mise, koju je predvodio župnik, održali su koncert od nekoliko pjesama što ih je komponirao maestro.

Izložba na temu Biblije postavljena je povodom Godine vjere u kapeli sv. Križa. Priredili su je župnik i kapelan, uz prethodnu pomoć Borisa Tudora i grupe srednjoškolki, a mogla se razgledati od nedjelje, 11. studenog.

Devetnica Gospi od Zdravlja u Duha Svetoga tradicionalno je započela na spomen sv. Jozafata, 12. studenog. Svake večeri, do 20. 11., u l8h bile bi krunica i devetnica pa sv. misa, osim u nedjelju kada su krunica i devetnica bile u l6h. Tako je u ovoj crkvi proslavljen i blagdan sv. Nikole Tavelića, prvog proglašenog hrvatskog sveca,14.studenog. U četvrtak, 15. 11., nakon mise bilo je kraće klanjanje na kojemje molj eno za pravednu odluku haškog suda u slučaju hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Pred katedralom su na istu nakanu paljene svijeće još od dan ranije. Na dan presude, u petak 16. studenog, u 7h je u franjevačkom samostanu fra Jaki slavio sv. misu za pravednu presudu generalima. Kada je proglašena oslobađajuća presuda, oko 9.25h, svečano su zvonila zvona katedrale, benediktinki i franjevačkog samostana. Na zvoniku franjevaca fra Jaki je dao istaknuti dvije hrvatske zastave. Navečer j e u katedrali održana misa zahvale koju je slavio don Marko, a propovijedao biskup Štambuk.

U subotu 17.11. u20hužupnoj crkvi u Jelsi, VIS "Emanuel" iz Velike Gorice, priredio je molitveno bdijenje (klanjanje pred Presvetim) za mlade otoka Hvara. Sudjelovalo je oko 40tak mladih iz naše župe (krizmanika i mlađih).

Nakon župne mise u nedjelju, 18. studenog, osnovci su zajednički palili svijeće pred katedralom povodom Dana ~ećanja na žrtvu Vukovara. Zupa Jelsa priredila j e te nedjelje u sportskoj dvorani Pelinje koncert zabavnih pjesama u svrhu skupljanja priloga za obnovu crkve Gospe od Zdravlja na Račiću, koja je proglašena dekanatskim marijanskim svetištem. Na koncertu j e bilo i 40-tak Hvarana.

Prikazanje Marijino u hramu - Gospa od Zdravlja -proslavljeno je 21. studenog. U Zaraću je u 8h pjevan "Život", a uslijedila je misa koju je slavio don Marko. Župnik je predvodio misu u crkvi Duha Svetoga u lOh. Krunica i molbenica Gospi od Zdravlja započeli su u l7.30h

ŽUPNA KRONIKA

u katedrali - na oltaru pod južnom propovjedaonicom bila je izložena Gospina ikona, a preko mise koju je slavio kapelan skupina muškaraca otpjevala je tradicionalnu pjesmu "Zmožna odičena":

Župni i katedralni zbor proslavio je svoju zaštitnicu sv. Ceciliju u četvrtak, 22. studenog. Župnik je misu u 18h namij enio za sve pokojne članove zbora, a potomje upriličena prigodna zakuska za žive u restoranu ,,Dela".

Na svetkovinu Krista Kralja, 25. studenog (kalendarski sv. Katarina - ove godine se nije slavila) župnik je predvodio župnu misu na kraju koje je izložene Presveto na klanjanje. Animirane ure bile su 15-16h za odrasle i 16-17h za djecu i mlade. U 17 .3 Oh biskup Štambuk predvodio je pjevanu večernju, a potom je završeno klanjanje. Večernju misu slavio je don Marko.

«PRVI KOMIN SNJEŽANIN)) U KATEDRALI

BIBLIJSKA IZLOŽBA

GOSPA OD ZDRAVLJA U DUHA SVETOGA

~ •••••••••••••••••••••••••••• ŽUPNA STATISTIKA

4. prosinca 2011. -25. studenog 2012. KRŠTENI 1. StipeBuzolić,r. 5.11. 2011.,k.19. 2. 2012. 2. Leona Svetina,r. 7. 9. 2011.,k. 9. 4. 2012. 3. Beatrice Greggio iz Padove, Italija,r. 17. 1. 2012.,k. 9.4. 2012. 4.AnteNovak,r. 22. 4. 2011.,k. 21. 4. 2012. 5. GabrielKulazo,r. 14.2. 2012.,k. 28. 4. 2012. 6.AdrianaGabrielaKulazo,r.ll.S.1983.,k.28.4.2012. 7. Veronika Vasović, r. 12. 12.2002., k.4. 5. 2012. 8. Ivano Runje,r. 23. 3. 2012., k. 6. 5. 2012. 9. KatiaKnezović,r. 2. 2. 2012.,k. 13.5.2012. 10. ManuelaLučić,r. 15.2. 2012.,k. 20. 5. 2012. 11. Lara Šćepanović, r. 1. 1. 2012., k. 20. 5. 2012. 12. Nikša Ivan Primi iz Brusja, r. 7.1. 2011.,k. 2. 6. 2012. 13. Mare Buzolić,r. 20.4. 2012., k. 17. 6. 2012. 14. Zorzi Matković Mikulčić, r.18. 12.2011.,k.1. 7.2012. 15. MagdalenaKosanaRavlić,r. 5. 4. 2012.,k. 27. 7. 2012. 16. David Joshua Dukovčić iz Švicarske,r. 27.10. 2011.,k. 29. 7. 2012. 17. Dinko (AlenCezar)TudorizNjemačke,r. 14. 11.2010.,k. 11. 8.2012. 18. Ivo Butorović, r. 23. 11.2011.,k. 13. 8.2012. 19.PjeterLekaj,r. 7.11. 2011.,k. 26.8.2012. 20. Maja Vučetić iz Zagreba, r. 7. 7.2012.,k.1. 9.2012. 21.DamjanVučetić,r.l0.2.2012.,k. 9. 9.2012. 22. LeoJ~~ipBegović~ Sp.li~,r. 1~. 3. 2012.,k. 9. 9. 2012. kod franjevaca 23. DommikDubokoVIĆ-Dlnlltrov IZ Medvode, Slovenija, r. 11. 5. 2011., k.

18.9.2012. 24. Antonio Krastić, r. 23. 10.2011., k. 29. 09. 2012. kod franjevaca 25. Leon Baković, r. 17.3.2012.,k.6. 10.2012. 26. Jakov Plančić, r. 5. 4. 2012., k. 8. 10.2012. 27. Karlo Trogrlić, r. 16.9.2011.,k. 13. 10.2012. 28. KlaraTamim,r. 12. 12.2011.,k. 15.10.2012. 29. Ivano Stipišić,r. 22. 6.2012.,k.21.10.2012. u Selcima 30.AntonijaVuksa,r. 10.6.2012.,k. 11. 11.2012. 31. Milan Čurin,r. 25. 2. 2012.,k. 23.11. 2012.

UMRLI l.AnticaTonkaHančević,r.24. 5.1923., u. 8.12.2011. 2. VjekoslavBibić-Pištoleta,r.3.12.1932., u.22.12.2011. 3. MejraNovak,r. 23. 9. 1919.,u.27. 1.2012. 4. LukaNovak-Longin,r. 14. 1. 1921., u.2S.2.2012. S.AunaKamberović,r. 16. 12. 1926., u.27.2. 2012. 6.MarijaNovak-Longin,r.S.3.192S.,u.17.3.2012. 7.NedjeljkaKovačević-Puja,r. Gdinj 14.8.1952., u.29. 3.2012. 8. Vinka Dabović rođ. Kovačević, r. 22. 5. 1931., u. Beograd 12.4. 2012. 9. Davorka Petrić, r. Selca4. 10. 1925., u. Zagreb, 21. 4. 2012. 10. VinkaMiličić,r.19. 6.1923., u. 7. 5. 2012. 11. TonkoPetrić-Piće,r.1914., u.22. S.2012.,pokopanuV. Grabiju 12. Katica Rosso- Boćinova, r. 22. 9. 1955., u. 25. 5. 2012. 13. MarijaCarić-Oštriga,r. 5. 9.1933., u. 30. 5. 2012. 14. Ante Lizatović, r. 29. 9.1949., u.31. 5. 2012., pokopan u Krstatice 15. Zdravko Matijević, r. 17.2.1953. ,u.4. 6.2012. 16. Lucija Kovačević rođ. Hure,r. 1974., u.16. 6. 2012., pokopana u Brusju 17. Jela Mihovilčević rođ. Medić,r. 2. 6.1927., u.17. 6.2012. 18. Filip Zorić, r. 22. 12. 1938.,u.2. 7.2012. 19. LjubicaUkić,r. 2. 12. 1939., u. 3. 7.2012. 20. Smiljana Alfirević, r. 16. 1. 1931., u. u Kaštel Sućurcu 6.8.2012. 21. Stipe Tudor, r. 16. 7.1937., u. 6. 9. 2012,pokopanuV.Grablju 22. IrenaAč-Schmidt,r. 3. 5.1914., u.30. 3.2012. (7. 9. 2012. polaganje

urne u Hvaru) 23. SestraBenediktaPericaGrgevčić,r. 8. 3.1937., u. 26.09.2012. 24. Vice Tomičić, r. 29. 2. 1936., u.27. 10.2012. pokopan u V. Grabiju 25. Stipe Budrović, r. 13.4. 1939.,u.27. 11.2012.

VJENČANI (boldirani prebivaju u našoj župi) 1. Mislav !legović i Marija ivanković, 17. 12.2011. 2. Marko Zarić i Sanja Čokljat, 21. 4. 2012. 3. Hrvoje Kulazo iAdriana Milović, 28. 4. 2012. 3. Vinko Peronja i Tamara Domančić, 19.5.2012. S. Andreas RudolfSchnele i Antonij a Mikulić, 2. 6. 2012. 6. AlenAntunKranželić i Pavica Perić, 9. 6. 2012. 7. Corey Michael Fransishyn i Maya Medyesi, 9. 6. 2012. 8. Robert Jacques Van Scherpenzeel i Sandra Laielli, 9. 6. 2012. 9. levgen Ivanko i SamanthaAgnes Gould, 14. 6. 2012. 10. Trent Mitchell Whiddoni Gordana Grandošek, 21. 6. 2012. kod

franjevaca I LAien Šimun Štajceri Vanja Blazina, 16. 6. 2012. 12. Mladen Marković i Ana Karković, 23. 6. 2012. u Zagrebu 13. Werner Franz Schaufler i Silvia Charlotte Hofstiidter, 26. 6. 2012. na Sv.

Klementu 14. Slaven Bakoš i TanjaPavičić-Ivelja, 26. 6. 2012. 15. Douglas Alexander Kemp i Nicola Mary Courtney, 29. 6. 2012. 16. Davor Pavić i Tanja Štebe, 30. 6. 2012. kod franjevaca 17. DaliborMirkovićiNinaAntoniaFuhr, 7. 7.2012. 18. Ivan Tudor i ResmiaMujezinović, 11. 8. 2012. 19. Dejan Šimić i Gabrijela Kolenda, 18. 8. 2012. 20. Jonathan David Barret i Orla Mary Scanlan, 25.8.2012. 21. Mirko Ledić i KarinAgneskirchen, 25.8.2012. 22. Nouvel Christopher Da Cruz Barreto i Kathryn Taylor, 1. 9. 2012. 23. Marcello Toscano i Blanka Tironi, 8. 9. 2012. 24. Nikola Zečević i Nikolina Lučić, 15.9.2012. 25. Nikola Jurlina i Tomica Divić, 15.9.2012. 26. Jolko Vidolević i Simona Budrović, 15. 9. 2012. 27. Andrew John Maddams i Orla Bernadette Cleary, 22. 9. 2012. 28. Josip Bibić i Katarina Krpan, 22. 9.2012. u Zagrebu 29. Ivo Curln i Ružica Miličić, 29. 9. 2012. 30. Pjer Filičević iAna Jurišić, 29. 9. 2012. kod franjevaca 31. Juraj Ožbolt i Antonija Plenković, 6. 10.2012. 32. Franko Žuvela i Ružica Fabijanić, 6. 10.2012. 33. Borivoj Šeman i Antonija Botica, 6.10.2012. 34. Dino Pavičić i Matea Kustura, 6.10. 2012. 35. Stjepan Trogrlić iDoris Lukić, 13.10. 2012. 36. Matej Perić iAna Petrić, 27. 10.2012. u Velom Grabiju 37. Prosper Gilve iAna Zovkić, 17.11. 2012.

Statistika 2008. - 2012.

GRADSKA KRONIKA

ea će mi Sabbioneta ...

RADSK /ur

3. rujna - 27. studenog 2012.

Jedna novitoda u foje govori da se obljetnica profeštala kako tuko, druga da ni. Pok da se vroćo optimizam, a svitu se

pari da je oti optimizam odovna od ovode porti ća. I to sve u iste foje! Onda ti bud pametan s ovima novitodima ... Nego, ako Vi, drogi ca štijete, imote koju svoju novitodu, a itili biste da bude ovode napišena, pošajte non dvi-tri rici na kruvenica@gmail.com. Jerbo mi ne arivorno sve vidit i cut. A za ovi broj smo većinu prinili iz Slobodne Dalmacije (SD) i portuna otok-hvar. com (OH), a cogod smo i somi složili. Guštojte, ako morete ...

11.9. Počela je škola! - U ponedjeljak 10. rujna počela je nova školska godina za osnovnoškolce, tjedan dana kasnije od drugih dijelova Hrvatske. Kroz sljedeće četiri godine 33 ovogodišnjih prvašića pratit će učiteljice Nada Jeličić i Sunčica Lakoš. Prigodni program dobrodošlice za prvašiće i njihove roditelje održali su učenici petih razreda. OŠ Hvar pohađa 287 učenika. Postoji i poseban razredni odjel za četvero učenika s posebnim potrebama, koji vode Lukrecija Lovrinčević i Sandra Barbarić. (OH)

16. 9. Izložba Hrvatska golubica. - Izložba "Hrvatska golubica" Zdenke Klarić Franičević bila je otvorena od 16. 9. do 1. 10. u "Zvijezdi mora". Na otvaranju je govorio fra Joakim Gregov. (OH)

18. 9. Conde Nast Traveller: Hvar 10. najotok svijeta. -Prema izboru čitatelja Conde Nast Travellera, jednog od vodećih svjetskih časopisa za putovanja, otok Hvar našao se na desetom mjestu, u elitnom društvu najboljih dvadeset najotoka svijeta, a iza nas bile su poznate destinacije poput Sardinije, Korzike, Kaprija, Kanarskih otoka i Havaja. Evo i poretka: 1. Sicilija, 2. Bali, 3. Maldivi, 4. grčki otoci, 5. Sejšeli, 6. Baleari, 7. Koh Samui, 8. Barbados, 9. St. Lucia i 10. Hvar. U kategoriji zemalja Hrvatska je na 20 mjestu -prvaje Italija, a slijede Francuska, SAD, Španjolska i Indija. (OH)

21. 9. Noćenja 16 tisuća manje nego lani. - TZ grada Hvara za prvih osam mjeseci (bez nautičara) bilježi 87.727 dolazaka gostiju, što je za 10 posto više u odnosu na isto razdoblje 2011. godine, a oni su ostvarili 398.604 noćenja (1 posto više). Što se tiče noćenja, na otoku je ostvareno 1.003.704 noćenja, što je čak 16.795 manje nego prošle godine. (SD)

~ •••••••••••••••••••••••••••• GRADSKA KRONIKA

22. 9. "Boje Hrvatske" u Lođi. - Izložba fotografa Ive Pervana "Boje Hrvatske" otvorena j e u Lođi u subotu, 22.9. Izložga je posvećena 400. obljetnici kazališta, a organizirala je OS "Hvar" u suradnji sa Gradom, povodom 5. skupa "Turistička kultura".

25. 9. Kids Day - Adio ljeto 2012. - ŠRC Gariful Kids Dayom obilježava kraj ljeta i najavu nadolazećeg turnira u malom nogometu ,,Adio ljeto" pa su opet na Pjacu sletjeli padobranci. Maskote junaka crtanih filmova igrale su se s djecom koja su mogla uživati i u face paintingu, dvorcu te darovima ŠRC-a Garifu1 koje je pomogao podijeliti i gradonačelnik. (OH)

27. 9. Bebić: Nema nikakvog sukoba interesa. - Jedan od kandidata za saborsko Povjerenstva za sukob interesa, Ivko Gavranić, inače načelnik hvarske policije, u razgovoru sa Šimom Lučinom, predsjednikom saborskog Odbora za izbor i imenovanja, spomenuo je svoje otočane: Ivu Milatića, pomoćnika ministra gospodarstva, i gradonačelnika Hvara Pjerina Bebića, u "kontekstu sukoba interesa". ,,Krivo sam citiran" tvrdi Gavranić i objašnjava: "Kad me je pitao za imena ostalih načelnika i gradonačelnika s Hvara, spomenuo sam, među ostalima, i Bebićevo ime, ali ne i to da sam zaprimio bilo kakvu pisanu prijavu o sukobu interesa u kojoj bi se on spominjao. Gospodi Bebiću i Milatiću ispričao sam se jer sam pogrešno citiran u medijima" .(SD)

27.9. -14.10. Dan grada Hvara- Sv. Stjepan. -Dana 27. 9. održalo se "I pješačenje može biti doprinos zajedništvu" (pješačenje do v Poljuna) uz voditeljicu prof. Leu Petrić, u organizaciji SS Hvar; 28. 9. u l7h bila je prijateljska rukometna utakmica između veterana RK "Hvara" i RK "Črnomelja", u 18h predavanje docenta Tade Tadića "Magnet dojke - novi pristup u dijagnostici" u organizaciji Crvenog križa i Vita Pharos u Lođi dok je u isto vrijeme u Arsenalu bila komedija "Zelene škure" Dramskog studija mladih, u 20h u Lođi otvorena je smotra "Turistička kultura" organizatora OŠ Hvar; 30. 9. u l8h Baletni studio Hvar organizirao je "Balet kroz klasični i suvremeni izražaj" u Arsenalu, u 19h počelo je treće Svjetsko prvenstvo u plojkama; na sam dan svetkovine 2. 10. od 8-l2h bila je akcija darivanja krvi u prostorima DVD Hvar, a u 20h Koncert klape Iskon ispred Lođe; 3. 10. u l7h održana je utakmica veterana Hajduka i NK Hvara, u 19h promovirani su knjiga "Ivan Gudelj - Hajdučka priča" i dokumentarac "Hajdukov ratni trofej" na katu Arsenala, u 2lh bio je na Pjaci koncert grupe Black coffe; 5. 10. u 20h održan je Glazbeno-scenski spektakl opereta"Splitski akvarel" u Arsenalu; 6. 10. u 10h bilaje Eko akcija čišćenja podmorja Ronilačkih klubova "Pelegrin",Hvar i ,,Mornar",Split; od 12. do 14. 10 bila je Otočka regata Hvar-Komiža-Hvar organizatora JK Reful. (OH)

29. 9. Devedeset godina dječjeg vrtića u Hvaru! -,,Baština za baštinu" simboličnije naslov 90. obljetnice Dječjeg vrtića u Hvaru, koja se održala u sklopu 9. dana otočkih dječjih vrtića županija Splitsko-Dalmatinske i Dubrovačko­

Neretvanske u organizaciji DV "V anđela Božitković" -Hvar, Grada Hvara, Odsjeka za predškolski odgoj i Centra za interdisciplinarne studije Mediteranea FF Sveučilišta u Splitu te Agencije za odgoj i obrazovanje - Zagreb. U četvrtak, 27. 9. u vrtiću je otvorena izložba fotografija i predstavljen Zbornik radova 9. Dana otočnih dječjih vrtića. Sljedeća dva dana u Lođije održavan skup koji je zaključen u subotu, 29.9., okruglim stolom. (OH)

•••••••••••••••••••••••••••• ~ GRADSKA KRONIKA

30.9. Izložba "Dodir anđela ... " - Povodom Dana grada u Villi Meneghello otvarena je 30. 9. u 20h izložba "Dodir anđela i ostalih krilatih stvorenja koja nas čuvaju, čude i plaše". Izložene su fotografije Ive Pervana iz bogate riznice božjih glasnika diljem Hrvatske, Hommage a fra Ambrosius Testen te izbor recentnih hrvatskih kipara i slikara uz otkrivanje skulpture "Anđeo na ljuljački" zagrebačko­bračkog kipara Petra Hranuellija. (OH)

30. 9. Postavljene oznake na povijesnim objektima. - Na hvarskim povijesnim objektima postavljene su tabele koje ukratko opisuju objekt, te navode osnovne povijesne značajke tog objekta. Za postavljanje je zaslužan je Grad Hvar. (OH)

1. 10. Memorijalnim turnirom Lukša Nezić završena proslava sv. Kuzme i Damjana. - Proslava Sv. Kuzme i Damjana, zaštitnika Velog Grablja, održavala se od 21.-29. 9. U Velom Grabiju održana je predstava ,,zelene škure" Dramskog studija mladih; otvorena izložba "U početku bijaše riječ" fra Marija Roka Marinova; igranje 8. turnir na male branke na kojemje pobijedio "Boeing 678"; održanaje skupština udruge Pjover, kao i koncert ,,za križem" Jelšonskih kantadurih ... Na sam dan Svetog Kuzme i Damjana bila je svečana misa i tradicionalna procesija, a navečer je održan ples uz grupu "Đir". Odigran je i 3. Memorijalni turnir Lukša Nezić, koji je drugu godinu zaredom osvojio NK Hvar, pobijedivši u fmalu NK Vrisnik. (OH)

1. 10. Dokumentarni film ,,400 godina hvarskog kazališta" na HTV-u. - ,,400 godina hvarskog kazališta" dokumentarni je film o prvom komunalnom kazalištu u Europi. O nastanku, velikoj rekonstrukciji i ponovnom pokretanju kazališta govore neki od najistaknutijih kroničara kazališnih i hvarskih zbivanja, te povjesničari umjetnosti, restauratori i akteri suvremenih kazališnih zbivanja. Filmje režirao Branko Schmidt. (OH)

1. 10. Budrović na proslavi Dana grada Hvara kritizirao Bebića. - Održanaje svečana sjednica Gradskog vijeća, ove godine bez dobitnika javnih priznanja, a zbog ostavke predsjednika Zorana Domančića vodio ju je potpredsjednik Rino Budrović, koji je rekao: "Od samoga početka ovoga saziva Gradskoga vijeća, gradonačelnik Bebić, u većoj ili manjoj mjeri, ne obnaša dužnost izvršnog tijela grada Hvara. Događalo se to čak i nakon ponovljenih zahijeva za izvršenje pojedinih zaključaka". Poteštat se pak pohvalio mnoštvom završenih i tek planiranih projekata, dodavši: ,,Naša želja nije da budemo 'celebrity grad', a još manje jedna velika diskoteka. Naš cilj je da budemo još uglednija svjetska turistička destinacija i grad ugodnog života." (SD)

~ •••••••••••••••••••••••••••• GRADSKA KRONIKA

2. 10. Bebić: Hvaru su nužni brodovi s gostima. -Povodom Dana Grada gradonačelnik je izjavio: ,,Kazalište je život, a život su ljudi. Zahvaljujem svima koji su nam pomogli u njegovu obnavljanju. Svima čestitam Dan grada i zahvaljujem na silnom strpljenju koje su pokazali tijekom njegove obnove. Jako sam sretan, i zbog toga što su građani Hvara sami sebi stvorili ugledan amaterski kazališni život, ali i poradi toga što smo počeli slaviti 400. obljetnicu kazališta." Dodao je da Hvar želi brodove i izjednačavanje otočnog statusa s onim koji imaju kopnene destinacije: "Samo u dva ovogodišnja ljetna tjedna dodatnom smo linijom, koju su platili Grad i Županija, prevezli J3.500 gostiju. Zato držimo da država treba omogućiti privatnim brodarima komercijalno brodarenje, a ne da isključiv monopol ima nesposobna uprava državnog brodara Jadrolinije" .

3. 10. Likovna kolonija gluhih umjetnika. - Hvar je ugostio 1. međunarodnu likovnu koloniju gluhih umjetnika od28. 9. do 3. 10. Radovi su bili izloženi u Zvijezdi mora.

4. 10. Obljetnica u sjeni besparice. - ,J[varsko kazalište slavi svoju 400. obljetnicu i to svjedoči o našoj kulturnoj povijesti, o četiri stoljeća kontinuiranog postojanja i, što je najvažnije, kazalištu koje je od početka bilo namijenjeno pučanima, dakle, ravnopravno okrenuto svim građanima, a ne samo vlasteli. Žao mi je što obnova kazališta nije u potpunosti dovršena iako se u sam prostor ulaže već više od deset godina, ali zato vjerujem da ćemo je u sljedeće dvije godine dovršiti, i to u autentičnom obliku" rekla j e ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja je zajedno s gradonačelnikom Bebićem, svečanim podizanjem kazališne zastave ispred Lođe označila početak obilježavanja obljetnice. Nazočila je predstavi Zelene škure i izvedbi slavljeničkog igrokaza Prikazanje muke osamljene stare dame u potrazi za kavalirima iliti prigode iz života jedne pozornice u Kazalištu. "Valjda je sada konačno svimajasno zašto sam se ja ovoga ljeta nekoliko puta kostimirao upravo u Semitecola, a zbog toga su me neki smatrali redikulom. Mnogi su 'tlačili' i zbog programa proslave premda smo je mi kao odgovorni ljudi na vrijeme uključili u proslavu Dana grada Hvara i blagdana sv. Stjepana, što je, naravno, uvjetovano isključivo financijskom situacijom" kazao je Bebić. (SD)

5. 10. Poštanska marka u čast jubileja. - U Arsenalu je svečano promovirana prigodna poštanska marka, koju je Hrvatska pošta izdala u povodu 400. obljetnice Hvarskog kazališta. Autor likovnog rješenja je Damir Fabijanić, a tiskana je u nakladi od 100.000 primjeraka. Promovirali su je Senka Klarić i Pjero Baranović iz HP, Nives Tomasović, ravnateljica MHB, gradonačelnik Hvara i splitsko­dalmatinski dožupan Visko Haladić. Vrijednost marke je 1,60 kuna. Tiskanje prigodne marke inicirao je MHB na sugestiju hvarskog filatelistaAndre Jeličića. (SD)

•••••••••••••••••••••••••••• ~ GRADSKA KRONIKA

6: 10. ~eset godina klape Galešnik. - Deset godina djelovanja klape "Galešnik" obilježeno je svečanim koncertom u Arsenalu, u subotu, 6. listopada. Uz slavljenike nastupili su i članovi bivše klape "For", kvartet "Stična" iz Ivančne Goric~ i ženska vokalna skupina "A Capella" iz Slovenije, te ZK "Bodulke". A evo i slavljenika: Mario Tudor, Zoran Sansović, Tomi Domančić, Jurko Petrić Božidat:, Balić, Željko Novak, Prošper Zaninović i Stjep~ Tudor. Cestitamo! (OH)

7.10. Fešta forske pulene. - 2. susret tradicijskih brodova Dalmacije organizirala je udruga Hvar metropola mora od 5. d~ 7. listopada. Brodovi su u Mandrać došli u petak, 5. 10., a sljedećeg dana u 10h isplovili su u "dva đira po hvarskom portu" pa u maloj regati do uvale Vinogradišće. Popodne je bilo predavanje dr.sc. Mladena Domazeta na temu ,,zamah u nestajanju - hvarski jedrenjaci u drugoj polovici 19. stoljeća". U nedjelju, 7. 10., u Uh brodove i posade na odlasku ispratila j e hvarska Gradska glazba. ( OH)

7.10. Prvenstvo u plivanju. - 4. prvenstvo grada Hvara u plivanju započelo j e u 11 h na plivalištu "Bonj" u organizaciji VKHvar i Sportske akademije Hvar.

8. 10. Optimizam se vraća u hvarski Arsenal. - Hvarsko kazalište, koje ove godine slavi svoj 400. rođendan, vraća se u život. ,,Riješen je najveći problem, statika zgrade. Napravljena je kompletna konstrukcijska sanacija, sređeni su i kameni zidovi, ojačani su lukovi, a pritom smo uspjeli sačuvati cjelovitost drvenih loža, te stropnih i zidnih oslika. Posla ima još podosta, 12 milijuna obećanih kuna s najviše instancije već imaju svoj namjenski put. Među ostalim, treba restaurirati lože, urediti unutrašnjost zgrade, opremiti je, napraviti instalacije... Arsenal će nam služiti kao polivalentna dvorana za 400 do 500 posjetitelja. Kazalište će u konačnici imati veliku dvoranu, joaje, vijećnicu za prijem gostiju, garderobu ... " ne kriju oduševljenje gradonačelnik i njegova suradnica Ita Pavičić. (SD)

8. 10. Deset godina Stelle Maris - promocija nosača zvuka. - Stella Maris završio je prvi nosač zvuka sniman u Franjevačko~. samostanu, svetonedijskoj crkvi i studiju Free For Radija (naklada 1000 kom.). Promocija je bila u Arsenalu, na koncertu ujedno posvećenom i desetogodišnjicizbora. Čestitamo! (OH)

10. 10. Srednja škola Hvar izvodi predstavu Otkucaji srca. - SŠ Hvar održala je scensko-glazbenu priredbu u klaustru Franjevačkog samostana, naziva "Otkucaji srca" pod vodstvom tajnice Margite Jurić. Ova priredbaje vezana za tradicionalni Dan obilježavanja sjećanja na Tonija Petrića, poginulog branitelj a.

11.10. Hvar je posjetio Peter MacNicol. - Peter MacNicol poznati glumac čiju je karijeru obilježila uloga pomal~ smotanog Johna Cagea u popularnoj seriji Ally McBeal, odmarao na Hvaru. (OH) Ovome dodajmo da je glumac sa suprugom bio na ružariju i misi u Katedrali 8. 10. - na ulazu su kupili dvije krunice kod Borisa kako bi mogli pratiti molitvu, a nakon mise blagoslovio im ihje župnik.

11.10. Hvarski kuhari na gastro olimpijadi u Erfurtu.­Mlade nade hvarske kulinarske scene - Igor Obradović ~i~o )'. ~oje To~ičić (Kod. Kapetana), Nikola Šeperica 1 ~on~.Bl~IC (Hotel R1V~) - sudjelovale su na tzv. kuharskoj ohmplJadi u Erfurtu, gdje se natjecalo ukupno 8000 kuhara iz cijelog svijeta. (OH)

!1. 10:. Sunčani cvijet za Hvar, nagrada preuzeta. -ZUP~IJSka nagradu Sunčani cvijet u Brelima u kategoriji 3-10 tIsuća stanovnika dobio je Hvar, iza kojeg su se našli Omiš i Supetar. Čestitamo!

13. 10. Dani kruha 2012. - U sklopu obilježavanja "Dana ~a" .. i h~arski. su mališani ispred Lođe roditeljima, pnJatelJIma 1 gostIma prodavali "kruhaste" proizvode. OŠ Hvar je dio ovogodišnjeg prihoda od prodaje namijenila udruzi "Bijeli štap" dok će dio biti utrošen za potrebe škole. (OH)

GRADSKA KRONIKA

15. 10. Munje, gromovi, opći potop! - U samo dva sata, 2-4h ujutro, palo je 55 litara kiše, popraćene jakom grmljavinom. "Brzace" na Pjaci fotografIrao je don Mili. Stradali su štandovi, trgovine, ugostiteljski objekti i neke kuće. (OH)

15. 10. Hraste i Kuzma umjetnici paradoksa u palači Milesi. - Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU te Hrvatska udruga likovnih umjetnika iz Splita domaćini su izložbe dvojice hvarsko-splitskih kipara, Kažimira Hraste i Kuzme Kovačića čiji je povod njihov nedavni izbor u članstvo u HAZU, u svojstvu člana suradnika. (SD)

24.10. Papin pozdrav hvarskim hodočasnicima. - Papa Benedikt XVI. pozdravio je na hrvatskom hrvatske hodočasnike okupljene na općoj audijenciji u Vatikanu: "Upućujem srdačan pozdrav svim hrvatskim hodočasnicima, a osobito vjernicima iz Hvara, kao i vjernicima iz Hrvatske katoličke misije uAachenu. Osnaženi u vjeri na grobovima apostola, svjedočite Božju ljubav svojim životom, ustrajnom molitvom te marljivim i poštenim radom. Hvaljen Isus iMarija!" (ika.hr)

24. 10. "Hvar zimi" u Trogiru. - U subotu, 20. 10., u Trogiru je otvorena izložba "Hvar zimi" koja je prošlog proljeća Hvaranima predstavila fotografIje s istoimenog natječaja (isto se planira i sljedeće godine).

26. 10. Talijanski restauratori u Hvaru. - Arhitektonski laboratorij LAIRA iz Padove predvodio je skupinu od 10 studenata iz tamošnje restauratorske škole DIEFFE na studijskom posjetu Hvaru 14.-26. 10. u organizaciji Zajednice Talijana grada Hvara, uz podršku Grada Hvara i pomoć pojedinih iznajmljivača Nakon prošlogodišnjeg snimanja i crtanja hvarske lože, ove godine su svoju pozornost usmjerili kuli sa satom, zapadnim gradskim vratima i gustimama. "Nadamo se, naravno uz suglasnost Konzervatorskog Ureda u Splitu, provesti kraju restauraciju hvarske Lože u 2013. godini, dok ćemo podacima koji smo prikupili tijekom ovog posjeta prijaviti novi projekt na natječaj Regije Veneto i time osigurati sredstva za daljnju restauraciju" kazao je voditelj Adelmo Lazzari. (hvar.hr)

1. 11. Zatvorena posljednja brijačnica. - Početkom

studenog u mirovinu je otišao posljednji hvarski brijač Zvonko Zijal, čime nestaje još jedan zanat na našem otoku.

9. 11. Blagoslovljeno 15 vitraja na župnoj crkvi u Milni. -Fra Joakim Jaki Gregov, župnik Mi1ne, izradio je 15 vitraja za svoju župnu crkvu sv. Teodora. Vitraje je o svetkovini mi1narskog zaštitnika, petak, 9. 11., blagoslovio biskup Slobodan Stambuk. SlobodnaDalmacija (od 11. 1 1.) prenosi i dio njegove propovijedi: "U vremenu kada naša Vlada šalje u Sabor prijedlog zakona po kojemu bi svećenik

ispovjednik bio dužan svjedočiti o onome što je čuo na svetoj ispovijedi, potrebno je reći da je taj prijedlog ili znak potpunoga nepoznavanja principa naših stavova u vezi svete ispovjedne tajne, ili je znak bezbožnog pristupa našim kršćanskim svetinjama. Ili možda misle da - kao što su ljudi inače vrlo prevrtljivi, a političari posebno(!) - da to isto treba učiniti i Katolička vjera kad je riječ o snažnoj praksi ispovjedne tajne! Gospodo u Saboru, dobro promislite! Većina vas je krštena, većina vas barem djelomično zna o čemuje riječ! Ne izazivajte buru i oluju!"

11. 11. Stella Maris u Prološcu. - Stella Maris u Prološcu je pjevala Mesijansku misu maestre Šurlin i druge pjesme preko mise, te su održali i koncert. Priliku su iskoristili i za razgledanje imotske krajine.

15. 11. "Otkucaji srca" i za Vukovar. - SŠ Hvar izvela je 15.11. u refektoriju franjevačkog samostana svoj program "Otkucaji srca" povodom Dana sjećanja na Vukovar. Predstavljen je i novi, 3. broj lista Porat.

•••••••••••••••••••••••••••• ~ GRADSKA KRONIKA

16. 11. Lijepa priča o malom radiju. - Kraj ove godine donio je FFR-u još jedno lijepo priznanje struke za kvalitetu cjelogodišnje proizvodnje programa. Stručna komisija Fonda za pluralizam je prijavljene emisije ocijenila sa ukupno 315 bodova, što je FFR plasirao na 43. mjesto od preko 150 radijskih postaja u Hrvatskoj koje mogu sudjelovati na natječaju. Ekipa od četvero uposlenih i dva vanjska suradnika nije, za razliku od drugih puno većih postaja, fizički bila u mogućnosti tijekom godine proizvoditi emisije za svih 10 kategorija natječaja, pa se FFR natjecao u njih 6. Zaista zanimljiv rezultat FFR bi postigao da se natječaj održavao u isključivo ovih 6 kategorija, a ne u FFR­u nedostižnih 10. Tada bi naš "moli forski radio" držao gordu 5. poziciju u Hrvatskoj, tek koji korak iza velikih Radio Varaždina, Radio Zadra, Radio Cvrčka te legendarnog zagrebačkog Radija 101, a prema mišljenju struke, bio bi i najbolje ocijenjeni radio u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Za ovako mali lokalni radio - više nego lijepa priča. (priopćio Joško Rosso)

27.11. Nagrada za životno djelo Dolores Kolumbić. - U Zagrebačkom kazalištu mladih na dodjeli nagrada Hrvatskog centra za dramski odgoj, nagrada za životno djelo pripala je Dolores Kolumbić. U njeno ime nagradu je preuzeo mladi hvarski glumac Jure Radnić. Čestitamo!

~ •••••••••••••••••••••••••••• GRADSKA KRONIKA

•••••••••••••••••••••••••••• " DENTJERE NA SUNCE KAZALO

Da $u Ad/im i.ertl oili Kmtll;:1~ Dtt$a pOViitl$( oi oi/a st/SVim clnzffačiia.

- Ost/ivili o.zj"ttou./w da v:is.z . .r:UJ p/J.1:J.Z~ a pt;/~Li oi l;:1J:J.1,Ju.

*** Pismo rociit;tl.fjimb sa

lr.ims.lrih pr~a .r:UJ pZtJ.rJirJ.z~

- Dragi rod.z(tl.fj.z: ~ skiitroju,/~ odLič.no'! Htl.f,uo.s0 jučtlr s/im i.r.J:Uto pMJ dom.io s/im

.nogu . .st-tlt1om.lJ.tl srroju.!

*** B(a HtJso .Mlfia:

- ~o t;i .Ftt(tJ skf;"tt? -.Ko pom.!

- rtJ.ko dooro?

- .MIl D4,~"i6ft"kipu( udari u draffo drrro.

2 UVODNIK

3 ŽUPNIKOVA BESIDA

7 ČUDESNA BOŽiĆNA SVJETLOST

8 "KAD DJEDOVI MARŠiRAJU"

9 TAMA ŽIVOTA I SVJETLO

KRISTOVA ROĐENJA

10 RIMSKO "JAČANJE VJERE"

HVARANA tJ "GODINI VJERE"

16 JEDNOSTAVNOST PUSTINJE

17 GDJE ĆE HVARANI NAKON SMRTI?

21 PRIJATELJI MISIJA

22 IZ PROŠLOSTI

26 TOMA TOMASINI, 18. HVARSKI BISKUP

29 CRKVA I SAMOSTAN SV. MARKA (1)

33 ZAPIS O MILOSRDNOM OTOKU (1)

37 HVARSKA GOŠĆA IDA VON DUERINGSFELD

41 IVAN MEŠTROVIĆ I HVAR

43 PRI I SAD

44 KANTUN OD SLIKIH BARBA IVOTA

46 HVAR U DOMOVINSKOM RATU (IV)

50 NOVI LIBRI

54 GLAZBA KAO IZRAZ IDENTITETA

57 90 GODINA DJEČJEG VRTIĆA U HVARU (II)

61 KOLIKO VRIJEDI HVAR?

65 TURIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI

68 ORŽOLONDA

70 GUSTIRNE, DIO DEVETI

72 SPlZA

76 POSEBNOSTI I BLAGODATI

PLODOVA MEDITERANA

78 ADASTRA

79 FOR I KOMIŽA

81 REAGIRANJA

82 IN MEMORIAM

84 ŽUPNA KRONIKA

91 GRADSKA KRONIKA

DENTJERE NA SUNCE