INDICE

LINGUISTICA SLAVA

Georg Holzer

Urslavische Wortlautungen II. Mit Beitrgen von Flo-

rian Wandl und Emanuel Klotz ........................................... 5-34

Salvatore Del Gaudio

Lucraino tra le lingue slave .............................................. 35-71

COMPARATISTICA SLAVA

Nemanja Radulovi

Slavia esoterica between East and West ......................... 73-102

LETTERATURA RUSSA

Adam Drozdek

Karamzin, a Spiritual Traveler ...................................... 103-127

,

, -

XIX- XX .: -

(. , . . . .

) ........................................................................ 129-152

(

) .......................... 153-170

FORMALISMO RUSSO

RIPENSAMENTI E PROSPETTIVE

Ornella Discacciati

A lezione dai formalisti. Nota introduttiva .................... 171-179

Viktor M. irmunskij

Biografia privata e pubblica dello scrittore ................... 181-203

RAPPORTI RUSSO-ITALIANI

.

-

80- 90- XVII ..................... 205-231

LETTERATURE SLAVE MERIDIONALI

Vuk-Tadija Barbari

Ranjinin lekcionar: klju za predesnaestostoljetne hr-

vatske lekcionare ........................................................... 233-264

Ana Bukvi

Povijesno-kritiki prikaz drame Janko Giuseppea Fer-

rari-Cupillija .................................................................. 265-282

Janja Jerkov

Il Dizionario dei Chazari come nodo del dire ............... 283-296

Amir Kapetanovi, Pavao Krmpoti

Najstarije hrvatske potvrde slavenskih apelativa (8.-11.

st.) .................................................................................. 297-313

Boko Knei

Da Sebenico un figlio vindice nel bronzo ascolta:

Nikola Tommaseo od knjievnog uzora do politike i-

kone ............................................................................... 315-340

Iva Kurelac

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije u dalmatinskoj

historiografiji 16. i poetka 17. stoljea ........................ 341-365

Sanela Muija

Ivo Andri e la lirica italiana antica .............................. 367-383

Lejla Naka

Fragmenti iz Monteprandona ........................................ 385-406

Luca Vaglio

Le traduzioni serbe di Rvf 1. Preliminari su Ivan V. La-

li sonettista e traduttore dei sonetti di Petrarca ............ 407-439

Josip Vukovi

Kritika evolucionistikih narativa o genezi starohr-

vatskih pasionskih prikazanja ........................................ 441-490

RECENSIONI, LIBRI PERVENUTI

Sante Graciotti, La Dalmazia e lAdriatico dei pellegrini vene-

ziani in Terrasanta (secoli XIV-XVI). Studio e testi. Con

unappendice di L. Lozzi Gallo. La Musa Tala Editrice, Li-

do di Venezia 2014 (Luca Vaglio) ............................................ 491-494

Marco Scarpa, Gregorio Palamas slavo. La tradizione manoscrit-

ta delle opere. Recensione dei codici. Biblion, Milano 2012

(Anna-Marija Totomanova) ....................................................... 494-506

Libri pervenuti. A cura di Mario Capaldo ........................................ 507-537

Ricerche slavistiche 13 (59) 2015: 341-365

IVA KURELAC

MODALITETI RECEPCIJE GLAGOLJAKE TRADICIJE

U DALMATINSKOJ HISTORIOGRAFIJI

16. I POETKA 17. STOLJEA

1. Uvod

Pitanju jezinog identiteta Slavena pripada vano mjesto u hrvatskoj

humanistikoj historiografiji.1 Tijekom renesanse, u okolnostima teri-

torijalne i politike razjedinjenosti hrvatskih zemalja, ono je zadobilo

dodatnu funkciju jednoga od kljunih elemenata samoidentifikacije

slavenskog stanovnitva te tumaenja njegovog porijekla i etnike au-

tohtonosti.2 Argumentacijske mogunosti postavki o jezinom identi-

tetu Slavena iroke su. Jezik je prije svega osnovni identifikacijski

element nacionalnog kolektiva, iz njega potom proizlazi teorija o je-

zinom jedinstvu Slavena koja nadalje funkcionira kao ishodite raz-

matranja ireg teritorijalnog odreenja ilirstva, odnosno slavenstva.3

Nastojanja hrvatskih humanista oko rjeavanja pitanja autorstva sla-

venskog jezika, pisma i bogosluja stoga su posve oekivana. Meu-

(1) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije Franje Glavinia, u: Zbornik

o Franji Glaviniu. Zagreb 1989, str. 237-245; Branimir Glavii, Hrvatski latini-

zam, u: Hrvatska i Europa: Srednji vijek i renesansa (XIII-XVI. stoljee), sv. 2. Ur.

Eduard Hercigonja. Zagreb 2000, str. 408-409.

(2) Tomislav Raukar, Hrvatska na razmeu XV. i XVI. stoljea, u: Senjski zbor-

nik, 17. Senj 1990, passim; Miroslav Kurelac, Hrvatski humanisti rane renesanse (Hr-

vatska i Ugarska predkorvinskog doba), Croatica Christiana Periodica, Zagreb,

19, 11 (1987), passim. O pojedinim aspektima renesanse u Slavena vidi vie u: Henrik

Birnbaum, Some Aspects of the Slavic Renaissance, u: On Medieval and Renaissance

Slavic Writing: Selected Essays. (Slavistic Printings and Reprintings, 266). The Ha-

gue 1974, str. 41-61.

(3) Ivo Banac, The Redivived Croatia of Pavao Ritter Vitezovi, u: Concepts of

Nationhood in Early Modern Eastern Europe. Eds. Ivo Banac and Frank E. Sysyn,

Cambridge, Massachussets, Ukrainian Studies, X (1987) 3-4, str. 497-499.

Iva Kurelac 342

tim, potreba razmatranja slavenskog jezinog identiteta u hrvatskoj se

humanistikoj historiografiji ne javlja de novo, nego je uvelike rezul-

tat jo uvijek prisutnog utjecaja hrvatske srednjovjekovne glagoljake

tradicije, odnosno jeronimskog i irilometodskog kulta, ali i postavki

sarmatske i talijanske renesansne historiografije.

Dalmatinska humanistika i ranonovovjekovna historiografija iz-

njedrila je nekoliko utjecajnih djela koja se meu ostalim dotiu pita-

nja autorstva slavenskog jezika, pisma i bogosluja: Oratio de origi-

ne successibusque Slavorum Vinka Pribojevia, Il Regno de gli Slavi

Mavra Orbinija, De Slovinis seu Sarmatis Fausta Vrania te neobjav-

ljeni rukopis De rebus Dalmaticis libri octo Dinka Zavorovia. Na

primjeru tih tekstova u radu e se analizirati kljuna obiljeja recep-

cije jeronimske i irilometodske tradicije u tradicionalnoj humani-

stikoj, kasnohumanistikoj i ranonovovjekovnoj, predkritikoj histo-

riografiji. Posebna pozornost posvetit e se nainu na koji uporaba po-

jedinih narativnih izvora utjecala na interpretaciju pitanja porijekla

slavenskog jezika, pisma i bogosluja, a ondje gdje za to postoje na-

znake, ispitat e se i meusobni utjecaji izmeu navedenih historio-

grafa. Time bi se dobio pregled evolucije recepcije jeronimske i iri-

lometodske tradicije u kljunim djelima dalmatinske historiografije,

nastalima u razdoblju od prve polovine 16. do poetka 17. stoljea te

bi se proirile dosadanje spoznaje o modalitetima recepcije hrvatske

glagoljake tradicije.

2. Glagoljaka tradicija i hrvatska renesansna historiografija

Nastojanja hrvatskih renesansnih historiografa oko dokazivanja autor-

stva slavenskog jezika, pisma i bogosluja dio su dugotrajnog, vie-

stoljetnog procesa, ukorijenjenog u razdoblju srednjega vijeka, u po-

ecima hrvatske pismenosti i glagoljatvu.4 U tom su smislu kultovi

(4) Miroslav Kurelac napominje da su na prijelazu iz srednjeg vijeka u renesansu

drutvo i Crkvu zahvatile temeljite promjene, no unato pojavi novih drutvenih, kul-

turnih i vjerskih obrazaca i utjecaja, u hrvatskih su humanista zamjetni napori u ou-

vanju onih elemenata hrvatske srednjovjekovne kulture koji u sebi sadre neki oblik

drevne slavenske individualnosti. Usp. Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije,

cit., str. 245. U ovome se radu najranije razdoblje hrvatske pismenosti nee detaljni-

je analizirati, stoga o tome vidi vie u: Radoslav Katii, Litterarum studia. Zagreb

2007, str. 414-422; Anica Nazor, Proimanje glagoljice i irilice na hrvatskom pro-

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 343

sv. Jeronima te sv. irila i Metodija za hrvatske humaniste imali oso-

bito vanu ulogu pri tumaenju jezinog identiteta Slavena. Obje su

se tradicije u srednjem vijeku proirile zahvaljujui djelovanju hrvat-

skih sveenika glagoljaa te su se usporedno odrale i tijekom rene-

sanse. Pozivanje na jeronimsku i irilometodsku tradiciju u prijelom-

nim je povijesno-politikim okolnostima 15. i 16. st. hrvatskim huma-

nistikim historiografima bilo podjednako vano u pogledu identifi-

kacije sa irim slavenskim okruenjem kao i u pogledu ouvanja je-

zinog i etnikog identiteta vlastitog naroda.5 Uz razmatranja o porije-

klu slavenskog pisma i jezika, objema je tradicijama jeronimskoj i

irilometodskoj zajedniko i pitanje autorstva prijevoda Biblije na

slavenski. U hrvatskoj renesansnoj historiografiji to pitanje zadrava

funkciju kljunog legitimacijskog argumenta pri definiranju slaven-

skog jezinog identiteta, temeljenog na ouvanju glagoljake tradicije,

osobito tradicije crkvenih knjiga pisanih hrvatskom redakcijom crkve-

noslavenskog jezika.6

Pripisivanje prijevoda Biblije na slavenski i izuma glagoljice irilu

i Metodiju dugog je vijeka, a potvrdu nalazi jo u hrvatskim glagolj-

skim kodeksima iz 14. st.7 Meutim, usporedo s glagoljskom tradi-

cijom jaao je i stav rimske Crkve, temeljem kojeg su solunska sveta

braa, iril i Metodije proglaeni hereticima, a njihovo je djelovanje

u pogledu irenja jezika i pisma osuivano, sve dok ga pape Stjepan

V. (885.) i Ivan X. (925.) nisu u potpunosti zabranili.8 Osudu izree-

storu, u: Hrvatska i Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 295-297; Stje-

pan Damjanovi, Hrvatski glagoljai i poetci hrvatskoga knjievnog jezika, u: Hr-

vatska i Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 269-279; Julia Verkholan-

tsev, The Slavic Letters of St. Jerome: the history of the legend and its legacy, or, how

the translator of the vulgate became an apostle of the Slavs. De Kalb 2014, str. 34-62.

(5) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije, cit., str. 245.

(6) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije, cit., str. 239, 245. Razdoblje

od poetka 12. st. nadalje u paleoslavistikoj se literaturi obino odreuje kao raz-

doblje crkvenoslavenskoga jezika npr. hrvatskoga tipa, ekoga tipa, ruskoga tipa, itd.

Hrvatski tip crkvenoslavenskoga jezika u upotrebi je od poetka 12. do druge polo-

vine 16. st. Usp. Eduard Hercigonja, Glagoljatvo i glagolizam, u: Hrvatska i Euro-

pa: Srednji vijek (VII-XII. stoljee), sv. 1. Ur. Ivan Supii. Zagreb 2000, str. 383.

(7) Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina moravske misije, Slovo, Za-

greb, 13 (1963), str. 36; Franjo anjek, Crkva i kranstvo. Zagreb 1988, str. 106-107.

(8) Usp. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Ur. Marko

Iva Kurelac 344

nu na sveanoj sinodi svih prelata Dalmacije i Hrvatske, kojom je o-

dlueno da se bogosluje nipoto ne smije obavljati na slavenskom je-

ziku, ime je neki heretik Metodije silno natetio katolikoj vjeri,

itamo i kod splitskog arhiakona Tome.9 Nakon osude irilova i

Metodijeva djelovanja od strane rimske Crkve, bilo je oekivano da

e hrvatski glagoljai, u strahu da ih se ne proglasi hereticima, poe-

ti naputati to uenje. S druge strane, u elji da slavenskom jeziku i

glagoljskom pismu osiguraju primjeren vjerski kredibilitet koji bi bio

bezrezervno prihvaen i od strane crkvene hijerarhije, hrvatski su gla-

goljai bili primorani na drugi nain dokazivati svetost pronalazaa

slavenskog pisma. U tu su svrhu glagoljai valjan argument pronali

u legendi o sv. Jeronimu, kojom su s jedne strane liturgijskoj upora-

bi glagoljskog pisma i slavenskog jezika osigurali potreban legitimi-

tet, a s druge su strane pokuali afirmirati Jeronima kao Dalmatinca,

odnosno Slavena porijeklom. Glagoljaka je tradicija, stoga, najza-

slunija i za irenje jeronimskog kulta, temeljenog na postavci da je

sv. Jeronim porijeklom Slaven i izumitelj posebnog pisma glagolji-

ce te je prvi na slavenski jezik preveo Bibliju.10 U crkvenim je kru-

govima taj potez glagoljaa razmjerno rano dobio odobrenje Rima, o

emu svjedoi pismo pape Inocenta IV. od 29. oujka 1248., upueno

senjskom biskupu Filipu, kojim mu je zajamena uporaba glagolji-

ce.11

Kostreni, sv. I. Zagreb 1967, d. 22, str. 28-30, (dalje: CD); Vjekoslav tefani, Ti-

suu i sto godina, str. 34; Eduard Hercigonja, Glagoljatvo i glagolizam, cit., str.

378; Franoise Waquet, Latin or the Empire of a Sign. Prijevod: John Howe. London

2001, str. 42.

(9) Inter que siquidem hoc firmatum est et statutum, ut nullus de cetero in lingua

Sclauonica presumeret diuina misteria celebrare, nisi tantum in Latina et Greca, nec

aliquis eiusdem lingue promoueretur ad sacros. Dicebant enim, Goticas litteras a quo-

dam Methodio heretico fuisse repertas, qui multa contra catholice fidei normam in

eadem Sclauonica lingua mentiendo conscripsit. Quam ob rem diuino iudicio repen-

tina dicitur morte fuisse dampnatus, Toma Arhiakon, Historia Salonitana: Po-

vijest salonitanskih i splitskih prvosveenika. Predgovor, prijevod i kritiki aparat:

Olga Peri, komentar: Mirjana Matijevi Sokol, uvodna studija: Radoslav Katii.

Knjievni krug, Split 2003, str. 70-71.

(10) Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 34-35.

(11) Franjo anjek, Crkva i kranstvo, cit., str. 104-106; Franjo anjek, Josip

Tandari, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60-1416.) profesor Sorbonne, pisac kanonik

i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, VIII,

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 345

Pod utjecajem glagoljake tradicije, legenda o sv. Jeronimu kao

tvorcu slavenskog jezika, pisma i bogosluja kasnije je, tijekom rene-

sanse, za dalmatinske historiografe prerasla u vaan argument za do-

kazivanje jezinog jedinstva slavenskog naroda na podruju hrvatskih

zemalja, a usto je trebala dokazati da je slavenski jezik u Dalmaciji

bio u uporabi i prije doseljenja Slavena na to podruje.12 Ta se ideja

u sklopu tipine humanistike prakse antikizacije uklopila i u popular-

na teoretiziranja o autohtonosti slavenskog stanovnitva na podruju

hrvatskih zemalja te u razmatranja o porijeklu njihova jezika, pisma

i bogosluja.

3. Tradicionalna humanistika historiografija i glagoljaka tradicija:

Vinko Pribojevi i Mavro Orbini

Raznoliki modaliteti recepcije jeronimske i irilometodske tradicije,

prisutni u historiografskim djelima hrvatskih humanista, ubrajaju se

meu kljune imbenike na kojima se dijelom temelji konstruiranje

protonacionalnog identiteta. Usto, oni dokazuju da su glagoljake po-

stavke o porijeklu slavenskog jezika, pisma i bogosluja zadrale au-

toritet i nakon srednjeg vijeka, svjedoei istodobno o dubokoj uko-

rijenjenosti glagoljake tradicije u hrvatskoj tradicionalnoj humani-

stikoj historiografiji. Na primjeru dvaju kljunih djela dalmatinske

tradicionalne humanistike historiografije (Vinko Pribojevi i Mavro

Orbini) razmotrit emo najvanija obiljeja interpretacije pitanja au-

torstva slavenskog jezika, pisma i bogosluja.

13 (1984), str. 7; Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Sclavonia est littera

specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Ieronimo asserentes, eam obser-

vant in divinis officiis celebrandis. [] Nos igitur attendentes, quod sermo rei et non

res est sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus, ubi de consuetudi-

ne observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur,

auctoritate presentium concedimus postulatam, CD IV. Ur. Tadija Smiiklas. Za-

greb 1906, d. 307, str. 343.

(12) Jeronimsku su tradiciju s vremenom prigrlili brojni istaknuti hrvatski huma-

nisti, meu njima Nikola Modruki, Vinko Pribojevi, Juraj igori, Toma Niger,

Petar Zorani, Mavro Orbini i drugi. Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina,

cit., str. 40; Josip Bratuli, Il poeta Marko Maruli e la tradizione glagolitica in Cro-

azia, Colloquia Maruliana, Split, IX (2000), str. 234; Miroslav Kurelac, Historio-

grafske koncepcije, cit., str. 260, bilj. 74.

Iva Kurelac 346

Zaetnik panslavistike ideje meu hrvatskim humanistima, hvar-

ski dominikanac Vinko Pribojevi, u znamenito je djelo Oratio de o-

rigine successibusque Slavorum uz razmatranja o slavenskom i ilir-

skom porijeklu Dalmatinaca oekivano uvrstio i teze o porijeklu nji-

hova jezika, pisma i bogosluja. Za njega je iril neosporno autor pis-

ma kojim se slue Slaveni (odnosno Moski), no Pribojevi ne kae

izriito je li rije o irilici ili o glagoljici. Prema Pibojeviu, meu na-

rodima Moska u uporabi je bio iskljuivo slavenski jezik, a u vjerskim

i svjetovnim poslovima Moski su se sluili dalmatinskim govorom.

Usporedo s irilometodskom tradicijom Pribojevi prihvaa u hrvat-

skih humanista uvrijeenu postavku hrvatskih glagoljaa o Jeronimu

Dalmatincu, autoru novoga pisma (noua literarum elementa com-

mentus est), jezika (id nouum idioma) i katolikog bogosluja.13 Pri-

bojevievu tvrdnju o irilovu autorstvu slavenskog pisma (Cyrillus

auctor esse dicitur) mogue je promatrati u svjetlu utjecaja Maruli-

eve redakcije Ljetopisa popa Dukljanina koji se namee zbog do-

bro znanog autoriteta tog izvora meu hrvatskim renesansnim histo-

riografima te moemo pretpostaviti da Pribojevi, piui o irilu, pa-

rafrazira dio Regum Delmati atque Croati gesta o Konstantinu kao

autoru prijevoda Biblije i bogosluja na slavenski.14

Pribojevieva uporaba narativnih izvora talijanske humanistike

historiografije te interpretacija ondje iznesenih stavova o porijeklu

slavenskog jezika, pisma i bogosluja podreena je postavkama hrvat-

ske humanistike historiografije. Hvarski dominikanac prilagoava i-

njenice iz djela talijanskih renesansnih kroniara opeprihvaenoj kon-

strukciji hrvatske humanistike historiografije o Jeronimovom slaven-

skom porijeklu. Pozivajui se, primjerice, na Marka Antonija Sabelli-

ca, Pribojevi pie da je Dalmatinac Jeronim autor slavenskog jezika,

(13) Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena. (Prev. Veljko Gortan i Pavao

Knezovi; prir. Miroslav Kurelac). Zagreb 1997, str. 65-66 i 80-81.

(14) Vir igitur sanctissimus Constantius, cum interim ex pontificis autoritate pre-

sbyteros ordinasset, Vetus Nouumque instrumentum ex Grco in linguam Slauam

transtulisset et eiusdem lingu missam composuisset credentesque in fide confirmas-

set, Romam profectus est iussis apostolicis id poscentibus, Regum Delmati atque

Croati gesta a Marco Marulo Spalatensi patritio Latinitate donata. Priredio: Neven

Jovanovi, Colloquia Maruliana, Split, XVIII (2009), str. 41 (dalje: RDCG); Miro-

slav Kurelac, Hrvatska historiografija, u: Hrvatska i Europa: Barok i prosvjetitelj-

stvo (XVII-XVIII. stoljee), sv. 3. Ur. Ivan Golub. Zagreb 2003, str. 301.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 347

pisma i bogosluja, premda u Sabellicovu Enneades ab orbe condito

izriito stoji da je Jeronim Talijan iz Istre (uirum plane Italicum et

non alienigenam fuisse constat).15 Talijanski kroniar usto donosi kri-

tiku teze o Jeronimovom slavenskom porijeklu (atque uoluit uideri

fuisse alienigenam: irridemus maiorem melioremque), o njegovom

poznavanju slavenskog jezika, a samim time i njegova autorstva sla-

venskog pisma i bogosluja, to Pribojevi, slijedei panslavistiku

agendu o Jeronimu Slavenu, posve isputa.16 U djelu De origine suc-

cessibusque Slavorum mijea se jeronimska i irilometodska tradicija.

Pribojevi se svojim tezama o jezinom identitetu Slavena dijelom

naslanja na hrvatsku srednjovjekovnu glagoljaku tradiciju te su one

takoer velikim dijelom rezultat autorovog selektivnog preuzimanja

i subjektivnog tumaenja podataka iz narativnih izvora hrvatske sred-

njovjekovne i talijanske renesansne historiografije.

Unato tome, Pribojevieve su teze o porijeklu slavenskog jezika,

pisma i bogosluja zadrale status autoritativnog uzora i na prijelazu

iz kasne renesanse u ranonovovjekovlje. Djelo Il Regno de gli Slavi

dubrovakog benediktinca Mavra Orbinija dobar je primjer da je i

poetkom 17. st. jo uvijek dominantan utjecaj uvrijeenih postavki

tradicionalne humanistike historiografije, osobito Pribojevievog pan-

(15) Is enim, ut patrium idioma (Sabellico teste) illustraret, noua literarum ele-

menta commentus est, quibus in sacris et prophanis rebus regionis accole nostra tem-

pestate utuntur, V. Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena, cit., str. 80-81; Strido-

nem oppidum gloriosi Hieronymi patria in Italia, Marcus Antonius Sabellicus,

Enneades ab orbe condito. Venetiis 1498, f. 110v.

(16) Videmus uero multos in eam de qua diximus opinionem ductos fuisse ut cre-

deret beatum Hieronymum dalmatam fuisse; qa litteras illis adinuenerit composuerit-

que a latinis graecisque diuersas; qua sint postea appelatae sclauonicae a sclauoni-

bus germaniae olim populis quos nunc appellant Boemos: [] et semper postea si-

cut nunc quoque fit Sclauonia est dicta et quidem non solum eas predictis compo-

suit: deditque sclauonicas litteras: sed officium quoque diuinum quo catholici utun-

tur christiani ex graeco in id nouum idioma traduxit: quod gloriosus pontifex Euge-

nius quartus per nostras manus illis confirmauit. [] Illis uero qui pertinaces con-

tenderent beatum Hieronymum si in patria sua idiomate ab Italico penitus alieno usus

fuit et suos contribules histros uti docuit: atque uoluit uideri fuisse alienigenam: irri-

demus maiorem melioremque; quoad sit histria parte esse Italiae calabriam atque bru-

tios, quibusque in regionibus sine controuersia Italicis et semper antea uiguit et nunc

quoque uiget germanicae linguae usus, Marcus Antonius Sabellicus, Enneades ab

orbe condito, cit., ff. 110v-111r.

Iva Kurelac 348

slavizma.17 Orbinijeva interpretacija jezinih pitanja nije liena niti

snano prisutnog autoriteta hrvatskih srednjovjekovnih kronika, kon-

kretno Ljetopisa popa Dukljanina te utjecaja sarmatske i talijanske

humanistike historiografije. Za razliku od Pribojevia, dubrovaki

historiograf transparentno preuzima tekst Regum Delmati atque Cro-

ati gesta, donosei u formi opsenog poglavlja o povijesti kraljeva

Dalmacije talijansku redakciju teksta Ljetopisa (Storia de R di Dal-

matia).

Utjecaj hrvatske glagoljake tradicije te Pribojevieva De origine

successibusque Slavorum kod dubrovakog je historiografa zamjetan

utoliko to on ideju o kontinuitetu i autohtonosti slavenskog stanov-

nitva na podruju hrvatskih zemalja takoer potkrjepljuje tezom o Je-

ronimu Slavenu. Jeronimski je kult, odnosno teza o Jeronimu kao pre-

voditelju Svetog pisma na slavenski, za dubrovakog historiografa

meu ostalim kljuan dokaz da se u Dalmaciji slavenskim jezikom

govorilo i prije doseljenja Slavena.18 Meutim, i Orbini poput Priboje-

via mijea jeronimski i irilometodski kult. Poistovjeujui likove

solunske brae, Orbini tvrdi da je Metod Filozof, kasnije zvan iril,

pokrstio Slavene, pri emu je zamijenio osobe irila (Konstantina Fi-

lozofa) i Metoda.19 Prihvaajui podjednako irilometodsku tradiciju,

dubrovaki benediktinac pod utjecajem sarmatske i talijanske huma-

nistike historiografije, djela Historia Bohemica Johannesa Dubraviu-

sa i De Bohemorum origine pape Pija II., irilu pripisuje autorstvo

slavenskog bogosluja te prijevoda Starog i Novog zavjeta na slaven-

ski jezik.20 Rije je zapravo o Orbinijevoj modifikaciji opisa morav-

(17) O tome vidi vie u: Giovanna Brogi Bercoff, Il Pribevo e il Regno degli Slavi

di Mauro Orbini, Ricerche slavistiche, Roma, XXII-XXIII (1975-1976), passim.

(18) Ancora v vn altra cosa, con la quale si proua, che questa lingua sia stata

in Dalmatia prima, che vi apparissero gli Slaui; cio la traduttione della Sacra Scrit-

tura, che fece S. Girolamo Dottore della santa Madre Chiesa nella lingua Slaua a Dal-

matini [], Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni.

Pesaro 1601, p. 173.

(19) I quali diuenuti Christiani sotto Suetopelech, (comelo chiamano gli Scrit-

tori Latini) Sferopilo loro R, che f conuertito alla fede di Christo da Metodio Filo-

sofo, che f poi detto Cirillo [], Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi, cit., p. 32.

(20) Narrano giouanni Dubrauio, et Enea Siluio, che gli Slaui, i quali da Cirillo

fuorno conuertiti alla fede di Christo, et i quali egli ha ueue tradotto nell lingua lo-

ro Slaua il vechio, et il nuouo testamento, vollonon che la messa, e i diuini vffitij fus-

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 349

ske misije solunske brae.21 Takvo tumaenje jeronimske i irilome-

todske tradicije svjedoi o tome da je i koncem renesanse utjecaj sred-

njovjekovnih narativnih izvora, hrvatske tradicionalne humanistike

historiografije i panslavizma jo uvijek dominantan.

4. Kasnohumanistika i ranonovovjekovna historiografija i glagolja-

ka tradicija: Dinko Zavorovi i Faust Vrani

U skladu s kanonima hrvatske humanistike historiografije u neobjav-

ljenom djelu De rebus Dalmaticis libri octo (1602.) ibenskog huma-

nista i povjesniara Dinka Zavorovia razmatra se pitanje jezinog

identiteta slavenskog stanovnitva u Dalmaciji.22 Unato neospornoj

vanosti tog teksta za hrvatsku kasnohumanistiku historiografiju,

zbog njegove nedovoljne istraenosti znanstvene su spoznaje o Zavo-

rovievoj interpretaciji jeronimske i irilometodske tradicije ostale ne-

potpune ili su posve izostale te e se stoga ovdje analizirati.

Djelo De rebus Dalmaticis u mnogoemu je prekretnica u odnosu

na tradicionalnu humanistiku historiografiju, no istodobno je vana

poveznica izmeu dvaju historiografskih pristupa tradicionalnog hu-

manistikog i ranonovovjekovnog, kritikog kakav e u 17. st. zai-

vjeti s Ivanom Luiem Luciusom. Zavorovieva su razmatranja o po-

rijeklu slavenskog jezika, pisma i bogosluja formalno pod utjecajem

glagoljake tradicije, srednjovjekovnih i renesansnih narativnih izvo-

ra, u emu prepoznajemo dodirne toke s hrvatskom tradicionalnom

humanistikom historiografijom. Uzimajui s druge strane u obzir

predznak predkritikog historigrafskog pristupa, svojstven Zavorovi-

sero detti, e celebrati nella lor propria lingua, Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi,

cit., p. 46.

(21) Ibi Boiemi Methudium adoriurunt, ab ipso exigentes, ne sermone Latino,

quem non intelligerent, sed Boiemo sibi vsitato sacra et sacramenta perageret, Io.

Dvbravii Olomvzensis Episcopi Historia Bohemica. Basilea 1575, p. 31; Methodius

in Bohemia aliquamdiu moram traxit: deinde Romam se contulit, vbi fratrem suum

Cyrillum comperit: qui baptizato quondam Suatocopio, Morauia Christiana sacra cre-

diderat, multasque alias Sclauorum gentes ad fidem Christi conuertat: Referunt Cy-

rillum cum Romae ageret, Romano pontifici supplicasse, vt Sclauorum lingua, eius

gentis hominiius quam baptizauerat, rem diuinam faciens vti posset, Aeneae Silvii

Senensis De Bohemorum origine. Salingiaci 1538, p. 27.

(22) U radu je koriten prijepis Zavorovieva djela De rebus Dalmaticis libri octo

iz Biblioteke Marciana u Veneciji, signatura: Cl. X. Cod. XL-3652 (dalje: M).

Iva Kurelac 350

evom radu, preostaje ispitati koliko se i u emu njegova interpreta-

cija pitanja porijekla slavenskog jezika, pisma i bogosluja razlikuje

od stavova tradicionalne humanistike historiografije.23

O utjecaju tradicionalne humanistike historiografije u djelu De

rebus Dalmaticis moemo govoriti i na razini nomenklature. Pri kon-

struiranju postavki o jezinom i etnikom identitetu Slavena Zavoro-

vi preuzima posebnu humanistiko-arhaistiku terminologiju, kakva

je u uporabi jo od sredine 15. st., otkad je meu hrvatskim humani-

stima, uz hrvatsko i slavensko nazivlje, zamjetan porast uporabe ter-

mina ilirski i dalmatinski.24 Rabei usporedo ilirsku i slavensku no-

menklaturu Zavorovi razmatra teritorijalnu rasprostranjenost Ilira,

identificirajui ih sa Slavenima te na taj nain, u skladu s postulatima

hrvatske tradicionalne humanistike historiografije, nastoji dokazati

kontinuitet slavenskog, odnosno hrvatskog stanovnitva na podruju

Dalmacije razumijevajui ga kao punopravnog batinika antike tradi-

cije.25 U kontekstu razmatranja jezinih pitanja, primjerice uporabe

vernakulara u 16. st. u Dalmaciji, ibenski historiograf za hrvatski je-

zik rabi sintagmu idioma Slovinum u emu se oituje utjecaj irilo-

metodske knjievne tradicije hrvatskih glagoljaa.26 Istiui nadalje

vanost uporabe slavenskog, odnosno narodnog hrvatskog jezika u

svakodnevici, meu iteljima dalmatinskog priobalja (qui maritima

Dalmatiae incolemus loca), Zavorovi jeziku pridaje funkciju klju-

nog identifikacijskog imbenika protonacionalnog identiteta, uspos-

tavljajui time izravnu vezu izmeu uporabe slavenskog jezika i sla-

venskog etnikog identiteta Dalmata:

I testantur etiam Romanos Dalmatiam incoluisse. Qui Dalmatas ad

suos mores sermonemque attraxere, (inscriptiones quae in diversis

(23) O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Poeci kritike historiografije u djelu De

rebus Dalmaticis Dinka Zavorovia. Doktorska disertacija. Zagreb 2010, passim.

(24) Usp. Miroslav Kurelac, Hrvatska historiografija, cit., str. 301.

(25) Bruna Kunti Makvi, Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod

dalmatinskih pisaca XVI i XVII stoljea, iva antika, Skopje, 34 (1984) 1-2, pas-

sim; usp. M, f. 1r.

(26) Radoslav Katii istie da se zamjenjivost naziva slovnski i hrvatski, svoj-

stvena glagoljakoj crkvenoj knjievnosti, u svjetovnoj knjievnosti javlja upravo u

razdoblju renesanse, kada se osim za jezik, poinje rabiti i za narod, Radoslav Kati-

i, Slovnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske knjievnosti, Jezik,

Zagreb, 36 (1989) 4, str. 98-103.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 351

Dalmatiae locis usque in hodiernum cernuntur) prout tempestate hac

ob assiduam cum Venetis consuetudinem, qui Itali sunt et in nobis,

qui maritima Dalmatiae incolemus loca, imperium habent, ad illorum

mores potius quam Slovinorum inclinamus et iccirco nominibus Ita-

licis et quasi residuo sermonis utimur, nisi quod in privatis domibus,

cum pueris, mulierculis et plebeis, et vix Slovino nostro idiomate lo-

quimur, cognomina vero Slovina quae in dich desinunt Italos imitan-

tes in aliis syllabis permutare conantes detorquemus, corporum no-

strorum indumenta comuniter Italica sunt et ideo ob obedientiam,

quam Venetis debemus, et Italicos mores quos imbibimus, Itali a fini-

timis nostris (quamvis falso) appelati sumus. (M, ff. 19v-20r)

Zavorovieva je tvrdnja vaan dokaz tomu da je meu pojedinim

pripadnicima dalmatinske kasnorenesansne intelektualne elite postoja-

la posve jasno definirana potreba za samoodreenjem prema aktual-

nim vanjskopolitikim imbenicima (u ovom sluaju prema Mleta-

koj Republici), ali i izraena svijest o pripadnosti slavenskom etnosu

na podruju Dalmacije. Zavorovieva kritika viestoljetnih romanskih,

a potom i italskih drutveno-politikih i kulturolokih utjecaja na sla-

vensko stanovnitvo u Dalmaciji, koji su meu ostalim rezultirali po-

tiskivanjem slavenskog, odnosno hrvatskog jezika iz svakodnevne

uporabe, kljuan je dokaz da je meu pojedinim pripadnicima dalma-

tinske kasnorenesansne intelektualne elite jezik zadobio funkciju va-

nog imbenika pri konstruiranju etnikog identiteta slavenskog sta-

novnitva na podruju Dalmacije.27

(27) Zavorovieva kritika iz navedenog odlomka djela De rebus Dalmaticis do-

vodi u pitanje jednu od suvremenih historiografskih teza koja negira povezanost je-

zika i etnikog identiteta stanovnitva u ranonovovjekovnoj Dalmaciji, polazei od

postavke da je takav koncept ponajprije rezultat pogrene interpretacije suvremenih,

nacionalistiki orijetiranih hrvatskih historiografa. Autor teze Eric R. Dursteller, po-

zivajui se iskljuivo na talijanske renesansne historiografe (F. Sansovino i G. Giu-

stiniano), tvrdi da na podruju dalmatinskog priobalja tijekom ranog novog vijeka

niti jedan jezik nije imao prevlast te da jezik oito nije funkcionirao kao oznaka i-

dentiteta. Usp.: By the early modern period, officials and travelers in the region re-

gularly commented on the mixed linguistic reality: Francesco Sansovino reported in

1607 that in the towns every young man ordinarily knows the Italian language,

which they call Franco. Giovanbattista Giustinian simiraly noted that in Pirano (Pi-

ran), Zara, Sebenico, Trau (Trogir) and Spalato, all the citizens speak lingua fran-

ca, by which he meant Italian, or colonial Venetian. It was common among se-

veral generations of Croatian nationalist historians to attribute this situation to an ex-

Iva Kurelac 352

Znatan dio tree knjige djela De rebus Dalmaticis posveen je pi-

tanju porijekla i doseljenja Slavena na istonu obalu Jadrana te po-

stanku njihova jezika, pisma i bogosluja, pri emu ibenski historio-

graf naputa neke od kljunih stavova tradicionalne humanistike hi-

storiografije, u emu se u konanici i oituju naznake predkritike hi-

storiografije. Rije je prije svega o Zavorovievoj kritici dijela glago-

ljake tradicije, konkretno jeronimskog kulta, potom autoriteta Maru-

lieve redakcije Hrvatske kronike, a time i stavova tradicionalne hu-

manistike historiografije o jezinom identitetu Slavena.

Preuzimajui opsene dijelove iz Marulieva Regum Delmati at-

que Croati gesta28 Zavorovi pie o doseljenju Slavena u Dalmaciju,

o njihovom pokrtavanju te o porijeklu slavenskog, jezika, pisma i bo-

gosluja.29 Prema tom izvoru, ueni je Konstantin pokrstio Slavene,

uz odobrenje pape Stjepana zaredio sveenike te je s grkog na sla-

venski jezik preveo Stari i Novi zavjet, priredivi Slavenima na tom

jeziku i bogosluje.30 Zavorovi parafrazira taj dio Marulieva teksta

unosei odreene intervencije:

plicit Venetian policy of linguistic colonialism, which included establishing Italian

language schools, ant that had as it express objective the underminig of the indige-

nous language. In fact, the exact opposite was true: as a growing body of scholarship

has shown, during the medieval and early modern eras, the linguistic environment of

coastal Dalmatia (and to a lesser degree the interior as well) was rich and diverse. In

this environment no single language predominated, and language clearly did not func-

tion as a marker of identity in any way that approximated notions that would develop

in the age of nationalism, Eric R. Dursteler, Language and identity in early modern

Mediterranean, u: Mediterranean identities in the premodern era: Entrepts, Islands,

Empires. Eds. John Watkins et al. Farnham - Burlington 2014, str. 38-39.

(28) Usp. M, ff. 45r-55r.; RDCG, passim; Neven Jovanovi, Rukopisi Regum Del-

mati atque Croati gesta, Colloquia Maruliana, Split, XVIII (2009), str. 9, 12,

18-19. Temeljem usporedbe Zavorovieve parafraze Regum Delmati atque Croati

gesta i kritikog izdanja tog djela, pretpostavljamo da je ibenski povjesniar imao

pristup nekome od starijih prijepisa tog Marulieva djela, nastalom prije 1608, i to

iz grane kojoj pripada beogradski kodeks. O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Regum

Dalmatiae atque Croatiae gesta Marka Marulia u djelu De rebus Dalmaticis Dinka

Zavorovia, Colloquia Maruliana, Split, XX (2011), str. 309.

(29) Vjekoslav tefani parafrazirao je dijelove prijepisa Zavorovieva rukopisa

De rebus Dalmaticis iz Arhiva HAZU (signatura: I c 44) o porijeklu slavenskog jezi-

ka, pisma i bogosluja, usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 38-39.

(30) Usp. Erat tunc summus ecclesi Roman pontifex Stephanus, qui cum miri-

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 353

Constantius relicta Bulgaria in Dalmatiam ad Budimerium venit cu-

ius doctrina et predicatione Budimerius Christi fidem cum tota Slovi-

norum gente sibi subdita amplexatus est. Quod anno salutis octogen-

tesimo octuagesimo occurisse scribunt. Adrianus, Ecclesiae Romanae

pontifex, cum mirifica Constantii opera audisset videre illum cupiens,

ut ad se veniret per litteras petiit. Vir igitur Sanctus Constantius cum

interim presbiteros ordinasse, Vetus Novumque Testamentum e Grae-

co in linguam Slovinam transtulisset, et eiusdem linguae missam com-

posuisset, credentesque in fide confirmasset. (M, ff. 55r)

U citatu razaznajemo dvije Zavorovieve intervencije: prvo, rije

je o umetanju podatka temeljenog na neimenovanim narativnim izvo-

rima (scribunt), o Konstantinovom dolasku iz Bugarske u Dalmaciju

880. godine, o emu kod Marulia nema spomena. Drugo, ime pape

Stjepana zamijenjeno je imenom pape Hadrijana koji je svetoj brai

dopustio uporabu slavenske liturgije.31 Poznavajui Zavorovievu hi-

storiografsku agendu temeljenu na kasnohumanistikoj kritici sred-

njovjekovnih izvora i tradicionalne humanistike historiografije, redi-

giranje teksta Regum Delmati atque Croati gesta u skladu je s me-

todolokim pristupom ibenskog historiografa.32 Zavorovieva tvrd-

nja o Konstantinovom boravku u Dalmaciji krajem 9. st. netona je,

no vremenski se okvir poklapa s injenicom da su ba otprilike u to

doba (oko 882.) solunska braa doista i dovrila prijevod Svetog pis-

ma na glagoljicu koji su Hrvati u procesu pokrtavanja bili prihvatili

zajedno s Jeronimovim prijevodom Biblije na latinski (Vulgata).33 U

skladu s time moemo pretpostaviti da je Zavorovi intervenirajui

u Maruliev tekst elio plasirati tezu o tome da su Slaveni u Dalma-

fica Constantii opera audisset, uidere illum cupiens, ut ad se ueniret, per litteras pe-

tiit, RDCG, str. 40-41.

(31) iril i Metodije u Rim su doli 867., a tada je poglavar katolike crkve bio

Hadrijan II. Prema redoslijedu rimskih biskupa Hadrijan II. bio je 106. papa po redu, a

pontifikat mu je trajao od 867. do 872. Krajem 9. i poetkom 10. st. spominju se tro-

jica papa imenom Stjepan: Stjepan V. (885.-891.), Stjepan VI. (896.-897.), Stjepan

VII. (928.-931.); usp. Opi ematizam Katolike Crkve u Jugoslaviji: Cerkev v Jugo-

slaviji. Zagreb 1975, str. 18-19.

(32) O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Poeci kritike historiografije, cit., passim.

(33) Usp. Stanko Jambrek, Biblija u Hrvata: Prevoenje, tiskanje i irenje Biblije

u kontekstu navjetenja evanelja, Kairos. Evaneoski teoloki asopis, Zagreb, 1

(2007) 1, str. 64.

Iva Kurelac 354

ciji meu prvima dobili irilov prijevod Biblije na slavenski, ime na-

stoji afirmirati irilometodsku tradiciju u dalmatinskoj kasnorenesans-

noj historiografiji.

Mogui razlozi zamjene imena pape Stjepana Hadrijanovim ime-

nom kompleksniji su, a otvaraju i pitanje utjecaja pojedinih slaven-

skih i latinskih vrela o irilu i Metodiju na Dinka Zavorovia, to do-

datno ukazuje na injenicu da je obnova irilometodskog kulta bila

vaan dio njegove historiografske agende. U tom smislu valja razmo-

triti utjecaj eko-moravske tradicije na ibenskog historiografa te mo-

emo pretpostaviti da je Zavorovi Hadrijanovo ime umjesto Stjepa-

novog unio na temelju podataka iz itja ili iz Italske legende izvo-

ra koji navode upravo ime tog pape, ime bi u svrhu kritike tradicio-

nalne humanistike historiografije dodatno oslabio autoritet Ljetopisa

popa Dukljanina.34 Na razmatranje te mogunosti potie i teza Luje

Margetia prema kojoj je Stjepanovo ime, navedeno i u Ljetopisu po-

pa Dukljanina i u Hrvatskoj redakciji, koju je kasnije preveo i redigi-

rao Maruli, zapravo namjerno izmijenjeno iz Hadrijanovog.35 Marge-

ti pojavljivanje Stjepanova imena u Ljetopisu popa Dukljanina sma-

tra neobinim te tvrdi da je sastavlja Ljetopisa koristio itja, Vita

Clementis Bulgarici i Italsku legendu, izvore u kojima stoji Hadrija-

novo ime, zakljuujui naposljetku da je rije o namjernoj izmjeni i-

mena u Stjepanovo.36

Dok su hrvatski renesansni i ranonovovjekovni autori uglavnom

branili jeronimsku tradiciju (Juraj igori, Rafael Levakovi, Ivan

Tomko Mrnavi, Ivan Patri i drugi) ili su pak mijeali jeronimski i

irilometodski kult, pripisujui zaslugu izuma irilskog pisma irilu,

a prijevod Biblije Jeronimu (Mavro Orbini i Vinko Pribojevi),37 Din-

ko Zavorovi koncem renesanse rehabilitira autoritet irilometodske

tradicije, iznosei tezu o tome da je iril, a ne sv. Jeronim, za Slave-

(34) Usp. itja Konstantina irila i Metodija i druga vrela. Preveo i protumaio

Josip Bratuli. Zagreb 1985, str. 82, 101, bilj. 1. i 127.

(35) Usp. Ljetopis popa Dukljanina. Priredio, napisao uvod i komentar Vladimir

Moin. Hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav tefani.

Zagreb 1950, str. 49.

(36) Lujo Margeti, Liber Methodius i pitanje devete glave Ljetopisa popa Duklja-

nina, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, XXIV, 46 (2000), str. 5-6.

(37) Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 38-39.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 355

ne na slavenski jezik preveo Sveto pismo i bogosluje te je za njih pri-

redio pismo irilicu:

Constantius in aliis exemplaribus legitur Cyrillus, quo nomine post-

quam religionem prophetes est donatum. Fuisse aiunt ac in aliis qui-

busdam Constantius philosophus Leonis patricii filius scriptum, quem

et nos nomine descripsimus quo invenimus: Cyrillus. Igitur, in hanc

linguam Slovinam Sacram scripturam transtulit characteremque prae-

terea quo Slovini scribunt quique a suo nomine chiurilicza -

, Slovinis dictus est excogitavit, quandoquidem Cyrillus nostro hoc

idiomate Chiuril dicitur. Hanc translationem acceptant, alii in

Divum Hieronymum referunt. (M, f. 55v)

Kritika jeronimske tradicije kao i naputanje uvrijeenih stavova

tradicionalne humanistike historiografije o porijeklu slavenskog jezi-

ka, pisma i bogosluja dijelom proizlaze i iz Zavorovieve kritike Ma-

rulieve redakcije Hrvatske kronike. Kao zaetnik predkritike histo-

riografije, ibenski historiograf poetkom 17. st. djelo Delmati atque

Croati gesta vie ne smatra dovoljno vjerodostojnim narativnim iz-

vorom za dokazivanje autorstva slavenskog jezika, pisma i bogoslu-

ja. Zavorovi se po tom pitanju dijelom priklanja eko-moravskoj

glagoljakoj tradiciji, a kritiku jeronimske tradicije donosi pozivajui

se na Slube iz glagoljakih brevijara franjevaca treoredaca i na sar-

matske brevijare:38

Caeterum errant (ut proverbio fertur) a janua. Perinde ac nos quoque

huc usque vulgi opinionem secuti erravimus, sed enim postea hunc

comentariolum perlustrantes, quaque in eo continentur lectitantes, ni-

mirum literaturae denominationem a Cyrillo ortum duxisse, tum ex

sacris codicibus, qui breviaria vocantur, quibus tercii ordinis Sancti

Francisci sectatores in divinis officiis celebrandis utuntur, quorum

non pauci conventus in hac provintia Slovino idiomate Deo optimo

maximo laudos decantant, tum etiam ex Sarmaticis breviariis (hac de-

posita opinione) Cyrillum Sacram scripturam in nostrum idioma tra-

duxisset ulla absque dubitatione affirmandum esse. (M, ff. 55v-56r)

Osim neospornog distanciranja ibenskog historiografa od autori-

teta pojedinih srednjovjekovnih narativnih izvora za hrvatsku povijest

(38) Zavorovievo svjedoanstvo o tome da franjevci treoreci nisu prihvatili tezu

o Jeronimu kao autoru glagoljskog pisma spominje i Julia Verkholantsev. Usp. Julia

Verkholantsev, The Slavic Letters of St. Jerome, cit., str. 54.

Iva Kurelac 356

pri tumaenju nastanka slavenskog jezika, pisma i bogosluja, jedan

od motiva za uvrtavanje Slubi u djelo De rebus Dalmaticis moda

moe biti taj to je Zavorovi uoio njihovu vanost pri dokazivanju

postojanja ranog irilometodskog kulta meu Hrvatima, kojem je i

sam bio sklon, budui da su u Slubama sauvani kljuni odlomci i-

a Konstantinova. Usto, pojava Slubi u Hrvatskoj povezuje se sa

srednjovjekovnim ekim utjecajima na hrvatske glagoljae, to je ta-

koer u skladu sa Zavorovievim priklanjanjem eko-moravskoj tra-

diciji.39 Osim posredstvom neospornog utjecaja sarmatske historiogra-

fije na dalmatinske renesansne historiografe, Zavoroviu je eko-mo-

ravska tradicija mogla postati bliska i tijekom etverogodinjeg pro-

gonstva (1585.-1588.) koje je proveo kod svog prijatelja Fausta Vran-

ia, tada tajnika na dvoru rimsko njemakog cara i ugarsko-hrvat-

skog kralja Rudolfa II. u Pragu.40 Zavorovievo isticanje irilometod-

ske tradicije pred jeronimskom valja sagledati i kroz injenicu da je

ibenik bio vano sredite provincije Bosne Srebrene zbog ega on-

dje nailazimo na snano prisutan trag hrvatske iriline batine, pa

se tako tijekom 16. i 17. st. uz glagoljicu na ibenskom podruju e-

sto upotrebljavala latinica i zapadna irilica (bosanica).41

U kontekstu jaanja glagoljake eko-moravske tradicije u dalma-

tinskoj kasnohumanistikoj historiografiji, kao i irilometodskog kul-

ta, vano je i Zavorovievo isticanje irilova roendana, 9. oujka,

odnosno pozivanje na lekciju koju, kako navodi, glagoljai franjevci

treoredci na taj datum itaju na matutinu. Naime, do 1863. na taj se

(39) Poznato je ukupno jedanaest Slubi u ast irila i Metodija, a prema istrai-

vanjima Biserke Grabar, treba im dodati i Slubu iz Oxfordskog glagoljskog brevijara

iz 14. st. Autorica nadalje istie da su Slube porijeklom iz eke, a prvi oficij u ast

solunske brae datira iz druge polovine 14. st. i sastavljen je u prakom samostanu

Emaus, gdje su djelovali i hrvatski glagoljai, odakle je prenesen u Hrvatsku. Usp.

Biserka Grabar, Kult irila i Metodija u Hrvata, Slovo, Zagreb, 36 (1986), str. 142-

143; Ante upuk, Sitniji prilozi biografiji prvog hrvatskog historiografa, Zadarska

revija, Zadar, XVII (1968) 2, str. 152.

(40) Ante upuk, Sitniji prilozi biografiji, cit., str. 151-152; Miroslav Kurelac,

Vinko Pribojevi i njegovo djelo, u: Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena,

cit., passim; Iva Kurelac, Dinko Zavorovi: ibenski humanist i povjesniar. ibenik

2008, str. 36.

(41) Josip Lisac, ibenska dionica hrvatske iriline batine, Filologija, Zagreb,

62 (2014), str. 131-132.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 357

dan blagdan irila i Metoda svetkovao u ekoj i Moravskoj, dok se

u hrvatskim glagoljakim kalendarima te svece astilo 14. veljae:42

Cyrillum Sacram scripturam in nostrum idioma traduxisset ulla ab-

sque dubitatione affirmandum esse non dubitamus qui, ut lectio quam

praedicti patres die nona Marcii, quae istius Sancti nativitas colunt,

in matutinis legunt, nos satis superque docet in hoc sancto pioque o-

pere absolvendo quinquaginta fere annos consumpsit. Quod longum

satis temporis intervallum Divo Hieronymo, ut post plurimis maxi-

meque momenti operibus (ut omnibus constat) et negotiis impedito,

non superfuisset. (M, ff. 55v-56r)

Spomenimo da Zavoroviev suvremenik Orbini autorstvo prijevo-

da Starog i Novog zavjeta na slavenski takoer pripisuje irilu, no

njegova je tvrdnja za razliku od teze ibenskog historiografa preuze-

ta iz sarmatske i talijanske humanistike historiografije.43 Zavorovi-

eva je argumentacija porijekla slavenskog jezika, pisma i bogoslu-

ja kompleksnija zbog izbora, ali i interpretacije izvora, to i jest u

skladu s postavkama hrvatske predkritike historiografije. Djelo De

rebus Dalmaticis vaan je dokaz da se irilometodska tradicija u dal-

matinskoj kasnohumanistikoj historiografiji odrala i poetkom 17.

st., unato viestoljetnoj dominaciji jeronimske tradicije, a zajedno s

njom i eko-moravski glagoljaki utjecaji, preko kojih su Hrvati naj-

izglednije i doli u doticaj s naukom solunske brae.44

(42) Danas se njihov blagdan svetkuje 5. srpnja, kao to je to odredio papa Pio

IX (1846.-1878.); Ljudevit Gregov Tor, Kalendar prvog tiskanog glagoljskog mi-

sala: Izvadak iz doktorske disertacije: Prvi tiskani glagoljski misal. Zagreb 1952,

str. 43. O povezanosti datuma 9. oujka s izrazitim ekim utjecajima svjedoi i poda-

tak o latinskom misalu iz 14./15. st. (NSK, R-3575) s najstarijom dosad poznatom

potvrdom misnog obrasca Ciruli et Methudij na 9. oujka. i naglaenog sloja ekih

svetaca.

(43) Izvori su mu Jan Dubravsk i Enea Silvio Piccolomini, usp. Mavro Orbini, Il

Regno de gli Slavi, cit., p. 46.

(44) Nakon Metodijeve smrti (885.) i poslije izgona Metodijevih uenika te zabra-

ne bogosluja na slavenskom jeziku od strane pape Stjepana V. slavenska je pisme-

nost zajedno s irilometodskom batinom ipak nastavila supostojati zajedno s latin-

skom sve do druge polovice 11. st. O tome svjedoe brojni vrijedni primjerci staro-

slavenskih knjiga iz eke. Sve to potvruje tezu o tome da se i nakon Metodijeve

smrti slavenska pismenost sauvala te se u obliku ruskih irilskih rukopisa i hrvat-

skih glagoljskih brevijara proirila na ostale slavenske narode. Usp. Vjekoslav tefa-

ni, Tisuu i sto godina, cit., str. 27-29.

Iva Kurelac 358

Unato kritici kljunih postavki o jezinom identitetu Slavena ute-

meljenih na jeronimskoj tradiciji Zavorovi ipak prihvaa tezu o Jero-

nimovom dalmatinskom, odnosno ilirskom porijeklu, svojstvenu tra-

dicionalnoj dalmatinskoj humanistikoj historiografiji (igori, Pri-

bojevi, Orbini).45 Usprkos raznolikim modalitetima recepcije jero-

nimske i irilometodske tradicije, teorija o Jeronimu Slavenu u dalma-

tinskoj se humanistikoj historiografiji uspjeno odrala tijekom rene-

sanse, a djelo De rebus Dalmaticis dokazuje da je poetkom novovje-

kovlja jo uvijek prisutna. Meutim, bitna je razlika u Zavorovievom

shvaanju Jeronimove uloge u slavenskoj jezinoj tradiciji ta to on

sveevo dalmatinsko porijeklo vie ne smatra relevantnim argumen-

tom za dokazivanje Jeronimova poznavanja slavenskog jezika, ime

pobija uvrijeenu tezu o Jeronimovom autorstvu prijevoda Biblije na

slavenski.

Kljuan Zavoroviev odmak od tradicionalne dalmatinske humani-

stike historiografije oituje se u argumentu da Jeronim nije niti mo-

gao znati slavenski jezik zato to su Slaveni podruje Dalmacije nase-

lili gotovo dvije stotine godina nakon njegove smrti, u emu se ogle-

da i naprednije tumaenje pitanja doseljenja Slavena na istonu obalu

Jadrana:46

Non negamus eum Dalmatam et Illyricum fuisse at Slovini in has pro-

vincias non prius quam circa sexcentesimum annum Domini vene-

runt. Dominus autem Hieronymus circa CCCC vixit, ut supra dictum

est, ideo non potuit hanc linguam caluisse, quod etiam confirmatur

nonque Solovinum idioma minime usurpatum invenitur ante Slovino-

rum in has regiones descensum (M, ff. 56v-57r)

Zavorovi nadalje kritizira (halucinantur, male intellectis delusi,

M, f. 56v) stav hrvatskih humanista o Jeronimovom autorstvu prije-

voda Svetog pisma na slavenski, proiziao iz pogrenog tumaenja

dijela Jeronimovog predgovora prijevodu Psalama s hebrejskog na la-

tinski:

(45) Usp. Juraj igori, O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku. ibenik 1981, str.

23-25; Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena, cit., str. 80-81; Mavro Orbini, Il

Regno de gli Slavi, cit., p. 176.

(46) Jeronim je roen oko 340. u Stridonu, a umro je u Betlehemu 30. IX. 420.,

Jeronim, sv., u: Hrvatska opa enciklopedija, sv. V. Ur. August Kovaec. Zagreb

2003 (dalje: HE), str. 343.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 359

Nec hoc dico, quod praedecessores meos mordeam, aut quicquam his

arbitror detrahendum, quorum translationem diligentissime emenda-

tam olim meae lingue hominibus dederim.47

Za razliku od veine hrvatskih humanista koji su u tom tekstu vi-

djeli neoboriv dokaz da Jeronim pod sintagmom meae linguae homi-

nibus misli na Slavene, svoje sunarodnjake po jeziku, Zavorovi do-

nosi kritiku koja u skladu s postavkama predkritike hisotoriografije

oznaava prekretnicu u tumaenju autorstva prijevoda Biblije na sla-

venski, a ta je da Jeronim svojim sunarodnjacima po jeziku smatra

Latine, a ne Slavene. Iz Zavorovieve tvrdnje nadalje proizlazi da je

Jeronimov prijevod svetih knjiga zapravo Vulgata, a nipoto prijevod

Biblije na slavenski:

Atque hunc emanasse erorem hinc existimo, nempe hanc Cyrilli tran-

slationem homines caractere sive alphabeto cuius Divus Hieronymus

extitit auctor animadvertens in Divum Hieronymum eam retulerunt.

Halucinantur demum qui Divum Hieronymum nostrae gentis Slovi-

nae hominem asserunt, quique eum hanc linguam caluisse et Sacram

scripturam in eam vertisse putant, idque ipsius Hieronymi verbis male

intellectis delusi. Nam, ubi ipse in Epistola ad Sophronium se su

gentis hominibus sacros libros transtulisse ait, non Slovinos, sed ho-

mines suae lingue in eadem epistola Latinos intelligit, neque erat o-

pere pretium virum tam insignem tantum in eo laborare, ut barbaris

omnes Sacrae scripturae libros tam enucleate traderet. (M, f. 56v)

Naime, Jeronim je elio naglasiti distinkciju izmeu Grka i Lati-

na, to je kasnije nailo na potpuno pogreno tumaenje meu hrvat-

skim humanistima. Prihvaanju teze o Jeronimovom autorstvu prije-

voda Biblije na slavenski meu dalmatinskim historiografima tijekom

renesanse dodatno je pridonijela injenica da se taj svetac rodio u

Stridonu, mjestu koje nalazilo negdje u Istri ili Dalmaciji, to je Jero-

nimu izravno priskrbilo slavensko porijeklo te stoga meu dalmatin-

skim historiografima niti nije moglo biti dvojbe oko toga misli li Je-

ronim na Slavene kada pie meae linguae hominibus.48

(47) Hieronymus, Sophronius Eusebius: Psalterium, Augsburg, 1471/73, [BSB-

Ink P-821 - GW M36010], fol. 1r.

(48) Usp. HE 5, str. 343. (natuknica: Jeronim, sv.).

Iva Kurelac 360

Pozivajui se na autoritet franjevaca treoredaca, Zavorovi ipak

prihvaa tezu o Jeronimu kao izumitelju drugog slavenskog pisma

bukvice, biljeei naziv pisma glagoljskim slovima:

Constat etiam ex XIII. capite Aeneae Sylvii a summo pontifice Slo-

vinae linguae usum in sacris Cyrillo concessum esse, idem quin etiam

religiosi viri tercii ordinis Sancti Francisci sectatores, quos supra me-

moravimus, divus Hieronymus per traditionem affirmant Sacram scrip-

turam in Slovinam idioma minime traduxisse, sed eius alphabeti, quo

his nostris in partibus haec exaratur translatio, quem nos Bultmiczam

bukvica vocamus, auctorem extitisse, quamvis aliis in locis supra-

dicto Sancti Cyrilli caractere tipis exussae reperiatur. (M, ff. 56r-56v)

Identinu tezu o Jeronimovom autorstvu bukvice i irilovom au-

torstvu irilice donosi i Orbini.49 Zavorovi je kritiniji od Orbinija,

jer tezu o Jeronimovom autorstvu bukvice koristi kako bi opovrgnuo

njegovo autorstvo prijevoda Biblije na slavenski, smatrajui da je taj

prijevod pogreno pripisan Jeronimu samo zato to je pisan bukvicom,

pismom iji je tvorac upravo Jeronim. Osim to na ovom mjestu na-

mee pretpostavka o moguim meusobnim utjecajima te dvojice au-

tora, naini uporabe termina bukvica u djelima Il Regno de gli Slavi

i De rebus Dalmaticis ubrajaju se meu najstarije potvrde koritenja

tog naziva u znaenju alfabet u dalmatinskoj kasnohumanistikoj hi-

storiografiji. Usto, Zavorovievo i Orbinijevo djelo ukazuju na to da

se u dalmatinskoj historiografiji poetkom 17. st. naziv bukvica rabio

kao sinonim za glagoljsko pismo. Ta se saznanja uklapaju u tezu o

eoj uporabi naziva bukvica u Dalmaciji, gdje je u 16. st. u svako-

dnevici bila rairena uporaba hrvatske irilice (bosanice).50

(49) Dubrovaki benediktinac uz spomen bukvice zapravo donosi kompletan gla-

goljski alfabet. Usp. Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi, cit., p. 46. Zavoroviu se u

stavovima o autorstvu glagoljice i irilice pribliio Mavro Orbini koji takoer irila

smatra autorom irlice, a Jeronima autorom glagoljice. Usp. Vjekoslav tefani, Ti-

suu i sto godina, cit., str. 38.

(50) Vjekoslav tefani (prema AJ) istie da se termin bukvica u znaenju alfabet

pojavljuje od 16. st., ve kod Marina Dria, spominjui u tom kontekstu i Zavorovi-

evo djelo De rebus Dalmaticis, meutim, ne donosi transkripciju kljunog dijela Za-

vorovieva rukopisa niti spomenutu problematiku razmatra iz historiografske per-

spektive. Usp. Vjekoslav tefani, Nazivi glagoljskog pisma, Slovo, Zagreb, 25-26

(1976), str. 35-36; Isti, Tisuu i sto godina, cit., str. 39; Rjenik hrvatskoga ili srp-

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 361

U kontekstu recepcije glagoljake tradicije u dalmatinskoj historio-

grafiji poetkom 17. st., osobito daljnje evolucije Zavorovieve kriti-

ke jeronimske teorije, zadrat emo se na produkciji ibenskog histo-

riografskog kruga. etiri godine nakon to Dinko Zavorovi dovrava

rad na rukopisu De rebus Dalmaticis, Faust Vrani u sklopu zbirke

svetakih pripovjedaka ivot nikoliko izabranih divic (Rim 1606.)

objavljuje kratki povijesno-polemiki spis De Slovinis seu Sarmatis.51

Usporedba tih dvaju djela potvrdila je postojanje historiografskog u-

tjecaja izmeu Zavorovia i Vrania koji emo ovdje razmotriti. Fa-

ust Vrani bio je Zavoroviev prijatelj i mecena te ga je savjetovao

u historiografskom radu, o emu svjedoe Faustove vlastorune opa-

ske s margina jednoga od prijepisa djela De rebus Dalmaticis.52 Una-

to tome to se historiografija ne ubraja meu primarne Vranieve

znanstvene interese, kao neizostavan dio studia humanitatis, ona ipak

obuhvaa manji dio njegovog opusa.53 Vraniu je bliska ilirsko-sla-

venska ideologija, a njegov se historiografski rad u tematskom smislu

podudara s kanonima hrvatske humanistike historiografije fokusi-

ran je na pitanje etnikog porijekla Slavena, migracijsku teoriju te na

postanak slavenskog jezika, pisma i bogosluja. Spis De Slovinis seu

Sarmatis kritiki je komentar djela Dialogus de origine Polonorum,

upuen njegovom autoru, krakovskom kanoniku Krzysztofu Warsze-

wickom.

Vraniev odabir narativnih izvora ponajprije potvruje jo uvijek

formalno prisutan utjecaj sarmatske historiografije, koji je u dalmatin-

skoga jezika JAZU, dio I: A-EUA. Ur. . Danii. Zagreb 1880-1882, str. 728;

Anica Nazor, Proimanje irilice i glagoljice na hrvatskom prostoru, u: Hrvatska i

Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 295-296.

(51) De Slovvinis seu Sarmatis, ad Christophorum Varsovicium canonicum Craco-

viensem, u: Xivvot nikoliko izabranih divviicz po Faustu Vvrancsichyu. Rim 1606,

str. 117-119.

(52) Rije je o rukopisu De rebus Dalmaticis libri quinque, Znanstvena knjinica

Zadar, ms. 616., 17. st., f. 25r i 29v. Usp. Iva Kurelac, Dinko Zavorovi: ibenski hu-

manist i povjesniar, cit., str. 21-23.

(53) Osim povijesno-polemikog spisa De Slovinis seu Sarmatis, Vrani je sasta-

vio neobljavljenu rukopisnu kompilaciju fragmenata o povijesti Ilirika (Illyrica histo-

ria); usp. Iva Kurelac, Illyrica historia Fausta Vrania, Zbornik Odsjeka za po-

vijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije zna-

nosti i umjetnosti, Zagreb, 22 (2004), passim.

Iva Kurelac 362

skoj humanistikoj historiografiji u 16. st. afirmirao Pribojevi. Ana-

liza izvora dokazala je da se razmatranja o porijeklu i migraciji Slave-

na u djelu De Slovinis seu Sarmatis najveim dijelom zasnivaju na ci-

tatima i navodima iz prve knjige djela De origine et rebus gestis Po-

lonorum Martina Kromera, dok je Vranieva interpretacija teorije o

dalmatinskom porijeklu eha, Leha i Rusa zapravo kritika teze Ma-

cieja Miechowite iznesene u prvoj knjizi djela Chronica Polonorum.54

Meutim, daljnja analiza identificirala je Zavorovievo djelo De re-

bus Dalmaticis, tonije njegovu treu knjigu, kao kljuan Vraniev

historiografski model pri pisanju De Slovinis seu Sarmatis. Utvreno

je da Vrani od Zavorovia ne samo da doslovno preuzima identine

reference na navedena djela sarmatist Kromera i Miechowite, nego

u cijelosti prisvaja i Zavorovievu historiografsku interpretaciju etno-

geneze Slavena.55 Prvi kljuan dokaz neospornog utjecaja Zavorovi-

evih historiografskih postavki na Vrania jest podudarnost u kriti-

ci Miechowitine teorije o dalmatinskom porijeklu eha, Leha i Rusa

iznesenoj u djelima obojice autora:

Errant igitur, qui Bohemos, Polonos, et Russos, auctoribus Cheho, Le-

ho, et Russo fratribus, ex Dalmatia originem suam ducere putant;56

Uzevi stoga u obzir mogui utjecaj Zavorovievih historiograf-

skih postavki o postanku slavenskog jezika, pisma i bogosluja na re-

cepciju glagoljake tradicije u spisu De Slovinis seu Sarmatis, utvr-

dili smo da Vrani kritiku jeronimske tradicije najveim dijelom za-

sniva na Zavorovievom autorskom komentaru iz tree knjige djela

De rebus Dalmaticis.57

Hallucinantur demum ij quoque, qui D. Hieronymum, huius gentis

Slovinae hominem fuisse asserunt, et novos caracteres invenisse, in-

que eam linguam sacros libros transtulisse putant. Decepti loco sui na-

(54) Martini Cromeri De origine et rebus gestis Polonorum libri XXX. Basileae

1551, pp. 1, 7-8, 16-17; Maciej z Miechow, Chronica Polonorum. Cracoviae 1521,

p. I-II.

(55) Usp. M, ff. 41r-42v.

(56) De Slovvinis seu Sarmatis, cit., p. 118; Errant qui Bohemos, Polonos et

Russos, auctoribus Ceho et Leho et Russo fratribus, ex Dalmatia originem suam scri-

bunt [], M, ff. 42r-42v.

(57) Usp. M, f. 56v.

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 363

talis, et verbis eiusdem male intellectis, quando in quadam sua epi-

stola se suae gentis hominibus sacram scripturam interpraetatum fuis-

se meminit. Quos ipse non Slovinos, sed Latinos intelligit: Quid enim

opus erat genti Barbarae omnes sacrae scripturae libros enucleare?

Non negamus eum Stridonae in Dalmatia natum fuisse: at dicimus id

ducentis circiter annis ante Slovinorum adventum accidisse, id est cir-

ca Annum Domini 400.58

Premda je pogledu tumaenja glagoljake tradicije obojici autora

zajedniko da Jeronima ne smatraju autorom prijevoda Biblije na sla-

venski niti poznavateljem slavenskog jezika, Vrani u odnosu na Za-

vorovia produbljuje kritiku, pobijajui i Jeronimovo autorstvo sla-

venskog pisma (novos caracteres), ali i kljuan argument jeronimske

tradicije hrvatskih glagoljaa Jeronimovo slavensko porijeklo. Vran-

i, naime, prihvaa tek injenicu da je Jeronim roen u Stridonu u

Dalmaciji, no za razliku od Zavorovia zbog toga mu ne pridaje sla-

vensko, ilirsko niti dalmatinsko porijeklo.59

Osim to nadopunja spoznaje o recepciji pojedinih segmenata gla-

goljake tradicije u dalmatinskoj historiografiji poetkom 17. st., spis

De Slovinis seu Sarmatis vaan je primjer evolucije u recepciji jero-

nimske tradicije unutar ibenskog humanistikog kruga. Nakon to je

upravo ibenanin Juraj igori u povijesno-geografskom spisu De

situ Illyriae et civitate Sibenici60 prvi meu dalmatinskim humani-

stikim historiografima afirmirao glagoljaku postavku o Jeronimu

Dalmatincu i Iliru iz Stridona, ona je tijekom renesanse postala ope-

prihvaen argument za dokazivanje autorstva slavenskog jezika, pis-

ma i bogosluja, da bi poetkom 17. st. u spisu Fausta Vrania bila

posve opovrgnuta. Kljuna historiografska djela trojice ibenskih hu-

manista, Jurja igoria, Dinka Zavorovia i Fausta Vrania, doka-

zuju da je teza o Jeronimu Dalmatincu i Iliru u samo stoljee i pol

prola put od uvaavane dogme do potpunog odbacivanja. Unato to-

me to se jeronimska tradicija odrala i tijekom 17. st. (Rafael Leva-

kovi, Ivan Tomko Mrnavi, Ivan Patri, Matej Karaman i dr.),61 Za-

(58) De Slovvinis seu Sarmatis, cit., p. 119; usp. M, f. 56v.

(59) Non negamus eum Dalmatam et Illyricum fuisse, M, f. 56v.

(60) Usp. Juraj igori, O smjetaju Ilirije, cit., str. 23-25.

(61) Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 40.

Iva Kurelac 364

vorovieva i Vranieva interpretacija pitanja porijekla Slavena, nji-

hovog jezika, pisma i bogosluja ukazuje da krajem 16. i poetkom

17. st. u historiografskoj produkciji ibenskog humanistikog kruga

eko-moravska tradicija i autoritet franjevaca treoredaca prerastaju

u kljuan argument za naputanje jeronimskog kulta.

5. Zakljuak

Kljuna djela dalmatinske humanistike i ranonovovjekovne historio-

grafije (Vinko Pribojevi, Mavro Orbini, Dinko Zavorovi i Faust

Vrani) svjedoe da je glagoljaka tradicija uvelike utjecala na tu-

maenje jezinog identiteta Slavena. Raznoliki modaliteti recepcije

jeronimske i irilometodske tradicije u djelima navedenih autora me-

u ostalim upuuju na evoluciju tumaenja porijekla slavenskog jezi-

ka, pisma i bogosluja. Analiza uporabe pojedinih srednjovjekovnih

i humanistikih narativnih izvora te naina interpretacije glagoljake

tradicije ukazuje na to da je pri tumaenju jezinog identiteta Slavena

u tradicionalnoj humanistikoj historiografiji prisutno mijeanje iri-

lometodskog i jeronimskog kulta, uz snanije priklanjanje jeronim-

skoj tradiciji te uz jo uvijek dominantan utjecaj srednjovjekovnih na-

rativnih izvora za hrvatsku povijest, dok je krajem renesanse i poet-

kom novovjekovlja u dalmatinskoj historiografiji sve prisutnija kriti-

ka jeronimskog kulta i naputanje autoriteta srednjovjekovnih narativ-

nih izvora. Neobjavljeni rukopis ibenskog historiografa Dinka Zavo-

rovia De rebus Dalmaticis libri octo u mnogoemu je prekretnica u

tumaenju slavenskog jezinog identiteta, a ponajprije u pogledu ko-

ritenja glagoljskih brevijara i Slubi pri tumaenju porijekla slaven-

skog jezika, pisma i bogosluja, potom u prihvaanju eko-morav-

ske tradicije te u kritici jeronimske tradicije. Historiografska produk-

cija ibenskog humanistikog kruga pokazuje jasnu razvojnu liniju re-

cepcije jeronimskog kulta (Juraj igori, Dinko Zavorovi, Faust

Vrani) koja zapoinje s ranorenesansnim usvajanjem jeronimske

tradicije, da bi poetkom 17. st. u djelu De Slovinis seu Sarmatis pod

utjecajem Zavorovievih historiografskih postavki iz De rebus Dal-

maticis ta tradicija bila u potpunosti odbaena. Analizom djela nave-

denih autora nastojalo se pokazati da se krajem renesanse i poetkom

novovjekovlja u kljunim djelima dalmatinske historiografije, osobi-

to ibenskog historiografskog kruga, javljaju posve konkretne nazna-

Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 365

ke kritike dijela srednjovjekovne glagoljake tradicije sklonog favori-

ziranju jeronimskog kulta.62

RIASSUNTO

Le opere chiave della storiografia dalmata di epoca umanistica e premoderna (V. Pri-

bojevi, M. Orbini, D. Zavorovi e F. Vrani) attestano che la tradizione glagoliti-

ca ha avuto una grande influenza sullinterpretazione dellidentit linguistica degli

Slavi. Lanalisi delle modalit di ricezione della tradizione glagolitica nelle opere de-

gli autori menzionati indica che nellinterpretazione dellidentit linguistica degli Sla-

vi nella storiografia umanistica tradizionale presente una confusione del culto ci-

rillo-metodiano e di quello geronimiano, con una pi forte propensione per la tradi-

zione geronimiana e con uninfluenza ancora dominante delle fonti narrative medie-

vali per la storia croata. Invece, alla fine del Rinascimento e allinizio dellet moder-

na nella storiografia dalmata sono sempre pi evidenti una critica del culto di s. Gi-

rolamo e un abbandono dellautorit delle fonti narrative medievali. La ricerca rivela

che il manoscritto inedito dello storico sebenicense Dinko Zavorovi, intitolato De

rebus Dalmatici libri octo (1602), segna un punto di svolta nellinterpretazione del-

lorigine della lingua, dellalfabeto e della liturgia slavi, il che si manifesta in una cri-

tica della tradizione geronimiana e nella riabilitazione del culto cirillo-metodiano,

elementi che vengono accettati anche da Faust Vrani nellopera De Slovinis seu

Sarmatis (1606). Si tentato di mostrare che allinizio dellet moderna nelle opere

chiave della cerchia storiografica sebenicense, sotto linfluenza della tradizione mo-

ravo-boema e dellattivit dei francescani del Terzo Ordine, si presentano i segni con-

creti di una critica di quella parte della tradizione glagolitica medievale propensa a

favorire il culto di s. Girolamo.

(62) Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6547.