indice - hrvatska znanstvena bibliografija hrvatskih humanista oko rješavanja pitanja autorstva...

of 30 /30
INDICE LINGUISTICA SLAVA Georg Holzer Urslavische Wortlautungen II. Mit Beiträgen von Flo- rian Wandl und Emanuel Klotz ........................................... 5-34 Salvatore Del Gaudio L’ucraino tra le lingue slave .............................................. 35-71 COMPARATISTICA SLAVA Nemanja Radulović Slavia esoterica between East and West ......................... 73-102 LETTERATURA RUSSA Adam Drozdek Karamzin, a Spiritual Traveler ...................................... 103-127 Стефано Мариа Капилупи, Маргарита Силантьева Экзистенциальный реализм в литературе, филосо- фии и культуре XIX-начала XX вв.: рецепция тра- диции (А. Мандзони, Ф. М. Достоевский и Н. А. Бердяев) ........................................................................ 129-152 Маргарита Силантьева “Другой” в горизонте свободы (попытка диалога сквозь тусклое стекло стереотипов) .......................... 153-170 FORMALISMO RUSSO RIPENSAMENTI E PROSPETTIVE Ornella Discacciati A lezione dai formalisti. Nota introduttiva .................... 171-179 Viktor M. Žirmunskij Biografia privata e pubblica dello scrittore ................... 181-203

Author: vuongnhi

Post on 01-May-2018

220 views

Category:

Documents


3 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • INDICE

    LINGUISTICA SLAVA

    Georg Holzer

    Urslavische Wortlautungen II. Mit Beitrgen von Flo-

    rian Wandl und Emanuel Klotz ........................................... 5-34

    Salvatore Del Gaudio

    Lucraino tra le lingue slave .............................................. 35-71

    COMPARATISTICA SLAVA

    Nemanja Radulovi

    Slavia esoterica between East and West ......................... 73-102

    LETTERATURA RUSSA

    Adam Drozdek

    Karamzin, a Spiritual Traveler ...................................... 103-127

    ,

    , -

    XIX- XX .: -

    (. , . . . .

    ) ........................................................................ 129-152

    (

    ) .......................... 153-170

    FORMALISMO RUSSO

    RIPENSAMENTI E PROSPETTIVE

    Ornella Discacciati

    A lezione dai formalisti. Nota introduttiva .................... 171-179

    Viktor M. irmunskij

    Biografia privata e pubblica dello scrittore ................... 181-203

  • RAPPORTI RUSSO-ITALIANI

    .

    -

    80- 90- XVII ..................... 205-231

    LETTERATURE SLAVE MERIDIONALI

    Vuk-Tadija Barbari

    Ranjinin lekcionar: klju za predesnaestostoljetne hr-

    vatske lekcionare ........................................................... 233-264

    Ana Bukvi

    Povijesno-kritiki prikaz drame Janko Giuseppea Fer-

    rari-Cupillija .................................................................. 265-282

    Janja Jerkov

    Il Dizionario dei Chazari come nodo del dire ............... 283-296

    Amir Kapetanovi, Pavao Krmpoti

    Najstarije hrvatske potvrde slavenskih apelativa (8.-11.

    st.) .................................................................................. 297-313

    Boko Knei

    Da Sebenico un figlio vindice nel bronzo ascolta:

    Nikola Tommaseo od knjievnog uzora do politike i-

    kone ............................................................................... 315-340

    Iva Kurelac

    Modaliteti recepcije glagoljake tradicije u dalmatinskoj

    historiografiji 16. i poetka 17. stoljea ........................ 341-365

    Sanela Muija

    Ivo Andri e la lirica italiana antica .............................. 367-383

    Lejla Naka

    Fragmenti iz Monteprandona ........................................ 385-406

    Luca Vaglio

    Le traduzioni serbe di Rvf 1. Preliminari su Ivan V. La-

    li sonettista e traduttore dei sonetti di Petrarca ............ 407-439

    Josip Vukovi

    Kritika evolucionistikih narativa o genezi starohr-

    vatskih pasionskih prikazanja ........................................ 441-490

  • RECENSIONI, LIBRI PERVENUTI

    Sante Graciotti, La Dalmazia e lAdriatico dei pellegrini vene-

    ziani in Terrasanta (secoli XIV-XVI). Studio e testi. Con

    unappendice di L. Lozzi Gallo. La Musa Tala Editrice, Li-

    do di Venezia 2014 (Luca Vaglio) ............................................ 491-494

    Marco Scarpa, Gregorio Palamas slavo. La tradizione manoscrit-

    ta delle opere. Recensione dei codici. Biblion, Milano 2012

    (Anna-Marija Totomanova) ....................................................... 494-506

    Libri pervenuti. A cura di Mario Capaldo ........................................ 507-537

  • Ricerche slavistiche 13 (59) 2015: 341-365

    IVA KURELAC

    MODALITETI RECEPCIJE GLAGOLJAKE TRADICIJE

    U DALMATINSKOJ HISTORIOGRAFIJI

    16. I POETKA 17. STOLJEA

    1. Uvod

    Pitanju jezinog identiteta Slavena pripada vano mjesto u hrvatskoj

    humanistikoj historiografiji.1 Tijekom renesanse, u okolnostima teri-

    torijalne i politike razjedinjenosti hrvatskih zemalja, ono je zadobilo

    dodatnu funkciju jednoga od kljunih elemenata samoidentifikacije

    slavenskog stanovnitva te tumaenja njegovog porijekla i etnike au-

    tohtonosti.2 Argumentacijske mogunosti postavki o jezinom identi-

    tetu Slavena iroke su. Jezik je prije svega osnovni identifikacijski

    element nacionalnog kolektiva, iz njega potom proizlazi teorija o je-

    zinom jedinstvu Slavena koja nadalje funkcionira kao ishodite raz-

    matranja ireg teritorijalnog odreenja ilirstva, odnosno slavenstva.3

    Nastojanja hrvatskih humanista oko rjeavanja pitanja autorstva sla-

    venskog jezika, pisma i bogosluja stoga su posve oekivana. Meu-

    (1) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije Franje Glavinia, u: Zbornik

    o Franji Glaviniu. Zagreb 1989, str. 237-245; Branimir Glavii, Hrvatski latini-

    zam, u: Hrvatska i Europa: Srednji vijek i renesansa (XIII-XVI. stoljee), sv. 2. Ur.

    Eduard Hercigonja. Zagreb 2000, str. 408-409.

    (2) Tomislav Raukar, Hrvatska na razmeu XV. i XVI. stoljea, u: Senjski zbor-

    nik, 17. Senj 1990, passim; Miroslav Kurelac, Hrvatski humanisti rane renesanse (Hr-

    vatska i Ugarska predkorvinskog doba), Croatica Christiana Periodica, Zagreb,

    19, 11 (1987), passim. O pojedinim aspektima renesanse u Slavena vidi vie u: Henrik

    Birnbaum, Some Aspects of the Slavic Renaissance, u: On Medieval and Renaissance

    Slavic Writing: Selected Essays. (Slavistic Printings and Reprintings, 266). The Ha-

    gue 1974, str. 41-61.

    (3) Ivo Banac, The Redivived Croatia of Pavao Ritter Vitezovi, u: Concepts of

    Nationhood in Early Modern Eastern Europe. Eds. Ivo Banac and Frank E. Sysyn,

    Cambridge, Massachussets, Ukrainian Studies, X (1987) 3-4, str. 497-499.

  • Iva Kurelac 342

    tim, potreba razmatranja slavenskog jezinog identiteta u hrvatskoj se

    humanistikoj historiografiji ne javlja de novo, nego je uvelike rezul-

    tat jo uvijek prisutnog utjecaja hrvatske srednjovjekovne glagoljake

    tradicije, odnosno jeronimskog i irilometodskog kulta, ali i postavki

    sarmatske i talijanske renesansne historiografije.

    Dalmatinska humanistika i ranonovovjekovna historiografija iz-

    njedrila je nekoliko utjecajnih djela koja se meu ostalim dotiu pita-

    nja autorstva slavenskog jezika, pisma i bogosluja: Oratio de origi-

    ne successibusque Slavorum Vinka Pribojevia, Il Regno de gli Slavi

    Mavra Orbinija, De Slovinis seu Sarmatis Fausta Vrania te neobjav-

    ljeni rukopis De rebus Dalmaticis libri octo Dinka Zavorovia. Na

    primjeru tih tekstova u radu e se analizirati kljuna obiljeja recep-

    cije jeronimske i irilometodske tradicije u tradicionalnoj humani-

    stikoj, kasnohumanistikoj i ranonovovjekovnoj, predkritikoj histo-

    riografiji. Posebna pozornost posvetit e se nainu na koji uporaba po-

    jedinih narativnih izvora utjecala na interpretaciju pitanja porijekla

    slavenskog jezika, pisma i bogosluja, a ondje gdje za to postoje na-

    znake, ispitat e se i meusobni utjecaji izmeu navedenih historio-

    grafa. Time bi se dobio pregled evolucije recepcije jeronimske i iri-

    lometodske tradicije u kljunim djelima dalmatinske historiografije,

    nastalima u razdoblju od prve polovine 16. do poetka 17. stoljea te

    bi se proirile dosadanje spoznaje o modalitetima recepcije hrvatske

    glagoljake tradicije.

    2. Glagoljaka tradicija i hrvatska renesansna historiografija

    Nastojanja hrvatskih renesansnih historiografa oko dokazivanja autor-

    stva slavenskog jezika, pisma i bogosluja dio su dugotrajnog, vie-

    stoljetnog procesa, ukorijenjenog u razdoblju srednjega vijeka, u po-

    ecima hrvatske pismenosti i glagoljatvu.4 U tom su smislu kultovi

    (4) Miroslav Kurelac napominje da su na prijelazu iz srednjeg vijeka u renesansu

    drutvo i Crkvu zahvatile temeljite promjene, no unato pojavi novih drutvenih, kul-

    turnih i vjerskih obrazaca i utjecaja, u hrvatskih su humanista zamjetni napori u ou-

    vanju onih elemenata hrvatske srednjovjekovne kulture koji u sebi sadre neki oblik

    drevne slavenske individualnosti. Usp. Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije,

    cit., str. 245. U ovome se radu najranije razdoblje hrvatske pismenosti nee detaljni-

    je analizirati, stoga o tome vidi vie u: Radoslav Katii, Litterarum studia. Zagreb

    2007, str. 414-422; Anica Nazor, Proimanje glagoljice i irilice na hrvatskom pro-

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 343

    sv. Jeronima te sv. irila i Metodija za hrvatske humaniste imali oso-

    bito vanu ulogu pri tumaenju jezinog identiteta Slavena. Obje su

    se tradicije u srednjem vijeku proirile zahvaljujui djelovanju hrvat-

    skih sveenika glagoljaa te su se usporedno odrale i tijekom rene-

    sanse. Pozivanje na jeronimsku i irilometodsku tradiciju u prijelom-

    nim je povijesno-politikim okolnostima 15. i 16. st. hrvatskim huma-

    nistikim historiografima bilo podjednako vano u pogledu identifi-

    kacije sa irim slavenskim okruenjem kao i u pogledu ouvanja je-

    zinog i etnikog identiteta vlastitog naroda.5 Uz razmatranja o porije-

    klu slavenskog pisma i jezika, objema je tradicijama jeronimskoj i

    irilometodskoj zajedniko i pitanje autorstva prijevoda Biblije na

    slavenski. U hrvatskoj renesansnoj historiografiji to pitanje zadrava

    funkciju kljunog legitimacijskog argumenta pri definiranju slaven-

    skog jezinog identiteta, temeljenog na ouvanju glagoljake tradicije,

    osobito tradicije crkvenih knjiga pisanih hrvatskom redakcijom crkve-

    noslavenskog jezika.6

    Pripisivanje prijevoda Biblije na slavenski i izuma glagoljice irilu

    i Metodiju dugog je vijeka, a potvrdu nalazi jo u hrvatskim glagolj-

    skim kodeksima iz 14. st.7 Meutim, usporedo s glagoljskom tradi-

    cijom jaao je i stav rimske Crkve, temeljem kojeg su solunska sveta

    braa, iril i Metodije proglaeni hereticima, a njihovo je djelovanje

    u pogledu irenja jezika i pisma osuivano, sve dok ga pape Stjepan

    V. (885.) i Ivan X. (925.) nisu u potpunosti zabranili.8 Osudu izree-

    storu, u: Hrvatska i Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 295-297; Stje-

    pan Damjanovi, Hrvatski glagoljai i poetci hrvatskoga knjievnog jezika, u: Hr-

    vatska i Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 269-279; Julia Verkholan-

    tsev, The Slavic Letters of St. Jerome: the history of the legend and its legacy, or, how

    the translator of the vulgate became an apostle of the Slavs. De Kalb 2014, str. 34-62.

    (5) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije, cit., str. 245.

    (6) Miroslav Kurelac, Historiografske koncepcije, cit., str. 239, 245. Razdoblje

    od poetka 12. st. nadalje u paleoslavistikoj se literaturi obino odreuje kao raz-

    doblje crkvenoslavenskoga jezika npr. hrvatskoga tipa, ekoga tipa, ruskoga tipa, itd.

    Hrvatski tip crkvenoslavenskoga jezika u upotrebi je od poetka 12. do druge polo-

    vine 16. st. Usp. Eduard Hercigonja, Glagoljatvo i glagolizam, u: Hrvatska i Euro-

    pa: Srednji vijek (VII-XII. stoljee), sv. 1. Ur. Ivan Supii. Zagreb 2000, str. 383.

    (7) Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina moravske misije, Slovo, Za-

    greb, 13 (1963), str. 36; Franjo anjek, Crkva i kranstvo. Zagreb 1988, str. 106-107.

    (8) Usp. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Ur. Marko

  • Iva Kurelac 344

    nu na sveanoj sinodi svih prelata Dalmacije i Hrvatske, kojom je o-

    dlueno da se bogosluje nipoto ne smije obavljati na slavenskom je-

    ziku, ime je neki heretik Metodije silno natetio katolikoj vjeri,

    itamo i kod splitskog arhiakona Tome.9 Nakon osude irilova i

    Metodijeva djelovanja od strane rimske Crkve, bilo je oekivano da

    e hrvatski glagoljai, u strahu da ih se ne proglasi hereticima, poe-

    ti naputati to uenje. S druge strane, u elji da slavenskom jeziku i

    glagoljskom pismu osiguraju primjeren vjerski kredibilitet koji bi bio

    bezrezervno prihvaen i od strane crkvene hijerarhije, hrvatski su gla-

    goljai bili primorani na drugi nain dokazivati svetost pronalazaa

    slavenskog pisma. U tu su svrhu glagoljai valjan argument pronali

    u legendi o sv. Jeronimu, kojom su s jedne strane liturgijskoj upora-

    bi glagoljskog pisma i slavenskog jezika osigurali potreban legitimi-

    tet, a s druge su strane pokuali afirmirati Jeronima kao Dalmatinca,

    odnosno Slavena porijeklom. Glagoljaka je tradicija, stoga, najza-

    slunija i za irenje jeronimskog kulta, temeljenog na postavci da je

    sv. Jeronim porijeklom Slaven i izumitelj posebnog pisma glagolji-

    ce te je prvi na slavenski jezik preveo Bibliju.10 U crkvenim je kru-

    govima taj potez glagoljaa razmjerno rano dobio odobrenje Rima, o

    emu svjedoi pismo pape Inocenta IV. od 29. oujka 1248., upueno

    senjskom biskupu Filipu, kojim mu je zajamena uporaba glagolji-

    ce.11

    Kostreni, sv. I. Zagreb 1967, d. 22, str. 28-30, (dalje: CD); Vjekoslav tefani, Ti-

    suu i sto godina, str. 34; Eduard Hercigonja, Glagoljatvo i glagolizam, cit., str.

    378; Franoise Waquet, Latin or the Empire of a Sign. Prijevod: John Howe. London

    2001, str. 42.

    (9) Inter que siquidem hoc firmatum est et statutum, ut nullus de cetero in lingua

    Sclauonica presumeret diuina misteria celebrare, nisi tantum in Latina et Greca, nec

    aliquis eiusdem lingue promoueretur ad sacros. Dicebant enim, Goticas litteras a quo-

    dam Methodio heretico fuisse repertas, qui multa contra catholice fidei normam in

    eadem Sclauonica lingua mentiendo conscripsit. Quam ob rem diuino iudicio repen-

    tina dicitur morte fuisse dampnatus, Toma Arhiakon, Historia Salonitana: Po-

    vijest salonitanskih i splitskih prvosveenika. Predgovor, prijevod i kritiki aparat:

    Olga Peri, komentar: Mirjana Matijevi Sokol, uvodna studija: Radoslav Katii.

    Knjievni krug, Split 2003, str. 70-71.

    (10) Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 34-35.

    (11) Franjo anjek, Crkva i kranstvo, cit., str. 104-106; Franjo anjek, Josip

    Tandari, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60-1416.) profesor Sorbonne, pisac kanonik

    i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, VIII,

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 345

    Pod utjecajem glagoljake tradicije, legenda o sv. Jeronimu kao

    tvorcu slavenskog jezika, pisma i bogosluja kasnije je, tijekom rene-

    sanse, za dalmatinske historiografe prerasla u vaan argument za do-

    kazivanje jezinog jedinstva slavenskog naroda na podruju hrvatskih

    zemalja, a usto je trebala dokazati da je slavenski jezik u Dalmaciji

    bio u uporabi i prije doseljenja Slavena na to podruje.12 Ta se ideja

    u sklopu tipine humanistike prakse antikizacije uklopila i u popular-

    na teoretiziranja o autohtonosti slavenskog stanovnitva na podruju

    hrvatskih zemalja te u razmatranja o porijeklu njihova jezika, pisma

    i bogosluja.

    3. Tradicionalna humanistika historiografija i glagoljaka tradicija:

    Vinko Pribojevi i Mavro Orbini

    Raznoliki modaliteti recepcije jeronimske i irilometodske tradicije,

    prisutni u historiografskim djelima hrvatskih humanista, ubrajaju se

    meu kljune imbenike na kojima se dijelom temelji konstruiranje

    protonacionalnog identiteta. Usto, oni dokazuju da su glagoljake po-

    stavke o porijeklu slavenskog jezika, pisma i bogosluja zadrale au-

    toritet i nakon srednjeg vijeka, svjedoei istodobno o dubokoj uko-

    rijenjenosti glagoljake tradicije u hrvatskoj tradicionalnoj humani-

    stikoj historiografiji. Na primjeru dvaju kljunih djela dalmatinske

    tradicionalne humanistike historiografije (Vinko Pribojevi i Mavro

    Orbini) razmotrit emo najvanija obiljeja interpretacije pitanja au-

    torstva slavenskog jezika, pisma i bogosluja.

    13 (1984), str. 7; Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Sclavonia est littera

    specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Ieronimo asserentes, eam obser-

    vant in divinis officiis celebrandis. [] Nos igitur attendentes, quod sermo rei et non

    res est sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus, ubi de consuetudi-

    ne observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur,

    auctoritate presentium concedimus postulatam, CD IV. Ur. Tadija Smiiklas. Za-

    greb 1906, d. 307, str. 343.

    (12) Jeronimsku su tradiciju s vremenom prigrlili brojni istaknuti hrvatski huma-

    nisti, meu njima Nikola Modruki, Vinko Pribojevi, Juraj igori, Toma Niger,

    Petar Zorani, Mavro Orbini i drugi. Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina,

    cit., str. 40; Josip Bratuli, Il poeta Marko Maruli e la tradizione glagolitica in Cro-

    azia, Colloquia Maruliana, Split, IX (2000), str. 234; Miroslav Kurelac, Historio-

    grafske koncepcije, cit., str. 260, bilj. 74.

  • Iva Kurelac 346

    Zaetnik panslavistike ideje meu hrvatskim humanistima, hvar-

    ski dominikanac Vinko Pribojevi, u znamenito je djelo Oratio de o-

    rigine successibusque Slavorum uz razmatranja o slavenskom i ilir-

    skom porijeklu Dalmatinaca oekivano uvrstio i teze o porijeklu nji-

    hova jezika, pisma i bogosluja. Za njega je iril neosporno autor pis-

    ma kojim se slue Slaveni (odnosno Moski), no Pribojevi ne kae

    izriito je li rije o irilici ili o glagoljici. Prema Pibojeviu, meu na-

    rodima Moska u uporabi je bio iskljuivo slavenski jezik, a u vjerskim

    i svjetovnim poslovima Moski su se sluili dalmatinskim govorom.

    Usporedo s irilometodskom tradicijom Pribojevi prihvaa u hrvat-

    skih humanista uvrijeenu postavku hrvatskih glagoljaa o Jeronimu

    Dalmatincu, autoru novoga pisma (noua literarum elementa com-

    mentus est), jezika (id nouum idioma) i katolikog bogosluja.13 Pri-

    bojevievu tvrdnju o irilovu autorstvu slavenskog pisma (Cyrillus

    auctor esse dicitur) mogue je promatrati u svjetlu utjecaja Maruli-

    eve redakcije Ljetopisa popa Dukljanina koji se namee zbog do-

    bro znanog autoriteta tog izvora meu hrvatskim renesansnim histo-

    riografima te moemo pretpostaviti da Pribojevi, piui o irilu, pa-

    rafrazira dio Regum Delmati atque Croati gesta o Konstantinu kao

    autoru prijevoda Biblije i bogosluja na slavenski.14

    Pribojevieva uporaba narativnih izvora talijanske humanistike

    historiografije te interpretacija ondje iznesenih stavova o porijeklu

    slavenskog jezika, pisma i bogosluja podreena je postavkama hrvat-

    ske humanistike historiografije. Hvarski dominikanac prilagoava i-

    njenice iz djela talijanskih renesansnih kroniara opeprihvaenoj kon-

    strukciji hrvatske humanistike historiografije o Jeronimovom slaven-

    skom porijeklu. Pozivajui se, primjerice, na Marka Antonija Sabelli-

    ca, Pribojevi pie da je Dalmatinac Jeronim autor slavenskog jezika,

    (13) Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena. (Prev. Veljko Gortan i Pavao

    Knezovi; prir. Miroslav Kurelac). Zagreb 1997, str. 65-66 i 80-81.

    (14) Vir igitur sanctissimus Constantius, cum interim ex pontificis autoritate pre-

    sbyteros ordinasset, Vetus Nouumque instrumentum ex Grco in linguam Slauam

    transtulisset et eiusdem lingu missam composuisset credentesque in fide confirmas-

    set, Romam profectus est iussis apostolicis id poscentibus, Regum Delmati atque

    Croati gesta a Marco Marulo Spalatensi patritio Latinitate donata. Priredio: Neven

    Jovanovi, Colloquia Maruliana, Split, XVIII (2009), str. 41 (dalje: RDCG); Miro-

    slav Kurelac, Hrvatska historiografija, u: Hrvatska i Europa: Barok i prosvjetitelj-

    stvo (XVII-XVIII. stoljee), sv. 3. Ur. Ivan Golub. Zagreb 2003, str. 301.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 347

    pisma i bogosluja, premda u Sabellicovu Enneades ab orbe condito

    izriito stoji da je Jeronim Talijan iz Istre (uirum plane Italicum et

    non alienigenam fuisse constat).15 Talijanski kroniar usto donosi kri-

    tiku teze o Jeronimovom slavenskom porijeklu (atque uoluit uideri

    fuisse alienigenam: irridemus maiorem melioremque), o njegovom

    poznavanju slavenskog jezika, a samim time i njegova autorstva sla-

    venskog pisma i bogosluja, to Pribojevi, slijedei panslavistiku

    agendu o Jeronimu Slavenu, posve isputa.16 U djelu De origine suc-

    cessibusque Slavorum mijea se jeronimska i irilometodska tradicija.

    Pribojevi se svojim tezama o jezinom identitetu Slavena dijelom

    naslanja na hrvatsku srednjovjekovnu glagoljaku tradiciju te su one

    takoer velikim dijelom rezultat autorovog selektivnog preuzimanja

    i subjektivnog tumaenja podataka iz narativnih izvora hrvatske sred-

    njovjekovne i talijanske renesansne historiografije.

    Unato tome, Pribojevieve su teze o porijeklu slavenskog jezika,

    pisma i bogosluja zadrale status autoritativnog uzora i na prijelazu

    iz kasne renesanse u ranonovovjekovlje. Djelo Il Regno de gli Slavi

    dubrovakog benediktinca Mavra Orbinija dobar je primjer da je i

    poetkom 17. st. jo uvijek dominantan utjecaj uvrijeenih postavki

    tradicionalne humanistike historiografije, osobito Pribojevievog pan-

    (15) Is enim, ut patrium idioma (Sabellico teste) illustraret, noua literarum ele-

    menta commentus est, quibus in sacris et prophanis rebus regionis accole nostra tem-

    pestate utuntur, V. Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena, cit., str. 80-81; Strido-

    nem oppidum gloriosi Hieronymi patria in Italia, Marcus Antonius Sabellicus,

    Enneades ab orbe condito. Venetiis 1498, f. 110v.

    (16) Videmus uero multos in eam de qua diximus opinionem ductos fuisse ut cre-

    deret beatum Hieronymum dalmatam fuisse; qa litteras illis adinuenerit composuerit-

    que a latinis graecisque diuersas; qua sint postea appelatae sclauonicae a sclauoni-

    bus germaniae olim populis quos nunc appellant Boemos: [] et semper postea si-

    cut nunc quoque fit Sclauonia est dicta et quidem non solum eas predictis compo-

    suit: deditque sclauonicas litteras: sed officium quoque diuinum quo catholici utun-

    tur christiani ex graeco in id nouum idioma traduxit: quod gloriosus pontifex Euge-

    nius quartus per nostras manus illis confirmauit. [] Illis uero qui pertinaces con-

    tenderent beatum Hieronymum si in patria sua idiomate ab Italico penitus alieno usus

    fuit et suos contribules histros uti docuit: atque uoluit uideri fuisse alienigenam: irri-

    demus maiorem melioremque; quoad sit histria parte esse Italiae calabriam atque bru-

    tios, quibusque in regionibus sine controuersia Italicis et semper antea uiguit et nunc

    quoque uiget germanicae linguae usus, Marcus Antonius Sabellicus, Enneades ab

    orbe condito, cit., ff. 110v-111r.

  • Iva Kurelac 348

    slavizma.17 Orbinijeva interpretacija jezinih pitanja nije liena niti

    snano prisutnog autoriteta hrvatskih srednjovjekovnih kronika, kon-

    kretno Ljetopisa popa Dukljanina te utjecaja sarmatske i talijanske

    humanistike historiografije. Za razliku od Pribojevia, dubrovaki

    historiograf transparentno preuzima tekst Regum Delmati atque Cro-

    ati gesta, donosei u formi opsenog poglavlja o povijesti kraljeva

    Dalmacije talijansku redakciju teksta Ljetopisa (Storia de R di Dal-

    matia).

    Utjecaj hrvatske glagoljake tradicije te Pribojevieva De origine

    successibusque Slavorum kod dubrovakog je historiografa zamjetan

    utoliko to on ideju o kontinuitetu i autohtonosti slavenskog stanov-

    nitva na podruju hrvatskih zemalja takoer potkrjepljuje tezom o Je-

    ronimu Slavenu. Jeronimski je kult, odnosno teza o Jeronimu kao pre-

    voditelju Svetog pisma na slavenski, za dubrovakog historiografa

    meu ostalim kljuan dokaz da se u Dalmaciji slavenskim jezikom

    govorilo i prije doseljenja Slavena.18 Meutim, i Orbini poput Priboje-

    via mijea jeronimski i irilometodski kult. Poistovjeujui likove

    solunske brae, Orbini tvrdi da je Metod Filozof, kasnije zvan iril,

    pokrstio Slavene, pri emu je zamijenio osobe irila (Konstantina Fi-

    lozofa) i Metoda.19 Prihvaajui podjednako irilometodsku tradiciju,

    dubrovaki benediktinac pod utjecajem sarmatske i talijanske huma-

    nistike historiografije, djela Historia Bohemica Johannesa Dubraviu-

    sa i De Bohemorum origine pape Pija II., irilu pripisuje autorstvo

    slavenskog bogosluja te prijevoda Starog i Novog zavjeta na slaven-

    ski jezik.20 Rije je zapravo o Orbinijevoj modifikaciji opisa morav-

    (17) O tome vidi vie u: Giovanna Brogi Bercoff, Il Pribevo e il Regno degli Slavi

    di Mauro Orbini, Ricerche slavistiche, Roma, XXII-XXIII (1975-1976), passim.

    (18) Ancora v vn altra cosa, con la quale si proua, che questa lingua sia stata

    in Dalmatia prima, che vi apparissero gli Slaui; cio la traduttione della Sacra Scrit-

    tura, che fece S. Girolamo Dottore della santa Madre Chiesa nella lingua Slaua a Dal-

    matini [], Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni.

    Pesaro 1601, p. 173.

    (19) I quali diuenuti Christiani sotto Suetopelech, (comelo chiamano gli Scrit-

    tori Latini) Sferopilo loro R, che f conuertito alla fede di Christo da Metodio Filo-

    sofo, che f poi detto Cirillo [], Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi, cit., p. 32.

    (20) Narrano giouanni Dubrauio, et Enea Siluio, che gli Slaui, i quali da Cirillo

    fuorno conuertiti alla fede di Christo, et i quali egli ha ueue tradotto nell lingua lo-

    ro Slaua il vechio, et il nuouo testamento, vollonon che la messa, e i diuini vffitij fus-

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 349

    ske misije solunske brae.21 Takvo tumaenje jeronimske i irilome-

    todske tradicije svjedoi o tome da je i koncem renesanse utjecaj sred-

    njovjekovnih narativnih izvora, hrvatske tradicionalne humanistike

    historiografije i panslavizma jo uvijek dominantan.

    4. Kasnohumanistika i ranonovovjekovna historiografija i glagolja-

    ka tradicija: Dinko Zavorovi i Faust Vrani

    U skladu s kanonima hrvatske humanistike historiografije u neobjav-

    ljenom djelu De rebus Dalmaticis libri octo (1602.) ibenskog huma-

    nista i povjesniara Dinka Zavorovia razmatra se pitanje jezinog

    identiteta slavenskog stanovnitva u Dalmaciji.22 Unato neospornoj

    vanosti tog teksta za hrvatsku kasnohumanistiku historiografiju,

    zbog njegove nedovoljne istraenosti znanstvene su spoznaje o Zavo-

    rovievoj interpretaciji jeronimske i irilometodske tradicije ostale ne-

    potpune ili su posve izostale te e se stoga ovdje analizirati.

    Djelo De rebus Dalmaticis u mnogoemu je prekretnica u odnosu

    na tradicionalnu humanistiku historiografiju, no istodobno je vana

    poveznica izmeu dvaju historiografskih pristupa tradicionalnog hu-

    manistikog i ranonovovjekovnog, kritikog kakav e u 17. st. zai-

    vjeti s Ivanom Luiem Luciusom. Zavorovieva su razmatranja o po-

    rijeklu slavenskog jezika, pisma i bogosluja formalno pod utjecajem

    glagoljake tradicije, srednjovjekovnih i renesansnih narativnih izvo-

    ra, u emu prepoznajemo dodirne toke s hrvatskom tradicionalnom

    humanistikom historiografijom. Uzimajui s druge strane u obzir

    predznak predkritikog historigrafskog pristupa, svojstven Zavorovi-

    sero detti, e celebrati nella lor propria lingua, Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi,

    cit., p. 46.

    (21) Ibi Boiemi Methudium adoriurunt, ab ipso exigentes, ne sermone Latino,

    quem non intelligerent, sed Boiemo sibi vsitato sacra et sacramenta perageret, Io.

    Dvbravii Olomvzensis Episcopi Historia Bohemica. Basilea 1575, p. 31; Methodius

    in Bohemia aliquamdiu moram traxit: deinde Romam se contulit, vbi fratrem suum

    Cyrillum comperit: qui baptizato quondam Suatocopio, Morauia Christiana sacra cre-

    diderat, multasque alias Sclauorum gentes ad fidem Christi conuertat: Referunt Cy-

    rillum cum Romae ageret, Romano pontifici supplicasse, vt Sclauorum lingua, eius

    gentis hominiius quam baptizauerat, rem diuinam faciens vti posset, Aeneae Silvii

    Senensis De Bohemorum origine. Salingiaci 1538, p. 27.

    (22) U radu je koriten prijepis Zavorovieva djela De rebus Dalmaticis libri octo

    iz Biblioteke Marciana u Veneciji, signatura: Cl. X. Cod. XL-3652 (dalje: M).

  • Iva Kurelac 350

    evom radu, preostaje ispitati koliko se i u emu njegova interpreta-

    cija pitanja porijekla slavenskog jezika, pisma i bogosluja razlikuje

    od stavova tradicionalne humanistike historiografije.23

    O utjecaju tradicionalne humanistike historiografije u djelu De

    rebus Dalmaticis moemo govoriti i na razini nomenklature. Pri kon-

    struiranju postavki o jezinom i etnikom identitetu Slavena Zavoro-

    vi preuzima posebnu humanistiko-arhaistiku terminologiju, kakva

    je u uporabi jo od sredine 15. st., otkad je meu hrvatskim humani-

    stima, uz hrvatsko i slavensko nazivlje, zamjetan porast uporabe ter-

    mina ilirski i dalmatinski.24 Rabei usporedo ilirsku i slavensku no-

    menklaturu Zavorovi razmatra teritorijalnu rasprostranjenost Ilira,

    identificirajui ih sa Slavenima te na taj nain, u skladu s postulatima

    hrvatske tradicionalne humanistike historiografije, nastoji dokazati

    kontinuitet slavenskog, odnosno hrvatskog stanovnitva na podruju

    Dalmacije razumijevajui ga kao punopravnog batinika antike tradi-

    cije.25 U kontekstu razmatranja jezinih pitanja, primjerice uporabe

    vernakulara u 16. st. u Dalmaciji, ibenski historiograf za hrvatski je-

    zik rabi sintagmu idioma Slovinum u emu se oituje utjecaj irilo-

    metodske knjievne tradicije hrvatskih glagoljaa.26 Istiui nadalje

    vanost uporabe slavenskog, odnosno narodnog hrvatskog jezika u

    svakodnevici, meu iteljima dalmatinskog priobalja (qui maritima

    Dalmatiae incolemus loca), Zavorovi jeziku pridaje funkciju klju-

    nog identifikacijskog imbenika protonacionalnog identiteta, uspos-

    tavljajui time izravnu vezu izmeu uporabe slavenskog jezika i sla-

    venskog etnikog identiteta Dalmata:

    I testantur etiam Romanos Dalmatiam incoluisse. Qui Dalmatas ad

    suos mores sermonemque attraxere, (inscriptiones quae in diversis

    (23) O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Poeci kritike historiografije u djelu De

    rebus Dalmaticis Dinka Zavorovia. Doktorska disertacija. Zagreb 2010, passim.

    (24) Usp. Miroslav Kurelac, Hrvatska historiografija, cit., str. 301.

    (25) Bruna Kunti Makvi, Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod

    dalmatinskih pisaca XVI i XVII stoljea, iva antika, Skopje, 34 (1984) 1-2, pas-

    sim; usp. M, f. 1r.

    (26) Radoslav Katii istie da se zamjenjivost naziva slovnski i hrvatski, svoj-

    stvena glagoljakoj crkvenoj knjievnosti, u svjetovnoj knjievnosti javlja upravo u

    razdoblju renesanse, kada se osim za jezik, poinje rabiti i za narod, Radoslav Kati-

    i, Slovnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske knjievnosti, Jezik,

    Zagreb, 36 (1989) 4, str. 98-103.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 351

    Dalmatiae locis usque in hodiernum cernuntur) prout tempestate hac

    ob assiduam cum Venetis consuetudinem, qui Itali sunt et in nobis,

    qui maritima Dalmatiae incolemus loca, imperium habent, ad illorum

    mores potius quam Slovinorum inclinamus et iccirco nominibus Ita-

    licis et quasi residuo sermonis utimur, nisi quod in privatis domibus,

    cum pueris, mulierculis et plebeis, et vix Slovino nostro idiomate lo-

    quimur, cognomina vero Slovina quae in dich desinunt Italos imitan-

    tes in aliis syllabis permutare conantes detorquemus, corporum no-

    strorum indumenta comuniter Italica sunt et ideo ob obedientiam,

    quam Venetis debemus, et Italicos mores quos imbibimus, Itali a fini-

    timis nostris (quamvis falso) appelati sumus. (M, ff. 19v-20r)

    Zavorovieva je tvrdnja vaan dokaz tomu da je meu pojedinim

    pripadnicima dalmatinske kasnorenesansne intelektualne elite postoja-

    la posve jasno definirana potreba za samoodreenjem prema aktual-

    nim vanjskopolitikim imbenicima (u ovom sluaju prema Mleta-

    koj Republici), ali i izraena svijest o pripadnosti slavenskom etnosu

    na podruju Dalmacije. Zavorovieva kritika viestoljetnih romanskih,

    a potom i italskih drutveno-politikih i kulturolokih utjecaja na sla-

    vensko stanovnitvo u Dalmaciji, koji su meu ostalim rezultirali po-

    tiskivanjem slavenskog, odnosno hrvatskog jezika iz svakodnevne

    uporabe, kljuan je dokaz da je meu pojedinim pripadnicima dalma-

    tinske kasnorenesansne intelektualne elite jezik zadobio funkciju va-

    nog imbenika pri konstruiranju etnikog identiteta slavenskog sta-

    novnitva na podruju Dalmacije.27

    (27) Zavorovieva kritika iz navedenog odlomka djela De rebus Dalmaticis do-

    vodi u pitanje jednu od suvremenih historiografskih teza koja negira povezanost je-

    zika i etnikog identiteta stanovnitva u ranonovovjekovnoj Dalmaciji, polazei od

    postavke da je takav koncept ponajprije rezultat pogrene interpretacije suvremenih,

    nacionalistiki orijetiranih hrvatskih historiografa. Autor teze Eric R. Dursteller, po-

    zivajui se iskljuivo na talijanske renesansne historiografe (F. Sansovino i G. Giu-

    stiniano), tvrdi da na podruju dalmatinskog priobalja tijekom ranog novog vijeka

    niti jedan jezik nije imao prevlast te da jezik oito nije funkcionirao kao oznaka i-

    dentiteta. Usp.: By the early modern period, officials and travelers in the region re-

    gularly commented on the mixed linguistic reality: Francesco Sansovino reported in

    1607 that in the towns every young man ordinarily knows the Italian language,

    which they call Franco. Giovanbattista Giustinian simiraly noted that in Pirano (Pi-

    ran), Zara, Sebenico, Trau (Trogir) and Spalato, all the citizens speak lingua fran-

    ca, by which he meant Italian, or colonial Venetian. It was common among se-

    veral generations of Croatian nationalist historians to attribute this situation to an ex-

  • Iva Kurelac 352

    Znatan dio tree knjige djela De rebus Dalmaticis posveen je pi-

    tanju porijekla i doseljenja Slavena na istonu obalu Jadrana te po-

    stanku njihova jezika, pisma i bogosluja, pri emu ibenski historio-

    graf naputa neke od kljunih stavova tradicionalne humanistike hi-

    storiografije, u emu se u konanici i oituju naznake predkritike hi-

    storiografije. Rije je prije svega o Zavorovievoj kritici dijela glago-

    ljake tradicije, konkretno jeronimskog kulta, potom autoriteta Maru-

    lieve redakcije Hrvatske kronike, a time i stavova tradicionalne hu-

    manistike historiografije o jezinom identitetu Slavena.

    Preuzimajui opsene dijelove iz Marulieva Regum Delmati at-

    que Croati gesta28 Zavorovi pie o doseljenju Slavena u Dalmaciju,

    o njihovom pokrtavanju te o porijeklu slavenskog, jezika, pisma i bo-

    gosluja.29 Prema tom izvoru, ueni je Konstantin pokrstio Slavene,

    uz odobrenje pape Stjepana zaredio sveenike te je s grkog na sla-

    venski jezik preveo Stari i Novi zavjet, priredivi Slavenima na tom

    jeziku i bogosluje.30 Zavorovi parafrazira taj dio Marulieva teksta

    unosei odreene intervencije:

    plicit Venetian policy of linguistic colonialism, which included establishing Italian

    language schools, ant that had as it express objective the underminig of the indige-

    nous language. In fact, the exact opposite was true: as a growing body of scholarship

    has shown, during the medieval and early modern eras, the linguistic environment of

    coastal Dalmatia (and to a lesser degree the interior as well) was rich and diverse. In

    this environment no single language predominated, and language clearly did not func-

    tion as a marker of identity in any way that approximated notions that would develop

    in the age of nationalism, Eric R. Dursteler, Language and identity in early modern

    Mediterranean, u: Mediterranean identities in the premodern era: Entrepts, Islands,

    Empires. Eds. John Watkins et al. Farnham - Burlington 2014, str. 38-39.

    (28) Usp. M, ff. 45r-55r.; RDCG, passim; Neven Jovanovi, Rukopisi Regum Del-

    mati atque Croati gesta, Colloquia Maruliana, Split, XVIII (2009), str. 9, 12,

    18-19. Temeljem usporedbe Zavorovieve parafraze Regum Delmati atque Croati

    gesta i kritikog izdanja tog djela, pretpostavljamo da je ibenski povjesniar imao

    pristup nekome od starijih prijepisa tog Marulieva djela, nastalom prije 1608, i to

    iz grane kojoj pripada beogradski kodeks. O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Regum

    Dalmatiae atque Croatiae gesta Marka Marulia u djelu De rebus Dalmaticis Dinka

    Zavorovia, Colloquia Maruliana, Split, XX (2011), str. 309.

    (29) Vjekoslav tefani parafrazirao je dijelove prijepisa Zavorovieva rukopisa

    De rebus Dalmaticis iz Arhiva HAZU (signatura: I c 44) o porijeklu slavenskog jezi-

    ka, pisma i bogosluja, usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 38-39.

    (30) Usp. Erat tunc summus ecclesi Roman pontifex Stephanus, qui cum miri-

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 353

    Constantius relicta Bulgaria in Dalmatiam ad Budimerium venit cu-

    ius doctrina et predicatione Budimerius Christi fidem cum tota Slovi-

    norum gente sibi subdita amplexatus est. Quod anno salutis octogen-

    tesimo octuagesimo occurisse scribunt. Adrianus, Ecclesiae Romanae

    pontifex, cum mirifica Constantii opera audisset videre illum cupiens,

    ut ad se veniret per litteras petiit. Vir igitur Sanctus Constantius cum

    interim presbiteros ordinasse, Vetus Novumque Testamentum e Grae-

    co in linguam Slovinam transtulisset, et eiusdem linguae missam com-

    posuisset, credentesque in fide confirmasset. (M, ff. 55r)

    U citatu razaznajemo dvije Zavorovieve intervencije: prvo, rije

    je o umetanju podatka temeljenog na neimenovanim narativnim izvo-

    rima (scribunt), o Konstantinovom dolasku iz Bugarske u Dalmaciju

    880. godine, o emu kod Marulia nema spomena. Drugo, ime pape

    Stjepana zamijenjeno je imenom pape Hadrijana koji je svetoj brai

    dopustio uporabu slavenske liturgije.31 Poznavajui Zavorovievu hi-

    storiografsku agendu temeljenu na kasnohumanistikoj kritici sred-

    njovjekovnih izvora i tradicionalne humanistike historiografije, redi-

    giranje teksta Regum Delmati atque Croati gesta u skladu je s me-

    todolokim pristupom ibenskog historiografa.32 Zavorovieva tvrd-

    nja o Konstantinovom boravku u Dalmaciji krajem 9. st. netona je,

    no vremenski se okvir poklapa s injenicom da su ba otprilike u to

    doba (oko 882.) solunska braa doista i dovrila prijevod Svetog pis-

    ma na glagoljicu koji su Hrvati u procesu pokrtavanja bili prihvatili

    zajedno s Jeronimovim prijevodom Biblije na latinski (Vulgata).33 U

    skladu s time moemo pretpostaviti da je Zavorovi intervenirajui

    u Maruliev tekst elio plasirati tezu o tome da su Slaveni u Dalma-

    fica Constantii opera audisset, uidere illum cupiens, ut ad se ueniret, per litteras pe-

    tiit, RDCG, str. 40-41.

    (31) iril i Metodije u Rim su doli 867., a tada je poglavar katolike crkve bio

    Hadrijan II. Prema redoslijedu rimskih biskupa Hadrijan II. bio je 106. papa po redu, a

    pontifikat mu je trajao od 867. do 872. Krajem 9. i poetkom 10. st. spominju se tro-

    jica papa imenom Stjepan: Stjepan V. (885.-891.), Stjepan VI. (896.-897.), Stjepan

    VII. (928.-931.); usp. Opi ematizam Katolike Crkve u Jugoslaviji: Cerkev v Jugo-

    slaviji. Zagreb 1975, str. 18-19.

    (32) O tome vidi vie u: Iva Kurelac, Poeci kritike historiografije, cit., passim.

    (33) Usp. Stanko Jambrek, Biblija u Hrvata: Prevoenje, tiskanje i irenje Biblije

    u kontekstu navjetenja evanelja, Kairos. Evaneoski teoloki asopis, Zagreb, 1

    (2007) 1, str. 64.

  • Iva Kurelac 354

    ciji meu prvima dobili irilov prijevod Biblije na slavenski, ime na-

    stoji afirmirati irilometodsku tradiciju u dalmatinskoj kasnorenesans-

    noj historiografiji.

    Mogui razlozi zamjene imena pape Stjepana Hadrijanovim ime-

    nom kompleksniji su, a otvaraju i pitanje utjecaja pojedinih slaven-

    skih i latinskih vrela o irilu i Metodiju na Dinka Zavorovia, to do-

    datno ukazuje na injenicu da je obnova irilometodskog kulta bila

    vaan dio njegove historiografske agende. U tom smislu valja razmo-

    triti utjecaj eko-moravske tradicije na ibenskog historiografa te mo-

    emo pretpostaviti da je Zavorovi Hadrijanovo ime umjesto Stjepa-

    novog unio na temelju podataka iz itja ili iz Italske legende izvo-

    ra koji navode upravo ime tog pape, ime bi u svrhu kritike tradicio-

    nalne humanistike historiografije dodatno oslabio autoritet Ljetopisa

    popa Dukljanina.34 Na razmatranje te mogunosti potie i teza Luje

    Margetia prema kojoj je Stjepanovo ime, navedeno i u Ljetopisu po-

    pa Dukljanina i u Hrvatskoj redakciji, koju je kasnije preveo i redigi-

    rao Maruli, zapravo namjerno izmijenjeno iz Hadrijanovog.35 Marge-

    ti pojavljivanje Stjepanova imena u Ljetopisu popa Dukljanina sma-

    tra neobinim te tvrdi da je sastavlja Ljetopisa koristio itja, Vita

    Clementis Bulgarici i Italsku legendu, izvore u kojima stoji Hadrija-

    novo ime, zakljuujui naposljetku da je rije o namjernoj izmjeni i-

    mena u Stjepanovo.36

    Dok su hrvatski renesansni i ranonovovjekovni autori uglavnom

    branili jeronimsku tradiciju (Juraj igori, Rafael Levakovi, Ivan

    Tomko Mrnavi, Ivan Patri i drugi) ili su pak mijeali jeronimski i

    irilometodski kult, pripisujui zaslugu izuma irilskog pisma irilu,

    a prijevod Biblije Jeronimu (Mavro Orbini i Vinko Pribojevi),37 Din-

    ko Zavorovi koncem renesanse rehabilitira autoritet irilometodske

    tradicije, iznosei tezu o tome da je iril, a ne sv. Jeronim, za Slave-

    (34) Usp. itja Konstantina irila i Metodija i druga vrela. Preveo i protumaio

    Josip Bratuli. Zagreb 1985, str. 82, 101, bilj. 1. i 127.

    (35) Usp. Ljetopis popa Dukljanina. Priredio, napisao uvod i komentar Vladimir

    Moin. Hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav tefani.

    Zagreb 1950, str. 49.

    (36) Lujo Margeti, Liber Methodius i pitanje devete glave Ljetopisa popa Duklja-

    nina, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, XXIV, 46 (2000), str. 5-6.

    (37) Usp. Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 38-39.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 355

    ne na slavenski jezik preveo Sveto pismo i bogosluje te je za njih pri-

    redio pismo irilicu:

    Constantius in aliis exemplaribus legitur Cyrillus, quo nomine post-

    quam religionem prophetes est donatum. Fuisse aiunt ac in aliis qui-

    busdam Constantius philosophus Leonis patricii filius scriptum, quem

    et nos nomine descripsimus quo invenimus: Cyrillus. Igitur, in hanc

    linguam Slovinam Sacram scripturam transtulit characteremque prae-

    terea quo Slovini scribunt quique a suo nomine chiurilicza -

    , Slovinis dictus est excogitavit, quandoquidem Cyrillus nostro hoc

    idiomate Chiuril dicitur. Hanc translationem acceptant, alii in

    Divum Hieronymum referunt. (M, f. 55v)

    Kritika jeronimske tradicije kao i naputanje uvrijeenih stavova

    tradicionalne humanistike historiografije o porijeklu slavenskog jezi-

    ka, pisma i bogosluja dijelom proizlaze i iz Zavorovieve kritike Ma-

    rulieve redakcije Hrvatske kronike. Kao zaetnik predkritike histo-

    riografije, ibenski historiograf poetkom 17. st. djelo Delmati atque

    Croati gesta vie ne smatra dovoljno vjerodostojnim narativnim iz-

    vorom za dokazivanje autorstva slavenskog jezika, pisma i bogoslu-

    ja. Zavorovi se po tom pitanju dijelom priklanja eko-moravskoj

    glagoljakoj tradiciji, a kritiku jeronimske tradicije donosi pozivajui

    se na Slube iz glagoljakih brevijara franjevaca treoredaca i na sar-

    matske brevijare:38

    Caeterum errant (ut proverbio fertur) a janua. Perinde ac nos quoque

    huc usque vulgi opinionem secuti erravimus, sed enim postea hunc

    comentariolum perlustrantes, quaque in eo continentur lectitantes, ni-

    mirum literaturae denominationem a Cyrillo ortum duxisse, tum ex

    sacris codicibus, qui breviaria vocantur, quibus tercii ordinis Sancti

    Francisci sectatores in divinis officiis celebrandis utuntur, quorum

    non pauci conventus in hac provintia Slovino idiomate Deo optimo

    maximo laudos decantant, tum etiam ex Sarmaticis breviariis (hac de-

    posita opinione) Cyrillum Sacram scripturam in nostrum idioma tra-

    duxisset ulla absque dubitatione affirmandum esse. (M, ff. 55v-56r)

    Osim neospornog distanciranja ibenskog historiografa od autori-

    teta pojedinih srednjovjekovnih narativnih izvora za hrvatsku povijest

    (38) Zavorovievo svjedoanstvo o tome da franjevci treoreci nisu prihvatili tezu

    o Jeronimu kao autoru glagoljskog pisma spominje i Julia Verkholantsev. Usp. Julia

    Verkholantsev, The Slavic Letters of St. Jerome, cit., str. 54.

  • Iva Kurelac 356

    pri tumaenju nastanka slavenskog jezika, pisma i bogosluja, jedan

    od motiva za uvrtavanje Slubi u djelo De rebus Dalmaticis moda

    moe biti taj to je Zavorovi uoio njihovu vanost pri dokazivanju

    postojanja ranog irilometodskog kulta meu Hrvatima, kojem je i

    sam bio sklon, budui da su u Slubama sauvani kljuni odlomci i-

    a Konstantinova. Usto, pojava Slubi u Hrvatskoj povezuje se sa

    srednjovjekovnim ekim utjecajima na hrvatske glagoljae, to je ta-

    koer u skladu sa Zavorovievim priklanjanjem eko-moravskoj tra-

    diciji.39 Osim posredstvom neospornog utjecaja sarmatske historiogra-

    fije na dalmatinske renesansne historiografe, Zavoroviu je eko-mo-

    ravska tradicija mogla postati bliska i tijekom etverogodinjeg pro-

    gonstva (1585.-1588.) koje je proveo kod svog prijatelja Fausta Vran-

    ia, tada tajnika na dvoru rimsko njemakog cara i ugarsko-hrvat-

    skog kralja Rudolfa II. u Pragu.40 Zavorovievo isticanje irilometod-

    ske tradicije pred jeronimskom valja sagledati i kroz injenicu da je

    ibenik bio vano sredite provincije Bosne Srebrene zbog ega on-

    dje nailazimo na snano prisutan trag hrvatske iriline batine, pa

    se tako tijekom 16. i 17. st. uz glagoljicu na ibenskom podruju e-

    sto upotrebljavala latinica i zapadna irilica (bosanica).41

    U kontekstu jaanja glagoljake eko-moravske tradicije u dalma-

    tinskoj kasnohumanistikoj historiografiji, kao i irilometodskog kul-

    ta, vano je i Zavorovievo isticanje irilova roendana, 9. oujka,

    odnosno pozivanje na lekciju koju, kako navodi, glagoljai franjevci

    treoredci na taj datum itaju na matutinu. Naime, do 1863. na taj se

    (39) Poznato je ukupno jedanaest Slubi u ast irila i Metodija, a prema istrai-

    vanjima Biserke Grabar, treba im dodati i Slubu iz Oxfordskog glagoljskog brevijara

    iz 14. st. Autorica nadalje istie da su Slube porijeklom iz eke, a prvi oficij u ast

    solunske brae datira iz druge polovine 14. st. i sastavljen je u prakom samostanu

    Emaus, gdje su djelovali i hrvatski glagoljai, odakle je prenesen u Hrvatsku. Usp.

    Biserka Grabar, Kult irila i Metodija u Hrvata, Slovo, Zagreb, 36 (1986), str. 142-

    143; Ante upuk, Sitniji prilozi biografiji prvog hrvatskog historiografa, Zadarska

    revija, Zadar, XVII (1968) 2, str. 152.

    (40) Ante upuk, Sitniji prilozi biografiji, cit., str. 151-152; Miroslav Kurelac,

    Vinko Pribojevi i njegovo djelo, u: Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena,

    cit., passim; Iva Kurelac, Dinko Zavorovi: ibenski humanist i povjesniar. ibenik

    2008, str. 36.

    (41) Josip Lisac, ibenska dionica hrvatske iriline batine, Filologija, Zagreb,

    62 (2014), str. 131-132.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 357

    dan blagdan irila i Metoda svetkovao u ekoj i Moravskoj, dok se

    u hrvatskim glagoljakim kalendarima te svece astilo 14. veljae:42

    Cyrillum Sacram scripturam in nostrum idioma traduxisset ulla ab-

    sque dubitatione affirmandum esse non dubitamus qui, ut lectio quam

    praedicti patres die nona Marcii, quae istius Sancti nativitas colunt,

    in matutinis legunt, nos satis superque docet in hoc sancto pioque o-

    pere absolvendo quinquaginta fere annos consumpsit. Quod longum

    satis temporis intervallum Divo Hieronymo, ut post plurimis maxi-

    meque momenti operibus (ut omnibus constat) et negotiis impedito,

    non superfuisset. (M, ff. 55v-56r)

    Spomenimo da Zavoroviev suvremenik Orbini autorstvo prijevo-

    da Starog i Novog zavjeta na slavenski takoer pripisuje irilu, no

    njegova je tvrdnja za razliku od teze ibenskog historiografa preuze-

    ta iz sarmatske i talijanske humanistike historiografije.43 Zavorovi-

    eva je argumentacija porijekla slavenskog jezika, pisma i bogoslu-

    ja kompleksnija zbog izbora, ali i interpretacije izvora, to i jest u

    skladu s postavkama hrvatske predkritike historiografije. Djelo De

    rebus Dalmaticis vaan je dokaz da se irilometodska tradicija u dal-

    matinskoj kasnohumanistikoj historiografiji odrala i poetkom 17.

    st., unato viestoljetnoj dominaciji jeronimske tradicije, a zajedno s

    njom i eko-moravski glagoljaki utjecaji, preko kojih su Hrvati naj-

    izglednije i doli u doticaj s naukom solunske brae.44

    (42) Danas se njihov blagdan svetkuje 5. srpnja, kao to je to odredio papa Pio

    IX (1846.-1878.); Ljudevit Gregov Tor, Kalendar prvog tiskanog glagoljskog mi-

    sala: Izvadak iz doktorske disertacije: Prvi tiskani glagoljski misal. Zagreb 1952,

    str. 43. O povezanosti datuma 9. oujka s izrazitim ekim utjecajima svjedoi i poda-

    tak o latinskom misalu iz 14./15. st. (NSK, R-3575) s najstarijom dosad poznatom

    potvrdom misnog obrasca Ciruli et Methudij na 9. oujka. i naglaenog sloja ekih

    svetaca.

    (43) Izvori su mu Jan Dubravsk i Enea Silvio Piccolomini, usp. Mavro Orbini, Il

    Regno de gli Slavi, cit., p. 46.

    (44) Nakon Metodijeve smrti (885.) i poslije izgona Metodijevih uenika te zabra-

    ne bogosluja na slavenskom jeziku od strane pape Stjepana V. slavenska je pisme-

    nost zajedno s irilometodskom batinom ipak nastavila supostojati zajedno s latin-

    skom sve do druge polovice 11. st. O tome svjedoe brojni vrijedni primjerci staro-

    slavenskih knjiga iz eke. Sve to potvruje tezu o tome da se i nakon Metodijeve

    smrti slavenska pismenost sauvala te se u obliku ruskih irilskih rukopisa i hrvat-

    skih glagoljskih brevijara proirila na ostale slavenske narode. Usp. Vjekoslav tefa-

    ni, Tisuu i sto godina, cit., str. 27-29.

  • Iva Kurelac 358

    Unato kritici kljunih postavki o jezinom identitetu Slavena ute-

    meljenih na jeronimskoj tradiciji Zavorovi ipak prihvaa tezu o Jero-

    nimovom dalmatinskom, odnosno ilirskom porijeklu, svojstvenu tra-

    dicionalnoj dalmatinskoj humanistikoj historiografiji (igori, Pri-

    bojevi, Orbini).45 Usprkos raznolikim modalitetima recepcije jero-

    nimske i irilometodske tradicije, teorija o Jeronimu Slavenu u dalma-

    tinskoj se humanistikoj historiografiji uspjeno odrala tijekom rene-

    sanse, a djelo De rebus Dalmaticis dokazuje da je poetkom novovje-

    kovlja jo uvijek prisutna. Meutim, bitna je razlika u Zavorovievom

    shvaanju Jeronimove uloge u slavenskoj jezinoj tradiciji ta to on

    sveevo dalmatinsko porijeklo vie ne smatra relevantnim argumen-

    tom za dokazivanje Jeronimova poznavanja slavenskog jezika, ime

    pobija uvrijeenu tezu o Jeronimovom autorstvu prijevoda Biblije na

    slavenski.

    Kljuan Zavoroviev odmak od tradicionalne dalmatinske humani-

    stike historiografije oituje se u argumentu da Jeronim nije niti mo-

    gao znati slavenski jezik zato to su Slaveni podruje Dalmacije nase-

    lili gotovo dvije stotine godina nakon njegove smrti, u emu se ogle-

    da i naprednije tumaenje pitanja doseljenja Slavena na istonu obalu

    Jadrana:46

    Non negamus eum Dalmatam et Illyricum fuisse at Slovini in has pro-

    vincias non prius quam circa sexcentesimum annum Domini vene-

    runt. Dominus autem Hieronymus circa CCCC vixit, ut supra dictum

    est, ideo non potuit hanc linguam caluisse, quod etiam confirmatur

    nonque Solovinum idioma minime usurpatum invenitur ante Slovino-

    rum in has regiones descensum (M, ff. 56v-57r)

    Zavorovi nadalje kritizira (halucinantur, male intellectis delusi,

    M, f. 56v) stav hrvatskih humanista o Jeronimovom autorstvu prije-

    voda Svetog pisma na slavenski, proiziao iz pogrenog tumaenja

    dijela Jeronimovog predgovora prijevodu Psalama s hebrejskog na la-

    tinski:

    (45) Usp. Juraj igori, O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku. ibenik 1981, str.

    23-25; Vinko Pribojevi, O podrijetlu i slavi Slavena, cit., str. 80-81; Mavro Orbini, Il

    Regno de gli Slavi, cit., p. 176.

    (46) Jeronim je roen oko 340. u Stridonu, a umro je u Betlehemu 30. IX. 420.,

    Jeronim, sv., u: Hrvatska opa enciklopedija, sv. V. Ur. August Kovaec. Zagreb

    2003 (dalje: HE), str. 343.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 359

    Nec hoc dico, quod praedecessores meos mordeam, aut quicquam his

    arbitror detrahendum, quorum translationem diligentissime emenda-

    tam olim meae lingue hominibus dederim.47

    Za razliku od veine hrvatskih humanista koji su u tom tekstu vi-

    djeli neoboriv dokaz da Jeronim pod sintagmom meae linguae homi-

    nibus misli na Slavene, svoje sunarodnjake po jeziku, Zavorovi do-

    nosi kritiku koja u skladu s postavkama predkritike hisotoriografije

    oznaava prekretnicu u tumaenju autorstva prijevoda Biblije na sla-

    venski, a ta je da Jeronim svojim sunarodnjacima po jeziku smatra

    Latine, a ne Slavene. Iz Zavorovieve tvrdnje nadalje proizlazi da je

    Jeronimov prijevod svetih knjiga zapravo Vulgata, a nipoto prijevod

    Biblije na slavenski:

    Atque hunc emanasse erorem hinc existimo, nempe hanc Cyrilli tran-

    slationem homines caractere sive alphabeto cuius Divus Hieronymus

    extitit auctor animadvertens in Divum Hieronymum eam retulerunt.

    Halucinantur demum qui Divum Hieronymum nostrae gentis Slovi-

    nae hominem asserunt, quique eum hanc linguam caluisse et Sacram

    scripturam in eam vertisse putant, idque ipsius Hieronymi verbis male

    intellectis delusi. Nam, ubi ipse in Epistola ad Sophronium se su

    gentis hominibus sacros libros transtulisse ait, non Slovinos, sed ho-

    mines suae lingue in eadem epistola Latinos intelligit, neque erat o-

    pere pretium virum tam insignem tantum in eo laborare, ut barbaris

    omnes Sacrae scripturae libros tam enucleate traderet. (M, f. 56v)

    Naime, Jeronim je elio naglasiti distinkciju izmeu Grka i Lati-

    na, to je kasnije nailo na potpuno pogreno tumaenje meu hrvat-

    skim humanistima. Prihvaanju teze o Jeronimovom autorstvu prije-

    voda Biblije na slavenski meu dalmatinskim historiografima tijekom

    renesanse dodatno je pridonijela injenica da se taj svetac rodio u

    Stridonu, mjestu koje nalazilo negdje u Istri ili Dalmaciji, to je Jero-

    nimu izravno priskrbilo slavensko porijeklo te stoga meu dalmatin-

    skim historiografima niti nije moglo biti dvojbe oko toga misli li Je-

    ronim na Slavene kada pie meae linguae hominibus.48

    (47) Hieronymus, Sophronius Eusebius: Psalterium, Augsburg, 1471/73, [BSB-

    Ink P-821 - GW M36010], fol. 1r.

    (48) Usp. HE 5, str. 343. (natuknica: Jeronim, sv.).

  • Iva Kurelac 360

    Pozivajui se na autoritet franjevaca treoredaca, Zavorovi ipak

    prihvaa tezu o Jeronimu kao izumitelju drugog slavenskog pisma

    bukvice, biljeei naziv pisma glagoljskim slovima:

    Constat etiam ex XIII. capite Aeneae Sylvii a summo pontifice Slo-

    vinae linguae usum in sacris Cyrillo concessum esse, idem quin etiam

    religiosi viri tercii ordinis Sancti Francisci sectatores, quos supra me-

    moravimus, divus Hieronymus per traditionem affirmant Sacram scrip-

    turam in Slovinam idioma minime traduxisse, sed eius alphabeti, quo

    his nostris in partibus haec exaratur translatio, quem nos Bultmiczam

    bukvica vocamus, auctorem extitisse, quamvis aliis in locis supra-

    dicto Sancti Cyrilli caractere tipis exussae reperiatur. (M, ff. 56r-56v)

    Identinu tezu o Jeronimovom autorstvu bukvice i irilovom au-

    torstvu irilice donosi i Orbini.49 Zavorovi je kritiniji od Orbinija,

    jer tezu o Jeronimovom autorstvu bukvice koristi kako bi opovrgnuo

    njegovo autorstvo prijevoda Biblije na slavenski, smatrajui da je taj

    prijevod pogreno pripisan Jeronimu samo zato to je pisan bukvicom,

    pismom iji je tvorac upravo Jeronim. Osim to na ovom mjestu na-

    mee pretpostavka o moguim meusobnim utjecajima te dvojice au-

    tora, naini uporabe termina bukvica u djelima Il Regno de gli Slavi

    i De rebus Dalmaticis ubrajaju se meu najstarije potvrde koritenja

    tog naziva u znaenju alfabet u dalmatinskoj kasnohumanistikoj hi-

    storiografiji. Usto, Zavorovievo i Orbinijevo djelo ukazuju na to da

    se u dalmatinskoj historiografiji poetkom 17. st. naziv bukvica rabio

    kao sinonim za glagoljsko pismo. Ta se saznanja uklapaju u tezu o

    eoj uporabi naziva bukvica u Dalmaciji, gdje je u 16. st. u svako-

    dnevici bila rairena uporaba hrvatske irilice (bosanice).50

    (49) Dubrovaki benediktinac uz spomen bukvice zapravo donosi kompletan gla-

    goljski alfabet. Usp. Mavro Orbini, Il Regno de gli Slavi, cit., p. 46. Zavoroviu se u

    stavovima o autorstvu glagoljice i irilice pribliio Mavro Orbini koji takoer irila

    smatra autorom irlice, a Jeronima autorom glagoljice. Usp. Vjekoslav tefani, Ti-

    suu i sto godina, cit., str. 38.

    (50) Vjekoslav tefani (prema AJ) istie da se termin bukvica u znaenju alfabet

    pojavljuje od 16. st., ve kod Marina Dria, spominjui u tom kontekstu i Zavorovi-

    evo djelo De rebus Dalmaticis, meutim, ne donosi transkripciju kljunog dijela Za-

    vorovieva rukopisa niti spomenutu problematiku razmatra iz historiografske per-

    spektive. Usp. Vjekoslav tefani, Nazivi glagoljskog pisma, Slovo, Zagreb, 25-26

    (1976), str. 35-36; Isti, Tisuu i sto godina, cit., str. 39; Rjenik hrvatskoga ili srp-

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 361

    U kontekstu recepcije glagoljake tradicije u dalmatinskoj historio-

    grafiji poetkom 17. st., osobito daljnje evolucije Zavorovieve kriti-

    ke jeronimske teorije, zadrat emo se na produkciji ibenskog histo-

    riografskog kruga. etiri godine nakon to Dinko Zavorovi dovrava

    rad na rukopisu De rebus Dalmaticis, Faust Vrani u sklopu zbirke

    svetakih pripovjedaka ivot nikoliko izabranih divic (Rim 1606.)

    objavljuje kratki povijesno-polemiki spis De Slovinis seu Sarmatis.51

    Usporedba tih dvaju djela potvrdila je postojanje historiografskog u-

    tjecaja izmeu Zavorovia i Vrania koji emo ovdje razmotriti. Fa-

    ust Vrani bio je Zavoroviev prijatelj i mecena te ga je savjetovao

    u historiografskom radu, o emu svjedoe Faustove vlastorune opa-

    ske s margina jednoga od prijepisa djela De rebus Dalmaticis.52 Una-

    to tome to se historiografija ne ubraja meu primarne Vranieve

    znanstvene interese, kao neizostavan dio studia humanitatis, ona ipak

    obuhvaa manji dio njegovog opusa.53 Vraniu je bliska ilirsko-sla-

    venska ideologija, a njegov se historiografski rad u tematskom smislu

    podudara s kanonima hrvatske humanistike historiografije fokusi-

    ran je na pitanje etnikog porijekla Slavena, migracijsku teoriju te na

    postanak slavenskog jezika, pisma i bogosluja. Spis De Slovinis seu

    Sarmatis kritiki je komentar djela Dialogus de origine Polonorum,

    upuen njegovom autoru, krakovskom kanoniku Krzysztofu Warsze-

    wickom.

    Vraniev odabir narativnih izvora ponajprije potvruje jo uvijek

    formalno prisutan utjecaj sarmatske historiografije, koji je u dalmatin-

    skoga jezika JAZU, dio I: A-EUA. Ur. . Danii. Zagreb 1880-1882, str. 728;

    Anica Nazor, Proimanje irilice i glagoljice na hrvatskom prostoru, u: Hrvatska i

    Europa: Srednji vijek i renesansa, sv. 2, cit., str. 295-296.

    (51) De Slovvinis seu Sarmatis, ad Christophorum Varsovicium canonicum Craco-

    viensem, u: Xivvot nikoliko izabranih divviicz po Faustu Vvrancsichyu. Rim 1606,

    str. 117-119.

    (52) Rije je o rukopisu De rebus Dalmaticis libri quinque, Znanstvena knjinica

    Zadar, ms. 616., 17. st., f. 25r i 29v. Usp. Iva Kurelac, Dinko Zavorovi: ibenski hu-

    manist i povjesniar, cit., str. 21-23.

    (53) Osim povijesno-polemikog spisa De Slovinis seu Sarmatis, Vrani je sasta-

    vio neobljavljenu rukopisnu kompilaciju fragmenata o povijesti Ilirika (Illyrica histo-

    ria); usp. Iva Kurelac, Illyrica historia Fausta Vrania, Zbornik Odsjeka za po-

    vijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije zna-

    nosti i umjetnosti, Zagreb, 22 (2004), passim.

  • Iva Kurelac 362

    skoj humanistikoj historiografiji u 16. st. afirmirao Pribojevi. Ana-

    liza izvora dokazala je da se razmatranja o porijeklu i migraciji Slave-

    na u djelu De Slovinis seu Sarmatis najveim dijelom zasnivaju na ci-

    tatima i navodima iz prve knjige djela De origine et rebus gestis Po-

    lonorum Martina Kromera, dok je Vranieva interpretacija teorije o

    dalmatinskom porijeklu eha, Leha i Rusa zapravo kritika teze Ma-

    cieja Miechowite iznesene u prvoj knjizi djela Chronica Polonorum.54

    Meutim, daljnja analiza identificirala je Zavorovievo djelo De re-

    bus Dalmaticis, tonije njegovu treu knjigu, kao kljuan Vraniev

    historiografski model pri pisanju De Slovinis seu Sarmatis. Utvreno

    je da Vrani od Zavorovia ne samo da doslovno preuzima identine

    reference na navedena djela sarmatist Kromera i Miechowite, nego

    u cijelosti prisvaja i Zavorovievu historiografsku interpretaciju etno-

    geneze Slavena.55 Prvi kljuan dokaz neospornog utjecaja Zavorovi-

    evih historiografskih postavki na Vrania jest podudarnost u kriti-

    ci Miechowitine teorije o dalmatinskom porijeklu eha, Leha i Rusa

    iznesenoj u djelima obojice autora:

    Errant igitur, qui Bohemos, Polonos, et Russos, auctoribus Cheho, Le-

    ho, et Russo fratribus, ex Dalmatia originem suam ducere putant;56

    Uzevi stoga u obzir mogui utjecaj Zavorovievih historiograf-

    skih postavki o postanku slavenskog jezika, pisma i bogosluja na re-

    cepciju glagoljake tradicije u spisu De Slovinis seu Sarmatis, utvr-

    dili smo da Vrani kritiku jeronimske tradicije najveim dijelom za-

    sniva na Zavorovievom autorskom komentaru iz tree knjige djela

    De rebus Dalmaticis.57

    Hallucinantur demum ij quoque, qui D. Hieronymum, huius gentis

    Slovinae hominem fuisse asserunt, et novos caracteres invenisse, in-

    que eam linguam sacros libros transtulisse putant. Decepti loco sui na-

    (54) Martini Cromeri De origine et rebus gestis Polonorum libri XXX. Basileae

    1551, pp. 1, 7-8, 16-17; Maciej z Miechow, Chronica Polonorum. Cracoviae 1521,

    p. I-II.

    (55) Usp. M, ff. 41r-42v.

    (56) De Slovvinis seu Sarmatis, cit., p. 118; Errant qui Bohemos, Polonos et

    Russos, auctoribus Ceho et Leho et Russo fratribus, ex Dalmatia originem suam scri-

    bunt [], M, ff. 42r-42v.

    (57) Usp. M, f. 56v.

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 363

    talis, et verbis eiusdem male intellectis, quando in quadam sua epi-

    stola se suae gentis hominibus sacram scripturam interpraetatum fuis-

    se meminit. Quos ipse non Slovinos, sed Latinos intelligit: Quid enim

    opus erat genti Barbarae omnes sacrae scripturae libros enucleare?

    Non negamus eum Stridonae in Dalmatia natum fuisse: at dicimus id

    ducentis circiter annis ante Slovinorum adventum accidisse, id est cir-

    ca Annum Domini 400.58

    Premda je pogledu tumaenja glagoljake tradicije obojici autora

    zajedniko da Jeronima ne smatraju autorom prijevoda Biblije na sla-

    venski niti poznavateljem slavenskog jezika, Vrani u odnosu na Za-

    vorovia produbljuje kritiku, pobijajui i Jeronimovo autorstvo sla-

    venskog pisma (novos caracteres), ali i kljuan argument jeronimske

    tradicije hrvatskih glagoljaa Jeronimovo slavensko porijeklo. Vran-

    i, naime, prihvaa tek injenicu da je Jeronim roen u Stridonu u

    Dalmaciji, no za razliku od Zavorovia zbog toga mu ne pridaje sla-

    vensko, ilirsko niti dalmatinsko porijeklo.59

    Osim to nadopunja spoznaje o recepciji pojedinih segmenata gla-

    goljake tradicije u dalmatinskoj historiografiji poetkom 17. st., spis

    De Slovinis seu Sarmatis vaan je primjer evolucije u recepciji jero-

    nimske tradicije unutar ibenskog humanistikog kruga. Nakon to je

    upravo ibenanin Juraj igori u povijesno-geografskom spisu De

    situ Illyriae et civitate Sibenici60 prvi meu dalmatinskim humani-

    stikim historiografima afirmirao glagoljaku postavku o Jeronimu

    Dalmatincu i Iliru iz Stridona, ona je tijekom renesanse postala ope-

    prihvaen argument za dokazivanje autorstva slavenskog jezika, pis-

    ma i bogosluja, da bi poetkom 17. st. u spisu Fausta Vrania bila

    posve opovrgnuta. Kljuna historiografska djela trojice ibenskih hu-

    manista, Jurja igoria, Dinka Zavorovia i Fausta Vrania, doka-

    zuju da je teza o Jeronimu Dalmatincu i Iliru u samo stoljee i pol

    prola put od uvaavane dogme do potpunog odbacivanja. Unato to-

    me to se jeronimska tradicija odrala i tijekom 17. st. (Rafael Leva-

    kovi, Ivan Tomko Mrnavi, Ivan Patri, Matej Karaman i dr.),61 Za-

    (58) De Slovvinis seu Sarmatis, cit., p. 119; usp. M, f. 56v.

    (59) Non negamus eum Dalmatam et Illyricum fuisse, M, f. 56v.

    (60) Usp. Juraj igori, O smjetaju Ilirije, cit., str. 23-25.

    (61) Vjekoslav tefani, Tisuu i sto godina, cit., str. 40.

  • Iva Kurelac 364

    vorovieva i Vranieva interpretacija pitanja porijekla Slavena, nji-

    hovog jezika, pisma i bogosluja ukazuje da krajem 16. i poetkom

    17. st. u historiografskoj produkciji ibenskog humanistikog kruga

    eko-moravska tradicija i autoritet franjevaca treoredaca prerastaju

    u kljuan argument za naputanje jeronimskog kulta.

    5. Zakljuak

    Kljuna djela dalmatinske humanistike i ranonovovjekovne historio-

    grafije (Vinko Pribojevi, Mavro Orbini, Dinko Zavorovi i Faust

    Vrani) svjedoe da je glagoljaka tradicija uvelike utjecala na tu-

    maenje jezinog identiteta Slavena. Raznoliki modaliteti recepcije

    jeronimske i irilometodske tradicije u djelima navedenih autora me-

    u ostalim upuuju na evoluciju tumaenja porijekla slavenskog jezi-

    ka, pisma i bogosluja. Analiza uporabe pojedinih srednjovjekovnih

    i humanistikih narativnih izvora te naina interpretacije glagoljake

    tradicije ukazuje na to da je pri tumaenju jezinog identiteta Slavena

    u tradicionalnoj humanistikoj historiografiji prisutno mijeanje iri-

    lometodskog i jeronimskog kulta, uz snanije priklanjanje jeronim-

    skoj tradiciji te uz jo uvijek dominantan utjecaj srednjovjekovnih na-

    rativnih izvora za hrvatsku povijest, dok je krajem renesanse i poet-

    kom novovjekovlja u dalmatinskoj historiografiji sve prisutnija kriti-

    ka jeronimskog kulta i naputanje autoriteta srednjovjekovnih narativ-

    nih izvora. Neobjavljeni rukopis ibenskog historiografa Dinka Zavo-

    rovia De rebus Dalmaticis libri octo u mnogoemu je prekretnica u

    tumaenju slavenskog jezinog identiteta, a ponajprije u pogledu ko-

    ritenja glagoljskih brevijara i Slubi pri tumaenju porijekla slaven-

    skog jezika, pisma i bogosluja, potom u prihvaanju eko-morav-

    ske tradicije te u kritici jeronimske tradicije. Historiografska produk-

    cija ibenskog humanistikog kruga pokazuje jasnu razvojnu liniju re-

    cepcije jeronimskog kulta (Juraj igori, Dinko Zavorovi, Faust

    Vrani) koja zapoinje s ranorenesansnim usvajanjem jeronimske

    tradicije, da bi poetkom 17. st. u djelu De Slovinis seu Sarmatis pod

    utjecajem Zavorovievih historiografskih postavki iz De rebus Dal-

    maticis ta tradicija bila u potpunosti odbaena. Analizom djela nave-

    denih autora nastojalo se pokazati da se krajem renesanse i poetkom

    novovjekovlja u kljunim djelima dalmatinske historiografije, osobi-

    to ibenskog historiografskog kruga, javljaju posve konkretne nazna-

  • Modaliteti recepcije glagoljake tradicije 365

    ke kritike dijela srednjovjekovne glagoljake tradicije sklonog favori-

    ziranju jeronimskog kulta.62

    RIASSUNTO

    Le opere chiave della storiografia dalmata di epoca umanistica e premoderna (V. Pri-

    bojevi, M. Orbini, D. Zavorovi e F. Vrani) attestano che la tradizione glagoliti-

    ca ha avuto una grande influenza sullinterpretazione dellidentit linguistica degli

    Slavi. Lanalisi delle modalit di ricezione della tradizione glagolitica nelle opere de-

    gli autori menzionati indica che nellinterpretazione dellidentit linguistica degli Sla-

    vi nella storiografia umanistica tradizionale presente una confusione del culto ci-

    rillo-metodiano e di quello geronimiano, con una pi forte propensione per la tradi-

    zione geronimiana e con uninfluenza ancora dominante delle fonti narrative medie-

    vali per la storia croata. Invece, alla fine del Rinascimento e allinizio dellet moder-

    na nella storiografia dalmata sono sempre pi evidenti una critica del culto di s. Gi-

    rolamo e un abbandono dellautorit delle fonti narrative medievali. La ricerca rivela

    che il manoscritto inedito dello storico sebenicense Dinko Zavorovi, intitolato De

    rebus Dalmatici libri octo (1602), segna un punto di svolta nellinterpretazione del-

    lorigine della lingua, dellalfabeto e della liturgia slavi, il che si manifesta in una cri-

    tica della tradizione geronimiana e nella riabilitazione del culto cirillo-metodiano,

    elementi che vengono accettati anche da Faust Vrani nellopera De Slovinis seu

    Sarmatis (1606). Si tentato di mostrare che allinizio dellet moderna nelle opere

    chiave della cerchia storiografica sebenicense, sotto linfluenza della tradizione mo-

    ravo-boema e dellattivit dei francescani del Terzo Ordine, si presentano i segni con-

    creti di una critica di quella parte della tradizione glagolitica medievale propensa a

    favorire il culto di s. Girolamo.

    (62) Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6547.