KLASIČNI NJEMAČKI IDEALIZAM

KantSUSRET RACIONALIZMA I EMPIRIZMA

Naše je iskustvo u svojem obliku determinirano našim tjelesnim aparatom i

samo u tim oblicima možemo zamisliti specifičnosti egzistencije.

IMMANUEL KANT(1724.-1804.)

Um predveden pred sudište uma Immanuel Kant proživio je tiho i smireno svoj životni vijek kao sveučilišni profesor u rodnom

Königsbergu u istočnoj Prusiji. Svojim kriticizmom* izveo je pravi prevrat u povijesti filozofije.Kriticizam znači kritičko preispitivanje uma samog, zahtjev umu da pred sudom sebe sama odredi svoje mogućnosti i granice.

To preispitivanje poduzeo je Kant u glasovitim trima kritikama: • Kritici čistoga uma, • Kritici praktičnoga uma i • Kritici rasudne snage.

Svu širinu filozofske problematike obuhvatio je trima pitanjima: • Što mogu znati? • Što trebam činiti? • Čemu se smijem nadati?koja se slijevaju u jedno jedino: • Što je čovjek?

Problem racionalizma, koji vlada u prethodnim razdobljima, je što se poziva na razum, moć spoznavanja, a da prije toga nije istražio i preispitao sam razum, kolika je i kakva zapravo njegova moć. Pitanje nije da li je moguća objektivno vrijedna i nužna spoznaja (neovisna o iskustvu), nego kako je moguća.

*Pojam kritika ovdje znači preispitivanje, ponovnu procjenu, analizu i sl. a ne kritiziranje, omalovažavanje…

Problem spoznaje - kopernikanski obratČovjek nije samo objektivni promatrač koji uočava zakone prirode nego je dio tog

procesa. Priroda se naprosto događa. Ono što mi uočavamo kao zakon prirode je naš način razumijevanja tog procesa. Čovjek je zakonodavac prirode.

Novost ovog spoznajno-teorijskoga gledišta Kant sam naziva kopernikanskim obratom. • U spoznaji, uči Kant, sudjeluju i objekt i subjekt: spoznaja je upravo sinteza objekta i

subjekta. Objekt daje sadržaj spoznaje (materiju, građu, ono »što« spoznajemo), a subjekt daje oblik spoznaje (formu, ono »kako« spoznajemo).

• Od objekta subjekt prima utiske koje prema oblicima svoje spoznajne svijesti doživljava i tako oblikuje u iskustvo. Subjekt nikako nije »tabula rasa«, on je u spoznaji aktivan, ali ne tako da bi iz sebe izvodio zbiljnost svijeta, nego utoliko ukoliko svojim spoznajnim oblicima tek omogućava iskustvo i određuje mu zakonitost.

Kant je mislio da i osjetilnost i razum igraju važnu ulogu pri našem doživljavanju svijeta. Međutim, smatrao je da su racionalisti otišli predaleko naglašavajući čemu sve razum može pridonijeti, a da su empiristi previše jednostrano naglašavali važnost osjetilnog iskustva.

• Sve naše znanje o svijetu potječe od osjetilnog iskustva (empirizam), ali - u našem razumu također postoje važni preduvjeti za način na koji doživljavamo svijet (racionalizam).

• Dakle, u ljudskom razumu postoje stanoviti uvjeti koji određuju naše shvaćanje svijeta. U našem razumu nalaze stanovite sklonosti, koje određuju naše iskustvo. Kao da gledamo kroz obojene naočala – vidimo svijet koji je obojen.

Prostor i vrijeme – osnovne kategorije • Sve što spoznajemo razumijemo kao pojave u vremenu i prostoru. To su

naše “naočale” kroz koje spoznajemo. Prostor i vrijeme forme su naše osjetilnosti, bez kojih ne možemo percipirati niti shvatiti bilo što u svijetu.Te forme osjetilnosti su mreže u koje hvatamo sve što percipiramo, a te kategorije mišljenja okvir su unutar kojeg činimo razumljivim sve ono što naša osjetila pokupe. Sve te stvari osobine su našeg načina funkcioniranja kao subjekata koji imaju iskustvo postojanja u svijetu.

• No one su obilježja iskustva, a ne obilježja stvari kako one postoje same za sebe, neovisno o našem iskustvu.

• Kant je vrijeme i prostor zvao dvama čovjekovim oblicima opažanja. Ova dva oblika u našoj svijesti prethode svakom iskustvu. To znači da prije nego što nešto opazimo znamo da ćemo to doživjeti kao pojavu u vremenu i prostoru. Opažanje stvari u vremenu i prostoru je kao urođena osobina našega razuma? Posvuda doživljavamo svijet kao niz procesa u vremenu i prostoru.

• Ali vrijeme i prostor dio su čovjekove građe. Oni su prije svega svojstva našeg razuma, a ne svojstva svijeta.

• Kao ni prostor i vrijeme, tako ni kauzalitet nije svojstvo prirode — svijeta, nego je naš subjektivni oblik procjenjivanja svijeta pojava.

das Ding an sich i das Ding für michstvari same po sebi i stvari za mene

• Čovjekova svijest nije nekakva pasivna »ploča«, koja samo prima osjetilne dojmove izvana. Svijest i sama prožima naše shvaćanje svijeta. To se može usporediti s onim što se događa s vodom kad je ulijemo u vrč. Voda se pokorava obliku vrča. Isto se tako osjetilni dojmovi pokoravaju našim oblicima opažanja.

Razlika koju Kant povlači između:• stvari same po sebi (das Ding an sich) i • stvari za mene (das Ding für mich),

a to znači: ne možemo sigurno znati kakav je svijet »sam po sebi«,

možemo znati samo kakav je svijet »za mene«.

Spoznaja svijeta kroz naočale razumaKant je tvrdio da je ljudska razumska spoznaja jasno ograničena. Moglo bi se reći

da naočale razuma ocrtavaju njegove granice.

»velika« filozofska pitanja - na primjer:• ima li čovjek besmrtnu dušu, postoji li Bog, sastoji li se priroda od sićušnih,

nedjeljivih čestica, je li svemir konačan ili beskonačan… • o tim pitanjima ne možemo ništa sigurno znati. To ne znači da je Kant poricao

ovu vrstu problematike. Za ta pitanja razum djeluje izvan granica spoznaje.

Ipak, osnovna je potreba čovjekove prirode - razuma - da postavlja upravo baš takva pitanja:

• kada pitamo je li svemir konačan ili beskonačan, onda postavljamo pitanje o cjelini koje smo i sami malen dio. Zato tu cjelinu nikada ne možemo potpuno spoznati. Kad se čudimo odakle dolazi svijet - i usput raspravljamo moguće odgovore - onda razum na neki način hoda na prazno. Naime, razum ne dobiva nikakav osjetilni sadržaj na »obradu«, nikakvo iskustvo o koje se može brusiti. Jer, mi nikad nismo iskusili cijelu veliku zbilju koje smo i sami djelić.

• Stoga mi stalno pitamo, naprežemo se do krajnjih granica kako bismo našli odgovore i na najteža pitanja. Čovjek poduzima akcije koje su naoko besmislene (besmislene jer mu neće poboljšati život): gradi skupocjene uređaje (teleskope - da otkrije tajne svemira, sudarače čestica - da otkrije tajnu materije), kako bi dobio kakav takav osjetilni sadržaj na obradu. Ali, nikad ne nalazimo nešto čvrsto u što možemo zagristi, ne nalazimo sigurne odgovore.

Što mogu znati?• Kad se sve naše sposobnosti zbroje, one čine ukupan je zbroj onoga što možemo

shvatiti. To ne znači da ništa drugo osim toga ne postoji. Ako to drugo postoji, štogod bilo, mi to ne možemo spoznati.

Dakle, postoje dvije različite vrste ograničenja onoga što možemo znati:• Prvo ograničenje se odnosi na sumu svega što postoji - bilo da to uključuje ili ne

uključuje Boga, ili besmrtne duše, ili bilo što drugo... Mi, ljudska bića možemo spoznati samo dio toga, ili samo jedan aspekt toga, onaj dio s kojim se naš tjelesni aparat može nositi.

• Drugo ograničenje su sredstva našeg iskustva. Ona su ograničena s obzirom na sveukupnost svega. Ono što je dano našoj svijesti proizvod je našeg tjelesnog aparata i uzima one oblike koje uzima zbog naravi samog tog aparata. (Npr: voda u čaši uzima oblik čaše…). Nema vizualnog prikaza bez očiju, ili zvučnog prikaza bez ušiju, nema misli ni ideja bez mozga. No, ono što vidimo, zvukovi, ideje itd., nisu objekti koji su izvan nas, to su predodžbe tih objekata. One postoje samo u ljudskom aparatu koji ih je proizveo.

Dakle:svijet stvari onako kako nam se predočavaju - je svijet fenomena. To je za nas svijet

mogućeg znanja koja su ovisna o nama - subjektu. svijet stvari kakve su one po sebi – je noumenalni svijet. Način na koji postoji taj svijet

nema ništa s posebnim načinima kojima mi opažamo stvari. U to područje nemamo pristup. Sve što se tiče toga noumenalnoga svijeta je "transcendentalno" - što znači da postoji, ali se ne može registrirati iskustvom.

postoji jedan ozbiljan problem – slobodna voljaUpoznavanje i shvaćanja svijeta iskustva, dostupno nam je putem znanosti. Znanost

može, bar u načelu, otkriti sva znanja.

No kad su ljudska bića u pitanju, postoji jedan ozbiljan problem. Naša su tijela materijalni objekti koji su potpunosti podložni znanstvenim zakonima po kojima ne bi smjeli imati nešto kao što je slobodna volja.

Ipak - imamo slobodnu volju. I to se može dokazati:• empirijska je činjenica da imamo moralne koncepte, kao što je dobro, obaveza i

pravo. • empirijska je činjenica da imamo moralna uvjerenja o tome što je dobro (ili nije

dobro), što smo obavezni, a što nismo obavezni činiti. • empirijska je činjenica i to da gotovo nitko od nas nije u stanju potpuno odbaciti ta

svoja uvjerenja, čak i kada bi to pokušali ili poželjeli da možemo učiniti. Da bi koncepti uopće imali neki sadržaj, da bi naša uvjerenja uopće imala ikakav

smisao ili primjenu, mora se barem ponekad dogoditi da imamo izbor nešto učiniti ili ne učiniti. U protivnom, sve ono što se naziva moralnost - bilo bi obična iluzija, a svi takozvani moralni iskazi bili bi besmisleni. Riječi kao dužnost, ispravno, se ne bi mogle primijeniti.

Primjena znanstvenog determinizma na ljudska bića nije moguća. Ne možemo na taj način razmišljati. Čak i lupeži, kriminalci i psihopati, čak i oni koji za sebe misle da su deterministi, pobunit će se ako se prema njima bude brutalno postupalo te će misliti to ne treba činiti.

postoji još jedna razina stvarnosti• Dakle, postoji slobodan izbor, (barem ponekad). Cijela Kantova filozofija je pokušaj

razumijevanja kako je moguće da postoji moralnost i slobodna volja u svijetu koji bi se morao povinovati znanstvenim zakonima.

• Činjenica slobodne volje znači da kretanja nekih materijalnih objekata u svemiru (nas samih jer smo i mi dio svemira), nisu u cijelosti determinirana zakonima znanosti. Neka kretanja su određena slobodnim operacijama naše volje.

• Htjeli mi to priznati ili ne, zapravo vjerujemo u to da uz empirijski postoji još jedan svijet. Vjerujemo da postoji i ne-empirijsko područje u kojem se donose odluke koje utječu na pokrete tijela. Djela naše slobodne volje se ne događaju u svijetu fenomena, koji je dio stvarnosti na koji se primjenjuju znanstveni zakoni, već da se odvijaju u drugom dijelu, dijelu do kojeg znanstveni zakoni ne dosežu, u noumenalnom svijetu.

Sve to nam je već poznato iz drugog konteksta, konkretno iz konteksta religije. Poklonici većine velikih svjetskih religija vjeruju kako ovaj svijet materijalnih objekata u prostoru i vremenu nije cijela stvarnost te da postoji još jedna razina stvarnosti koja nije materijalna i koja se nalazi izvan prostora i vremena. Čovjek može iskusiti samo stvarnost prve razine, a ne druge.

Kant time utemeljuje pogled na stvari u obliku filozofskog, racionalnog dokaza/zaključka bez pretpostavljanja Boga ili duše i bez ikakvog priziva na vjeru, tako da i potpuno ne-religiozna osoba, koja ne vjeruje u Boga ili dušu, može imati dobre razloge u to vjerovati.

Kada su iskustvo i razum nedostatni nastupa vjera.

Što se tiče velikih pitanja koja se odnose na cijelu zbilju, Kant je utvrdio da uvijek postoje dva suprotna mišljenja, oba jednako vjerojatna i jednako nevjerojatna:

• jednako je vjerojatno da svijet ima nekakav vremenski početak, kao i to da takvog početka nema. Ali, nemoguće je te dvije mogućnosti domisliti, pomoću razuma doći do kraja.

• Ne možemo pomoću razuma dokazati postojanje Boga. Racionalisti su - Descartes, primjerice - tvrdili da Bog postoji iz jednostavnog razloga što čovjek ima predodžbu o »savršenom biću«. Drugi su - Aristotel i Toma Akvinski - zaključili da Bog postoji zato što sve stvari moraju imati prvi uzrok.

• No, ni razum niti iskustvo ne pružaju nam sigurnu osnovu za tvrdnje o postojanju Boga. Za razum je to jednako vjerojatno koliko i nevjerojatno.

• Važno je shvatiti da to ne znači da Bog ne postoji, mi samo nemamo znanje o postojanju Boga. Kao što je Kant zaključio - Bog je sakrio znanje o sebi kako bi ostavio prostora za vjeru.

Ali Kant želi spasiti temelje kršćanske vjere. Tamo gdje su i iskustvo i razum nedostatni nastaje praznina koju popunjava vjera. »Morao sam, dakle, ograničiti znanje da bih dobio mjesto za vjerovanje.«

Praktični postulatiMoralna je nužnost pretpostaviti postojanje Boga

(Postulirati nešto znači pretpostaviti nešto što se ne može dokazati - slično aksiomu). Pod »praktičnim postulatom« Kant razumijeva nešto što se mora prihvatiti zbog

»prakse«. Kant naučava da svi ljudi imaju praktični um, to jest sposobnost razuma da nam u svako doba govori što je dobro a što zlo. To nam je urođeno!

Analizom moralne svijesti dolazi Kant do pojma dobre volje, koja je ono jedino na svijetu što može biti dobro bez ograničenja, jer je dobro po sebi.

• Svi ljudi znaju što je dobro i zlo, i to ne samo zato što smo to naučili, nego i zato što je to usađeno u naš razum. A zbog postojanja morala gotovo je nužno pretpostaviti da čovjek ima besmrtnu dušu, da postoji Bog te da čovjek ima slobodnu volju. Na to ga ne navodi razum, nego vjera.

• Kantu su vjera u besmrtnost duše, u postojanje Boga i u čovjekovu slobodu volje takozvani praktični postulati. Moralna je nužnost pretpostaviti postojanje Boga.

• Sposobnost razlikovanja dobra i zla urođena je kao i sve druge osobine razuma. Kao što svi ljudi imaju iste oblike spoznaje - na primjer, sve doživljavaju kao uzročno određeno - tako svi također imaju pristup općem moralnom zakonu. Taj moralni zakon ima istu važnost kao i fizički prirodni zakoni. On je temelj našeg moralnog života, (kao što je da sve ima svoj uzrok temelj našeg razumskog života).

• Budući da prethodi svakom iskustvu, on je »formalan«. To znači da nije vezan uz određeni moralni izbor. On vrijedi za sve ljude u svim društvima i u svim vremenima. On ne upućuje što učiniti u nekoj određenoj situaciji već kazuje kako postupiti u svakoj situaciji.

Kategorički imperativstvarno dobar razlog zapovijeda privolu

Možemo se razlikovati po onome što mislimo o nekom razlogu, je li on dobar ili nije, ali činjenica da o tome raspravljamo i pokušavamo jedni druge uvjeriti pokazuje kako vjerujemo da stvarno dobar razlog zapovijeda privolu. Valjan razlog je univerzalno valjan, a ne nešto što možemo uzeti ili ostaviti. Nešto što je dobro za mene, u identičnim okolnostima, dobro je i za drugoga. Drugim riječima, poput empirijskog svijeta koji je upravljan znanstvenim zakonima što imaju univerzalnu primjenu i moralni je svijet upravljan moralnim zakonima koji imaju univerzalnu primjenu. To znači da je i moralnost, poput znanosti, utemeljena u razumu.

Ta razmatranja navela su Kanta da formulira svoj slavni kategorički imperativ kao temeljno pravilo moralnosti:

Kant moralni zakon izražava u obliku kategoričkog imperativa, • da je kategoričan – znači da vrijedi u svim situacijama.• da je imperativ, to jest zapovijed, dakle posve neizbježan:

Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom.

• Kad nešto radiš, moraš biti uvjeren da želiš da svi ljudi tako rade ako dođu u sličnu situaciju. Samo onda djeluješ u skladu s moralnim zakonom u sebi.

Kad Kant govori o moralnom zakonu, opisuje zapravo ljudsku savjest. Ne možemo dokazati što nam savjest govori, ali ipak to znamo.

Dobra voljaDa bi neki postupak bio moralan, mora biti posljedica pobjede nad

sobom.

• Samo onda kad nešto radiš zbog toga što misliš da je tvoja dužnost slijediti moralni zakon, možeš govoriti o moralnom postupku.

• Kantova se etika zato obično zove etika dužnosti.

• Kant uči da je dobra volja odlučujuća kad se prosuđuje je li neko djelo moralno ispravno. Posljedice tog djela nisu važne.

• Stoga tu etiku također zovemo etikom dobre volje.

• Čovjek sam u sebi nosi zakone kojima je podložan. Riječ je, dakle, o samoodređenju — autonomiji volje, o samoodređenju naše moralne svijesti.

• (Heteronomnom nazvala bi se ona zakonitost koja svoj izvor ima negdje izvan čovjeka — u prirodi ili u Bogu.)

• Po Kantu čovjekova je volja sama sebi zakon. Čovjek je autonomni zakonodavac sveg ljudskog djelovanja. U tom samoodređenju i samo-odgovornosti temelji se njegovo dostojanstvo i veličina ličnosti.

Sloboda voljeSloboda je pretpostavka odgovornosti i moralnoga zakona: oni bi bili nemogući

bez slobode. Sloboda se međutim spoznaje tek po moralnom zakonu. Ona je »postulat« — zahtjev praktičnoga uma, isto kao i besmrtnost duše i božje savršenstvo.

Sloboda je volje autonomija, tj. svojstvo volje da sama sebi bude zakon i znači nezavisnost o kauzalitetu prirode, nezavisnost od uzroka osjetilnoga svijeta.

Čovjek tako pripada dvama svjetovima: • kao osjetilno biće što se usmjeruje k sreći i ugodi on pripada svijetu prirodne

nužde, • a kao biće slobode on pripada umnom svijetu. Sloboda je zadatak čovjeka

kao umnog bića. Ona se ne iscrpljuje moralnim zakonom, nego obuhvaća čitavu sferu praktične filozofije od morala preko prava do politike.

Kant je umro je 1804. g - pred procvat epohe koju zovemo romantizam. Na njegovoj grobnici u Königsbergu stoji jedan od njegovih najpoznatijih citata:

Postoje dvije stvari koje ispunjaju moju dušu sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, a to su: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. Oni su za mene dokaz da postoji Bog nada mnom i Bog u meni.

Pitanja• I. Kant: kopernikanski obrat u spoznavanju svijeta

• I. Kant: stvari same po sebi (das Ding an sich) i stvari za mene (das Ding für mich)

• I. Kant: spoznaja svijeta kroz naočale razuma

• I. Kant: moralni praktični postulat

• I. Kant: dobra volja