f. w. j. schelling transcendentalni idealizam

filozofska biblioteka Urednici biblioteke

BRANKO BONJAK, MILAN KANGRGA, GAJO PETROVI, PREDRAG VRANICKI Izdaje

ITRO NAPRIJED Glavni urednik MILAN MIRI F.W.J. SCHELLING SISTEM TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA Preveo VIKTOR D. SONNENFELD

Redakcija i pogovor DANILO PEJOVI ZAGREB 1986. Naslov originala F. W. J. SCHELLING SYSTEM DES TRANSZENDENTALEN IDEALISMUS Herausgegeben von Ruth-Eva Schulz FELIX MEINER VERLAG

HAMBURG 1957 SADRAJ PREDGOVOR 13 UVOD 1. Pojam transcendentalne filozofije .... 19

4. Organ transcendentalne filozofije .... 29 Prvo poglavlje: O PRINCIPU TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA Prvi odsjek: O nunosti i kakvoi najvieg principa

znanja (Najvii princip znanja: samosvijest U

najviem principu znanja uvjetuju se sadraj i forma) ...................................................33

Drugi odsjek: Dedukcija samog principa . . . 41 Razjanjenja (Ja je jedno s aktom pomiljanja

sebe Ja je intelektualno promatranje Ja je identitet bitka i produciranja)................. 44

Ope primjedbe: (Ja i: objekt, individua, stvar po sebi) ............................................................ 53 2. Zakljuci (o ja jesam i ima) .

3. Prethodna razdioba transcendentalne filozofije .................................

22 25 Drugo poglavlje: OPA DEDUKCIJA TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA Prethodna napomena ................................56 Tree poglavlje:

SISTEM TEORIJSKE FILOZOFIJE PREMA NAELIMA TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA

Prethodna napomena (o ja za nas i ja sam) . 67 I Dedukcija apsolutne sinteze sadrane u aktu samosvijesti ........................................... .... . 68 II Dedukcija srednjih lanova apsolutne sinteze. Prethodna napomena. (Filozofija kao ponavljanje

prvobitnog niza radnja Filozofija kao povijest samosvijesti u epohama) ...............................73 Prva epoha: Od prvobitnog osjeta do produktivnog zora .................................................78 A. Zadatak da se razjasni kako ja dolazi do toga da

sebe promatra kao ogranienoga Rjeenje (Sa- mopromatranje u ogranienosti: osjeanje Do- daci (O mogunosti i realitetu osjeta Svaka ogranienost samo pomou akta samosvijesti) . 78 B. Zadatak da se razjasni kako ja sam sebe promatra kao takvoga koji osjea. Razjanjenje (zadatka) Rjeenje .................................................... 90 I (Izvoenje produciranja) .............................. 91 II (Potpuno izvoenje produktivnog promatranja) . 96

C. Teorija produktivnog promatranja Prethodna napomena.................................................... 105 I Dedukcija produktivnog zora...................... 111 II Dedukcija materije .... ... 119 Zakljuci (o tri momenta u konstrukciji materije: magnetizam, elektricitet, kemijski proces) . . .123 Ope primjedbe uz prvu epohu (o materiji i duhu)............................................................ 128 Druga epoha: Od produktivnog promatranja

do refleksije. Prethodna napomena .......... 132 D. Zadatak da se razjasni kako ja dolazi do toga da sam sebe promatra kao produktivnoga Rjeenje.................................................... 133 I Unutranje i vanjsko promatranje) ............. 134 II (Unutranje osjetilo i osjetilni objekt) . . . . 139 III (Vrijeme i prostor Supstancija i akcidencija

Kauzalitet kao sukcesija i uzajmino djelovanje Univerzum Sukcesivni niz) ........................ 144 IV (Dedukcija organskoga) ........................ 165 V (Prijelaz na slobodna refleksiju)............ 176 Opa primjedba drugoj epohi (Uzajmino djelo-

vanje) .......................................... ... 178 Trea epoha: Od refleksije do apsolutnog akta volje I (Apstrakcija djelovanja od produciranoga Sud Shematizam) .........................................181 II (Transcendentalna apstrakcija pojma od promatranja) .......................................................... 187 III (Transcendentalni shematizam i kategorije) . . 192 IV (Apsolutna apstrakcija kao postulat teorijske

filozofije)....................................................... 199 Opa primjedba uz treu epohu (O zavretku teorijske filozofije A priori i a posteriori) . . 203 etvrto poglavlje: SISTEM PRAKTIKE FILOZOFIJE PREMA NAELIMA TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA (Prvo naelo: Apsolutna apstrakcija = samoodre- divanje inteligencije = htijenje) .................. 208 Zakljuci (o odnosu teorijske i praktike filozo-

fije) ........................................................... 209 (Drugo naelo: Akt samoodreivanja razjanjiv samo iz nekog djelovanja inteligencije izvan inteligencije) ...............................................209 Dodaci (Utjecaj drugih inteligencija na objekt Samo pomou inteligencija izvan mene postaje mi svijet objektivan) ...................................228

E. Zadatak da se razjasni ime za ja htijenje opet postaje objektivnim Rjeenje ............................................... 223 I (Tree naelo: Htijenje se prvobitno nuno uprav-

lja na neki vanjski objekt Ideje, ideali, na-

gon) .......................................................... A. (Prijelaz iz idealnoga u objektivno: vrijeme) . B. (Promjene samo sluajnih odreenja stvari Dje- lovanje i promatranje prvobitno jedno Ono istinski objektivno: ujedno idealna i realna dje- latnost) ....................................................... II (Materija kao organ slobodne djelatnosti isto

samoodreivanje kao zahtjev, kategoriki impera- tiv Prirodni nagon Apsolutno slobodna i em-

pirijski slobodna volja Prirodna nunost, apsolutno htijenje, samovolja) ...................... Dodaci (Dedukcija prava Savez naroda) . . . 256

III (Dedukcija pojma povijesti) ......................262 A. (Individualna svijest i univerzalna povijest) . . 265 B. (Beskonani progresivitet povijesti: postepeno

realiziranje pravnog ureenja) .............. 267 C. (Povijest kao jedinstvo slobode i nunosti Povi-

jest kao djelovanje cijelog roda Apsolutno: re-

ligija unutar transcendentalnog idealizma Tri perioda objave)..................................... 268

F. Zadatak da se razjasni kako sam ja moe postati svjestan prvobitne harmonije izmeu subjektivnoga i objektivnoga................................... 279

223 236

239 Rjeenje [ (Princip teleologije) ...........................279 Peto poglavlje: GLAVNE POSTAVKE TELEOLOGIJE PREMA

NAELIMA TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA......................................... 282

I (Priroda)............................................282 II (Umjetnost) ......................................285 esto poglavlje: DEDUKCIJA OPEG ORGANA FILOZOFIJE, ILI:

GLAVNE POSTAVKE FILOZOFIJE UMJETNOSTI PREMA NAELIMA

TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA ... 287

1. Dedukcija umjetnikog produkta uope . .287 2. Karakter umjetnikog produkta ....294 3. Zakljuci (Odnos umjetnosti prema cijelom si-

stemu filozofije)..............................299 Opa primjedba uz cijeli sistem (Pregled) . .304 PISMA O DOGMATIZMU I KRITICIZMU Prethodna napomena .........................311 Prvo pismo..........................................312 Drugo pismo........................................318

Tree pismo ........................................321 etvrto pismo......................................324 Peto pismo..........................................328 esto pismo ........................................337 Sedmo pismo......................................343 Osmo pismo........................................347 Deveto pismo .... ................................358

Deseto pismo......................................368 POGOVOR .........................................375 KAZALO IMENA .................................400 PREDGOVOR

Da jedan sistem koji potpuno mijenja i ak preo-

kree nazor o stvarima, koji vlada ne samo u obinom ivotu nego dapae i u veem dijelu znanosti, kad su njegovi principi ve najstroe dokazani ak Ikod takvih koji su kadri da osjete ili da zaista uvide eviden- ciju njegovih doikaza nailazi na neprekidno prativurje- je, to moe imati svoj razlog samo u nemoi da se apstrahira od mnotva pojedinih problema, to' ih rev- na uobrazilja neposredno s takvim promijenjenim na- zorom dovodi iz cijelog bogatstva iskustva, zapleui

i uznemirujui time sud. Snagu doikaza ne mogu po- rei, isto tako ne znaju nita to bi bilo izvjesno i evi- dentno, da to postave na mjesto onih principa, ali oni se boje konzekveneija, koje se pokazuju Ikao goleme i koje oni unaprijed vide kako proizlaze iz tih principa, pa oajavaju da rijee sve one tekoe na koje principi u svojoj primjeni neminovno moraju naii. No kako se od svakoga, tko uestvuje u filozofijskim istraivanjima, s pravom moe zahtijevati da bude spo-

soban za svalku apstrakciju i da zna shvatiti prin- cipe u njihovoj najvioj openitosti, u kojoj pojedi- nost potpuno iezava i u kojoj je, samo ako je najvia, zacijelo unaprijed sadrano rjeenje za sve mogue zadatke, onda je prirodno da se kod prvog osr nivanja sistema odstranjuju sva istraivanja, koja ulaze

u ono pojedinano, i da se dovede na isto i stavi izvan svake sumnje samo ono prvo, tj. principi. Me- utim, svaki sistem nalazi najsigurniji kamen za is- kuavanje svoje istine u tome to on s lakoom ne samo rjeava probleme, koji su prije toga bili nerje-

ivi, nego to izaziva aik i posve nove, na koje se dosada nije pomiljalo, dajui da iz nekog opeg po- tresa onoga to se bilo prihvatilo kao istinito proiza- e nova vrsta istine. No upravo [je to ono osebujno transcendentalnog idealizma da on, im je jednom pri- znat, dovodi do nunosti da se dade da sve znanje nastane, tako rei, odnaprijed i da,.se, ono> to je ve odavno vailo kao gotovo istina iznova podvrgne ispitu, te da pretpostavljajui da e poloiti taj ispit, dade

da proizie iz njega bar u sasvim novoj formi i liku. Svrha je ovog djela upravo ta da proiri transcen-

dentalni idealizam u ono to on zaista treba da bude, naime u sistem cjelokupnog znanja, dakle da dokaz onog sistema ne izvede samo u openitosti nego sa- mim inom, tj. zbiljskim proirivanjem njegovih principa na sve mogue probleme u pogledu glavnih predmeta znanja, lcoji su ili ve prije bili nabaeni, aJli ne rijeeni, ili su pa'k pomou samog sistema omogueni i

novo nastali. Iz toga slijedi samo od sebe da se ovaj spis mora dotaknuti pitanja i predmeta, koji kod veo- ma mnogih takvih ljudi koji sebi sada zacijelo stvaraju sud u filozofijskim stvarima, jo nisu ni potaknuti niti doli do rijei, jer jo vise na poelima sistema, od kojih ne mogu dalje, bilo zbog iskonske nesposobnosti da samo i shvate to se trai s prvim principima sva-

kog znanja, bilo iz predrasude ili kakvih god drugih razloga. Takoer se za tu klasu, premda se istraivanje, kao to se razumije, vraa do prvih osnovnih naela, ipak malo moe oekivati od ovog spisa, jer u pogledu prvih istraivanja u njemu ne moe doi nita to ve odav-

na ne bi bilo reeno ili u spisima izumitelja nauke o znanosti ili u pievim spisima, samo to je u sadanjoj obradbi prikaz u pogledu nekih taaika moda postigao veu jasnou nego to ju je prije imao, ali kojom se ipak nikada ne moe nadomjestiti iskonski nedostatak smisla. Uostalom, sredstvo kojim je pisac pokuao da postigne svoj cilj, da prikae idealizam u cijelom op- segu, jest da je sve dijelove filozofije izloio u jednom kontinuitetu, a cjelokupnu filozofiju kao ono to ona

jest, naime kao tekuu povijest samosvijesti, ikojoj ono u iskustvu zapisano slui, tako rei, samo kao spome- nik i dokument. Da bi se ta povijest tano i potpuno sastavila, to je zavisilo uglavnom od toga da se njene pojedine epohe a u njima opet pojedini momenti ne samo tano lue nego da se i prikau u sljedovanju kod kojega ovjek pomou isarne metode, kojom je nalazi, moe biti siguran da ni jedan nuni, srednji lan nije preskoen, i da ise tako cjelini dade suvisr

lost, koju nikakvo vrijeme ne moe uzdrmati i koja za svako dalje obraivanje stoji tu, tako rei, kao ne- kakav nepromjenljivi kostur, na koji se sve mora na- baciti. to je pisca uglavnom natjeralo da upotrijebi osobit trud za prikaz one suvislosti, koja je zapravo postupno sljedovanje zorova kroz koje se ja die do svijesti u najvioj potenciji, bio je paralelizam prirode

s inteligencijom, do kojega je ve odavna bio doveden, a prikazati ga potpuno, nije mogue ni samoj transcendentalnoj ni samoj prirodnoj filozofiji nego samo ob- jema znanostima, koje upravo zato moraju biti dvije vjeno oprene znanosti koje nikada ne mogu prijei

u jedno. Uvjerljivi dokaz posve jednakog realiteta obi- ju znanosti u teorijskom pogledu, to ga je pisac dosada samo tvrdio, treba stoga traiti u transcendentalnoj filozofiji, a naroito u onom njenom prikazu to ga sadrava ovo djelo, koje stoga valja smatrati kao nudan pendant njegovim spisima o prirodnoj filozofiji. Upravo pomou njega postaje, naime, oigledno da se one iste potencije zora, koje su u jastvu, mogu do izvjesne granice pokazati i u prirodi i da je pre-

ma tome, budui da je ona granica granica teorijske i praktike filozofije, za prosto teorijsko razmatra- nje sporedno da li e se napraviti prvim ono objektivno ili subjektivno, jer o ovome potonjemu moe odluiti samo praktika filozofija (ali koja u onom razmatranju nema nikakvog glasa), dakle da ni idealizam nema isto teorijskog fundamenta, a prema tome se utoliko ukoliko ise priznaje samo teorijska evidencija nikada ne moe imati ona evidencija za koju je

sposobna prirodna znanost, kojoj su fundament, kao i dokazi, posve i naskroz teorijski. Iz ovih e razjanjenja upravo i oni itaoci koji poznaju prirodnu filozofiju izvui zaikljualk, da to ima neki razlog koji, pri- lino duboko, lei u samoj stvari zato pisac tu znanost suprotstavlja transcendentalnoj filozofiji, odvojivi je potpuno od nje, jer je pouzdano da mi nikada ne

bismo bili natjerani na idealizam kad bi sav na zadatak bio samo taj da razjasnimo prirodu.

to se, pak, tie dedukcija koje su u ovom djelu izvrene o glavnim predmetima prirode, materiji uop- e i njenim opim funkcijama, organizmu itd., one su,

dodue, idealistika, ali zato ipak ne (to mnogi sma- traju kao isto) teleologijska izvoenja, koja u idealizr mu isto tako ne mogu zadovoljiti kao ni u nekom drugom sistemu. Jer, ako ja npr. i dokaem da je u svrhu slobode ili praktinih ciljeva nuno, da opstoji materija s ovim ili onim odreenjima, ili da inteligencija svoje djelovanje ina vanjski svijet promatra kao po- sredovano nekim organizmom, ipak mi taj dokaz jo uvijek ne odgovara na pitanje, kako i pomou kojeg

mehanizma inteligencija promatra upravo ono to je u onu svrhu nuno. Naprotiv, svi se dokazi to ih idear list izvodi za egzistenciju odreenih vanjskih stvari moraju izvesti iz samog iskonskog mehanizma zrenja, tj. pomou neke zbiljlske konstrukcije objekata. Zato to su dokazi idealistiki, prosto teleOlogijski obrat dokaza ipak ni za korak ne bi dalje doveo pravo znanje, jer teleologijisiko razjanjenje nekog objekta ne moe me, kako je poznato, upravo nita pouiti o njegovu

zbiljskom podrijetlu. Istine praktike filozofije mogu se u sistemu samog

transcendentalnog idealizma javiti samo kao srednji lanovi, a to od praktike filozofije zapravo pripada njemu, a to je samo ono objektivno u njoj to je u svojoj najveoj openitosti povijest, koja trai da se ona u sistemu idealizma deducir isto tako transcen-

dentalno kao i ono objektivno prvog reda ili priroda. Ta dedukcija povijesti vodi ujedno do dokaza da se ono, to imamo da smatramo kao posljednji temelj harmonije izmeu subjektivnog i objektivnog u djelovanju, mora, dodue, pomiljati kao neto apsolutno

identino, ali da se ono predouje kao supstancijalno ili osobno bie, ne bi bilo nita bolje nego da se stavi u prost abstractum, koje se mnijenje moglo natovariti idealizmu samo najgrubljim nerazumijevanjem.

Sto se tie osnovnih naela teleologije, italac e bez sumnje sam od isebe uvidjeti da ona pokazuju jedini put, da se na shvatljiv nain razjasni koegzisten- cija mehanizma sa svrhovitou u prirodi. Napo- sljetku, zbog teorema o filozofiji umjetnosti, s kojima

se sve ovo zavrava, pisac moli one koji moda imaju osobit interes za njih, da promisle da se ovdje cijelo istraivanje, koje je, ako se po sebi razmotri, beskona- no, ini samo u odnosu prema sistemu filozofije, pa su se zbog tog odnosa mnoge strane ovog velikog predmeta ve unaprijed morale iskljuiti iz razmatranja.

Na koncu pisac primjeuje da je bio sporedan cilj da se, po mogunosti, dade openito itak i razumljiv prikaz transcendentalnog idealizma, ali da mu je to do-

nekle moglo uspjeti ve pomou metode koju je oda- brao, o tome ga je uvjerilo dvokratno iskustvo prilikom javnog predavanja o sistemu.

Ovaj kratki predgovor bit e, meutim, dovoljan da kod onih koji s piscem stoje na istoj taki i koji rade zajedno s njime oko rjeavanja istih zadataka pobudi neki interes za ovo djelo i da pozove one koji

su eljni pouke i obavjetenja, ali da one koji nisu svjesni ni ovog prvog, niti iskreno trae ovo drugo unaprijed zastrai, ime su i postignuti svi njegovi ciljevi,

Jena, krajem oujka 1800.

2 Sistem transcendentalnog idealizma 17 UVOD 1.

1. Sve se znanje osniva na podudaran]u neega objektivnoga s neim subjektivnim. Jer, ovjek zna samo ono istinito; istina se, pak, openito sastoji u podudaranju predodbi sa svojim predmetima.

2. Skup svega isamo objektivnoga mi u svom zna-

nju moemo nazvati prirodom; skup svega subjektivnoga, naprotiv, neka se zove ja ili inteligencija. Oba su pojma meusobno oprena. Inteligencija se prvo bitno pomilja saimio kao ono to predouje, priroda prosto kao ono predoivo, prva kao ono svjesno, druga kao ono besvjesno. U svakom je znanju, meutim, nuno uzajamno sastajanje obojega (svjesnoga i onoga po sebi besvjesnoga); zadatak je da se to sastajanje razjasni.

3. U samom znanju budui da ja znam jest ono objektivno i subjektivno tako sjedinjeno, da se ne moe rei kojemu od obojega pripada prioritet. Ovdje nema nita prvo i nita drugo, oboje su istodobno i jedno. im taj identitet hou da razjasnim, moram ga ve i ukinuti. Da ga razjasnim, ja nuno moram, budui da mi osim ona dva faktora znanja (kao princip

razjanjavanja) inae nita nije dano, jednome dati prednost ispred drugoga, poi od jednoga da od njega doem do drugoga. Od kojega od obaju polazim, to zadatkom nije odreeno.

4. Pi erna /tome su mogua samo dva sluaja:

A. Ili se ono objektivno ini onim prvim pa se pila: kako mu pridolazi ono subjektivno, to se podudara s njime?

Pojam subjektivnoga nije sadran u pojmu objektivnoga; naprotiv, oba se meusobno iskljuuju. Ono subjektivno mora dakle pridoi onome objektivnome. U pojmu prirode ne lei da opstoji i neto inteligentno, to je predouje. Priroda bi, tako se ini, op- stojala i onda kad ne bi bilo niega to je predouje.

Zadatak se, dakle, moe izraziti i ovako: Kako prirodi pridolazi inteligencija, ili kako priroda dolazi do toga da se ona predouje?

Taj zadatak uzima prirodu ili ono objektivno kao prvo. On je, dakle, bez sumnje zadatak prirodne znanosti, koja ini isto. Da se prirodna znanost zaista a da to ne zna bar pribliava rjeenju onog zadatka, to se ovdje samo ukratko moe pokazati.

Ako svako znanje ima, tako rei, dva pola koji se

uzajamno pretpostavljaju i zahtijevaju, onda oni sebe moraju traiti u svim znanostima; istoga n.uno mora da opstoje dvije osnovne znanosti, pa mora biti nein gue da ovjek poe od jednog pola a da ne bude natjeran na drugi. Dakle, nuna je tendencija svake prirodne znanosti da se od prirode doe do inteligencije. To, i nita drugo, osnovom je nastojanju da se

u prirodne pojave unese teorija. Najvia savrenost prirodne znanosti bilo bi potpuno spiritualiziranje svih prirodnih zakona u zakone predoivan ja i miljenja. Fenomeni (ono materijalno) moraju potpuno nestati, a samo zakoni (ono formalno) ostaju. Otuda to dolazi

da ovaj u samoj prirodi nestaje utoliko vie, da sami fenomeni postaju utoliko spiritualniji i da, naposljetku, sasvim nestaju, ukoliko vie probija zakonitost. Optiki fenomeni nisu nita drugo nego neka geometrija ije linije povlai svjetlo, i ve samo to svjetlo dvosmisle- nog je materijali teta. U pojavama magnetizma ve se gubi svaki materijalni trag, a od fenomena gravitacije, koje ak istraivai prirode mogu da shvate kao neposredno spiritualno djelovanje, ne p reos taje nita osim

njihovih zakona ije je izvoenje u velikome mehanizam nebeskih gibanja. Savrena teorija prirode bila bi ona po kojoj bi se cijela priroda razrijeila u neku inteligenciju. Mrtvi i besvjesni produkti prirode samo su neuspjeli produkti njeni da reflektira samu sebe, a takozvana mrtva priroda uope nezrela inteligencija; stoga u njenim fenomenima ve izbija jo besvjesno inteligentni karakter. Najvii cilj, da sebi samoj postane posve objektom, postie priroda tek najviom

i posljednjom refleksijom koja nije nita drugo nego ovjek ili openitije ono to mi nazivamo umom, pomou kojega se priroda najprije vraa potpuno u samu sebe, a time poistaje oigledno da je priroda iskonski identina s onim to se u nama spoznaje kao ono inteligentno i svjesno.

To nka bude dovol jno da dokae, da prirodna znanost ima nunu tendenciju da prirodu naipravi inte- ligentnom; upravo tom tendencijom ona postaje pri- rodnom filozofijom, koja je jedna od dviju nunih osnovnih znanosti filozofije.1

B. Ili se ono subjektivno ini onim prvim, pa je zadatak ovaj: kako pridolazi ono objektivno to se podudara s njime?

Ako se svako znanje osniva na tom podudaranju 1), onda je zadatak da se to podudaranje razjasni, bez sumnje, najvii za svako znanje, pa ako je filozofija, kao to se openito priznaje, najvia i najvrhovnija od svih znanosti, onda je on, bez sumnje, glavni zadatak filozofije.

1 Dalje izvoenje pojma prirodne filozofije i njezine tendencije valja potraiti u pievim spisima: Nacrt sistema prirodne filozofije (Entwurf eines Systems der Na- turphilosophie), povezano s Uvodom za taj nacrt, i u raz- janjenjima koja e sadravati prvi svezak asopisa za spekulativnu fiziku.

No zadatak zahtijeva samo razjanjenje onog sasta- janja uoipe i ostavlja posve neodreenim od ega to razjanjenje polazi, to treba da napravi prvim, a to

drugim. No kako su sebi i obje opreke meusobno nune, rezultat operacije mora biti isti od ikoje se god take polo.

Da se ono objektivno uini prvim i da se ono subjektivno izvede iz njega, to je, kao to smo upravo pokazali, zadatak prirodne filozofije.

Ako, dakle, opstoji transcendentalna filozofija, onda joj preostaje samo suprotni pravac, da poe od subjektivnoga kao onoga prvoga i apsolutnoga i dade da ono objektivno nastane iz njega. Dakle, na ta dva mogua pravca filozofije razdijelile su se prirodna i trans-

cendentalna filozofija, pa ako svaka filozofija mora ii za tim da ili od prirode napravi inteligenciju ili od inteligencije prirodu, onda je transcendentalna filozofija, koja ima ovaj potonji zadatak, druga nuna osnovna znanost filozofije. 2. Zakljuci

Dosadanjim smo deducirali ne samo pojam transcendentalne filozofije, nego smo itaocu ujedno priba-

vili pogled u cijeli sistem filozofije, koji se, kao to se vidi, dovrava pomou dvije osnovne znanosti koje se, u principu i pravcu meusobno oprene, uzajamno tra- e i upotpunjavaju. Ne cijeli sistem filozofije, nego samo jedna njegova osnovna znanost treba da se ovdje postavi i, prema izvedenom pojmu, najprije tano ka- rakterizira.2

2 Tek dovrenjem sistema transcendentalne filozofije po- stat emo svjesni nunosti prirodne filozofije, kao dopun-

ske znanosti, pa emo onda takoer prestati da onoj po- stavljamo zahtjeve koje moe ispuniti samo prirodna filozofija.

1. Ako je transcendentalnoj filozofiji ono subjektivno prvo i jedini osnov svakog realiteta, jedini princip razjanjenja svega drugoga ( 1.), onda ona nuno poinje s opom sumnjom u realitet objektivnoga.

Kao to prirodni filozof, koji se dri samo onoga objektivnoga, nita ne nastoji toliko sprijeiti kao mijeanje subjektivnoga u njegovo znanje, tako obratno transcendentalni filozof nita ne nastoji toliko sprijeiti kao mijeanje objektivnoga u isto subjektivni

princip znanja. Sredstvo za izluivanje jest apso- lutni skepticizam ne polovini, samo protiv obinih predrasuda ljudi upereni, koji nikada ne gleda na osnov, nego temeljiti skepticizam, kojii se ne upravlja protiv pojedine predrasude, nego protiv osnovne predrasude s kojom sve druge moraju pasti same od sebe. Jer, osim umjetnih, u ljude unesenih predrasuda ima kudikamo prvobitnijih, ne poukom i umjetnou, nego od same prirode u nj stavljenih predrasuda koje, osim

filozofa, svima ostalima vae umjesto principa svakog znanja, a pukom samostalnom misliocu ak kao kamen za kuanje svake istine.

Jedna osnovna predrasuda, na koju se reduciraju sve ostale nije nikakva druga, nego da ima stvari izvan nas. Smatranje istinom koje, budui da se ne osniva ni na razlozima ni na zakljucima (jer nema ni jednog jedinog odrivog dokaza za to), a ipak se ni- kakvim oprenim dokazom ne da iskorijeniti (natura

urca expellas, tarnen usque redibit), zahtijeva pravo na neposrednu izvjesnost, jer se odnosi na neto to je posve razliito od nas, tovie, to je nama opre- no, o emu se nikako ne uvia kako dolazi u neposrednu svijest, moe se smatrati samo predrasudom dodue priroenom i iskonskom ali zato ipak nita manje predrasudom.

Protivurjeje da se naelo, koje po svojoj prirodi ne moe biti neposredno izvjesno, ipak isto tako slije- po i bez razloga prihvaa kao izvjesno, transcendentalni filozof zna da rijei samo pomou pretpostavke da onto naelo na skriven nain, a da se to dosada ne

uvia nije u svezi, nego da je identino i jedno te isto s neim neposredno izvjesnim. Da se, pak, pokae taj identitet, to e biti pravi posao transcendentalne filozofije.

2. No ni za obinu upotrebu uma nema nita neposredno izvjesno osim naela: ja jesam, ikoje je, budu- i da izvan same neposredne svijesti gubi znaenje, najr individualni ja od svih istina i apsolutna predrasuda, koja se prvo mora prihvatiti, ako neto drugo treba

da bude izvjesno. Stav: Ima stvari izvan nas, bit e, dakle, za transcendentalnog filozofa izvjestan takoer samo pomou identiteta tog stava sa stavom: Ja jesam, i njegova izvjesnost bit e takoer samo jednaka iz- vjesnosti stava od kojega on uzima svoju.

Transcendentalno znanje bi se, prema tome, u dvije take razlikovalo od obinoga.

Prvo, da mu je izvjesnost o egzistenciji vanjskih stvari prosta predrasuda iz koje transcendentalno zna-

nje izlazi da potrai njene razloge. (Transcendental- nom filozofu nikada ne moe biti do toga da dokae egzistenciju stvari po sebi, nego da je samo prirodna i nuna predrasuda da se vanjski predmeti prihvaaju kao zbiljski.)

Drugo, da ono oba suda: Ja jesam, i: ima stvari izvan mene, koji se u obinoj svijesti stapaju, rastavlja

(postavlja jedan pred drugi), da bi transcendentalni filozof upravo zaista mogao dokazati njihov identitet i neposrednu vezu, koja se u obinoj svijesti samo osje- a. Aktom samog tog rastavljan ja, ako je potpun, pre- nosi se on u transcendentalni nain razmatranja, koji

nipoto nije prirodan, nego umjetan. 3. Ako za transcendentalnog filozofa samo ono .su-

bjektivno ima prvobitan realitet, onda e on sebi u znanju takoer samo ono subjektivno neposredno ui- niti objektom, a umjesto da se u obinom znanju samo znanje (akt znanja) izgubi povrh objekta, u transcendentalnom e se obratno povrh akta znanja izgubiti objekt kao takav. Dakle, transcendentalno znanje jest znanje znanja, ukoliko je isto subjektivno.

Tako npr. od zora samo ono objektivno dolazi do obine svijesti, samo zrenje gubi se u predmetu dok naprotiv transcendentalni nain razmatranja samo kroz akt zrenja vidi ono to se promatra. Na taj je nain obino miljenje mehanizam u kojemu vladaju pojmovi, a da se ne razlikuju kao pojmovi; dok transcendentalno miljenje prekida onaj mehanizam pa se, budui da postaje svjesno pojma kao akta, uzdie do pojma o pojmu. U obinom djelovanju zaboravlja

se kraj objekta djelovanja samo djelovanje; filozofi- ranje je takoer djelovanje, ali ne samo djelovanje nego ujedno stalno samopromatranje (Selbstanschauen) u tom djelovanju.

Dakle, priroda transcendentalnog razmatranja mora se uope sastojati u tome da se u njemu i ono, to u svakom drugom miljenju, znanju ili djelovanju

bjei od svijesti i to je apsolutno neobjektivno, o vodi u njemu do svijesti i da postaje objektivno, ukratko: u postojanom postojanju objektom samome sebi onoga subjektivnoga.

Transcendentalno umijee sastojat e se upravo u

vjetini da se stalno odrava u tom duplicitetu djelovanja i miljenja. 3.

Prethodna razdioba transcendentalne filozofije Ova je razdioba prethodna jer se principi razdiobe

mogu izvesti tek u samoj znanosti. Vraamo se na pojam znanosti. Transcendentalna filozofija ima da razjasni kako je

znanje uope mogue, pretpostavljajui da se ono sub-

jektivno u njemu prihvaa kao ono vladajue ili prvo. Nije to, dakle, jedan pojedinani dio niti poseban

predmet znaenja, nego samo znanje i znanje uope to ona sebi ini objektom.

No svako se znanje, meutim, reducira na izvjesna prvobitna uvjerenja ili prvobitne predrasude; ta poje- dina uvjerenja mora transcendentalna filozofija isvesti na jedno prvobitno uvjerenje; to jedno uvjerenje iz kojega se izvade sva ostala izraava se u prvom prin

cipu te filozofije, a zadatak da se takav nae ne znai nita drugo, nego da se nae ono apsolutno-izvjesno kojim je posredovana svaka druga izvjesnost.

f. w. j. schelling transcendentalni idealizam

Documents