TEHNOLOGIJE

Arheoloki muzej u Zagrebu, 2003.

SADRAJ

PREDGOVOR 4

UVOD 6

ARHEOLOGIJA 7

PRETPOVIJEST I LEDENA DOBA 9

RAZVOJ OVJEKA

RUKOTVORINE I KULTURNI SLIJED 12

SIROVINSKi MATERIJALI 14

TEHNOLOGIJA I TIPOLOGIJA 17

ZNAAJKE CIJEPANOGA KAMENA 21

PRVE TEHNOLOGIJE - DONJI PALEOLITIK 24

TEHNOLOKA RAZNOLIKOST - SREDNJI PALEOLITIK 32

SPECIJALIZACIJA-GORNJI PALEOLITIK 39

MIKROLITIZACIJA - MEZOLITIK 4

KERAMIKA I METAL - NEOLITIK I ENEOLITIK 48

OSVIT TEHNOLOGIJE 8 2

P H iB @ W @ lS

Ispravno promatrano, niti najmanji predmet nije bez znaenja; svi predmeti su poput prozora kroz koje filozofsko oko gleda u samu beskrajnost.

Thomas Carlyle, engleski povjesniar i filozof

Razmiljanja potencijalnog posjetitelja izlobe s naslovom Osvit tehnologije, a u jo veoj mjeri, za pretpostaviti je, i itatelja istoimene publikacije tiskane za potrebe izlobe - za tu su publikaciju, dodue, ve sami autori uvodno istaknuli da vie odgovara karakteru knjige, nego uobiajenom izlobenom katalogu koji bi trebao posluiti lakem snalaenju prezentiranog sadraja i jednostavnijem identificiranju odabranih izloaka - vjerojatno e, sukladno vremenu u kojemu ivimo, biti prvenstveno asocijativno usmjerena prema virtualnom doivljaju najranijih pretpovijesnih razdoblja i ovjekovih napora da korak po korak ovlada prirodnim silama i ivot uini pod- noljivijim i lakim. Takvu viziju nude nam, primjerice, pisci brojnih science fiction romana, ili pak tvorci zanimljivih ekraniziranih pria o prvim ovjekovim ostvarenjima kojima je krio staze na putu do svijeta u kojemu danas ivimo. Za razliku od nezaboravne Kubrickove filmske sage, svojedobno planetarno popularne Odiseje u svemiru, koja je oduevljavala generacije filmofila i ljubitelja znanstvene fantastike, ovaj najnoviji projekt dr. Ivora Karavania s Odsjeka za arheologiju zagrebakog Filozofskog fakulteta i mr. Jacqueline Balen iz Arheolokog muzeja u Zagrebu nudi, usudili bismo se kazati, stvarnu, struno utemeljenu spoznaju o najranijim ovjekovim napo- rima'i dostignuima u pokuajima rjeavanja tehnolokih problema. Ta poetna nastojanja nerijetko su rezultirala naoko nevidljivim pomacima, bez kojih, meutim, svijet dananjice ne bi bio niti priblino takav kakvoga smo batinili. Potrebno je takoer naglasiti da se znakoviti primjeri tehnolokih iskoraka ponekad mogu oditati i na jednostavnim, nerijetko vrlo sitnim kamenim artefaktima; o njihovoj obradbi i vie ili manje uspjenoj prilagodbi razliitim uporabnim funkcijama ponekad je ovisilo i puko preivljavanje, a shodno tomu i odranje vrste. Na neki nain tehnoloke su inovacije olakavale i pomagale poveanje populacije, kako su to definirali sami autori! Izloba Osvit tehnologije, kao i publikacija koju su nam autori za ovu prigodu namijenili, ima prvenstveni zadatak primjerenim rjenikom objasniti fenomene razvoja ljudskog roda, odnosno najranijih tehnolokih dostignua i njihova uinka na svakodnevni ivot nekadanjih populacija. Premda se danas nekome to moe initi udnim, neke naoko nevane inovacije imale su, dakako u svome vremenu, gotovo jednako znaenje kakvo se, primjerice, u kasnijim povijesnim razdobljima, pripisuje otkriu parnog stroja!

Uvjereni smo da neemo pogrijeiti smatrajui publikaciju koja prati izlobu vie nego dobrodolim prirunikom, svojevrsnim udbenikom, koji bi korisno trebao sluiti informiranju itatelja o poetcima tehnolokog razvoja, svakako i onda kad izloba ne bude vie u optjecaju. Autori su naime u svojim razmatranjima dotaknuli, uz ostalo, i neka opa pitanja vezana uz definiranje arheologije kao znanstvene discipline. U pojedinim poglavljima naglaava se znaenje sirovina i materijala, a takoer i odgovarajuih rukotvorina, kao i pitanja kulturnog slijeda, analizirajui tipoloke raznolikosti karakteristinih izraevina i nain njihove proizvodnje, od pojave prvih tehnologija u razdoblju donjeg paleolitika i tehnoloke raznolikosti u srednjem paleolitiku, do uznapredovalih oblika specijalizacije u vrijeme gornjeg paleolitika. Osim kamenog materijala pojavljuju se u tim pradavnim vremenima i izraevine od organskih materijala. Posebno je pak istaknut i napredak u proizvodnji kamenog i kotanog orua. Svakako su vrlo zanimljiva i poglavlja u kojima se pojanjavaju fenomeni kasnije mezolitike mikrolitizacije, ili jo kasnije keramike proizvodnje te iznimno vane pojave metala, koji e biti znaajnim faktorom razvoja novih tehnolokih procesa u neolitikom, odnosno eneolitikom razdoblju. To se osobito odnosi na proizvodnju metala i na prve tragove tehnike lijevanja u dvodijelnim kalupima, poglavito stoga to je ta inovacija u znatnoj mjeri ubrzala proces proizvodnje, omoguivi serijsku proizvodnju. Bio je to znaajan tehnoloki iskorak, svojevrsna tehnoloka revolucija, koju su u naim prostorima tijekom 3. tisuljea pr. Kr. irili batinici znamenite vuedolske kulture! Ona je, kako je poznato, izazvala temeljite promjene u strukturi ondanjeg gospodarskog sustava, to je u znaajnoj mjeri pridonosilo i pojavama veih drutveno-socijalnih diferenciranja.

Ovaj zanimljiv izlobeni projekt nastao je u ve iskuanoj radionici autorskog dvojca koji je ranije realizirao dva manja slina projekta, oba vrlo zapaena prigodom njihove prezentacije u Zagrebu i drugim sredinama u kojima su izlobe gostovale. Podsjetili bismo ovom prigodom da su izlobe imale i popratna atraktivna iva dogaanja te da su se sadrajno obogaivale suradnjom s drugim institucijama, primjerice s Arheolokim muzejom Istre u Puli. Treba se nadati da e i ova izloba biti barem jednako tako uspjena te da e poput njezinih prethodnica biti dobro prihvaena u kulturnoj javnosti.

Ante Rendi-Mioevi

UVODSvakodnevni ivot suvremenog

ovjeka uvelike olakavaju mnogobrojna tehnoloka dostignua. Mnogi su pronalasci, posebice tijekom minulih stotinjak godina, znatno unaprijedili graevinarstvo, promet, medicinu i dr. te utjecali na poveanje standarda i produljenje ivotnoga vijeka mnogih ljudi. Naalost, razvitak tehnologije omoguio je i proizvodnju masovnih sredstava razaranja, dok je uglavnom izostala izgradnja ovjekova ponaanja adekvatna raspolaganju tim sredstvima te potrebna ekoloka svijest. Danas, na poetku treega tisuljea kad su ljudi uvelike ovisni o nizu tehnolokih proizvoda te kad suludi tempo iznalaenja sve savrenijih proizvoda postie donedavno nesluenu brzinu, zanimljivo se zapitati kako je i zato sve poelo. Da bi se na to pokualo odgovoriti valja zaroniti duboko u prolost.

Arheoloki nalazi otkrivaju poetni tehnoloki iskorak ovjeanstva, koji je uinjen izradbom prvih, vrlo jednostavnih, rukotvorina na afrikome tlu. Od tada pa do odlaska ovjeka na Mjesec, iroke primjene raunala, interneta, mobitela i ostalih dostignua dananjega doba prolo je priblino 2,5 milijuna godina. Kroz cijelo to razdoblje ovjeanstvo nije potpuno napustilo pretpovijesne naine izradbe kamenih alatki, te njihova izradba i koritenje zasigurno zauzimaju posebno mjesto u povijesti ljudskoga roda. Na tlu Europe izradba kamenih alatki stara je oko milijun godina, a prvi stanovnici amerikoga kontinenta, tzv. Paleoindijanci izraivali su ih prije desetak tisua godina. Takoer su uroenici Nove Gvineje jo prije desetak godina izraivali i razmjenjivali kamene sjekire koristei se pretpovijesnim nainima obradbe kamena, a ta tradicija moda i nije potpuno iezla (Toth et al. 1992; Schick & Toth 1994).

elja da se poetci razvitka tehnologije zorno predoe iroj javnosti, studentima i strunjacima rezultirala je izlobom Osvit tehnologije te ovom knjigom. Na izlobi su predstavljeni najvaniji proizvodni pronalasci kamenog i bakrenog doba uz nastojanje da se predoi koliko su utjecali na promjene naina ivota pretpovijesnog ovjeka i olakali njegovu prilagodbu i preivljavanje u razliitim klimatskim uvjetima i okoliu. Uz to se nastojalo pokazati kako se znanstvenim metodama dolazi do vjernih rekonstrukcija pretpovijesnih tehnologija. Knjiga nije zamiljena kao klasian katalog izlobe, ve je uglavnom posveena nainima analiziranja litikoga materijala, interpretaciji razliitih tehnika i metoda izradbe kamenih alatki te pronalasci- ma ostalih vanih inovacija u najranijoj pretpovijesti. Prvi je dio knjige uvod u problematiku biolokog i kulturnog razvoja ovjeka te prikaz arheolokih metoda, posebice onih koje se rabe pri litikoj analizi. Zatim su kronolokim redom, uglavnom na temelju novih znanstvenih spoznaja, iznesene tehnoloke inovacije pojedinih razdoblja, uz pokuaje pronicanja njihova znaenja za cjelokupan razvitak ovjeanstva.

Izloba se djelomino oslanja na koncepte dviju prijanjih izlobi: Dogaanje pretpovijesti, eksperimentom u starije kameno doba, koja je 1996. odrana u Arheoloko- me muzeju u Zagrebu te Kamenje govori, andalja II u svjetlu litike tehnologije, koja je u suradnji s Arheolokim muzejem Istre iz Pule odrana u Puli 2000. godine te potom u Zadru i ibeniku, a izdan je i mali katalog te izlobe (Karavani & Balen 2000). Obje su izlobe bile dobro posjeene i popraene interesom ire javnosti, to nas je potaknulo i na postavljanje tree, znatno proirene, izlobe te na izdavanje ove knjige.

Materijal na izlobi ustupile su sljedee institucije: Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara Hrvatske akademije znanosti i

Tradicionalni arheolozi koriste se empiristikim pristupom te kreu od

podataka k interpretaciji, dok sljedbenici nove arheologije ponajprije postavljaju

hipoteze (dedukcija), koje potom testiraju podatcima, odnosno arheolokim nalazima.

umjetnosti, Arheoloki muzej u Zagrebu i Muzej grada Katela. Na ustupljenim fotografijama posebno zahvaljujemo Nicholasu Tothu i Kathy Schick sa Sveuilita u Indiani, Knjinici Amerikog prirodoslovnog muzeja u Nevv Yorku te Dravnom Sveuilitu u Ari- zoni, odnosno njihovu istraivanju PRISM (Partnership for Research in Stereo Modeli- ng) koje je zalaganjem kolege Juliena Riela- -Salvatorea dalo i tumaenje ustupljenih fotografija.

ARHEOLOGIJAPremda je arheologija znanost

koja na temelju materijalnih izvora tj. arheolokih nalaza prouava ivot ljudi, kultura i civilizacija prolosti, znanstvenici je ipak jedinstveno ne poimlju. Dok je za jedne zasebno podruje, a ne dio nekoga ireg subjekta, kao to su to primjerice povijest ili antropologija, za druge je ona prolo vrijeme antropologije. Neki je vide kao ekologi-

EMPIRIZAM

DEDUKCIJA

ju ili pak moda geografiju ili knjievnost (Dark 1995). U nas su arheologiju mnogi strunjaci smatrali samo pomonom povijesnom disciplinom, to je njezina degradacija. Kljuno je pitanje radi li se o egzaktnoj znanosti ili je arheologija, primjerice, slinija povijesti umjetnosti te drugim humanistikim znanostima, koje se po egzaktnosti ne mogu mjeriti s prirodnim. Predstavnici nove arheologije odnosno procesualisti 1960-ih su definirali arheologiju kao znanost, ak i kao egzaktnu znanost te uveli niz metoda iz prirodnih znanosti. Tradicionalni kulturno-povijesni pristup, koji se bazira na empirizmu, zamijenili su pozitivizmom i dedukcijom. Dok tradicionalni arheolozi kreu od podataka k interpretaciji, novi arheolozi ponajprije postavljaju hipoteze, koje potom testiraju na podatcima, odnosno arheolokim nalazima. Procesualisti nisu samo drukije pristupali arheologiji od tradicionalnih arheologa kulturno-povijesnog pristupa, ve su vjerovali da se bave drukijim subjektom (Dark 1995, 22). Postproce- sualisti, meutim, odbacuju strogo znanstvenu definiciju arheologije i obino je vide

kao drutvenu, a ne kao prirodnu znanost uz isticanje subjektivnog elementa u interpretaciji.

Bez obzira na definiranje arheologije, ona je danas, s obzirom na raznolikost i sloenost

analiza koje treba provesti da bi se dobili znanstveno vrijedni podatci,

nuno usmjerena na suradnju s mnogim egzaktnim znanostima, pa je i njezin karak

ter drukiji od onoga prije pedesetak ili stotinjak godina. Drugim rijeima standardi koje suvremena arheoloka znanost danas postavlja zahtijevaju interdisciplinaran pris

tup pri istraivanju nalazita, provoenju analiza i objavi rezultata,.to u

praksi znai sudjelovanje tima znanstvenika

razliitih profila i pravodobno objavljivanje rezultata. U suprotnom arheoloko istraivanje postaje devastacija nalazita. Metode kojima se slui arheologija stalno se razvijaju, pa ukoliko nije mogue provesti potpun spektar razliitih analiza i pravodobno objavljivanje, iskopavanje nalazita valja ostaviti za budunost. Danas je u mnogim zemljama zakonski regulirano pravilo da 1/2 ili barem 1/3 nalazita treba ostati neistraena za budue metode i nadolazee generacije arheologa. Sve to dakako ne vrijedi za zatitna istraivanja, gdje su ponekad arheolozi dovedeni u situaciju da spaavaju ono to se spasiti dade.

Danas se u arheolokim istraivanjima primjenjuju razliite nedestruktivne metode istraivanja koritenjem radara, magneto- metara i seizmikih instrumenata te je za pretpostaviti da e se te metode rabiti sve ee (El-Baz 1997). Probna ili sustavna ne- destruktivna istraivanja veine nalazita za sada nisu mogua. Stoga je izuzetno vano iskopavati precizno, dokumentirajui nalaze primjenom suvremenih metodolokih postignua, jer nakon iskopavanja povrat na prijanju situaciju vie nije mogu. Nalazita iz starijega kamenog doba ili paleolitika kopaju se vrlo malim iskopima uz uporabu sitnih alatki. Sonda, odnosno iskopna povrina, mreom je podijeljena na kvadratne metre, a svaki od njih zasebno se istrauje. Svi nalazi dimenzija 2 cm ili vie obino se ucrtavaju na milimetarski papir uz uzimanje triju dimenzija njihova poloaja. Sediment se prosijava, a obino i ispire kako bi se skupili najsitniji nalazi te tako dobila to potpunija slika. Potom se nalazi prikladno pakiraju i alju u terenski laboratorij, gdje se peru, signiraju i ponovno pakiraju. Tek su tada spremni za znanstvene analize. Nepotovanje strogo utvrena protokola, odnosno metoda rada, pri iskopavanju nalazita rezultirat e nizom problema i nemogunou

rjeavanja mnogobrojnih razliitih pitanja pri interpretaciji rezultata. Primjerice, ukoliko nam nije poznata horizontalna distribucija nalaza, odredba mjesta djelatnosti na nalazitu nije mogua. Ako sediment nije prosijavan neemo znati je li manjak sitnih alatki uzrokovan neproizvodnjom tih alatki ili one nisu zapaene zbog manjkave metode iskopavanja. Danas se ak upozorava kako sita s veliinom razmaka u mrei od 2-3 mm, koritena pri ispiranju sedimenta, nisu dovoljno pouzdana za pronalaenje vrlo malih alatki na nekim gornjopaleolitikim nalazitima (Freeman et ai. 1998).

Neizbjenost multidisciplinarnoga pristupa pri provedbi suvremenih arheolokih istraivanja posebice dolazi do izraaja pri analizama materijala s nalazita iz pretpovijesnoga razdoblja. Primjerice jedno paleolitiko nalazite sagledavat e se s razliitih aspeka- ta, odnosno interpretacije znanstvenika razliitih specijalizacija bit e nezaobilazne za cjelovitu interpretaciju nalazita. Geolog - sedi- mentolog prouit e obiljeja slojeva i interpretirati njihov nastanak. Paleobotaniar e prouavanjem fosilnoga peluda i/ili ugljena pokuati sagledati tadanji biljni svijet i klimatske uvjete. Uloga arheozoologa nee biti samo odredba ivotinjskih vrsta i eventualna rekonstrukcija naina lova, ve cjelovita tafo- nomska analiza, odnosno rekonstrukcija svih imbenika (geoloki procesi, ivotinje, ljudi) koji su djelovali na faunistike nalaze, od trenutka njihova deponiranja na samome nalazitu do otkrivanja arheolokim iskopavanjem. Na temelju tipoloke analize alatki arheolog pokuava odrediti relativnu starost nekoga sloja ili pak cijeloga nalazita te tehnolokom analizom rekonstruirati proizvodni proces. Za razliku od relativnoga datiranja, koje na temelju tipinih izraevina odreenu kulturnu manifestaciju stavlja u vremenski slijed izmeu starijih i mlaih kultura, apsolutnim ili bolje rei kronometrijskim da-

|e ..M ^ ' Arheolozi

istrauju prema strogo utvrenim metodama rada kako bi prikupili to vie podataka. U protivnom, kasnija obradba materijala nee dati tone rezultate, a nalazite e biti

nepovratno uniteno.

9 |

tiranjem moe se dobiti starost nekog uzorka, kojim se obino datira i cijeli arheoloki sloj, izraena u godinama uz odreena odstupanja u plusu i minusu. Neke od metoda su: radiokarbonska, dendrokronologija, ter- moluminiscencija, uran/torij, kalij/argon metoda: (o tome detaljnije vidi Aitken 1990; Renfrevv & Bahn 1991). One se primjenjuju ovisno o vrsti dostupna materijala za datiranje i oekivanoj starosti, jer svaka od njih ima odreene limite s obzirom na starost koju moe mjeriti. esto se, ukoliko je to mogue, primjenjuju dvije ili vie metoda u dva ili vie laboratorija, kako bi dobiveni rezultati i njihova interpretacija bili pouzdaniji.

Razvoj kronometrijskoga datiranja i mnogih drugih egzaktnih metoda u arheologiji potkraj 20. st. omoguio je egzaktnu provjeru raznih hipoteza koje su arheolozi u prolosti postavili te odgovore na neka pitanja, koji se prije nisu mogli oekivati.

P K I f P O V i J i S f I LED EN A

Pretpovijest je razdoblje koje obuhvaa razvoj ovjeka od njegova postanka do pojave pisanih izvora, premda u posljednjim razdobljima pretpovijesti ve postoje povijesni izvori civiliziranoga svijeta o narodima koji jo uvijek ive na pretpovijesni nain. Jo je na poetku 19. stoljea Christian Jur- gensen Thomsen razvrstao pretpovijesne predmete iz Nacionalnoga muzeja Danske te podijelio pretpovijest na tri glavna razdoblja: kameno, bronano i eljezno doba. Ta podjela oznauje razliita tehnoloka razdoblja ovjeanstva i ona se, uz dodatak bakrenoga doba, koje prethodi bronanom, i danas koristi. Pretpovijesne materijalne kulture na tlu Europe podudaraju se s kvartarom, posljednjim razdobljem geoloke podjele zemljine prolosti, koje se dijeli na pleistocen i holocen. Pleistocen obiljea-

vaju velike klimatske oscilacije, tj. izmjene ledenih doba ili oledbi, s povremenim toplim razdobljima, to je uzrokovalo promjene biljnog i ivotinjskog svijeta. etiri velike pleistocenske oledbe, Gunz, Mindel, Riss i Wurm, koje su bile odijeljene zatopljenjima, tj. meuledenim dobima, ustanovili su austrijski geolozi A. Penck i E. Bruckner. (1909). Meutim, unutar tih velikih oledbi klima je takoer varirala, pa se za izraavanje kronologije taloenja naslaga na nekom nalazitu ova tradicionalna shema kasnije nadopunjuje. Paleolitik ili starije kameno doba podudara se s pleistocenom, premda najstarije ljudske izraevine potjeu jo iz pliocena, koji mu prethodi. Nakon pleistocena zapoelo je jo jedno meuledeno doba, koje nazivamo holocen (geoloka sadanjost), odnosno toplo razdoblje u kojemu ivimo. Prijelaz pleistocena u holocen desio se pred desetak tisua godina i u arheolokom je smislu oznaen mezolitikom ili srednjim kamenim dobom, iza kojega dolazi mlae kameno doba ili neolitik. Openito se smatra da paleolitik u smislu ljudskoga privreivanja uglavnom oznaava lov i skupljanje plodova, za razliku od neolitika, ija su obiljeja ratarstvo i stoarstvo. Paleolitik se dijeli na donji, srednji i gornji, a ponekad se u literaturi najstarija kamena industrija izdvojeno stavlja u razdoblje arhainog ili najstarijeg paleolitika, koje prethodi donjemu paleolitiku. Podjela na donji (od prije 2,5 milijuna godina do prije 200.000 godina), srednji (od prije200.000 do prije 40.000 godina) i gornji (od prije 40.000 do prije 10.000 godina) temelji se na stratigrafiji. Budui da su donji slojevi na nekom arheolokom nalazitu stariji od srednjih ili gornjih, jasno je da se izraz donji zapravo koristi za stariji paleolitik, dok je gornji mlai. Navedena razdoblja paleolitika oznaavaju i razliite tehnoloke stupnjeve ovjeanstva, o emu se detaljno govori u kasnijim poglavljima.

C O V J iiC APitanja o postanku ovjeka i raz

voju ljudskoga roda pobuuju interes mnogih znanstvenika, ali i iroke javnosti. Ta se tema nalazi u nauavanju mnogih religija s aspekta razliitih kulturnih tradicija. Dakako, takav se nain gledanja razlikuje od znanstvenog. Darvvinova teorija evolucije imala je velik utjecaj na znanstveno utemeljavanje traenja odgovora o podrijetlu ovjeka i razvoja pretpovijesti. Poznato je da je dolo do sukoba izmeu zagovornika Darvvinove teorije s jedne strane i onih koji su zagovarali biblijsko tumaenje postanka svijeta i ovjeka s druge strane. Zbog nejasnoga poimanja razliitosti pristupa tom pitanju kod nekih ljudi jo uvijek postoji nedoumica koje je od tih dvaju tumaenja ispravno, pa drimo potrebnim da se taj problem ukratko razjasni. Kada govorimo o postanku ovjeka valja jasno razlikovati nain istraivanja egzaktnih znanosti od govora teologije, na to je upozorio jo 1950. Papa Pio XII u encikliki Humani Generis (Bajsi 1998). Paleontologija, paleoantropologija i arheologija temelje se na egzaktnim materijalnim dokazima (fosilni nalazi, arheoloki nalazi) i one na temelju vrstih dokaza donose postavke o odreenim biolokim i kulturnim manifestacijama te njihovim promjenama u vremenu. ovjeka definiraju na temelju tjelesnog ustroja (dvonotvo), razuma i kulture, dok je za teologiju jedinstvenost duevne dimenzije ovjeka (dua) primarna u interpretaciji njegova postanka. Biblijske tekstove o stvaranju pogreno je doslovno tumaiti jer njihova svrha nije zadiranje u bioloki razvoj ovjeka, ve prenoenje vjerske poruke simbolikim jezikom. S druge strane, bioloki i kulturni razvoj ovjeka predmet je prouavanja znanosti, kao to je primjerice paleoantropologija, koja nastanak ovjeka te njegov bioloki i kulturni razvoj tumai na temelju fosilnih i arheolokih dokaza. Stoga zapravo i nema

Dio znanstvenika dri da ovjeka vrste Homo habilis, zbog odreenih razlika u

morfologiji, valja razlikovati od vrste Homo rudolfensis, dok drugi te razlike

objanjavaju spolnim dimorfizmom unutar iste vrste (Homo habilis). Neki znanstvenici

rane nalaze vrste Homo erectus iz Afrike, na temelju morfolokih razlika, pripisuju

vrsti Homo ergaster. Arhaini Homo sapiens po nekima je pak

Homo heidelbergensis.

sukoba izmeu jednog i drugog tumaenja jer se radi o razliitom predmetu prouavanja i potpuno razliitim kompetencijama izmeu egzaktnih znanosti i teologije.

Dananja znanost smatra da se razdvajanje primata na pongide i hominide, tj. cijepanje linija, od kojih je jedna dovela do ovjekolikih majmuna, a druga do ovjeka, zbilo u dalekoj prolosti, prije izmeu 7 i 5 milijuna godina. Najstariji hominidi i prvi izravni pretci ovjeka jesu australopitecine. U Africi su se pojavile prije vie od 4 milijuna godina, a nestaju prije priblino milijun godina (Klein 1999; Radovi 1987). Za razliku od svojih predaka hodale su uspravno, na dvije noge. Smatra se da je do dvono- tva dolo zbog klimatskih promjena koje su uzrokovale promjenu okolia. Umjesto uma poeo je prevladavati otvoreni krajolik, koji je traio drukiju prilagodbu jer iskljuivo ivot na drveu vie nije bio mogu. Aus-

H. neanderthalensis H. sapiens

0.5

H. heidelbergensis

H, erectus H. erectus0 .5

1.5

H. rudolfensis2.0MILIJUN GODINA

U

MILIJUN GODINA

11

tralopitecine su bile niska rasta (1,5 m visine), s teinom od priblino 50 kg i priblino 500 kubinih centimetara obujma mozga. Razlikujemo gracilne od robustnih. Od gracilnih australopitecina, vjerojatno vrste Australopithecus africanus, prije priblino 2,5 milijuna godina razvio se Homo habilis, prvi predstavnik naega roda, s prosjenim obujmom mozga od 630 kubinih centimetara. Naziv habilis (spretan) dobio je jer je vjerojatno prvi koji je bio sposoban izraivati te razviti tradiciju izradbe kamenih alatki. Meutim, s njim su usporedno ivjele i ro- bustne australopitecine, koje su moda takoer mogle izraivati iste alatke kao i Homo habilis. Iz ovjeka vrste Homo habilis prije vie od 1,5 milijuna godina razvio se Homo erectus. Taj se pak ovjek zove uspravnim (erectus) jer se u doba otkria smatralo da se radi o prvom naem pretku koji je hodao uspravno. U posljednje vrijeme dio znanstvenika kronoloki starije nalaze iz Afrike, koji su prije bili pripisivani vrsti Homo erectus, na temelju morfolokih razlika pripisuje vrsti Homo ergaster, dok za mlae i dalje koristi naziv Homo erectus. Prosjeni je volumen mozga prvoga {H. ergaster) iznosio oko 900 kubinih centimetara, a drugoga 1000. Drugi znanstvenici dre da morfoloke razlike nisu toliko izrazite te da se radi samo o jednoj vrsti, a tom se miljenju priklanjaju i pisci ovoga teksta. Homo erectus prvi je ovjek koji vjerojatno prije priblino milijun godina naputa afriki kontinent prelazei granicu izmeu dananjeg Egipta i Izraela. Tada je nastanjena Azija, a moda tada ili neto kasnije i Europa (oko prije 800.000 godina). Arhaini Homo sapiens ili Homo heidelbergensis razvio se iz vrste Homo erectus i pojavio u Europi prije priblino 500.000 godina. Njegov prosjeni volumen mozga je oko 1200 kubinih centimetara, a iz njega su se u Europi razvili neandertalci te moda i mo-

derni ljudi u Africi (Klein & Edgar 2002). Nenadertalci su ivjeli u Europi, na Bliskom, istoku i na dijelu azijskoga kontinenta u razdoblju izmeu 200.000 i 30.000 godina prije sadanjosti. Prosjean volumen mozga iznosio im je oko 1 520 kubinih centimetara, to je priblino 120 kubinih centimetara vie nego u dananjih ljudi (Klein & Edgar 2002, 175). Sudbina neandertalaca ni danas nije dokraja poznata i oko nje se jo uvijek spore mnogi znanstvenici. Nasuprot modelu koji zastupa multiregionalnu evoluciju (VVolpoff et al. 2001), tj. regionalni anatomski kontinuitet, izmeu neandertalaca i modernih ljudi stoji model iz Afrike, koji dri da je populacija modernih ljudi iz Afrike u potpunosti zamijenila neandertalce, bez vanije bioloke i/ili kulturne interakcije (Stringer 1990). Prvi model neandertalce smatra naom vrstom, tj. podvrstom Homo sapiens neanderthalensis, dok ih drugi smatra zasebnom vrstom (Homo neanderthalensis). Ista vrsta u biolokom smislu znai da jedinke meusobnim mijeanjem imaju plodne potomke to kod razliitih vrsta nije sluaj. Moderni su ljudi (Homo sapiens sapiens) napustili Afriku prije stotinjak tisua godina, a u Europu su doli preko Bliskog istoka prije etrdesetak tisua godina. Zatim su, po drugom modelu (iz Afrike), pretekli neandertalce kulturnom i prilagodbenom superiornou ili su ih populacijski preplavili, pa neandertalci nisu ostavili vidna traga na naoj populaciji. Moda sudbinu neandertalaca i postanak suvremenih Europljana najbolje objanjava trei model, nazvan asimilacijskim, koji po svom tumaenju stoji izmeu spomenutih suprotnih modela (Smith 1991). Po njemu su neandertalci pridodali svoje gene populaciji ranih modernih ljudi, odnosno neki su neandertalci bili asimilirani u modernu populaciju i time dali vaan doprinos nastajanju suvremenih Europljana.

Tijekom paleolitika (grki, paleos-stariji, lit- hos-kamen) smjenjuju se razliite kulture ili industrije. Radi se o tzv. materijalnim kulturama, koje razaznajemo na temelju tipinih izraevina odnosno rukotvorina ili artefakata. Primjerice, pojam oldovan oznaava industriju prvih i najjednostavnijih kamenih alatki, koje se pojavljuju prije ak 2,5 milijuna godina na tlu AfrikeT'Medutim, do uporabe nekih predmeta kao alatki moglo je doi i ranije. Zbog toga je vrlo vano razlikovati uporabu alatki od njihove izradbe, odnosno proizvodnje. Kod iskljuive uporabe alatki, koja se javlja kod vie ivotinja, radi se o instinktivnom, genetski uvjetovanu ponaanju bez oslanjanja na prijenos informacija meu jedinkama radi odravanja tog ponaanja tijekom vremena (Schich &Toth 1994,52). Uporaba alatki u ivotinjsko- me svijetu, iskljuujui primate, rijetka je. impanze u prirodi rabe, pa ak i izrauju, razliite alatke za razliite svrhe. Primjerice s travkom love termite ili, pak, razbijaju ljusku oraha kamenom ili drvom. ini se da to ponaanje ue promatranjem drugih impanzi i ono predstavlja kulturni fenomen koji ima regionalni karakter jer je zamijeen samo kod nekih populacija (Schich &Tooth 1994,58). Premda ne znamo koliko je star fenomen izradbe i uporabe alatki u impanza (jedinstven u ivo- tinjskome svijetu) zanimljivo se zapitati da li je poetak kulturnog i tehnolokog razvitka ljudskoga roda bio nalik tomu.

Homo habilis je imao sposobnost izradbe prvih alatki, premda su i robustne australo- pitecine, koje su ivjele istodobno s tom vrstom ovjeka moda izraivale alatke. Radi se o jednostavnim komadima odbijenima od kamenih oblutaka (odbojci), te o samim oblutcima koji nakon odbijanja imaju otre rubove (sjekai i sjeckala) i upravo tu industriju nazivamo oldovan. Nakon oldovana dolazi aelejenska kultura. Njezin je pred

stavnik Homo erectus, a poslije arhaini Homo sapiens. Aelejen zapoinje pred priblino 1,7 milijuna godina i traje sve do priblino 250.000 godina prije sadanjosti. Dolazi na prostoru Afrike, Europe i zapadne Azije. Tipian je predmet te kulture anik To su rukotvorine klinasta oblika, obino izraene na veem komadu kamena (jezgra) koji se formira u alatku. Komadi koji otpadaju pri izradbi (odbojci) takoer mogu biti dobra podloga za izradbu manjih alatki, pa se osim velikih alatki u aelejenu proizvode i manje alatke na odbojcima, Oldovan i aelejen pripadaju donjem paleolitiku.

Srednji paleolitik uvelike je oznaen muste- rijenskom kulturom, koja je upravo jedno od bitnih odreenja neandertalca, premda se ona vrlo rijetko pojavljuje i s ranim modernim ovjekom. Zapoinje prije dvjestotinjak tisua godina i traje sve do tridesetak tisua godina prije sadanjosti. U musterijenu se najee pojavljuju razliiti tipovi strugala te udupci i nazupci, a rairen je na podruju Europe, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i dijela Azije.

Za prijelaznu kulturu izmeu srednjeg i gornjeg paleolitika u zapadnoj Europi koja se naziva atelperonijen, te ima mnoge odlike gornjega paleolitika, ustanovljeno je da pripada neandertalcima premda je dugo bila pripisivana ranom modernomu ovjeku. Tipina je alatka te kulture atelperonijenski iljak ili no.

Orinjasijen kao najstariju istu gornjopa- leolitiku kulturu veina znanstvenika pripisuje ranim modernim ljudima, premda uz rani orinjasijen nisu naeni nikakvi ostaci fosilnoga ovjeka, pa je samo teorijski mogue da poetci te kulture pripadaju neandertalcima. Smjeta se priblino izmeu 40.000 i 20.000 godina prije sadanjosti, a bila je proirena na prostorima Europe, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Prvi primjerci figurativne umjetnosti potjeu iz toga razdoblja. Orinjasijen je bio obiljeen izradbom sjeiva (duguljastih odbo-

jaka relativno paralelnih bonih rubova) i ste- peniastom obradbom na kamenim alatkama. Najei tipovi alatki su njukolika i kobi- liasta grebala, a od kotanih iljci s rascijep- Ijenom i punom bazom, /

Djelomino paralelno s orinjasijenskom kulturom traje gravetijenska. Vidne su razlike u asortimanu alatki izmeu te dvije kulture. Tipina alatka gravetijena je gravetijenski iljak ili graveta. Radi se o vrlo otrom kamenom iljku strmo obraenog jednog ruba esto suene baze. Sluio je kao vrh ubojita koplja.

Na tlu Francuske, panjolske i Portugala prije vie od dvadeset tisua godina pojavila se solitrejenska kultura, tijekom koje je izradba kamenih alatki dosegla svoj vrhunac. Vrlo tanki i dugaki lovoroliki kremeni iljci odraz su visoke spedjajizaciie i velikog umijea maj stora cijepanja kremena. Nakon solitrejena traje magdalenijenska kultura koja e postii izuzetnu umjetniku izradbu kotanih predmeta, a tijekom obiju kultura piljska je umjetnost bila intenzivna u Franko-kantabrijskoj regiji i tu je postigla najvie domete. Prije18.000 godina za vrijeme posljednjeg giaci- jalnog maksimuma bilo je vrlo hladno te je velik dio Europe bio nenaseljen. Tada je razina Jadranskoga mora bila priblino stotinu metara nia od dananje, a velik dio dananjega mora kopno. Meutim, tijekom solitrejena i magdalenijena u naim krajevima traje epigravetijen, tj. kasni oblik gravetijen- ske kulture, koji se odlikuje uestalim kratkim grebalima, graveticama i sitnim zarubijenim komadiima (ploicama s hrptom).

Za kraj paleolitika i poetak mezolitika (grki, mesos-srednji, lithos-kamen) uzeta je granica od 10.000 godina prije sadanjosti. Mnogi aspekti paleolitikoga ponaanja traju i dalje, pa poetak mezolitika treba promatrati kao neprekidnu promjenu ponaanja umjesto traenja jasne granice izmeu tih dvaju razdoblja (Mithen 1994). Lov i skupljanje sada se odvija u novom okoliu, jer je stariji ledeno-

dobni svijet ieznuo znaajnim poveanjem temperature, a more dolo na razinu slinu dananjoj. Litiku industriju mezolitika obino oznaava mikrolitizacija, premda je ona ve postojala i u nekim kulturama gornjega paleolitika (magdalenijen, epigravetijen).

Mlae kameno doba ili neolitik (grki, neos-nov, lithos-kamen) razdoblje je u kojem se dogaaju velike promjene u organizaciji drutvenog i gospodarskog ivota pretpovijesnoga ovjeka. Neolitik se nije pojavio na svim podrujima istodobno; negdje je nastao kao rezultat postupnoga razvoja, a negdje kao rezultat seobenih valova ve oblikovanih kultura. Novina koja bitno odreuje neolitik jest gospodarstvo zasnovano na poljoprivredii stoarstvu, posljedica ega jest sjedilaki nain ivota u naseljima i podizanje trajnih nastambi. ovjek vie nije bio nomad, ve je trajno boravio na jednome mjestu dok ne bi iscrpio zemlju za obraivanje. Promjene u nainu ivota jasno su vidljive na materijalnim ostacima kultura tog razdoblja. Koristili su se novom tehnikom za dobivanje kamenih izraevina - glaanjem te se zapoelo s izradbom keramike.

U 4. tisuljeu pr. Kr. podruje kontinentalne Hrvatske i cijele Europe bilo je zahvaeno burnim dogaajima povezanim s velikim migracijama, prouzroenim lananim kretanjem balkansko-maloazijskih i stepskih indoeuropskih naroda (iz euroazijskih prostora)i naknadnim prodorima iz srednje i zapadne Europe, koji su unitili neolitike kulture, asimilirali neolitiko stanovnitvo te tako donekle prekinuli etniki i kulturni kontinuitet. Temeljno obiljeje bakrenoga doba ili eneolitika {aeneus-mjeden, bakren, lithos-kamen) jest pojava metala, i to bakra i zlata, za izradbu nakita, oruja i orua. Nosioci kultura bakrenoga doba, kao i u neolitiku, imali su poljoprivredno i djelomino nomadsko-stoarsko obiljeje, te su se uz sjedilaki nain ivota bavili zemljoradnjom, stoarstvom i lovom.

s in o v m s ic i m a t e r i j a l iZa izradbu kamenih alatki ug

lavnom se upotrebljavalo kamenje velike tvrdoe i koljkastoga loma (primjerice kre- rnene te magmatske i metamorfne stijene). esto koritena stijena jest ronjak, koji se sastoji od vrlo sitnih kristalia kremena i opala. Premda je vrlo tvrd, mogue ga je lomiti u svim smjerovima, pa je zbog toga bio pogodan za obradbu lomljenjem. Osim ronjaka, rabile su se i druge stijene, kao to su kvare, kvarcit i razliiti tufovi.: Primjerice, na krapinskom nalazitu veinu siro- vinskog materijala ine tufovi (Zupani 1970). Odredba vrste i porijekla sirovinskog materijala bitna je odrednica litike analize. Ona se moe provesti makroskopski i/ili mikroskopski. Nakon odreivanja vrsta stijena rabljenih za izradbu alatki valja pokuati locirati primarna leita sirovina, pri emu se upotrebljavaju geoloke karte uz izravan obilazak terena. Vano je vidjeti jesu li leita materijala blizu ili daleko od arheolokoga nalazita. Veina materijala moe biti sabrana u okolici, kao to je to sluaj na krapinskome nalazitu, u Vindiji i Mujinoj peini. Meutim, ukoliko se pronau materijali koji nisu lokalni, a moe se utvrditi odakle su doneseni, to je prilog odgovoru na pitanja o radijusu kretanja tadanjih ljudi i eventualnim kontaktima s drugim grupama. Razliite su bile strategije sabiranja sirovinskoga materijala. Tijekom paleolitika sirovinski materijal prikupljan je na povrini, primjerice u dolinama rijeka, dok su u neolitiku postojali pravi kamenolomi, od kojih je jedan od najpoznatijih Spiennes u Belgiji (Gosselin 1986). Nadalje, odabir i uporaba sirovinskoga materijala na istom prostoru esto su se razlikovali u razliitim vremenskim i kulturnim razdobljima. Neandertalci srednjega paleolitika u pilji Vindiji najee su rabili kvare za izradbu alatki, dok su moderni ljudi gornjega paleolitika svoje alatke

* ' -1 sts , 5* lit 8 j . *Ronjak se sastoji od sitnih kristalia

kremena i opala. U vapnencima se nalaze gomolji, lee i pojasi ronjaka. Korozijom se

mnogi komadi ronjaka razliitih veliina oslobaaju iz leita, pa ih je pretpovijesni ovjek esto mogao skupiti na povrini tla,

bez razbijanja vapnenake stijene.

15 I

najee izraivali na ronjaku (Kurtanjek & Marci 1990). ovjek je sirovinski materijal do stanita mogao donijeti onako kako ga je pronaao tj. u vidu oblutka, gomolja ili bloka, a ujedno je jednim udarcem kojim je odbio komadi mogao provjeriti njegovu kvalitetu (testiranje). Na mjestu prikupljanja sirovinski materijal odmah moe biti obraivan, pa na stanite moe biti donesen u razliitim oblicima, u rasponu od komada koji su pripravljeni za daljnu proizvodnju, pa do nedovrenih ili gotovih alatki (Inizan et al. 1992, 21).

Valja uoiti da sam tip alatke ponekad moe biti uvjetovan kakvoom sirovinskoga materijala. Naime, sve vrste stijena ne lome se jednako dobro, pa se neki zahtjevniji oblici ne mogu postii uporabom loijega sirovin- skog materijala. Takoer je ustanovljeno da se odreene vrste sirovinskoga materijala (si- lificirane stijene) lake obrauju nakon to su

due vrijeme zagrijavane, a potom ohlaene (tzv. toplinski postupak) i taj se postupak rabio ve u gornjem paleolitiku. Pritom se komadi, koji su obino poluproizvodi, ne izlau direktno vatri, ve se griju na temperaturi izmeu 250 i 350 stupnjeva Celzijusa.

Analizom sirovina otkriveno je da je neo- litiki ovjek vrlo dobro poznavao vrste i svojstva stijena, rabei tako najprikladniji kamen za odreeni tip alatke. Kamenje vee tvrdoe (amfibolit, bazalt, serpentinit, ronjak i si.) upotrebljavano je za izradbu alatki za sjeenje i udaranje, dok je orue izraeno od mekih stijena (pjeenjak, vapnenac) upotrebljavano za bruenje, glaanje i drobljenje itarica ili razliitih pigmenata. Sirovinski materijal kojim se koristio neo- fitiki ovjek moe se nai u primarnim ili sekundarnim izvorima. Primarni izvori su ona mjesta gdje se kamen dobiva izravno iz stijene. U Europi je poznato dosta pretpovijes-

resk! i- p l *. ;ekms&mam bwsmm sltafikw f if4 * - rtlife 4

*8w

Spajanje, odnosno priljepljivanje, dugotrajan je i mukotrpan posao koji omoguuje

pravilnu rekonstrukciju tehnolokog procesa. Ponekad moe pokazati da li je

pretpovijesni majstor bio ljevak ili denjak. Ukoliko svi spojeni nalazi potjeu iz jednoga arheolokog sloja pouzdano znamo da nije dolo do mijeanja materijala iz vie slojeva

te da raspored nalaza odgovara izvornom stanju.

17

prostoru Hrvatske i Europe te su siguran pokazatelj komunikacije

i trgovine kroz razdoblje neolitika i eneolitika, jer se ti vrlo

kvalitetni materijali, od kojih su napravljene, nalaze u geolokim slojevima u sjevernoitalskom, prial-

2 pskom prostoru (Petri 1995, Buri 2000). Na nekim sopotskim nalaziti-

2 ma u Hrvatskoj ustanovljena je i uporaba cijepanih izraevina od radiola-

rita tipa Metzek i Sentgal (Maarska), to takoer pokazuje povezanost udaljenih krajeva.

Osim kamena, indikator trgovine i kontakata meu populaci

jama svakako je koljka spondylus (kvrgavi kopitnjak), koja je bila omi

ljen materijal za izradbu nakita.

T E H N O L O G IJA IT IP O L O G I J A

Arheolozi danas detaljno analiziraju pretpovijesne kamene alatke te otpadne proizvode nastale njihovom izradbom, to omoguuje rekonstruirukciju cjelovitoga procesa proizvodnje alatki. Upravo je tehnologija u metodolokome smislu (tehnoloka analiza) znanstvena disciplina koja omoguuje rekonstrukciju procesa proizvodnje alatki, tj. metoda i tehnika izradbe rukotvorina. Naziv metoda odnosi se na ukupnost primijenjenih procedura kojima se dosee eljeni cilj, npr. izradba kamene alatke, dok je tehnika praktina metoda, vjetina ili umjetnost koja se primjenjuje s odreenim zadatkom (Inizan et al. 1992). Tehnike obuhvaaju izravni udarac tvrdim ekiem (kamen), tj. udaraem, izravni udarac mekanim ekiem (palicom od kosti, roga ili tvrda drva), neizravno odbijanje preko dlijeta (komad roga) te lomljenje pritiskom uz pomo pritiskaa, iji je vrh (ili cijeli pritiska) u paleolitiku od roga, a poslije ga zamjenjuje metal. Ponekad se primjenjuje i

tzv. nakovanjska tehnika, pri emu se komadom kamena udara o kameni nakovanj kako bi se odbili odbojci. Metode e biti pojedinano objanjene u kasnijim poglavljima, a to su primjerice levaloaka metoda te razliite metode izradbe sjeiva.

A. Leroi-Gourhan (1965) ustanovio je lanac operacija (chaine operatoire), tj. princip koji se primjenjuje za obrazlaganje ekonomskog aspekta nalazita (radionica, kamenolom). Cjelokupan lanac operacija obuhvaa sve redukcijske faze koje sirovin- ski materijal prolazi tijekom svoga ivotnog vijeka, od pribavljanja sirovine do odbacivanja potpuno iskoritene alatke. Dakako to podrazumijeva da je arheoloko nalazite bilo radionica gdje su se alatke i upotrebljavale. Glavne faze lanca operacija mogu biti: pribavljanje sirovine, vie faza proizvodnje, uporaba, doraivanje, ponovna uporaba alatke i odbacivanje. Za svaku fazu karakteristini su pojedini proizvodi koje je mogue razlikovati u arheolokome materijalu. Primjerice, odbojci s okorinom oznauju poetak proizvodnje, tj. redukcijskijskoga niza tijekom kojega se masa sirovinskoga materijala do izradbe krajnjega proizvoda sve vie smanjuje.

Pri litikoj analizi svaki kameni komadi promatra se ponajprije pojedinano, tj. odreuje se njegovo mjesto u lancu operacija, a nakon to se tako razvrstaju svi nalazi moe se ustanoviti postoje Ii na nalazitu sve ili samo neke faze lanca.

Sam postupak rekonstrukcije cijepanja esto je mogue provesti metodom meusobnog spajanja odbojaka te odboja- ka i jezgre od koje su odbijeni. Time se ne dobiva samo rekonstrukcija tehnolokoga procesa, ve se s obzirom na mjesta gdje su nalazi pronaeni moe odrediti poloaj samog izraivaa alatki, dok analiza jezgre moe pokazati je li majstor bio ljevak ili denjak, ovisno o tome na koju je stranu

Proces frNHasettxioiiMaltiegi skalra!:, Suradnja s informatikom nuna je za razvoj

novih metoda u arheologiji. Primjena raunala u arheologiji ve je uvelike smanjila

vrijeme potrebno za izvoenje odreenih zadataka (crtanje, statistike analize) i

poveala preciznost. Jedna od novih metoda, trenutno u razvojnoj fazi, je raunalno

spajanje trodimenzionalnih slika arheolokih nalaza. Proces se odvija uporabom softvera

koji je razvijen u okviru istraivanja PRISM (Partnership for Research in Stereo

Modeling) Dravnog sveuilita u Arizoni (fotografija objavljena Ijubaznou PRISM, Arizona

State University).

18 |

jezgra rotirana. Meutim, takav posao spajanja nalaza vrlo je dugotrajan i zahtijeva puno truda. Da bi se vrijeme koje za to ovjek mora utroiti u budunosti skratilo na Dravnom sveuilitu u Arizoni rade na istraivanjima PRISM (Partnership for Research In Stereo Modeling) razvijanja raunalnoga programa koji bi nakon trodimenzionalnoga skeniranja nalaza mogao sam spojiti njihove slike (Riel- Salvatore et al. 2002). Osim za litiki materijal, raunalno spajanje takoer e biti primjenjivo za keramiku i kost.

Posljednja razina tehnoloke analize obino je usmjerena odreivanju funkcije alatke, odnosno isitavanju djelatnosti za koju je alatka bila koritena. To dakako ne odraava i sam kraj lanca operacija, budui da su mnoge alatke nakon uporabe bile ponovno obraivane (doraivane) te na samome kraju odbaene. Funkcionalna analiza kamenog orua poseban je metodoloki pristup kojim se na oruu oitavaju tragovi uporabe. Zapoela je sredinom 19. stoljea postavljanjem analogija s etnografskim alatkama. Te analogije su isprva bazirane na morfolokoj slinosti alatki amerikih Indijanaca i pretpovijesnih alatki. Polazilo se od injenice da etnografska alatka formom slii pretpovijesnoj i od pretpostavke da su obje imale istu funkciju. Prvo bi se pretpostavila funkcija alatki, a to bi se to zatim provjerilo uporabom i usporedbom tragova uporabe na njima. Glavni problem bio je u tome to pretpovijesne alatke nemaju analogija u etnografiji.

Zaetnikom funkcionalne analize smatra se S. Semenov (1964). Upotrebljavao je bi- nokularni mikroskop s poveanjem do 800 puta i monokularni mikroskop te usporeivao tragove uporabe na pretpovijesnom i eksperimentalnom kamenom oruu.

Funkcionalna je analiza interpretativna tehnika u kojoj se, s obzirom na vrstu mikroskopa i jainu poveanja, mogu izdvojiti tri osnovna pristupa (Grace 1989).

I , Poveanjima od 10 do 100 puta uz pomo metalurkoga mikroskopa (low power approach) na materijalu je uoljiva dodatna obradba (retu). Vidljiva je razlika izmeu obradbe nastale uporabom predmeta od one koja je nastala pri izradbi same alatke. Na uporabnom rubu litike grae razlikuju se 3 smjera gibanja alatke prilikom uporabe: transverzalni (na grebalima), longitudinalni (na sjeivima) i rotacioni.

3. Na poveanjima od 100 do 400 puta vide se brazde i poliranje, na osnovi ega se moe zakljuiti na kojem je materijalu upotrebljavan kamen {high power approach).

R. Grace (1989) upotrebljava kombinaciju obaju pristupa, a analizu dijeli na tri nivoa:

morfoloka atribucija tragova uporabe- to je makroskopska analiza rubova {edge analysis); koristi se za analizu velike koliine grae, za obradbu itavoga nalazita i usporedbu s drugima.

k, mikroskopska analiza izradbe na rubovima i zaobljenosti rubova mikroskopom pri manjim poveanjima {edge wear analysis); dobra je za interpretaciju aktivnosti na samome nalazitu, jer daje podatke o smjeru gibanja orua pri uporabi i tvrdoi materijala na kojemu se koristi.

c, kombinacija obiju prethodnih metoda pomou visoko frenkventnog mikroskopa (microvvear analys\s).

-3 Promatranjem alatki pod elektronskim mikroskopom pri velikim poveanjima jako se dobro vide tragovi zaglaenosti koji nastaju pri rezanju.

Mikroskopska i makroskopska analiza kamena moe biti korisan alat za odreivanje funkcije alatki. Mogua funkcija moe se vidjeti po tragovima uporabe ak i ukoliko sam oblik ne indicira moguu uporabu. Funkcija svake alatke moe se objasniti u relaciji s opim karakteristikama ekonomskih aktivnosti pretpovijesnoga ovjeka. Kao temeljna zanimanja tako moemo navesti ob-

* *' ' M in slile*odbojka $

prlpisln|p41 tr e f n |;ffrl, (fotografija objavljena Ijubaznou PRISM, Arizona

State University)

1 9 SVIT TEHfS01.0&IJI

raivanje drveta (sjeivo, sjekira, dlijeto, dubilo), kopanje i obradba zemlje (motika), komadanje mesa (sjeivo), tretmane koe (grebala) i ivanje. Analizom istroenosti rubova moe se okvirno odrediti za to je upotrebljavana koja vrsta orua, mikroskopskom analizom mogu se identificirati biljna vlakna, a korisna je i metoda kemijske analize radnih rubova.

VVilmsen je (1968) izdvojio tri modela rubne analize: kada je kut izmeu 26o i 35o alatka se koristila za rezanje mekih materijala, kada je kut izmeu 45o i 55o alatka se upotrebljavala za struganje i sjeu, a izmeu 66o i 75o za sjeu drva i kosti. Pri longitudinalnim radnjama (rezanje) obradba je velika, a orue nije zaobljeno. Za poprena transverzalna pomicanja (struganje) rub je vie zaobljen, a obradba je manja. Makrotragovima se nazivaju tragovi koji se vide prostim okom - to su zaobljenost radnoga ruba i obradba. Mikrotragovi, u koje se ubrajaju: zaglaeno- st, ljebovi, brazde i udubine ne vide se prostim okom nego samo mikroskopom. Kada se radi s tvrdim materijalom trenje je vee, pa je zaglaenost manja.

Po istroenosti rubova vidi se koja je graa bila uglavljivana, a koja ne. Alatke su se uglavljivale na nekoliko naina: probuene alatke nataknule bi se u drveni drak, a one bez rupe za nasad umetnule bi se u rasko- Ijeni drveni tap ili bi se privezale za njega. Sjeiva su se takoer uglavljivala u drvene ili kotane drke ili bi se zalijepila smolom. Ukoliko je pak alatka bila upotrebljavana bez drke, bez obzira na tvrdou kamena na njoj esto ostaju vidljivi otisci trenja od ruke.

U praksi moemo razlikovati tri stupnja istroenosti na oruu nastala zbog trenja s drugim predmetom: glaanje (polishing) - trenje manjeg intenziteta s disperzijom, tj. rasipanjem minijaturnih estica, bruenje {grinding) - trenje veeg intenziteta s naglaenom disperzijom estica, te struganje (rasping) - trenje velikog intenziteta s velikim promjenama na povrini orua (Seme- nov 1964, 14).

Vano je imati na umu da se, osim analize istroenosti ruba, funkcija alatke gdjekad moe odrediti i na druge naine. Primjerice, po rijetko prisutnim tragovima krvi, osim funkcije, kemijskom e analizom biti mogue ustanoviti vrstu ivotinje koja je bila usmrena ili rezana, a golim okom uoljiv sjaj na rubovima nekih neolitikih sjeiva govori da su bila koritena za rezanje bilja.

Krajnji ciljevi tehnoloke analize nadilaze samu rekonstrukciju proizvodnoga procesa i koritenja rukotvorine, pa su znatno iri i kompleksniji. Oni mogu obuhvaati spoznaju promjena i inovacija unutar litike tehnologije tijekom vremena te utjecaj tih promjena na svakodnevni ivot ovjeka, sagledavanje stupnja ovladavanja odreenom psihomotorikom vjetinom te pokuaj isitavanja drutvenih odnosa razliitih pretpovijesnih populacija ili grupa. Meutim, sam arheoloki materijal esto nije dovoljan za rjeavanje i postizanje tako ambicioznih zadataka. Stoga na putu

rekonstrukcije naina i vjetina izradbe alatki znanstvenicima uvelike pomae eksperimentalna arheologija i/ili etnoarheologija. tovie, tehnologija litikih rukotvorina obino se temelji na izravnom eksperimentiranju dobivanja slinih alatki, ali i na etno- modelima uoenim na niim stupnjevima gospodarskih odnosa suvremenih nomada ili lovaca.' Korisnost eksperimenta u arheologiji dobro pokazuje primjer S. Vukovia (1973, 24), koji je za 21 sat uspio izbuiti rupu na kamenoj sjekiri, unato miljenju predavaa arheologije koji je drao da je za taj posao pretpovijesnomu ovjeku bilo potrebno od est mjeseci do godinu dana.; S druge strane etnoarheologija prouavanjem dananjih lovako-skupljakih skupina daje mogue modele pristupa rekonstrukciji ivota pretpovijesnih skupina, to je posebno vrijedno za sagledavanje procesa proizvodnje alatki.

Osim cjelovite rekonstrukcije lanca operacija vano je zasebno prouiti i razvrstati finalne proizvode, tj. alatke u tipolokome smislu. Tipologija omoguuje definiranje, prepoznavanje i klasificiranje alatki na temelju njihove forme, tj. oblika. Na osnovi tipolokih obiljeja mogu se nalazi, pa time i arheoloki slojevi pojedinih nalazita, svrstati u odreene kulturne sekvence i tako im se odrediti relativna starost. F. Bordes (1950, 1951) je 1950-ih razvio tipoloku i statistiku metodu razlikovanja pojedinih asocijacija musterijenske industrije, uzimajui u obzir sve alatke nekoga sloja, dok su arheolozi starijih generacija razlikovali kulture samo na temelju najtipinijih alatki bez obzira na njihovu statistiku uestalost. Pristup odreivanja neke industrije iskljuivo prema tipinim alatkama bio je posuen iz paleontologije, gdje je jedna kost izumrle vrste mogla posluiti kao tzv. okaminski usmjeri- telj (fossil directeur) prema kojem je bilo mogue odrediti starost svih fosila pronae

nih u istoj asocijaciji. Nasuprot primjeni tog pristupa u arheologiji, F. Bordes (1950, 1951) je izabrao prikladne nazive za tipoloku listu alatki i uveo statistiku metodu kojom se izraava udio pojedinih tipova unutar cjelokupnog asortimana alatki u nekom sloju. Svaki tip alatke ima jedinstveni broj, to uvelike olakava sporazumijevanje meu znanstvenicima. Tu su metodu D. de Soneville-Bordes i J. Perrot (1953) prilagodili gornjopaleolitikim alatkama i objavili listu od 92 tipa. Obiljeja pojedinih tipova potom su detaljno opisali (de Soneville-Bordes & Perrot 1954, 1955, 1956a, 1956b). Poslije je objavljena tipologija F. Bordesa (1961a) za donji i srednji paleolitik, nainjena na materijalu zapadne Europe i sredozemnih zemalja. Sadrava detaljne opise i crtee ezdeset i tri tipa numeriranih alatki (tj. ezdeset i dva tipa plus razno) te petnaest nenumeriranih donjopaleolitikih tipova i do danas je ostala temeljnom tipologijom donjeg i srednjeg paleolitika. Lista tipova D. de Soneville-Bordes i J. Perrota (1953) za zapadnoeuropski gornji paleolitik pokazala se nedovoljnom pa je u vie novijih studija dodano jo nekoliko tipova. Liste alatki obiju tipologija prevedene su na mnogobrojne jezike. Pri tom su terminoloki problemi onemogueni jer svaka alatka, osim petnaest donjopaleolitikih tipova u tipologiji F. Bordesa, ima jedinstveni broj, pa je i po njemu jasno kojemu tipu s obzirom na francuski izvornik pripada.

Primjenom tipolokih sustava i statistike mogu se odrednice litike industrije pojedinih stratigrafskih jedinica raznih nalazita grafiki prikazati (stupni dijagrami, kumulativne krivulje) i tako usporediti s drugim slojevima istoga nalazita ili paks razliitim nalazitima. Meutim, ustaljeno je miljenje da za pouzdanu primjenu te metode pojedini arheoloki sloj treba imati najmanje 100 rukotvorina uvrtenih u odgovarajui

tipoloki sustav, kako bi se dobili relevantni statistiki pokazatelji.

Stoga, ukoliko su nalazi pronaeni na povrini, dakle izvan zatvorenoga konteksta, i jo k tome malobrojni, tipologija nee moi pouzdano pomoi krono-kulturolo- koj odredbi. Naime, odreeni su tipovi alatki nastajali u vie razdoblja, pa stoga nisu pouzdan kronoloki i kulturoloki indikator. Primjerice, lovoroliki iljci, inae tipini za solitrejensku kulturu u Francuskoj, na tlu Portugala mogu pripadati i eneolitiku (Fo- renbaher 1997). Strugala, iako tipina za musterijensku kulturu, javljaju se ve u donjem paleolitiku, a ima ih i u gornjem paleolitiku i neolitiku. Zato s krono-kulturolo- kim odreivanjem materijala prikupljenoga na povrini, dakle izvan stratigrafskoga konteksta, valja biti oprezan, pogotovo ako je taj materijal malobrojan.

Regionalna ogranienost moda je najvei nedostatak tipologije (Blaser et al. 2000). Tipologije su nainjene na materijalu odreenoga podruja, pa ih nije uvijek mogue upotrijebiti za analizu materijala s nalazita izvan toga prostora. Ukoliko se to dogodi, pri striktnoj primjeni Bordesove tipologije moe doi do uguravanja rukotvorina u odreeni tip, premda se one mogu razlikovati od unaprijed definiranih tipova, ime se stvara iluzija da materijal uistinu odgovara Bordesovoj tipologiji (Kolpakov & Vishnyat- sky 1989). esto i nazivi samih alatki zbunjuju, jer izgleda kao da upuuju na samu funkciju rukotvorine (strugalo, grebalo, svrdlo). Premda e se naziv alatke ponekad poklopiti s njegovom funkcijom, funkciju treba strogo odijeliti od tipologije, koja se temelji na morfologiji (obliku) te razvrstava alatke prema njihovim oblicima. Stoga npr. naziv alatke strugalo ne znai da je sluila za struganje niti je s tipolokog aspekta bitno za to je ona sluila, ve znai da je to alatka s obradbom na jednom ili vie rubo

va, koja najee ini izboenu, ravnu ili udubljenu poluotricu. Strugala se ovisno o broju obraenih rubova, njihovu obliku (iz- boen, ravan, udubljen) i poloaju dijele na niz razliitih tipova. Meutim, istraivanja su pokazala da su morfoloke razlike izmeu pojedinih tipova strugala vjerojatno samo odraz uporabe jednoga tipa i opetovanoga doraivanja ruba (ili rubova), ime je dolo do znatne promjene prvobitnog oblika, a tako i tipa alatke, pa se ne radi o izvorno razliito nainjenim tipovima (Dibble1987). U svakom sluaju, bez obzira na nedostatke i ogranienosti, tipologija i dalje ostaje vana metoda litike analize, koju zajedno s tehnolokom analizom treba primjenjivati kako bi interpretacija nekoga liti- kog asortimana bila potpuna (Blaser et al. 2000 ).

Z N A C A JIC i eiJiPJW*g@A KAM INA

Pri tehnolokom i tipolokom prouavanju alatki, u naoj su arheologiji naglaeni terminoloki problemi. U starijoj literaturi koja obrauje razdoblje paleolitika postoji velika terminoloka neujednaenost, to oteava, a gdjegdje i potpuno onemoguuje razumijevanje upotrijebljenih naziva (vidi Ka- ravani 1993). Osim opega prijedloga strukovnoga nazivlja za srednji i gornji paleolitik (Karavani 1993) na hrvatski je prevedena tipoloka lista alatki donjeg i srednjeg paleolitika F. Bordesa (Karavani 1995b), lista gor- njopaleolitikih alatki D. de Sonneville-Bor- des i J. Perrota (Karavani 1994a), dio opega nazivlja litike tehnologije (Forenbaher & Kaiser 1997; Karavani & Balen 2000) i specifine kategorije tehnoloke analize gornjo- paleolitikih artefakata (Karavani 1999). Budui da jo uvijek mnogi prevedeni nazivi nisu uli u opu upotrebu, a mnogi nisu ni prevedeni na hrvatski jezik, na kraju ove knjige nalazi se terminoloki rjenik, ija je zadaa

O B R A D B A

D O R Z A L N A s t r a n a VE N T R A L N A ST RANA

Za provedbu iitike analize, mjerenje i crtanje nalaza, potrebno je poznavanje naina orijentacije i imenovanje strana

rukotvorine.

strunjake upoznati s hrvatskim nazivljem tehnologije cijepanoga kamena, koji autori predlau za iru uporabu, a laicima poblie objasniti znaenje pojedinih termina. Ti su nazivi prevedeni s francuskog ili engleskog (Bordes 1961a; Semenov 1964; Brezillon 1983; Grace 1989; Inizan et al. 1992) te uglavnom prilagoeni hrvatskomu jeziku prema savjetima T. Ladana to je uinjeno i u drugim radovima I. Karavania (1993, 1994a, 1995b, 1999, Karavani & Balen 2000).

Sirovinski materijal za izradbu alatki esto se nalazi u obliku oblutaka ili gomoija, no- dula ili veih blokova. Vanjska povrina obino je prekrivena korom, koju nazivamo okorinom ili korteksom, a kvaliteta samoga materijala esto je vidljiva ve nakon cijepanja prvog odbojka. Nakon okresivanja moe doi do prirodne promjene povrine kamenih komada i tu promjenu za razliku od okorine nazivamo patinom. Komad sirovine od kojega su namjenski odbijeni komadi naziva se jezgrom, dok je odbojak kameni komadi koji se zbog udarca ekiem odvojio od jezgre. U starijoj se literaturi umjesto naziva odbojak rabio naziv odbitak. Meutim rije odbitak u hrvatskom je jeziku uglavnom poprimila apstraktno znaenje (odbitak od plae) i ne moe se odnositi na komad kamena odbijen mehanikim udarcem (usmeno priopenje T. Ladana). Ako je duljina odbojka barem duplo vea od irine, a rubovi su mu vie ili manje usporedni, nazivamo ga sjeivom. Za mala sjeiva bio je predloen termin ploice (Karavani 1993) koji u meuvremenu nije ire prihvaen. Svejedno, zbog nedostatka boljeg termina, ovdje emo koristiti taj isti naziv. Najee debeli ulomak kamena neodreenoga oblika koji se ne moe klasificirati u neku pobliu kategoriju moemo nazvati krhotinom. Sasvim malu krhotinu koja je jednaka ili manja od 1 cm moemo nazvati okrhkom. Pod nazivom lomljevine obuhvaeni su svi ko

madi okresani od jezgre, tj. potencijalne alatke (odbojci, sjeiva, ploice), tzv. dotjeri- vi odbojci i krjestasta sjeiva (koja je nuno odbiti za nastavak tehnolokoga procesa) te otpad. Alat koji se koristi pri odbijanju za udaranje po jezgri jest eki.

Jezgra, odbojak ili sjeivo zahtijevaju iscrpan opis. Na jezgri se nalazi udarna ploha i tragovi odbojaka. Udarna ploha je pripravljeni dio jezgre po kojemu se, da bi se dobili odbojci ili sjeiva, udaralo direktno ekiem (udaraem) ili preko dlijeta (komad kosti, rog). Dio udarne plohe koji je ostao na odbojku ili sjeivu nazivamo plohkom ili talonom. Mogue je razaznati vie tipova plohaka, a primjerice, u srednjem paleolitiku obino dolaze etiri tipa: prekriveni okorinom, glatki, vieploni (fasetirani) i dvopo- vrinski (diedrini).

Razlikujemo dorzalnu (gornju) i ventralnu (donju) stranu odbojka ili sjeiva. Ventralna strana je prije odbijanja bila spojena s jezgrom, dok je dorzalna strana vanjska. Na ventralnoj strani ispod plohka nalazi se iz- boina (bulbus), ispod i oko izboine ire se kolobari, a ponekad je na izboini uoljiva i brazgotina, koju nazivamo otprslinom. Odbojak, sjeivo ili alatka ima lijevi i desni late- ralni (boni) rub, i dva transverzalna (poprena) ruba. To su: distalni (dalji) i proksi- malni (blii).

Ponekad nee biti lako prepoznati je ii komad kamena odbijen ljudskom rukom ili je proizvod nekih drugih procesa. Kamenje moe pucati zbog smrzavanja, meusobnog udaranja, pritiska i si. Zato treba biti posebno oprezan pri analizi nalaza skupljenih na otvorenom, premda i kamenje u arheolokim slojevima takoer moe popucati zbog promjena topline i/ili poveanoga pritiska. Kod takvih komada esto e izostati sve ili barem neke odrednice lomljenih rukotvorina (plohak, izboina, kolobari, itd.), a ukoliko je kut izmeu plohka i tragova na

isiraIS*e |>rem@1*6* si. 2}, F. Bordes razlikuje

etiri vrste obradbe tipine za srednji paleolitik, premda se one pojavljuju i u drugim

razdobljima: a) i b) Ijuskasta obradba, c) suusporedna obradba, d) usporedna obradba i e) stepeniasta

obradba.

dorzalnoj strani tup, malo je vjerojatno da je komad nastao radom ljudskih ruku (Barnes 1939). U svakome sluaju nalaz se nikada ne promatra izdvojeno iz konteksta u kojem je pronaen, jer odrednice i stanje vie nalaza daju veu mogunost pravilne rekonstrukcije onoga to se zbilo.

Za provedbu litike analize, mjerenje i crtanje nalaza, vrlo je bitno poznavanje naina orijentacije izraevina. Prema ustaljenim konvencijama dorzalna strana okrene se prema sebi, a ventralna lei na podlozi. Osim dorzalne strane ponekad se moe nacrtati i ventralna strana ili samo jedan dio njezina ruba, ako se, primjerice, na njemu nalazi obradba. Plohak, tj. proksimalni dio, treba biti dolje. Iznimke su obino iljak iji je vrh nainjen na plohku ili pak grebalo nainjeno na plohku. Vrh iljka bit e usmjeren prema gore, a isto je i s grebalom. Velike alatke nainjene na jezgri, kao to su anici, bit e orijentirane tako da njihov vrh bude postavljen prema gore.

Odbojak ili sjeivo katkad su se odmah rabili kao alatke, ali najee bi se ponajprije dodatno obradili. Obradba, tj. dodatna obradba obino nastaje kvrcanjem manjih odbojaka na radnome rubu ili povrini budue alatke radi izradbe ili dovravanja te alatke. U starijoj se literaturi dodatna obradba naziva retuem. Ta je rije meutim preuzeta iz francuskog jezika (retouche) gdje ima openito znaenje (popravak, pre- raivanje, preradba; popravljeno mjesto), dok u 'hrvatskom retu znai ispravljanje, dotjerivanje crtea, fotografske snimke ili negativa. Kod litikih alatki ovim se izrazom eli oznaiti doradba, odnosno dodatna obradba, pa je umjesto rijei retu prikladnije upotrijebiti rije obradba,: Tragovi obradbe ruba ponekad mogu potjecati od upotrebe alatke ili pak od oteenja, uzrokovana moda djelovanjem prirodnih procesa, pa u tom sluaju nalaz nee biti uvrten u alatke.

Tip obradbe bitna je odrednica analize li- tikoga materijala i moe ovisiti o tehnici odbijanja. Tako se primjerice uporabom tvrdoga ekia obino postie duboka i lje- basto oblikovana obradba, a od mekoga ekia obradba je plia i pravilnija (Bordes 1961a). Obradbu je mogue podijeliti u vie tipova, primjerice po obliku, rasprostiranju, smjetaju, kutu.

Po obliku obradba se moe podijeliti na sljedee tipove (Bordes 1961 a):

m i h. ijuskasta obradba - iroka je i kratka. Izgleda kao riblje ljuske. Dobiva se direktnim odbijanjem kamenim ili drvenim ekiem.

s- suusporedna obradba - manje je pravilnosti od usporedne.

!,, usporedna obradba - uska je, plitka, izduena i usporedna. Nastaje odbijanjem mekanim ekiem, indirektnim odbijanjem (preko dlijeta), ili pritiskom.

stepeniasta obradba - izgledom

tespsM |jll#ielra@ premn S. Smmm 2 W , si S|. Prije 2.500.000 godina tehnologija je strogo funkcionalna.

Cilj joj je olakati borbu za opstanak. Uporaba prvih alatki omoguuje bolju

prilagodbu, kvalitetniju ishranu, a time vjerojatno i rast populacije.

podsjea na stepenice. Dobiva se uporabom ekia od drva ili kosti, i to dijelom koji je udaljen od vrha.

Ponekad su se koristile i posebne tehnike obradbe za izradbu specifinih tipova alatki. Primjerice, geometrijski mikroliti, inae esti u mezolitiku, te mala dubila dobivaju se posebnom tehnikom lomljenja sjeiva, to je jedna faza u njihovu lancu operacija. Dubila uobiajene veliine takoer se izrauju primjenom posebne tehnike. Izdueni ulomak koji nazivamo iverom dubila, udarcem ili pritiskom odlomi se od uskoga ruba, koji je gladak ili obraen, ili od brida nastalog lomom, i to tako da se dobije dljetasto oblikovan radni rub.

U znanstvenoj se literaturi esto spominje i tehnika izradbe tzv. klaktonskih udubaka u musterijenu. Od veeg bi se odbojka jednim udarcem tvrdoga ekia odbio manji odbojak i tako bi se dobila alatka s udubljenjem. Valja ih razlikovati od obinih udubaka, ko

ji su izraeni nizom sitnih udaraca (Debena- th & Dibble 1994). Eksperimenti su pokazali da su klaktonski udupci mogli posluiti za rezanje drva izmjeninim okretanjem dok su obini bili upotrebljavani za zaobljavanje drvenih predmeta (Bordes 1961a).

PStVi TEHNOLOGIJE - DONJI PALEOLITIK

Afrika kao kolijevka ovjeanstva nije samo nalazite ovjekovih izravnih predaka austra- lopitecina i prvoga predstavnika naeg roda, ovjeka vrste Homo habilis, ve i prvih alatki koje je proizvelo ljudsko bie. Meutim, samu klicu tehnolokoga razvoja nije lako arheoloki ustanoviti. Jo je R. Dart (1957), poznati otkriva australopitekusa, tim izravnim ljudskim pretcima pripisao umjenost uporabe prvih alatki. Kamene alatke nije pronaao, pa je drao da je mnotvo faunisti- kih ostataka pronaenih uz nalaze tih homi- nida imalo funkciju alatki. Tako je postavio teoriju o osteodontokeratofirskoj.kulturi, odnosno kulturi kostiju, zubiju i rogovlja. Njegova je teorija sruena jer je dokazano da se ne radi o alatkama, ve samo o ostacima nekih ivotinja koje su mogle biti lak plijen gra- beljivaca, od ijih su otrih zubiju mogle esto skonati i australopitecine (Brain 1981). Zahvaljujui napretku znanosti, tj. razvoju i primjeni tafonomije omoguena je ta realnija interpretacija. Tafonomija je znanstvena disciplina koja na osnovi oteenja kostiju rekonstruira procese koji su na njih djelovali od trenutka deponiranja na nalazitu do samoga pronalaska. Tako je na temelju razliitih tragova mogue razluiti djelovanje ivotinja ili geolokih procesa od djelovanja ljudi, te tako pravilno interpretirati procese koji su djelovali pri nastajanju arheolokih slojeva na nalazitu ili one koji su poslije poremetili nalaze izmeu tih slojeva.

Premda je teorija o osteodentokeratofir- skoj kulturi sruena, jo se uvijek zasigurno

JI Tatls 1 9Q$e 12-1|.. Izradba sjeckala podrazumijeva okretanje oblutka, odnosno

udaranje s obiju strana, za razliku od sjekaa koji je udaran samo s jedne strane.

U oba sluaja, cilj je proizvodnja otrih odbojaka za rezanje mesa te postizanje otrih rubova na jezgrama (sjekaima i

sjeckalima) za razbijanje kostiju.

ne zna jesu li moda neke australopitecine proizvodile kamene alatke. Na nalazitu Bouri u Etiopiji pronaena je lubanja aus- tralopitekusa (Australopithecus garhi), ali i ivotinjske kosti koje su rezane i razbijene kamenim alatkama (Heinzelin et al. 1999). Premda nije dokazano da je alatke upotrebljavao ba australopitekus, vrlo je vano da je ustanovljeno postojanje takvoga ponaanja ve pred 2,5 milijuna godina. U okolici nalazita nema sirovina pogodnih za izradbu alatki, to znai da su hominidi morali oprezno uvati svoje alatke do povratka na mjesto gdje je bilo takvoga sirovinskog materijala, to upuuje na razmiljanje i planiranje budunosti. Takoer je mogue da su i robustni australopitekusi izraivali alatke.

Pria o ljudskoj tehnologiji poinje prije oko 2.5 milijuna godina. Tada se dogodilo revolucionarno otkrie, koje je zasigurno znatno povealo izglede za opstanak naih predaka ime je zapoeo tehnoloki razvoj ovjeanstva. Spoznajom da se udaranjem kamena o kamen moe odbiti manji komad otrih rubova, koji moe posluiti za rezanje mesa, dok se veim komadom moe razbiti kost kako bi se dolo do sri, znatno su nadoknaene tjelesne manjkavosti u usporedbi sa snanim i brzim grabeljivcima otrih zubi.

Najstarije rukotvorine potjeu s nalazita Gona u Etiopiji (Semavv 2000). Tijekom iskopavanja pronaeno je vie od tisuu liti- kih nalaza s dvaju razliitih nalazita, a duplo ih je vie sabrano po povrini oko mjesta

iskopavanja. Radi se o odbojcima otrih rubova i jezgrama od kojih su ti odbojci odbijani. Na temelju dviju metoda kronometrij- skoga datiranja (potasium/argon i paleo- magnetizam) odreeno je da im je starost izmeu 2,6 i 2,5 milijuna godina.

I druga nalazita svjedoe o prvim poet- cima tehnologije, primjerice Svvartkrans, gdje su pronaeni ostaci robustnog austra- lopitekusa u istom sloju s alatkama, Ster- kfontein (oba u junoj Africi), Hadar (Etiopija), Kobi Fora (Kenija) i klanac Olduvai u Tanzaniji. tovie, nalazi s tih mjesta govoreo gotovo nepromijenjenoj tehnologiji tijekom prvih milijun godina (Klein & Edgar 2002). Zahvaljujui radu uvenih znanstvenika L. i M. Leakey, rukotvorine s nalazita Olduvai detaljno su obraene. Na prijedlog L. Leakeya imenovane su oldovanom, to je poslije postalo univerzalnim nazivom za takve alatke koje se javljaju na raznim nalazitima izmeu 1,7 i 1,6 milijuna godina starosti (Klein & Edgar 2002,70).

Iz Olduvaia potjeu mnoge kamene rukotvorine koje je popisala M. D. Leakey (1971). Postoje razne jezgrake forme i odbojci. Tipina alatka zasigurno je sjeka, tj. oblutak odlomljen vie puta s jedne strane. Ponekad moe biti i obostrano obraen, a tada ga nazivamo sjeckalom. Meutim, pouzdano se ne zna da li je samo rani Homo proizvodio te alatke. Naime, ustaljeno je miljenje da ih je izraivao Homo habilis, premda su u leitu I Olduvaiskog klanca pronaeni i ostatci vrste Australopithecus boisei, tj. ro-

A!'!# aUSrtsfk, Tijekom eksperimenta impanza je pokazala vrlo veliku sposobnost uenja i inteligenciju, ali nije uspjela shvatiti

vanost kuta lomljenja u proizvodnji odbojaka. Oldovanski hominidi posjedovali

su znatno vee kognitivne sposobnosti i razumijevanje tehnolokih principa izradbe

alatki od onih koje dananji majmuni mogu razviti (fotografija objavljena Ijubaznou N.

Totha).

bustnog australopitekusa, koji je isto tako mogao izraivati te alatke/ Kao to je spomenuto, alatke s robustnim australopitekusom pronaene su i na nalazitu Svvartkrans u junoj Africi. Znanstvenici ne sumnjaju da je najstarije alatke izraivao rani Homo, a vjerojatno je to inio i robustni australopitekus. Tako bi se moglo oekivati postojanje dviju razliitih tradicija, to dakako nije potvreno (Klein & Edgar 2002, 80). Meutim, moda su i rani Homo i robustne australopitecine mogle koristiti isti nain izradbe, koji je i tako vrlo jednostavan. Na nalazitu Svvartkrans pronaeni su i polirani kotani ulomci. Njihov tvorac takoer je nepoznat, a opet je mogue da je to bio rani Homo ili robustni australopitekus.

U novije se doba pojavilo miljenje da meu nalazima ranoga ovjeka treba razluiti dvije vrste, tj. da Homo habilis treba biti podijeljen na vrste Homo habilis i Homo rudolfensis. Prva vrsta ima manji mozak i zube nego druga. Samo jedan on njih moe biti predak kasnijih ljudi, to nam nije poznato kao ni to jesu li obojica ili samo jedan od njih izraivali oldovanske alatke.

Vidjeli smo da se uz odbojke esto nalaze sjekai i sjeckala. Oni su jezgre za proizvodnju jednostavnih odbojaka, ali i alatke za udaranje. Izraeni su vrlo jednostavnom tehnikom. Oblutak bi se pri rubu vertikalno udario drugim kamenom koji je sluio kao eki. Ta se radnja mogla ponoviti dva ili vie puta kako bi se dobio otar rub. Otrica na oblutku moe posluiti za razbijanje kostiju kako bi se iz njih izvadila sr, dok su se odbojci mogli upotrijebiti za rezanje.

Rukotvorina na oblutku moe biti i savrenije izraena. Primjerice, nakon to se odbije odbojak s jedne strane oblutak se okrene i udari s druge strane nedaleko od ruba po tragu prvog odbojka, te se tako odlomi drugi odbojak. Oblutak se ponovno okrene i trei put udari pored ruba, nedaleko od traga prvog odbojka, a po tragu drugog odbojka.

Taj proces tehnoloki je neto sloeniji od izradbe obinoga sjekaa, a dobivene alatke imaju tragove odbojaka s obje strane povrine oblutka i nazivamo ih sjeckalima.

Izravno odbijanjanje tvrdim ekiem, koje se koristi i pri izradbi sjekaa i/ili sjeckala najee je primjenjivana tehnika ranih ho- minida, ali su primjenjivali i druge tehnike. To su: bipolarna tehnika, tehnika nakovnja i bacanje (Schick & Toth 1994, 120). U bipo- larnoj tehnici jezgra se udara tvrdim ekiem, ali je ona poloena na kamen koji slui kao nakovanj. Odbojci se odvajaju udarcima ekia ali se ponekad odlomi i odbojak odozdo u obrnutom smjeru, kao posljedica sile kojom jezgra pri udarcu ekia djeluje na nakovanj. Primjenom te tehnike nastaju tzv. iskrcani komadii ili jednostavnije reeno male bipolarne jezgre. Tehnikom nakovnja, obino velikom jezgrom udara se po kamenom nakovnju radi odbijanja odbojaka. Kod posljednje tehnike go- molj se baca na kameni nakovanj da bi se komad rascijepio, odnosno da bi se zapoelo lomljenje.

Vrlo je zanimljivo provjeriti jesu li kognitivne sposobnosti izraivaa oldovanskih alatki vee od istih sposobnosti i inteligencije ovjekolikih majmuna, primjerice impanzi. Na tome su intenzivno radili ameriki antropolozi K. D. Schick i N. Toth (1994; Toth et al. 1993) uz pomo vie psihologa. Prvoga su dana eksperimenta impanzi {Pari paniscus) zvanom Kanzi pokazali da kameni odbojak moe biti koriten za rezanje uzice i otvaranje kutije s jelom i piem. Potkraj dana Kanzi se koristio odbojcima koje su istraivai nainili i otvarao kutiju za kutijom. Potkraj drugog dana Kanzi je izmeu vie ponuenih razliitih komadia kamena s velikim postotkom uspjenih pokuaja (devet od deset) izabirao najotriji komadi. Takoer je pokuao meusobnim udaranjem kamenja nainiti alatku, a nakon

llESi sfeisst s1- i &$ . r,Eksperiment, koji su proveli N.

Toth i K. D. Schick, pokazao je da su rani hominidi svojom jednostavnom tehnologi

jom mogli uspjeno rezati tijela najveih kopnenih sisavaca. Slon je umro prirodnom

smru (fotografija objavljena Ijubaznou N.Totha).

priblino mjesec dana odbio je prvi odbojak od kamene jezgre tehnikom tvrdoga ekia, te tijekom vremena razvio tu vjetinu. Nakon nekoliko mjeseci sam je izmislio tehniku dobivanja odbojaka bacanjem kamenja na tvrdi pod radi lomljenja i dobivanja reu- ega ruba. Premda je impanza pokazala vrlo veliku sposobnost uenja i inteligenciju, njezina razina ekspertize jo nakon devet mjeseci prouavanja bila je znatno ispod one olduvaiskih hominida. Za razliku od njih Kanzi nije uspio shvatiti vanost kuta lomljenja u proizvodnji odbojaka. Kamene jezgre od kojih je odbijao odbojke bile su sline eolitima nastalima prirodnim procesima, tj. geolokim silama (za eolite vidi Bar- nes 1939), a ne jezgrama nainjenima ljudskom rukom. Schick i Toth (1994,139) na temelju dobivenih rezultata dre moguom pretpostavku o postojanju jednoga starijeg tehnolokog stupnja (prije vie od 2.5 milijuna godina), kojega je zbog slinosti s prirodno raspucanim kamenjem teko arheoloki ustanoviti, te da su olduvaiski hominidi vjerojatno posjedovali znatno vee kognitivne sposobnosti i razumijevanje tehnolokih principa izradbe alatki od onih koje mogu razviti dananji majmuni.

Pokazano je da prve poetke tehnologije oznaava proizvodnja odbojaka, premda su i jezgre mogle biti koritene kao alatke. Meutim, funkcionalnost odbojaka koji nisu naroito veliki ini se upitnom pred zadatkom komadanja velikih ivotinja, kao to su

to npr. slonovi. Vano je pri tom imati na umu da su na dvama nalazitima iz klanca Olduvai u Tanzaniji pronaeni ostatci izum- rlih slonova s oldovanskim rukotvorinama, a na nalazitu Kobi Fora u sjevernoj Keniji ostatci nilskoga konja sa slinim alatkama (Schick & Toth 1994). Postavlja se pitanje jesu li alatke rabljene pri komadanju tih velikih ivotinja ili je njihov poloaj nedaleko od ivotinjskih kostiju uzrokovan nekom sluajnou? Eksperimentom koji je proveo N. Toth (1987) dokazano je da odbojci dobiveni na eruptivnome kamenju primjenom najstarije tehnologije nisu samo otpadni materijal nastao pri izradbi alatke na jezgri, to su dugo godina arheolozi pogreno mislili, ve su i sami vrlo efikasne alatke. Njihovi otri rubovi izvrsno reu kou i meso ne samo manjih ivotinja, ve se i tim od- bojcima vrlo uspjeno moe raskomadati trupio slona. Eksperiment je pokazao da su rani hominidi svojom jednostavnom tehnologijom mogli uspjeno rezati tijela najveih kopnenih sisavaca, a pri tom nisu bila povrijeena etika naela jer je slon uginuo prirodnom smru.

Primjena prvih tehnologija imala je velik utjecaj na prehranu. Otri su odbojci homi- nidima postali dobra zamjena za otre zube grabeljivaca, pa su po nainu prehrane bivali sve sliniji karnivorima. Bitan izvor dodatne energije nalazi se u kotanoj sri velikih ivotinja do koje nije bilo mogue doi bez koritenja alatki. Tu su veliku ulogu ima-

Sjeka iz andalje I moda pripada skupini najstarijih alatki Europe koje, zajedno s

drugim nalazima, upuuju na prisutnost ovjeka na naem kontinentu pred skoro

milijun godina.

28

f jgiM li sjekai i sjeckala, koji su svo- M jom teinim i otrinom ruba

dobro posluili za razbijanje dugih kostiju. Na ovoj razini tehnolo

gija je bila strogo funkcionalna i to je jo dugo ostala. Njezin je cilj bio

da olaka borbu za opstanak, a posljedica vjerojatno bolja prilagodba i pove

anje populacije. Meutim, pouzdano se ne zna kako su ti hominidi pribavljali svoju hranu. Mogue je da su ve lovili, leinarili ili kombinirali oboje. Leinariti su mogli na dva naina: sukobljavajui se s karnivorima tjerajui ih od plijena ili pasivno, strpljivo ekajui da im, nakon to se karnivori podmire, ostane dio strvine.

U svakom sluaju, osvitom tehnologije na sam prag ovjeanstva dolazi i kultura, ponajprije u svom materijalnom obliku (rukotvorine) kako je arheolozi obino razaznaju. Meutim, neki znanstvenici dre da se samo ponaanje naih dalekih predaka, odnosno njihova drutvena organizacija ne razlikuje puno od one ovjekolikih majmuna, pa ih stoga simboliki nazivaju tehnolokim majmunima (Klein & Edgar 2002, 92). S druge strane, nakupita kamenih rukotvorina, ponegdje sa ivotinjskim kostima, na najstarijim arheolokim nalazitima, kao to su primjerice Gona, Koobi Fora i 01- duvai, dio znanstvenika tretira kao stanita gdje su se oldovanski ljudi naveer sastajali da bi poput suvremenih lovaca i skupljaa komunicirali, jeli i vodili ljubav.

U razdoblju prije izmeu 2 i 1 milijun godina vrsta ovjeka Homo erectus (po nekima Homo ergaster) ivjela je na podruju bazena Turkana u istonoj Africi, a vjerojatno se razvila iz vrste Homo habilis. Homo erectus naselio je vrua i suna podruja Afrike i prvi je ovjek koji je iziao iz Afrike. Dok Homo habilis obradbi samih jezgara nije pridavao veliku panju, te su mu one sluile za dobivanje odbojaka i razbijanje kos

tiju, Homo erectus je obostranim cijepanjem (naizmjenino s jedne, pa s druge strane) simetrino oblikovao kamene komade koji poprimaju oblik klina. Te alatke nazivamo anicima, a tipine su za kulturu aelejena. Nazvana je po eponimnomu nalazitu St. Acheul u Francuskoj, gdje su pronaene takve alatke, a poslije je ustanovljeno da najstarije aelejenske rukotvorine potjeu iz Afrike. Kultura aelejena razvila se iz oldovana prije priblino 1,7 milijuna godina i velikim dijelom nepromijenjena traje sve do priblino 250.000 godina prije sadanjosti.! Rasprostire se na podruju Afrike, Europe i zapadne Azije, dok istonu i jugoistonu Aziju u donjem paleolitiku oznaava neaelejenska tradicija. Aelejenski ljudi koji su nastavali nalazite Ubeidiya u Izraelu prije milijun godina vjerojatno su bili meu prvima koji su napustili Afriku (Klein 1999, 338), premda su nalazitu Dmanisi u Gruziji ostatci ovjeka vrste Homo erectus (po nekima Homo ergaster) i alatke datirani na priblino 1,7 milijuna godina (Gabunia et al. 2000). Naime, mnogi znanstvenici smatraju tu starost nerealno visokom./Zanimljivo je da Dmanisi, kao i najstarija nalazita u Europi (primjerice Vallonet u Francuskoj, donji slojevi Atapuercae, Gran Dolina u panjolskoj, Stranska skala u Republici ekoj) datirana izmeu 1 milijun i 500.000 godina ne sadre tipine aelejenske izraevine - anike, ve njihova industrija po jednostavnim odbojcima, sjekaima i sjeckali- ma nalikuje na oldovan. Za objanjenje se moe pretpostaviti mnotvo moguih razloga: rani Europljani jo nisu donijeli aelejen- sku tradiciju iz Afrike u Europu; zbog nekoga posebnog razloga razvili su i koristili se oldovanskom tradicijom, imali su anike, ali ih nisu ostavili na tim nalazitima ili jednostavno nisu imali pogodan sirovinski materijal za njihovu izradbu (Klein 1999, 339). Sjeka, pronaen na nalazitu andalja I

Paalk,, Ovaj aniksvjedoi da je arhaini Homo sapiens

prolazio Hrvatskim zagorjem pred vie stotina tisua godina.

kraj Pule moda je istodoban s najstarijim alatkama razliitih europskih nalazita te predstavlja najstariji trag ljudske djelatnosti na tlu Hrvatske (Malez 1975). Meutim, sjekuti s istog nalazita koji je M. Malez (1975, 193) pripisao nekom predstavniku iz skupine naprednih australopiteka ili primitivnom arhantropu vrste Homo erectus. ne pripada hominidu ve se radi o ivotinjskom zubu (VVolpoff 1996, 466).

Aelejenske alatke pronaene su na mnogim europskim nalazitima starosti izmeu500.000 i 250 000 godina, kao to su: Tor-

ralba i Ambrona u panjolskoj, Abbevil- le, St. Acheul i Terra Amata u Fran

cuskoj i Boxgrove u Engleskoj. Njih je izraivao arhaini Homo sa

piens za kojega dio znanstvenika rabi naziv Homo heidel- bergensis. U Hrvatskoj su dva aelejenska anika uz jo neto rukotvorina pronaena u Punikvama (Vukovi 1963) kod Ivanca u Hrvatskome zagorju te jedan anik u Donjemu Pazaritu u Lici (Malez 1979). Ti su nalazi skupljeni na povrini, a ne u arheolokim slojevima, pa ih je nemogue tono datirati.

Obino je mogue razaznati dvije faze aelejenske

kulture, ranu i kasnu. U ranom aelejenu anici su grub

lji, deblji, manje doraeni i manje simetrini nego poslije. Da bi

se poelo s izradbom takve alatke, ponajprije treba nabaviti dovoljno

velik komad sirovinskoga materijala, to obino podrazumijeva lociranje le

ita sirovina i pronalaenje dovoljno velikoga komada (Schick & Toth 1994). Na afri- kome tlu najee su koriteni eruptivi i kvar- cit, dok su na tlu Francuske najei anici

od ronjaka. anik se moe izraivati na velikom odbojku ili na jezgri. Lomljenje se izvodi naizmjenino s jedne, pa s druge strane po duini rubova. Rubovi alatke primiu se i spajaju u vrhu, koji je obino ui, tanji i otriji od baze. Baza je zadebljana, ponekad prekrivena okorinom, pa je vrlo spretna za dranje, to je vrlo bitno jer se tada jo ne koristi tehnologija uglavljivanja alatke u drak.

Poslije (kasni aelejen) anici postaju tanji i simetriniji, tj. preciznije izraeni, a proizvodi se i vie dotjeranijih alatki na od- bojcima, koje obino nije mogue razlikovati-od onih to su ih nainili neandertalci. Pri dovravanju anika koristi se palica od roga, koju nazivamo mekanim ekiem. Smatra se da je upotreba mekanoga ekia zapoela u Africi jo prije 700.000 godina (Inizan et al 1992). Prije udarca priprema se udarna ploha odstranjivanjem manjih neravnina sitnim kvrcanjem i/ili struganjem po rubu alatke na mjestu gdje e se udariti da se odlomi sljedei odbojak. Tako se anik sve vie stanjuje, zadobiva izrazito simetrinu, obino bademastu formu, a rubovi postaju znatno ravniji od onih nainjenih grubim odbijanjem tvrdim ekiem. Na kraju se sitne neravnine odstrane laganim udarcima mekim ili tvrdim ekiem. Osim primijenjene tehnike na oblikovanje anika utjee i mogunost odabira sirovinskoga materijala, pa grubi anici ponekad mogu biti uzrokovani uporabom manje pogodna materijala za obradbu, koji je moda jedini bio dostupan, a ne moraju uvijek upuivati na nii stupanj ovladavanja tehnolokim vjetinama populacije koja ih je izraivala. Primjerice, primjenom mekanoga ekia na ronja- ku vjet majstor moe izraditi vrlo simetrian i relativno tanak anik, dok na nekom drugom sirovinskom materijalu (primjerice nekim eruptivnim stijenama) takav rezultat nee moi postii bez obzira na umijee koje posjeduje. Usporedno sa anicima proiz-

anik seoblikuje naizmjeninim odbijanjem sjedne,

pa s druge strane, po duini rubova. Mikroskopske su analize potvrdile koritenje

tog tipa alatki za rezanje mesa.

vode se i mnoge alatke na odbojcima, obino ogranienih namjena. Za razliku od njih anik je mogao objediniti vie potpuno razliitih funkcija, o emu se miljenja znanstvenika dosta razlikuju. Interpretacije funkcije idu od rezanja i komadanja mesa te kopanja, pa do bacanja anika kao projektila u lovu na velike ivotinje, a neki govore o aniku kao stiliziranoj jezgri za dobivanje odbojaka. Mnogi u tom klinastom predmetu vide pretpovijesni vicarski no, tj. vienamjensku alatku koja je sluila za rezanje, struganje,

f \ ( U

m \

sjeenje, kopanje i dr. Premda je moda i imao vie namjena, eksperimenti su pokazali da je morfologija anika najpogodnija za mesarenje velikih sisavaca, a i mikroskopske analize rubova, koje je proveo L. Keeley, pokazale su tragove istroenosti do kojih dolazi pri rezanju ivotinja (Schich & Toth 1994,259-260). Svi anici nisu uniformni, ve njihov oblik moe varirati. F. Bordes (1961a) u svojoj tipologiji srednjeg i donjeg paleolitika razaznao je 12 tipova razliito oblikovanih anika.

Osim anika od velikih su alatki za aele- jen tipine sjekire, premda se one rjee pronalaze (Schick & Toth 2001). Mogle su, poput anika, sluiti za komadanje ivotinja, ali i za sjeu drva. Na afrikome tlu su obino izraivane na velikom odbojku eruptiva ili kvarcita s jednim otrim rubom. Taj se rub ostavljao neobraenim, a oko njega su se, s drugih rubova cijepali odbojci uporabom tvrdog ili mekog ekia, sve dok se ne bi postig- nuo oblik slova U, koji je karakteristian za aelejenske sjekire. Postoje i anlci-sjekire, posebno u aelejenu Europe (Debenath & Dibble 1994; Schich & Toth 1994). Radi se naime o obostrano obraenim komadima kojima je bonim udarcem odstranjen odbo- jak, iji se trag djelomino protee po povrini alatke i tvori otar distalni rub za sjeenje.

Premda su mnogi primjerci anika vrlo simetrino oblikovani sprijeda i iz profila, ta je alatka jo uvijek bila dosta velika i gruba. Izradba alatki obostranim odbijanjem postojala je i u potonjim razdobljima. Primjerice, manjih anika bilo je ponegdje u srednjem paleolitiku, a obostranim odbijanjem proizvodile su se neke specifine alatke u gornjem paleolitiku, neolitiku i poslije. tovie, jo prije desetak godina uroenici na Novoj Gvineji izraujui kamene sjekire u jednoj fazi proizvodnje primjenjivali su bifacijalno oblikovanje, kao to je to bilo uobiajeno u ae- lejenskoj kulturi. Radi se o hortikuituralnoj

C | 5 & ; w s t & H & m m e r e f w s f p @

sgSf6tStWf$MS8i6; ffess# sgr;SPtei:4 pflfeJKtt 1 ,.#l dlik>; esc ps;&s~-

fr3 Sssisej! :>fKsi?li:fas3 e ss;t*&k#| flfak!

Rekonstrukcija pokazuje mogui susret dviju osoba. Homo erectus je zapoeo proizvodnju obostrano oblikovanih alatki, koje nazivamo anicima, a tipine su za aelejensku kulturu.

zajednici od dvjestotinjak ljudi, po imenu Kim- -Ya! iz sela Langda, koji uzgajaju slatki krumpir, kokoi i svinje, a prehranu upotpunjuju lovom na divlja i skupljanjem divljih biljaka (Toth et al. 1992; Schich & Toth 1994, 246). Kamenim sjekirama koriste se za obaranje stabala, obradbu drva i raiavanje terena. Sirovinski materijal od kojih izrauju sjekire je eruptiv koji nalaze u koritu rijeke u gromada- ma. Proizvodnja zapoinje odbijanjem velikog odbojka od kamene gromade (jezgre) eruptiva, koja je poloena na zemlju ispod uroenika. Da bi to bilo mogue, uroenik objema rukama dri veliki eki i njime udara po jezgri. Dobiveni odbojak moe biti vrlo velik. Potom obradbom manjim ekiem komad poprima bifacijalan oblik i taj se poluproizvod obino odnosi u selo gdje e biti zavren. U selu se oblikovanje zavrava preciznim odbijanjem jo manjim ekiem. Cjepai kre- mena tijekom posla obino ue u redu i meusobno komuniciraju. Obostrano oblikovan komad poslije obrauju bruenjem, a potom uglavljuju u drak, te je on spreman za uporabu. Ako ta tradicija nije u meuvremenu iezla, oni su vjerojatno jedina populacija koja jo uvijek koristi obostrano oblikovanje, gotovo identino izradbi aelejenskog anika, kao sastavni dio litike tehnologije, vane u strategiji njihova preivljavanja.

Osim aelejenske proizvodnje anika i sjekira, izuzetna tehnoloka novina nastala u kasnoj fazi te kulture jest levaloaka metoda, nazvana po parikome predgrau Levallois, gdje su pronaeni njezini specifini proizvodi.

Cilj joj je bio da iz jedne posebno oblikovane jezgre dobije vie odbojaka odreena oblika. Prema miljenju mnogih znanstvenika ta metoda podrazumijeva vee kognitivne sposobnosti ovjeka koji ju poinje rabiti od njegovih prethodnika. esto se rabila u srednjem paleolitiku, pa e detaljno biti objanjena u sljedeem poglavlju.;

Ve je bilo spomenuto da se osim anika u aelejenu pojavljuju razni tipovi, alatki nainjenih na odbojcima, primjerice strugala i nazupci. Meutim, u donjem paleolitiku postoje i asocijacje alatki bez anika, koje su obino bile tretirane kao zasebne kulture i nazivane raznim imenima poput klaktonijena i tajasijena.: Meutim, izostanak anika esto se moe objasniti nedostupnou sirovinskoga materijala pogodna za njegovu izradbu i/ili specifinim aktivnostima za koje anici nisu bili potrebni