KAZALO

UREDNIKOVA RIJEČ ......................................................................11

JAVNA PISMA DHK HB

Javno pismo ...................................................................................13Javno pismo DHK HB Matici hrvatskoj ........................................15

PROZA

Ante KRALJEVIĆOtrov zmije ....................................................................................17

Željka TOTIĆ PANDŽAPetar – Stijena ................................................................................24

Krunoslav ŠETKAIntervju sa spomenikom gastarbajteru ...........................................40

Darko JUKAPirgo ...............................................................................................44

4 OSVIT 1–4/2013.

Mato NEDIĆŽelja ...............................................................................................52Biser s Brijuna ...............................................................................58

Bože BILOBRKTko je glavna faca ..........................................................................64

Nikola ŠIMIĆ TONINRijeka riječi ....................................................................................71

Ivan OREHOVACNa radnom stolu .............................................................................74

PJESNIŠTVO

Mijo TOKIĆZadarske minijature (1971. – 2011.) ..............................................81

Igor ŠIPIĆTIŠINA LIMBA ............................................................................84Diva ................................................................................................84Buna ...............................................................................................85Bobovac .........................................................................................85Katarina ..........................................................................................86Kraljeva Sutjeska ...........................................................................87Blagaj .............................................................................................90Murvinim vijencem ovjenčan ........................................................91

5KAZALO

Tišina limba ...................................................................................92Pusti Grčku u srce ..........................................................................94Opraštam ti, poezijo!......................................................................95

Matej ŠKARICAHrvatska A. D. 2013. .....................................................................96

Maja TOMASSunce ..............................................................................................98Jesen ...............................................................................................98Tebi, koji mijenjaš moj svijet ........................................................98Jednom, kada svi otiđete ................................................................99Moj Bože .......................................................................................99Savez neraskidiv ..........................................................................100

Slavo Antin BAGOČovik ............................................................................................101Vičnost .........................................................................................101Humačka ploča ............................................................................102Zvizdana zrnca .............................................................................102Zvizda Danica ..............................................................................103Budimo zahvalni ..........................................................................103Lirske tice ....................................................................................103

Jozefi na PRANJIĆ i Mara Cica ŠAKOTIĆU parku nobelovaca .....................................................................104

Žaklina GLIBORIJEČI S VRHA VALA ..............................................................106Duh ..............................................................................................106

6 OSVIT 1–4/2013.

Naša tajna .....................................................................................106Magično klupko ..........................................................................106Mudrovanje ..................................................................................107Kao more ljubav.........................................................................107Ljubav ..........................................................................................107Susret ...........................................................................................107Sama ............................................................................................108Spoznaja .......................................................................................108Razdvojeni morem .....................................................................108

Fabijan LOVRIĆPjevam .........................................................................................109

MLADI PJESNICI

Ante BANOVIĆDjevojka s totemom slona ...........................................................111Bili smo i nismo u onome vaktu ..................................................112

Šima MAJIĆMelankoliče u meni .....................................................................113Dermatološka varka .....................................................................113

Mirana ROGIĆŠta te smiri rijeko moja? ..............................................................114Rogići to bijahu, bježahu .............................................................115

7KAZALO

DJEČJA KNJIŽEVNOST

Malkica DUGEČDjeca i rode ................................................................................117Dva prvašića ................................................................................118Iz inata.........................................................................................119Kakove pisanice želi Ančica ........................................................120Učiteljev šešir ..............................................................................120

Sonja JURIĆSuncokret pognute glave ..............................................................121Bilo kuda brzi svuda ....................................................................123Žuti kišobran ................................................................................124Kroz ključanicu ............................................................................125

DRAMA

Alojz PAVLOVIĆBraniteljski krikovi ......................................................................127

8 OSVIT 1–4/2013.

KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆ

Poslovice u hrvatskom i engleskom jeziku ..................................169

OGLEDI I PROSUDBE

Mato NEDIĆ

Antički rim i kršćanska epopeja u romanu Quo vadis Henryka Sienkiewicza ................................................213

Mira ŠUBAŠIĆ

Okvir za život...............................................................................222

Ivo Mijo ANDRIĆ

Bilosnićev glas stvarnosti ............................................................226

Otine slike i naše prilike ..............................................................232

Fabijan LOVRIĆ

Sonja Jurić – Djeci Majčina sela u Međugorju ............................236

Ivan BAKOVIĆ

Smisao se nalazi na kraju puta .....................................................240

Momčilo SPASOJEVIĆ

Pjesme prožete optimizmom i vedrinom .....................................245

9KAZALO

Igor ŽICDugo putovanje u noć ..................................................................251

Nikola ŠIMIĆ TONINMoždanim platnima .....................................................................264Rama u književnome stvaralaštvu Rajka Glibe ...........................276

PROSUDBE

Marko MATIĆOsuđeni na zajedništvo ................................................................289

Anto GAVRIĆJedno lice sa tri naličja .................................................................298

AFORIZMI

Stipe GOLACOvce i vukovi ...............................................................................303Narod ima u duši, u džepu nema već odavno .............................307

10 OSVIT 1–4/2013.

DOKUMENTI

Izvješće o radu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosneod 9. lipnja 2012. do 1. lipnja 2013. ............................................309

11UREDNIKOVA RIJEČ OSVIT

Poštovani suradnici i čitatelji,

Osvanuo je dan kada će Osvit osvanuti u vašim rukama. Kao i do sada, isti suradnici na izradi ovog književnog glasila u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, uz mnogo truda i mnoštvo tekstova koji zbog obima časopisa nisu mogli biti tiskani u ovom broju, privedoše započeto, kako se Osvit ne bi ugasio.

U ovoj igri samo je jedan pobjednik, a to si ti dragi čitatelju i dragi suradniče. Tvoja kreativnost donese snagu krilima Osvi-ta koji, sazdan od: pjesama istaknutih i mladih pjesnika, proznih tekstova (priča ili dijelova većih književnih cjelina), dramskih tekstova, osvrta, zanimljivosti, zakorači i u znanstvene teme, čiju paradigmatsku znatiželju i potrebitost nismo mogli zanemariti, niti, zbog aktualnosti, ostaviti po strani.

Dobro bi bilo da brojevi budu jedinačni, od jedan do četiri, u pravilnim intervalima, kao godišnja doba, a da svi zajedno, po-sebice oko 140 članova DHK HB, sa što većom ozbiljnošću po-dupremo redovitom članarinom, naš, svoj književni časopis koji je mnogima bio prvo ukazanje vlastitih radova na putu začudnog svijeta književnosti. Dobro bi bilo i da obveze društveno-politič-ke zajednice prema nama budu korektnije i pravodobnije, kako bi ovo stresno vrijeme što lakše prebrodili i riješili se dugova, koje moram spočitnuti.

Sama razdioba na određena poglavlja, također je ostala ista, s tim da nismo u fi nancijskoj mogućnosti recenzirati znanstve-no-stručne radove, ali će nastojanja ići k tome da sami autori, za sada, učine taj napor, a onda će biti, bar za jedan rad, sredstava kako bi se osigurali potrebni kataloški brojevi. Pri tome ćemo voditi računa da to budu aktualni radovi, znanstveno i stručno utemeljeni na jasnoj istraživačkoj osnovi.

Ovaj Osvit izlazi u mjesecu prosincu, mjesecu darivanja, ljuba-vi, rođenja i vjere u život, vjere u onoga koji će postati Bog. Neka

12 OSVIT 1–4/2013.

ta vjera drži i vodi vaš stvaralački duh u nove ljepote, ugodnije ozračje mira i suradnje, kako bi vaše obitelji osjetile stvaralačku energiju pozitivnosti, i sudjelovale u vašoj radosti.

Vaša zvijezda vam pokazuje put. Vrijeme je poći.

Vaš urednik:Fabijan Lovrić

13JAVNA PISMA DHK HBJAVNA PISMA DHK HB OSVIT

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne je na Izvanred-noj skupštini 15. studenoga 2013. godine održalo kraću raspravu o položaju hrvatskog naroda i hrvatskog jezika u Bosni i Her-cegovini. Jedan od zaključaka bio je da se sa skupa uputi javno pismo o stavu Skupštine prema tom pitanju.

JAVNO PISMO

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prema svome poslanju i prema defi niranoj djelatnosti i zadatcima utvrđenim u Statutu Društva posebno je dužno skrbiti o razvoju i afi rmaciji hr-vatskog jezika, o kontinuiranom napretku i valorizaciji hrvatske književnosti, o zaštititi slobode književnog stvaralaštva i djelova-nja, te trajnom utjecaju na oblikovanje kulturne politike u Bosni i Hercegovini.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, kao nacionalna udruga prema svome osnovnom poslanju i opredjeljenju, upuće-no je na skrb o nacionalnom identitetu, što osobito podrazumijeva skrb o hrvatskom jeziku kao okosnici toga identiteta. Hrvatski jezik, odnosno, njegov status i položaj u državnoj zajednici u ko-joj Hrvati obitavaju, dosljedan je pokazatelj stanja duha i slobode naroda u toj zajednici.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje kvazi-znanstvene i slične kvalifi kacije koje se odnose na hrvatski je-zik, osobito odbacuju negiranje njegove posebnosti i značenja za hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne osobito odbacuje neargu-

14 OSVIT 1–4/2013.

mentirane i zlonamjerne stavove koji se temelje na vrjednovanju i usporedbi protivničkih plemenitih nakana s mogućim lošim po-sljedicama naših postupaka.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra da Hrvati kao konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini baštine puno pravo na zaštitu, iskazivanje i razvoj nacionalnog identiteta u punom kapacitetu, te da to pravo nije potrošivo i ne može se i ne smije se izgubiti u konstituciji države Bosne i Hercegovine.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne potičući razvoj hrvatskog nacionalnog identiteta odbacuje opcije u kojima se doprinos hrvatske nacionalne baštine pokušava prikazati kao ne-važan za postojanje i razvoj Bosne i Hercegovine. Stoga se ovo Društvo zalaže za postojanje i djelovanje hrvatskih nacionalnih institucija, posebno medija kao javnih ustanova koje trebaju uži-vati javnu državnu skrb.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne razvijajući svoju temeljnu djelatnost odbacuje tzv. paradigme melting pot-a kao potrošene i prevladane koncepcije i zalaže se za salad bowl, da različite nacionalnosti i različite kulture, unoseći svoju kulturu i tradiciju ne odustaju ni od čega, nego oplemenjuju svoj identitet u zajednici s drugima te supostoje s drugim kulturama i tradici-jama.

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNEUr. broj: 83-57/13. U Mostaru 21. studenoga 2013.

PredsjednikIvan Sivrić

CROATIAN WRITERS ASSOCIATION HERZEG BOSNIA - MOSTARTrg hrvatskih velikana bb, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, 88000 Mostar,

tel/fax: 36/ 324-432, e-mail: dhkhb@tel.net.ba , info@dhkhb.org ,web: www.dhkhb.org

Ur. broj: 83-58/13.Mostar, 2. prosinca 2013.

JAVNO PISMO DHK HB MATICI HRVATSKOJ

U povodu objavljivanja Nacrta zakona o javnoj uporabi hr-vatskog jezika kojega je izradila Matica hrvatska, te različitih re-akcija na objavu, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne upućuje Javnu obavijest Matici hrvatskoj.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne pridružuje se javnoj raspravi o Nacrtu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezi-ka kojega je izradila Matica hrvatska. Na taj način Društvo slijedi svoje temeljno poslanje ispunjavanja ciljeva i zadaća što su jasno defi nirani u Statutu DHK HB te želi pridonijeti kvalitetnijoj izradi Nacrta zakona.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne ponosno baštini višestoljetnu povijest hrvatskog jezika te prihvaća promicanje i zaštitu hrvatskog jezika kao stalnu obvezu i odgovornost u vlasti-tom djelovanju.

16 OSVIT 1–4/2013.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje sve kvaziznanstvene nasrtaje na hrvatski jezik u prošlosti, odbija po-kušaje njegova zatiranja u sadašnjosti te odbacuje sva nastojanja u vezi s odnarođivanjem, odnosno dezintegracijom hrvatskog na-roda.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne kao udruga koja okuplja stvaratelje iz područja nacionalne književnosti osjeća se obveznom i dužnom sudjelovati u normiranju hrvatskog jezika na svim razinama, u svim prostorima gdje Hrvati žive i u svako vrijeme pridonositi punini iskazivanja nacionalnog identiteta koji se najjasnije očituje u jeziku.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra donoše-nje Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika važnim činom oču-vanja hrvatskog i ukupnog europskog kulturnog naslijeđa.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra hrvatski jezik jedinstvenom i nezamjenjivom institucijom nacionalnog identiteta u kojoj obitava, održava se i razvija se hrvatski duh kao jamstvo posebnosti, suradnje s drugima i napretka na opću korist.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prihvaća Nacrt zakona u cijelost uz napomenu da moguće skrivene nedosljed-nosti ili slučajne i nehotične nepraktičnosti ne trebaju zasjeniti ili umanjiti važnost i nužnost daljnje standardizacije hrvatskog jezika pred snažnim procesom globalizacije.

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne poziva sve svoje članove da se osobno uključe u javnu raspravu te daju vlastiti doprinos izradi kvalitetnog Nacrta zakona te na taj način podrže njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.

Predsjednik DHK HBIvan Sivrić

17PROZAPROZA OSVIT

Ante KRALJEVIĆ

OTROV ZMIJE

E, sinko, duvan ti je čudinjavo zelje. A znaš li koliko se o nje-mu radi? Trista šeset i pet dana. A i jače, bogarca mi. Evo vako.

Ko prija ko poslen, sime ti se duvanjsko zaleže ili u prvon ili u drugon misecu. Jamiš ženski čorap, istareš ono sime što se svu zimu nad ognjištom sušilo i čađilo, propušeš i izrediš, pa š njin u čorap. Reda ti je svaki dan po nekoliko ga puta prsnit vodon iz usta, inčije ti ga ne proklija. Duvanjsko sime oće i u toplu i u mokru. Kesa se obisi u stojnoj kući, da nije ni daleko od vatre ni blizu nje. A pokojna Bešlivuša je uvik držala čorap sa simenon pod pauzon, tamo mu je bilo uvik isto toplo. Pa su govorili da leži na simenu ko kokoš na jajin.

E, brajkoviću si ga moj, ne će ono tako brzon prokljijat. Moreš ti drage volje počet i kopat za duvana ili plest novu kotarinu, ako ti stara više ne valja. A kotarina ti je na priliku duga pet a široka tri koraka, kako ko zapaše. Zabiješ koce, nasičeš jasenovi pošiva-ča pa pleti, jedno po metra, i jače, uvis. Kad si oplejo, triba natrat preškog kravijeg đubra poduskrajnu kotarinu. To ti je uspara, ona daje toplinu rasodu da potra i nareste. Po uspari se naspe jedna podlanica ovčije prpe. A triba napravit i pokrivače od krova, da su čin ćeš pokrivat kotarinu po noći, da mraz ne opali rasod. E, sad, ako je sime proklijalo, a nekom ne proklija nikad, ili proklija sva-ko deseto, velin ako je proklijalo i ako je Bešlivuša izlegla, triba ga pažljivo s rašeton posijat po onoj ovčijoj prpi u kotarini. Pipav

18 OSVIT 1–4/2013.

je to posa, ko ima tešku ruku, polomit će klicu i ode sve u elać. Kad si posija triba jopet rašeton posijat ovčiju prpu i prikrit kljicu. Undan razapet žicu, da ne bi rasod kokoši raščeprkale i pokrit po noći krovon. Reda ga je svako jutro otkrivat i po danu prsnit iz polivače da mu je uvik vlažno. A, bora mi, ako će noć bit ladna, triba ga dobro gunjin, rutan i prostorinan potrpat i pošuškat, ko dite kad ga metneš u bešiku.

Dok čekaš da ti rasod iznikne, da se ne bi dosađiva, kopaj za dvi motike duboko di ćeš duvan sadit. I izbacuj s njive kamenja i škriljke, i koliko ji god ove godine izbaciš, jopet će ji dogodine toliko bit. Ne mere se tu kopat kako ti drago, nego triba lipo iza sebe ravnat, da se lakše naroza i rasod posadi. E dok to sve sigura, tu je i četvrti misec, vakat je duvan i sadit. Ako si rasod dobro posija, svaki dan zaliva i pokriva, svaku travku iščupa i ako se što nije pošundralo, rasod more i dobar bit. Ako nije, sepet na rame, pa ajde što južnije i što istočnije, pa i do Neretve, kúpi rasod, pa sadi. Ali prija moraš narozat za duvana, i uzduž i popriko, pa na križin nakućat, u svaku kúću dvi šake đubra bacit. Ako li je već zasušilo, reda je nosit na njive vodu i zalivat svaku kúću, inčije ga ne ćeš ni sadačom, a kamal ti rogušon badnit. Sadit triba prid večer, kad sunce nagne; najprija se čupa rasod u sepete, lavore, lonce, a undan se nosi na njivu i sadi. Red prida se i ožeži, ovu večer iljadu struka, onu drugu iljadu, i tako dok ne zatvoriš. Dok ne posadiš svi deset ili petnest iljada, koliko si prijavijo da ćeš sadit. Ako je sunce po danu jako, moraš usađeni duvan pokrit čingot, napravit mu lada. Kad mu upeče, sklepi se, more i crknit. Pa ukršiš jasenovi kitica i kraj svakog struka badneš po jednu. Kad si sve posadijo, triba prosađivat, tamo di je crka ili ga kučka podgrizla. I kad si gotov s prosađivanjem, oni što si najprija po-sadijo, već je i za okopavat. A okopavanje ti je muka, jer iz đubra udare štir, klobučac i loboda ko da si ji zasija. Pa duvan okopaji, a travu potkopaji. Triba tu bit lak na motiki ko doktur kad kraj

19PROZA

srca aperiše. Čin si ga okopa, reda ti ga je i polivat da ne bi pla-menjača, đava je odnijo: čin kiša pane, nema druge, pumpu na leđa i polivaj. Deset mu puta kiša pani, deset ga puta poli – nema ti tu drugog boga. E, ako ti od sadnje, okopavanja i polivanja nije puklo priko koste, moreš brat prvu bir. A manit bi bijo brat, da već nisi soje u zemlju zabijo i na nji serđene metnijo, pripravijo i motke i konape i igle za nizanje i lepušku za vezitke. A ja počen, nije mi ni u glavi ona sotona od malopolca. Triba doć malopolac iz dogane i sve struke pribrojit; gazda mora zadit na svakoj njivi jedan kolac i obisit na nj drvenu tablu, na koju će malopolac upi-sat tintolapisom ime njive i broj struka. A lako mu ji je pribrojit: pribroji uzduž i popriko ono što je na kvadrat, pomnoži i tomu doda struke iz suredica. Tadan se malopolac baš i ne časti priviše, doć će opet njegovo vrime, kad bude meća kile.

Brat se mora zarana, a ne kad upeče i listovi se oklepe. Sa sva-kog struka list, dva ili tri, podbiri oni sitniš, a i kaže se podbirak ili podgarak, jer je požutijo, ko malo podgorijo od zemlje. Bereš, pa kad ti više ne mere na ruku stat, složi na prostorinu, pa opet beri dok ne zavrući. I tako od jutra do jutra triba na svizin njivan obrat prvu bir. Kad ručaš, oko deset sati, a zna se, vala Bogu, šta si ruča, puru, ta nisi pečeno janje – undan duvanjsku iglu u ruke, prodi konapu i list po list na iglu niži, pa s igle na konapu snizuj. Kad je vinac gotov, iznesi na dvor, položi, motku uza nj metni, pa vezitkan vinac za motku na nekoliko mista zaveži, digni vinac i š njin na serđene, neka se suši. Koliko je god s podgarkom muka, puno sitni lista, jopet ne triba ga ni parat ni razvrstavat ko donju i gornju sridu, viru ti zadajen. Poslen prve ti je druga bir, pa srida, vršak, podvršak, a i zelen sa zaperaka, da čin ćeš nabit kile. Kad duvan izreste i baci baturicu, vidi se da više ne će rest, evo ti jopet malopolca, da meće kile. E sad ga triba dobro dočekat, tugo moja, bolje nego pratra, doktura i učitelja zajedno, e na bi li koju kilu zalaja i manje metnijo. Ako nemaš pršuta, ili pečenice, i sira, ili

20 OSVIT 1–4/2013.

u najmanju ruku pečeno pile, bolje da mu ništa ni ne daješ, pa šta lupi – lupi. E undan ti malopolac dođe na njivu, pa omira koji je duvan raston nako osridnji, iščupa ga, otrese zemlju, zakači ga za šemu i izvaga. Undan sabere ono lišće s njega, pa izvaga samu korenicu, i tako ima koliko je teško lišće, odbije postotak na vlagu pomnoži s brojem struka i evo ti kilaže. Upiše na tablu i u svoje teptere, pa ti plači ili se veseli. A bolje da te nema, nego da ne pridaš na vagi koliko ti je upisano.

I tako bir po bir, prolaze nedilje i miseci, duvan ogoljuje a kuća se puni suvin vincin. Je lito, beli je kod nas uvik suša, ali jopet nikad ne znaš kad će pljusnit i vince stopit. Stopi li ji, ode sve u buđavu. Zato i po noći spavaš ko zec, zagrmi li skačeš iz postelje ko da te je crnostrik žicnijo. I uvik mora neko bit kod kuće, nema to da na Ilindan odu svi na Ilino brdo, a da vinci ostanu sami u avliji. Moraš nekog ostavit, makar bila i mlada neva, ko ona što je prid kišu unosila ciglu, a vince pustila da se stope.

Kad je se vinac osušijo, list je suv ko rog, a triba ga s motke skinit i u izbu odnit, a da mu kitu ne satareš. Zato ga je dobro, dok je još na motki, vodon prsnit.

Oko sride, brte, puno muke. Elem velik list, puno za nosit, težak, elem triba ga i zelena vrstat na manji, sridnji i veći list, a gradobetinu posebno. A, boge mi, još ako je kišna godina, svaki list triba paraljkon parat po onoj sridnjoj žili, da se prija osuši. Pa jedni vrstaju, drugi paraju, treći nižu četvrti vežu i dižu vince. Di je čovik sam, sve radi sam. Bilo je godina, okiši se pa nikako se vinci osušit. Pa je jadni čovik mora listove na vincu sumitat, ne bi li se duvan prija osušijo, a nekad, Boge mi, i vatru u gožđenin bačvan ložit. E ne bi taki ima dobru ćeru.

A da po duvanu triba stalno čupat travu i sumbul, škopit cvat, to se zna. Ma kako oni sumbul nikne baš kraj duvanjskog korena, i ne iščupaš li ga, duvan ne mere napridovat, ko kad mu sumbul ide ranu. A ako duvan ne oškopiš, ode rana u cvat. Ostave se

21PROZA

samo dva-tri najbolja s cvaton za simena. I tako u okopavanju, čupanju trave i sumbula, branju, prskanju, škopljenju, nizanju, skidanju vinaca prođe lito.

Kad si sabra vršak i zelēn, triba korenice počupat, zemlju s njizi otrest i kući donit – kad ničeg nema za naložit, dobre su i ko-renice. Ono sime što si ostavio, triba odrizat i nad ognjište obisit da se suši – ne će dugo kad će ti opet zatribat. Kad dođe jesen i vrime ovlaži, i duvan na koncin omeča. Ako priviše omeča, nosi ga iz izbe na tavan, ako se opet okori, nosi ga s tavana u izbu – i sve tako ko mačka mačiće. A patkat se more samo kad omeča. Ne valja jopet ako je velika vlaga – more se ujtit. A undan za dugi jesenski večeri snizuje se vinac po vinac na siniju i patka. List na kolino, izglačaj ga i izravnaj, drugi po njemu isto tako, pa dok ji ne bude deset, petnest, undan usuči lepušku, napravi vezitku i patku zaveži. Pa jopet tako, dok vinac nije gotov. Patke se slažu u čekije od dvajestak pataka i nose u izbu. To je tako ako je sitni list, a ako li je srida, e undan ga triba plastit. To ti je ko i patkanje, samo se ne vežu patke nego se list po list ravna i slaže na veću ‘rpu, pa se meće na kō denjke i malo se pritisne. Poslen toga se vr-sta i po ćeri i po veličini, slaže u patke i tek tadan zavezuje. Znalo se list i obrizivat makazan da je lip i ujednačen. A ako li je vinac bijo isumitan, to su bile bane ljute rane: nisi ji moga po više, po dva-tri ujedno stavljat na kolino i peglat nego svaki pobaška.

Kad je većina duvana spatkana, triba se već pomalo pripremat za prvu vagu. Napravit letve ako nemaš dosta lanjski, usić vrbovi-ne za vezat denjke. Patke se duvana slažu u čekije, čekije se mire i undan slažu po letvi – kita unutra, trtor na dvor. Kad se namiri pedeset kila, ozgar se na denjak opet metne druga letva, pa se jedna za drugu sveže usukanin vrbovin špruljama. I eto denjak je spreman na vagu. Dva na konja i pravac duvanjska stanica.

A na vagi ti se, junače moj, miri, procinjuje i plaća duvan. Kad je dobar, obore mu cinu i bacaju u nižu klasu, kad je slabo rodijo

22 OSVIT 1–4/2013.

ili ga se malo sadilo, bolje plaćaju. Tako ti se država vrcka tamo-amo ko Irudica prid svetin Ilijon, pa je ne moreš ni za rep ni za glavu. Dotraš na konjima ono denjaka prid procinitelja, denjak se raskomsa i procinitelj počne razbacivat, gleda da nisi u sridu metnijo lošiji a okolo bolji, i sve viče 1A, 3B i sve tako koju kla-su odredi. Džabe ti je govorit ili se bunit, šta on rekne i Bog ti je reka, moreš se žalit mlinican u Borku. E kad to prođe, triba u red i čekat obračun i isplatu. Pa kad te prozove na šalter, vidiš na obra-čunu koliko je koje klase bilo, kolika je cina i koliko je to ukupno para. Pa ti počne odbijat: pridujam, pa za umitnjak, pa porez ovi pa porez oni, pa osiguranje nekakvo i Bog te pitaj šta još, pa to podvuče, sabire i oduzimlje i undan rekne, evo toliko je. Sićan se pokojne Kate, došla ona na šalter i pružila ruku i tako je drži, dok oni tamo sabiraju i oduzimlju. Niti ona zna šta tamo piše ni šta oni rade, ona samo drži ruku i čeka da joj plate duvan. Kad li sve podvukoše, otvoriše blagajnu i metnuše Kati jedan dinar, onaj bili aluminijski, oni što bi ga vitar moga odnit. Ja ne znan je li se za nj išta moglo kupit. Taki račun i gotovo!

E sad da ti pričan kako se jadilo i kući s vage putovalo, plaka-lo i pivalo, pilo, ilo i gladovalo – duga je to priča, a i nije rađa o duvanu.

Ali ovo ti je bila tek prva vaga, di je još druga, pa treća. Triba opet duvan patkat i sve ono isto ko i za prvu. A i Božić je blizu... Tako prođe i zadnja vaga, komu više komu manje krivo, nikomu pravo – a triba zidove podziđivat i sime redit, jer će ga tribat uskoro zaligat. I jopet Jovo nanovo.

A ako ti je metnilo manje kila nego što je baš bilo, ili ako si u nekoj vukojebini posadijo duvana, a nisi ga prijavijo, ima si un-dan duvana za pušarinu i za šverc. A da ti pričan sve o vilancin, odlascima uzbrdo, avanima – ne bi do prvi pivaca.

A znaš li ti kako je posta duvan, Bog ga vidijo i đava ga odni-jo? E kažu iša ti Mamed nekud, šta ja znan kud, kad ugleda vatra

23PROZA

gori i zmija u njoj ciči. I Mamed ti spasi zmija iz vatre. Ja ne znan koji mu je đava bijo, di će zmiju spašavat. Jami ti on zmiju u ruku i ona ga ujde, ja šta će. Baci on zmiju, isisa ustin oni otrov di ga je ujla i ispljune. Otamo di je pljunijo nikla je biljka u kojoj ima i blagosti sveca i otrova zmije. Jopet drugi kažu, da je duvan nasta kad se đava popiša na raštiku. Ja ne znan kako je, ali kako jê da jê, nije bez đavlije pritrve.

Znaš zašto san ti sve ovo pripovida o rađi oko duvana? Pa eto da ne bi, ko i oni Bosanac, reka: E Bože, da mi se trevit u Ercego-vini kad vršu duvan! Dobro ti bi ga se napušijo!

Željka TOTIĆ PANDŽA

PETAR – STIJENA

“Dos est magna parentium virtus”

Kako da započnem pripovijedati ovu priču?Neke uspomene u našim životima ostavljaju neizbrisive trago-

ve, kao snježni nanosi na vrhu Alpa, duboki i oteščali, zauvijek se ugnijezde u nama.

Pričat ću vam jednu svoju uspomenu, to jest priču.Već dugo sazrijeva u mojoj glavi, ali nikako da je pribilježim.Ipak, sjedoh da je napišem. Hoće li mi Gospod podariti snagu,

pa da sve zapišem onako kako htjedoh, ili ću negdje na sredini, ili čak i na početku ove priče zatajiti.

Evo, pripovijedat ću vam ovu sasvim „običnu“ priču. Pitat ćete se, komu to treba i tko još čita „obične“ priče, pa eto, treba meni, a možda će je netko osim mene i pročitati.

Kažu, da postoje ljudi, koji u svim životnim nedaćama ostaju stijene (fi gurativno rečeno). Pa slažem se s njima, ali isto tako, svaka stijena koliko god bila otporna, vremenom slabi, jer kīši, kīši po njoj, pa se u njoj stvara vlaga i na kraju, što biva, pukne.

Pa, eto, tako ću i započeti.Petar je bio drugi od troje djece, koliko su ih njegovi roditelji

imali. U to vrijeme, pred Drugi svjetski rat, Petru je bilo desetak godina, starijoj sestri Ankici dvanaest, a najmlađem Jozi, četiri

25PROZA

godine. Nekoliko godina pred rat, Petar je nesretnim slučajem iz-gubio majku Katu, a otac Stipo je početkom rata otišao na ratište, i, kažu, ubrzo život izgubio. Petar je čak poslije mnogo godina u nekoliko navrata išao tražiti grob svoga oca, ali nikada ga nije našao.

Poslije smrti roditelja, u okupiranoj domovini, sa svojom se-strom i mlađim bratom, usprkos svemu nastavio je živjeti. Još ne-jak, ali najveća odgovornost prema sestri i bratu pala je na njega (iako su ih k sebi primili stric i strina).

Kad bi ponekad htjela, to jest, pokušala započeti razgovor s Petrom o tome, vješto bi prekidao sva moja pitanja i počeo bi pri-čati o nečemu drugom. Nije se htio sjećati tih teških godina.

Kako rekoh, sve je palo na njegova pleća, ali i tada je dokazao da s pravom nosi ime, baš ono koje njega karakterizira – Petar.

S trinaest godina otišao je u najam kod imućnijih ljudi u selu, kako bi pomogao bratu i sestri, i da se oduži stricu za kruh i krov nad glavom.

Bilo je to teško vrijeme za njega. Prerano sazrio, pošteno je ra-dio da preživi. I preživio je. Nije imao vremena da oplakuje mrtve roditelje, a pogotovu ne sebe.

Pričali su mi ljudi da se nije ustručavao nikakva posla; brao bi šumske jagode, i s obzirom da nije imao ni odjeće kako treba, svezao bi oko sebe platnenu vreću od brašna, napravio sebi halje-tak, i tako s jagodama u vrećici, išao u grad, na pijacu i prodavao jagode. Mnogi, kažu, kada bi ga ljudi takvog vidjeli (mršava i ispijena), ne bi uzeli jagode, ali u njegovoj ruci bi se našao po koji novčić. Vrijedan, pošten i marljiv, ničega se nije stidio.

Teklo je vrijeme za Petra.Prošle su godine, kada je stasao – u devetnaestoj godini oženio

je Jelenu, mladu djevojku iz susjednoga sela, s kojom je za kratko vremena sagradio krov nad glavom. Kako rekoh, mlad se oženi.

26 OSVIT 1–4/2013.

I dobi sa svojom ženom devetero djece, ali dvoje ne doživješe ni mjesec dana života, tako da je sedmera usta hranio.

Nije posustajao, ali ponovno ga zadesi još jedna nesreća. Su-pruga Jelena u trideset i trećoj godini života pri porodu umre, ona i tek rođeno po redu, deseto dijete.

Kažu da ni tada nije pao duhom.Čovjek – stijena.Ostade on sam sa sedmero djece. Poslije su mi pričali, da se

nije htio ponovno ženiti, ali ni nepunu godinu poslije smrti žene, sam seoski svećenik došao je njegovoj kući, te mu između ostalog rekao da nije grijota da se ponovno ženi, pa da i ne istekne godina dana žalosti, jer o djeci on sam, ne može skrbiti.

I bi tako. Petar se ponovno oženi djevojkom Anicom iz druge župe, vrijednom i poštenom; iz ugledne obitelji – za koju je već čuo od nekih prijatelja.

Ne ću sad pripovijedati kako je njegov život tekao. Tek ću reći da je sa ženom Anicom imao lijep i sređen život. Othranili su i lijepo odgojili svu djecu koju je Petar imao s prvom suprugom, a s Anicom je dobio još troje djece, tako da je osim sebe i Anice, hranio još desetera usta.

Počeo je u to vrijeme raditi u gradu, u Željezari, a kako je bio nadaleko poznat kao pošten i vrijedan čovjek, napredovao je u svom poslu i postao je topilac na visokim pećima. Za to vrijeme i pristojne pare zaradi, i novu kuću napravi.

Nije bio više siromah, mogao je prehraniti svoju obitelj i sret-no živjeti.

Ovo sve vam kazujem, da bi mogli imati pred sobom, bar ka-kvu-takvu sliku čovjeka o kojemu pišem. Ali ono o čemu htjedoh kazivati, tek sada dolazi.

Prođoše mnoge godine. Petar je već zašao u rane šezdesete godine života. Ali, nikada, nikada, ga nitko nije vidio da plače.

27PROZA

Pitate se zašto vam to govorim, ima li ova priča uopće ikakva smisla, ali eto, možda na kraju shvatite da i ima.

Stariji i mudriji ljudi pričaju da neki ljudi na ovom našem svi-jetu prije mogu prijateljevati sa životinjom neg’ sa čovjekom. Možda je to i besmislica; možda, pak i nije.

Petar je bio jedan od tih ljudi.Sad počinjem priču koju htjedoh na početku pričati, ali zbog

nekoliko natuknica, morala sam je odgoditi. Evo: obećavam, sada pripovijedam ono što htjedoh.

Pričat ću vam priču o ljubavi između konja zvanog Dorat i čovjeka zvanog Petar.

Vjerojatno ne će nikada zaboraviti, Petar i njegova djeca onaj dan kada je Dorat došao u njihovo dvorište.

Dorat je tada imao sedam godina. Kada ga je Petar uveo u dvo-rište – sunce je zasjalo na horizontu. Pitat ćete, zašto sad prela-zim na poetiku, eto, moram, moram vam dočarati atmosferu toga dana.

Kako rekoh, Dorat je imao sedam godina, bio je jak težački konj.

Imao je rđasto-crvenu, sjajnu dlaku, s dugom grivom, jakim nogama, sve u svemu: divan konj. Ono što ga je vjerojatno najvi-še vezalo za Petra, jest to da je i on kao i Petar, bio pomalo divlji, nije sa svakim želio prijateljstvo, nego samo s onim s kim osjeti bliskost; bliskost kao s prirodom ili sa zemljom.

Bio je krotak i miran, ali u nekim trenutcima pokazao bi svoju tvrdu ćud, pogotovo u prvo vrijeme poznanstva s Petrom. Nije ga odmah zavolio, istraživao je kakav je taj čovjek, što mu tako tiho šapće na uho, što ga tako blago timari, i gladi rđastu dlaku. Otimao se, bježao, i kao da je na kraju sam shvatio, da nema; baš nema, od čega bježati.

28 OSVIT 1–4/2013.

Ono što je Petra tada prenerazilo, jest to kakve je oči imao... crne, krupne, orošene, i tako, tako ljudski pametne. Upitno ih je gledao tim očima, posebno Petra; divljega pogleda a opet tako krotak i tako plemenit.

Zašto se tolika bliskost rađa između čovjeka i konja, to nitko ne zna. Ali što se tiče Petra i Dorata, tu je odlučila jedna stvar; to jest, dokaz odanosti.

Od svih uspomena vezanih za Petra i njegova prijatelja Dorata, ne mogu vam sve ispričati, ali pribilježit ću bar jednu-dvije epizo-de, koje su mi i sada, po pričanju, urezana u pamćenje.

Prva od njih je, možda i učvrstila njihovo prijateljstvo – to jest neraskidivo ih vezala. Petar, kakav je bio, vrijedan i odvažan, često bi poveo Dorata sa sobom, kada bi krenuo, a što je i najviše volio, brati pečurke na divlju i opasnu planinu Lisac. Uzeo bi ko-mad kruha, stavio sedlo na Dorata – i na Lisac.

Ovo što vam pričam, dogodilo se samo nakon nekoliko tjeda-na, nakon što je Dorat došao kod Petra. Toga dana (pričao nam je poslije), on i Dorat, stigavši do Tribnjaka – mjesta nedaleko od planine Lisac – stali su predahnuti. Petar je skinuo sedlo s Dorata i sjeo da smota cigaretu. Za to vrijeme Dorat je mirno pasao.

Ali odjednom, Petar je začuo snažno lupanje granja po šumi, osluhnuo je, ali začudo ništa se nije više čulo. Tek nakon neko-liko minuta, kada je već skočio na noge, bacio cigaretu, i krenuo prema šumarku, tada je ponovno začuo jako kidanje drva i granja. Petar je stao. Samo nekoliko koraka od njega, kao u pričama iz davnina, iskrsnuo je ogromni, mrki medvjed. Po Petrovu priča-nju: noge mu se oduzeše, disanje zastade. Bio je obamro.

Možda su mu tada pomogle priče, koje je slušao od starih lju-di: kada vidiš medvjeda, lezi i napravi se mrtav, jednostavno ne diši. Tako je Petar i uradio, pao je k’o „bajagi” mrtav; i čekao je. Prošlo je nekoliko sekundi, ništa. Ni šušanj se nije čuo, ali odjed-

29PROZA

nom iznad svoje glave, osjeti ubrzano dahtanje. Mislio je: gotov sam.

Ali kako se često zbiva u životu, nepredvidivosti iznenade čo-vjeka. Medvjed ga je jednostavno obuhvatio šapama ispod tijela, okrenuo ga; pa opet okrenuo, jedno tri-četiri puta... Petar je i da-lje ležao ne dišući, a medvjed je stajao minutu-dvije iznad njega – kao da se mislio što raditi.

Tada se dogodilo nešto, što Petar nikada ne će zaboraviti! Do-rat koji je sve to vrijeme stajao nekoliko metara daleko od njih, odjednom je zanjištao, ustremio se prema medvjedu, kao da napa-da. Medvjed se naglo okrenuo, te je nasrnuo na Dorata. Dohvatio ga je pandžom po slabini, ali Dorat, ponekoć živahan i divlji, ka-kav je i bio, zabacio je zadnjim nogama, dao se u trk. Da ga od-mami od Petra. Medvjed je jurnuo za njim, ali Dorat, brz i žilav, uspio je nekako pobjeći. Kako – pitat ćete se; ni sam Petar to nije shvatio. Poznajući ćud medvjeda – on ni jednu žrtvu ne ostavlja na miru. Eto, Dorata je ostavio.

Tako je Petar, živ i zdrav, krenuo u potragu za Doratom. Našao ga je nakon sat-dva skrivenog u gustom šipražju. Kada mu je pri-šao, pričao je kasnije – Dorat je sav drhtao od straha, ali Petar ga je pomilovao po vlažnoj grivi te se istog trenutka Dorat umirio.

Je li tada Dorat spasio život Petru, to ne znamo, ali po pričanju ljudi, koji su već imali nekakva iskustva s medvjedima, Petar je samo zahvaljujući Doratu ostao nepovrijeđen i živ. Eto, nakon nekoliko tjedana poznanstva, rađa se prijateljstvo do smrti – po-stao je Petrov najbolji prijatelj i vjerni drug.

Poslije te epizode, na planini Lisac, nikada se nisu razdvajali.Svi su jako voljeli Dorata, ali Dorat nije baš volio sve, Petrovu

kćer Svjetlanu svakako nije. Trebam napomenuti, kada ga je prvi put pokušala uzjahati, onako mala i kržljava – kakva je tada bila – sa svojom braćom Ivom i Stjepanom, podmetnula je veći panj ispod Dorata, da bi ga uzjahala, i eto, uspjela je sjesti na njegova

30 OSVIT 1–4/2013.

široka leđa. Samo sjesti i to je bilo sve. Onako miran i krotak, ka-kav je bio s Petrom, odjednom je skočio, zaplesao zadnjim noga-ma, te je Svjetlana svom težinom pala. Dobro se ugruvala ali što je jako važno, shvatila je da s Doratom mora polako, kao što je to radio i Petar. Nije joj u to vrijeme dao ni blizu, ali nakon godinu dana, polako mu se primicala, i počela je jahati. Petar je kupio i sedlo za Dorata.

Ovo pričam, zato da vam opišem kakav je bio Dorat. Nije vo-lio baš svakoga. Kako rekoh, teško da nekog zavoli; ali Petra je volio. Bezuvjetno i vjerno. I Petar je volio njega. Neizrecivo.

Vrijeme je brzo prolazilo, Dorat je bio kod Petra već četvrtu godinu. Bio je vrijedan i jak, nikada nije pravio probleme, kao recimo, da zastaje ili ne će povući teško drvo, ili nešto slično. Sve je radio, čak i nemoguće vukao, ako bi ga Petar samo po vratu potapšao i viknuo, veselo i razdragano.

- Hajde, povuci Dorateee... iiipiiii, Dorateee.I Dorat bi vukao bez otpora. Ako ga Petar zamoli šaptom na

uho – i kuću bi povukao da je moguće. Tako je bio odan Petru.Više se i ne sjećaju kada su prvi put čuli Dorata da siplje, to

jest kašlje. Počelo je pomalo: dan za danom, Dorat poče slabiti i bivati sve umorniji, umorniji. Kada bi trebalo nešto povući, počeo bi sipljati i nikako nije mogao stati. Tada je obolio i od padavice.

Sjećam se, Petar je imao oko dvanaest-trinaest „duluma“ ze-mlje daleko od kuće, zvali su je Krčevina. Petar je volio svoju ženu i djecu; Dorata. Pored toga najviše je volio taj komad zemlje – Krčevinu.

Sve godine dok je radio u gradu, vratio bi se s posla kući, ne-što pojeo te poveo Dorata sa sobom. Svi su znali gdje idu. Dane i godine su proveli skupa u Krčevini. Petar je, kako sam već na početku ove priče napomenula, bio jako vrijedan i marljiv čovjek, nadaleko poznat po tome. Neka mu oprosti Bog, ali ponekad, čak

31PROZA

i nedjeljom bi kupili sjeno, ako bi se spremala kiša. Kako bi Petar rekao: - Oprosti Bože, i nedjeljom moramo jest.

Jednostavno, volio je zemlju i volio je raditi na njoj. Ta Kr-čevina je djelomično bila dosta strma; prava zmaj-planina. Tako jednom, kupeći sijeno, Petar je previše natovario Dorata, jer bi on ponekad htio, da posao koji se radi jedan dan, uradi za jedan sat, tako da pokatkad nije štedio nikoga; ni djecu, ni sebe, ni Dorata.

Tako i ovaj put. Natovario je na Dorata sijeno, koliko ni dva jaka konja ne bi ponijela, ali krotki i dobri Dorat, za ljubav Petru i to je izdržao. Kao da i danas gledam, kroz uske puteljke na Krče-vini, Dorat se polako spuštao. Petar ga je vodio za uzde, ali odjed-nom, pod težinom snopa i neravnog puta, Dorat je pao. Petar je odskočio – bio je s donje strane. Da nije odskočio, Dorat bi ga svega prignječio sa svom težinom na sebi: a jadni, jadni Dorat.

Zamislite sada, konj već dosta star i iznemogao, uz to i bo-lestan, počeo je padati, ma ne padati; kotrljati se niz Krčevinu, zajedno s možda dvjesto-tristo kila sijena na sebi. Kotrljao se niz tu zmaj-planinu, minutu-dvije i sreća da je na kraju te livade, nji-ve, planine, brda, što li već: bilo rastinje, visoko i gusto koje je zaustavilo Dorata. Da nije – Dorat ne bi ostao živ.

Sve to vrijeme, dok se kotrljao nije prestajao sipljati, kao da su mu to zadnji trenutci. Kako se zaustavio, tako je naglo skočio, zbacio sa sebe sijeno odvezano pri padu, te kao da se ništa nije ni dogodilo, pogledao gore prema njima, prema Petru kao da kaže: - E, vidiš ipak sam živ i zdrav!

Petar, uplašen i izbezumljen potrčao je prema njemu. Kada je stigao do njega, počeo mu je tepati.

- Dorate moj, moj dobri Dorate... živ si mi... Dorate moj...Petar-stijena, nije ni tada zaplakao.Volio je zemlju, volio je šumu, proplanke, vite jele, breze,

smreke; sve je to Petar jako volio. I u tim njegovim lutanjima nit-

32 OSVIT 1–4/2013.

ko ga nije pratio, osim Dorata. Često bi došli u Krčevinu, Petar bi oslobodio sedlo s Dorata i pustio ga da pase. On bi s rukama ispod glave, legao na čistu i mirisnu travu, i tko zna, o čemu snatrio.

Tako bi zaspao, a Dorat, kao omamljen svom tom mirisnom travom i zemljom, razdragan i divlji, skakao bi od veselja, trčka-rao oko Petra, te bi umoran prišao usnulom Petru i vlažnim jezi-kom ga lizao po licu. Sunce bi sjalo visoko na nebu, kao da se na njih smije, gledajući igru razdraganog konja i slušajući šuštanje vjetra u granju drveća.

Od toga događaja prošla je možda godina dana. Jedne noći, u maloj kuhinji, sjedili su Petar i žena mu Anica. Nešto su šaptali a kći Svjetlana, praveći se da spava, provirivala je ispod toplog po-krivača, pokušavajući razabrati što šapuću. Ništa nije razumjela.

Bila je studen, jaka zima te godine.Petar je nešto šaptao, Anica je plakala. Ne zna Svjetlana što

su tada pričali, ali sutra ujutro je tek shvatila. Samo se sjeća oca Petra kako je tada izgledao, sjedio je, nijem, satrven, rukama je obuhvatio glavu, podbočen na koljena, gledajući u pod, kao odu-zet. Već dobro star i izbrazdana lica, pogurena tijela... i taj njegov pogled. Taj njegov pogled...

Ujutro je tek shvatila taj njihov razgovor i očev izgubljen po-gled.

Svi su rano ustali, kao da su nešto predosjećali. Petar je izašao iz kuće a oni su ga pogledom pratili kroz prozor. Otišao je do štale i nakon nekoliko trenutaka izveo je Dorata. Bez sedla, upra-vo onakvog kakvog ga je prije toliko godina i doveo. Gladio ga je po glavi i nešto mu šaptao na uho a Dorat, inače uvijek miran i krotak, odjednom se poče otimati od Petra, udarajući zadnjim nogama o zemlju. Kao da je i on znao.

Svi su izletjeli van, pred štalu, gledali izgubljeno u oca i ne pitajući, sve su shvatili. Plakali su, jecali; ali Petar, ni tada nije zaplakao. Samo taj njegov pogled ni danas ne zaboravljaju. Od-

33PROZA

veo je bolesnog Dorata na pijacu, da ga proda za klaonicu. To im je majka poslije rekla.

Ljudi iz njihovoga sela, koji su tog istog jutra bili na pijaci, pričali su da je Dorat sve vrijeme čekajući s Petrom na studeni, mirno stajao ali da ni jednog trena nije skidao svoj tužni pogled, k’o u „insana“, s Petra.

Petar, pričali su, kada je trebao poći kući, pogladio je Dorata po glavi, nešto mu šapnuo, i naglo bez zastajkivanja pošao. Dorat je počeo njištati, toliko njištati, da je to bilo užasno slušati. Ali, Petar-stijena, nije se okrenuo, i nije zastao.

Vlaga je napadala, sve više i više, ali stijena, stijena se još nije dala.

Od tada je prošlo nekoliko godina. Godine 1993. Petar je doži-vio još jedan u nizu udaraca. Protjerani su on i njegova obitelj iz sela, s njegove Krčevine. Počeo je rat.

Ne ću sada pripovijedati o tome; pripomenut ću tek nekoliko stvari. Onoga jutra, kada su bježali s torbama u rukama, kći mu i supruga Anica, koja je već bila bolesna, krenuli su iz kuće, a stari-ji sin Stjepan i mlađi sin Ivo ostali su s ostalim seljanima – čuvati selo. Petar je stajao pred kućom, kao paraliziran, kao oduzet. Već sam rekla, da ima malo ljudi koji vole zemlju kako ju je volio Petar. Nije mogao ni korak pružiti; samo je stajao i mutno gledao svoju kuću. Molili su ga, preklinjali – moramo ići, ali kao da ih nije ni čuo. Ostali seljani su ga nekako nagovorili i krenuo je sa njima. Nikada ne će zaboraviti to tužno jutro.

Nikada ga ni Petar nije zaboravio.Bježali su u selo koje je bilo udaljeno oko petnaestak kilome-

tara od njihova sela. Svjetlana je bila negdje u sredini kolone s majkom Anicom, ali otac Petar je dosta zaostajao. I sada osjeća krivicu, sjeća se: vodi majku, a otac ostaje za njima na kraju ko-lone. Ćutila je da čini nešto što nikada ne će ispraviti; bar tada je Petar trebao nekoga uz sebe. Nikoga nije bilo. Već su do noći sti-

34 OSVIT 1–4/2013.

gli u susjedno selo, ali oca joj još nije bilo. Zaostajao je u koloni. Poslije je čula, Petra su našli kada je pao od iznemoglosti; stavili su ga na susjedova konja i tako je uspio doći do sela, u koje su ih smjestili. Svakoga je pitala: jeste li vidjeli Petra; ali ga nitko nije vidio.

Tek, kasno uvečer toga dana, stojeći na glavnoj cesti, ona i majka, čekale su i čekale... Već na izmaku snaga; ugledale su ga. Koracao je podupirući se štapom, sav poguren, kao deset godina stariji. Svjetlana je potrčala prema njemu, i prvi put u životu za-grlila svog oca Petra. Plakala je i ljubila ga, ali Petar ni tada nije pustio suze.

Korozija je već pomalo nagrizala stijenu, ali ona se nije; nije se još dala.

Ne ću pisati ništa o tomu razdoblju, osim dvije stvari, jako bitne. Petrov sin, Stjepan, ranjen je, a sin Drago izgubio je život. Jedan od sedmorice sokolova kako ih je sam Petar nazivao. Stje-pan je tada imao dvadeset i pet godina, ranjen je na prvoj crti bo-jišnice, tijekom najjačih ratnih djelovanja 1993. godine. Srećom, igrom sudbine, pronašao ga je brat Mirko, koji ga ja na leđima, bez svijesti, nosio do najbližeg sela, jaučući od boli za bratom. Stjepan je vojnim vozilom prebačen iz sela u najbližu bolnicu. Da nije, do kraja bi iskrvario i ne bi preživio. Žurno je helikopterom prebačen u bolnicu. Pao je u komu. Nakon tri dana, iz bolnice jav-ljaju da je Stjepan podlegao ranama. Tijekom istoga dana, kada je stigla strašna vijest, majka Anica od boli za sinom prebačena je u bolnicu.

A Petar, Petar je stajao u kutu sobe, skamenjen i nijem.Kasno toga istoga dana, dolazi im nova vijest. Stjepan je živ.

Nakon četrdeset dva dana u komi, vratio se u ovaj svijet. Preživio je, ali zauvijek je nosio sa sobom smrt koju je zamalo izbjegao. Ostao je stopostotni invalid. Lijeva ruka se nikada nije oporavila, bila je beživotna, više je nije ni osjećao. Ali nije dopustio da mu

35PROZA

je amputiraju. Nogu je do kraja života, vukao za sobom, ali od svega najgore, bile su glavobolje koje su ga sve do smrti pratile. Neizdržive: noći i dane nije spavao.

Jak i izdržljiv kakav je bio, borio se, a za to mu je poticaj da-vala supruga Karolina kojom se oženio nakon ozdravljenja. Znao je reći, sreća u nesreći, da je ranjen u lijevu stranu tijela a ne u desnu. Bio je dešnjak a još je od djetinjstva slikao. Bio je nadaren slikar i do kraja tog mladoga života, slikao je, ali nikada nije upi-sao akademiju, niti napravio bar jednu izložbu – za čim je duboko žalio.

Stjepan i Karolina su 2007. godine, izgubili život u prometnoj nesreći. Zajedno su bili i u sreći i u nesreći – za života i u smrti. Priča o Stjepanu, bit će možda ispričana neki drugi put. Petar nije doživio njihovu smrt – sreća da nije.

Možete pomisliti da sam skrenula tijek priče. Ove zadnje dvi-je-tri rečenice koje sam napisala, nisu mogle biti nenapisane.

Teško, preteško je bilo vidjeti Petra, dok je gledao sina Stjepa-na u mukama koje su ga razarale. U tim trenutcima, Petrove tople smeđe oči, kakve je imao, postajale bi mutne i kao noć tamne. Tada bi bježao u brda, kao ranjena zvijer tražeći utočište za svoju bol. Kao da je vidno kopnio, ali nije plakao.

Drugi sin Drago, tijekom 1993. godine poginuo je na prvoj crti bojišnice. Iza njega su ostali supruga i dvoje nejake djece. Toga dana je sa svih strana djelovala artiljerija. Jedan od petorice Pe-trovih sinova uspio je dobiti odobrenje od zapovjednika, da se te iste noći obavi pokop.

Cijeloga dana, Petra nije bilo. Tek kasno uvečer, oko ponoći, stigao je kući. Gdje je bio, što je radio cijeli dan – nikada nisu saznali.

Svjetlana mi je pričala, kao da ga i sada vidi kako ulazi u dvo-rište kuće u kojoj su tada živjeli, u drugom selu, u drugom gradu. Star, iznemogao, blijed i satrven, kao izgubljen od boli, bez riječi

36 OSVIT 1–4/2013.

je prošao pored nje i ušao u kuću. Ni jedne jedine riječi, ni jedne suze.

O Petre-stijeno, zaplači, olakšaj si.Prošao je rat. Petar i supruga Anica su živjeli koliko-toliko

zbrinuti u toj istoj kući, na tuđoj zemlji, u drugom selu, u drugom gradu. U svoje selo Petar se nikada, nikada nije vratio. Nikada nije pričao ni o kući, ni o voljenoj Krčevini. Mučao je i šutio, ali od njega ni jedne riječi niste mogli čuti o izgubljenom i unište-nom domu.

Prošlo je sedam godina od njegova izgnanstva. Petar je obolio. Sredinom 2000-te godine premješten je u bolnicu. Četiri tjedna pred smrt, kći Svjetlana mu je kao i svaki dan došla u posjet. Izvela ga je na balkon – gdje su sjeli. Lice blijedo, izmučeno, u plavoj pidžami, pogled ugašen i prazan. Pravo pred njima pružao se pogled na brdo Velež.

Brdo.Petar je pogledao u njega i kroz slabi smiješak rekao.- Znaš, tako se dobro osjećam, da bih sad mogao... vidiš, odle-

tjeti, odletjeti na ono brdo.Svjetlana je šutjela.Bio je lijep dan; mjesec lipanj. Sunce je treperilo i obasjavalo

drveće i zelen oko njih. Sve je bilo kao suncem opijeno, nasmija-no, obasjano zrakama. Odjednom Petar poče nepovezano govori-ti, kao izgubljen. I sada nakon toliko vremena svega se Svjetlana živo sjeća, tog za nju nezaboravljenoga dana. Progovorio je Petar o onomu, o čemu je toliko godina mučno šutio.

- Vidiš... čeri moja, znaš li ti, tko je kriv za smrt našega Dora-ta.

Svjetlana je šutjela. Što je i mogla reći, bila je paralizirana od šoka, jer nikada, nikada poslije onoga dana, kada je Dorata odveo

37PROZA

na pijacu, Petar ga ni jednom riječju nije spomenuo – bar ne pred njima.

- Vidiš... ja sam kriv. One godine kada je obolio... sjećaš se... kada je počeo sipljati i kašljati. Znaš li, bona, što je on jeo... jeo je prašak kojim sam ja posipao šljive; protiv kukaca i mravi, otrov... otrov je on lizao. Nisam ga ni vidio, sigurno je pasao blizu mene, pa kada je vidio nešto bijelo, možda je mislio da je to brašno, i eto: on je polizao otrov. On je tada... čeri moja... obolio, od tada je počeo sipljati i kašljati. Sve te godine bio je bolestan zbog mene.

Svjetlana ga je samo nijemo gledala. Nije mogla izustiti ni jed-nu riječ, kao da joj je kamen zapeo u grlu.

- Dorat moj... moj dobri Dorat, zbog mene je umro... zbog mene... znaš li ti to... vidiš, znaš li ti onu priču... o onom starom junaku. On je, bona, isto imao sedam sinova... sokolova... sjećaš li se kada sam tebi i braći, pričao tu priču.

Stari junakje imao sedam sinovasokolova

- Vidiš i on je imao konja, sjećaš se... kako se ono zvaše... ma Dorat se zvaše... Dorat...

Kada je stari junak paoDorat njegov zanjišti za njimi on umri slušajućinjištanje svog vjernog Dorata

I tada Petar, tada; kroz sve nevolje u svom životu; više ne iz-drža.

38 OSVIT 1–4/2013.

Je li ga na to možda nagnao predosjećaj da ne će još dugo ži-vjeti, te da ne će bar još jednom, ponovno, bar na trenutak vidjeti svoje selo i svoj izgubljeni dom. Ili ga je možda na to nagnao samo jedan pogled iznad Veleža, koji ga je sjetio Krčevine.

Ali, od malih nogu pa kroz život, nizale su se nesreće, a on kao stijena jak, svemu je odolijevao. Toga dana skupilo se sve u njegovoj duši i krenula je bujica vode, nezaustavljivo i bez kraja.

Stijena puče.Puče na tisuće dijelova, a Svjetlana skamenjena od užasa, drh-

tala je, gledajući mršava ramena svoga oca Petra kako se tresu od plača. Plakao je Petar, plakao kao dijete i kroz jecaje ponavljao samo jedno.

- Ja, ja sam ga ubio, ja sam... ga ubio... mog Dorata, mog do-brog Dorata, ja sam kriv, ja sam ga ubio... ja... ja... ja sam ga ubio onog nesretnog dana... na Krčevini, na našoj Krčevini... Dorate moj... Dorate...

Plač ga je gušio.Plač je gušio Petra... za davno, davno... izgubljenim rodite-

ljima... za sinom... za izgubljenim domom... za neprežaljenom Krčevinom... za Doratom... za svim tim godinama koje ga nisu mazile, i eto, stijena proplaka, kao u priči.

* * *Ova sasvim „obična“ priča, polako se približila kraju.Stojeći kraj groba svoga oca Petra, u ovaj sunčani i lijepi dan,

gledala sam s groblja naše selo, naše selo... i iznad njega, gore u planini, našu Krčevinu.

Jer Petar je ipak ukopan na svojoj grudi, na groblju nedaleko od naše kuće, od naše Krčevine.

Tako, stojim i gledam, čas u očev grob, čas na naše selo i Kr-čevinu, i sve nešto mislim, zamišljam jedan prizor...

39PROZA

...Je li oče... sada kada si konačno slobodan, jesi li sreo svoga prijatelja Dorata... jer često vas zajedno zamišljam... kroz sve ove godine, kao da vas i sada vidim pred sobom.

...Kao na oblacima, mekanim i bijelim silazite niz Krčevinu.Dorat, mlad, jak, svijetlo rđasto-crvene dlake, koja sjaji i vijori

na vjetru...A ti oče, penješ se lako kao mladić na Dorata, lice ti miluje

vjetar, oči nasmijane, vičeš sav razdragan jašući Dorata.- Ajde, Dorateeee... ajde... moj Dorate... jiiipiii, jiiipiiii... Do-

rateee, Dorate moj... moj dragi Dorate...

Krunoslav ŠETKA

INTERVJU SA SPOMENIKOM GASTARBAJTERU

U Tomislavgrad sam stigao po službenom zadatku svoje no-vinske redakcije. Trebao sam napisati članak o nedavno sagrađe-nom spomeniku gastarbajteru i, po mogućnosti, obaviti intervju s jednim gastarbajterom. Znao sam kako ne će biti teško pronaći gastarbajtera u gastarbajterskom kraju. Spomenik mi se odmah svidio. U zagrljaju je cijela gastarbajterska obitelj: otac, supruga i dvoje djece. Dirljivo. Ganuo me je taj prizor. Mučni su gastar-bajterski životi naših ljudi koji desetljećima grade tuđe zemlje, ostavljajući kod kuće vlastite obitelji. Kolodvor predstavlja ra-dost ponovnog susreta i tugu ponovnog rastanka, i sve tako do u današnje vrijeme. Velika je to žrtva i odricanje. A kao da je sudbina našeg čovjeka biti gastarbajterom. Nikada stanje u našoj zemlji nije takvo da čovjek ne bi pomišljao na odlazak, trbuhom za kruhom, kako bi lakše mogao prehraniti svoju obitelj.

Kod spomenika sam se raspitivao o gastarbajteru koji bi pri-stao na intervju. Odmah su me uputili na Vranu, najstarijeg ži-vućeg gastarbajtera u duvanjskom kraju, koji će rado pristati na intervju, jer on, ionako, nikada ne prestaje pričati o Vrankvurtu u Nemačkoj. Zanimljivo mi je bilo otkriće kako Duvnjaci pored ikavice koriste i ekavicu za neke riječi. Pretpostavio sam samo za one riječi koje označavaju strane im pojmove.

Moj br’te, otrala nas tamo neimaština, pa na bauštelu četeres godin’, po kiši, snigu, suncu, vitru, nema kod Švabe, moj br’te,

41PROZA

da ne’ko ne će radit’, arbajt (posao) cili dan, od zore do mraka, nekad i po mraku – kad se saliva petun po svitlu, pauze po’ sata, pa undan jopet arbajt, urlaup (godišnji odmor) – ima i to, ali jopet arbajt, dođi kući misec dana, o Božiću, pa undan jopet arbajt, kod Švabe ti je, moj br’te, samo arbajt, zbog toga mene ovdi zovu Švabo, jer nikad nisam prista radit’, i kad sam otiša’ u mirovinu, nastavia sam arbajt kod kuće, primam nji’ovu mirovinu, i dobro br’te, ‘vala Bogu.

Gledao sam velike šake toga starca kako plove zrakom, poput velikog cargo teretnog zrakoplova, koji iz Frankfurta za Split pre-nosi neki ogromni, teški teret na kojemu piše: fragile (lomljivo) – ne diraj, dok opisuje svoj gastarbajterski život u tuđini. Žulje-vite su to ruke koje ni danas ne znaju za odmor. Svi su njegovi vršnjaci već odavno pokojni, a on nije samo iz jednog razloga: jer nikada nije prestao raditi. Čim bi prestao raditi, crknuo bi kao i oni: tako je rekao. Mi smo sorta koja crkava. Mi ti, moj br’te, ne umiremo. Umire se odmoran, a mi baš umiremo od odmora. Nikad se ne uspi’mo odmorit’. Čim se ne’ko odmori, crkne. Zbog toga se, moj br’te, ja ne odmaram, nit’ znam, nit’ umi’m: ustajem ujutro u čet’ri, na’ranim krmad i kravu, pomuzem, pa poleti u vrt di uvik ima nešto za poradit’, navečer dam stoki i sebi nešto za poist, a kad se smrači, idem u krevet: kad sam umoran, znam da sam još uvik živ: kad se više ne budem moga’ umorit’, zna’ću da sam crka’: eto ti, moj br’te.

Pretpostavljam kako je Vrane na odlascima grlio svoju obi-telj upravo onako kako to uprizoruje spomenik gastarbajteru. Sad je ostao sam. Supruga mu je, u međuvremenu, umrla. Djeca k’o djeca, rijetko ga obilaze i rijetko imaju strpljenja slušati njegove priče o Vrankvurtu i Nemačkoj. Unuke mu dovedu samo za Božić ili Uskrs, a on bi želio da to bude znatno češće. I on bi doma iz Vrankvurta dolazio pretežito za Božić, rijetko za Uskrs, a njegova su djeca željela da to bude znatno češće.

42 OSVIT 1–4/2013.

Slušao sam ga s velikom pozornošću i njegova priča mi se činila jedinstvenom iako bi, pretpostavljam, bila slična svim dru-gim pričama koje bi, da su živi, njegovi vršnjaci pričali o svo-joj Nemačkoj. Imao sam čast razgovarati sa živim spomenikom gastarbajteru. Iako je pohvalio detalje na spomeniku, na koje ja nisam ni obratio pozornost: gastarbajterski kuver i kačket, odmah je našao i zamjerku: - Triba je imat’ još dice! Naime, Vrane kaže kako su gastarbajterske obitelji nekad brojale puno više dice, naj-manje petero, i kako ovi spomenik more bit’ više za mlade gastar-bajtere koji tek iđu u Nemačku: I nije i’ sram grlit’ se prid cilim svitom?! I to mu je zasmetalo na spomeniku što se muž i žena javno grle da i’ cili svit vidi, a to se vazdi u nji’ radilo potajno: Di ćeš od sramote da te cilo selo vidi?! A kad te vidi cilo selo, k’o da te je cili svit vidio. U Nemačkoj to moreš radit’, ali u selu ne smi’š, ovdi vladaju druga pravila ponašanja.

Vrane je stalno spominjao Nemačku. Ni jednu drugu zemlju nije priznavao za gastarbajtersku. Samo Nemačku. I misli da su svi njegovi zemljaci išli u Nemačku. Kad mu netko priča da je došao iz neke druge zemlje, Vrane se odmah naljuti i više ne želi s njim progovoriti ni riječi, jer misli da laže. Postoji Duvno, postoji njegovo selo kraj Duvna, i postoji Nemačka. Sve drugo je samo puka izmišljotina jer je on izravno iz svoga sela završio u Vran-kvurtu (kao u drugoj galaksiji).

Tamo se ni’ko ne bavi zemljom i stokom, moj br’te, nego as-faltom i petunom, to ti je tamo drugi svit, objašnjava dalje moj sugovornik, što si ‘vako ovo napravia? što ‘vako ono? pa undan: moraš gori! moraš doli! a jezika ne znaš, ‘ko bi to sve upratia? moj br’te, otrala nas nevolja, jad i bi’da. Ali tamo mi je bilo lipo, kod fi rme imaš di stat’ u baraki, ali ima tuševe i rešoe za kuvat’, i tu sam dva’est godina živio, a, šta misliš ti? moj br’te, k’o da je to lako!? dođi kući, dica te ne poznadu više.

43PROZA

Nije bilo lako, nije, tješio sam svoga sugovornika. Tek sad sam mogao bolje shvaćati svoje stričeve koji su isto tako većinu svoga radnoga vijeka proveli u Njemačkoj. Kad bi dolazili doma na urlaupe, očekivali bismo od njih da nam donose poklone i daju novac. Bilo je to nerealno očekivanje; ne zbog toga što nisu imali novca; toga su imali na pretek; nego, upravo, zbog načina na koji je taj novac bio zarađen: krvlju i znojem.

Sugovornik je bio pričljiviji nego što sam očekivao. Kad sam mu, nakon nekog vremena, rekao da je sasvim dovoljno što sam od njega čuo i da ću, uistinu, imati sasvim dovoljno materijala za napisati opsežni članak u novinama te, također, objaviti intervju, on se oglušio na moj komentar. Nije prestajao govoriti. Ja ga više nisam ništa pitao, a uskoro ni slušao, jer mi je koncentracija sve više popuštala. Navikao sam da moji intervjui traju, maksimalno, pola sata. S ovim sam starcem, koji, ruku na srce, nije imao lak ži-vot, proveo više od dva sata, i njemu, još uvijek, nije dosta. Našao Vrane žrtvu da ga sluša, govorili su seljani iza leđa kad su doznali da razgovaram s njim. Svi smo mi žrtve vremena u kojima živi-mo, pomislio sam. Najmanje što čovjek može učiniti za drugog čovjeka jest saslušati ga barem. Čini mi se kako je novi društveni sustav, od kojeg smo nekoć toliko očekivali, uništio upravo to. Više nitko nema vremena ni volje saslušati drugog čovjeka. Ni-sam htio upasti u tu zamku, pa sam, iako na rezervi, slušao Vranu sve dok sam nije prestao pričati. Tad se zagledao u mene i samo je šutio. Njegova šutnja me obavila poput čeličnih armatura koje je Vrane tonama prebacivao preko svojih umornih ruku. Sada te ruke drhte. Ne mogu se smiriti. Ni on se čitav ne može smiriti. Pričao bi on još satima i danima, i godinama, dok ne iscrpi sav svoj jad i osamljenost, koji su se u tuđini, poput rđe na nemačkom železu, godinama nakupljali na njegovoj čistoj seljačkoj i radnič-koj duši. Umjesto fotografi je kod spomenika gastarbajteru, koju sam prvotno namjeravao načiniti, fotografi rao sam se s Vranom, originalnim spomenikom gastarbajteru.

Darko JUKA

PIRGO

Djelovalo je kao da i sama priroda zna kako uokolo bjesni rat, kako hrabra mladost brani hrvatsko tlo koje, jasno, utoliko nije moglo mirovati.

Valovi su gospodarili morem tih nekoliko dana ranoga pro-ljeća godine Gospodnje 1992. Smrknuto je nebo nad makarskim plažama odražavalo opće stanje u Domovini, vojska je obilazila kilometre terena po brdima, a supruge im i djeca čekali su na naj-gore vijesti, nadajući se, pak, najboljima.

Majka je vješala rublje na konop za sušenje na malenomu bal-konu našega hotelskog krila, a iz susjedne se sobe širio ugodan miris jutarnje kave koju je spravljala teta Janja. Naime, svakoga je jutra jedna od tih, ratom spojenih, supruga hrvatskih branitelja zalijevala kavu, snažnu crnu i to najčešće bez mlijeka, koje je bilo pravim luksuzom.

- Uranila, Marina, ‘ajde, gotova je. Zovnider i Ivanku! – reče Janja, pristavljajući šalice na limenomu stolu, u dvorištu ispred naših soba.

Janja je, naime, bila starija dobroćudna žena. Rat ju je, kao i nas, doveo u Makarsku iz Mostara, zajedno s njezinim suprugom Perom, koji se u ratnomu vihoru morao boriti još i sa svojom bolešću. Otkazivali su mu bubrezi i ovisio je o dijalizi, a zbog terapija mu je jedna ruka bila natečena, udvostručena, zastrašu-juće modre boje. Premda je volio nas djecu i uvijek nam u tomu

45PROZA

teškomu vremenu nekako uspijevao pronaći čokoladicu, pomalo smo ga se plašili zbog njegove nesvakidanje pojave.

- Eto me, još ove dvije majice da okačim. Čujem Ivanku, i ona je ustala… – odgovorila je mama na Janjin poziv.

Sabrale su se one tako, kao i svakoga jutra. Mi bismo djeca još spavali, a one su jutrom ugrabile malo mira pa popile kavu, ispričale se i tako pripremile za još jedan dugi dan u iščekivanju vijesti s ratišta.

No, to je jutro za Ivanku bilo drukčije od ostalih, a toga nije niti bila svjesna.

- Eno ga! – uzviknula je Janja.- Doći će ti Bobo! – kazala je Ivanki, pokazujući prstom na

jednoga od mnoštva golubova koji su u skupini hodali oko stola, nadajući se kakovim mrvicama.

Posebnost te dobre žene, nekako izrazito krupne građe, bila je u tomu što je njezino pogađanje vremena dolaska muževa s ratišta od prvotne puke šale izraslo u neobjašnjivu točnost, ohrabrujuću nadu, opravdano iščekivanje. Kada bi Janja pokazala na goluba, jedan od vojaka bi došao. I nije tu bila samo riječ o mojemu ocu ili o Ivankinomu Bobi, imala je Janja golubove za supruge neko-liko njih, ratnih prijateljica iz našega paviljona.

Sjećam se, očev je bio pirgav, ali već ga više od dva tjedna nije bilo. Nije stizao golub, nije stizao ni tata. Vijesti iz Mostara opće-nito su slabo pristizale, a i one koje bi došle, uglavnom nisu bile dobre. Najviše smo svi strepili od dolaska triju osoba u odorama – crnovjesnika.

- Što reče, Janjo, jesi sigurna? – obradova se Ivanka, a Janja se nasmiješi i dometnu: - Oprostit ćemo ti tvoj red za kuhanje kave sutra ujutro, naspavaj se s mužem.

Ipak, Janja je imala dar predvidjeti dolazak, ali ne i stanje u ko-jemu će bojovnik stići. Uistinu, stigao je Bobo toga popodneva,

46 OSVIT 1–4/2013.

dovezli su ga u vojničkim kolima hitne pomoći, s nogom u gipsu i previjene glave. Bio je ranjen nekoliko dana prije, ali nisu javljali obitelji dok nije, uvjetno kazano, stao na noge.

- Ajme meni, Gospe moja! – nije mogla Ivanka zaustaviti suze. Pohitala je, prestravljena, nepripremljena za takov prizor. Ni za-grliti ga nije smjela iz straha da ga ne bi još više ozlijedila. Bobo jest bio, vojnički kazano, izbačen iz stroja, ali uspješno se opo-ravio nakon nekoliko mjeseci. Noga je bila slomljena, a glava ozlijeđena od pada, nakon udara granate u njegovoj blizini.

Spojeni u istoj boli, daleko od doma i u stalnomu strahu, te su žene, među njima i moja mati, živjele u nekomu posebnom razumijevanju, lakše su shvaćale jedna drugu nego bi to bilo u normalnim uvjetima.

Pohitale su složno u pomoć Ivanki, Bobo je smješten u njihovu sobu, a i djeca su se već smirila, pomalo ohrabrena nakon prvot-noga šoka. Ipak, tata im je bio tu.

U svoj toj strci, nitko se nije obazirao na golubove. Te su čud-ne ptice navijestile Bobin dolazak, a sada ih više nije bilo tu. Tek dok su svi došli k sebi, dobnik je pokazao na 19 i 30, bilo je vrijeme za Dnevnik. Cijeli se hotel u to vrijeme slijevao u jedinu dvoranu s TV prijamnikom, gdje je bilo prestižno uhvatiti stolicu. Moj djed Mile, koji je bio s nama u izbjeglištvu, držao je mojega brata u naručju, a ja sam bio s majkom, pokraj njega. Čekali smo na to da novinari Hrvatske radiotelevizije kažu što se događa u našoj voljenoj Hercegovini, u našemu Mostaru, uvijek se potajno nadajući kako će kamera, negdje tamo po razorenim mostarskim ulicama, zabilježiti i tatu.

- Hrabri su branitelji Mostara oslobodili Brkanovo brdo i Hum, na vrhu Orlovcu vijori se hrvatska zastava. Vojnici Hrvatskoga vijeća obrane nastavljaju prodor prema još uvijek okupiranoj istočnoj obali Grada – odjeknulo je prostorijom.

47PROZA

Ja nisam mogao shvatiti što to čovjek s Dnevnika govori, je li to dobro ili loše. I dok sam pokušavao s djedova lica otkriti zna-čenje te vijesti, muk nevjerice i iznenađenja prekinuo je snažan krik sreće. Odjednom, i ostali su se pribrali, veselili su se, plakali, a nekoliko starijih gospodina pokušavalo je ušutkati razgaljene žene i nas djecu koji smo se istodobno i radovali i strepili, još uvijek nesvjesni značenja te vijesti. Htjeli su čuti što još ratni iz-vjestitelji imaju za reći.

Tu je večer u hotelu vijest s HRT-a bila glavnom temom raz-govora, a ipak sam u svemu tomu primijetio kako je mama stalno imala odsutan pogled koji ju je vodio daleko, do Mostara, do tate. Zagrlio sam je, a i dobra je Janja znala što joj je na srcu pa je priš-la i protrljala je svojom snažnom rukom po leđima.

- Ne brini, Marinice, sigurna sam kako je Marko dobro. Da je, ne daj Bože, drukčije, već bismo znali. Crne se vijesti šire brzi-nom munje, a one dobre idu znatno sporije. Past će pirgo pred naš prag! – ohrabrivala je Janja moju majku.

Prošlo je još nekoliko dana. Mi smo vrijeme provodili igrajući se rata po borovoj šumi, odmah pokraj našega paviljona. Bilo je to izvrsno mjesto za ratne igre. Naš je paviljon bio najbliži moru, a na rubu te šume gardisti su iskopali i trupcima poduprli nekoli-ko bunkera, u slučaju srbocrnogorskoga napada s mora. Tako su ti bunkeri nama bili savršeni za igru. Pjevali smo ratne pjesme, dijelili se u postrojbe i davali si najljuća imena ratnika iz hrvatske povijesti koje su nam naši djedovi tek tada otkrivali, premda sam ja već imao deset godina.

- Hajde, povedi brata, uskoro će večera. Umijte se i operite ruke, a morate i te prljave majice presvući. – dozivala nas je maj-ka s balkona.

Pripremajući se za večeru, nisam ni primijetio kako djed nije u sobi. Kad je ušao, nasmiješio mi se jer je od svojih vršnjaka naba-vio jedan bon više kako bih ja dobio dva tanjura tjestenine kojoj

48 OSVIT 1–4/2013.

sam se radovao kao istinskoj poslastici. Snažno sam ga zagrlio, a on je bio presretan zbog moje radosti.

S njim mi je vrijeme u izbjeglištvu bilo puno podnošljivije, po danu bi nam pričao priče, a poslijepodne bismo zajedno pecali ribu na obali i svakoga puta bismo kući dobijeli dva-tri špara ili kneza. Mogao bih čak kazati kako mi je zbog djeda vrijeme izbje-glištva ostalo i u lijepomu sjećanju.

Našu je veliku radost, zbog tako malene stvari poput bona za hranu, prekinuo Tanjin plač. Tanja je tri godine od mene mlađa kći mamine prijateljice Lele, koja je bila smještena tri paviljona ponad nas, podno same Jadranske magistrale. Dotrčala je i na vra-tima plačno kazala: - Teta Marina, tata je ranjen!

Majku je ta vijest pokosila, zagrlila je dijete i odmah potrčala k Leli, a i mi s njom. Više nisam mislio na tjesteninu i na djedov zagrljaj, nego na to kako je Tanjin tata ranjen. Nakon Bobe i nje-ga konačno mi je postalo jasno kako više nitko nije imun na crne vijesti, na ratno ludilo i na sveopća stradanja. No, moj je dušev-ni sustav obrane ubrzo opet proradio. Cijeloga sam rata, naime, snažno vjerovao kako se mojemu ocu ništa loše ne će dogoditi i da mi nije bilo te neupitne vjere, premda mlad, sumnjam kako bih izdržao strah od najgorega.

- Bog posebno voli moju obitelj i moj će tata preživjeti ovaj rat, mi ćemo se vratiti u naš Mostar i živjet ćemo sretno, kao što smo prije. Imat ćemo Hrvatsku, slobodnu i vječnu, a zastava će nam se, kao u američkim slikopisima, vijoriti na prozoru. – mislio sam.

Lelin je Zeko bio ozbiljno povrijeđen. Zaglavio je u zgradi u koju je udarila neprijateljska granata i stubište se survalo na njega te je zadobio teške povrjede glave. Bog je tako htio pa je ostao živ, ali je oporavak potrajao.

49PROZA

Preživjeli smo tako još jednu crnu vijest, još jednu bitku ov-dje, daleko od pucnjave, još jednu tragediju rata ovdje, daleko od prvih crta bojišnice.

Svanulo je novo jutro, majka je kuhala kavu, bio je njezin red. Djed je već bio odavno ustao, sjedio je ispred paviljona, u hladu velikoga hrasta, odjeven u njegove smeđe kratke hlače i bijelu potkošulju koju nije skidao i za najvrelijih ljetnih dana. Tiho je mama pozvala Ivanku, za njom i Janju, a i Anđa, predsjednica Vijeća našega paviljona, namirisala je tek skuhanu kavu te prišla stolu za koji su svakoga rado primali.

Pričali su o Lelinoj nesreći, o ratu i o novim vijestima, kako naša vojska napreduje, koliko neprijatelj ima gubitaka i kako nas je svijet ostavio na milost i nemilost razaračima svake ljudskosti i mira.

Ja toga jutra nisam mogao spavati dugo, kao što sam običavao. Ustao sam se, umio, navukao svoje hlače i izišao na izvan. Djed me odmah primio u krilo, pušio je cigaretu i smirivao moju majku kada bi se ona zaoštrila u razgovoru o stanju u našemu rodnom gradu.

- Jesam li ti rekla?! – sasma je neočekivano skrenula Janja s dotadanjega smjera razgovora, pokazavši na jato gugutavih golu-bova.

- Eno pirge! – vrisnula je dobra Janja, na što se i njezin Pero od srca nasmiješio.

Majci su zasuzile oči, ali joj se i u grudima stegnulo od silno-ga straha zbog svih nedavno proživljenih iskustava. Pirgo jedini nije kljucao po zemlji, lagano se kretao između drugih golubova, okrećući glavu tamo-ovamo, kao da je stalno na oprezu. Nije ga bilo koliko i mojega oca.

Dan smo proveli u iščekivanju i, premda smo se već uvjerili u neobjašnjivu točnost Janjinih predviđanja, svakoga puta kada bi

50 OSVIT 1–4/2013.

Janja kazala kako će neki od naših junaka stići, uvijek bismo u tomu silnom iščekivanju iznova posumnjali u njezin čudni dar.

Kao i tko zna koliko puta dotad, život nam je pokazao kako nekada jednostavno treba vjerovati, makar nismo u mogućnosti objasniti to čemu se nadamo. Upravo prije no što ćemo krenuti na večeru koja je, kao i uvijek nakon tjestenine, trebala biti teško jestiva, začuo se zvuk motora nekoga vozila. Na kraju hotelske ceste ugledali smo bijeloga fi ću i poznatoga brku. Bio je to moj otac, nasmiješen usprkos paklu iz kojega je dolazio. Izišao je iz vozila u svojoj maskirnoj odori kojoj je žurno trebalo pranje i šivanje. Obojicu nas sinova, mojega brata Darija i mene, nekom je posebnom snagom uzeo u naručje, snažno zagrlio i izljubio. Majka je čekala na to da on obavi svoj obred s nama, potom joj je pristupio, znakovito nasmiješen, poljubio je i zagrlio, šutke joj poručujući: - Sada je sve u redu, tu sam.

Djed se, također, obradovao zetu. Mojega je oca posebno volio i cijenio, više nego druge, više čak i od dijela svoje brojne djece, a njihovo je poštovanje bilo uzajamno. Zajedno su zapalili cigaretu i popili po rakiju koju se, s obzirom na sveopću nestašicu, vadilo samo u posebnim prigodama.

Ta je večer bila posebna, nismo znali ništa o tati više od dvade-set dana. Veze s Mostarom bile su u prekidu, a običnim je vojnici-ma, uglavnom, bilo teško, skoro nemoguće, dobiti dopust upravo zbog trajanja akcije oslobađanja našega grada.

U majci se tu večer nešto prelomilo, pustila je suze koje je zaustavljala svih tih dana, barem pred nama djecom, barem tije-kom dana. Ona, pak, zna kako su duge bile njezine noći samoće i razmišljanja.

- Prepustit ću sve dragomu Bogu u ruke. Neka bude kako nam je On namijenio, ali ja više ovdje ne ostajem… – kazala je mama iznenađenomu tati. Nagonski ju je pokušao uvjeriti u nužnost na-

51PROZA

šega ostanka na sigurnom, ali je brzo odustao. Znao je koliko je ona uporna i samouvjerena žena.

Prvotno su kanili brata i mene ostaviti s djedom u Makarskoj još neko vrijeme, ali krv nije voda. Nije bilo načina uvjeriti me u to. Zaprijetio sam im kako ću pobjeći i pješice krenuti za njima, makar i ne znao kuda i na koju stranu okrenuti, makar Makarsku okružuje visoki masiv Biokova.

Ostao je tata pet od mogućih tjedan dana dopusta, a onda je naše strpljenje izmaklo nadzoru. Mama je spakirala stvari, ugurali smo se u fi ću i krenuli. Gledao sam kroza stražnje staklo u djeda koji nam je mahao, dok mu se suza slijevala niza staračko lice. Zakleo je kćer da mu čuva unuke, ali ni on nije dugo izdržao. Za koji dan došao je za nama, a u Mostaru je počela neka nova ratna priča, neko novo vrijeme za nas koji smo tih devedesetih proživljavali svoje bitke, daleko od hrabrih branitelja, daleko od (premda jako blizu) prve crte bojišnice.

Vratili smo se doma dan nakon što je prvi i jedini put moj grad napadnut iz zraka. Moje snažno vjerovanje u ishod rata za moju obitelj pokazalo se opravdanim. Bogu sam vječito zahvalan.

Mato NEDIĆ

ŽELJA

- Mladeneee!Noć je bila duboka i stara, a njegova je svijest već dugo bila

obuzeta snom. No, taj mu san nije donosio ni potrebnu okrjepu ni priželjkivani mir. I ove, kao i u mnoštvu prijašnjih noći, u pri-krajku njegove svijesti, negdje pred zoru, nešto je počinjalo rovati i on bi gubio mir sna, a misao, nesvjesna i neizbježna, plela je u svijesti mrežu načinjenu od straha i sjećanja; tijelo se mučilo tr-zajući se u krevetu, a na površinu bi, kao spoznaja, izmiljela slika otvorenoga groba i lijesa koji neki nepoznati ljudi užurbano spu-štaju u njega, spuštaju ga, ali nikako ga ne uspijevaju spustiti i, što više žure, kao da su sve dalji od završetka svojega neugodnog posla. Kroz tu se onda sliku probije jezovit majčin krik i ime nje-govoga pokojnog oca, ime Mladen, koje kao da tim krikom biva otpraćeno u vječnost, a onda i pogrebnici nekako naglo konačno uspijevaju spustiti lijes. On se onda, s grumenom zemlje u ruci, nagne nad otvorenim grobom i hoće baciti grumen, ali se grumen od njegove ruke ne odvaja, a on se sve više naginje i ima osjećaj kao da će pasti u otvorenu raku, kao da će i njega ponijeti vjetar koji sve jače puše, kao da će ga zatrpati zemlja i onda čuje novi majčin krik kojim je izgovoreno njegovo ime:

- Danijeleee!Zvuk majčinoga krika razliježe se njegovom sviješću, briše

slike sna i budi ga. Njegovo je ime sada izgovoreno namjesto

53PROZA

očevoga, izgovoreno je, čini mu se, i zato da bi on svojim posto-janjem nadomjestio nedostatak oca, ali i da bi potvrdio njegovo prethodno postojanje. Dva imena: očevo i njegovo, okvir su za san. Sve što je izvan toga okvira zove se stvarnost.

Danijelov je otac poginuo pred kraj rata, 1995. godine. Dani-jel je tada imao četiri, a sada ima devetnaest godina. Kada bi ga netko upitao koji je osjećaj ispunio desetljeće i pol koje je proži-vio od dana kada su pokopali oca do sada, odgovorio bi da je to osjećaj tjeskobe. Uzrokom toga osjećaja možda i nije činjenica da je odrastao bez oca, koliko je to nemogućnost da se snađe u živo-tu i da se osjeti čovjekom. Biti čovjek, to znači moći odlučivati o svojem životu, odrediti smjernice vlastite budućnosti – mislio je Danijel, a njemu je to na neki način bilo uskraćeno. Njegova se majka, nakon očeve pogibije, iz svekrove kuće vratila u dom svojega oca. (Danijel je kasnije, kada je odrastao, smatrao da je taj njezin čin značio pogrješku te da bi, da je odrastao uz drugoga djeda, i njegov život uzeo drugačiji smjer. Makar mi ne znamo što je u konačnici bolje, a što gore za nas, mislimo da bi ono drugo, što životom nismo mogli ili nismo znali dohvatiti, za nas pred-stavljalo vrijednost, da bi upravo u tome bio naš spas.)

Danijelov je djed bio čovjek zastarjelih pogleda na život i svi-jet koji nije mirovao, koji se razvijao i mijenjao, a njemu se činilo da bi sve moralo biti upravo onakvo kakvo je bilo u doba njegove mladosti. Vidjevši da novo vrijeme donosi niz promjena (koje, uistinu, nisu uvijek dobre i ne služe na korist čovjeku, ali koje su tu te su stoga neporecive), Danijelov je djed u sebi gomilao neza-dovoljstvo koje bi često razorno buknulo, a ta razornost ne bi bila toliko usmjerena na Danijelovu majku, koja je djedu nastojala u svemu povlađivati, premda je uviđala da on u mnogočemu nije u pravu, koliko na Danijela koji je, u djedovim očima, budući da je mlad, bio predstavnik tih novih vremena koja ruše stari poredak i tradiciju njegovoga vremena i svijeta, koji je bio otjelovljenje no-

54 OSVIT 1–4/2013.

votarija – a to je bila riječ kojom je djed obuhvaćao sve pojmove koji označavaju ono s čime se on osobno ne slaže. Jasno je, dje-dova je narav bila teška; za Danijela time teža što je njegov život u mnogome ovisio o dobroj ili lošoj djedovoj volji, o njegovome odobrenju Danijelovih već učinjenih ili namjeravanih postupaka. Raspet između slike otvorenoga očeva groba, koja je često popu-njavala prostor njegove svijesti, i autoritarnoga djedova ponašanja na jednoj i majčine pasivnosti na drugoj strani, Danijel je rastao s mislima o neizvjesnoj budućnosti koja mu je užurbano dolazila ususret te je izrastao u vrlo nesigurnoga mladića koji, doduše, zna što želi, ali ne zna kako doći do ostvarenja svojih želja.

Posljednji dani u djedovoj kući protječu veoma burno. Prolje-će je i bliži se kraj školske godine. Danijel završava srednju školu i pita se kamo dalje. U svojim je mislima zacrtao da želi studirati informatiku. No, o njegovim željama nitko ne želi slušati. Djed ne može zamisliti da bi mu se unuk i na studiju mogao baviti tim novotarijama. Uostalom, on nije ni sposoban za takav zahtjevan studij, kaže. Djed želi da on studira ratarstvo. Jedino zemlja, kaže, ima budućnost; ona nas hrani i sve neka propadne, ali poljopri-vreda sigurno ne će propasti. Ljudi moraju nešto jesti, mudruje djed.

Danijel sluša djedovo mudrovanje, razmišlja o njemu i ne na-lazi da djed nema pravo. Međutim, u sebi ne može pronaći poticaj i želju da studira ratarstvo. On je uistinu čovjek novoga vremena, on se želi istrgnuti zastarjelim djedovim shvaćanjima, on bi htio sam odlučiti o svojoj budućnosti. Kada to kaže djedu, ovaj mu podsmješljivo i s visoka odgovori:

- A tko ti priječi?! Odlučuj, sinko, kako hoćeš, ali sjetit ćeš se djedovih riječi, vidjet ćeš, ti ćeš vidjeti...

Djed svoju misao ne dovodi do kraja, možda zato što ona ni nema kraj, što u taj kraj nema što stati budući da djed nema što reći ili zato što u Danijelu gleda kukavicu, slabića koji ne će imati

55PROZA

snagu provesti svoju volju ako ne dobije djedovu i majčinu su-glasnost.

I zaista, upravo je to bila Danijelova slabost. On je imao jasan cilj, htio je studirati informatiku, ali nije osjećao hrabrost da do toga cilja dođe usprkos svima: i djedu, i majci, i školskim prija-teljima koji su ga, zato što je bio najbolji učenik u razredu, ogo-varali i često izvrgavali ruglu, koristeći svaku priliku i najmanji povod za to. Danijel je posjedovao i umne sposobnosti i dovoljno životnih iskustava koja bi mu mogla pomoći da ostvari svoj cilj, samo mu je nedostajala hrabrost, a ona je u ovome trenutku bila najvažnija.

Poznajući njegovu manu, djed mu je prividno davao dopušte-nje, eto, neka on ispuni svoju želju, ali stvarnu mu suglasnost nije htio dati. Majka se, po običaju, držala po strani.

Ne bi se, zaista, moglo ustvrditi da je djed mrzio Danijela pa da je tako grubo postupao prema njemu naslađujući se njegovim nemirom. Djed je bio prilično star čovjek koji je život promatrao iz svojega staračkoga kuta. Činilo mu se, zato što je život razgle-dao s mnogih njegovih strana, da on o životu mnogo više zna od svoje kćeri, a o unukovome se znanju nije moglo ni govoriti.

- Ta, on je tek progledao na ovaj svijet – mislio je djed. - Što bi on i otkud bi on nešto mogao znati?!

Djedovo je ponašanje duboko vrijeđalo Danijela. Smatrao je da bi djed trebao poštovati njegovih devetnaest životnih godina i njegov mladi pogled na svijet, pogled koji nije zasjenjen sjenama razočaranja zbog životnih neuspjeha; mislio je kako bi ga djed, ako ga zaista voli, kako često ističe, trebao pustiti čak i da pogri-ješi, samo da se osjeti čovjekom koji je u svemu, pa i u činjenju pogrješaka, ravnopravan drugim ljudima. U dobroti Danijelove neiskvarene duše ponekad se začinjala misao da ga djed svojim stavovima i ponašanjem pokušava zaštititi od kasnijih potonuća u razočaranje i bol, no, što ga više štiti, djed ga sve više razočarava,

56 OSVIT 1–4/2013.

svojom pretjeranom zaštitom (ako je to zaista zaštita) on ga sprje-čava živjeti u punini životnoga osjećaja.

Razmišljajući o svojemu odnosu spram djeda, ali i spram ži-vota općenito, Danijel je i samoga sebe proglašavao slabićem, govoreći sebi da čovjek, da bi u nečemu uspio, mora biti borac. No, kako se mogu boriti, pitao se, ako nemam nikakvih sredstava za borbu.

Kraj školske godine se približavao i uskoro je trebalo donijeti odluku: ratarstvo ili informatika. Ako odluči studirati informa-tiku, mislio je Danijel, susrest će se i s fi nancijskim problemom budući da ga majka (koja je uglavnom na djedovoj strani) ne će podržati. Odluči li, međutim, studirati ratarstvo i udovolji li time djedu, iznevjerit će sebe te će, ako završi taj studij, kasnije morati obavljati posao za koji nije zainteresiran. Time će dopustiti da ga kroz život stišće nezadovoljstvo i vjerojatno će u starosti posta-ti ovo što je djed sada: prkosan, čangrizav čovjek, nezadovoljan svime onim što je ispunilo njegovo prošlo vrijeme i što sačinjava njegov život.

Danijelove je misli duboko zaokupila dvojba: poslušati dje-da ili poslušati sebe. Ako posluša djeda, u materijalnome će mu smislu biti sve osigurano; posluša li pak sebe, poći će težim, ali svjetlijim putem koji će ga dovesti do toga da se konačno izvuče od djedova tutorstva, da pronađe samoga sebe i postane samosvo-jan čovjek.

Tek je nekoliko dana ostalo do konačne odluke. Danijel je jed-noga jutra u novinama pročitao natječaj za stipendiranje studena-ta. Dva puta je pročitao uvjete natječaja kako bi se uvjerio da svo-jim statusom zaista zadovoljava te da će sigurno dobiti stipendiju koja nije osobito visoka, ali koja mu može omogućiti skroman studentski život.

Djed će biti bijesan kada sazna za ovo, pomislio je zatvarajući novine. Majka će se rasplakati, nadovezala je sljedeća misao.

57PROZA

- Ja ću biti čovjek – rekao je Danijel tiho i ustao je od stola. Zagledao se kroz prozor negdje u daljinu u kojoj ga je čekala snivana budućnost.

Sljedeće je noći sanjao oca. Nije to više bio strašan san o otvo-renome grobu. Sada je to bio san u koji se miješalo sjećanje: on je maleni dječak kojega otac podiže visoko, put neba, a svuda oko njih razlijeva se prštavi smijeh.

Mato NEDIĆ

BISER S BRIJUNA

Kada godine zaoru brazdu u čovjekovome životu pa u njega zasiju brige, nemire i strepnje, onda to zlo sjeme klija, razvija se i raste, truje život mišlju da je sve ljudsko činjenje besmisleno ako se u mislima stavi nasuprot prolaznosti. Upravo je najveća ljudska nevolja sadržana u stalnoj potrebi da se suprotstavimo i da pobijedimo prolaznost, a na kraju se ispostavi (bar tako nam se često čini) da je ona nepobjediva. Ipak, u zdravome ljudskom biću neprestano tinja nada da će život zahvatiti vihor iznenađenja koja će mu donijeti svjetlost i sreću. I zaista, događa se da bezna-đe iznenada ustupi mjesto nadi, besmisao smislu, a očaj radosti. Upravo se tako dogodilo Miroslavu koji je mogućnost da se zalju-bi stavio na začelje liste svojih vjerovanja.

Miroslav je bio čovjek u kasnim četrdesetim godinama. Nje-gov je život već prošao različite dionice; neke je prepreke uspješ-no prešao, na drugima je posrnuo i pao; neke je zaobišao zato što se nije imao hrabrosti suočiti s njima ili zato što mu je tako bilo lakše. Bilo je prošlih godina i snažnih osjećaja i manje ili više uspješnih veza sa ženama koje su mu intelektualno bile dorasle, ali i s onima koje su bile ispod razine njegovoga ukusa, no, i s njima se zadržavao uvjeravajući sebe da su i one, samim tim što su žene, a on je muškarac kojemu žena treba jer bez nje se osjeća neispunjenim, polovičnim čovjekom, zaista vrijedne njegove po-zornosti. No, kako su godine prolazile, a Miroslav nije uspijevao ostvariti takvu vezu za koju bi bio uvjeren da njezino trajanje

59PROZA

treba produžiti na cijeli život, on se polako počeo povlačiti u osa-mu svojega doma i prepuštati se očajanju. Naime, više od svega Miroslav je čeznuo za ostvarenjem braka i obitelji vjerujući da je u obitelji sadržana srž ljudske sreće kao i smisao čovjekovo-ga postojanja. I dok su mu druge stvari išle od ruke pa je uspio izgraditi i karijeru, ali se i materijalno opskrbiti, nekako mu po-vezivanje vlastitoga života sa životom njemu drage osobe nikada nije uspjelo. Možda je razlog bio u njegovoj preosjetljivosti iz koje je, činilo mu se, izrastao i njegov slikarski poziv, možda on jednostavno nije bio stvoren za dugu vezu ili nije naišao na osobu sličnih razmišljanja i stremljenja. Kako god bilo, on je u ranoj, ali i u kasnoj mladosti uvijek iznova pristupao ženama svaki put vjerujući da je naišao na onu pravu i svaki se put morao povlačiti pred uvjerenjem da ga je mašta zavela, a osjećaj prevario, da je njegova čista ponuda ljubavi odbijena, a dobrohotnost zanemare-na. Doživjevši neuspjehe, Miroslav je uviđao da se mora pomiriti s njima jer se smanjio broj djevojaka kojima bi još mogao prići; većinom su se njegove bivše ljubavi odavno udale, a slobodne su djevojke ili bile nezainteresirane za njega, a ne može se reći ni da je svaka od njih njemu bila privlačna.

Baš toga ljeta, kada je odlučio ljetovati u Puli, dogodilo mu se nešto neobično – upoznao je djevojku koja mu se na prvi pogled svidjela i s kojom je poželio pokušati ostvariti trajnu vezu, no, vidio ju je samo jednom, ali je taj susret još dugo grijao njegove misli zato što je bio obilježen ljepotom. Miroslav je znao da spo-menuti susret pripada jednome trenutku u jednome ljetu; on nije gajio iluziju da taj susret preraste u nešto više; on je samo u mi-slima želio produžiti sjećanje na lepršanje anđeoskih krila ljepote koje je tijekom susreta začuo u zraku.

Zaista, ljeto u čovjeku zna pobuditi nevjerojatne snove. Ako je to ljeto vruće (a kod nas ljeta uglavnom jesu vruća pa je takvo bilo i ovo o kojemu je riječ), onda one koji se odmaraju na morskoj

60 OSVIT 1–4/2013.

obali uhvati nekakva pospanost, nešto što je nalik na polusan u kojemu se ljudi dijelom čvrsto drže na zemlji, ali u mislima blude u neke druge svjetove pa im se ponekad priviđa i ono čega pred njima nema, a što bi htjeli da bude dijelom njihove stvarnosti.

Miroslav je, bez obzira što je bio na odmoru, bio čovjek koji se nije lako prepuštao snovima i koji je, budući da je imao do-voljno godina, znao održati vezu sa stvarnošću te se na Brijune nije uputio zato da bi upoznao ženu svojega života, već zato da bi uživao u prirodi, da bi dotaknuo tisućljetnu maslinu i u misli ulio mudrost koja proistječe iz spoznaje da smo dijelom vremena te da nam je svima u konačnici dosuđena prolaznost, ali i da u vremenu za nas postoji mjesto koje trebamo zauzeti.

Kada je sišao s broda kojim se iz Fažane prevezao do Brijuna, začuo je glas mlade žene (koja je očito bila turistički vodič) kako daje upute prispjelim putnicima. Premda je oko njega bilo mnoš-tvo mladih, vjerojatno maturanata neke srednje škole koji su na Brijune, po svoj prilici, došli po nalogu svojih profesora, a ne po vlastitoj volji, on njih skoro i nije primjećivao; slušao je samo ovu mladu ženu koja se upravo predstavljala:

- Ja sam Petra, a mi se nalazimo na Velikome Brijunu.Petra je nastavljala svoj dobro naučeni monolog o znamenito-

sti Brijuna, pritom vodeći turiste do vlakića u koji će ih smjestiti kako bi ih prevezla do značajnijih odredišta na otoku. Miroslav je slušao taj ugodni glas mlade žene koja, ako ćemo istinu reći, nije bila osobita ljepotica, ali posjedovala je neku vedrinu u očima i sugestivnost u glasu, koje su ga očarale.

Ponešto zbog sunca, a ponešto i zbog mirisa mora on se osjetio rasterećenim od svih briga koje su opterećivale njegov život pa se prepustio Petrinome glasu, uživajući u njegovoj boji, u ritmu izgovorenih riječi, u pogledu na ženu koju prvi put vidi, u snu o sreći koju ne uspijeva dohvatiti. Za njega u tome trenutku nije postojala ni čarolija brijunskoga krajolika, ni mladost maturanata

61PROZA

koji ga okružuju; postojala je samo Petra koja mu je zaokupila po-zornost, ili krivo zborim, postojalo je za njega sve zato što je ona bila tu pa je svojom pojavom sve što je vidio činila zanimljivim.

Da je Miroslav imao volje i snage zagledati u lica maturanata, vidio bi na njima mrzovolju jer oni su prošlu noć vjerojatno pro-veli budni, lumpajući u nekom od ugostiteljskih objekata grada u kojemu su bili smješteni pa su sada bili neispavani i najradije bi se vratili u postelje kako bi nadomjestili san koji im je nedostajao, kako bi se pripremili za sljedeću noć koju opet žele provesti pijući i pjevajući. Njegovo je lice međutim bilo drugačije od njihovo-ga, bilo je to ozareno lice zreloga čovjeka koji zna razlikovati ispraznost od punine i prepoznati ljepotu trenutka. Čar krajolika stopljena s umilnim Petrinim glasom punila je njegove snove sna-gom, a osjećaji su mu govorili da je žena koju vidi i sluša onakva kakvu bi želio imati pored sebe. Zato je sebi govorio da joj se mora pokušati približiti, progovoriti s njom koju riječ, razmijeniti adrese – možda postoji mogućnost da se dosegne sreća ako smo dovoljno uporni u njezinome osvajanju.

Petra je pričala o razdoblju rimske vladavine, o smjeni vla-snika otoka kroz povijest, o životinjama koje su usput vidjeli, o rezidencijalnome dijelu otoka koji ne će moći vidjeti – pričala je o svemu o čemu jedan turistički vodič treba govoriti te je izgo-varala svoje rečenice kao naučene lekcije. Poslije, kada su stali na jednome odmorištu, pristupio joj je i upoznao se s njom. Bila je srdačna, a ta mu je njezina srdačnost otvarala put za vođenje razgovora. Najprije se zanimao o otoku. Smatrao je da je to, s ob-zirom na to kojim se poslom ona bavi, pristojno. Poslije će prijeći na privatna pitanja. Raspitivao se o podrijetlu naziva otoka. Za vrijeme bivše države otok je nosio naziv Brioni. Molio je Petru da mu objasni zašto je taj naziv promijenjen u Brijuni.

- Riječ Brioni uobičajena je kod Talijana – rekla je. - Tako oni nazivaju ovo otočje. Brijuni – to je hrvatski naziv.

62 OSVIT 1–4/2013.

Nakon ovoga su pojašnjenja nastavili pričati o vremenu vlada-vine nekadašnjega predsjednika bivše države koji je ljetovao na Brijunima te je tu primao razne državnike i mnoge poznate osobe iz društvenoga života. Petra je bila još dosta mlada i nije se sje-ćala vremena vladavine nekadašnjega predsjednika, ali je o tome vremenu ponešto znala budući da je i o tome, kao i o mnogočemu drugome, istraživala u literaturi.

Poslije su prešli na pitanja privatne naravi. Rekla mu je da je ona profesorica engleskoga jezika, ali je trenutno nezaposlena pa povremeno radi kao turistički vodič. Uzela je i njegovu adresu i obećala mu se javiti. Njemu je u ustima ostao zahtjev da i ona njemu da svoju adresu, ali mu se to učinilo neumjesnim izgovo-riti sada kada je ona već imala njegovu. Bilo je već vrijeme poći dalje. Ona je nastavila obavljati svoj posao, a on se vratio svojim mislima. Pored njega su prošle i tisućljetna maslina koja je i ovo-ga ljeta bremenita plodom, usprkos svojoj starosti, i priča o ljuba-vi jednoga labuda i jedne žene (poznata mu iz antičke mitologije), prošlo je sve ono o čemu je Petra govorila turistima; sve ga je to dotaknulo i sve je htio dotaći kako bi u svojoj svijesti zabilježio dojmove koji će u budućnosti postati izvorištem nadahnuća i za njegove slikarske radove i za život sam.

Kako je i sam život, o kojemu je on često mislio, sličio na krug, tako je i ovaj kružni obilazak otoka završio tamo gdje je i započeo, na pristaništu na kojemu su pričekali brod. Stojeći u hla-dovini borova, maturanti su bučno izražavali svoju nestrpljivost dok su ih profesori pokušavali stišati, a on se s Petrom odmaknuo od mladenačke nepristojnosti i primaknuo se moru u kojemu su se vidjele školjke. Petra je s njim izmijenila još nekoliko ugodnih osmijeha te nekoliko riječi o školjkama za koje je rekla da su to periske te da su za morsko dno pričvršćene tankim nitima, tako-zvanom morskom svilom od koje se pravi skupocjena tkanina.

63PROZA

Kada su se odvajali od Brijuna, on je u sebi susprezao uzdah jer znao je da se u tome trenutku odvaja i od Petre koja je u njego-voj mašti postala sastavnim dijelom toga otoka, nerazdvojiva od njega jer je i ona ljepotu svojega bića ugradila u njegovu krasotu. Udaljavajući se od Brijuna, stojeći na palubi broda koji ga je no-sio preko Fažanskoga kanala, Miroslav je zamišljao Petru omota-nu fi nom morskom svilom, izraslu iz školjke, s velikim biserom ispod vrata koji u njegovoj mašti svjetluca, svjetluca.

Bože BILOBRK

TKO JE GLAVNA FACA

Borna Kalinić i Luka Herceg bila su dvojica dječaka iz Sinja. Živjeli su u istome susjedstvu. Borna je bio miran i povučen dje-čak. Nažalost, od rođenja je imao kraću lijevu nogu, zbog čega nije mogao hodati bez štapa. Tek po završetku srednje škole, kada uspori s rastom, postojala je šansa da se to popravi, ali na to će, znao je, morati pričekati, jer tek je završavao osmi razred. Bio je odličan učenik i pravi računalni genij. Znao je otkloniti svaki kvar.

Luka je bio solidan učenik. Nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Volio je sport i maštao je da jednom postane član škol-skog malonogometnog tima. Iako nisu išli u isti razred (Borna je išao u b, a Luka u a), često su se družili, a nekoliko puta Luka se obraćao Borni za pomoć oko matematike. Borna se veselio što mu može biti od pomoći. Vjerojatno zato što je bio usamljen, jer se zbog svog hendikepa teško uklapao u društvo. A, i Borni-noj majci bilo je drago svaki put kad bi im Luka došao u posjet. Uvijek bi ga ljubazno dočekivala i častila ga keksima i sokom, jer mnogo joj je značilo što njezin sin ima nekog tko će s njim provoditi vrijeme.

Svakog utorka i četvrtka drugi sat Luka je imao tjelesni. Nji-hov nastavnik Ivica Prolić vodio je malonogometnu ekipu Alka-rić u novoj velikoj dvorani. Bila je sastavljena od dječaka, uzrasta od sedmog do osmog razreda a i b grupe. Imali su trening svakog

65PROZA

dana poslije škole po sat vremena. Već su imali nekoliko uspjeha na prvenstvima škola. Luka je gledao svaku utakmicu koju su igrali kod kuće. Za njega su ti dečki bili prave face, jer su bili popularni a cure su se doslovno lijepile za njih. Smatrao je da se, ako želi postati popularan i pronaći djevojku mora potruditi da postane dijelom njihove ekipe. Ali, svaki put kada bi upitao na-stavnika da ga primi, dobio bi isti odgovor: - Sva mjesta su zasad popunjena. Javit ću ti ako te budem trebao.

Što je Luka više navaljivao, u nastavnikovom se glasu osjećala sve veća bezvoljnost. Uopće ga nije shvaćao ozbiljno. Luka je već počeo gubiti svaku nadu. Kada bi mi barem pružio priliku, mislio je.

- Žao mi je – tješio ga je Borna, kada je Luka jedno popodne svratio do njega da zaigraju PES-a na Borninom računalu. Znao je koliko bi Luki značilo da postane član Alkarića.

- Ali, ja sam uvjeren da bi ti, kada bi zaigrao bio bolji od sviju u klubu.

Na Lukinom Licu pojavio se smiješak. Jedan od razloga zašto mu je Borna bio drag, bila je Bornina iskrenost. A, i mnogo mu je značilo da postoji netko tko vjeruje u njega. Na kraju će Luka ipak dobiti svoju priliku da se pokaže. Tog jutra, početkom mjeseca ožujka, za vrijeme tjelesnog odgoja, dogodilo se nešto neočekiva-no. Dok su vježbali preskakanje preko konjića, golman i kapetan Alkarića Nikola Tudum nezgodno je pao i izvrnuo zglob.

- Uh, uh, jao! – vrištao je držeći se za bolno mjesto, a lice mu je bilo crveno od bola. Nastavnik i još jedan učenik pomogli su mu da sjedne na klupu u kutu. Nastavnik je pogledao dječakovu nogu. Već je imao iskustva s takvim ozljedama i zaključio da će dječak biti izvan stroja duže vrijeme.

- Joj, što ću sad – hvatao se za glavu. - Utakmica protiv ekipe iz Zagreba je za tri dana, a ja nema drugog golmana.

Zatim je zastao kao da se nečeg dosjetio.

66 OSVIT 1–4/2013.

- Luka Herceg – pokazao je svojim debelim prstom prema nje-mu: - Što misliš, bi li ti mogao biti golman?

Luka nije mogao vjerovati svojim ušima. Nudi li to njemu na-stavnik šansu da se priključi ekipi? Šutke je kimnuo glavom.

- Dobro, dođi čas na branku – reče nastavnik. - Šime, ti ćeš pucati.

Šime Tudum bio je Nikolin bratić. Njih dvojica živjeli su istoj kući. Šime je bio glavni napadač ekipe. Govorilo se da ima izni-mno jak udarac i da mnogi golmani radije izbjegnu loptu koju on nabije, nego da je pokušaju obraniti.

- Ma, dajte nastavniče, što će on obraniti – rekao je Nikola sarkastično. - Odletjet će u mrežu zajedno s balunom ako ga po-godi.

Nikola je bio pravi vođa na parketu, ali previše arogantan. Zato Luki nikad nije bio previše drag. Zbog toga je bio još odlučniji da obrani taj udarac.

- Nikola, dosta! Jesam li te upitao za mišljenje?! – ukorio ga je nastavnik. Izvadio je iz svoje torbe loptu i pružio je Šimunu, a Luka je stao na gol. Lukino srce udaralo je kao ludo. Najbolje mu je odgovarala pozicija desnog veznog i nikada još do tada nije branio. Prvo je pogledao nastavnika, a zatim Nikolu. U njihovim pogledima kao da je bilo puno očekivanja. Hajde, ti to možeš, hrabrio se. Ne smiješ sad pogriješiti. Ovakvu priliku više ne ćeš dobiti. Zato, obrani taj udarac! Zatim se usredotočio na Šimu. Sa-gnuo se čekajući da on nabije balun. Kada je opalio, cijela dvora-na kao da je odjednom utihnula, a vrijeme stalo. Lopta je završila u Lukinim rukama. Uspio je obraniti. Kako? Ni sam nije znao.

- Vrlo dobro – rekao je nastavnik. - Idemo još jednom iznova.Šime je pucao još dva puta i Luka je to sve obranio. Pred kraj

sata nastavnik ga je pozvao k sebi rekao: - Dođi danas popodne na trening.

67PROZA

Luka je bio presretan. Jedva se suzdržavao da ne počne ska-kati od sreće kao malo dijete, dok je Šime još uvijek bio crven u licu od bijesa. Nije mogao podnijeti da je njegove šutove obranio totalni autsajder.

Otkako je postao članom Alkarića, bio je pun elana. I, Nikola koji se još uvijek oporavljao od ozljede, promijenio je svoj odnos prema njemu. Više nije bio arogantan, već se ponašao kao da su najbolji prijatelji. Bio je divan osjećaj biti dijelom te ekipe, druži-ti se s njima i razgovarati. Luka nije bio ni svjestan koliko se od tada promijenio. Za to vrijeme nije niti jednom nazvao ni posjetio Bornu. Zapravo, bilo mu je neugodno da ga itko poveže s njim. Sad je i on bio školska nogometna zvijezda i družio se samo s dečkima iz kluba, a Borna je bio tek jedan obični štreber i invalid. Što bi dečki iz kluba mislili ako saznaju da sam se družio s njim? Sigurno bi me manje cijenili, mislio je Luka. Borna je pak poku-šavao doći do njega. Zvao ga je na mobitel i slao mu poruke na fejs, ali mu Luka nije odgovarao. Na kraju ga je izbrisao s popisa prijatelja. Isprva ga je izbjegavao, ali ga je Borna jednog dana nakon nastave dočekao ispred ulaza u školu.

- Što nije u redu? – upitao ga je. - Zašto mi se ne javljaš na mobitel? Zašto više nisam na tvojoj listi fejs prijatelja? Ako sam te nečim povrijedio, žao mi je.

- Zato što si dosadan i stalno gnjaviš!– drsko mu je odgovorio Luka. - Daj me pusti na miru!

Rekavši to, Luka se okrenuo i otišao. Znao je da to nije bilo u redu, ali nije htio izgubiti mjesto u ekipi i dobar glas.

Za ekipu Alkarić uslijedio je jedan od najtežih ispita. Utakmi-ca protiv ekipe Marjan iz Splita. Nastavnik je pojačao treninge, te su dečki dolazili kući tek predvečer. Na kraju su ih uspjeli pobije-diti, iako ne lako. Luka je dobro branio. Dečki su bili presretni, te su pobjedu odlučili proslaviti u obližnjoj slastičarnici. Pridružila

68 OSVIT 1–4/2013.

im se i Nikolina starija sestra Antea. Bila je to vedra i vesela pla-vušica. Išla je u prvi razred gimnazije i bavila se rukometom.

Raspričala se s Lukom o školi, koju glazbu sluša i koje fi lmo-ve voli. Luki se već počela sviđati. Nadao se da je ona ta koju će možda osvojiti. Dok su tako razgovarali, vrata su se otvorila i u slastičarnicu je ušao Borna Kalinić. Što li on radi ovdje, zapitao se Luka. Dogodilo se nešto čemu se ni u snu nije mogao nadati. Antea je ustala i pohitala mu u zagrljaj. Izmijenili su poljubac. Zatim su Nikola i ostali ustali i počeli ga pozdravljati.

- Žao mi je što kasnim – rekao je Borna.- Nema veze – rekao je Nikola. - Dođi, sjedni do nas.Jedino je Luka ostao sjediti. Gledao je s nevjericom čas u Bor-

nu, a čas u Anteu.- Zar se vas dvoje poznajete? – upitao je.- Da, hodamo – rekla je Antea. -Bio je nedavno kod nas i oči-

stio nam računalo od virusa i ponovno namjestio internet. Kaže da ste prijatelji, a i Nikola igra s tobom.

- A, meni je spasio fejs kad su ga hakirali – rekao je Dalibor Vitić, sedmaš koji je igrao na poziciji stopera. Borna je došao do Luke i pružio mu ruku.

- Bok, Luka, kako si?Po njegovu držanju Luka je odmah shvatio da je to bilo više iz

pristojnosti nego iskrenosti.- Dobro, hvala – rekao je Luka dok su se rukovali, trudeći se

pritom da mu crvenilo ne udari u obraze. Zgrabio je svoju torbu i pošao prema izlazu.

- Gdje ćeš? – upitao ga je Nikola.- Žao mi je, ali sjetio sam se da imam puno učiti – slagao je

Luka. - Vidimo se.Nije mu bilo jasno kako se Borna, i još k tome s onakvom no-

gom uspio spetljati s Anteom i nametnuti njegovoj ekipi, a on se

69PROZA

toliko trudio da mu to uspije. Čini se da je nekim curama pamet važnija od izgleda. Dok je koračao prema svojoj kući, počelo je pljuštati. Do kuće je morao pješačiti oko kilometar, a kako nije imao kišobran, kada je stigao, bio je mokar do kože. Preko noći je zaradio visoku temperaturu. Oporavak je trajao nekoliko dana. Nakon toga više nije branio kao prije. Davao je sve od sebe, ali jednostavno mu nije išlo. Nastavniku nije preostalo drugo nego da ga pošalje na klupu, a vrati Nikolu koji se u međuvremenu opravio. Stekao je da mu i ostali članovi više nisu naklonjeni kao prije. Da stvar bude gora, majka mu je otišla na informacije i zatekla ne baš najbolje stanje u imeniku. A, o matematici da se i ne govori.

- Ja stvarno ne znam što da radim s tobom! – obrušila se na nje-ga kada je došao kući. - Otkako si počeo igrati taj glupi nogomet, potpuno si zapustio školu!

- Ali, mama, taj nogomet nije glup.- Dosta! Bilo bi ti bolje da popraviš te ocjene, ako ne želiš da

sve kažem tvome ocu. Sad kreću upisi u srednje škole i moraš misliti na to.

Luka to nikako nije želio, jer otac mu je bio strog i nije tole-rirao neodgovornost. Istina, otkako je počeo trenirati mali balun, zapostavio je školu. Ali, bio je dobar iz povijesti, hrvatskog i ze-mljopisa. Matematiku bi donekle znao, ali samo kada bi vježbao. No, čim bi prestao, sve to znanje jednostavno bi isparilo. Kome se obratiti za pomoć, pitao se. Možda da pitam Bornu. Znao je da se nije u redu ponio prema njemu, ali odlučio je pokušati. Ispričat ću mu se i sve će biti u redu, mislio je. On je razuman. Pokucao je na vrata Bornina stana. Borna je otvorio, ali ne do kraja. Prije bi ga odmah propustio u stan, ali sada je samo stajao na ulazu i gledao ga upitno.

70 OSVIT 1–4/2013.

- Reci – hladno će Borna. Luka je kratko šutke gledao u pod, ne znajući kako da počne. Bilo mu je neugodno pogledati Bornu u oči.

- Imam probleme s binomima i računanjem iz korijenja. Mo-žeš li...?

- Žao mi je, ali ne mogu – reče Borna. - Imam svog posla. Mo-ram srediti neka računala, a imam puno i svog učenja.

Luka je znao da je sve to bila laž. Podigao je pogled.- Borna, žao mi je zbog onog. Pokušaj me razumjeti, ja...- Sve mi je jasno – reče Borna. - Dok si bio sportska zvijezda,

nisi htio da te netko poveže s jednim invalidom. A, sada, kada je zagustilo, imaš obraza od mene tražiti pomoć. Ja ne trebam takve prijatelje. Do viđenja Luka.

Rekavši to, zalupio mu je vratima pred nosom. Luka je na kraju morao platiti repeticije kod nekog umirovljenog profesora. Kada su pošli u srednju školi, dečki iz kluba pošli su svatko svojim putem. S vremenom su izgubili svaki kontakt. Borna je upisao gimnaziju. On i Antea nastavili su hodati.

Luka je upisao komercijalnu. Kada bi se susreo s Bornom, ovaj se na njega ne bi uopće obazirao. Luka je tad shvatio. Prijateljstvo se ne mjeri po uspješnosti u sportu i vanjskom izgledu, ali bilo je prekasno.

Nikola ŠIMIĆ TONIN

RIJEKA RIJEČI

Sve su priče kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i priče svim ljudima koji ih čitaju.

Pokornik rumen sunčev krug, pada na krov kuće, iz kljuna go-ropadne Petrove ptice...

Uz njih se živi. Uz priče, uz rijeke... U tišini... tišini...One izviru. Zviraju. Uviru. Krivudaju... Tajanstveni život u

nutrinama...Protežu umorne kosti, pravcem ravnice.Ispod ogrtača oblaka i groma, ko neukroćeni divlji konji, nabu-

jalog gnjeva, mutni, viroviti, stresaju mostove ko sedla sa sebe.Imaju glavu, tijelo, trup i rep.Baštinjena energija kraja, suslavlje, pretvornost razaznaje se

kroz tokove podstruja začutno.Stalni proročanski zov, u vrtlogu toka zaboravlja vrijeme, on-

kraj vidljivog, melodijski govor, vodožderina, istinu svog bića ispisujući...

Zmijugaju vode zmije, šutljive povijesti, izvlače iz svoje stare kože, ostavljaju za sobom presvučene košuljice korita.

Zdrave i plave! Brzaju i spore! Vode u rijeci, ogovaraju rije-ku.

Mutne su i bistre. Radosne i žalosne, u svom toku, zapuštene, zaraštene... Mimohod oblaka nad krajolikom toka, prežu...

72 OSVIT 1–4/2013.

U njima se ko u priči živi... Teško se od njih živi.Odašalju od sebe, zahvale rukovanja, valovite geste: trava, li-

šća, grana, ruku ljudski, kazivanja usta... vlastitost nasilja.Okviri... oblici... lomljivi snovi... Žive zazivaju... Mrtve opla-

kuju... Pothranjena, urječena, sjećanja...Ustavlja ih se branama. Od njih, nasipima se brani...Priče ukoritljene koricama knjiga, korite se slovima... Teku

obilježenim stranicama... Riječe se riječima... Predstavljaju na-slovima.

I bez naslova predstavljaju se svejedno... Promocijama, pro-motivnih predstavljanja...

Govore: bjelinama, zarezima, crticama, točkicama, upitnici-ma, uskličnicima... govore...

Od kapljica vode tka se rijeka, inspirirana nebom. Osjeti se svaka kaplja duše srca...

Priča od slova, od riječi se na promisli tka... tužnost duše...Riječi i potoci, pritoci, utoci, priči riječi...Radosne, tužne, lijepe, ružne, dobre, uhu ugodne, uho-paraju-

će, opake, zle, ljekovite, ljubavne, žučne, gromoglasne, šaptajuće, mistične, svete, čarobne, proklete, mirotvorne, ratne, ubitačne...

Prvice, zdravice, veselice, prigodne, svečarske, dobrodoš-lice, zakletve, blagoslova, Bogobojaznice, ljudske... naopake, narodske, književne, ispravne, krive, prave, potvrdne, negacij-ske, naivne, promućurne, zavodljive, lažljive, nevine, pravedne, pogrešne, učene, proste... tepalice, bajalice, budnice... uličarke, psujuće, bludne... poslovne, arhaične, tuđice, hvalisave, skromne, podle, plemenite... pijanske, kockarske, prevarantske, nakaradne, neljudske... pod zakletvom križa, pod iznudom noža... narikače, ukopnice, zadocnice...

...Riječi...riječi...riječi...Kapi...vode...rijeke...izvori...uviri...uzvodi...

73PROZA

Rijeke priča teku: tekama, bilježnicama, sveskama, tomovima, sabranim djelima, koritima zavađenih obala dana i noći... teku...

Srdita okosita smrt, ogromnim crnim rukama... obale života grabi...

Ivan OREHOVAC

NA RADNOM STOLU

2. dio

Poslao sam u redakciju nekoliko priča, no nisu objavljene. Iza profesionalno ukoričene knjige i njezinih stranica ispunjenih pri-znatim piscima, tko da zna kakvo im je mnijenje o neobjavljenim tekstovima, zgražaju li se kao povrijeđeni, ili šute mučke. Neka rade profesionalno, tako me ne će odvesti na drugu stranu. Time što bi objavili ono što ne valja, drugi to uočili pa se okomili na mene, kao da sam ja kriv. Slao sam jer sam mislio da će tekst prijeći onu granicu što odvaja dobro od lošega. Ne zato da bih se udvarao nadležnima, niti da bih od sebe pravio nešto što nisam, nego da učestalim slanjima premostim tu jedinu preprjeku. Za to se ne valja probijati, jer se tako može izgraditi svaka profesija. To je posao zanatlija, a upitno je u što spada pisanje. Mada, tko je taj koji će reći, onaj što tipka po pisaćem stroju a zna da ne će dostići svoju puninu u tome, ili kakva skitnica. U nešto od toga dvoga spadam i ja, ali pun sam dvojbe da se itko time može pomiriti.

Okušavam se na pisaćem stroju, tipkajući slova kako bi koje došlo pod prste, mehanički i brzo, u zamašaju, i stvaram retke, kojih ću pola poništiti, a pola biti neusklađeno s cjelinom. Tako razmišljam i šutim. Možda se iz čega razvije štogod. No zasad tek djelomično, pola je uspjelo u mislima, a druga polovica nije se ostvarila na papiru. Nema bačenog vremena, ima samo dobrog i lošeg. Ono što radim pred pisaćim strojem nije loše provedeno

75PROZA

vrijeme, učim na pogrješkama. Ispisao sam dovoljno stranica, ne-valjale, zamišljene kao otisnute, a da ne bih znao u nekoliko crta opisati ono željeno. No to je tek nekoliko rečenica, koje same za sebe ne čine ništa, nego tek stoje kao da im je svrha ukrasiti papir. A što je to što nedostaje praznom papiru, da bi ga se riječima ci-jelog pocrnilo, te ga se, kad ga se već koristi, ne puni na obje stra-ne, nego samo na jednoj, glavnoj, kojoj ona odostraga služi kao pozadina, što onoj crnoj boji daje puni ugođaj nečega književnog. Valja izbrusiti vlastiti stil, ne bi li se razlikovalo od drugih pisaca. A ne zato da bi se doprinijelo književnosti. Zacijelo oni iskusniji pišu da bi ih se uvrstilo u antologiju, jer tako će najviše ostati zapamćeni širem čitateljstvu, od kojega će se učiti u klupama, do kućnih stolica.

U knjižnici u kojoj radim, znam napamet gdje stoji koja knji-ga, služeći se modernim znanjem. Prije nisam tako mislio. Makar sam se naslušao priča. Ipak se mnogi igraju pokvarenog telefona. Zato ljudima ne treba previše vjerovati, osim onim najbližima, ako i njima, jer radi li se o novcu, ljudi će uprijeti da ga se do-čepaju, što se pak bliži divljaštvu. I zbog čega neke ljude treba izbjegavati, kako se ne bi upadalo u rupe, a mislim na to, da bi prešli preko vas, a da mu niste učinili ništa nažao, samo zato što se radi o nečemu, poput novca.

Ura otkucava, dakle vrijeme ide, a pisaći stroj glasno zuji, što bi trebao biti moj ugođaj. Spada li autobiografi ja pod prozu, a kamoli pod književnost, pokušavam o tome baciti koju riječ, jer jedino o tome mislim. Valja pripaziti na vlastiti ugled, ne bi li ga se zblatimilo čak i dok se piskara. A ne valja nametati sebe kao pisca, nego tek govoriti o onome što je čista fi kcija, tako će se najbliže približiti književnosti.

Dosta sam otezao govoreći ni o čemu vezanom za moje priče. One su dakle većinom bačene u vjetar, samo se nadam da ih je redakcija pročitala jednom, makar rijetko kad dobijem odgovor

76 OSVIT 1–4/2013.

od njih. Ovo ponavljam nisu autobiografska razmišljanja, kojih se grustim. Iako bi se po mnogočemu dalo tako ne samo naslutiti, nego i zaključiti. Za pisanje je potreban mir, kojeg nemam. Ipak radim na tome. Zatvaram prozor, da ne bih slušao viku, gasim svjetla i palim svijeće, ne bih li se sasvim opustio. Moji likovi će samo poteći iz mojih ruku, i nastat će djelo, koje se ne će više objaviti u časopisu, budući da sam se u tome već okušao, nego će izaći kod nakladnika, koji će se uvrstiti pod hit, bude li to uspje-šan rad, na kojemu radim još od zaposlenja, ali nisam napisao prvi redak. Iako materijala ima, već nosim u sebi cijelu tu radnju oko likova, pa i njih, oko maloga prsta, ništa osim posljednje re-čenice ne uspijevam zapisati.

Mnoge misli prolaze nezamijećeno, tek one glavne budu upe-čatljive. Stoga malo i prenašam riječi na papir. Bilo bi bolje, da se preusredim, nego da nakupljam, jednu po jednu, svaki dan, misao, koja bi mogla sići. Stolica škripi pod mojim tijelom kao da negoduje, a ono što se zbiva u svijetu kao da kani sleći na papir, samo što nisam u tijeku kao zanatlija, pa mnogo propuštam, svijet sam, kao da se zapravo tek djelićem nalazim u njemu.

Ideje su se prvo počele javljati na javnim mjestima, u knjižni-ci, na cesti i uopće na zraku, ne znajući se nositi s njima, nisam ih zapisivao, ali su mi ostavljale ožiljke na umu. Pamtio sam po-nešto, i to prepisivao na papir. Iz toga se polako počela razvijati priča, duža od onih uobičajenih, te je to bio moj prvi pokušaj romana. Što će od toga nastati, nisam znao sve do trenutka dok nisam započeo ozbiljno ukucavati. Roman sam činio koliko je to moguće suvremenim i lakšim za čitanje, iako me vukla želja da se više nametnem kao pisac za kritiku, a ne publiku. To se donekle i odrazilo u djelu.

Prsti su udarali u tipke, koje su glasno odjekivale i u drugoj sobi. Više se nije čula ona ura na ormaru. Niti sam bio velikim dijelom u doticaju sa stvarnošću, jer nisam zamjećivao vrijeme,

77PROZA

koje ne znam kakvo je bilo, bivajući prilično skoncentriran samo na to da ispišem ono što mi je unutarnji glas govorio sve ovo vrijeme dosada, u kontinuiranim razmacima, nadam se ne bez ra-zloga.

Na neko sam vrijeme prekinuo vlastito razmišljanje, usmje-rivši se na udaranje prstiju po tipkovnici pisaćeg stroja, kako bih istresao, dok još nešto ima u mislima, na papir, jer poslije će izbli-jediti, s vremenom. Nekoliko riječi sam prospo, ne ću nabrajati jer ih želim vidjeti samo u izdanju knjige. Slutim da sam na pra-vom putu, ali to je varka jer svako malo pa se može zaći na drugu stranu. Kao promašiti pticu u letu. Slušam iz druge sobe vijesti i tipkam, i čini se da ću popuniti tri-četiri stranice. Glavno je da se ne pogriješi, ma govorilo se koliko god prozaično. A baš na to sam naišao već na samom početku, no ne marim, kasnije ću to precrtati. Nisam jedan od onih koji ispišu u jednom dahu tekst, više se povodim za ponovnim pregledavanjem, jer sam još mlad. Makar znam da će kao takvo i čitatelji to uzeti u obzir, odnosno ne će je pročitati u jednom dahu, što je krivo.

Nekoliko me puta trzne noga, no ipak dolazim do jasnih reče-nica, što je valjda i moj domet. Da bih predahnuo, izlazim iz sobe i putem prema kupaonici zamijetim televiziju, no već drugog tre-nutka perem lice i gledam se u ogledalo. Nisam li suviše mlad, a da bih se uhvatio takve odrasle proze. Nagađam da jesam, ali nastavim dalje s radom. Nisam više dolazio do prekida, zadržao sam se pred pisaćim strojem, ispunivši pet stranica. To mi je vje-rojatno dosada bio najveći opseg riječi.

Neke moje kratke priče ispadaju glupave kad ih se poslije sje-tim pogledati. Kako naivno, napisati takvo što, zapitam se pro-čitavši ih. I odmah uočim poveznice s drugim piscima. Uzmem jednu knjigu i stadem je listati, ne bih li došao do dobrog dijela. Tamo se obično nadahnem, točno kod istih knjiga, koje govore onim jezikom, kojim sam se prije koristio. I da bi djelo nastalo,

78 OSVIT 1–4/2013.

potrebno je nešto više. Što, ni sam ne znam, pa mogu ovako samo nagađati. Tako se opet vraćam na misao koju sam već spome-nuo.

Ova moja razmišljanja možda vode u malo pogrješnom smje-ru. No nisam baš siguran da ni velikani ne griješe, da se ne ponav-ljaju u djelima i da ne odudaraju toliko jedan od drugoga. Sve to što nabrajam prožima se mojim mislima dok stvaram djelo. Stoga i nije čudo što ne ispada onakvo kakvim sam ga zamislio na rad-nom mjestu. A pridržavao sam se svega drugoga, nisam bio loše volje, nisam griješio ili čitao u međuvremenu. Sam čovjek nema stila ako u svim knjigama dolazi do istog učinka, da je pročitano, dobro.

Nema prepreka, nailazim na čistu stazu kojom koračam dostoj-nim koracima, tragajući za lovinom, za rečenicom koja bi sama po sebi mogla tvoriti svrhu, mogla biti smislena, i da takve budu redom. Ispisujući papir, dolazim do njegovog kraja, govorim si dok je televizija govorila o događajima u svijetu, ali ne vijesti-ma. Papire sam ispisao, i ponosno izlazim u kasnonoćnu šetnju, makar ispred nebodera. U dizalu pogledam jednom u ogledalo i pomislim kako ne starim. Biti premlad za to zvanje, ponavljam si krećući se, nije baš pogodna osobina. Možda da odgodim svoj jedini roman, dok ne sazrelim. Tim tempom sam šetkao kolni-kom, viđajući ljude kako žure nekamo, valjda se naći s nekim, ili dolaze s posla, ili su se izveli kao i ja.

Dobro je zapisati neku misao, no ne činim to, jer ne kanim zapisati baš sve što mi pada na pamet. I završavam ovaj dijalog sa sobom na vrijeme, prije nego mi i u mislima ne postane otrcano više tako govoriti. Možda se koristim prilično oskudnim rječni-kom, no vjerujem da je to zato što još nisam ispisao onoliku koli-činu stranica, koje bi popunile jedan poveliki roman. Pisaći stroj dobro je poslužio, te sam izrekao uglavnom ono što sam namje-ravao, ako to nisam i prevršio. Gasim pisaći jednim pokretom, a

79PROZA

drugim vadim papir iz njega i stanem ga čitati, nadajući se da će zvučati dobro.

Klasike sam pročitao, ostaje mi suvremenu prozu preskočiti zajedno s poezijom, što će potrajati. Znam baciti pogled na pisaći pa se zapitati što on radi na mom stolu, no čim mu se približim, privuče me k sebi i ne daje mi da pravo dišem dok se ne napišem. Izbjegavao sam i u svojoj ranoj poeziji rime, jer mi se to čini tako-đer onako otrcanim kao i zapisivati misli te još mnoštvo toga.

Misli su mi postale odnedavno usmjerene isključivo na knji-ževnost, točnije na beletristiku u suvremenom. Palim i gasim svjetla, kao da se radi baš o osvijetljenosti područja u kojem se nalazim, što mi usmjerava misli na bolji način. No ni u mraku, ni u suprotnom, ne osjećam više svoje prste, umorne od rada i misli, otežale i slijepe. Valjda sam u mraku koji mi ne stoji.

Pogledam kroz prozor i ugledam same nebodere. Ponekad po-želim da je drukčije. No tko da to mijenja.

81PJESNIŠTVOPJESNIŠTVO OSVIT

Mijo TOKIĆ

ZADARSKE MINIJATURE (1971. – 2011.)

(memoreske)

U povodu 40. obljetnice Hrvatskog proljeća

1 .Ovaj je grad zaistalijep

Sazdan od kamenada bude čudo

2 .Jesen jeJesen naših života tu je(skoro će već zimasniježi po kosi)mi se sjećamo proljeća

Hrvatskog

Lijepo je ponijela ta godina (71.)

sve cvaloraslo kao iz vodemisao o hrvatskoj slobodikroz okove

Odjednom sve jeu zemlju paloKo sjeme

slobode

3 .Mi iz sedamdesetihstupamo gradomstupamo životom

Vrijeme nas još nije dotuklo

82 OSVIT 1–4/2013.

Tuklo jetuklo

(i oštricomi muklo)

4 .Zadre gradegdje je moja dragaZadre gradegdje je moja mila

Odmilila

Ne jaduj draga(na merlima od Zadra grada)i moj je život pun pogrešnih koraka

5 .Jedna od Zadra u Zadru Marijaza me moli: Zdravo Marija

Zato me Bog čuva(Vidi Onda sam na sebe posve zaboravio)

6 .Večer jenad Murajem zvijezde

S balkona gledam na UgljanO Bože, u kakvom raju Ugljan spava

7 .Nad gradom gori noćnebeska svjetla goremore se srebrniljeskaBrodovi bacaju zadnja svjetlana gradMore ih čuvai neboi ruke svetog Nike

8 .U ovaj grad pristaju brodovi(Tisuću je gradovau koje nikad ne će pristati brodniti zatrubiti)Kad uplove neki brodovi u ovaj gradto kao da gradovi ploveKakvo je tek čudo ovaj gradkao na dlanu Božje rukepoložen u moreplovi

Kamena lađa

Sazdana od kamena da bude čudo

83PJESNIŠTVO

9 .Mora da su molitvapatnja i suzeu temeljima ovog grada(Ta otkudtolika ljepota)

Zar mogu(bez Božje pomoćii zaštite)poslije tolikih strahotabiti čvrsti i trajniBedemi ovoga grada

1 0 .Zvonicipoklisari ovoga gradamolitve od kamenanebu dignute ruke

Zvonanaši glasovi sliveni u broncunaše himne Boguslivene u bronci

1 1 .Ovim sam pločnicimaprošao tisuću putai tisuće tisuća tisuću putaovuda je prošlo,ničijih stopa nema

Sve nas je pobijedilo vrijemeod svih moćnije je vrijeme(sve je od nas moćnijei nebo i kamen...)

Nekima su spomenik podignuliu zid pribili pločuu ploču utisnuli imei znamenNetko ipak pamtii mi smo, kad već ništa drugo, upisani u dlanNjegove ruke

1 2 .Sazdan od kamenada bude čudoovaj je gradzaista lijep

Igor ŠIPIĆ

TIŠINA LIMBA...koji su napustili svoju zemlju Hercegovinu.

(I. Š.)

Diva (Premda je predložak za pjesmu San je bio stvaran)

U planini samNoć je zvjezdanaModrooštar kamenjarStojim pod visokom stijenomPlazećî jezik od kamenaPoput stijega vijoriSpušta se tluDok ne prijeđe u liticuOtisak gotičkih vrataVeliku rodnicuHistarsku crvenicu

UlazimKuća od kamenaPraznaSred četiri zidaPoljski krevet Na njemu šutljiva

ZatajnaLijepaBlago svinutihPripijenih koljenaZagledana u daljinuSjedi mlada žena

Zadignuta haljinaOtkriva jedrost bedara

Htjela je da prenoćimUbrzo smo nestali u vihoru Još i danas glagolji DivaVran iz groba kazujeUstaj GrabovčevaUstan rumenče

85PJESNIŠTVO

BunaUmro bih u tvom izvoruTako znam da nikad ne ću umrijetiBunoKćeri Hercegova

Znam moramo u nove kišeDa bismo uljepšali starostKoja nikad ne će doći

Moja vjereniceOmorikoLugaruMoj bršljaneČuvarice među vama

Laudare Benedicere PraedicareZašto ne za brata uzeti i sunce!

BobovacNešto od usuda starineNikad ne izmakne orlovu oku

Starije od granjaSvijanje je gnijezda

Moja zemljoKoja se hladiš pod vrućimSvjetlima pozorniceRasvijetljena što tuguješNad svojim grobomPrimi zanosne suputnike

Moj prsteneU tvrđi najtvrđi od svih krševaGraditelj i građeniI u sunce da pogledašZasuzit ćeš

Sirot je što nas kosiŽivot naš krasî

Ad Maiorem Dei GloriamTa nije poezija natjecanje!

86 OSVIT 1–4/2013.

KatarinaPravac je crn ideal čovjekaPravac može biti zemlja crnicaPravac može biti crna BogorodicaI crni gavez korijen za slomljenu noguPravac je i podjela kruha od crna brašnaMože biti i podjela kuće na dva dijelaSve je moguće kad se dijele braćaTad prolazi preko vrši planina

Pravac je crna ovcaKoju ne mogu izbosti osePravac je samonikli crni petakU vesla stiješnjen u rebra stjeranDa bi arca zaplovila med prokapaoSliku da bi snijela vijest od istokaPax et Bonum

Ono malo zemlje do noguOno teška puta ramskaBadem goršći od gorčineVreteno oko kojeg se okrećeSunce

Pravac ne može bez kružniceTangens je modar i mokar od moraNijedno carstvo ne počiva u miruKako kraljevstvo tvoje danasKosačoPlâvi

87PJESNIŠTVO

Kraljeva Sutjeska

IDa sam te volio kratkoI pijesak bi dovoljan bio za vječnostDa je bilo kratkoNe bi ticala bila okrenuta nebuDojke ne bi tako mirovaleMirisali gluhi behariDa nisi ležala na odjekuZvona bi samo kratko objavilaSmrt zvonaru

I IImaš brezikImaš srne na kojima odmaramImaš sve da vranac mirujeDržiš uzdeKresivom pališ vatreNeku čudnu daljinu u tome

Ležiš nagaA besmrtnost ne može govoritiMajka siA ne mogu sebe imati

Zašto ne bih ustao iz mrtvihI bio dio govora krljuštiZašto bismo posjekli borove Kad rijeka ima jantarne oči

I I INešto me navraća na tebeIma nešto u tom branjuU mršenju koseNešto suprotno nebuMiruje od sablasne ljepote

Bjelina tih trgovaŠirina tih ulicaKazuje miPriđiNe ostavljaj ništa suncuPriđi konjaničeNad točkom vrenjaU zelenoj traviPoloži cvijeće

I VPlodnost oraniceČini se velikom tajnomNečim ponajmanje čeličnimDalje od pahulje ne može se sićiNeuhvatljivosti puti

Nešto zarobljeno u sebiLjubomorno žutoTek treba stićiSukobiti se na ravniciSa štitom ili na štitu

88 OSVIT 1–4/2013.

Šatoru vratiti tijelo

Možda to u tebi galeb mirujeNa morskoj površiniMožda sunce tek treba da za oblak zađeDugo je još do obzoraMožda si upravo taj otokZa kojim nemaš izbora

Bose žene hodaju nad moremGole kralježnice stoje iza kišaDa sam kipar samo bih plakaoUlijevao moreU glinenost skulpture

VU tebi uvijek dijete nerođenoMojom domovinom bivaKao da raslala suze siDiljem svijetaPustošeno dodirimaNešto je plemeno rađaloNešto između mora i kamenaŠto ne razumijem bez kraja dana

Privid noćne košuljeMjesto je borbe za prevlast spolovaPrednost lončaniceDruga je velika tajna postanka

V IVenera je prešla preko Sunca(6. 6. 2012.)A ja bih te poveo rukom za rukuMeđu brjegove sortne plavine

Sad nitko ne će pomislitiKako i fotoizložbeMogu roditi nevino i krvavoSvatko će zaključitiRatovi suAko je nešto sječívo preživjeloPreživio je stari pjesnik

V I ITopiš se do mojih noguA ne mogu te pustiti glečerimaIzmeđu vode i vatreNeki drugi bogovi hoće tvoje tijelo

Ne ću te pustiti samuS dušom tanzanijskomTi si čisti zrakDrugog razloga nemamDa ti kažemKako dišem

Tvoje ime je GudrunTvoje su kose od islandskih travaOčekujem više od izgubljenih stvari

89PJESNIŠTVO

Kao da su baš zatoNa cijeni tuđe zemljeKao da smo uzalud noćili

Apsolutno sam na strani bogaBojim se ispranih ustaU kojima nema znakova

I XKoračamDa crven nar ne umreTijelom mrtve ljubavi KoračamDa bih osnažio roboveNa rubovima svijetaKoračamDa ne vidišKako postajem bitanKao suncokretRazgovijetanMudrosti približavanja

XŠto je to stekao pijesakŠto nisu sagorjele Rubensa očiŠto su to podnijele tamniceŠto nisu ranjivi sudnji oblici O kad bih te pitaoŠto bi rekla moja ljubičastaZar vrata HelespontaO zar nisu iste vode podvojena Nila

Kad bi te pitali je li to prošao stranacIl‘ je ruka horizonta dotakla vrućicu čelaŠto bi sve našla u plamenuŠto na koljenima mora sredozemna

O moja ljubičastaO samo da te ljubim

90 OSVIT 1–4/2013.

BlagajI

Moja draga je siječanjMoja draga sjedi kao kruškaMoja dragaOljuštena jabukaMoja dragaKoja se poigrava VelebitomMoja draga je rijekaMoja draga teče na MjesecuMoju dragu povezuju s moremMoju draguOd trskeMoju draguGolu granuKoja sva se bereMoju draguSezonu krušakaDragu mojuGodinu dudaMoje vino u vinu

Pod korom moja draga je ništaSamo moja draga u mislima

I IMoja dragaŽerava pod lugomMoja draga među rakijamaMoja draga nastajanjeForma moje drage

PovijušaDraga mojaLjekovita travaZima moga proljećaOvca svoga džemperaDragaCrni odbojnikKad dođe vrijeme pristajanjaDragaTrgovac mirodijamaKojeg je volio StendhalMoja dragaCrna sjemenkaU crvenoj lubeniciMoja draga i jaCrni ježinac na bijelu kamenuMoja dragaGola pod još goljim moremČovječja ribicaKao podmorska špilja u podneMoja dragaBodlja u petiJežur od soliKljučić ručne prtljageMoja dragaMorski puž u staklenciMoja dragaVinograd na južnoj straniDraga mojaŠto sad gura dječja kolica

91PJESNIŠTVO

I I IMoja draga slijeće kao sokoMoja dragaNi cesta ni putNiz list do stopalaDragaOd sitnih satiDo neobranih dreninaMoja dragaU staroj LibijiSvugdjeGdje još ima svjetla za čitanje

VVatra goriDa ne moraš ništa govoritiVečerasKad spaljujemo riječiDulje od knjigaGore samoArheološki muzeji na lomači

Utvrda se ne da ubitiTigar je preveden na sedam jezika

Murvinim vijencem ovjenčan

IKoja se ne prijeti DioklecijanomRužičasta na crnoj podloziZakon je velikih brojki

Neka nam je ‘proštenoŠto ulazimo prljavih cipela

Kleči se pred BagdadomIbrahim-paša svirao je violinuTigar je zanoćio u sedmom jezikuPrekomjernog granatiranja nije ni biloTijelo pod morem stanje je svijestiPoetike loma u lomu poetike

Mira od crvenih zemaljaNagrišpanih koljenaNažuljanih leđaIskrivljenihTužnihNezaraslihOtvorenih ptica

I IAtač je crtao rudnike ugljaAtač je naslikao naftna poljaI danje svjetlo rudno je bogatstvoKao i paparKao i barutSajam crnih sadnica

92 OSVIT 1–4/2013.

Kojeg je naslikao Atač1

Paviljon realizma2

Kojeg je o zid ovjesio crtač zidinaSvirač usne harmonikePodrijetla svijetaKojeg su vode otele izvorima NilaStvarnu alegoriju prekomorskih zemalja

Beračice memljivih datuljaCrne žene Timbuktua

Hoćemo li umrijeti od čekanjaHoćemo li ikada otići iz predgrađaNeobično je vidjeti rašeljku za sudbinuMurvinim vijencem ovjenčan

1 Izložba Prošlo je, eto, još jedno ljeto, Zlatka Kauzlarića Atača.2 Poziv na djela Gustavea Courbeta.3 Susan Cain.

Tišina limba

ITišina –Snaga introvertnih osobaU glasnomu svijetu3 –Kao ispraćaj LeibnizaSamohod osobna tajnikaTišina limba koja ne da miraSve je premjereno stotine putaDuboko u sebi nepoznatoLudo svjetlo neonaObično je sjeme

Hoće li se primiti za tloBijela točka na crnu platnu

To jeftino iz čega ću dobiti zubeHoćeš li roditi rodom urneLaka moja zemljoŠto vraćaš moja pismaU zamak pretvaraš jezik Bune

Zaustaviš li tokMrak će izbiti negdje drugdje

I IČešljom bih kroz livadeDa nije crnih kupinaDa nisi sklonija jedenjuMožda bih rijedio bršljane

93PJESNIŠTVO

Što god da je mislio CourbetMitološka usta kalkolitikaSamouke su prirode –Još za bezdanaStići do riječi

Kako drukčije opisati kružnicuTakav krug ne postoji

I I IDolaziš iz Kronova moraMožda te zato i drže krajem svijetaAli kako objasniti Doru MaarZa vađenja tople krviU sedam ujutroTakoKako govorišDok svi drugi spavaju

Nije moje da istražujem iranske pustinjeOdakle smo došliIsto je što i kamo idemo

Samo još gola zemljaPostavi sva pitanjaA ne odgovori ništa

I VIzmeđu rata i požudeBoja zgrušane krvi

Vječna je tkalja

Kada to kažem u metaforiMogu te branitiOd osjećaja krivnje u rukama

Imperijalizam je ušao u drvo mirtePrekrivajući čudes maginjeNema sitnica u vinuA možda ni velikih stvari nemaU mizernoj riječi

Kako godSpiskali smo jezikA svijet nismo uspjeli spasitiOd ludosti

Metafora je čovjekDuboko potresen čovjek

VAsfalt je crn od mukeBogatstvoOno pravo(Drevna andaluzijska lukaS pogledom na Magreb)Može se pokritiDlanom jedne ruke

Može li se pogriješitiKad iz obje ruke nudiš isti otrov

94 OSVIT 1–4/2013.

Mogu li pogriješiti?

Samo prašina lebdiOd ne imanja kamo –Čovjek padneU nemanju kudaDo prašine

Od trenutkaNe može se načiniti brisoleje

V I IU glavi mi otekle rijekeMostovi kojima nitko ne prelaziSamo moj odlazakŠto se nagnuo preko ogradeDa bude svijet

Pusti Grčku u srce

IMislio samSunce je beskućnikKad si zapadu okrenula bedraA zapravoGola si ležala do moje prirode (Krpene lutke ne trebaju odjeće)

Od promišljaja DalijaSad kad si u šaruNajrad’ bih rukomAli digneš li glavuPogledaš liTeza jeKako se uvijekTicasmo samo mišlju

I IKamena djevojkoLijepa si kao smrt prijateljaOno umiranje jezerskoBadem onaj pod košuljomNa liku Majke LactansOsjećaj bukovih šumaZavrnute nogavice kozjeg mlijekaKrovoviCrjepoviNiz koje kapljeStaro dobro željezo

Kao djetlićPjesnik iskljuca osjećajKroz drvo

95PJESNIŠTVO

Pusti Grčku u srceDa ti uništi srceBlagoslovi te ljudeŠto su stajali za svoju zemlju

I I IO ne u američku zemljuNe vi što otesteŠto predaste subratu zločinTežak poput malja siromaštvaBarem ne kažite ništa

Što će vam moje kostiNe stavljajte cvijeće čeljustimaNe ostavljajte cvijeća kostimaStaroj služinčadiI ne sparujte me ni s kimNi s čim višeŠto bezimenostPonovno okuplja u mora

Ne stavljajte cvijeće vremenu

Opraštam ti, poezijo!

Ne tuguj zbog ljudske gluposti i sebičnosti.To je barem svakomu jasnood prvog dana čovjeka sapiensa.Nemoj da te razdiru osjećaji nemoći.To je druga pogubnost za čovjeka erectusa.Valjda će Onogornji poslati nekog nepoznatog.To se zove sudbina!

Matej ŠKARICA

Hrvatska A. D. 2013.IstureniIzbačeni

OstavljeniZapostavljeniStradamo...

Na prvim linijamaU pozadiniOdsječeni

NeshvaćeniOdbačeniUgruvaniUmorni

Puni sjećanja ostajemo…i

…kao da tonemo, u tim svojim oklopima od ponosa i discipline,protiv bure i oluje

neljudske poplave i usađenog strahau očima ljudi što treperi mučnoznojno, bez daha i nimalo bučno

Mi stojimo, kao vječna stražaza Boga i Domovinu

Dom i suboraca koloneod Vukovara do Mostara i dalje u nebo

…Koliko ćemo još moći prijateljuOvako raštrkani, svatko za sebe

Na ulicama i po trgovima

97PJESNIŠTVO

U prolazima i na stanicamadok simbole domoljublja

U blatu nam gazes vrha crvene nakaze.

Dokle ovako?!

Maja TOMAS

Sunce

Tko mi je uzeosunce iz oka

i suzu stavioumjesto njega.

Jesen

Nar,nara.naranča,narančast,dan,mjesec,rujan.

Tebi, koji mijenjaš moj svijet

Ljubljeno,još nerođeno,željkovano,dugo očekivano,najdraže, mojemaleno.

Kakve li su samoboje oči tvoje,kakve li je samoboje duša tvoja.

Volim te unaprijed,na svaki način,bezuvjetno.Sa velikom strašćuiščekujem tvoje rođenje,ljubljeno moje.

99PJESNIŠTVO

Jednom, kada svi otiđete

Nemojte se bojatiza menejednom kada sviotiđete od mene,

jer duša je ovastara i ljubavipunai milosti puna.

Jednom, kada sviotiđete od mene,znati ću da steodraslii mene nadrasli.

Tad bit ću punina,punina vaše punine.

Moj Bože

Bez svega mogu, samo bez Tebe ne mogu.

Bez svega jesam samo bez Tebe nisam.

Svega ću se odreći samo Tebe

ne ću poreći!

100 OSVIT 1–4/2013.

Savez neraskidiv S. Mariji od Presvetoga Srca

Anki Petričević

Okovima zarobljena, u tamnici ljubavi, boli i praštanja, u savez neraskidiv – voljom svojom Ti izabra!

I osta neuveli cvijet...

Najdraža!

Znaš li da: Sunce jednako grije? da kiša jednako lije? da vjetar jednako vije?

Najdraža, Ti okove izabra!

Za neki bolji

za vječni Svijet!

Slavo Antin BAGO

Čovik (Antunu Lučiću)

Svetinja sam,I od samog sam sebe

mudriji, jači,viši i silniji,od sviju silasam silniji.

Gospodar samsvega i svačega,dijamantni ukrascijeloga planeta.

Sjajin više odsamoga Sunca,

treperin kozvizda sjajna,od koje sam

i posta.

Vičnost (Rajku Glibi)

Svaki tvoj vers,kristali se,i bljeska,

i uvireu vičnost.

102 OSVIT 1–4/2013.

Humačka ploča (fra Andriji Nikiću)

Ričitikameni svidok

iz povistii jezika rvackoga,

iziša pun virei života

naši predaka.Svidoci smo bili

i ovdi ostali.I tu ćemo bitdok je svita,i dok je vika.

Nema nikad višeprinudne selidbe

iz svoje izbe drage.Oživile su klice

Bajoslovne.Nema višefeniks tice,

koja živi 500 godinai koja se

sama spaljujete se podmlađena

rađa iz svoga pepela.Ona je vični simbol

besmrtnosti,kavo i ploča

sa našega Humca.

Još ni iz dalekaNe osića blizinu smrti,

A kad to ositi,u svome gnizdu

kamenonrodit će

novo tisućliće.

Zvizdana zrnca (Krešimiru Šegi)

Zvizdana zrnca,niz uže zvizdanoklize polagano

u košaru zvizdanu.Iz košare zvizdane uporno

prosiplješzrnca zvizdana i polagano urastaš

u svoju zvizdu, veliku.

103PJESNIŠTVO

Zvizda Danica (Marini Kljajo Radić)

Nije ona tek takopostala zvizda Danica među

ženan.Danica je kavo zvizda

sinonimza Veneru,

starorimsku božicuprolićnog bujanja,

božica ljubavii lipote.

Naša Marinaimade takoneki sličniosobina.

Budimo zahvalni (Ljupku Antunoviću)

Ne smimo nikako bit kratkovidniili slipi.

Moramo bitdo Boga zavalni

što nan dadetakvog umitnikai kipara i pisnika

ko što je naš dobriljupki Ljupko.

Lirske tice (Vesni Zovko)

Pohode me lirske tiče,daruju mi svoja krila

pa me mole:- Ajde i ti s nami,vini se u visine.

Odozgor se bolje vidiVidi se i najsitnije

prosovo zrnce,a tek ljudi,bili veliki

il mali.Mali ljudi,sitne duše,

dostojanstvoljucko ruše.Veliki ljudi,

ukrasniciroda ljuckog,kad se spuste

u dubine,svukud širesjajne dvore

i piruju,goste se.

Nazdravljajutrud i muku

časnik, žuljeviti ruku.

Jozefi na PRANJIĆ i Mara Cica ŠAKOTIĆ

U PARKU NOBELOVACA

Jozefi na:

Grad MostarBogatijiZa još jedan parkPark nobelovaca

Ivo Andrić, književnik,Blagi pogledZemlju milujeRado bi je rukom dodirnuo

Vladimir Prelog, kemičar,Svoj pogled pružaSve do rubaIstočne strane parka

OtkrićaPomažu ili odmažuČovjeku?

Nobelovcima seNe susreću pogledi u parkuRazjedinjenost naroda u BiHTu poruku osjećam

Drugi put se umireKad te nitkoImenom ne spominje

Naši nobelovciNe umiru drugi put

105PJESNIŠTVO

Mara:

S vječnošću nema nagodbeOna odabireTko drugi put ne umire

Loši se preko noćiOdluče za razaranjeA oni za stvaranjeBoljegTiho i strpljivo

Evo i u bronci suZagledaniSvaki na svojoj strani

U našu stvarnostI publiku tužnu.

Pola promatračaPola razaračaI nas dvije i naša pjesmaParku nobelovacaNa dar za Mostar

I nije mala stvarŠto se ovaj parkSvom gradu zeleni

(Tebi i meni).

Žaklina GLIBO

RIJEČI S VRHA VALA

DuhSa smetlišta riječiveličine planineproviri neki stih

kao mišiz rupice srca.I ja zaboravim

sav otpad svijetazureći

u bojažljivoprotrčavanje duha.

Naša tajnaTi znaš

a ja slutimgovoriš mi stihovima

tajnu pjesmuo nekim davnim snovima.

Ja znama ti slutiš

riječi stisnutih usanabezglasne sagove

otkane mislimaTi slutiš.Ja slutim.Ti znaš.Ja znam.

Mi!

Magično klupkoOsjećam nit koju pleteš pogledom.

Misao ispletenih nitiVraćam ti natrag

Linijom našega gledanja.Osjećaš li miris

koji je sa sobom ponio.Osjećaj

Pletivo magičnosanjani zagrljajklupko pogleda

drhtava želja dodiradok pletivo nas grije

ovijatoplina smanjuje liniju

pogleda.

107PJESNIŠTVO

MudrovanjeSmisao Pravog odabira

Postat ću, možda?

Ako zavaram smisao prolaznostiOsmjehujući se darovanom

krinkomBogu smisla uspjeha?

Ponosno ću stajatiJa-pragmatična nakaza

U društvu nadljudi.

A smisao pravoga smisla?

Kao more ljubavSmirena pučina

mirom zrači.

Odlutali stihoviutihnula glazbalovora i morakamena i vala.

I sve nijemo stojipotpunobez glasa

sluti neku snaguslamku svoga spasa.

Vrijeme nosi čežnjuprobuđenog jutraporuku od pjeneumivenog žala

i vraća se natragushićen je stihom

tek spjevane pjesmes vrha jednog vala.

Kao more ljubav!

LjubavPogled koji pokretpretvara u kip…

Nepomičan, nijem,Ali topao.

SusretNa kraju jedne uliceStoji jedno križanje,

Od njega vode još dvije ulice,Samo jednoga smjera.

Jednom ulicom koračam ja,Drugom ulicom svakoga dana

koračaš ti.Vjerojatnost našega susreta

Završava na njihovim krajevima,Gdje nema novoga križanja.

108 OSVIT 1–4/2013.

SamaTražila sam,

čekala nekog.Tražila,

odustajala,i ponovno započinjala.

I,na kraju,

na samom kraju,stvarnom kraju,

onom krajushvatila značenja

starih izrekada si uvijek sam.

Kraj.

SpoznajaJasnaPlitka

ProzirnaI

Sama.Bez dubine,

oklopima skrivene,prestrašene istine,prošetala je misao

u kaputusjela na klupuu sjeni bora

pokraj moragledajući na pučini

golusebe.

Razdvojeni moremSv. Roko u Pučišću

Svako na svom otokuudiše miris smolei pita stare borove

sanjaju li oni snove.

Što misle tajni svjedociKad im se ispod krošnje skriju

nevini mladi ljubavnicikradući prve poljupce

Ili, kad se u krošnju zagledajuTužni nevoljni šetači

Misleći na ljubavKoju nekada davno

I sami pod borovima krali(ili njima?)

Mirisali smolom ljubaviI o ovome što sada žive

Baš ništa nisu znali

Fabijan LOVRIĆ

Pjevam

Pjevam u ovom pismu o svemu što već ispjevano jeste,pjevam more i smokve, šume i zrele trešnje,

pjevam i mlijeko koje nam s usni kaplje,pjevam i rodnu kuću, sobu, moleraj što četiri zida sapne

u livadske uzorke cvijeća, pjevam očeve ruke,majčine igle za pletenje, tkalački stan dok lupa

raznobojne uzorke provučene kroz konce osnovei molim, molitvu molim da se ratovi nikada ne ponove.

Pjevam i molim tiho, otkako znam za sebe,one dječje igre, potoke i ptice

neka me ne ostave samog kad su me izdali ljudi,stvari imaju lice i o ukusima se sudi

na grub način koji vrijeđa, najmanji treptaj okaspreman je izdati, na zemlji nemam svjedoka,a nebo ne pita nitko, nitko ne sluša zvijezde

jer misli kako je jedna od njih,i zato pjevam, pišem pismo, slažem riječi u stih,

pa kad ne pjeva nitko, možda se sjete ptice.

110 OSVIT 1–4/2013.

Ptice ako se sjete, tko jezik cvrkutati znadepa da mi s kljuna čita poruke novog svijeta,

tko znade jezik livade, tko zna da cvijetu bojasluži kako bi prevarila bubu, namamila ju, i koja

svjesna nije gdje vrši volju Boga,pjevam, a ne znam više koja utjeha noći trebakada su kazaljke prevrnule novi dan u ponoć,pjevam zato što osjećam u pjesmi onu moć

koja svjetove čini ljepšim za neko sutra,pjevam jer uzor mi je slavuj, za let jastreb,

a kada dođe vrijeme, zaljubim se ko tetrijeb.

111MLADI PJESNICIMLADI PJESNICI OSVIT

Ante BANOVIĆ

Djevojka s totemom slona

sutra mi dolazi djevojka iz predgrađainosi slovoizmeđudiplome na mostuivatre ispod mostaa ja sam zbog toga biopresađen

zbog nedokazanogmrlja i ja smo uprljanidio svakodnevnice sutra mi dolazi djevojka iz predgrađaa ja ću na svaku njezinu riječprošetati tri puta oko nje

čuvam je od slonovagladne djeceimravi pčela spavamotkrivenim jorganomnoge su me udarale po glavijer mi sutra dolazi djevojka iz predgrađau ormaru gostačekam sutra mi dolazi djevojka iz predgrađai ja ću doći

112 OSVIT 1–4/2013.

Bili smo i nismo u onome vaktu

Poučan smisao o izvanrednostiProročka nerazumna mucanja u heksametruI snom odgovoru Zaboravismo aoristKnjiga to je bio proces Ponavljamo od praotacaKoji su umnije ponavljali DanasOd svoje smrti Dante ne sakuplja svoja djela ArhaizamU opancima došao na svečanost

Čovječe od stijene si niknuo i bit ćeš manji Zaboravih i da sam kružnikNesavršenoga krugaU fatamorganom polju izobilja Anice nešto ću te pitatiZauzdavaš li još trojkePod VranomUz i prema strminiBacaš li drva iz naramka u ogrjevIskreneš li lug pred jaruguPa na posaoSmetnem te čestoJer sam zadnji rođen

Šima MAJIĆ

Melankoliče u meni

Zakopala sam ravnodušnost u vrtu,iščašila zglobove Kafkinog lika u sebi,zamotala se u stare plahte,hibernirala u sevdah.

Postala sam skladište mrtvih minerala,Melankoliče rastućih očiju u meni,zrikavče bolesnog grla koje rađa krikenedovoljno rahitične za tvoj san.

Zadnjim naporom alveolatopiš mi ledena doba podsvijesti,raskoštavaš tektoniku samoće.

Postala sam skladište mrtvih minerala,isjeckaj vučje gene, Melankoliče, u meni,rastegni ih do neslućenih razmjera ludilakojim ću napraviti arkuza tvoja pokoljenja.

Dermatološka varka

Čežnja može biti idermatološkoTestiranje šutnje kućanskih aparatai sluha tvojih blago depresivnih prstiju.Možeš li me čuti kakouzgajam snoveo sjevernim životinjamapri sobnoj temperaturii zadnjim atomom čuđenja u svijetuodolijevam zdravlju očiju?

Mirana ROGIĆ

Šta te smiri rijeko moja?

Šta te smiri rijeko moja?Nereido,Kćeri Boga Nereja.Šta ti Ploče učiniše, Božanska vodo?Ili s jugom, neka si druga Neretva?

Znam te, plodonošo, od ZelengoreDo Ramskog kraja,Od Konjica do Mostara, plemkinjo vatrena.Međ´ borovinom i njenimŽivčanim korjenjima,Međ´ suhim brdima, spasonošo.

Znam te, modro oko, moje.Ne ćeš me slagat´,Kaži,Šta su ti radili, dolje,Tko te, ljepoto, razblaži?

To nisi ti Nereido.Ahilejskom ti tokuMočvara nikad, primirisat´Nije smjela!

A dolje si se izmirila s njome.Na jugu si Menelaj što dobrovoljnoPredaje HelenuA Paris ti ruši Jablaničke mostove!I galeb ti se ruga u niskom letu,Oko moje,Ščepati ga ne možeš.

Gledam te sa Carinskog, svjetlonošo,I divim se krvi tvojoj,Snazi tvojoj, ljutitoj.Borbi tvojoj, krševitoj!Kaži, luče, šta te smiri?

Svi smo ti daleko, znam.I Bosna Srebrena se iskoprcala,Negdje na sjeveru, znam,Nereido, najljepša moja, smirena.

To više nisi ti, božice.Plemkinjo, to je tvojJugoviti kraj.

115MLADI PJESNICI

Rogići to bijahu, bježahu

Jahaše; Jahaše. Penjuć´ se ljudine.Udaraše najjače, zemlja se cijepašePod nogama njihovim, žilavim.Rogići to bijahu, bježahu.

Krivdu napraviše, ne zaslužiše.Obraza svojih, ljutih, se postidiše.Beli, pravdu htjedohu,Rogove im nabiše i poslahu daleko.

Idite, kažu, vi grlati.Vi možete, kažu, i bez nas.Nađite svoje zemlje.S vama ja živjeti ne znam.

Otjerahu ih, nožem.Djevice, nesretne i tuđe, same ostadohuI kukaše za njima ovako:

„Ja te ostaviti ne znam, dragiNiti znadem kriti tuguŠto mi ideš i što uze nase´Krivdu koju skrivit ne znaš.I što nijesmo znali spojit

Nijesmo znali volit´...Dragi, il me ubij,Il se skloni prvi.Ja odavle sama maknut ne ću.“

Momčine, najdraže,Udariše naprijed.Znahu da će kamen naći,Bedeme velike nazidati.Voljeti žene svoje, Rogićke,Što lozu će im nastaviti.

Nosaše; nosaše. Žita vreće puneBojaše se jadni, mladi bijaše.Jablanove ugledaše, jugu se ponadaše.Ču im se galop.Na mjestu ih smaknuše.

Jahaše; jahaše. Majke im na groboveGusle čuše, ruke im se digošeSuze se prolijevahu; ahu; prolijevahu.Udaraše ritam, gusle nesretneŠto jedine znahu, kako to bijaše.

117DJEČJA KNJIŽEVNOSTDJEČJA KNJIŽEVNOST OSVIT

Malkica DUGEČ

Djeca i rode

Kažu da djeca vole rodeI svaki njihov prate letIz gnijezda milaU dalek svijet.

Premda ih mučeČežnja i tuga,Povratak njihovSa topla jugaČekaju, uče...A kad se rode vrate,Saviju gnijezda,Draga i mekaZa tamne noćiI vedre dane,Iz dječjeg oka

Kadikad kaneI suza neka.Tada zaželeDa rode nikadViše ne sele,Već za sve daneLedne i vruće,Bude bar jednaNa krovu njihove kuće.

Kažu da djeca vole rode,A kada neka od njih ode,Za suncem juga odleti,U snima oni ju nježno zovuI uvijek im je na pametiSamotno gnijezdo na krovu.

118 OSVIT 1–4/2013.

Dva prvašića

Dva dječaka željela su znatiMogu li se zvijezde prebrojati.Danko reče: „Dalekozor nama trebaPa ćemo po noći zvijezde skinut’ s neba.Tako ćemo doznati i objavit’ svimaKoliko ih ima.“Vedran će mu na to: „Treba nešto drugo.Brojanje bi potrajalo dugoI ne bi nas od sramote spasilo,Jer bi danje svjetlo sve zvijezde pogasilo.“Dosjeti se Danko i radostan reče:„Da nas ne bi bilo sramNi pred Bogom ni pred ljudima,Još ću ovu večerSve zvijezde na nebu,Kol’ko god ih ima,Prebrojati sam.“Vedran protuslovi:„Učitelja u pomoć pozovi!Ti sam ne ćeš znatiZvijezde prebrojati,Jer u školi, vrapci znaju to,Mi smo tek naučiliBrojati do sto!“

119DJEČJA KNJIŽEVNOST

Iz inata

Zašto se djevojčiceIgraju školePo dvorištimaI na cesti?Zašto sve voleSvojim prstićimaŠiriti vijestiPo internetuTe cijelom svijetuZavrtjeti glavuVarkama lažiA ne istinu pravuReći?Zašto djevojčice,Gdje god ih ima,Igraju školeI s odraslimaTražeći put ka srećiSamo u snima?Kada se zbrojePitanja ova,Sve u svemu,

Bez lažnog slova,Odgovor glasi:Zato što voleKroz igru školeDječacima rećiDa baš ni po čemuOd njih nisu bolji,Da na svakoj cestiDječake mogu srestiI po svojoj voljiS njima se igrati školePa čak i nogomet,Da vidi čitav svijet!

A iz inata,Ako ih snage ne izdajuI ako se ne će ozlijediti,Spremne su s njimaIgrati rata,Jer dobro znajuDa će one pobijediti!

120 OSVIT 1–4/2013.

Kakove pisanice želi Ančica

Neka svaka boja k’o suza čistaU mojoj ruci zablista.Nek’ radost bude pravaCrvena, bijela i boja plava.

A usred svake pisaniceU boji zlata nek’ grb HrvataRazvedri djece plačno lice.Tu nek i moje šarene boje

Uspravno stojeKao kravataOcu i bratu oko vrata.

I neka svaka pisanicaDvije strane ima istoga lica:Jedna nek’ bude za Boga, ljude,A druga, za samo želje moje,Crveno, bijele, plave boje!

Učiteljev šešir

Na livadi, sred zelene traveTumačio učitelj prirodne pojave.Spominjao kišu, snijeg, led i snagu plima...Ispričao djeci o čudima zima,Al’ se nije sjetioDa i vjetra u prirodi ima.Slušali ga đaci. Usvajali znanje.Jedan đak upita, ni više ni manjeNego samo ovo: „Recite nam sada,Da li vjetar u prirodi vlada,Je li bilo i hoće li bitiDa ljudima vjetar može nauditi?“

Učitelj mu kaza ozbiljno i strogo:„Ne, Bog te pomogo,To ne može biti,Jer su ljudi junačine pravePa im vjetar ne možeNi vlas skinut’ s glave.“Dječak hrabar, nije se zastidioPa mu odgovori:„Kako će Vam vlasi rasti s mirom,Kad sam jučer vidioKako ste trčali za – svojim šeširom?!“

Sonja JURIĆ

SUNCOKRET POGNUTE GLAVE

(povodom Svjetskog dana autizma, 2. travnja)

djeci s posebnim potrebama posvećeno

Još uvijek se sjećam vremena provedenog u vrtiću. Nije to bilo tako davno. Dok sam jednog jutra stajala kraj prozora, primijetila sam jednu ženu kako ulazi u vrtić. Za ruku je držala malenu dje-vojčicu. Bila je prekrasno obučena, imala je plavu pletenu kapicu na glavi i kaput iste, nježno plave, boje. Kosa joj je bila duga, svijetlo smeđa, spletena u dvije čvrste pletenice. Zvala se Maja i bila je nova djevojčica u vrtiću. Imala je četiri godine.

Ispočetka se djeca nisu igrala s njom, a ni ona nije pokazivala interes za nas. Sama bi sjedila na podu, udaljena od druge djece, i kao listala slikovnice. Nije razgovarala s nama pa čak ni s tetama u vrtiću. To je smetalo dječake te su je jednog jutra polili vodom. Iako je Maja bila sva mokra, nije plakala. Na njezinom licu se nije ništa primjećivalo. Sljedećeg dana dječaci su joj stavili jaje u šlapice koje je nosila samo u vrtiću. Kad ih je obula, smočile su joj se čarape i ona je, onako zbunjena, samo zurila u njih. Nije zaplakala, nije se ni naljutila. Sva djeca u vrtiću su se smijala, osim mene. Pokušala sam razgovarati s njom, nekako je utješiti, ali nije izustila niti jedne riječi. A kad ju je sljedećeg dana Teo fl omasterom našarao po licu, ustala sam i počela vikati na njega.

122 OSVIT 1–4/2013.

Čak sam ga i udarila; od te pljuske lice mu je postalo crveno. Od tada je Maja počela provoditi vrijeme sa mnom. Jednostavno bi mi se približila i činilo mi se da samo meni vjeruje. Zajedno smo crtale, a ja bih joj prepričavala slikovnice koje sam pročitala. Naj-više je voljela slušati priču o Bambiju i zečiću Lupku. Ne znam to objasniti, ali najljepše sam se osjećala u njezinoj blizini.

A onda je jednoga dana otputovala u Zagreb sa svojim rodite-ljima. Meni su rekli da više ne će dolaziti u vrtić. Nakon dvomje-sečnoga druženja jako mi je nedostajala. Mama mi je objasnila da Maja ima većih zdravstvenih poteškoća i da je zato otišla odavde. Također mi je objasnila da treba posebne liječnike koji će joj po-moći da olakša svoj svakodnevni život. Maja je imala simptome blagog autizma. Teško je mogla komunicirati s ljudima, premalo je govorila i nije napredovala u psihofi zičkom razvoju.

A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime. Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je Maja nacrtala. Na nje-mu su bila dva suncokreta, jedan okrenut prema suncu i prav kao svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba suncokreta je bio nacrtan osmijeh. Taj crtež još uvijek čuvam na krilu svoga ormara, tu mi je najbliži i moje oči često počivaju na njemu.

A Maja? Ona svake godine sa svojim roditeljima dođe u naš grad i ja ih uvijek nastojim posjetiti. Maju dovedem u našu kuću, pa u moju sobu i pokažem joj crtež sa suncokretima. Ona me sva-ki put jako zagrli. A meni se oči zasjaje od suza, suza radosnica jer imam posebnu prijateljicu koju čuvam na posebnom mjestu u svome srcu. Baš kao što crtež sa suncokretima čuvam na poseb-nome mjestu, na krilu svoga ormara.

123DJEČJA KNJIŽEVNOST

BILO KUDA BRZI SVUDA

Stanislavu se uvijek nekud žuri. Zato ga svi zovu Brzi. Često ga vidimo kako užurbano hoda ulicom, čita oglase, sjedi ispred kafi ća, domahuje ljudima, te obavlja raznorazne poslove. On po-znaje sve svoje susjede, mnoge sugrađane, ali i javne ličnosti. Prijatelj je Severini, Jeleni Rozgi, Sandri Bagarić, Gibonniju, Matiji Dediću i mnogim drugima. Viđamo ga na koncertima u prvom redu (ili čak na bini s izvođačima), susrećemo ga u kaza-lištu, ispred crkve, u trgovini, u restoranima… u Zadru, Zagrebu, Mostaru, Međugorju; gdje god se okreneš tu je Brzi.

Ove godine, u predbožićno vrijeme, kad je grad osvijetljen i okićen, pripremao se veliki koncert, a Brzi je trebao, odjeven u Djeda Božićnjaka, oduševiti i djecu i odrasle. Na velikom trgu u centru grada stajao je Brzi odjeven u crveno odijelo, opasan crnim kožnim remenom i zamaskiran bijelim brkovima i bradom. Oko njega su se skupljala djeca i odrasli prateći više njegovu „izved-bu“ nego koncert. U ruci je držao zvono a pored njega su bile saonice prepune upakiranih darova.

- Ohoho, sretan Božić, Merry Christmas – govorio je Brzi i pravio zanimljive gegove, zasmijavajući djecu i pjevajući Božić-ne pjesmice. A onda je jedan dječak doviknuo:

- Ljudi, pa to je Brzi zar ne vidite? Bilo kuda Brzi svuda!Naš Djed Božićnjak je na trenutak zastao, skinuo svoju crvenu

kapu koja mu sezala do polovine leđa i pažljivo je namjestio na dječakovu glavu. Zatim mu je nalijepio brkove i bradu i rekao: - Sad ćemo zajedno pjevati, a ti budi mali Djed Božićnjak.

Zabava se nastavila, dječak je okupio svoje prijatelje, poznani-ke i drugu djecu, te su svi veselo pjevali. A onda sam primijetila kako Brzi odlazi s trga. Dok su se djeca radovala, pjevala i vese-

124 OSVIT 1–4/2013.

lila se s odraslima, Brzi je žurio. Kud se odjednom zaputio? Na to pitanje ne znam odgovor. Ali znam da je dječak bio u pravu kad je viknuo: Bilo kuda Brzi svuda. Tko zna? Možda ga i vi djeco prepoznate na nekoj od vaših školskih priredbi.

ŽUTI KIŠOBRAN

Uvijek se nalazio u stalku kraj ulaznih vrata, zajedno s osta-lim kišobranima. Za vrijeme kišnih dana svatko bi uzimao svoj kišobran, te bi žuti ostajao sam samcat. Nadao se da će ga barem netko pronosati po gradu, da će vidjeti izloge trgovina, sresti nove kišobrane i biti koristan. Zato bi cijele godine bio strpljiv i s vese-ljem čekao jesenske, kišne dane.

Jednog jutra ispred ulaznih vrata je bilo jako živo:- Ja ću danas uzeti žuti kišobran – rekla je mama. - Moj je jučer

slomio vjetar!- Ne, ne, meni treba žuti kišobran jer žurim na posao – dodao

je tata. - Moj je ostao na poslu.- Ja sam svoj kišobran izgubila i ne želim pokisnuti do škole!

– rekla sam i izborila se za kišobran.Sve to je šutke promatrala baka. A kad sam krenula u školu

kratko je rekla:- Nije tako samo sa stvarima, tako je i s ljudima. Iako očekuju

da ih netko posjeti i pravi im društvo, najčešće su usamljeni.Dok sam koračala prema školi noseći žuti kišobran, razmi-

šljala sam o onome što je baka rekla. Razmišljala sam potom o svim svojim prijateljima i rodbini koju rijetko posjećujem. Mož-

125DJEČJA KNJIŽEVNOST

da očekuju moj poziv ili posjetu, pomislila sam i odlučila da tih Božićnih i novogodišnjih blagdana posjetim sve one koje rijetko viđam. Žuti kišobran je, na kraju krajeva, bio mnogo korisniji od svih ostalih zajedno.

KROZ KLJUČANICU

Ivo ima sedam godina. Jedino je dijete u roditelja pa mu rodi-telji poklanjaju svu ljubav i pozornost koja mu je potrebna. Radi toga je Ivo sretan i zadovoljan dječak koji voli svoje roditelje. Vrijeme provodi u šetnji s mamom, gleda crtiće s tatom, a često čita knjige i o svemu razgovara s roditeljima.

Ali zadnjih mjesec dana je jako usamljen. Otkada je dobio bra-ta sve se promijenilo: mama i tata više nemaju dovoljno vremena za njega, gosti donose poklone za bebu-njemu tek poneki gost uruči čokoladu (Ivo ionako ne voli čokolade). Mama i tata stal-no nešto rade s bratom: kupaju ga, hrane, presvlače, kuhaju mu čajeve... a brat, ma on stalno plače. I što više plače mama i tata se više trude oko njega. To jako vrijeđa Ivu i on to više ne može podnijeti. Često se zatvara u svoju sobu i sjedi iza vrata. Tu pone-kad i zaspi. Probudi se kad čuje plač malog brata i kad ga majka pozove na objed.

Jednog jutra je ušao u kupaonicu i zaključao vrata. Kad je htio izaći, ključ je jednostavno zapeo. Ivo je počeo plakati i dozivati tatu.

- Tata, pomozi mi! Ne mogu otključati vrata! Požuri tata! Bo-jim se!!

126 OSVIT 1–4/2013.

Tata je odmah došao ali mu nije mogao pomoći. Zato se brzo spremio i otišao potražiti majstora. Ivo je uplašen stajao u kupao-nici. A onda je začuo mamin glas:

- Tu je mama, ne boj se. Evo, gledam te kroz ključanicu. Iako te ne mogu dodirnuti blizu tebe sam. Hajde, sagni se… tako, vidiš li me?

- Vidim mama. Molim te budi tu dok tata ne dođe.- Naravno, evo sjedim pokraj vrata, sad ćemo ti i ja lijepo raz-

govarati.Ivo se smirio. Pričao je s mamom o svemu. Rekao joj koliko

je usamljen i kako mu nedostaju njihova druženja, također je pri-znao da je ljubomoran na brata. Bilo je zanimljivo baš to što je s mamom više pričao kroz ključanicu nego proteklih mjesec dana.

Uskoro je stigao tata s majstorom i brzo su otvorili vrata. Ivo je zagrlio mamu, pa tatu. Mama je shvatila koliko je Ivo bio za-postavljen. Otada se trudila da svaki dan podjednako vremena provede s oba svoja sina. A na to je pazio i tata.

127DRAMA DRAMA OSVIT

Alojz PAVLOVIĆ

BRANITELJSKI KRIKOVI

/drama/

Osobe

Serđo 37 godine Tomo 37 godina Marta 35 godina Ivana 16 godina Zrinka 15 godina Cvita 65 godina Blajo 45 godina Trojka (svjetina) dvojica po 25 godina, jedan 40 godina Policajci svi 37 godina, vođa 40 godine Novinarka 45 godina Lažni kamerman 30 godina Luca 36 godina Policijski inspektor 45 godina Psihologinja 30 godina Prosvjednik 40 godina

128 OSVIT 1–4/2013.

1. scena

Tomo sjedi u fotelji, čita novine. Zazvoni telefon.

TOMO: Halo? Izvolite?CVITA (čuje se uzbuđeni glas iz telefona): Tomo, ovdje Cvita,

Serđina gazdarica. Dolazi brže, Serđo je poludio, naoružao se svakojakim oružjem i planira se ubiti. Ženu i djecu istje-rao je na balkon. Dođi odmah, molim te, raznijet će mi kuću i sve nas pobiti!

TOMO: Zovite policiju.CVITA: Zvala sam. Bila su tri policajca.TOMO: I što je, gospođo Cvita, bilo dalje?CVITA: Policajci su s puno takta i obzira zamolili Serđu da se

smiri i preda oružje.TOMO: I kako je Serđo reagirao?CVITA: Iznenada je iz samokresa počeo pucati. Jednog je lakše

ranio. Povukli su se.TOMO: Policija više ništa ne pokušava?CVITA: Poslali su psihologinju. Serđo joj je pucao iznad glave,

pobjegla je. Sada s udaljenosti halabuče preko megafona.TOMO: Gospođo Cvita, dolazim.

Ulazi Tomina supruga Luca.

LUCA: Tomo, što ti se dogodilo? Blijed si kao vampir.TOMO (osorno): Baš si pogodila trenutak da me uspoređuješ s

vampirom.LUCA: Pa dobro, što je?TOMO (uzvrpoljen): Luce, kum Serđo prijeti da će izvršiti samo-

ubojstvo. A možda sruši i cijelu kuću pa će nastradati cijela obitelj i gazdarica Cvita.

129DRAMA

LUCA: To je za policiju, a ne za tebe.TOMO: Gospođa Cvita je bila pozvala policiju, ali kako je Serđo

i sam bio vojni specijalac nije mu bilo teško svladati ih.LUCA:(lomi ruke): Bože moj!TOMO: Idem vidjeti što se zbiva, mogu li ga odgovoriti od toga

užasnog čina.LUCA: Tomo, ne idi, ubit će te! Pomračio mu se um, jer pri zdra-

vome razumu ne bi nikada nasrnuo na svoje bivše kolege.TOMO: Luce, ne paničari. Napao je specijalce jer zna da ga oni

mogu razoružati.LUCA: A što tek onda ti možeš napraviti!?TOMO: Draga ženo, zar bismo mi mogli mirno živjeti, a da ništa

nismo poduzeli? Budi sigurna da Marta i njezina djeca od nas očekuju spas!

LUCA: Sve je to meni jasno, ali što ako svi izginemo? Zar nije bolje prepustiti to stručnim osobama, nego da se miješamo mi amateri, jer možemo proširiti tragediju?

TOMO: Sve je to istina, Luce, ali naša duboka ljubav za Serđu, njegovu ženu Martu i kćeri Ivanu i Zrinku može biti pre-sudna.

LUCA: Na žalost, u Serđi je nastupio nered, zbog čega se i sama njegova narav buni protiv njega i njegovih najbližih. Svje-sna sam da mi moramo biti nadomjestak tom njegovu de-fektu. Ali kako to učiniti, a da pri tome ne nastradamo, ne uništimo i našu obitelj?

TOMO: Luce, iz njega trebamo istrgnuti bol i izazvati mu pozi-tivne čežnje i želje.

LUCA: Tomo, idem ja do Serđe. Mislim da mi žene lakše uspo-stavljamo komunikaciju s takvim osobama.

TOMO: Tvoj dolazak bi rasplakao Martu i djecu, možda bi pale i u histeriju, a to bi kod Serđe povećalo rastresenost, pa bi se mogao olako primiti oružja.

130 OSVIT 1–4/2013.

Tomo puni samokres.

TOMO: Luce, kada ja napustim kuću, odi zajedno sa psom Bleki-jem k susjedu Pinu i Tini. I s njihova prozora dalekozorom promatraj što se događa.

LUCA: Ne želim biti pasivni promatrač! Želim biti od pomoći.TOMO: Dogovorimo se za komunikaciju.LUCA: Dobro!TOMO: Ako dignem desnu ruku, znači da se može nešto nepred-

viđeno dogoditi. Saznaj to, razgovaraj preko mobitela s gospođom Cvitom. Ako dva puta uzastopce dignem lijevu ruku, šalji mi u pomoć psa i četiri do pet mladića iz susjed-stva. Ako pak zajedno dignem lijevu i desnu ruku, znači da je stanje normalizirano.

Luca histerično zaplače.

TOMO: Ne plači, Luce, ne boj se.LUCA: Moj plač, moj jad i moj strah izviru iz moje duševne po-

nornice, koja nije baš čista i nevina. Reci mi, jesi li barem okvirno smislio o čemu ćeš razgovarat s njim?

TOMO: Nema tu mudrovanja, najprije ću lijepo s njim, zatim ću ga lagano izazivati i na kraju, ako treba, žestoko ću ga isprovocirat.

LUCA: Kad ga dovedeš u to šokantno stanje, bježi gospođi Cviti dok se ne smiri.

TOMO: Bez brige, kad ga pogodim u žicu, zaboravit će i taoce, ženu i djecu, i dotrčati do mene kao poslušno dijete.

LUCA: Bože, Tomo, u tom bunilu će sigurno pucati u tebe! Ubit će te!

TOMO: Ne boj se, draga, znam predobro Serđu, reakcije su mu predvidive.

131DRAMA

LUCA: Tomo, pobogu, ali on je sada u stanju kakvog ga ne po-znaješ!!! Poglavito što te tvoja dobrota zna odvesti u na-ivnost, pa počesto ne spoznaš kakvi su ljudi, čak ni svoje najbliže.

TOMO: Molim te, smiri se i strogo se drži onoga što smo se do-govorili.

Zagrle se. Poljube se. Tomo prijeđe par koraka, Luca naglo potrča za njim. Ponovno mu se, jecajući,

baci u zagrljaj.

LUCA (viče kroz plač): Tomo, bojim se da se više ne ćemo vidje-ti! Ili će te ubiti, ili me ti više...!

TOMO: Bit ću uvijek uz tebe! Ostarjet ćemo zajedno!

Tomo snužden odlazi. Ona ostaje jecajući.

Zatamnjenje.

2. scena

Serđo naoružan, ljut, stoji na balkonu, iza supruge Marte i kćeri Ivane i Zrinke. Oko kućne ograde tiska se svjetina. Stiže Tomo.

Kasnije se pojavljuje Blajo.

TOMO: Kume Serđo, nisam te mogao dobiti telefonskim putem pa sam došao do tebe za dogovor oko sutrašnjega ribolova na lignje.

SERĐO: Ne petljaj, Tomo, ne penji se k nama na kat, jer ću u tebe bez milosti ispalit sve metke iz strojnice.

132 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Isuse Bože, tek sada vidim da imaš cijeli arsenal oružja na sebi: strojnicu, dvije bombe, pištolj, nož…! Zar se spre-maš za vojnu vježbu?

SERĐO: Tomo, ne seri, odi kući dok ti nisam prosvirao glavu!!

Svjetina mu plješće.

TOMO: Serđo, molim te makni bar s balkona žensku čeljad, jer će se smrznuti i razboljeti, mjesec je prosinac.

Na to Serđo zazviždi i okreće leđa Tomi. Svjetina oduševljeno urla, odobrava njegov potez.

MARTA: Skrušeno te molim, Serđo, urazumi se.

Serđo se izdere na nju prijeteći joj nožem.

TOMO: Serđo, molim te povuci se u dnevni boravak, jer praviš cirkus od sebe i svoje obitelji.

Serđo mu samo pokazuje rukom da ode. Svjetina mu aplaudira.

TOMO: Poslušaj kako ti se svjetina smije, uživaju u tvojoj klaun-skoj predstavi.

SERĐO: Pobit ću ih sve!

Serđo ispaljuje hitac iznad glave svjetine. Oni uzvraćaju bacanjem boca, čaša… Provaljuju u Cvitino dvorište. Tomo brzo reagira, usmjerava na njih šmrk za polijevanje. Serđo

mirno promatra ovaj sukob, kao da se to njega ne tiče. Svjetina

133DRAMA

se povlači. Vraćaju se samo trojica. Jedan ima samokres, dok druga dvojica nose isukane noževe. Kreću prema Tomi.

TROJAC (glasno): Pucat ćemo i gađati te nožem ako nas počneš polijevati vodom.

Tomo se povlači prema ulaznim vratima Cvitine kuće. Svjetina oduševljeno urla. Marta kuka.

MARTA: Serđo, rastjeraj ih pucnjavom u zrak.

Serđo ne reagira. Blijedo bulji u njih.

MARTA: Molim vas, povucite se, ne napadajte Tomu.TROJAC: Šuti, jer ćemo i u tebe odapeti hitac ili nož.

Iznenada u dvorište gospođe Cvite velikom brzinom ulijeće kamionet prema Tominim napadačima. Oni odskaču ustranu. Iz automobila strjelovito izlijeće ljudeskara sa strojnicom u

rukama – Blajo, Tomin i Serđin prijatelj.

BLAJO: Svete mi nedilje, ukokat ću vas ki zečeve ako ne napu-štite avliju.

Blajo usmjerava strojnicu prema trojci izgrednika. Trkom izlijeću iz dvorišta. Blajo dolazi do Tome, pozdravlja ga, zatim

se obraća Serđi.

BLAJO: Pobro, esi li se nada menika? Prolazija san svojom au-tinom pokraj gazdaričine ti kuće i vidin da se događa dež-gracija. Šugavci napadaju muga prijatelja Tumu. Mrak mi pade na oči i uletin u avliju.

134 OSVIT 1–4/2013.

Serđo poskakuje kao oparen, dok Blajo govori.

SERĐO: Odi Blajo, ili ću pobit sve oko sebe.BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, koga ćeš ti ubit? Ovu žen-

sku nejač? Pa to su tvoja dičina, esi li ti pri sebi, pobro?SERĐO: Ti, Blajo, ušuti. Tko je tebe što pitao!BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, što te imam pitati, berlavče

edan. A što bi triba brez riči odšutiti na te tvoje manitosti. Ponašaš se ka razmažena špackina, oli ti gospođica.

SERĐO: Ma s kim ja gubim vrijeme. Zatucanim vlajom.BLAJO: Tume, ti si meni govorija da su nas neprijatelji dilili na

vlaje, bodule, građane i Arbanase samo da nas izdrobe, a sada to divani muj rođeni pobro.

TOMO: Smiri se Blajo. Serđo se zabunio, umjesto b rekao je v, pa je ispalo vlajo.

BLAJO: Dobro unda, Tume, virujen ti.SERĐO: Što si ti, Tomo, moj odvjetnik? Blajo nije samo običan

vlajo nego puri vlajo.BLAJO: Vrag odnio i meni babino veselje što sam te u ratu spasi-

ja. Što sam se kinio noseći te pet kilometara. Bolje da sam te ostavija da ti kucini tilesinu raskomadaju, a vrane i švrake muzak iskljucaju. Bolje bi ti bilo da si maginjat u nožurine ili ručerine ili da si jetikav na pluće nego što si pomanita.

SERĐO: Nisam ja poludio. Ti ne možeš razumjeti da je to pitanje časti.

BLAJO: Kakvo pitanje časti? A ka meni i Tumi nije, a? Di smo mi bili, prdonja edan? U ženskoj njavri, da proste ove žen-skinje. Mi nismo ratovali, je li? Ja bi triba šišnuti metke u svoju ženetinu, pa unda u sinove i ćeresine, elde?! I misliš da se tako postaje eroj, pobro!? Vrag te odnija manita, tako se postaje sprdnja i crni kukavac.

135DRAMA

SERĐO: Prdiš, Blajo, bez razloga prdiš i miješaš se gdje ti nije mjesto.

BLAJO: Jebem ti oblačić, ja prdim, a ti si uman. Velika te obla-dala pamet. Svit vidi ko prdi.

Ovo je rasrdilo Serđu, usmjerava oružje prema Blaji.

SERĐO: Ušuti, šimijo vlaška, ili ćeš i ti u vječna lovišta.

Marta zavrišti, a prkosni i ponosni Blajo se isprsi.

BLAJO: Pucaj, jeben ti oblačić, ajde, bit ću ti još i zavalan. Ber-lavče edan, rišit ćeš me briga koje nisu manje od tvoji. Tvoj otac, pokoj mu duši, poginija je kao talijanski vašist. Možda je on ubija mug strica. Ubili su ga kada je sirota ora svoje polje, kako bi priranio svoju vamiliju. Ponovi ti povist, je-ben ti oblačić, ubi mene, njegova sinovca.

TOMO (tihim glasom): Blajo, daj smiri se, prijatelju, vidiš li što je.

BLAJO: A što je, što je? Oli ti ne vidiš, Tume, što je. Un bi i oruž-je na mene poteza, jeben mu, da mu jeben oblačić.

TOMO: Blajo, saberi se, prijatelju, on je bolestan, ti nisi. Kako ti to nije jasno?

Blajo ga pitomo pogleda kao da je najednom shvatio Serđovo stanje.

BLAJO: Kumpati pobro Serđo. Dođi ti i neša Marta i dičina jednu veče kod meneka. Okrenut ćemo na ražnju gudle i napit se moje likovite žutice. Orzat ćemo naše vlaške pisme, a bome zapivat ćemo i koju tvoju arbanašku.

SERĐO: Lako za to, pobratime Blajo.

136 OSVIT 1–4/2013.

BLAJO: Muj pobro, ne razmišljaj puno, nego vajik nešto diveraj. Ne dangubi. Idi i na mure, u ribolov. Kiždrenje bez posla satire čovika. Bar bazaj. Je li tako Tume?

TOMO: Tako je, prijatelju Blajo.BLAJO: Zato, mulim te Bogom, pobro, poslušaj me, ne uzimaj

srcu šta divane nevirni ljezici da se mi nismo branili, nego bili zločinci. Ne pitaj se za koga poginuše naši eroji, naši suborci. Ne manitaj glavu zbog pljačkaša, lupežina i po-litički guzonja koji rasprodaju Rvacku. Ne duperaj razmi-šljati kako valši borci imaju sve, a mi crnog vraga. Jer, muj pobro, ako ti je to vajik u glavi, čovik lako pomanita.

SERĐO: Hvala, pobratime, shvatio si da ja nisam ubojica i samo-ubojica, već se časno izvlačim iz prljavštine koju si naveo.

BLAJO: Ti si, kume, mumčina i po, samo brte nepotribno sikiraš sebe i sve oko sebe.

Tišina.

BLAJO (tiho): Tume, muja ženetina Manda ili jedan muj klapac ostavit će kod Cvite likariju za pobru Serđu. Bude li je nata-šta pija, pobri Serđi oti će boleština ki rukon odnešena. Bit će leštar ki tić.

TOMO: Kakav je to lijek, prijatelju Blajo?BLAJO: U crnu bočetinu ulije se litra lozovače, unda u nju metne

se čelinjo saće i korijen od srčanika. Posli jedne šetamane doda se kvarat pelina i kil kamiličina cvita. Unda se boca izloži na suncu misec i po dana i posli tog lik se mure du-perati.

TOMO: Čini mi se dobro, prijane Blajo.BLAJO: To ti je ki Bog. Tume, nu, što te nema kod mene? Što mi

se više ne dinjaš?

137DRAMA

TOMO: Nije to u pitanju, prijatelju Blajo. Jednostavno nemam vremena.

BLAJO: Znan da puno radiš i da muzgaš vajik. Uspori zeru, brte, ne šalaj se, jer mureš pomunjesat ki pobro. Nabasaj dikoda do meneka.

TOMO: Nastojat ću.BLAJO: Pače, pobro Serđo, zaboravi ti reći da san ti ulovija lipa

zeca, u škrinji je, čeka samo tebe.SERĐO: Kojeg će mi vraga tvoj smrdljivi zec?BLAJO: Jadna ti majka, opet se disperaš. Tako se ne divani s

čovikom s kojim si pomiša krv kod bratimljenja. Bog ti bio na pomoći! Muran ići naraniti blago, a ne ovdi s ovim ku-kavcem laprdati.

TOMO: Prijatelju, opet si zaboravio u kakvom je stanju Serđo.

Tišina.BLAJO: Kumpatite svi na smetnji i nek vas Bog poživi.SVI NAZOČNI (osim Serđe): Bog te živio!

Zatamnjenje.

3. scena

Marta, Ivana i Zrinka kleče, sklopljenih ruku mole Serđu

MARTA: Molimo te, pusti nas da uđemo unutra, u sobu, pa tu od nas radi što hoćeš.

Serđo se izbulji u njih. Dašće kao pas. Trza ubrzano glavom. Tomi teku suze od jada. Kćeri jecaju, a Marta rezignirano diže

ruke u zrak.

138 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Prijatelju Serđo, smiri se. Svi te volimo.

Serđo se naglo strese, poslije čega se vrati u normalnije stanje.

TOMO: Prijatelju Serđo, teško je tvojima. Teško je i meni. Sigur-no je najteže tebi. Uvijek si bio najjači u teškim situacijama, molim te, budi i sada.

SERĐO: Tomo, zaveži, napravit ću ono što sam planirao.TOMO: Otkud ti pravo da se ubiješ?!SERĐO: Prestani!TOMO: Ne shvaćaš da život nije ono što ti on daje, nego ono što

se daje drugima.SERĐO: Glupost!TOMO: Serđo, spoznaj da smisao postojanja ovisi o tajnoj volji

nastaviti živjeti, a ne o mračnoj sili uništavanja.SERĐO: Mudracu, netko je u meni stvorio smrtni nagon.TOMO: Možeš ga nadvladati, živeći ne samo za sebe nego i za

druge.SERĐO: Zar ja nisam izlagao svoj život za druge ratujući više

od šest godina u hrvatskoj vojsci? Zar nisam bio više puta ranjavan? Zar nisam...?

TOMO: Ali, si stao na pola borbe. Trebamo biti na čelu duhovne reformacije.

SERĐO: Reformacija, kažeš!?TOMO: Da! Reformacija će hrvatskoj demokraciji vratiti pravi

sadržaj i plemeniti smisao i na taj ćemo način postupno iskorijeniti pokvarenost koja je postala načelo većine susta-va i vlasti u Hrvatskoj.

SERĐO: S kim ćeš to izvršiti? Svi su svoje djelovanje sveli samo za ostvarenje svojih fi nancijskih i materijalnih interesa.

TOMO: Promijenimo takvu političku klimu.

139DRAMA

SERĐO: Ne spominješ da su oni igrači globalnog totalitarizma, koji je visoko sofi sticiran. Zar ti ništa ne govori propast „Plive“, „Ine“, „Podravke“, „TLM-a“...?

TOMO: Slažem se, ti tirani su prešli iz vidljivog i otvorenog obli-ka djelovanja u nevidljivi, skriveni oblik.

SERĐO: Zato su nama ostale samo priče i utopijski planovi jer su oni svoje napravili, zacementirali su rezultate svoje iznutra provedene agresije na hrvatske građane.

TOMO: Slažem se, da su nas naši manipulatori i pohlepnici do kraja opljačkali i ponizili do samoga dna dostojanstva.

SERĐO: Zato je bolje časno umrijeti nego puzeći prihvaćati nji-hovu patvorenu pravdu. Ne želim da mi oni doziraju lagano umiranje, da me pretvore u roba njihovih ograničenja, da moju sigurnost pretvore u nepodnošljivu nesigurnost.

TOMO: Razumijem da te je nepravda toliko povrijedila da si pre-stao vjerovati u pravdu, da te je poniženje toliko ranilo da se čak više ne možeš podići niti do svoga dostojanstva.

SERĐO: Slomljen sam, pusti me na miru!TOMO: Čovjek je moćno biće, u svome duhu posjeduje Božju

iskru u kojoj se krije sva tajna mikrokozmosa i makrokoz-mosa.

SERĐO: Filozofi raš!TOMO: Ti Serđo više ne možeš funkcionirati kao jedinka za cje-

linu, jer ti je zatvoren interkozmički kanal.SERĐO: Popuješ!TOMO: Sjećaš li se kad nam se zapalio brod u Velikim jezerima

u sjevernoj Americi i kad nam zbog jakoga vjetra nisu mo-gli pomoći drugi brodovi ni helikopteri?

SERĐO: Sjećam!TOMO: Posada se skupila na pramcu broda jer je krmu zahvatio

požar. Bili smo očajni, očekivali smo eksploziju strojarni-ce. Iznenada, nas dvojica smo zapjevali psalam: „Gospodin

140 OSVIT 1–4/2013.

je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama ze-lenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svo-jega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš, na oči dušmanina mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodinovu ću domu prebivati kroz dane mnoge.“ Nakon što smo tada prestali pjevati i vjetar je prestao – helikopteri su nas pokupili, a brod je eksplodirao.

Kratka tišina.

SERĐO: I što to ja imam veze s tim?TOMO: Serđo, interkozmički kanal se može otvoriti ako vjeruješ

u njega. A tebi se zatvorio jer si počeo gledati život kroz prizmu bezizlaznosti.

SERĐO: Smrt će ga otvorit.TOMO: Serđo, ne smiješ to dopustiti. Pogotovo u to potonuće ne

smiješ gurnuti svoju ženu i djecu čiji je zdrav instinkt na strani Stvoriteljeva poslanja – čuvati, unapređivati i braniti život.

SERĐO: Braniti, braniti…! Dokle!TOMO: Bezdušnost je atentat na čovjeka, odatle proistječe svaki

grijeh. To se događa ako u ljudima ne prebiva Duh, tada će se nastaniti sablast. Živjeti život znači biti bogoduh.

SERĐO: Već sam ti rekao da upravo razni mangupi i hohštapleri upravljaju svijetom, a oni su bez bogaduha.

TOMO: Oni se mogu neutralizirati.SERĐO: Uzalud je tvoje umovanje, oni okreću sve na svoj mlin.

141DRAMA

TOMO: Djelomično se slažem s tobom. Međutim, oni dan ne za-počinju na krhotinama prethodnoga, kao što ti činiš.

SERĐO: Lako je to reći.TOMO: Možda! Ali, trebaš vratiti samopoštovanje i učvrstiti vo-

lju, kako bi opet mogao biti u ekipi životnog scenarija.SERĐO: Mogu li to ostvariti, ako mi je invaliditet iscrpio životnu

energiju?TOMO: S voljom je postupno možeš vratit.SERĐO: Nemam više ni hrabrosti ni snage ni mudrosti, a povrh

svega, invalid je uvijek invalid.TOMO: Imam osjećaj da se u tebe uvukao strah od drugih ljudi,

od ljubavi, od samoga sebe – u stvari, strah od življenja.SERĐO: Ma pusti me, Tomo, na miru!TOMO: Smiri se Serđo! Strah ti ne samo krade ili uništava zdravu

energiju nego ti onemogućava stvaranje nove, svježe.SERĐO: Opet zaboravljaš da su razni skorojevići, dok smo ja i

ti i većina hrvatskoga puka trošili svoju zdravu energiju za obranu Domovine, rabili svoju za povećanje osobne moći i privilegija.

TOMO: Zato smogni snage i idemo u demokratsku borbu protiv tih parazita!

SERĐO: Tomo, nemam više snage za to, kao što je više nema ni hrvatski narod. Mene invalida više nitko i ne treba! Sve me to i prisiljava na samoubojstvo, i to javno – pred TV kamerama.

TOMO: Serđo, pa nisi toliko jadan da ideš na javno samouboj-stvo? Nije ti dosta izvršiti taj užas pred svojima najbližim nego još i pred TV kamerama? Molim te, smiri se! Obrati se Bogu za pomoć.

SERĐO: Davno je On mene napustio.TOMO: Ne optužuj Boga! On te Serđo sigurno iskušava, i ako

odustaneš od nauma da se ubiješ bit ćeš blagoslovljen.

142 OSVIT 1–4/2013.

SERĐO: Ne pričaj bajke, zna se tko je dopustio da se moje tijelo unakazi i tko mi je u dušu ugnijezdio crva?

TOMO: Možeš ga očistit!SERĐO: Očistiti ga može samo zagađivač, a to je Bog, a on to

ne će.TOMO: Izlaz postoji.SERĐO: Postoji, a to je smrt. Ona mi može uništiti crva u duši i

moje nakazno tijelo.TOMO: Zašto se Serđo svodiš na mrtvaca?SERĐO: Poznato je da nikome nisam nanio štetu, a nisam kršio

ni temeljni zakon ljubavi. Zato idem čist u smrt.TOMO: Ali samoubojstvom, Serđo, uništavaš najsvetiji Božji dar

– život! Ti si upao u osobni pakao, a nemaš volju izaći iz njega. Moraš ponovno afi rmirati volju za življenjem.

SERĐO: Moja invalidnost i duševni nemir uz stresnu hrvatsku stvarnost pridonijela je da više ne mogu zdravo disati, i tu ne pomaže nikakva volja.

TOMO: Ti si s ljubavlju stvarao svoju obitelj i hrvatsku državu. Iskreno ljubiš druge ljude, ali ne ljubiš samoga sebe, a bez toga ne možeš vratiti dah svome životu.

SERĐO: Ponavljam, da živim na silu.TOMO: Čovjek se razlikuje od strojeva i drugih živih bića jer

može patiti, trpjeti i voljeti – patnjom i trpljenjem liječi svo-je nečistoće i zla.

SERĐO: Čovječe, bilo što da napravim, isto mi se piše, uvijek ću biti gubitnik, žrtva i očajnik.

TOMO: Ne prihvaćaš činjenicu da se to ne može otkloniti narav-nim ljudskim silama, već preko posrednika, Isusa Krista.

SERĐO: Tražim ga, a njega nigdje!TOMO: Zato jer si kapitulirao!SERĐO: Nisam se predao, nego sam postao žrtva kao mnogi dru-

gi.

143DRAMA

TOMO: Serđo, izigravaš žrtvu! A u stvari si kukavica koja diže ruku na sebe. Gori si od gliste koja nema kralježnicu, ali ima kakvo-takvo dostojanstvo, što ti nemaš.

SERĐO: Blejiš bez veze.TOMO: Ponašaš se, Serđo, poput ptice u krletci čija su vrataš-

ca otvorena i može izaći, ali ona i dalje tužno pjeva zbog uskraćene slobode, i dalje na mjestu širi krila, a nikako da izleti iz otvorene krletke.

SERĐO: Što misliš da bi ptica postala slobodna kad bi izletjela iz krletke!? To bi bila samo prividna kretnja, još prividnija sloboda.

TOMO: Ti si sam sebi privid.SERĐO: Sirovo mudrijašenje.TOMO: U redu, ali zašto želiš uništiti svoj život!?SERĐO: Za tebe je u svim slučajevima nepovrjediva svetost ljud-

skog života i za tebe je smrt nenormalna pojava?!TOMO: Nenormalna je smrt uzrokovana samoubojstvom ili uboj-

stvom, jer život nije naš voljni hod, naše htijenje... zato ga mi sami ne smijemo nasilno prekinuti.

Serđo drhti.

SERĐO: Gdje si bio, kada su me u ratu okruživali ljudi, koji nisu imali lica, ni duše, ni srca, koji su bezobzirno otkidali ko-madić po komadić moga bića, uništavajući i mene i sebe?!

TOMO: Bio sam s tobom.SERĐO: Jesu li tvoje oči bile zatvarane od ljudske krvi?! Je li

tebi ta krv tekla u usta, i jesi li je pio kao ja?! Je li tebi na glavu padao ljudski mozak? Jesi li ti vidio kako ljudska srca odskaču od zemlje, pokušavajući se spasiti od životinjskih usta?! Jesi li ti vidio kako na stotine suznih očiju, bez gla-ve, vire iz zemlje, posijane po njivama, močvarama...? Jesi li...?

144 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Sve sam to doživio, jer smo zajedno ratovali!

Serđo se znoji i duboko uzdiše. Smiruje se.

SERĐO: Moja je želja umrijeti, nemam li ja pravo to učinit?!TOMO: Život je Božji dar.SERĐO: Ako je moj život dar, po kojem je to onda kriteriju Bog

birao križ, kada je meni dodijelio ovakav?TOMO: Kada se Isus useli u ljudsko srce, svaki križ je podno-

šljiv.SERĐO: Laž, sama laž… Tko šljivi mene invalida, luđaka.TOMO: Kod samoubojica život se gasi, ne prelazi u vječni, duše

im lutaju međusvjetovima, ne žele ih ni mrtvi ni živi. Zato, Serđo, iz svoga života iskašlji bol.

SERĐO: I hoću! Ubit ću svoju djecu, ženu i sebe.MARTA (vrisnu): Neee! Ne ćeš ubiti moje leptirice! Od mene

radi što hoćeš, njih ti ni Bog ni ja ne ćemo dati!SERĐO: Prestani!MARTA: Bože, čuj moj glas, spriječi ubojstva moje djece, tvojih

bijelih jaganjaca. Bože, tebi trebaju nevine žrtve kako bi uz pomoć njihove nevinosti čistio svijet od zla, ali molim te, smiluj se, ne dopusti da moje još nejake kćeri u smrt zako-rače! Uzmi mene!

SERĐO: Zadavit ću te!MARTA: Bože, ako treba, neka dugotrajno bolujem od neizlje-

čive bolesti ili neka mi se raspadaju svi organi po redu ili neka mi se i dalje bolno isisavaju sile života ili me usmrti odmah...

SERĐO: Prestani, idiotkinjo!MARTA: Dragi gospodine Bože, ti si najbolji, najslavniji i naj-

moćniji, ali svoju djecu ne dam!

145DRAMA

Serđo povlači za kosu Martu. Zatim je udara šakama u leđa.Ona zajauče. Prestaje ju tući.

MARTA (nastavlja se obraćati Bogu – sklopljenih ruku i podi-gnutom glavom prema nebu): Ja ću se jadnica pretvoriti u neprobojnu paučinu kojom ću omotati svoja najdraža bića – jadne moje kćeri. SERĐO (viče): Dosta!

MARTA: Bože, želim, kada budu same u Svemiru, da ljepilo moje mreže bude čudotvorno, zaustavi nasrtaje noćnih stra-šila, ptičjih gripa što se šuljaju kroz tmine, pošasti što hara-ju u podne, metke što lete danju...

SERĐO(viče): Šuti!MARTA: Ja ću ih i mrtva primjećivati, jer će njihovo nebo biti is-

tkano bijelim ružama, a nastambe će im biti na vodi, od kri-stala. A one će biti odjevene u haljine od svjetla. Oblaci će im biti zaštita od nepozvanih, a vjetar vozilo za putovanje koje će i mene, iako raskomadanu i trulu, dovoziti i odvoziti do njih. Dozvoli mi, dragi Bože, da se to dogodi!

Serđo joj rukom zatvara usta. Ivana i Zrinka plaču.

Zatamnjenje.

4. scena

Marta, Ivana i Zrinka su u apatičnom stanju. Serđo postaje smireniji, a Tomo nervozniji. Kasnije dolazi TV ekipa.

SERĐO: Zašto kasne smeća iz TV-a, želim što prije okončat što smjeram?!

TOMO: Zbilja si nisko pao.

146 OSVIT 1–4/2013.

SERĐO: Čovjek je i stvoren da nisko padne.TOMO:Nadam se, da će iz TV ekipe imati razuma i ne će udovo-

ljiti toj tvojoj morbidnoj ideji.SERĐO: Oni sigurno dolaze, nitko drugi ne zna za moj i njihov

dogovor. Zašto, Tomo, dižeš desnu ruku? Kome daješ si-gnal? Ubit ću te!

Serđo usmjerava pušku prema Tomi.

MARTA: Ne pucaj, Serđo, u Tomu! Bježi, Tomo!

Marta mu gurne pušku, pritom zapne za nož.

IVANA: Tata, raskrvavio si mamu!!!SERĐO: Sama je zapela za nož.IVANA: Ako misliš da trebaš ubiti sebe i svoju obitelj, to učini,

ali nemaš pravo ubiti nedužne osobe!ZRINKA: Mama, evo ti moj pojas od haljine, zaveži da ne iskr-

variš.

Tomo bježi u stan gazdarice Cvite, u prizemlje.Tomo ostavlja mobitel na stoliću u hodniku.

TOMO(proviruje kroz prozor): Serđo, smiri se! Pomogni Marti oko rane.

SERĐO: Tomo, javiš li se ponovno, bacit ću bombu u prizemlje!CVITA: Tomo, makni se od prozora i ne izazivaj ga!TOMO: Dobro, gospođo Cvito.CVITA: Zvoni ti u hodniku mobitel, javi se.TOMO: Halo?GLAS IZ MOBITELA:Barba Tomo, ovdje Marko.TOMO: Slušam, Marko. Zašto se Luca nije javila?

147DRAMA

MARKO (čuje se glas iz mobitela): Gospođu Lucu i ostale poku-pila je policija i odvela na obradu.

TOMO: Što se dogodilo? Marko, a gdje su novinari?MARKO: Mi smo na cesti napravili prepreku s prikolicom. No-

vinari su zahtijevali da je maknemo. Nastalo je naguravanje koje se ubrzo pretvorilo u tučnjavu. Bili smo ih svladali, ali su na nas iznenada nasrnula petorica novinara iz reportaž-nih TV kola. Izrazito su dobri u borilačkim vještinama.

TOMO: Zašto vam pas nije pomogao?MARKO): Vašeg psa Blekija jednim udarcem su onesvijestili, a i

nas su poslagali kao snopove pšenice.TOMO: Tako znači!MARKO: Mene je jedan zahvatom bacio u kanal iz kojega se

sada javljam. Uskoro je došla policija i pokupila naše.SERĐO: Gdje si sada?MARKO (čuje se glas iz mobitela): U tijeku te gužve sam nepri-

mjetno dopuzao do reportažnih TV kola i probušio im dvije gume. Sada ih mijenjaju, nakon čega kreću prema Serđinu stanu.

TOMO: Dobro, Marko, ne diži se iz kanala dok ne odu.CVITA: Što su ti javili, Tomo?TOMO: Ništa dobro, gospođo Cvito. Uhićeni su. Svaki čas treba

doći TV ekipa. Jedina nam je šansa da će specijalci uspjeti doskočiti Serđi.

CVITA: Kako znaš da će i oni doći?TOMO: Marko mi je rekao da su ih olako svladali novinari iz

reportažnih kola, sigurno se radi o policajcima.

Cvita proviruje kroz prozor.

CVITA: Tomo, došla je televizija. Čvrsto vjerujmo u Boga da Serđo ne će napraviti gluposti.

148 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Nadajmo se, gospođo Cvito.

Dolaze ispod balkona novinarka i kamerman.

NOVINARKA: Dobar dan, gospodine Serđo. Prije nego se uklju-či kamera, molim vas da odustanete od planiranoga krvo-prolića.

SERĐO: Radite svoj posao, u drugo se ne uplećite.NOVINARKA: Dobro! Molim odgovorite, zašto samoubojstvo i

ubojstva niste izvršili bez prisutnosti novinara i TV kame-ra!

SERĐO: Ne činim to kao što vi mislite, zbog patološke želje da dođem na televizijske ekrane, makar kao i ubojica.

NOVINARKA: Oprostite, gospodine, nije mi jasno što hoćete!?SERĐO: Hoću da imam aureolu monstruma. Hoću da ovaj moj

čin bude i u literaturi zabilježen kao pomračenje ljudskoga u čovjeku.

NOVINARKA: Zar to nisu vaše prevelike žrtve? Dali ste u Do-movinskom ratu sve, a sada žrtvujete članove obitelji i sebe. Zašto to činite?

SERĐO (obraća se kamermanu): Baci taj pištolj, tvoru jedan!

Serđo puca prema kamermanu.

NOVINARKA: Ubili ste ga, gospodine Serđo!KAMERMAN: Nije me ubio, metak mi je okrznuo desnu ruku!

Ovaj pištolj nije napunjen bojevom municijom, nego plin-skim kapsulama, htio sam vas omamiti plinom.

SERĐO: Zar misliš, idiote, da ja nisam odmah primijetio da ti nisi profesionalni snimatelj? Zar ti, svrako od novinarke, misliš da si me namamila u klopku? Zar misliš da sam ti povjerovao?

149DRAMA

NOVINARKA: Zašto ne bi?SERĐO: Tebe je u prošlom komunističkom sustavu lansirala Par-

tija i tajna policija. Ti si za njih radila najprljavije stvari.NOVINARKA: Molim vas, smirite se.SERĐO: Sada isto radiš, samo za nove gospodare. Priznat ću ti,

više mi se oni gade, ti novi uljuđeni demokrati nego ti. Ko-riste vas, bivše udbaše, kosovce i slične žbire da nastavite i dalje raditi prljavštine.

NOVINARKA: To je vaše mišljenje na koje imate pravo, a što je istina...!?

SERĐO: Stare snage iz prošloga sustava i dalje vode i usmjera-vaju političku, gospodarsku i kulturnu klimu u ovoj državi. A moj me naivni borac protiv vjetrenjača, prijatelj Tomo, zove da idemo čistiti takve. Tomo, gdje si? Iziđi van!

TOMO: Evo me, prijatelju Serđo. Smiri se!

Tomo očima upozorava Serđu u smjeru reportažnih kola.

SERĐO: Tomo, razumijem tvoj mot. Hvala ti na upozorenju, ali zaboravljaš što sam radio prije umirovljenja pa mi nije teš-ko „nanjušiti“ nepozvane goste. Doći će i oni na red.

TOMO: Siguran sam da ti žele najbolje.SERĐO: Pustimo njih, vratimo se ovoj udbašici od novinarke i

njezinim ranijim partijskim mentorima.TOMO: Lijek su samo demokratske akcije protiv njih, a ne ispra-

zna pričanja i kukanja.SERĐO: Što ti to, Tomo, pričaš!? Oprosti, ti si budala! Slomili

su oni i tebi i meni i drugim poštenim ljudima, ne samo kralježnicu nego ponos i dostojanstvo.

TOMO: Kako Serđo mirno možeš gledati što se događa s mladi-ma, s radnicima i s umirovljenicima?

150 OSVIT 1–4/2013.

SERĐO: Ipak najdiskriminiraniji su umirovljenici. U usporedbi s njima mačji je kašalj rasna, ili nacionalna, ili spolna, ili vjerska diskriminacija.

TOMO: Ne samo to, nego su i fi zički nezaštićeni od samovolje države, vlastite djece...

SERĐO: Oni jadni zatrepere od straha kada ugledaju i vlastitu sjenu. Misle, sirotani, da i njoj smetaju.

TOMO: Neki dan sam sreo u Zagrebu našeg suborca Jeru. Tek kada sam mu udjeljivao par kovanica, prepoznao sam ga – djeca ga dovezu iz Dalmacije u ovaj grad da prosi.

SERĐO: Zar smo se za to borili?TOMO: Plačući izustio je: „Ne pitaj me ništa!“ Suze su potekle i

meni. Bilo joj je milo. Ipak, smogao je snage, otvorio se.SERĐO: Jadnik!TOMO: Požalio mi se, da su mu djeca prodala i grobnicu, gdje

mu počiva supruga.SERĐO: S druge strane, susrećemo podosta osoba koje su dobile

pristojne mirovine, a za koje nemaju pokriće, malo su radi-li; u najboljim su godinama, pa nije čudno da se bahate po kafi ćima, teretanama, ili pak luduju s ljubavnicama.

TOMO: Zato, Serđo, krenimo u teški boj bez oružja.SERĐO: Ma koji boj, nesretni Tomo. Ostavi me na miru.

Zatamnjenje.

5. scena

Serđo je uzrujan, žena i djeca slomljena. Tomo, novinarka i kamerman u iščekivanju su. Kasnije iz reportažnih kola izlaze

policajci. Izlazi iz kuće i Cvita. Vrt rese stabla smokve.

151DRAMA

SERĐO: Ubit ću ovu TV udbašku novinarku i ovoga prerušenog snimatelja.

Dolaze policajci.Izlazi iz kuće i gazdarica Cvita.

VOĐA POLICAJACA: Ne pucaj, Serđo! Petorica nas je, a i nao-kolo su snajperisti.

SERĐO: Opa! Izišle skrivene ovčice iz tora. Zar mislite da vas nisam shvatio da ste u reportažnim kolima?

VOĐA POLICAJACA: Polako Serđo!SERĐO: Ja ovu šugavu udbašicu i ovoga još neobučenog policaj-

ca snimatelja ne bih nikada ubio. Vi ste se zalijepili na taj lijepak, što nije baš profesionalno za specijalnu policiju.

VOĐA POLICAJACA: Ti kao bivši pripadnik najelitnije antite-rorističke policije u stvari si ispao površan i naivan. Izložio si nam se na dlan.

SERĐO: Misliš?VOĐA POLICAJACA: Kakav promašaj, Serđo! No, pustimo to,

ljudi smo, griješimo, nego, molimo te predaj se. Sam znaš koliko će nas boljeti i koliko ćemo patiti što smo bili pri-siljeni ubiti svoga bivšeg kolegu i svoga suborca iz Domo-vinskoga rata.

SERĐO: Znači, prijatelji, postao sam vam laka meta za odstrel!VOĐA POLICAJACA: Tako je!SERĐO: Ne će biti da je tako, dečki moji! Dođite bliže novinar-

ki.VOĐA POLICAJACA: Nema problema. Zapucaš li, vraćamo pa-

ljbu. Pazi, nas je pet!SERĐO: Pogledajte kako vam lete u zrak vaša tobožnja repor-

tažna kola. Ispred svojih vanjskih vrata, u šaht, stavio sam eksploziv koji ih je raznio, kako vidite.

152 OSVIT 1–4/2013.

Čuje se prasak automobila.

VOĐA POLICAJACA: Mi funkcioniramo, Serđo, i bez tog vozi-la. Ono nam ne umanjuje našu bojevnu moć.

SERĐO: Varate se, kolege! Tako su mislili i kolege kada su htjeli preko krova doći do mene. Eksplodirala je mina u dijelu potkrovlja, aktivirao sam je ranije, ranio ih. Da sam htio, mogao sam ih ubiti. Više ne ću biti milostiv.

VOĐA POLICAJACA: Serđo, otkud ti hrabrost da nam prijetiš?! Razumijemo da se utopljenik hvata za slamku. Ali, zabo-ravljaš tko smo.

SERĐO: Dobro, sada će vam eksplodirati mina ispod smokve. To je oružje raspoređeno ispod svake voćke, u tri crne jame, dužinom cijele ograde, ispod vas, gospodo, i drugdje po dvorištu i kući. Zaboravili ste uzeti detektor za mine, izgo-rio vam je u reportažnim kolima. Kakva vam je to profesi-onalnost?!

Eksplodira mina ispod smokve.

VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se ne povlačimo. Ionako netko treba razminirati ove puste mine što si ih postavio. Izginut ćemo svi, to je cijena našega posla.

TOMO: Ja se zovem Tomo, prijatelj sam Serđin.VOĐA POLICAJACA: Znamo, neizmjerno cijenimo vaš napor

da Serđu odgovorite od njegove namjere.TOMO: Nije mi jasan vaš stav.VOĐA POLICAJACA: Budite precizniji.TOMO: Vaš izričaj, da ste svi spremni izginuti i da je to cijena

vašeg posla, mi je sulud. Umjesto da svedete žrtve na mini-malan broj, vi ih proširujete.

153DRAMA

VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo, mi imamo zadatak spriječiti Serđu da ubije svoju ženu i djecu. Sve je drugo sporedno.

TOMO: Vi to tako hladno govorite kao da ćete gađati u drvenu metu, a ne u živa čovjeka, u čovjeka koji zbog više ranja-vanja slabo vidi, slabo čuje, probavni trakt mu umjetan i obolio je od PTSP-a.

PRVI POLICAJAC: Gospodine Tomo, Serđo je i moj prijatelj. Ja sam mu dužnik, spasio me u ratu, zato otkazujem posluš-nost da ga ubijem.

DRUGI POLICAJAC: I ja otkazujem takvu zapovijed jer ne mogu zaboraviti što smo više godina zajedno prošli kao najeksponiraniji borci za specijalne namjene.

VOĐA POLICAJACA: Ja sam vođa ove akcije i ovoga tima pa vama dvojici koji ste mi ostali privrženi, zapovijedam da ih razoružate i stavite im lisice na ruke.

PRVI I DRUGI POLICAJAC: Izvolite oružje, ali ne dopuštamo da nas vežete poput kriminalaca.

VOĐA POLICAJACA: Pokupite im oružje i umjesto mene držite na nišanu Serđu!

LOJALNI POLOCAJCI: U redu, šefe!VOĐA POLICAJACA (neposlušnim policajcima): Vi po Pravil-

niku, koji ste dragovoljno potpisali, za odbijanje poslušnosti možete čak biti i strijeljani. A također, po ovom Pravilniku, ja vam moram staviti lisice.

PRVI I DRUGI POLICAJAC: To ne možemo dopustiti! Predali smo oružje bez otpora i mirno ćemo se, bez lisica, predati pretpostavljenima.

VOĐA POLICAJACA: Na žalost, primijenit ću silu.PRVI I DRUGI POLICAJAC: Ne želimo ti stvarati neprilike.

Dobro, stavite nam lisice. Ali vas molimo da ne pucate u Serđu.

154 OSVIT 1–4/2013.

VOĐA POLICAJACA: Moramo! Jer se ne namjerava predati. A naša je dužnost spasiti nedužne članove obitelji.

SERĐO: Čekajte! Ja sam minirao i trafostanicu... Letjet će u zrak trećina grada, a zapalit će se polovica.

Vođa policajaca zove telefonski pretpostavljenoga. Čuje se razgovor.

VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je minirao trafostani-cu, izginut će dosta ljudi. Da prekinemo akciju?

GLAS IZ MOBITELA: Ne! Ne prekidajte! Otkrili smo da je to učinio i blokirat ćemo mu signal kada ga on uputi preko svoga daljinskog upravljača, pa ne će moći aktivirati mine u trafostanici.

VOĐA POLICAJACA: Možete li mu blokirati signal iz uprav-ljača i za aktiviranje eksplozivnih naprava koje su ovdje u dvorištu, oko ograde i u kući?

ŠEF: Nastojimo, ali još nismo uspjeli, jer su kratkog dometa i raštrkani.

Završavaju razgovor.

VOĐA POLICAJACA: Serđo, dosta mi je tvojih glupavih pri-jetnji.

SERĐO: Zar su za tebe to gluposti? To što će odletjeti pola grada u zrak?

VOĐA POLICAJACA: A tko će to, Serđo, učinit?SERĐO: Iskušavaš me!VOĐA POLICAJACA: Blefi raš, Serđo!SERĐO: Dobro, evo držim palac na dugmetu za aktiviranje bom-

bi u trafostanici. Dižem je u zrak!VOĐA POLICAJACA: Diži!

155DRAMA

MARTA: Nemoj, Serđo, za Boga miloga! Ne opterećuj dušu ne-vinim ljudima! Ubij djecu i mene, ostale pusti u Božjem miru!

VOĐA POLICAJACA: Dosta mi je natezanja s tobom, Serđo! Zadnji put te pozivam da se predaš. Dajem ti pet minuta na raspolaganje.

SERĐO: Dobro. Nisam takav zlotvor da pobijem toliko ljudi. Odustajem od dizanja trafostanice, ali ti se ne predajem.

VOĐA POLICAJACA: Serđo, ti i ne možeš aktivirati eksploziv u trafostanici jer su ti naši stručnjaci iz tehničke službe blo-kirali signal iz tvoga daljinskog upravljača.

SERĐO: Blef, samo blef.VOĐA POLICAJACA: Serđo, nas trojica te držimo na nišanu,

urazumi se. Predaj se! Ne prisiljavaj nas da te ubijemo...TOMO: Kako tako olako govorite o Serđinom ubojstvu!?VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo i ostali, dosta mi je va-

šeg moraliziranja! Poglavito sam kivan na pripadnike ovo-ga tima policije koji su odbili zapovijed. Užasno je kako ste sve okrenuli naopačke.

TOMO: Baš mi to nije bistro!?VOĐA POLICAJACA: Serđo postaje žrtva, a ne njegovi najbliži

i mi ostali. On je taj koji prijeti da će nekoga ubiti. A naša je osnovna zadaća da u takvim slučajevima zaštitimo osobe koje su izložene pogibelji. Pa i meni je Serđo prijatelj!

TOMO: Ali ne vidim razloga za Serđino ubojstvo, gospodine?VOĐA POLICAJACA: A jeste li se zapitali imaju li ove dje-

vojčice, njegove kćeri, srce, emocije, osjećaje!? Imaju li one pravo na život!? Tko izuzev Boga ima pravo da im ga oduzme!? Zbog tih sam razloga protiv Serđe, a ne zato jer mu nisam prijatelj ili ga ne shvaćam ili pak što nemam ra-zumijevanja za njega.

TOMO: Prekruti ste!

156 OSVIT 1–4/2013.

VOĐA POLICAJACA. Točno je, nemam razumijevanja za takve njegove poteze! Svi da ste se okupili oko ova dva bivša po-licajaca! I vi, baba Cvito!

CVITA: Pričekaj, sinko, dok iskopčam štednjak, kuham ručak.

Cvita ulazi u kuću. Tišina. Cvita izlazi iz kuće, viče s ulaza vođi policajaca...

CVITA: Evo nosim sok. Hoćeš li se i ti, sinko, napiti?VOĐA POLICAJACA: Ne, hvala, ne ću, baba Cvito!

Cvita dolazi iza leđa vođi policajaca.

CVITA: Baci oružje, sinko.VOĐA POLICAJACA: Baba Cvito, ovo nije igra, ovo nije fi lm.

Maknite mi se od leđa. I bacite taj pištolj, sami ćete sebe ubiti.

CVITA: Sinko, varaš se, bila sam ja dugogodišnja članica stre-ljačkoga kluba. I ne samo da znam upotrijebiti oružje nego znam i vrlo precizno gađati.

VOĐA POLICAJACA: U redu, baba Cvito, vjerujem vam. Ali koga štitite?! Zar i vi želite da ove dvije djevojčice i njihova majka budu ubijeni?

CVITA: Ne želim da itko bude ubijen.VOĐA POLICAJACA: Ali to ne ide. Serđo ne želi odustati. Zna-

či, bit će ubijen on ili ove tri žene. Trećega izbora nema. Je li vam to jasno?

CVITA: Bit će baš treći, u kojem ćete vi nastradati.VOĐA POLICAJACA: A što vi, baba Cvito, mislite da ćete vi

ostati na životu?! Još su uz mene dva policajca. Oni će ubiti Serđu i vas, a vi mene.

157DRAMA

SERĐO: Ne slušajte ga, gospođo Cvito, ja ću lako ubiti ta dva njegova policajca, a vi samo dovršite s njim.

Novinarka žurno dođe iza Cvitinih leđa.

NOVINARKA: Baci pištolj, stara, jer u suprotnom ću ti zariti ovaj nož sve do srca! Senilna starica je željna krvi...

CVITA: Bacila sam!NOVINARKA: Miči se, baba Cvito, prema ostalima!SERĐO: Vidi, vidi, udbašice novinarke... Ništa čudno – to je nju

njezina Udba dobro izvježbala kako ubiti nepodobnog. Mi-sliš li da si, udbašice, nešto postigla!? Sad ću ja aktivirati jedno po jedno polje miniranoga prostora oko kuće i unutar dvorišta i u samoj kući! Evo! Sad najprije leti dio oko vanj-ske ograde!

VOĐA POLICAJACA: Legnite!

Vođa policajaca maknuo se nastranu, razgovara mobitelom sa šefom.

VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je aktivirao mine oko ograde, sada će slijediti eksplozije i u prostoru gdje se mi nalazimo! Što mi je činiti?

ŠEFOV GLAS: Povucite se!VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se povlačimo i ostavljamo ti

sve na savjesti. Vi, gospođo novinarko, vratite se u uredniš-tvo, a vi, baba Cvito, povucite se u kuću. Gospodine Tomo, vi odlučite sami što vam je činiti. Doviđenja! Želim vam svima sreću, pogotovo vama, gospođo Marta, i vašim cu-ricama.

TOMO, CVITA I OSTALI (osim Serđe): Doviđenja!SERĐO: Tomo, zašto si ti ostao!? Zar misliš da to ne ću učinit?

158 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Pa otišla ti je TV ekipa, nitko ti tu strahotu ne će regi-strirati...

SERĐO: Varaš se! Ja sam predvidio da će ova udbašica novinarka s javne televizije izvesti ovaj cirkus. Zato sam se dogovorio s privatnom TV postajom i to samo s jednim novinarom.

TOMO: Naivno misliš da nitko drugi ne zna.SERĐO: Nitko drugi ne zna da će on to snimiti, tako da nitko

nema šanse utjecati na njega, a pogotovo ne policija. A ovom je novinaru san prikazati svoj prilog na većini TV postaja diljem svijeta. Poslao sam mu sada preko mobitela SMS da dođe za sat vremena.

TOMO: Krasnoga li priloga – samoubojstvo i ubojstvo!!!SERĐO: Dosta!TOMO: Serđo, izbaci iz sebe sebičnost. Uništi je. To je strašno

breme za tebe, ali i za sve one s kojima živiš i koji te su-sreću.

SERĐO: Prestani frazirati!TOMO: Oslobodi, Serđo, svoje pravo biće. Zavoli ga i drugi će

ga zavoljeti.SERĐO: Ne baljezgaj više!TOMO: Moraš vjerovati onima koji te vole i razumiju, jer ti jedi-

no oni mogu reći što je najbolje za tebe.SERĐO (viče, trese se): Ne želim te, Tomo, više čuti.TOMO: Serđo, prije nego odeš u smrt priopćit ću ti jednu tajnu.SERĐO: Reci, brzo!TOMO: Ja već dvije godine neprekidno održavam seksualni od-

nos s tvojom ženom Martom.SERĐO (planu): Dolazim k tebi, gnjido jedna!TOMO: Bit će mi drago.

Serđo se bijesan spušta s balkona, dolazi do Tome.

159DRAMA

SERĐO: Zašto lažeš, skote jedan, da si imao seksualni odnos s Martom!!?? Uvijek sam ti vjerovao bez pogovora. U tebe sam imao povjerenja kao u Boga! Stidi se! Za mene si iz-gorio kao prijatelj.

TOMO: Zašto si toliko uvjeren da lažem?SERĐO: Zato što je Marta već tri godine potpuno frigidna zbog

bolesti. Rodni organi su joj izvađeni, skoro je sva metasta-zirana. Uskoro će umrijeti.

TOMO: Oprosti! Zaista sam te lagao, jer više nisam imao ideja što poduzeti, jer se neumitno približavao trenutak dolaska TV snimatelja. Uhvatila me panika. Ne bi mi bilo žao odre-ći se cijeloga svog imetka i svih mojih umnih potencijala samo da te odgovorim od tvoga nauma!

SERĐO: Hvala ti, Tomo! Oprosti i ti meni!TOMO: Sve je u redu, Serđo. Razumijem da si očajan zbog skore

smrti najdražeg bića. Ni sam ne znam kako bih se ponio da se takvo što dogodi, ne daj Bože, mojoj voljenoj Luci!

SERĐO: Ne brzaj, saslušaj me!TOMO: Molim te, pokušaj smoći snage i odustani od suludog

nauma. Imaš dvije divne kćeri za koje se isplati ostati na životu. A suvišno je isticati kako je to užasan čin – okrva-viti ruke krvlju vlastitih kćeri. Iskreno, ne vjerujem, da si u stanju napraviti to.

SERĐO: Tomo, zaobilaziš misterij života, nije on baš potpuno otvorena knjiga, jer ima puno toga skrivenog.

TOMO: Zasigurno, eksplozivna kemija u našim mozgovima je nepredvidiva – izaziva nepredvidive akcije, čudna ponaša-nja...

SERĐO: Zbog takvih zbivanja misterij gospodari ljudima.TOMO: Prihvaćam da postoje misteriji nama nedokučivi. Ali

ubiti sebe i svoje najmilije, oprosti, ipak je nerazumno sva-kome čovjeku, svačijoj inteligenciji i svačijem srcu!

160 OSVIT 1–4/2013.

SERĐO: Bit ću konkretniji, otvorit ću ti sumorne ladice misterija moga srca...

TOMO: Sada mi je donekle jasno o kakvim misterijima želiš go-voriti. O misterijima čiji je vlasnik samo jedna osoba, ili supružnici, eventualno i djeca. Pogađam li?

SERĐO: Samo djelomično. Ne znaš da sam ja hladnokrvni ubo-jica.

TOMO: Za Boga miloga, mi smo bili u ratu, morali smo braniti svoje živote i naših najmilijih. Na žalost, u toj obrani možda i ubijali, jer bi u suprotnom mi bili ubijeni od druge strane.

SERĐO: Ne radi se o tomu. Ja sam ubojica svoga sina i teško sam ranio suprugu.

TOMO: Ne razumijem!SERĐO: Prisilo sam suprugu Martu da pobaci. Začeto je bilo

muško dijete, koje je po mome nalogu ubijeno.TOMO: Kada se to dogodilo?SERĐO: Dva-tri mjeseca poslije demobilizacije iz vojske.TOMO: To si napravio iz straha. Tebi tada nije bio još riješen

status, ženi ti je tvrtka propala – bila je bez primanja. Imali ste dvije curice, bili ste podstanari, a niste imali nikakvih primanja.

SERĐO: I zbog toga trebam postati ubojica!?TOMO: Sjećam se, tada ti je umrla majka. Niste imali ni za svije-

ću i ni za cvijeće, morali ste posuđivati.SERĐO: Zašto u tome strahu nisam ubio sebe, nego svoje dijete

i osakatio svoju ženu.

Serđo uperi pušku prema Tomi.

SERĐO (srdito viče): Ali, i ti ćeš biti na tom spisku.MARTA (panično viče): Neee...!

Tomo se povlači prema vratima gospođe Cvite.

161DRAMA

SERĐO (urla): Tomo, kreneš li gazdarici Cviti, ubit ću i nju, ako i ti Marta i djeca pokušate pobjeći s balkona, aktivirat ću bombe unutar kuće. Letjet ćemo svi u zrak.

Serđo repetira pušku.

MARTA (panično viče): Ne, ne...!

Tomo se zaustavio, znoji se, ukočio se od straha. Iznenada čuje se vika i odjek bubnjeva. Cestom se (uz dvorišna vrata gospođe

Cvite) kreću prosvjednici.

PROSVJEDNICI (grme od povika): Hrvati, ne glasujte za ulazak Hrvatske u Europsku uniju! Ulazak je izdaja...!

Serđo otrči do dvorišnih vrat, dovikuje prosvjednicima.

SERĐO: Idioti jedni, Europska unija je jedini spas za Hrvatsku.

Jedan prosvjednik se zaustavlja i srdito uzvraća.

PROSVJEDNIK: Reci mi, majmune, kako se mi možemo uklju-čiti u zvjerinjak koji se artikulira kao svjetski imperij moć-nih, a da ne budemo „progutani“?!

SERĐO: Tikvane, ne spominješ da su baš globalne asocijacije, primjerice, Austriji i Japanu omogućile modernizaciju i ra-zvoj.

PROSVJEDNIK: Zato su izgubile nacionalni identitet, naoružani klaune!?

SERĐO: Magarčino, baš ove zemlje su nacionalnu kulturu i na-cionalni identitet uspjeli ukomponirati i u svoj razvojni koncept, bez žrtvovanja svoga identiteta, a da pri tome nisu

162 OSVIT 1–4/2013.

naštetili prilagodbi koje nalažu globalne asocijacije. Zašto i mi to ne bi učinili?

Prosvjednik pljune Serđa i velikom brzinom dade se u trk. Serđo briše pljuvačku, zatim ispali hitac iz strojnice u pravcu

prosvjednika, koji je odmakao daleko. Serđo je izvan sebe, baca na pločnik (kraj dvorišnih ulaznih vrata) nož i samokres.

Ubrzanim koracima dolazi do Tome.

SERĐO (puca u zrak, viče): Ovi ušljivi antieuropejci, sa svojim suludostima uništit će Hrvatsku. Treba im se suprotstaviti.

Tomo, Marta, Ivana i Zrinka nijemo ga promatraju. Serđo pruža ruku Tomi. On ga u strahu promatra, ne reagira, još je u grču.

SERĐO (blago): Brate Tomo, sutra... idemo kod naših bivših su-boraca. Moramo im objasniti da Hrvatska kao mlada i mala zemlja, ako misli opstati, mora i žrtvovati nešto da izbori trajno siguran položaj u međunarodnom političkom i gos-podarskom poretku, potrebno joj je uključenje u Europsku Uniju.

Kratka tišina.

SERĐO: Evo ti oružje, molim te, uništi ga.

Serđo slaže oružje pokraj Tomine desne noge. Tomo plače, baca se u zagrljaj Serđu. Marta i kćeri se povlače u unutrašnjost

stana.

Zatamnjenje.

163DRAMA

6. scena

Ispod balkona Tomo i Serđo stoje jedan nasuprot drugome.

TOMO: Hvala, jedini prijatelju Serđo, što si odustao od samou-bojstva i uručio mi oružje. Ponosim se tobom. Dopusti da te poljubim.

SERĐO: Lakše, Tomo! Pričekaj! Oružje imaš. Možeš mi presu-diti, jer sam tvoje iskreno prijateljstvo popljuvao. Ja sam nemoralna gnjida koja bi se spasila da je ubiješ.

TOMO: Nije vrag da si bio udbaš, da si me izdavao?SERĐO: E, da je bar to bilo. Ovo je gore.TOMO: Gore!?SERĐO: Da! Gore!TOMO: Što ćeš?! Bog me je predodredio za lomove.SERĐO: Jesi li spreman da ti kažem?TOMO: Reci. Što mi drugo preostaje.SERĐO: Tomo, imao sam seksualni odnos s tvojom ženom Lu-

com.TOMO: Ma nemoj mi reći!?SERĐO: Jedanput sam to učinio.TOMO: Veliš jedan put!!! Koja je razlika?? Jednom, dvaput,

tri...? Ne znam što mi je teže! Što mi je to napravila žena ili moj najbolji prijatelj!!!

SERĐO: Tomo! Nemam opravdanja, ispao sam ništarija. Zar ti nisam mogao to prešutjeti? Najviše sam ti zbog toga i pre-dao oružje, da imaš više razloga kazniti me.

TOMO: Ne ću te spašavati! Ni za živu te glavu ne ću ubiti! Ti, samoubojico, nikada nisi imao ljudsko lice, ni budućnost! Ti si sav u turbulencijama svoga zakržljalog karaktera. Jake ličnosti bol uzdiže, a rahitične kao što si ti, vodi u samou-bojstvo.

164 OSVIT 1–4/2013.

SERĐO: Tomo, nema ni trunka opravdanja za napravljeno, ali ti, na žalost, moram reći da je to bio odabir tvoje Luce...

TOMO: Ma nemoj! Ona se sa samom sobom ševila?SERĐO: Tomo, čuj me! Ona to čini i s drugima. I to sa svima

samo jedanput.TOMO: Prestani mi pričati te grozote. Šuti...!SERĐO: Ubij me, Tomo! Zaslužio sam! Ali, Tomo, Luca je to

učinila i s onim tvojim glupavim i ružnim rođakom te s onim debelim šoferom s dna ulice. Hvalili su se, ali i išču-đavali zašto to Luca čini samo jedanput.

TOMO: Sada svoju prljavštinu prebacuješ i na druge. Ti si škor-pion koji pokušava pobjeći iz toga nečistog kruga.

SERĐO: Tomo, Luca bi to činila prilikom odlaska na tržnicu, dućan, učinila bi to u svom autu ili u njihovim garažama i stanovima.

TOMO: Prestani!SERĐO: Nikada više ne ponavlja seksualni odnos s ranijim par-

tnerima (svima to priopći poslije općenja) – uvijek traži nove.

TOMO: Što ćeš, ima više tipova nemoralnih žena. Ovo je, ne zato što se mene tiče, jedno od najogavnijih.

SERĐO: Luca spada u tip žena koje neprestano traže nakaradne veze s muškarcima, koji su ne samo fi zički daleko manje privlačni od supruga nego traže muškarce loših karaktera ili čak zlostavljače.

TOMO: Glupost! One su u svojoj biti lake žene, ništa drugo.SERĐO: Nije baš tako! Ako se pak takav muškarac transformira i

počne pokazivati ljubav i nježnost, takve žene ga ostavljaju i traži novu destruktivnu vezu.

TOMO: Prestani s nebulozama!SERĐO: Njihove velike frustracije iz djetinjstva i mladenaštva

učinile su ih nesposobnima za pravu intimnost. Uglavnom

165DRAMA

su odrasle u obiteljima kod kojih je bar jedan roditelj bio bezosjećajan, ili alkoholičar ili pak nasilnik.

TOMO: Plitko fi lozofi ranje! Reci da sam gubitnik.SERĐO: I ja sam se, Tomo, pitao tko sam, što sam, što ću, koga

volim, što tražim, kuda idem, za čime težim!TOMO: Jer si uplašen sam pred samim sobom, ne poznaješ ništa,

a najmanje sebe.SERĐO: Jedino osjećam da mi život tajanstveno migolji suprot-

nim tokom.TOMO: Naša nas kršćanska vjera ne čuva od boli. Poruka Evan-

đelja je da trpljenje ne smije biti nikakav gubitak. A poten-cijalne samoubojice kao što si ti, revoltirani ste zbog trplje-nja, ne prihvaćate da se jedino trpljenjem i patnjom može doći do preobrazbe.

SERĐO: Tomo, zašto bi ti trpio zbog moje i Lucine podlosti?TOMO: Podsjećam vas na Isusove riječi: „Mir s vama.“SERĐO: Teško ja i Luca možemo postići nutarnju smirenost.TOMO: Zato što bježite od teškoća i neugodnosti u životu. Ne

uklanjajte se životu, ostanite što više usred njega.SERĐO: Iako si ti, Tomo, snažnog duha, mislim, da ćeš i ti teško

postići duševni mir poslije moga i Lucina zlodjela.TOMO: Ja svoj odušak tražim u vjeri, u moralu i u etici. To mi

pomaže u odljepljivanju od životnih trauma.SERĐO: Težak je to put, Tomo!TOMO: Onaj tko voli, uvlači u sebe dio osobe koju voli. Ljubav

je najgrandiozniji pokušaj prirode da pojedinca izvede iz sebe i uvede ga u drugoga. Voljeti nekoga znači biti sretan, svjestan da ta sreća dolazi od nekoga.

SERĐO: Međutim, ljubav je ponekad i patnja teška poput umi-ranja. Jer prava ljubav mjeri i osjeća samu sebe i to prema stupnju patnje i boli za koju je sposobna.

166 OSVIT 1–4/2013.

TOMO: Istina je! Ona tada postaje bol do srži, gasi sve melodije ljubavne glazbe i njezina opojna plesa – postaje nedoseživo veličanstvo ljepote ili zamamna ljepota nedoseživog veli-čanstva.

SERĐO: Brate Tomo, govoriš uopćeno. Reci, možeš li još voljeti Lucu nakon svega!?

TOMO: Volim Lucu kao što se može voljeti u očaju. Ona je crv u duši koji je isisao sve vrijedno i moralno iz te ljubavi.

SERĐO: Znači li to da ćeš bit očajan zbog Lucinih nemoralnih fl ertova, ali ćeš joj to oprostiti i voljeti je i kao takvu???

TOMO: Ne! Rastat ću se! Nemam ja Božju snagu stalnoga opra-štanja, iako ga ljudi svakodnevno psuju, ponižavaju, izru-guju, lažu...

SERĐO: Lako ti ne će biti!?TOMO: Bol zbog Lucine izdaje buktat će u meni, ali ne ću dopu-

stiti da to prijeđe u patnju. Pametni ljudi i najveće tragedije koriste kao priliku za učenje i ne rabe je kao alibi za odusta-janje od života. Tada i bol može postat čudesna kao radost.

SERĐO: Tomo, umorni smo, idemo se odmorit! Ispričavam ti se još jednom što sam ti nanio bol. I što ti dajem obveze oko uništenja moga oružja.

TOMO: To mi je zanimanje. Idem ga odmah uništiti.SERĐO: Odimo ovih dana u lov na lignje!?TOMO: U redu! Doviđenja!

Zatamnjenje.

7. scena

U policijskoj postaji sjedi Luca s jedne strane stolića, a policijski inspektor s druge strane. Kasnije dolazi psihologinja.

167DRAMA

POLICIJSKI INSPEKTOR: Gospođo Luce, policijska obrada je završena, možete ići kući. Prije toga molim da odete do naše psihologinje.

LUCA: Ne da mi se ići k njoj.POLICIJSKI INSPEKTOR: Molim vas, odite do nje, susjedni

ured do mene.LUCA: Oprostite, nemate se pravo iživljavati na meni.POLICIJSKI INSPEKTOR: Ona će vam priopćit tužnu vijest.LUCA: Recite je vi. Bože, sigurno se Serđo ubio! Je li ubio ženu

i djecu?POLICIJSKI INSPEKTOR: Nije ih ubio! Nije ubio ni sebe!LUCA: Ubio je Cvitu!?POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne! Ubio se vaš muž.LUCA: Lažove jedan! Moj Tomo se nije ubio. On nema razloga

za to.POLICIJSKI INSPEKTOR: Smirite se, gospođo. Evo, popijte se-

dativ za umirenje.LUCA: Makni se, smeće policijsko, ne ću to popit! Moj voljeni

Tomo nikako se nije mogao ubiti. Ili ga je ubio onaj psiho-pat od Serđe!?

POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne, nije ga on ubio. Ubio se sam.LUCA: Tvore smrdljivi, što mi to činiš!?

Ulazi psihologinja.

PSIHOLOGINJA: Gospođo, ja sam psihologinja, čula sam viku pa sam došla. Molim vas, smirite se, popijte tabletu za smi-renje.

LUCA: Molim vas, recite da Tomo, moj život, moje sve, nije izvršio samoubojstvo!!!

PSIHOLOGINJA: Suosjećam s vama. Primite moju sućut. Ubio se.

168 OSVIT 1–4/2013.

POLICIJSKI INSPEKTOR: Drži je da ne udari glavom o stol, pada u nesvijest!

PSIHOLOGINJA: Gospođo, gospođo! Je l’ vam bolje? Bili ste u nesvijesti. Popijte ovu tabletu, bit će vam lakše.

LUCA: Što se to dogodilo s mojim Tomom?POLICIJSKI INSPEKTOR: Vozio je Serđino oružje da ga na po-

ligonu uništi.LUCA: I zbog nesmotrenosti, to je ubilo moju dušu od Tome!

Bez njega ne mogu živjeti. Ubit ću se i ja!PSIHOLOGINJA: Gospođo, odvest ćemo vas u bolnicu da se

smirite.LUCA: Nema potrebe. Molim vas, nastavite dalje...POLICIJSKI INSPEKTOR: Očevidci kažu da je vozio sporo, s

otvorenim prozorima.LUCA: Najdraži moj Tomo! Uvijek je bio smiren, takav je bio i

u vožnji. Zašto je vozio s otvorenim prozorima po ovakvoj hladnoći?

POLICIJSKI INSPEKTOR: Vele da je vikao: „Luce, zašto si me izdala!!?? Zašto si me varala! Ne ćeš imati mira, Bog će te kazniti zbog mene!“

LUCA: Joj! Jadna ja, što mu učini! Dragi Tomo, nisi otkrio da se drogiram, počela sam kada si otišao u rat!

KRAJ

169OGLEDI I PROSUDBEKNJIŽEVNO-ZNANSTVENOPODRUČJE OSVIT

Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆIzvorni znanstveni radUDK: 81’25:821.163.42-84(045) 81’25:821.111-84(045)

POSLOVICE U HRVATSKOM I ENGLESKOM JEZIKU

Sažetak:

Povijest nam potvrđuje kako su jezici od davnina u raznim okol-nostima dolazili u dodire te na taj način utjecali jedan na drugi. U sadašnjem vremenu miješanje različitih kultura i opće globali-zacije, neminovan je međusobni utjecaj jezika. Danas ne postoji jezik koji bio bi lišen stranih utjecaja. Naravno, ti utjecaji su vid-ljivi što su jezici bili duže vrijeme u neposrednom dodiru. Tako od tuđica nije pošteđen ni hrvatski jezik. Uz obilje riječi stranog podrijetla, više nemamo osjećaj pripadaju li nam te riječi i postoji li mogućnost njihove zamjene. Hrvatski jezik je kroz svoju povi-jest najviše dolazio u doticaj s latinskim, talijanskim, njemačkim, turskim i mađarskim jezikom. U zadnje vrijeme najviše se mogu osjetiti prizvuci anglizama, stoga je na temelju anglizama nastao i ovaj rad. Poslovice koje su izgovarane kroz stoljeća prevedene su na engleski jezik. Sada, kako one zvuče na engleskom jeziku i jesu li onako izvorne kao na hrvatskom, mi to ne možemo osjetiti. Poslovično blago u nama je utkano, jednostavno koliko god bili daleko od njega, naša krv ga pamti.

Ključne riječi: hrvatski jezik, engleski jezik, turcizmi, poslovice.

170 OSVIT 1–4/2013.

Summary

Languages from ancient times come in contact under different circumstances and infl uenced each other. Which is identifi ed by history. Nowadays, the mutual infl uence of the languages is unawoidable were different cultures are combined and there is general globality. Today there is no any language lacking fo-reign infl uences hower the infl uences are even more noticeable if the languages have been infl uenced by each other for a long time, therefore the Croation language is full of loon-words. We dont even know; we are not sure if these words are ours or whet-her we can replace them. All through the history, the Croatian language has been mostly infl uenced by Latin, Italian, German, Turkish and Hunagrian language. Recently, the accompanying sound of anglicisim has been spread out into Croatian, therefore this work is developed. Proverbs wich are pronounced trough centuries are translated into English. But we cannot feel if they are the some in English as they are in Croatian. Proverbial tre-asure is inside us; whether we would have been taken too far; blood ties are strong.

Key words: Croatian langugage, English language, Turkish lo-anwords, proverbs

Uvod

Nakon što je posloženo sve, otkrivena je fantastična građa. Ući u poslovični svijet bilo je lako, ali otkriti što on sve sa sobom nosi, nije bilo jednostavno. Ovaj rad mogao bi se nazvati jednim kratkim izletom kroza jezik i književnost. Krenulo se s osnovnom problematikom koju ova tema iziskuje, a to je teorija prevođe-nja, poslije se pristupilo jednoj složenoj jezičnoj formi. Usmena

171KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

narodna predaja bila je nezaobilazna jer je i sam naslov formira. Usmenoj književnosti pridružile su se svjetska i hrvatska književ-nost, potom je i antička pronašla svoje mjesto zajedno s njima. Nemoguće se držati samo jednog pravca kad je u pitanju ovakvo što. Sve je moralo biti obuhvaćeno, kako bi se složila jedna od-govarajuća forma koja ima svoje standarde. Sam jezik iziskuje mnogo, a kada se on spaja s jednom književnom narodnom for-mom onda traži objašnjenje, koje je tu, samo ga adekvatno treba objasniti i posložiti da bi dobilo jednu savršenu cjelinu. Prije sve-ga trebalo se utvrditi poslovično podrijetlo, koje je od velike važ-nosti, pojavu posuđenica i tuđica. Otkriti zašto su one tu i kako funkcioniraju u drugim jezicima. One poslovice koje su doslovno prevedene i one koje nisu. Valjalo je raščlaniti zašto one nisu mo-gle biti doslovno prevedene. Jer dosta je poslovica koje su stranog podrijetla, a u našem jeziku su s primjesom turcizama. Kada se svaki segment, razdvoji i obradi onda nešto urodi plodom, biva sve puno jasnije i nejasnoće se riješe. Svima nam je poznato zašto su turcizmi svoje mjesto našli u našem jeziku. I anglizmi ne osku-dijevaju na našem jezičnom polju. Stoga je ova tema zanimljiva najviše zbog miješanja dvaju ili više jezika. Svaki dijalekt u hr-vatskom jeziku jednu poslovicu formulirat će na više načina, ako je riječ o Dalmaciji poslovica će obilovati talijanizmima, kod nas će vodeće mjesto zauzeti turcizmi, jedan dio hrvatske ubacit će anglizme i germanizme, a rezultat će biti jednak da bi se razumje-lo. Manje-više radit će se o istoj poslovici i poruci koju ona nosi. Kako ih je dosta antičkog podrijetla svaki narod će tu poslovicu svojatati, jer je ona usmeno prenosiva, većina ljudi ne će nikada na nju naići negdje da je pročita zbog mišljenja da je ona potekla s domaćeg terena. Kako su one šetale kroz povijest tako su nai-lazile na razne jezične standarde i forme, tako su dobivale razne prijevode i stilističku analizu.

172 OSVIT 1–4/2013.

1. Teorijsko prevođenje

Sama riječ prijevod, govori nam tj. upućuje nas na neku stranu riječ ili kakav inozemni tekst koji bismo trebali prilagoditi hrvat-skom standardnom jeziku. No, međutim to i nije tako jednostav-no, kada već pročitamo nešto prevedeno bit će nam jasno o čemu se govori, ali ako to uzmemo sami raditi onda dolaze problemi, s kojima se susretao naš dragulj hrvatske književnosti Marko Ma-rulić. Kad smo ga već spomenuli možemo se i pohvaliti za riječ psihologija koja se koristi gotovo sto posto na zemaljskoj kugli, to nije ničija druga zasluga nego našeg Marulića. Kako nam je poznato postoje mnogi načini prevođenja od simultanih, konse-kutivnih pa da ih dalje i ne nabrajamo, čak su se i neki prevoditelji okuražili, polovicom prošlog stoljeća da iskušaju strojno prevo-đenje koje se popularno po internacionalizmu naziva mašinsko prevođenje. Kako im taj način nije pošao za rukom, moralo se vratiti na stare metode. O tomu nam je više govorio Mirko Toma-sović u svojim Traduktološkim raspravama.

I sam pogled u povijest ljudskih jezika pokazuje da su jezici morali dolaziti u kontakt od samih svojih početaka i da su počeli utjecati jedni na druge u raznim oblicima i u raznim okolnosti-ma.1

Uglavnom pitanje jezika u kontaktu lingvističkog posuđivanja privuklo je pozornost lingvista prilično kasno. U samom početku radilo se o leksikografi ma iz 18. stoljeća koji su naišli na pro-blematiku posuđenica (loanwords), skupljajući rječničku građu, i tako proučavali strano podrijetlo riječi. Tada se prvi put javlja Language Mixture termin jezičnog miješanja ili miješani jezik.

1 Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu, JAZU, Školska knjiga, Za-greb, 1986., str. 19.

173KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

U 19. stoljeću nailazimo i na drugu teoriju o jezičnom posuđi-vanju i miješanim jezicima. Rasmus Rask s dozom sumnje ista-kao je kako miješani jezici uopće i ne postoje, ako se jedan jezik miješa s drugim, on može preuzeti neke posuđenice, ali nikad ne će preuzeti morfološke oblike. Leksik mnogih jezika može nositi znakove miješanja, ali gramatičku strukturu vrlo rijetko. Jer jezici vrlo rijetko mijenjaju svoju strukturu vanjskim utjecajem.2

2. Osnivači teorije jezika u kontaktu

Osnivači teorije jezika u kontaktu i bilingvizma u Americi i Kanadi četrdesetih i pedesetih godina su: Verner Leopold, Eunar Haugen, Uriel Weirneich i William F. Mackey, koji je svoja istra-živanja usredotočio na problem bilingvizma. U svim tim djelima teorija jezika u kontaktu polazi od bilingvizma, a bilingvni se go-vornik smatra „mjestom jezičnog kontakta“ pravim laboratorijem interakcije lingvističkih uzoraka koji se suprotstavljaju.3

U razvoju teorije jezika u kontaktu imamo odraz tri razdoblja unutar kojih su teorijska istraživanja koncentrirana na jezične kontakte:

1. Miješanje jezika (language mixture)2. Miješani jezici (mixed language)3. Ako ne isključimo prvotne termine, uspostavljaju se dva

nova termina jezici u kontaktu (languages in contact i je-zični kontakti ili kontakt jezika language contact i jezični kontakt ili kontakt jezika languages in contact or contact of languages).

2 Isto, str.19.3 Isto, str. 33.

174 OSVIT 1–4/2013.

Tradicionalni termin za međujezični utjecaj (interlingual infl u-ence) ranije nazivan posuđivanje, zamijenjen je novim terminom interferencija.

2.1. Redefi niranje bilingvizma

Njegova važna uloga u kontaktnoj lingvistici traži da se bi-lingvizam redefi nira. Prvom krutom njegovom defi nicijom uočit ćemo da bilingvni govornik mora vladati sustavima dvaju jezika kao izvorni govornik (native speaker), traži da se zamjeni novom, elastičnijom koja ne bi tražila tako strogo i određeno veliko zna-nje drugog jezika. Lingviste u bilingvizmu zanima u kakav odnos ulaze dva jezika.

Kako nam je poznato, kad smo kod bilingvnog govornika, koji je pored materinskog, naučio još jedan jezik i drži ta dva jezika odvojeno, što znači ne miješa ih i ne koristi se fondom riječi iz jednog i drugog ne sklapa ih u jednu cjelinu. Dokle god on to uspijeva, nema nikakvih problema. Čim on to ne može, nastupa lingvistička interferencija.

2.2. Europski jezici u kontaktu s engleskim

Manje-više svima nam je poznato da je engleski jezik najjače odjeknuo pojavom velike industrijalizacije. Sada je među vode-ćim jezicima u svijetu, gotovo sebi ne možemo više ni priuštiti da ga ne znamo. Hrvatski jezik nekada je bio svjetski jezik, no, spletom okolnosti i kojekakvim spotaknućem kako izvana tako i iznutra, gotovo da to više ne možemo ni dokazati.

Europski jezici uspostavljaju prve kontakte s engleskim na eu-ropskom kontinentu vrlo rano.4 Proučavanjem stranih elemena-

4 Isto, str. 50.

175KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

ta u pojedinim europskim jezicima počinju porastom engleskih lingvista za leksikografi ju, najviše je doprinijela izrada velikih povijesnih rječnika raznih europskih jezika. Veliki val doseljeni-ka iz Europe koji se nastanio u Americi, počinje izravni kontakt s engleskim jezikom popularno američkom varijantom. Doselje-nici su sa sobom donijeli svoje jezike i počeli miješati svoj jezik i dijalekt, tu nastaje miješanje u prvoj generaciji, kasnije u malo manjem obliku. U novijim generacijama koje su otišle u prošlom stoljeću, nailazimo na problematiku potpunog zatiranja materin-skog jezika. Gdje imamo slučajeve da se djeca iseljenika ne mogu sporazumjeti s prvim rođacima. To je zanimljivo, najprije ćemo na takav slučaj naići, ako su iseljenici otišli na englesko govorno područje. A iseljenici koji se nalaze u Njemačkoj, to će biti rjeđi slučaj. Većina će reći da je to do roditelja, ili do hrvatskih zajedni-ca. Istina je da je u Njemačkoj dostupno i školstvo na hrvatskom jeziku,5 isto tako i crkva ima veliki utjecaj na iseljenike.

Međutim, činjenica je da je Amerika u svakom pogledu surova pa moramo uzeti u obzir način življenja, veoma brz tempo i velika razdaljina, a o vremenskim razlikama da i ne govorimo. Ako sta-tistički razmotrimo one generacije koje su otišle gotovo prije pola stoljeća u Ameriku ili one još ranije, uvidjet ćemo da su njihova djeca poznavala hrvatski jezik. Neki za svog životnog vijeka nisu došli nikada, ali su poznavali jezik svojih predaka. Razmotrimo li današnjicu, povoljne zrakoplovne karte, telefone kako fi ksne tako i mobilne, elektronsku poštu, no nema pomaka.

5 Dostupno je bilo do 2011. godine, od 2012. više nije. Nastava se odvija uglavnom na njemačkom jeziku. Vjerojatno je to ponukalo njemačke vlasti zbog velike najezde Turaka koji su preplavili Njemačku, a počelo je i dose-ljavanjem izbjeglica s istoka. Tako da su škole na hrvatskom jeziku ukinu-te, kako i oni ne bi tražili pravo da se nastava odvija na njihovim jezicima.

176 OSVIT 1–4/2013.

3. Anglizmi u hrvatskom jeziku

Kada smo kod anglizama u hrvatskom jeziku, ne ćemo ih osu-diti kao turcizme koji su s Osmanlijskim Carstvom upali kako na naše prostore tako i u jezičnu strukturu.

Engleske riječi mi smo sami prihvatili, nametnuli su nam ih mediji, mi smo ih odnjegovali i one su tu. Jezičari se iz dana u dan sve više bore da vrate izvorni jezik, ali mladi naraštaj je uporan ili neznan i sve više ubacuju anglizme zajedno sa žargonima i gotovo zvuče nerazgovijetno i nerazumljivo.

Uzet ćemo par primjera koji su u svakodnevnoj uporabi. Pri-mjer hrane i pića: gdje se god osvrnemo dočekat će nas natpisi poput fast food ili sandwich bar. Svi znamo da je riječ o brzoj hrani, a sandwich bar nosi korijene od engleskog prezimena. Gdje je muška osoba po prezimenu Sandwich uvijek žurila na posao i navraćala u obližnju trgovinu, od gospođe koja je radila u trgovini tražio je da mu u dvije šnite kruha nareže salamu ili sir. I tako je nastala riječ sendvič.

Izrazi za piće i jelo obično zadržavaju svoje značenje pa služe kao dobra ilustracija za oblik semantičke promjene.

Engleski Hrvatski

beef steak biftekCoca-Cola koka-kolagin džingin and tonic džin-tonikgrape fruit grejpfruthamburger hamburgermartini martiniketchup kečap

177KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

pop corn pop cornrast-beef rozbitrampsteak ramstekwhisky viski6

Drugu skupinu čine sportske aktivnosti, glazba, plesovi, druš-tvene igre, zanimanja, psi, odjeća i mnogo toga.

Engleski Hrvatskibadminton bedmintonbasseball bejzbolbox boksatiwater-polo vaterpolobridge bridžcharleston čarlstonbusinessman biznismencoker-spaniel koker-španijelpullover puloveroutsider autsajder7

4. O prevođenju uopće i o prevođenju književnog teksta napose

Prevođenje spada u one oblike međujezičnih kontakata koji-ma je obuhvaćen veoma širok krug pojava međuljudskih općenja. Sama činjenica upućuje na to da prevoditeljska djelatnost izlazi daleko izvan okvira samo jezičnih pojava.

6 Filipović, R.: nav. dj., str.162.7 Isto, str.164.

178 OSVIT 1–4/2013.

Prevođenje kao ontološka pojava ne može se u dovoljnoj mjeri obuhvatiti objašnjavanjem njegovog cilja kako bi ostvario kontakt među govornicima, koji govore na raznim jezicima. Komunikaci-ja koja se s tim ciljem ostvaruje, naročito pri prevođenju književ-nih djela, predstavlja složen proces u kojem se međusobno jedan drugom premjeravaju dva jezična sustava da bi poruka prvobitno kodirana na jednom mogla biti prenesena u drugi.8

4.1. Daničićevi prijevodi psalama i Pjesme nad pjesmama

Daničićev prijevod Biblije predstavlja rijedak primjer ostvare-nog multijezičnog kontakta u kojem nekoliko jezika igra posred-ničku ulogu između jezika originala i jezika prijevoda. Otud su u tom prijevodu, na jedan svojevrstan način i poetičke izražajne mogućnosti našeg jezika.

U literaturi o Daničićevom prijevodu Biblije se međutim uva-žilo mišljenje da prijevod psalama u tom pogledu čini izuzetak. Takvo mišljenje uvjetovano je nekolikim tvrdnjama danim iz života i rada Đure Daničića. Prijevodu psalama on je pristupio 1852. godine pod neposrednim utjecajem Vukova prijevoda No-vog zavjeta načinjenog uglavnom sa ruskoslavenskoga jezika. Iako jedan od istaknutih hrvatskih vukovaca, nama i ne tako drag i blizak. Ali ima svoje zasluge kao i Tomo Maretić, koji je u po-četku svoje karijere bio koristan, a kasnije ne samo da je hrvatski jezik bombardirao srbizmima nego je počeo forsirati anglizme kako navodi da nama ne trebaju riječi poput: kovanice, glazba, isusovac, redarstvo, slovnica, stožernik, tvornica, učionica. A mogli bismo i bez časnika, bez povijesti, bez knjižnice, bez prora-čuna, bez stožera, bez tvrtke, te upotrebljavati kao drugi narodi: ofi cir, historija, biblioteka, budžet i fi rma.

8 Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sarajevo,1980., str. 3.

179KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Oni su bili jako dobri na svom znanstvenom polju, iako su po-srnuli i otišli u krajnost šteteći materinskom jeziku. Bilo kako bilo njihov rad bio je samoinicijativan kako nas upućuje Brozović.

Osim toga jedan dio naboja informacije koje nosi Pjesma nad pjesmama izgubio se u Daničićevu prijevodu vjerojatno zbog toga što je on metafore u tom djelu prenosio samo u njihovim konkretno semantičkim vezama, potpuno ignorirajući simbolično značenje pojedinih elemenata u sastavu razvijenih metafora, pri-mjerice u prvom i drugom stihu drugog pjevanja: „Ja sam ruža, Saronska, ljiljan u dolu. Što je ljiljan među trnjem, to je draga moja među djevojkama.“9

4.2. Odstupanje u prijevodu

Što je izazvalo problem? Daničićev ruski uzor nije preveo kao ruža, kako je izvorno napisano, nego prevodi narcis. Da tu nije mogla biti upotrijebljena poredba s ružom, ukazuje već sljedeći stih u slici gdje se ljiljan suprotstavlja trnju kojim je ruža obrasla, prema tome ne može djevojka uspoređena s ružom biti identifi ci-rana i s ljiljanom koji je ruži suprotstavljen.10

9 Isto, str. 117.10 Predmet teorije prevođenja: Ako se naziv „teorija prevođenja“ odnosi na

teorijsko razmišljanje o prevođenju kao fenomenu onda domen ove oblasti s jedne strane obuhvaća sve oblike i vrste prevođenja, a s druge strane sve jezike svijeta. Teoriju prevođenja možemo podijeliti na teoriju ljudskog prevođenja i teoriju strojnog prevođenja. Teorije ljudskog prevođenja dije-le se na dvije skupine to su: teorija usmenog i teorija pismenog prevođenja, dalje na teoriju simultanog i teoriju konsekutivnog prevođenja, a teoriju pismenog prevođenja na teoriju stručnog i književnog prevođenja; teoriju proznog, poetskog i dramskog prevođenja.

180 OSVIT 1–4/2013.

5. Poslovične skupine

Poslovice i izreke su utvrđene grupe riječi koje u cjelini pred-stavljaju neku narodnu mudrost, koja se prenosi s koljena na kolje-no. Smatra se da su se dugo zadržale u jeziku zahvaljujući svojoj sažetosti, izražajnosti i duhovnosti. Činjenica je da se doista lako pamte, imamo i one poslovice koje se rimuju ili posjeduju ritam stihova poput deseterca. Ipak većinom podrijetlo poslovica osta-je nerazriješeno. Mnoštvo narodnih umotvorina nastalo je uslijed tipičnih životnih prilika, možemo to najlakše uvidjeti poput živo-ta na selu ili uslijed društvenih prilika. Ako uzmemo za primjer neku narodnu priču uvidjet ćemo da je upravo iz nje preuzeta narodna poslovica kao njezina skraćena verzija. Neke poslovice dospjele su u narodni jezik iz Biblije gdje najčešće čujemo kako je batina iz raja izašla ili su pak prijevod antičke mudrosti Istina je u vinu, Zavadi pa vladaj.11

Često se susrećemo i s onima koje su naslijeđene iz domaće literature primjerice: Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago, ili pak strane: Mnogo buke ni oko čega.

Mnoge poslovice i izreke su preuzete iz stranih jezika (Vri-jeme je novac – engleski: Time is money) imamo čak podosta preuzeto iz arapskog jezika. Po svojim oblicima one mogu biti i savjet, upozorenje ili jednostavna primjedba. Neke imaju i bu-kvalno značenje, druge se naprotiv bave dubljim pitanjem.

Podrijetlo poslovica je teško, a ponekad i nemoguće, utvrditi i onda kad je poslovica zabilježena u narodnoj priči ili pjesmi jer se u načelu ne zna je li ona već tada postojala kao zasebna jedinica ili je postala naknadno popularna zahvaljujući upravo navedenoj priči ili pjesmi.

11 Novak, Iva (odabrala): 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb, 2003., str. 37.

181KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Većina pučkog izdanka na poslovicu gleda kao na neka ži-votna pravila kojih se strogo mora pridržavati i iz njih izvlači kojekakve pouke i poruke koje se štuju kao kakva mudra svetinja. Ako podrobnije razmotrimo možemo uvidjeti da većina poslo-vica jedna drugoj proturječe. Primjerice ako su točne poslovice: Gdje je puno baba kilavo je dijete, pod kojim onda uvjetom Više ruku više urade? Ili kako nas dosta ljudi savjetuje Ne ostavljati za sutra ono što možemo uraditi danas, evo nam sad druge koja se može nadovezati da posao nije zec i da ne će pobjeći, a onda poklopi treća da je pametnije jutro od večeri, gdje se savjetuje da neki posao ili odluka prenoći ili da se odgodi.

Stoga se vraćamo na ono prvotno što smo već spomenuli, po-slovice treba shvaćati kao povijesnim putem utvrđene jezične oblike, čiji smisao ukratko i bez dvojbe, ponekad duhovito izra-žava našu misao.

5.1. O prijevodu poslovica

Smatra se da treba izbjegavati doslovan prijevod poslovica i izreka, pošto odgovarajuća varijanta već postoji u drugom jezi-ku. Stoga prevoditeljima i svim onim čitateljima koji su u prilici tražiti naše ekvivalente francuskih, engleskih i ruskih poslovica, predlaže se da se oslone na više varijanti, ukoliko naravno kon-tekst dopušta. Ukoliko se navodi zastarjela poslovica ili malo poznata, a prevodi se primjerice svakodnevni razgovor, može se pribjeći primjeni idiomatskih izraza, frazeologizama ili čak bu-kvalnom prijevodu.

5.2. Poslovice, pitalice i zagonetke

Poslovice, pitalice i zagonetke obično se označavaju kao kraći govorni oblici usmenog stvaranja našeg naroda. Recimo da po-

182 OSVIT 1–4/2013.

slovični oblik pjesničkog stvaranja našeg naroda, kad je u pitanju misaona komponenta tog izraza, ima dosta zajedničkog s usme-nim stvaranjem drugih naroda, ali stilskim osobnostima i osje-ćajnim intoniranjem one su oštroumna i duhovita panorama naše prošlosti i naše sudbine.

Ako uzmemo za primjer razne vrste narodnog umovanja, tu ćemo se odmah uhvatiti u koštac s Vukom Stefanovićem Karad-žićem koji je u svom prikupljanju imao zajedničkih prethodnika i sljedbenika, ali njegova zbirka ipak ostaje najbolja u svom rodu. U njoj se pored pravih poslovica, našao i veliki broj onih, kako ih je Vuk lucidno nazivao, u običaj zgusnutih riječi i jedna izvanred-na zgusnuta vrsta narodnih priča koje su veoma bliske poslovič-nom načinu mišljenja i umjetničkog izraza.12

Poslovice su većinom nastale u pričama u različitim zgodama, u kojima se u načelu iskazivala neka tipična ljudska osobina ili neki karakterističan i poučan ljudski postupak. Takva priča bi u prvotnom stanju zahvaćala događaj u svim pojedinostima, a po-tom se postupno zgrušavala u sažet i spretan i često ritmički or-ganiziran poslovični izraz, a konkretna zgoda i priča, koje su cio svoj proces inspirirale zaboravljale su se.

Poslovice se stoga mogu doživljavati i kao groblje u kome su se slegle i usnule brojne priče.13

Poznato nam je da su poslovice Ptahotepove pouke mudro-sti koje sežu još oko 2400. godine prije Krista to je veliko djelo staroegipatske književnosti. Cijelo djelo satkano je od poslovica, one su ušle u legendu štovale se, pomno pratile, one su te koje su imale pravo karakterizirati i ljude i vrijeme, cijelu zbilju nadzira-ti, otkrivati i dobro i zlo.

12 Narodna proza: Priče, poslovice, pitalice i zagonetke, Veselin Masleša, Sa-rajevo, 1976., str. 23.

13 Isto, str.23.

183KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

U staroegipatskom zborniku Pjesme s rijeke iz 15. i 14. stolje-će prije Krista, opet ćemo naići na poslovice kao i u legendarnom sumersko-babilonskom epu o Gilgamešu koji datira oko 1700. godine prije Krista, ep u dvanaest ploča otkriva mnoge poslovice onoga vremena koje su i danas među nama, samo su prijevodima kroz stoljeća izmijenile i dobile svoju drugu strukturu. Brojne su poslovice u staroindijskoj-sanskrtskoj svetoj knjizi Vede koja je nastajala od 16. do 6. stoljeća prije Krista, osvrnemo li se na Bi-bliju samo u Salomonovoj zbirci ima više od šest stotina izreka i na tisuće poslovica. Tako isto u Talmudu i Kuranu.

Antička Grčka civilizacija posebnu pozornost poklanjala je poslovicama koje su sakupljane u zbornike Gnomologije. Tu tra-diciju nastavljali su i stari Rimljani, a nakon njih srednjovjekovne europske civilizacije.14

Aforizme i poslovice od najstarijih vremena rabe vojskovođe, državnici političari: Cezarova poslovica Alea Iacta est – Kocka je bačena i Etiam tu mi fi lii – Zar i ti sine Brute. Imamo i sred-njovjekovne zbornike poslovica Acagio i Dicteria. Godine 1467. – 1536. Erazmo Roterdamski je u svom djelu Pohvala gluposti upotrebljavao poslovice i krilatice.

Razvojem znanosti paremiologija iz 15. stoljeća temelji se na izučavanju poslovica, što je odjeknulo na cijelom europskom pro-storu u 16. i 17. stoljeću.

Nakon toga mahom se tiskaju poslovice u brojnim knjigama i publikacijama, gdje se taj opći trend nastavlja gotovo u velikom broju i do danas. I propagandisti su se u velikom broju počeli slu-žiti poslovicama potom državnici i motivatori. Tako je primjerice mnogo poslovica u bestseleru otisnutom u dva i pol milijuna pri-mjeraka Pogled s vrha Ziga Ziglara, jednog od najbogatijih ljudi

14 Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Split, 2007/08., str. 525.

184 OSVIT 1–4/2013.

današnjice. Pozabavimo li se domaćom književnosti koja kroz svoja djela obiluje poslovicama, tu je nezaobilazan nobelovac Ivo Andrić. Njegovo gotovo svako djelo prožeto je poslovicama, kroz njih se najviše približio ljudima koji su obitavali u mjestima o kojima je Andrić pisao. Jer čitav taj puk komunicirao je preko poslovica, one su činile njihovu svakodnevnicu, način života i razmišljanja. Sva mudrost bila je satkana u njima.

Iako to nije daleko od nas, zbilja se možemo uhvatiti da i sami izgovaramo poslovice, samo što o tome ne razmišljamo, vjerojat-no da svatko od nas izvaže što je za jedan dan izrekao, nabrojao bi barem dvije do tri poslovice, možda čak i više, ali ne znajući da su to poslovice ili da su poslovičnog podrijetla. Većina nas ih izgo-vara kroz humor, u svakom segmentu fonologije one su prisutne. Ako o tome budemo razmišljali shvatit ćemo da je poslovični po-stotak gotovo jednak običnom govoru gdje se njima ne služimo.

6. Hrvatske poslovice

Hrvatske poslovice nalaze se inkorporirane u srednjovjekov-nim dokumentima Benedikta Kotruljevića u Dubrovniku oko 1400. godine, za njega možemo reći da je prvi skupljač i zapisi-vač poslovica u Hrvatskoj, kasnije je to nastavio zapisivati Šiben-čanin Juraj Šižgorić. Što nam to govori? Odgovor je da imamo dva vrsna paremiologa koja su se pojavila tri desetljeća prije pa-remiologa svjetskog glasa Roterdamskog.

Dubrovčanin Marin Držić u svojim djelima upotrebljava na stotine poslovica i paremiologizama. Krajem 17. stoljeća Stjepan Beneša Benešić sakuplja poslovice. Renesansna djela inkorpori-rana su poslovicama. Džore Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetra-nović, Petar Zoranić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić.

185KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

U djelima Ivana Gundulića nalaze se mnoge poslovice pa bi se iz njih mogao sastaviti opsežan gnomologij.15

Poslovice su skupljali Bernard Đurđević i leksikograf i pisac Ivan Belostenec, isto tako moramo spomenuti da je početkom 18. stoljeća Pavao Ritter Vitezović objavio zbirku poslovica Priruč-nik aliti razliko mudrosti cvitje, u kojoj hvali i veliča poslovice pojašnjava ih i divi se njihovoj jasnoći i strukturi.16

Zatim imamo Đuru Matijaševića, Ivana Matiju Matijaševića, Francesca Mariju Appendinia koji je u svoju Gramatiku ilirskog jezika uvrstio čak i poslovice. U kronikama i ljetopisima bosan-skih franjevaca Stjepana Margitića Markovca, Nikole Lašvanina, Filipa Lastrića, Bone Benića i Marijana Bogdanovića mnoštvo je poslovica. Značajnost hrvatskih poslovica u 19. stoljeću jesu: Tumačenja narodnih frazah i poslovicah.

Među najznačajnijim skupljačima u 19. stoljeću možemo iz-dvojiti Augusta Šenou i Ksavera Šandora Gjalskog, a u prvoj polovici 20. stoljeća Stjepana Ivšića, Ivana Kasumovića, Antu Šimičkija i Vatroslava Jagića.

Veliki doprinos paremiologiji u drugoj polovici 20. stoljeća dali su Nikola Bonifačić Rožin, Zdenko Škreb i Josip Kekez. Prije nekoliko godina, preciznije godine 2007., objelodanjeno je 14.926 poslovica u knjizi Kad ti kuća gori, a ti se ogrij. Zbirka poslovica Bartula Matijace, koju je priredio i uvelike približio čitateljima profesor Stipe Botica. Poslovicama se služila i cijela plejada vrsnih književnika 20. stoljeća među najznačajnijima su; Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Novak Simić, Mirko Božić i Ivan Aralica. Neizbježno bi bilo poredati kronološki sve one književ-nike koji su svoja vrhunska djela obogaćivali poslovicama. Stoga,

15 Isto, str. 526.16 Škara, Danica: Glas tradicije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1997., str. 97.

186 OSVIT 1–4/2013.

ovaj mali izlet kroz stoljeća uvelike će nam biti od koristi, kako bi saznali koliko su ljudi važnosti pridavali usmenoj tradiciji.

7. Kronologija poslovičnih srodnika

Većina ljudi s ponosom će izgovoriti neku krilaticu ili zago-netku, ali bit će sigurni da su izgovorili poslovicu. Razmislimo li malo dublje uvidjet ćemo razliku, a da ne govorimo o tome da se nešto više pročita ta raščlamba više nikada ne bi bila problem. Poslovica je općepoznata slikovito izražena misao koja označava neki sud, pouku, moralno načelo, zbog svoje kratkoće preciznosti i slikovitosti lako se pamti i prenosi s pokoljenja na pokoljenje.17

S obzirom na životne pojave koje one uopćavaju i tipiziraju, one nose svevremenske poruke koje šeću iz kulture u kulturu. Ponekad one u velikoj mjeri izgube svoj smisao da ne možemo odgonetnuti odakle dolaze, ili se naprosto iznenadimo njihovom podrijetlu. Kako smo već napomenuli, postoji problematika iz-među poslovica i njoj sličnih oblika pa ćemo se ukratko dotaknuti podjele.

Izreka je dosta kraća od poslovice, gdje nas i sama riječ aso-cira na nešto kratko i jasno, i ona je uvijek čvršće vezana uz kon-tekst. U njoj nema nekih dubljih životnih pouka koje nas upućuju na nekakve stvarne događaje. Uzmemo li sentenciju najviše se koristila u antici, poslije u srednjem vijeku ona ima jednu svoju kratku moralističku smjernicu.

Epigram kratka sažeta i duhovna misao, obično se izriče u spomen nekome. Nju najčešće možemo zapaziti na nadgrobnim pločama. U zadnje vrijeme rjeđe, osim ako se ne radi o poginulim braniteljima, ili nekom drugom tko je ili je na neki način zaslu-

17 Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica, August Ce-sarec, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 9.

187KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

žuje. Osvrnemo li se na starija stanja iz vremena stećaka pronaći ćemo ih u tolikoj mjeri, ne samo pisane nego i likovno prikazane gdje jasno nude svoju poruku.

Maksima za razliku od prethodnica ima svoje autorsko pravo, ona je kratko sročena, njome se iskazuje neko pravilo, načelo ili geslo. Također i sama posjeduje biljeg narodnog kao i poslovica.

Aforizam je također duhovita misao, samo malo zbijenije izrečena, aforizam je u biti jezgrovit i smislen. Subjektivan je či-sto polemičkih stavova duhovitog pojedinca i nije naslonjen na doživljaje i iskustva. Aforizam u Hrvata nalazi duboko korijenje u usmenom narodnom stvaralaštvu, koje uplovljuje u književne vode zapisivanjem, poglavito u brojnim narodnim poslovicama (do 19. stoljeća zvanim prirječja), dio kojih su sadržajno vrsni aforizmi što su ih domislili nepoznati autori, ritmički i metoni-mijski isklesani s vremenom od usta do usta subesjednika.18 Prve epigrafe u nas nalazimo u 11. stoljeću u Kvarnerskom zaljevu, na razini teoloških i moralno didaktičkih tekstova tijekom 14. i 15. stoljeća u sačuvanim zbornicima poput Cveta vsake mudrosti i Cvijeta od krjeposti, koji zapravo predstavljaju prijevode Biblije te raznih srednjovjekovnih i klasičnih kodeksa s latinskog, tali-janskog i češkog jezika. Istodobno glagoljaši prvi bilježe narodne umotvorine.

Krilatica je kratka izreka koja iznosi neke probleme svakod-nevnog zbivanja u društvu i često služi kao načelo neke akcije. Dok poslovica iznosi opće iskustvo, krilatica pokazuje interes za suvremena aktualna pitanja.19

Uzrečica komentira neku pojavu na jezgrovit način, nema za-okruženu misaonu cjelinu i sintaktički je nedovršena.

18 Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hrvatska ogranak Imotski, 1993., str. 196.

19 Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 9.

188 OSVIT 1–4/2013.

Zbog velike sličnosti i zajedničkih karakteristika forme koje su navedene teško se razlikuju, tako da je moguće pronaći u mnogim zbirkama ne samo poslovice nego i njoj srodne oblike. Činjenica je da su mnogi aforizmi sentencije i slične forme sklone tkz., već ranije spomenutoj, paremiološkoj transformaciji koja je i glavni problem razgraničenja i razlikovanja.

7.1. Klasifi kacija poslovica

Poslovice se mogu klasifi cirati na više načina, njihovo najče-šće svrstavanje je po vremenu zapisivanja. Kako se mogu i temat-ski klasifi cirati česta je abecedna klasifi kacija. Po Josipu Kekezu imamo tipsko razvrstavanje na: izreke, dijaloške poslovice, po-slovice pitalice, poslovice anegdote, poslovice-pričice ili pareo-logizme (frezeologizme, poredbe i metafore).20

Ako bismo tomu posvetili više vremena, shvatili bismo da je doista tako, kako nam je poznato one i jesu nastale u danom tre-nutku, u nekom razgovoru, ili ako je u pitanju neka nedoumica ili neka upućena poruka, pa i pošalica na neki opći ili nečiji osobni račun pojedinca.

7.2. Poslovična struktura u rečeničnom nizu

Rečenična struktura poslovice zahtijeva potrebu za analizom same strukture. Ako je u interesu što lakše razumijevanje poslo-vice možemo je promatrati kao specifi čan i kompleksan znak koji planira i sadržaj i izraz. Možemo spomenuti nešto i o jednom i drugom planu, koji popularno zovemo površinska i unutarnja struktura poslovične rečenice.

20 Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost i književ-nost, Zagreb, 1984., str. 23.

189KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

7.3. Površinska struktura

Površinsku strukturu moguće je zaključiti i bez iscrpne analize pošto poslovicu karakterizira stabilnost forme, konciznost, dobar izbor riječi, agramatizam koji dovodi do sloma sintakse i bujanja semantičkih mogućnosti.21 Poslovice su predstavnice ekonomič-nosti jezika na izražajnom planu. Maksimalno iskoristiti jezik oblikovati i prenijeti poslovicu da bi ona imala svoj kompletni smisao, gotovo je veliko umijeće, a o poslu koji treba obaviti da bi se stvorilo takvo što da i ne spominjemo. Što se tiče rečeničnog ustrojstva i slijeda predviđenog pravila često se dogode velika od-stupanja koja nisu predviđena, ali se jednostavno dogodi stilska vrijednost.

7.4. Sintaktička struktura

Sintaktička struktura poslovice zahtijeva jedan širi prikaz. Po-slovice su uglavnom formulirane kao sintaktički cjelovite i potpu-ne rečenice, to su u načelu prave poslovice. Ponekad se ispuštaju pojedini dijelovi tako da one dobiju oblik i nepotpune rečenice.

7.5. Vremenska kategorija

Uzmemo li tri osnovne gramatičke oznake: sadašnjost, proš-lost i budućnost, uvidjet ćemo razliku kategorije vremena.

Poslovični prezent kojim se izražava relativ sadašnjosti:Glad i vuka iz šume tjera.Relativna se prošlost može izreći i svevremenskim ili gnom-

skim aoristom:Dva loša ubiše Miloša.

21 Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 11.

190 OSVIT 1–4/2013.

Nešto se rjeđe nego relativna sadašnjost i prošlost u poslovi-cama futura I. izriče vremenska i relativna budućnost. Takav se futur zove svevremenski ili gnomski22:

Svačije će djelo doći na vidjelo.Sadašnje i prošlo vrijeme, s obzirom na čestoću upotrebe, naj-

više se koristi u poslovicama.

7.6. Načinska kategorija

Indikativ se najviše upotrebljava u poslovičnom izričaju, oso-bito kad se želi izreći neki stav ili iskustvo:

Vatra se slamom ne gasi.Ako želimo nekog poučiti ili savjetovati tada se koristimo im-

perativom, takva poslovica može graničiti i s nekom poučnom dobronamjernom naredbom:

Radi pa se ne boji gladi.Ista ova poslovica može se zamijeniti i upitom i pogodbom,

kako je tko formulira ona će se rotirati kroz sintaksu. Imamo i čestu uporabu kondicionala koji se rjeđe rabi nego imperativ i indikativ, kojim se izriče mogućnost:

Kada bi čovjek znao gdje će vrat slomiti, nikada ne bi onamo išao.

8. Struktura leksika

Leksička struktura poslovica, pokazuju da se u njima često na-laze apstraktni pojmovi, a to se može objasniti tako što oni pogo-duju za izražavanje univerzalno prihvatljivih misli.

Podatci o preciznoj čistoći uporabe pojedinih vrsta riječi mogu se dobiti samo iscrpnom analizom, ali i sasvim površan pregled

22 Isto, str.11.

191KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

poslovica pokazuje da se najčešće pojavljuju imenice, a potom glagoli i pridjevi. Ostale vrste upotrebljavaju se znatno manje. Je-zični i kulturni dodiri ostavili su vidljive tragove i u poslovičnom izražavanju. Brojne posuđenice svjedoče o tome.23

U hrvatskom jeziku naići ćemo na brojne turcizme, germaniz-me, anglizme i talijanizme. Kako su brojne posuđenice zavirile u svaku poru našeg jezika, tako su uvelike odjeknule i u poslovič-nom svijetu.

Korijenske talijanizme donekle i možemo opravdati, ipak oni sežu još od latinskih poslovica. Ali turcizmi su došli naglo, na-metnuli su se najezdom Osmanlija i ostali u našem jeziku, jako dobro prihvaćeni. Mi uporabom raznih posuđenica i tuđica ne ćemo naštetiti jezicima čije riječi upotrebljavamo, nego sami sebi, a sad ostaje otvoreno pitanje treba li poslovice nanovo prevesti ili ostaviti onako izvorno kako se prenose s koljena na koljeno, bilo ikavski, čakavski ili kajkavski one nose istu poruku.

8.1. Stilske karakteristike

Veliku izražajnost u govoru koja se rasteže odstupanjem od norme primijetili su još antički teoretičari. Kako bi se postigla što veća izražajna moć, tvorci poslovica služili su se različitim stilskim sredstvima. Najveći uspjeh u brzom pamćenju poslovica postigli su simetričnim rasporedom rečeničnih dijelova ponavlja-njem istih i sličnih vokala:

I samim tim bi ukazali da se to odnosi na sličan tip ljudi, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Stavljanje glagola na kraj rečenice rijedak je model u hrvatskom jeziku te je stoga i stilski obilježen. Taj model prednjači u poslovicama. Prisutnost rime i

23 Isto, str. 12.

192 OSVIT 1–4/2013.

rimovanja te rimovanih i melodijskih komponenata, naglašeno je i prisutno u brojnim primjerima poslovica.24

9. Poslovično podrijetlo

Podrijetlo poslovica uglavnom nije istraženo, bilo to zbog lin-gvističkih, kulturnih ili dapače onih razlika koje smo unijeli po-suđenicama ili tuđicama. Svi narodi na različitim jezicima uglav-nom se služe poslovicama. Za poslovice bi bilo primjereno reći da potječu iz istog izvora, one su uvijek aktualne i primjenjuju se u svakodnevnom govoru i u svim situacijama, bilo koja tema da ih nametne.

Poslovice služe kao izvor mnogim jezicima i pripadaju inter-nacionalnom fondu, kako smo ranije govorili, svaki narod ih svo-jata jer su jednostavno prilagođene jezičnom osjećaju govornika. Kako one potječu iz antičkog doba i srednjeg vijeka ne smijemo zanemariti ni one najbrojnije – biblijskog podrijetla, a ni one iz Ku’rana.

One su imale značajnu ulogu u prenošenju religijskih misli, gdje Biblija ipak prednjači što se odrazilo na mnoge jezika svijeta jer su preko njih dospjele i raširile se po cijeloj zemaljskoj kugli gdje jezična komunikacija postoji.

Kako je Božja riječ dopirala do puka najlakše ju je bilo shvatiti preko poslovica. Tako bi lakše ušla u uho i dopirala usmenom predajom i do onih koji nisu pročitali Bibliju. Tako se većina ljudi služi poslovicama iz Biblije bez trunke znanja da su one potekle kao religijske misli zabilježene u Svetu knjigu. Mnoge su poslo-vice nastale prije pisanih izvora u kojima su evidentirane, uglav-nom njih su stvarali nadareni pojedinci pripadnici svih slojeva, koji su prednjačili u svojim iskustvenim spoznajama. A kasnije

24 Isto, str. 12.

193KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

ih prihvaća većine govornika i tako nastaje njihovo širenje, do općeprihvatnosti, a sam tvorac ostaje anoniman.

Poslovice u svetim indijskim knjigama također zauzimaju važ-no mjesto. Poslovice su također jako bitne i u kineskoj kulturi gdje prelaze i na ostatak istoka.25

Pisci i fi lozofi antičke Grčke bili su veliki poklonici i štovatelji poslovica, gdje ta tradicija prelazi na Rim. Većina poslovica iz antičkog svijeta gdje su bila velika poznanica tadašnjem življu našla se u novoj jezičnoj odori drugih kultura. Jedan od najzna-čajnijih je zbornik Adagia koji predstavlja pravu paremiološku riznicu.26

Možemo se pohvaliti da poslovice u hrvatskoj kulturi zauzi-maju gotovo vodeće mjesto, o njima se dosta pisalo, sakupljane su jedno dugo razdoblje koje prednjači u Europi.

Pratile su se i bilježile od najranije pismenosti, hrvatski latini-sti od najranijih razdoblja pratili su njihov slijed, najvjerojatnije da su i oni bili pod jakim utjecajem grčkih i rimskih pisaca. Što nam govori da je postojala bogata sabiračka i izdavačka djelat-nost vezana za narodne poslovice još od davnina.

9.1. Upotreba poslovica u govoru

Poslovice su uvijek bile omiljene u govoru, bilo u nekom slo-bodnom ili u nekim koji su druge namjene. Često možemo čuti političare, kako se ponosno koriste poslovicama ili ih umetnu u neki kontekst kada hoće da izreknu neku pouku ili da ukažu na neki argument. Statistički je dokazano da ljudi u zrelijoj dobi više rabe poslovice nego mladi. Ako netko od mladih ljudi izgovori neku poslovicu obično se opravda da bi tako rekla njihova baka ili

25 Isto, str. 15.26 Isto, str. 15.

194 OSVIT 1–4/2013.

neka starija osoba iz susjedstva. Kako god bilo one opet dođu na svoje, neizbježne su, lako formulirane, svrsishodne i nekada dođu u pravo vrijeme. S njima ljude nekada možemo, uvrijediti ali da to bude dvosmisleno ili umotano, izreći neku poslovicu koja opi-suje karakteristiku neke osobe kojoj smo je uputili. Nekada to nije ni namjerno, jednostavno bude nepromišljeno, nešto nas je pod-svjesno asociralo i izgovorili smo je. Kako god tko shvati one su nekada tu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mi ćemo ih uvijek izgovarati svjesno ili nesvjesno i nikada im se ne ćemo oduprijeti, nego ćemo ih i dalje prenositi na svoje potomke, koje će i oni nakon izvjesnog vremena početi upotrebljavati.

9.2. Poslovice na hrvatski i engleski način

Razmotrimo li jednu od najčešćih poslovica u komunikaciji, možemo reći jednu od onih koje čine našu svakodnevnicu, možda će se i većina ljudi i naći u njoj, jer uistinu nema čovjeka koji je nije iskusio na svojoj koži, onakvu kakva ide pravim slijedom ili obrnuto:

Danas imaš sutra nemaš.Što bi značilo, ljudskoj sudbini ništa nije strano. Bogatstvo i

siromaštvo, dobro i zlo se smjenjuju.Feast today and fast tomorrow.27

One day a feast, next day a femine.Parafraza iz Biblije, knjiga Sirahova (Eccleiasticus), XXX-

VIII, 32: Pamti sudbinu moju, jer je i tvoja, meni jučer, a tebi danas.

Danas ja, sutra ti.Danas meni, sutra tebi.Today is ours, tomorrow is yours.

27 Pješčić, Minja: Naše narodne poslovice i izreke, Toronto, 1999., str. 78.

195KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Today you, tomorrow me.Djeca, budale i pijani istinu govore.Osnovna ideja ove poslovice je naivnost dječje duše. Djeca,

za razliku od ostalih, ne shvaćaju da je ponekad poželjno sakriti svoje misli i ne razmišljaju proračunato, uvijek govoreći što im je na umu. Stjecajem okolnosti ovoj crti ljudske prirode, budale i pijani su izjednačeni sa djecom. Antička poslovica koju je citirao Platon 427. – 347. p. n. e.) na temu: Istina je u vinu, Što na umu to na drumu, Što trijezan misli pijan govori.

Children and fools tell <speak> the truth.If you want the truth, ask a child.Cijenu nečemu znamo tek kad ga izgubimo.Imamo više prijevoda ove poslovice na engleski jezik:The cow knows her tail is worth until she has last it.We never kn ow the valve of watwr till the well is dry.You never miss the water till the well runs dry. When the pinch comes we remember the old shoe.Dockan, kume, popodne u crkvu.Kasno Marko na Kosovo stiže.Cijeni se i prija to što je učinjeno ili dobiveno u pravo vrijeme,

u pravom trenutku. Kaže se u šali ili podrugljivo za pomoć ili savjet koji kasno stignu.

Marko Kraljević je jedan od najpopularnijih epskih likova cjelokupne narodne tradicije. Njegov epski lik gradio se stoljeći-ma. Već u 17. stoljeću pjevalo se o njemu od Jadrana do Trakije, i 1555. godine na Hvaru su zabilježeni prvi stihovi, za koje se smatra da ih je do početka 19. stoljeća bilo nekoliko stotina. Kao povijesna osoba on je pak, bio neznatan i malo poznat kao vladar i turski vazal.28

28 Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 639.

196 OSVIT 1–4/2013.

Najomiljeniji je junak narodne književnosti, te ga je narod ob-dario silnom snagom, dugim životom i neobičnim konjem Šar-cem. Moguće je da je do ovog došlo zbog njegovih osobnih vrli-na, hrabrosti, milosrđa i zaštite koju je pružao poštenima poslije 1371. i 1389. godine. Po narodnom predanju koje se odnosi na ovu izreku, Marko Kraljević se spremio i pošao u boj na Kosovo, ali je stigao kad je bitka bila već završena.

Čovjek, čovjeka ne može upoznati dok s njim džak soli ne izjede.

Eat a peck of salt with a man before you trust him.Što bi značilo da je potrebno mnogo vremena i druženja dok

se ljudi dobro ne upoznaju, jer prava prijateljstva se ne izgrađuju brzo i lako.

Dok se dvoje svađaju, treći se koristi.Ovo bi mogao biti produžetak po smislu poslovice: Zavadi pa

vladaj.Will two dogs are fi ghting for a bone, a third runs away with

it.Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane.Jednom smrklo, drugom svanulo.Jednom smrt, drugom Uskrs.Njegova bolest, drugoga zdravlje.29

One man’s loss is another man’s gain.Their loss is your gain.The folly of one man is the fortune of another.Najmilijeg gosta, tri dana dosta.Svakog gosta, tri dana dosta.Gost je za tri dana.Fish and guests stink after three days.30

29 Pješčić, M.: nav. dj., str. 55.30 Mikić, P. – Škara, D.:. nav. dj., str. 36.

197KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Englezi su ipak malo profi njeniji oni će svoju poslovicu malo odvući na šalu pa će ubaciti i hranu, jer većina ljudi ne voli jesti tri dana zaredom jednoličnu hranu. Dok smo mi malo izravniji, kratko i jasno kažemo da je svakog gosta tri dana dosta, međutim to je samo poslovično iako to mislimo nitko to svom posjetitelju ne će izravno reći, ali će ipak pretjerati s ponudama jela i pića kako bi se gost osjećao nelagodno i sam uranio svoj odlazak. Naj-jednostavniji primjer bio bi kada netko dođe na najobičniju kavu kod susjeda ili prijatelja, i kako to u narodu kažu „ne zna otići“, onda mu se ponudi i druga kava, koju u žargonu zovu „kava sik-teruša“. Taj turcizam najviše je povezan upravo s kavom, koji se upotrebljava u našem jeziku, ili pak ako gost nije za kavu, onda ga se nudi onim prethodnim što je pio ili jeo.

Bolje išta nego išta.Bolje je dobiti (ili imati) i malo nego ništa.Latinski: Melius putatur aliquam partem nullan attingere.31

Što bi moglo značiti bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. Kad nema djevojke dobra je i baba.

Anything<something> is better then nothing.One foot is better than two crutehes.Half a loof is better than no bread.Better is small fi sh than an empty dish.Latinska poslovica najomiljenija u svih naroda je Homo ho-

mini lupus, što bi bilo prevedeno na hrvatski, Čovjek je čovjeku vuk, i na engleskom bi bila doslovno prevedena: Man is wolf to man.

Kad smo kod doslovnih prijevoda, imamo jednu zanimljivu poslovicu. Obično se govori ljudima koji previše strastveno za-stupaju neku stvar. Nelogičnost njihove vatrenosti je istaknuta apsurdnom poredbom s vrhovnikom katoličke crkve, čiji su polo-žaj i odanost katoličanstva izvan svake sumnje.

31 Novak, I. (priredila): nav. dj., str. 39.

198 OSVIT 1–4/2013.

Biti veći katolik od pape.To be bigger catholic than the pope.Ako ne će brijeg Muhamedu, onda će Muhamed brijegu.If the mountain will not come to Mahomet, Mahomet must go

to the mountain.32

Ukoliko nešto ne možemo obaviti onako kako to nama odgo-vara ili kako se nadamo ili očekujemo, moramo sami napraviti prvi korak, poći na ustupke i žrtve, zaboraviti ako treba na ponos. Drugim riječima „ako ne možemo kako hoćemo, onda moramo kako možemo.“

If we can’t as we would, we must as we can.He that may not as he would, we must as we can.Since we cannot get what we like, let us like what we can

get.33

Ne može se uvijek ići protiv okolnosti, jer je to često na našu štetu. Mnogo je mudrije prihvatiti stvarno stanje stvari, bez obzira koliko to bilo za nas nepovoljno i, eventualno, čekati da nastupi pravo vrijeme za promjenu.

Ova poslovica se u istom obliku nalazi kod mnogih naroda i nastala je iz priča o proroku Muhamedu (oko 570. ili 580. – 632.). On, međutim nije pošao na ustupke, nego je prijeteći poraz pre-tvorio u pobjedu. Prema predanju, Arapi su odbijali prihvatiti njegovo učenje dok ne učini čudo. Muhamed je onda zapovjedio brdu Safa koje se nalazi nedaleko od Meke, da se približi. Kako se gora, naravno nije ni pomakla, rekao je „Bog je milostiv. Da me je gora poslušala, pala bi na nas i smrvila nas. Zato ću ja otići gori i zahvaliti se Bogu što se smilovao na nas.“

Ako slijepac slijepca vodi, obadva će u jamu upasti.

32 Pješčić, M.: nav. dj., str. 9.33 Ridout, Ronald & Witting, Clifford; The Macmillan dictionary of English

proverbs explained, London, 1995., str. 63.

199KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

If the blind lead the blind, both shall fall into the ditch.Apetit dolazi za vrijeme jela.The appetite comes with eating.Što više nešto upoznajemo, više ga želimo, kaže se za nekoga

tko se s puno strasti posvećuje onome, što je počeo raditi bez osobite želje.

Smatra se da je ovo izvorna francuska poslovica Fleur de be-len zan, autor Etimologije francuskih poslovica (1656.), je prema običaju svoga vremena, utvrdio je u osnovi ovog izraza anegdotu. Amio odgojitelj kralja Henria III., nakon što je dobio određene povlastice, izjavio kralju da je ipak nezadovoljan. Da bi opravdao svoju očevidnu pohlepu, dodao je u šali: „Gospodaru, apetit dola-zi za vrijeme jela“. Smatra de da je u francuskom jeziku ovaj izraz već tada postojao. Danas se izraz upotrebljava kako u izravnom, tako i u prenesenom smislu.34

Četiri oka vide bolje nego dva.Four eyes see more than two.Dvojica znaju više nego jedan.Dva čovjeka znaju više nego jedan, stoga je dobro posavjeto-

vati se s nekim prije donošenja odluke. Govori se prilikom rješa-vanja nekog pitanja, zatraži savjet druge osobe i problem riješi zajedničkim snagama.

Latinski: Plus vident occulli, quam oculus (Više vide oči nego oko).

Two heads are better that one.U Engleskoj poslovici naići ćemo umjesto: Dvojica više znaju

nego jedan, oni to više vole reći, kako dvije glave znaju bolje od jedne.

Dome, slatki dome.Home, sweet home.

34 Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun, 2007., str. 94.

200 OSVIT 1–4/2013.

Najljepše i najslobodnije se čovjek osjeća u svojoj kući. Moja kuća, moja sloboda spominje se u istoimenoj narodnoj pričici o lisici i ježu, koji je odbio prenoćiti kod lisice nakon što je po danu bio njezin gost. Lisica je potom pratila ježa do jedne klade, pod koju se jež uvukao u bukovo lišće, da bi shvatila da je upravo to kućica za kojom toliko čezne. Svaki je domaćin, svome domu vlasnik, Svuda pođi, kući dođi.

U mutnoj vodi se riba lovi.It is good fi shing in troubled waters.Pastrvke i druge ribe lakše se ulove kada je voda uzburkana

ili zamućena. Figurativno „loviti u mutnoj vodi“ znači izvlačiti korist, profi tirati od žrtava koje je dezorijentiralo nemirno vrije-me. Ovaj izraz postoji u raznim jezicima i pretpostavlja se da je posuđen iz Grčkog jezika.

Oko za oko, zub za zub.35

An eye for an eye, and a tooth for a toth.Jus talionis – načelo kažnjavanja kojim se uvodi razmjera iz-

među počinjenog zla i odmazde. Drugim riječima krivac se ka-žnjava na isti način na koji je naudio (ili htio nauditi) svojoj žrtvi, odnosno kazna se ravna (ne)počinjenom zločinu. Ovaj zakon po-tječe iz jako davnih vremena. Postojao je i kod Židova i spominje se u Eksodusu drugoj knjizi Mojsijevoj: „Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, rana za ranu, prijelom za prijelom“. O njemu su pisali Salon (oko 640. – 558. p. n. e.) atenski držav-nik i zakonodavac, ubrajan u staroj Grčkoj među sedam mudraca, može se također naići i u Ku’ranu. Ipak svi civilizirani zakoni su ukinuli načelo osvete zbog njezine izrazito barbarske prirode. Protiv nje je propovijedao i Isus: „Čuli ste da je rečeno: oko za oko, zub za zub, ali ja vam kažem da se zlu ne opirete, tko god da vas udari po jednom obrazu, okrenite mu i drugi.“

35 Pješčić, M.: nav. dj., str. 191.

201KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Katolička crkva ne dopušta osvetu ona je zagovornica oprosta. Svima nam je poznato da je Isus trpio na križu da bi otkupio cijeli svijet od grijeha. Osvete kod katolika ne postoji, često možemo čuti da je iz Biblije prešlo u govor naroda: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“.

Dok kod pravoslavaca i nije tako, oni zagovaraju, osvetu kao posvetu, ili pak možemo preciznije reći „bolje se osvetiti nego posvetiti“36, ili pamti pa vrati, što može biti ili dobro ili zlo. Ne-kad nam ta poslovica nosi poruku da vratimo neki dug koji je netko učinio u našu korist, a nekad je u pitanju osveta koja je na čekanju, svog pravog bolnog osvetničkog trenutka.

Osveta je jelo koje se poslužuje hladno.Revenge is a dish that can be eaten cold.Bolje pričekati s osvetom jer hladna glava bolje razmišlja. Ovo

je jedna od rijetkih poslovica koja proturječi kršćanskom moralu koji propovijeda oprost. Uvrijeđena strana u ovoj poslovici vidi u osveti posebno zadovoljstvo, koje nema veze s njezinom objek-tivnom ocjenom odštete.

10. Kontrastivni stilistički prikaz

Prikazom bilo koje Andrićeve knjige naići ćemo na veliki broj turcizama, koji su se jednostavno prilagodili našem jeziku. Svo-jom prilagodbom neke riječi su potpuno prihvaćene da ih ne mo-žemo nazvati ni posuđenicama, nego su se stopile i postale izvor-36 Osveta kod pravoslavaca najviše je vezana za ratovanje, još uvijek po se-

lima u južnoj Srbiji imamo naricaljke koje su obično žene iz sela ili ako nema dovoljno ožalošćene rodbine, naricaljke se unajme da nariču. Uko-liko se radi o preminuloj muškoj osobi, ako je taj muškarac poginuo u prometnoj nesreći ili kako drukčije, onda Srbijanke zajedno sa ostalom rodbinom nariču „dabogda poginuo od mača ili u boju“.

202 OSVIT 1–4/2013.

ne riječi bez bilo kakve zamjene. Kako inače obilujemo tuđicama i posuđenicama i pored najbolje volje ne možemo ih istisnuti iz jezika.

Čitanjem Proklete avlije, u kojoj je mnoštvo turcizama, a sam naslov nosi grčko podrijetlo, teško bi bilo zamijeniti taj naslov, primjerice, Prokleto dvorište ili Prokleti vrt, ili bilo što drugo na-mjenski nije isto. Dvorište bi moglo biti i ono u vrtićima ili kakvo javno poput školskih, a vrt je nešto cvjetno nešto zelene površine povrtno ili voćno, iako imamo za to adekvatne nazive. Poput voć-njaka i povrtnjaka, ali pučki ćemo svi razumjeti kad nam netko kaže da je ubrao što u vrtu, ne mora generalizirati bit će nam pri-lično jasno.

Zanimljivo je ovo Andrićevo djelo, ponajviše što kroz more likova koji se isprepliću avlijom, prati njihovu prošlost, njihove životne priče i podrijetlo. Svi su oni zajedno u nekom svom pro-kletstvu, kojim su okruženi, čekaju da se nešto dogodi u njihovu korist ili propast.

Neki grijeh ili splet okolnosti ih je spojio tu, udišu zajedno ljepljivi zrak s primjesom patnje, klevete i grijeha.

Ćamil je čovek „mešane krvi“, pričao je Haim, od oca Turčina i majke Grkinje. Majka mu je bila čuvena Grčka lepotica. Smirna grad lepih Grkinja nije videla takav stas, takvo držanje i takve plave oči.37

Što se sad događa? Klizimo kroz povijest, podrijetlo, pokuša-vamo zamisliti par Turčina i Grkinje, kad čujemo čuvena grčka ljepotica, što drugo smjestiti u glavu nego Helenu, nešto nadna-ravno lijepo, zbog koje se ratovalo, antička ljepotica bez premca, koju uništava prst sudbine, koji je upire tamo gdje najviše boli, obje prelijepe Grkinje imaju sličnu sudbinu. Helena gubitak lju-bavi, a druga ljepotica gubitak djece, i u jednom i drugom braku,

37 Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977., str. 55.

203KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

prvo je guši i ubija praznovjerje na brodu koje joj kasnije zadaje jake udarce, poslije ide druga tragedija koja joj je presudna. U ovom dijelu osjetimo primjesu prave Grčke tragedije, koju bi So-foklo, Euripid i Eshil vjerojatno uvrstili u svoje čuvene tragedije. A iza svega toga se krije Ćamil koji je dio te sudbine iz koje na-staje, ali njegov život odlazi u drugom smjeru i ima vlastitu sud-binu. Od nesretnih ljubavi i prema ženi i znanosti. Razmotrimo li Andrićevu fi lozofi ju, shvatit ćemo jedan od bitnih elemenata eg-zistencije Andrićevih junaka javlja se briga koja prerasta u strah, a strah u tjeskobu. Izvor brige i straha najčešće određuju vremena u kojima su nastali.38

10.1. Turcizmi u Andrićevom djelu

Koliko se god trudili po standardizaciji hrvatskog jezika iz-baciti turcizme, ne će nam poći za rukom. Oni su obilježili jedan veliki dio jezične ere, obilujući kako u srpskom tako i u hrvat-skom jeziku, a o bosanskom da i ne govorimo, jer se on u načelu temelji na turcizmima s primjesom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Andrić se svojim izričajem primakao lokalnom pučkom izdanku, da ga gotovo sve generacije razumiju, koje žive na tlu Bosne i Hercegovine, pa i s prostora bivše Jugoslavije. Pratio je živote običnih ljudi, njihovu svakidašnjicu, probleme s kojima se susreću i kako izlaze s njima na kraj ili se u njima guše. I danas je isto tako, samo na malo suvremeniji način.

Vaskoliki obitavani i poznati svet, podijeljen na dva tabora, turski i hrišćanski, nema za njega pribežišta.39

38 Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa Ive Andrića, Logos, Split, 2005., str. 23.

39 Andrić, I.: nav. dj., str. 95.

204 OSVIT 1–4/2013.

Vaskoliki ili vas, to i danas možemo čuti kod starijih ljudi. To vjerojatno vuče korijene još iz staroslavenskog jezika, i nastalo je premetanjem tj. metatezom likvida i ukorijenilo se u narodni govor pa ćemo ga često čuti. Nevezano radi li se o Muslimanima, Srbima ili Hrvatima, možemo je čuti bilo gdje što nam i dokazuje da je doista staroslavenska riječ. Muslimanski puk često će reći, ako hoće uputiti nekome nešto da ne radi dobro ili da ga postidi, „što ti je vas te dunjaluk gleda“,40a Hrvati i Srbi će reći „vas te svijet gleda“, ali vas ostaje, samo je razlika u turcizmu.

Vaskoliki tabor podijeljen na dva tabora.41 Tabor je turcizam, što bi značilo grupu ili vojni bataljun, gdje i sam Andrić u Prokle-toj avliji naglašava podjelu na dva tabora, turski i kršćanski.

Ali su svirači naglo ustajili i zavijali svoje trube i ćemaneta u mešemu.

Ćemanete ili violine zavijati u mešeme, što bi značilo nekakve plahte, mešema je ostala u hrvatskom jeziku samo s drukčijim izgovorom, čut ćemo mušema, kad je izgovorimo ona ima svoju funkciju, to je stolnjak plastične strukture, koji je namijenjen za vanjsku uporabu, prvenstveno radi ekonomičnosti, nema pranja čisti se samo mokrom krpom. Najviše se upotrebljava u selima kako vani tako i u kući. Izvorna turska riječ bila bi mehšema, da bi se čestom uporabom izgubilo h.

Alejhiselam kaže: „Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko telo“.42

Alejk selam! Turski otpozdrav, odgovor na pozdrav selam alejk! „Ja joj nazvah: / selam alejk i pomozi Bog, / ona nam alejk selam, / dao mi te Bog!“43

40 Škaljić, A.: nav. dj., str. 227.41 Isto, str. 594.42 Andrić, I.: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1997., str. 351.43 Škaljić, A.: nav. dj., str. 87.

205KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko tijelo, većina će nas isto izgovoriti, samo će reći da je vrag u koga ušao pa luduje s njim.

Sada u nastavku imamo gdje Andrić, ispušta turcizme, a govo-ri o istom značenju.

- Lud, lud. Čim čovek govori o Bogu i đavlu mora da je lud.44

Kada bi se u ovoj rečenici koristili doslovno turcizmima, zvu-čala bi:

- Budala, budala. Čim čovjek govori o Alahu i šejtanu mora da je budala.

10.2. Prevedena stilska vrijednost turcizama

Postavimo li pitanje: „Kako ću reći ako želim izraziti put od drveta ili kamena ili od gvožđa preko kakve vode ili dubine?“45

Na što bi se primjerice mislilo ako se kaže most, znači nešto gradivno, od kamena, željeza, drveta, svrsishodno služi da poveže dvije obale jedne rijeke, kanala, može biti pješački ili kakav te-retni, a može i u suvremenijem svijetu premostiti velike površine na primjer mora, ili da vezuje kopno s otokom. Ali kad kažemo kameni most asocira nas na ćupriju, iako je službeno most. Naš most u Mostaru, koji je obilježio grad, posjećen je bezbroj puta od ljudi iz cijeloga svijeta, kako bi vidjeli tu čuvenu kamenu ću-priju. Nastalu za turskog vakta, kako to u narodu kažu. Nije loše spomenuti i tu riječ kad smo već kod turcizama. Teško bi bilo strancima pojasniti ako bismo rekli stara ćuprija, jednostavnije im je prevesti Old bridge, da bi znali o čemu se radi, Stara ćuprija teško bi se prevela i došlo bi do zabune, stoga i ovo nam je jedan dobar primjer doslovnog prijevoda o čemu smo ranije govorili.

44 Andrić, I.: nav. dj., str. 351.45 Vrljić, Stojan: Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000., str. 71.

206 OSVIT 1–4/2013.

10.3. Stilemi u Andrićevom izričajuElementi jezika koji su uvijek stilističko-konotativno relevan-

tni, tj. uvijek određenom tekstu daju jednu izvjesnu stilsku vrijed-nost, zovu se stilemi.46

Leksički stilemi kao turcizmi uglavnom se mogu pojaviti u tekstu kao sastavni dio komunikacijskog konteksta. Ako se javi jedan stilotip, kakvi su turcizmi u hrvatskom jeziku, ima funkciju signala izvjesnog kontekstualnog tipa. Ukoliko obrnemo postoje-ći situacijski kontekst slušatelj će osjetiti jednu stiloočekivanost koja također stoji u funkciji konotativnih značenja.

Gradnja leksičkog stilotipa zahvaljujući turcizmima odražava se kontekstualno uvjetovana stilska vrijednost teksta. Poznava-njem stilotipa primatelj podsvjesno očekuje registar stilema koji će se pojaviti u tekstu. Ako poznajemo stilonamjeru, javit će se problem govorniku, kako pronaći način primjene konotativnog leksikona i stvarne kontekstualne vrijednosti teksta.

Ukoliko je stilska vrijednost različita u odnosu na očekivani komunikacijski proces, primjerice ako se u Andrićevom tekstu javi odsutnost turcizama, u protivnom dolazi do stilski vrijedne konotacije koja nema korijene leksičke stilske vrijednosti jezič-nih elemenata. Onda možemo reći da je to stilska vrijednost niče-ga drugog nego teksta.

To je primijenjena komunikativna stilska vrijednost, jer je ne možemo uvrstiti u leksikon konotacijskog jezika.

Bezbeli k’o da sam u hampamuku rastao a na šiljetu vijek proveo i kroz pendžer svijet gledao.47

Bezbeli to bi značilo, sigurno, zaista, doista, bez sumnje, da-bome, dakako, svakako, naravno,48a ponekad bi to mogao biti i augmentativ za nešto uveličano ili pretjerano.46 Isto, str.74.47 Isto, str. 76.48 Škaljić, A.: nav. dj., str. 140.

207KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Stoga riječ bezbeli ne bi bio problem prevesti na engleski je-zik, iako bi malo gubila svoj smisao uglavnom bi se shvatilo što hoćemo reći.

Of course, sure, truly.49

Hampamuk bio bi sirovi pamuk ili vata na turskom jeziku.50

Na engleskom jeziku to bi bio cotton i na nekim romanskim jezicima poput talijanskog i francuskog.51

Pozabavimo li se odsutnošću turcizama nadoknađenih novom frazeološkom jedinicom, u našem jeziku „kao da sam u svili i kadifi rastao“ u kojem izostanak turcizama ostavljala prostora za drukčije stilsko markiranje.52

Turcizam kadifa ima svoje značenje, svilene baršunaste tka-nine, ili doslovno prevedeno svilenog rutavog samta. Onda bi značilo da je to jedno te isto, a narod je to slobodnim govorom razdvojio, svi znamo što je svila i odakle potječe i u svakom je-ziku ima svoje ime, prvenstveno na engleskom jeziku ona je silk, kadifa bi po tome bila jedno te isto. Ne možemo ispustiti moguć-nost da se mislilo na cvijeće, jer imamo cvijet po imenu kadifa. Onda možemo zaključiti da je ispravna rečenica koja je prešla u poslovicu, odrastao je u svili i cvijeću. Što ima i najviše logike, kada se hoće opisati nekoga tko je imao lagodan život, koji je obilovao u ljepoti i raskoši.

10.4. Prevedeni turcizmi

Upustimo li se u razmatranje pojave sinonima, gdje najbolje možemo uvrstiti turcizme koji su se pojavili u našem jeziku. Za-

49 Goursau, Henri i Monique: Europski rječnik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005., str. 139.

50 Škalić, A.: nav. dj., str. 309.51 Gorsau, H. i M.: nav. dj., str. 78.52 Vrljić, S.: nav. dj., str. 76.

208 OSVIT 1–4/2013.

stanemo li na riječi šala, ona je nezamjenjiva u hrvatskom jeziku, u engleskom jeziku ona ima naziv joke, a maskara ismijavanje i sprdnja, engleski make fun of; mock.

Maskara je veoma gruba šala na turskom jeziku. Po tome bi maškare imale podrijetlo od turske riječi maskara jer je maske-nbal jedna velika šala, i to jako gruba može se odnositi na neku osobu, koja je svojom maskom stvorila nelagodu osobi koja se u njoj prepozna. Značilo bi da je noć velike šale, na svoje i tuđe račune, vuče turske korijene. Stariji ljudi maškare poistovjećuju s nekim vjerskim motivom, jer su one kod nas sinonim za koriz-mene dane, maškare se proslave, potom slijede korizmeni dani i velika zavjetna odricanja.

Ništa nam drugo ne preostaje nego se držati Andrićeve reče-nice koja glasi; „primjer potvrđuje pravilo po kojem se jezik ne usvaja nego se jezik postaje.“53

Zaključak

Sad smo se uhvatili u koštac, i što bismo zapravo mogli kaza-ti? Isprva izgleda kao jednostavna tema, a kad se građi pristupi dočekaju nas brojne prepreke. Iskreno govoreći, tema zahtijeva popunjavanje svih praznina iz ranijih studija. Niti jedan segment ovog rada nije se mogao napisati da se ne obuhvati svaki dio iz jezika i književnosti.

Radu nije bilo lako pristupiti, iziskivao je iščitavanja brojne literature, ali kroz rad uspjelo se posložiti i napraviti konstrukciju rada onako kako bi po standardima trebao izgledati. Literatura nije bila problem, jer su mnogi jezičari i prevoditelji tomu po-svećivali veliku pozornost. O tomu se pisalo, obrađivalo se ali dapače na tomu ne bi trebalo ostati osvrnemo li se na riječi našeg

53 Vrljić, S.:nav. dj., str. 79.

209KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

vrsnog jezikoslovca i slavističara Radoslava Katičića koji nam govori da je jezik tradicionalno polje rada, razmjerno bogatih pri-nosa. Kako smo se našli u dosta neobrađena tla te da tomu žurno treba pristupiti. Mi bi to mogli poslovično reći od čega se sastoji i naš rad „na mlađima svijet ostaje“.

Tema je zanimljiva najviše zbog ispreplitanja usmene tradicije s jezičnim pravilima. Poznato nam je da ona bez jezika ne bi mo-gla ni funkcionirati, svaki jezik na kojem je poslovica napisana formirana je jezičnom strukturom da bi bila razumljiva za sve mentalitete. Kako naš način življenja nije sličan načinu življenja u Americi ili bilo kojoj drugoj državi, tako nam ni stil ni pisanje nije isto. Nekada postoji odstupanje i u humoru, ni on nam nije ponekad isti. Poslovice se uvijek stavljaju u neki plan gdje se usko vežu s narodnim govorom, jako su zastupljene u standardnom je-ziku samo ih ne opažamo. Dok neki drugi narodi možda malo i više od nas njeguju svoju tradiciju kako narodnu tako i jezičnu. Mi je ponekad i zanemarimo, dok malo podrobnije ne razmislimo i pročitamo ponešto o tomu. Kako smo i u radu napominjali, mno-go se više cijeni ono izvorno što je naše kada se nađemo daleko od svog doma pa mjesecima ne čujemo niti jednu hrvatsku riječ. Mnoge ćemo čuti kako govore da ih je uhvatila nostalgija.

Ali ona nije ništa drugo nego jezik, svega tu bude svašta nam nešto nedostaje, dom, obitelj, prijatelji ali jedna stvar se ne smije zanemariti sve što nam nedostaje to je upravo jezik, onaj materin-ski koji je uspostavio sve kontakte pojedinca sa životom i njego-vim uspomenama.

210 OSVIT 1–4/2013.

Literatura

Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977.Andrić, Ivo: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1977.Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber,

Zagreb, 2006.Bagić, Krešimir: Rječnik stilskih fi gura. Školska knjiga, Za-

greb, 2012.Botica, Stipe: Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska

knjiga, Zagreb, 1995.Botica, Stipe: Novi hrvatski epitafi , Školska knjiga, Zagreb,

2007.Botica, Stipe: Biblija i hrvatska tradicija, Vlastita naklada, Za-

greb, 1995.Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književno-

sti, Fakultetski udžbenik, Split, 2007/08.Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Herce-

govine (lirika, epika, retorika), Matica hrvatska u Sarajevu, Sara-jevo, 2006.

Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Herce-govine (proza, drama i mikrostruktura), Matica hrvatska u Sara-jevu, Sarajevo, 2005.

Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu,JAZU, Zagreb, 1986.

Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za zna-nost o književnosti, Zagreb, 1984.

Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Mati-ce hrvatske, Zagreb, 1990.

Lučić, Antun: Dodiri smjene, HKD Napredak, Split, 2005.Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica,

August Cesarec, Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

211KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE

Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun, 2007.

Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Naklad-ni zavod Globus, Zagreb, 1993.

Narodna proza (Priče, poslovice, pitalice i zagonetke),Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.

Novak, Iva: 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb, 2003.

Pješćič, Minja: Naše narodne poslovice i izreka, Toronto, 1999.

Pranjić, Krunoslav: Jezikom i stilom kroza književnost, Škol-ska knjiga, Zagreb, 1991.

Ridout, Ronald & Witting, Clifford: The macmillan dictionary of English proverbs explained, „Macmillan“, 1995.

Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sa-rajevo, 1980.

Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svje-tlost, Sarajevo, 1989.

Vince, Zlatko: Putovima hrvatskog književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

Vrljić, Stojan, Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000.Vrljić, Stojan: Jezik naš hrvatski, Logos, Split, 2002.Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa

Ive Andrića, Logos, Split, 2005.Vrljić, Stojan: Germanizmi u hrvatskom jeziku, Sveučilišna

knjižnica u Splitu, Split, 2007.Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hr-

vatska, Imotski, 1993.

213PRIJEVODIOGLEDI I PROSUDBE OSVIT

Mato NEDIĆ

ANTIČKI RIM I KRŠĆANSKA EPOPEJA U ROMANU QUO VADIS

HENRYKA SIENKIEWICZA

Evo kazat ću ti ovako: ne znam kako kršćani započinju svoj život, ali znam, gdje se započinje njihova nauka, tamo se svršava rim-ska vlast, prestaje Rim, prestaje život, razlika između pobjednika i pobijeđenoga, mogućnika i siromaha, gospodara i roba, presta-je vlast, prestaje Cezar, pravo i sav poredak svijeta, a mjesto toga svega dolazi Krist i neko milosrđe, kojega dosad nije bilo i neka blagost, protivna ljudskim i našim rimskim nagonima.

Henryk Sienkiewicz, Quo vadis

Svijest antike, bogat i raskošan, i kršćanski svijet, jednostavan i produhovljen, postavljeni su jedan nasuprot drugome, ali i jedan u drugi; oni se razvijaju naporedno, ali idu u različitim smjerovi-ma pa je ono što je antičko vezano za zemaljsko, a religijski su obredi tek kulisa u predstavi opće razuzdanosti i raskalašenosti koju rađa štovanje propadljivih vrijednosti, dok je ono što je kr-šćansko uvijek vezano uz nebesko, uz neprolaznost i svetu svje-tlost koja osvjetljava putove ovozemaljskoga života da bi se kroz spoznaju čistoće i ljepote jednostavnoga življenja došlo do trajne sreće u vječnosti.

Imajući pred sobom dva svjetonazora, moglo bi se reći i dva fi lozofska pogleda na svijet, Henryk Sienkiewicz u romanu Quo

214 OSVIT 1–4/2013.

vadis u širokome zamahu progovara i o jednome i o drugome svijetu. Pri tome je očita piščeva namjera da ovaj drugi, kršćanski svijet pohvali, da ukaže na njegove neosporne vrijednosti u uređi-vanju ljudskoga života i društva uopće, na smisao koji proizlazi iz kršćanskoga učenja o dobroti i ljubavi i da upravo tome smislu suprotstavi besmisao antičke raskalašenosti koja i stari Rim za-jedno s ostatkom antičkoga svijeta vodi u propast. Takva Sien-kiewiczeva namjera proizlazi i iz njegove pripadnosti poljskome kršćanskom svijetu, ali i iz spoznaja koje mu je donijelo vrijeme koje je proteklo od vremena cara Nerona (Antium, 15. prosinca 37. – Rim, 9. lipnja 68.; rimski car od 54. godine) do njegovo-ga vremena (Sienkiewiczevo rodno mjesto je Wola Okrzejska, Poljska, gdje je rođen 7. svibnja 1846., a umro je u Veveyu, u Švicarskoj, 15. studenog 1916.), iz spoznaja koje su izrasle na razvalinama povijesnih epoha koje su se smjenjivale, a da svijet nisu učinile znatno boljim, promijenjenim u duhu Kristova nauka, ali i autoru romana, kao i cijelome kršćanskom svijetu ostaje nada da će u budućnosti u ljudima dozreti plodovi onoga sjemena koje je u njihovim dušama zasijano kršćanskom Radosnom viješću.

Premda je očita piščeva namjera da u romanu pokaže kako kr-šćanstvo, koje je samo naizgled slabije, ali je kao doktrina znatno jače od do banalnosti dovedenih antičkih doktrina koje se pred po-javom kršćanstva tope i nestaju kao što nestaje i jedan svijet koji je utemeljen u tiraniji i krvi, izrasta iz ruševina moćnoga carstva i svojom dobrotom koja je čovjeku prirođena, koja je iskonska, na-drasta zlo koje u svijetu postoji, koje je rasprostranjeno i u čijoj su službi stari Rimljani koji se vesele tuđoj muci (u arenama), koji se klanjaju Neronu, dok ih on podmićuje hranom, pićem i igrama, dakle, prolaznim stvarima, ipak Sienkiewicz i taj svijet antičkoga Rima prikazuje kao svijet u kojemu ima poštenih ljudi (ali su u manjini), kao svijet koji pripada jednome vremenu i kulturi koju

215OGLEDI I PROSUDBE

će zbrisati, ali dijelom u sebe i apsorbirati, kultura koja dolazi s Istoka, a koja izrasta iz kršćanskoga vjerovanja.

U antičkome Rimu kakvoga prikazuje Sienkiewicz puno je raspuštenosti i ispraznosti; religija je zapostavljena zato što više ne živi u dušama svojih pripadnika, već je u gomili božanstava zagubljen trag iskonskoj potrebi za vjerovanjem, ali ne i za obre-dima koji su pretvoreni u predstave – obredi su, dakle, tu da bi se zadovoljila sebičnost puka koji vjeruje da će umilostiviti bogove da mu daju ono što on traži. Takva je vjera apsurdna, a naža-lost, često je susrećemo i u suvremenome kršćanstvu u kojemu su obredi postali šablonizirani pa ljudi sve češće od vjere traže nešto više, nešto novo, što im mogu ponuditi mistici, vidovnjaci i slični opsjenari, a zaboravljaju da se vjera osjeća u dubini duše, a da raste kada je dijelimo u ljubavi s drugim osobama.

Makar je antički Rim ogrezao u svojemu poganstvu, Sien-kiewicz pokazuje i njegovo drugo lice, pokazuje da postoji i drukčiji Rim u kojemu se duše otvaraju svjetlu božanskoga na-uka Kristovih sljedbenika. Taj Rim živi u siromašnim četvrtima Zatiberja, ali i u bogatim kućama rimskih patricija, pa čak i na Neronovu dvoru. Taj je Rim klica onoga svijeta koji će iznići iz truleži staroga i za koji postoji nada da nosi preobrazbu. Tome svijetu najčešće pripadaju poniženi i poraženi, ali oni u konačnici, u duhu, postaju pobjednici. Zato rimska patricijka koja je postala kršćankom, Pomponija Grecina, kaže književniku i Neronovu ar-bitru elegancije, Petroniju:

„Svijetom ne vlada Neron, nego Bog.Nastade časak šutnje. Blizu triklinija začuše se sa staze koraci

staroga vojvode, Vinicija, Ligije i maloga Aula. No prije nego stigoše, upita je Petronije:

- Dakle, ti još vjeruješ u bogove, Pomponijo?- Vjerujem u Boga, koji je jedan, pravedan i svemogući – od-

vrati žena Aula Plaucija.“

216 OSVIT 1–4/2013.

Pomponija hrabro svjedoči svoju vjeru, ali Petronije, iako je-dan od najmudrijih ljudi u Rimu, nije kadar razumjeti ni tu hra-brost ni tu vjeru koja promiče istinu da je ljubav božanski zakon koji stoji nad svim ljudima i da su po tome zakonu svi ljudi braća. Petronije je nepokolebljiv u svojim rimskim stavovima, u svojim shvaćanjima i u načinu života; on ne može u svojemu robu vidjeti sebi ravnoga – čovjeka kao što je i sam, biće koje zbog raznih okolnosti nije moglo postati ono što je postao on, ali koje također ima dušu. I do Petronija dopiru predrasude koje kolaju Rimom, a tiču se kršćana:

„Za kršćane pričaju da se ne samo klanjaju magarećoj glavi nego i da su zlotvori ljudskog roda i da rade najpoganije opači-ne.“

No, vrijeme i događaji koje ono donosi kod njega donekle mi-jenjaju pogled na kršćane, što mu ipak ne pomaže da se obrati i da postane kršćaninom jer sam je duboko u antičkome shvaćanju života kao igre, zabave koja će, istina, jednom svršiti, ali koja dok traje, donosi obilan rod užitka. Za njega je Neronov dvor ishodi-šte onoga načina života na koji je on navikao i koji ga zadovolja-va, pa i kada vidi da je takav život utemeljen na ispraznosti, on ga voli jer mu tjelesna tromost i lijenost ne dopuštaju da u svjetlu kršćanske nauke vidi radost koja teče iz jednostavnoga življenja; on više voli strah kojim se pred Neronom igra dok ga istovremeno hvali i u sebi kudi i ismijava. Prijetvornost, a ne iskrenost i istina, pripada visokome rimskom društvu Neronova vremena. Nasuprot tome kršćanska je blagost koju Petronijev nećak Marko Vinicije upoznaje posredovanjem lijepe Ligije, kršćanke koja je kao Ne-ronova taokinja odrasla u kući Pomponije Grecine.

Uvođenjem u radnju romantičnih elemenata koji su vezani uz likove Ligije i Vinicija Sienkiewicz je monotonu strukturu povi-jesnoga romana (u što bi se izrodilo kazivanje o Neronu i progonu kršćana) pretvorio u zanimljivu ljubavnu priču s mnoštvom pre-

217OGLEDI I PROSUDBE

preka koje stoje na putu do ostvarenja ljubavi, ali i s preobrazba-ma likova u kojima ljubav oblikuje i svjetonazor, a usmjerava i postupke. Takav je pristup autoru omogućio da ukaže kako je i kod prvih kršćana bila duboka svijest da je ljubav, pa i ona tjele-sna, iznad svih ljudskih prijepora i nemira, da je potrebna, poželj-na i od Krista blagoslovljena. Zato je blagoslivlja i apostol Petar:

„Sjećajte me se jer sam vas uzljubio (govori Ligiji i Viniciju, op. M. N.), kao otac što ljubi djecu svoju, i što god učinite u živo-tu, učinite na slavu Gospodnju!

Govoreći to, digne nad njih svoje stare drhtave ruke i blago-slovi ih, a oni su se privijali k njemu osjećajući da je to možda posljednji blagoslov što ga primaju iz njegovih ruku.“

Ljubav muškarca i žene temelj je za stvaranje novoga života, ona je i temelj ljubavi prema Bogu, a ljubav prema Bogu opreč-na je vjerovanju u antičke bogove. O kršćanskoj ljubavi, napose o ljubavi prema Bogu, razmišlja mladi Vinicije, a autor njegova promišljanja iznosi ovako:

„Trebao bi biti slijep tko ne bi vidio da ti ljudi ne samo štuju svojega Boga, nego da ga i svom dušom ljube, a toga Vinicije nije vidio dosele ni u kojoj zemlji, ni u kojem zakonu, ni u kojem hramu, jer u Rimu i Grčkoj oni, koji su još davali poštu bogovi-ma, činili su to da naklone sebi njihovu pomoć, ili od straha, ali nikome nije padalo na pamet da ih ljubi.“

Uzajamna ljubav čovjeka i Boga dovodi svijet u sklad koji je sličan onome skladu koji je opisan u početcima biblijske Knjige Postanka; to je rajski sklad koji je čovječanstvo jednom posje-dovalo, ali ga je grijehom izgubilo, no Isusova smrt i uskrsnuće poništavaju ljudski grijeh (ali samo kod onih koji su se spremni pokajati i obratiti, no cilj je da to kroz vrijeme učine svi) te je Isus po tome Spasitelj koji odabranike, koji su uistinu slabi ljudi, s manama i nedostatcima, ali ga ljube, vodi u vječnu sreću.

218 OSVIT 1–4/2013.

Postavke novozavjetne teologije, vidljive u biblijskim knji-gama koje su nastale u prvim godinama kršćanstva (kao što su Djela apostolska i apostolske poslanice), Sienkiewicz detaljno razrađuje i oprimjeruje nizom primjera iz života kršćanske zajed-nice u Rimu te se u njegovome pripovijedanju miješaju doživljaji izmišljenih i stvarnih osoba koje u romanesknome tkivu doživlja-vaju književno-umjetničku preobrazbu, što autoru omogućava da maštom nadogradi svoje spoznaje o tim osobama te da ih predsta-vi onakvima kakve ih on s vremenske distance doživljava i vidi. Tako je učinio opisujući Nerona, Petronija, Seneku i druge ugled-ne Rimljane, ali i opisujući apostola Petra i Pavla iz Tarsa, koji su u čestom doticaju s Ligijom i Vinicijem. Da bi suprotstavio kršćanski pogled na svijet antičkome, on sučeljava Pavla iz Tarsa, Kristova obraćenika, kasnije nazvanoga apostolom, i umjetnika Petronija, Neronova savjetnika za umjetnost i vrijednosti antičko-ga, osobito grčkoga svijeta, koje je svojevremeno rimska kultura apsorbirala.

Pavao je čovjek uman, rimski je građanin te dobro poznaje rimsku kulturu i način razmišljanja, no njega je dotaknulo i svje-tlo vjere te on sada na svijet gleda drugačijim pogledom. On Pe-troniju postavlja hipotetsko pitanje:

„No pomisli, Petronije, je li vaš život, doista, bez briga. Eto ni ti, gospodine, i nitko između najbogatijih i najmoćnijih ne zna, liježući s večeri na počinak, ne će li ga probuditi smrtna osuda. Reci nam: kad bi Cezar priznavao tu nauku, koja nalaže ljubav i pravednost, zar tvoja sreća ne bi bila mirnija? Bojiš se za svoje radosti, a ne bi li život tada bio veseliji?“

Petronije ne može osporiti Pavlove argumente, ali ne želi zaći u njihovu dublju analizu budući da hoće ostati dosljedan sebi i svojemu smislu za ljepotu koji je izrastao iz poznavanja i prouča-vanja antičkoga svijeta pa, iako ostaje ono što jest, mnogobožac i Neronov arbitar elegancije, čovjek od ukusa i od otmjenosti, to

219OGLEDI I PROSUDBE

ga ne priječi da u svojoj biti bude dobar čovjek te da se zauzme u obrani kršćana (doduše, to ne čini iz ljubavi prema čovječanstvu, pa ni iz ljubavi prema Kristu, već zato što voli svojega nećaka Vinicija koji i sam postaje kršćaninom, ali i zbog toga što mu se kao čovjeku od ukusa gadi Neronova zloba i zločin u kojemu ne nalazi ljepotu i smisao). Tako Petronije na Pavlove argumente iznesene u raspravi o značaju kršćanstva za čovječanstvo koje bi Pavao htio Radosnom viješću obujmiti kako bi ga uveo u svjetlo, odgovara pomalo nezainteresirano: „To nije za mene!“, a zapravo razumije da se u svijetu dogodilo nešto veliko i novo, nešto što će uzdrmati temelje dotadašnjih shvaćanja.

Ono što je Petroniju bilo jasno prilikom razgovora s Pavlom, mnogima će postati jasno kada Neron u svojoj mahnitosti zapali Rim kako bi vidio gorući grad koji želi opjevati u svojemu novom književnom djelu, a poslije za paljevinu optuži kršćane i otpočne njihov progon.

Sienkiewicz u ovim masovnim scenama vrlo uvjerljivo doča-rava atmosferu i ponašanje stanovnika koji napuštaju gorući grad, da bi poslije prikazao mahnitost Neronovu i strahote koje trpe kršćani koji masovno, ali hrabro, puni vjere, ginu u arenama na igrama koje je car upriličio da bi umirio rimski puk.

Motiv mučeništva u prvim kršćanskim zajednicama Sienkiewi-cz koristi kako bi prikazao duboku vjeru prvih kršćana, kako bi je suprotstavio i u njegovome vremenu rastućemu materijalizmu, okretanju samima sebi, sebičnosti nasuprot bratstvu koje stoji kao jedan od glavnih ideala kršćanstva. Rimski kršćani u Neronovim arenama umiru s pjesmom na usnama, s pjesmom koja slavi Kri-sta, uvjereni u skoro sjedinjenje s Njime u nebeskoj slavi, umiru gotovo fanatično, ali ne zato što su sami odabrali smrt, već zato što su u nju natjerani. Kršćanstvo je, to Sienkiewicz više puta u romanu ističe, vjera života jer i sam je Isus uskrsnućem poništio smrt i obećao svima život, čak život vječni. Kršćani su, sa stajali-

220 OSVIT 1–4/2013.

šta starorimskoga svjetonazora, u arenama gubitnici, njih razdiru divlje zvijeri, oni umiru na križevima i u ognju – i narod se rimski tome veseli, u umirućim kršćanima ne vidi ljude s dušom, već poluživotinje koje je slobodno umoriti na divljački način. Zato se Rimljani klade dok gledaju igre koje se odvijaju u areni, u pauza-ma, nakon mnoštva odgledanih zvjerstava, patnjā i smrti, odlaze jesti i piti na gozbama koje im je upriličio Neron kako bi umirio njihov bijes i sa sebe skinuo sumnju da je palikuća, a onda se vraćaju u arenu s užitkom gledati muke drugih ljudi. Takvo po-našanje puno govori o svijesti samih Rimljana i o kulturi smrti kojoj oni pripadaju. No, mirna smrt kršćana koji umiru ozareni, s osmijehom i s vjerom u srcima zaprepašćuje kukavni rimski puk, čak i krvnika Nerona. I opet, Sienkiewicz ukazuje na snagu vjere koja je nepokolebljiva čak i pred smrću u mukama. U toj je nepo-kolebljivosti klica preobrazbe svijeta.

Kolika je snaga kršćanstva, koje je utemeljeno na Istini i Do-bru, ukazuje autor u trenutku obraćenja Grka Hilona. Hilon je siromašni, nepriznati fi lozof, više lakrdijaš nego mudrac, čovjek kojemu ništa nije sveto. On je lik spletkara koji Sienkiewiczu slu-ži da humorom osvježi radnju, a ujedno ga koristi kako bi mo-tivski čvršće povezao dijelove romana. Hilon u početku pomaže Viniciju pronaći Ligiju, a poslije izdaje kršćane Neronu i od cara dobiva visok društveni položaj. No, u trenutku obraćenja, zgro-žen Neronovim zvjerstvima, a za ljubav Istini, Hilon pred rim-skim pukom optužuje Nerona kao palikuću iako je svjestan da će zbog toga umrijeti. Hilon umire kao kršćanin, raskajani grješnik, kao razbojnik kojemu je Isus s križa obećao raj, kao čovjek u ko-jemu je vjera zapalila baklju nade u oproštenje grijeha i u vječni život. Hilonovim likom Sienkiewicz pokazuje veličinu kršćan-skoga milosrđa koje je suprotstavljeno rimskoj sebičnosti, koje je sposobno premjestiti brda i porušiti zidove, ali ne one izvana, već

221OGLEDI I PROSUDBE

one koji su u čovjeku. Oslobođen od svojih unutarnjih preprjeka čovjek je oslobođen za život.

Na kraju romana Sienkiewicz ponavlja pitanje koje je Petar pri pokušaju svojega bijega iz Rima postavio Isusu koji mu se pri tome ukazao: „Quo vadis, Domine?“ (Kamo ideš, Gospodine?). Tom mišlju i tim pitanjem on završava roman, a kao da bi htio pitati i svoje suvremenike: kamo ide ovaj svijet koji u svakome novom vremenu izmišlja zvjerstva slična Neronovima, kamo ide svijet koji bi trebao živjeti po Istini i za Istinu, a on se i dalje neprestano truje lažnim sjajem bogatstva koje ne pročišćuje i ne združuje, već vodi sebičnosti. Jesu li kršćanske vrijednosti koje je prikazao u romanu nadvladale zlo kojega je uvijek u svijetu bilo ili su i kršćani vremenom izgubili žar vjere, a preuzeli vri-jednosti antičkoga svijeta, pomiješali dva shvaćanja života, ono raspusničko i ono krotko pa pustili da čas pretegne jedno, a čas drugo? Povijest bi morala biti učiteljicom, a je li to uvijek bila, drugo je pitanje.

- Quo vadis, Domine? (Pitao je Petar.)- Kad ti ostavljaš puk moj, idem u Rim da me drugi put raza-

pnu. (Odgovorio je Isus).

Mira ŠUBAŠIĆ

OKVIR ZA ŽIVOT

MATO NEDIĆ: Okvir za mudrost, Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2013.

Uz već afi rmiranu kulturnu manifestaciju „Dani Tolise“ Za-klada „Terra Tolis“ je 2013. godine objavila novo književno djelo, romansiranu biografi ju fra Ilije Starčevića, utemeljitelja prve pučke škole u Bosni i Hercegovini (koju je osnovao u Toli-si 1823. godine). Autor romana Mato Nedić u samome naslovu djela Okvir za mudrost nagovještava kako su znanje i odgoj okvir svakome vremenu za napredak i boljitak življenja.

Prema kronologiji pisanja i objavljivanja pred nama je treći Nedićev roman, ali prema tematici i vremenskome slijedu opi-sanih događaja, roman Okvir za mudrost prvi je dio trilogije o franjevcima i bosansko-posavskome puku XIX. i XX. stoljeća.

Roman Pater Martinus (objavljen 2010. godine) tako postaje drugim dijelom cjeline u kojoj autor otkriva život i djelo fra Mar-tina Nedića, prvoga ilirca Bosne i graditelja najveće bosansko-hercegovačke crkve, Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi.

Trećim dijelom trilogije, romanom Godina stradanja (objav-ljenim 2000. godine) autor nas vraća u devedesete i tragične ratne podjele i zbivanja potkraj XX. stoljeća, čije će se posljedice dugo u Bosni i Hercegovini vidati i otklanjati.

223OGLEDI I PROSUDBE

Roman Okvir za mudrost koncipiran je u četiri dijela: „Strani-ce izgubljenoga ljetopisa“, „Ulomci Husein-begova dnevnika“, „Zapis za vječnost“ i „Sadašnjost“. Pisac nam u njemu zanimljivo predočava podatke iz života i djelovanja fra Ilije Starčevića, koji je u Tolisi zapalio baklju prosvjete za sve slojeve puka i pokazao da samo znanje otvara nove putove i nudi kvalitetniji život. Na neki čudesan način svi tekstovi o glavnome junaku, koji osvjetlja-vaju postupke i otkrivaju tajne jednoga života, dospijevaju u ruke fra Martinu Nediću i on ih otima zaboravu. U mašti Mate Nedića njegov prezimenjak fra Martin Nedić tako postaje prevoditelj fra Ilijina ljetopisa s latinskoga, Husein-begova dnevnika s turskoga i pisma brata Helmuta s njemačkoga jezika te se pretvara u pri-ređivača knjige o Starčeviću. Odlučivši se za takvu koncepciju romana, Mato se Nedić kao autor potpuno povlači ispred očiju čitatelja, odlazi u pozadinu, a svojim likovima prepušta ispričati priču. U takvome se načinu pripovijedanja očituje modernost nje-govoga književnog postupka.

Izgubljeni ljetopis, stranice Husein-begova dnevnika i pismo brata Helmuta u mašti i mislima autora, već okušanog u roman-siranoj biografi ji, pretočit će se u privlačnu i čitljivu knjigu, koja nam ima što reći. Povijesna pozadina i život znamenite osobe mogu spojiti prošlost i moderno vrijeme. Služeći se formom lje-topisa, dnevnika i pisma, pripovijedajući u prvome licu, autor u povijesne i biografske potankosti udahnjuje dušu modernoga čovjeka, vezana za prošlost i otvorena za budućnost. Njegov je stil lirski, topao, pun razumijevanja za ideale i postupke glavnoga lika, jer je i sam prosvjetni djelatnik i shvaća moć znanja i razornu silu neukosti.

Fra Ilijina životna iskustva, kao i vlastita, autor vješto utkiva u refl eksivne minijature unutar tkiva priče, koja tako teče ispreple-tena prošlim i sadašnjim vremenom, objedinjena idejom napret-ka u ljudskome prolasku kroz život. Jezik je piščev jasan, lišen

224 OSVIT 1–4/2013.

suvišnoga, rečenica je fi ligranski precizno oblikovana u rasponu od jednostavne do višestruko složene. Na stotinjak stranica ove knjige prikazani su ljudski život, djelo, čežnja, ostvaraji, zanosi, razočaranja... Slikovitost izričaja najvidljivija je u usporedbama odabranim s andrićevskim smislom i značenjem. Mudrost poslo-ženih riječi i rečenica ukazuje na autorovu zrelost iskazanu jedno-stavnom, tečnom, privlačnom naracijom.

Osobito je snažno Nedić dočarao odnos između fra Ilije Star-čevića i kapetana Huseina Gradaščevića. Prvi je podanik Turske Carevine, drugi upravlja gradačačkom kapetanijom. Fratar u su-sretu s kapetanom dobiva dopuštenje da bez carskoga fermana kapelicu proširi i pretvori je u crkvu te da izgradi školu u Tolisi, ali zauzvrat postaje Huseinov čovjek. U vrijeme pobune, kada je mladi velikaš od bosanskih plemića i naroda proglašen vezirom, Starčević nosi njegovo pismo austrijskome caru tražeći potporu za mladoga vođu. Naravno, Austrija će priznati službenu sultano-vu odluku, a mladome kapetanu pružiti tek kratkotrajno izbjeglič-ko utočište u Slavoniji.

Mato Nedić je u romanu prikazao dva svijeta koja se dodiruju, a oličena su kroz likove dvaju ljudi, kršćanina i muslimana, te dva pokušaja da se Bosna učini boljom i svojom. Fra Ilijin put znanja otvoren 1823. godine školom u Tolisi, nastavlja se 1835. godine izgradnjom njegove druge škole u Utorkovištu, današnjoj Donjoj Mahali kod Orašja. Zapaljena baklja nastavila je gorjeti u novim naraštajima, a fratrov se život prerano ugasio. Utamničen nakon neuspjele bune i proživljenih teških dana na rubu smrti, fra Ilija Starčević ne uspijeva naći lijeka svojoj boljetici te umire u austrijskome lječilištu 1845. godine. Ostaje njegova vizija pro-svjete kao jedinoga puta za sve ljude, ostaje vjera kao pratiteljica na stazi zemaljskoga života, ostaje domoljublje kao snaga za sva-kodnevni život.

225OGLEDI I PROSUDBE

Romansirana biografi ja fra Ilije Starčevića, koju je u romanu Okvir za mudrost ostvario Mato Nedić, kao pozadinu nudi sliku povijesnih zbivanja, političkih djelovanja i težnji, odaje podlogu s koje znamenite ličnosti pokreću promjene i ostavljaju besmrtne tragove.

Bosna prve polovice XIX. stoljeća sastavnicom je umirućega carstva, dijelom višestoljetne turske uprave, ali istodobno intere-snom sferom Austrije, koja će je 1878. godine i okupirati. Šću-ćurena između Istoka i Zapada, kako primjećuje pisac, sanja svoj san o istinskoj slobodi i ne dopušta da ju rastepu i raznesu; iako iznurena tuđim razmiricama što se preko nje povlače, diše i živi, podiže se iz pepela, ojačana bunama i tragedijama, ratovima i ne-imaštinom.

Nedić u liku fra Ilije Starčevića pokazuje kako se i u uvjetima okupacije i okrutne tuđinske vlasti čovjek može izdići iznad pre-preka i zla i graditi bolji život svoje zajednice i svojega naroda. Starčevićevi govori u Beču, Rimu i Požunu o teškome položaju kršćana u Bosni otvarali su oči Europe, upućivali na nepravdu, ukazivali na potrebu zauzimanja za obespravljeni narod.

Čovjek je uvijek dijelom svojega vremena i prostora i u nji-ma ostavlja tragove, kratkotrajne i prolazne, ili besmrtne, za vječnost. Nesumnjivo, fra Ilija Stračević ostavio je za sobom svevremenske zvjezdane tragove, a Mato je Nedić, pišući nje-govu romansiranu biografi ju, koračao tim tragovima te je ostva-rio djelo neprolazne vrijednosti. Život i djelo fra Ilije Starčevića okvir su nam i izvor mudrosti kako ne bismo potratili svoje dane, a čitanje romana Okvir za mudrost Mate Nedića pomoći će nam da taj život i to djelo upoznamo te da na životnome putu sačuva-mo sebe.

Ivo Mijo ANDRIĆ

BILOSNIĆEV GLAS STVARNOSTI

FABIJAN LOVRIĆ: Vitez zlatnog runa, 3000 godina za dar, Zadar, 2012.

Kada jedan pisac, ma odakle bio, za manje od pola stoljeća napiše i objavi više od 100 knjiga tada mu se, uz čestitku, može od srca reći „svaka čast majstore“. Još ako je Dalmatinac, valja dodati i neizbježno „bravo meštre“, pa nek cijeli svijet znade o čemu je riječ.

Tomislav Marijan Bilosnić zaslužuje i jednu i drugu ljudsku i narodnu pohvalu. I puno više od toga jer je na kraju 2012. godine, dakle pola godine prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju objavio svoju stotu knjigu. Možda i neku više, ali to za ovu priliku i nije tako bitno. Tim grandioznim činom i pothvatom svrstao se u red povlaštenih europskih pisaca koji su prešli zlatni granicu od sto objavljenih književnih naslova.

Ono što me žalosti a što moram, ovom prilikom, naglas reći i zapisati jeste činjenica da 6. 2. 2013. godine, kada je u Društvu hrvatskih književnika promovirana knjiga Davora Šalata U tigro-voj kući posvećena Bilosnićevom stvaralaštvu, nije bilo nikoga sa „javne televizije“ da zabilježi taj iznimni trenutak druženja s piscem koji je golemim djelom zadužio hrvatsku literaturu i kul-turu uopće. No, što je, tu je. Ne vrijedi se žaliti niti valja plakati nad tom sumornom zbiljom hrvatske medijske NE kulture. Neka ona potraje što kraće i neka dođe dan kada će nakladnici, urednici

227OGLEDI I PROSUDBE

i novinari početi cijeniti domaće pisce podjednako kao i one koji dolaze sa Zapada. Ako ne i više, što bi priličilo svakoj zemlji koja drži do sebe i do svojih vrijednosti.

A jedna od tih neprijepornih vrijednosti jeste i književno djelo Tomislava Marijana Bilosnića o kojem su napisane i objavljene tri zapažene knjige. Jednu od njih pod naslovom Vitez zlatnog runa priredio je i pod kraj prošle godine objelodanio književnik iz Knina Fabijan Lovrić, odaslavši je knjigoljupcima kao svoj dar za Bilosnićev polustoljetni stvaralački rad. Na sličan način kako su to prije njega učinili Igor Šipić i Davor Šalat u svojim studi-oznim knjigama, Lovrić analizira Bilosnićevo stvaralaštvo koje je dijelom vezano uz Domovinski rat, a dijelom je naslonjeno na njegovo spisateljsko traganje za sukusom i smislom života što je započeto sredinom šezdesetih godina kada je objavio svoje prve poetske uratke.

Kako i priliči pjesniku koji se, uz druge oblike pisanja, bavi i prikazivačko-kritičarskim poslom, Fabijan Lovrić u uvodu op-sežnog ogleda stavlja na uvid čitateljima svoje dvije pjesme po-svećene Tomislavu Marijanu Bilosniću. U njima kroz stihove iskazuje svoj odnos poštovanja i divljenja prema kolegi po peru i njegovom djelu, uvodeći čitatelje u šaroliki i neomeđeni svijet Bilosnićevog književnog, likovnog i inog stvaralaštva. U tome svijetu klupko povijesti odmotava se onim slijedom kako to odre-đuju Bog kao simbol općega, priroda kao izvor nastanka i opstoj-nosti svega postojećeg i živa bića – napose ljudi kao kratkoročne prolaznosti što se obnavljaju po zadanim Božjim i prirodnim za-konima. Dijalektički gledano, sve što nastaje s vremenom i nesta-je, samo se Bog kao misleni apsolut veže uz konačnost. Ljudski rod, ma kako uman bio, u svemu ima ograničeni utjecaj na ovoze-maljski svijet. Na neki drugi svijet, ako ga i ima, ljudski je utjecaj posve zanemariv, makar pojedinci snivali drukčije.

228 OSVIT 1–4/2013.

Uvažavajući takav poredak stvari, Bilosnić se u svome opsež-nom literarnom djelu bavi duhovnim stanjem i pozicijom jedinke kao i njezinim odnosom spram prirode i društva. Čovjek je pri-marno pronositelj dobra a sekundarno je izvor njegove negacije. Promatran u ozračju svjetla i tame, on je zahvalna tema i neza-obilazni lik za pjesmu, priču, dramu i sliku. Još ga samo treba prepisati i preslikati na papir ili drugu podlogu i eto djela za dušu i oči.

Proničući u bit Bilosnićevog literarnog i slikarskog stvaralaš-tva, Fabijan Lovrić analizira, raščlanjuje i prikazuje sedam nje-govih pjesničkih knjiga, dvije knjige proze, knjigu povjesnica i nekoliko likovnih i fotomonografi ja. Iz svakog od ovih djela, na-kon cjelovitog uvida, naznačava glavne karakteristike i estetske vrijednosti te izdvaja poneki stih, impresiju, leksički biser i trajnu poruku.

Tako, osluškujući pjesnikov glas u poemi Krik, koju svrstava među ponajbolja poetska ostvarenja u hrvatskom pjesništvu, Lo-vrić naglašava da je ona himna ljudskosti u svijetu poremećenih vrijednosti. Kad surovo zlo potisne u drugi plan ljepotu dobra, ljubav je jedino sredstvo koje nam vraća nadu. U tom strašnom vremenu spasonosno djeluje pjesnikova poruka izrečena u dva ključna stiha: Kad čujem krik / ja govorim ljubav. Samo se lju-bavlju kao znakom dobra brišu crni tragovi bezdušnosti zla.

Domoljublje je jedna od najvažnijih tema Bilosnićeve poetike života. Čovjek bez domovine nije čovjekom. On je progonjena zvijer, samotnik bez stalnog odredišta, izgubljeno biće u vreme-nu i prostoru. Bez domovine, lirskim rječnikom kazano, nema domoljublja koje je važan simbol ljubavi. Kao najbolji primjer pjesnikovog neupitnog domoljublja koje odasvud zrači, Lovrić izdvaja poemu Ogrlica. U toj poemi Tomislav Marjan Bilosnić pjeva o burnoj i časnoj povijesti Hrvata i Hrvatske, čiji su prosto-ri od stoljeća sedmog bili na udaru stranih sila i osvajača. Kako

229OGLEDI I PROSUDBE

je danas došlo vrijeme slobode i samostalnosti, tako je i Ogrlica postala poemska himna Lijepoj Našoj. Time je pjesnik, uz sve ostalo dosad učinjeno, odužio svoj dug domovini i svrstao se u red onih domoljuba koje će povijest pamtiti a hrvatski narod na-vijek slaviti.

Iz bogate Bilosnićeve lirske ogrlice Fabijan Lovrić s razlogom izdvaja i knjigu Kuća, ističući njezinu višeznačnost, tematsku ori-ginalnost, emotivnu snagu i neprijepornu literarnu vrijednost. Eg-zistencijalno i stvarnosno gledano, kuća je pribježište, prebivalište i slobodište ljudske duhovne i fi zičke opstojnosti. Imati krov nad glavnom, u užem smislu, znači – biti. Živjeti u vlastitome prosto-ru, u širem smislu, znači – osjećati značenje slobode. Čovjek bez kuće znade što je tjeskoba. Njegove misli opterećene su strahom i frustracijama. Njegovi pokreti imaju ograničenja, a nade su mu vezane u čvor. U Bilosnićevom poimanju kuće kao simbola slo-bode i domoljubnosti prepleću se sudbine i usudi mnogih znanih i neznanih ljudi kojima su kuće, svojim dugovremenskim postoja-njem, produžile živote i osvijetlile djela. Kuća kao stvarnosni do-datak prirodi plod je ljudskoga uma i ruku, preslika želja i snova i vjera u ljepše sutra onih koji će doći, bilo da je riječ o nenadnim gostima ili očekivanim potomcima. Promatrano s fi lozofi jskog i realnog stanovišta, gradeći kuću čovjek gradi sebe. U fi zičkom i mentalnom smislu, podjednako. Zato je kuća subjekt domoljublja koji nas veže za zemlju u čijim je granicama osmišljena i sazdana. Svim ljudima kojima su rat ili druge neželjene sile oduzele kuću i pravo na dom, divljački je odsječen ljepši dio života i zadana bol koju trajno nose. Osjetio je to na vlastitoj koži u minulom ratu i Fabijan Lovrić koji je pod prijetnjom topova i razornih granata napustio rodnu kuću, zavičaj i državu, skrasivši se tamo gdje je si-gurnost veća a opasnost manja. Njemu je Bilosnićeva univerzalna lirska kuća utoliko bliža i draža jer nudi duhovne ključeve svima koji u ovim teškim vremenima nemaju krov nad glavom.

230 OSVIT 1–4/2013.

Poetika Tomislava Marijana Bilosnića utemeljena je na povi-jesnim, fi lozofskim, sociološkim i religijskim elementima tuma-čenja svijeta i postanka ljudskog društva. Po Lovrićevom razumi-jevanju njegovog literarnog creda cjelovito prezentiranog u zbirci Križni put, ključna obilježja te poetike jesu: duhovnost, svekoli-ka patnja i muka, Isus Krist, Put križa, majčine suze, ljudskost i njezin antipod kao sraz dobra i zla u svakom vremenu. Put koji prolazi Isus od rođenja do uskrsnuća posut je ružama ljubavi i dobročinstva na jednoj, i trnjem zlobe, izdaje, osude i raspeća na drugoj strani. U tom grozomornom nesuglasju dobrote i zloće koju simbolizira Kristov Križni Put, pjesnik pronalazi poveznicu sa sličnim, približno okrutnim događajima iz naša bliže i dalje prošlosti. Križnim putem i danas hode mnogi ljudi diljem zemlji-ne kugle koja se vrti istim krugom od radosnog rođenja pa sve do tužne smrti. Takav je krugohod svega što se rodi i nastane na licu zemlje i pod kapom neba. Poetika postanka u dijalektičkoj je sprezi sa dramatikom nestanka. Na individualnom planu svakod-nevno, na globalnom, u milenijskim razmacima.

Pored navedenih i nekih drugih novijih poema i zbirki poezije (Tigar, Molitve, Afrika, Ogledalo, Krilati kozorog), Fabijan Lo-vrić stavlja na uvid čitateljima i svoje ogledno-esejističke prikaze proznih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića. Tu je u prvom redu roman Ispovijed suvišnog čovjeka koji se bavi nekim biografskim elementima iz burne piščeve prošlosti. Kako je riječ o romanu s ključem koji razmatra osjetljive društvene teme, piščeve su na-mjere označene opasnim na jugoslavenskim prostorima sredinom osamdesetih godina, pa je djelo za neko vrijeme bilo isključeno iz javnosti. Graničari nade i krotitelji duha ocijenili su tada kako pisac izlazi iz dopuštenih okvira umjetničke i ljudske slobode, pa su knjigu stavili pod led koji se, na sreću, brzo otopio.

Naime, neukrotivi Bilosnić nastavio je pisati po svome, tako da su iz njegove produktivne književne radionice i u narednim

231OGLEDI I PROSUDBE

godinama u svijet izlazile nove knjige. Među njima i zbirka emo-tivnih proza pod simboličkim naslovom Doručak koju Lovrić, u širem ogledu, naziva odisejom slobodarskog duha. U toj zbirci prozaiku zbilje što nas prati u posljednjim desetljećima nadopu-njuje i oplemenjuje poetika života likova iz piščevog okružja i dalje od njega. Doručak je odredište i prigoda za razgovor o sve-mu pomalo i za razmjenu znanja i saznanja o ljudima, pojavama i događajima iz svakodnevnog života.

Analitičkim čitanjem i promišljanjem Bilosnićevog poetskog i proznog stvaralaštva, Fabijan Lovrić nas uvodi u njegov svi-jet ispunjen povijesnom mistikom i mitologijom, te znamenitim i običnim ljudima iz prošlog i sadašnjeg vremena. U tome svijetu događanja se nižu onim redoslijedom i dinamikom kakvom ih je odredio Svevišnji Um, a realizirala priroda i njezini prateći akte-ri.

U sagledavanju i samjeravanju Bilosnićevog ukupnog umjet-ničkog stvaralaštva, Lovrić se osvrće i na njegov slikarski i foto-grafski doprinos koji je sjajna vizualna nadopuna literature okru-njene u više od stotinu knjiga te više desetaka tisuća stranica rado-va objavljenih u listovima, časopisima, almanasima, zbornicima i antologijama u Hrvatskoj, bivšoj SFRJ i diljem Europe i svijeta. Svoje slike i fotografi je ovaj zadarski meštar ljepote izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, na čemu mu mogu pozavidjeti i mnogi afi rmirani slikari i fotogra-fi . Neke od njih prezentirane su i u knjizi Vitez zlatnog runa koju vam preporučamo kao pitko i čitko štivo posvećeno svestranom umjetniku i, nadasve, dobrom čovjeku Tomislavu Marijanu Bi-losniću.

Knjiga u dodatku sadrži i važne bibliografske napomene sa kronologijom objavljivanja uvrštenih radova te kazalo imena koja se spominju u istaknutim prikazima i osvrtima.

Ivo Mijo ANDRIĆ

OTINE SLIKE I NAŠE PRILIKE

JANKO BUČAR: Susreti s velikim Otom Reisingerom, Hrvatsko društvo karikaturista, Zagreb, 2012.

Karikaturist Oto Reisinger pripada krugu najpoznatijih europ-skih crtača druge polovice dvadesetoga i početka dvadesetprvoga stoljeća. Njegovi crteži i karikature još od 1950. godine uveselja-vaju ljude diljem bivše SFRJ i niza europskih zemalja (Austrija, Njemačka, Engleska, Švicarska, Nizozemska etc.) u kojima je de-setljećima objavljivao svoje crtačke humorističke priloge. Radovi su mu prezentirani na brojnim samostalnim i skupnim izložbama kod nas i u svijetu te su pohranjeni u razne muzeje i zbirke umjet-nina najvećih majstora crtača. U više zemalja (Hrvatska, Austrija, Nizozemska, Švicarska) objavljene su knjige Reisingerovih kari-katura koje je likovna kritika visoko ocijenila a poklonici toplo primili.

Sve naprijed pobrojano i mnogo toga što nije spomenuto, u punom profi lu otkriva lik i veličinu djela našeg najpoznatijeg umjetnika karikature i vedrog crteža. O njegovom crtačkom stva-ralaštvu najbolje govore likovi Pere, Štefeka i Klare koji su nas desetljećima uveseljavali na stranicama Vjesnika te legendarnog Grge čije smo životne dogodovštine pratili u Večernjem listu. Svima njima Reisinger je podario duh i žig vremena koje obi-lježava pojedine faze iz bogate hrvatske povijesti. Po tome ga

233OGLEDI I PROSUDBE

možemo svrstati u red najvažnijih pronositelja hrvatskog duha, kulture i umjetnosti općenito.

Svi ljudi koji su bili u prilici pobliže upoznati Otu Reisingera znaju ga kao vedrog, veselog i nadasve šarmantnog gospodina, spremnog na šalu i u vrijeme kada drugima nije do smijeha niti do bilo čega drugoga. Baš tada je humor najbolji lijek protiv pošasti tjeskobe, depresije i dosadne tuge.

Aforist i humorist Janko Bučar dugi niz godina je drugovao i prijateljevao s Otom Reisingerom. U tom vremenu pamtio je i bilježio duhovite opaske i druge bisere koji naš narod zove poša-licama, vicevima, anegdotama ili, malo grublje rečeno, zafrkanci-jama. Kada je svoju smiješnu teku ispunio s više stotina smiješnih zgoda i nezgoda izravno ili neizravno vezanih uz Ota, odlučio je od njih sačiniti i objaviti knjigu pod naslovom Susreti s velikim Otom Reisingerom.

Da bi tu svoju odluku progurao pokraj opreznog Ota, namje-rio mu je tu knjigu pokloniti za 83. rođendan. Pošto se poklonu, kao ni dobrom konju, ne gleda u zube, veliki ga je karikaturist prihvatio bez puno pitanja i knjiga je u jesen dvije tisuće i neke ugledala svijet. I, treba bez zadrške reći, obradovala sve one koji vole humor i štuju Ota i Janka kao njegove pronositelje k širokim narodnim masama.

Ukoričene anegdote, opaske, vicevi i pošalice u svezi s Reisin-gerom, ilustrirane su karikaturama i crtežima poznatih hrvatskih karikaturista, čime je knjiga dobila na težini i probavljivosti. Pi-sane stvari u Hrvata, naime, imaju veću prođu ako su popraćene slikom ili pjevanjem. Valjda je to zato što smo mi odvajkada na-viknuti na gledanje i slušanje onoga što nam drugi kažu i narede. Čitanje nam nikada nije prešlo u naviku, pa smo ga ostavljali oni-ma koji su imali više slobodnog vremena za tu dosadnu pasiju.

No, kad je u pitanju knjiga o Otu Reisingeru pisana perom uvijek nasmijanog Janka Bučara, gotovo sam uvjeren da će se ta

234 OSVIT 1–4/2013.

navika početi mijenjati. Polako, ali sigurno, što bi kazali Nijemci, jer ovaj naš dvojac s puno smiješnih kormilara ne kani privezati svoj brod uz obalu već smišlja nove šale i smiješnice kojima će zabrinutim sunarodnjacima brisati dužničke bore s čela i vratiti izgubljeni osmijeh na podbuhla i sve bljeđa lica.

A dok se u javnosti ne pročuju nove anegdote potekle iz pera i misli Janka i Ote, na račune čitatelja prepisujem neke iz knjige susreta. Najprije jednu iz novijeg vremena u kojoj se osamde-settrogodišnji Oto žali prijatelju Janku zbog jedne svoje neobjaš-njive navade:

- Ne znam što mi je u zadnje vrijeme. Čini mi se da sam i ja postao pedofi l!

- Zašto?- Pa često se zagledam u ove četrdesetogodišnjakinje!Za vrijeme šetnje ulicama Zagreba susretne Ota Reisingera je-

dan od starih znanaca te mu, nakon pozdrava, izreče primjedbu u svezi njegovog šešira:

- Čuj, takvi šeširi su izašli iz mode! To se više ne nosi!- A ni takve glave se više ne nose – uzvrati mu spremno Oto.Kad je svojevremeno došao partijski nalog za pljenidbu VUS-

a zbog Reisingerove karikature Hruščov u brijačnici, Oto je bio pozvan na razgovor u javno tužiteljstvo. Nakon ne baš ugodnog razgovora vratio se u redakciju i, na upit kolega i kolegica o sud-bini lista, razočarano je kazao:

- VUS su spalili, a mene su samo zagrijali.Početkom sedamdesetih godina birala se najštedljivija javna

osoba u Zagrebu. U uži izbor ušli su Oto Reisinger, meteorolog Milan Sijerković i pjevač Krunoslav Kićo Slabinac. Na kraju je, zna se, pobijedio Oto Reisinger. Kad je saznao rezultat, u redak-ciji Vjesnika, Oto ga je prokomentirao riječima:

- Ne mogu biti svi prvi.

235OGLEDI I PROSUDBE

Pobjednički duh pratio je veseljaka Reisingera kroz sve godine njegovog burnog, plodnog i dugog života. Na mnogim smotrama i natječajima crtača i karikaturista u zemlji i svijetu osvajao je vrijedne nagrade svrstavajući se u red vrhunskih majstora toga umjetničkog zanata. Ali sve te nagrade su prolazne i potrošive, osim jedne kojom se meštar Oto ponosi od rane mladosti. A ta na-grada je: biti ZAGREBČANIN u punom smislu te riječi. I živjeti Zagreb dvadeset četiri sata dnevno. Oti Reisingeru je to pošlo za rukom i duhom i zato su njegovi crteži zrcalo Grada i zemlje u kojem se vidimo takvima kakvi jesmo.

Nit previše lijepi niti puno ružniPonekad veseli a počesto i tužniKada nas napadne bolest depresijaKoju je donijela svjetska recesija.A recesija će, kao i svaka ljudska pošast, jednoga dana proći.S depresijom će stvari ići mnogo teže, pošto ona dublje u našu

svijest seže.

Fabijan LOVRIĆ

SONJA JURIĆ – DJECI MAJČINA SELA U MEĐUGORJU

SONJA JURIĆ: Proljeće opet dolijeće (knjiga priča za djecu). Urednik: Miro Petrović, ilustracije: Anja Bartulović. Matica hrvatska Čitluk / Matica hrvatska Dubrovnik – Biblioteka

Posebna izdanja, knjiga 62., Čitluk – Dubrovnik, 2012.

Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Sonja Jurić (Za-greb, 1973.), ostvaruje svoj puni angažman u humanitarnim ak-cijama u kojima sudjeluje dugi niz godina, baveći se književnim radom čije umijeće daruje, ovoga puta, štićenicima Majčina sela u Međugorju, a gdje su udomljena djeca bez roditelja. Njihov od-goj i obrazovanje prepušteni su bez roditeljske ljubavi, ali skrb-nici nastoje učiniti im dječji svijet što pristupačnijim potrebama društva, odrastanju kojim trebaju potvrditi zrelost i postati valjani čimbenici društvene zajednice. U tom i takvom poslanju, Sonja Jurić i ovu, između ranijih darovanih knjiga, daruje ovoj djeci i njihovim potrebama za što sretnije djetinjstvo. Zato sama au-torica na početku knjige ispisuje: „Proljeća nisu samo godišnja doba već buđenja naših osjećaja, misli i uspomena. Proljeća su, također, naši novi pogledi na svijet. Zato ovu knjigu s radošću posvećujem štićenicima Majčinoga sela u Međugorju. Neka nas proljeća uvijek iznova obnavljaju!“

237OGLEDI I PROSUDBE

Kao i u prirodi, proljeća se javljaju i u čovjeku, obnavljaju njegovu fl oru i faunu, obnavljaju procese čineći ga čvršćim, po-stojanijim, mentalno stabilnijim, protočnijim za nove ideje. Zna-mo kako je autorica i svoje ranije knjige darovala humanitarnim potrebama, veoma uspješno surađivala sve do realizacije određe-noga programa, tako ne sumnjamo da će biti i ovoga puta.

1.

Vezujući svoje priče za određene nadnevke, koji su joj se uči-nili bitnim za kalendarsku godinu, kao što je: početak proljeća, Međunarodni dan šale, Međunarodni dan ljudske solidarnosti, Svjetski dan djece, Svjetski dan učitelja, Svjetski dan ptica selica, Svjetski dan telekomunikacija, Svjetski dan nepušača, Svjetski dan UNICEF-a, Međunarodni dan tolerancije, prvi dan škole, Ivandan, Sv. Mihovil, dani berbe grožđa, Svjetski dan prijatelj-stva, Svjetski dan zaštite životinja, Svjetski dan smijeha, Među-narodni dan obitelji, Svjetski dan obrazovanja, Svjetski dan zašti-te šuma, Svjetski dan autizma, završava basnom Usamljeni lav. Većinski navedene, kratke priče, vezane za određene nadnevke, ili tek nekoliko koje su izvan toga okvira, produbljuju vjeru u ži-vot, u bolje sutra, u ljudske vrijednosti koje treba strpljivo tražiti i strpljivo njegovati. Zato autorica gradi određeni zaplet: sreća – tuga – pronalazak rješenja, izlaz ili potpuna sreća. Na drukčiji način, ali suštinski isto, o konstrukciji autoričine priče za djecu, piše dr. sc. Iva Beljan: „Jednostavnost pripovjedne tehnike, pri-mjerene dječjem recipijentu, nije, dakako, znak značenjske ploš-nosti. Upravo obrnuto. Kao i sve dobre priče za djecu (i dobre priče uopće), a osobito klasične poput Maloga princa, Ružnog pačeta i drugih, koje su nam obilježile djetinjstvo“… ( autoričine priče se bave) „vječnim ljudskim pitanjima: odnosom pojedin-

238 OSVIT 1–4/2013.

ca i zajednice, problemom pripadnosti i samoodređenja, izborom između osobnoga shvaćanja etičnosti i kodeksa skupine, dakle pitanjima kojima se bave i „velike“ priče, od grčkih tragedija na-ovamo.“... (str. 72.).

Jasno je, i vidljivo, kako autorica svjesno i znalački razvija priču u svim smjerovima ostvarujući određeni cilj, a taj cilj je postizanje spoznaja na osnovi iskustva, pogrješaka i uspješnih rješenja. Počesto je tematski početak: sklad, narušavanje sklada i ponovno uspostavljanje sklada, ili potvrda, uvid, iskustvo koje donosi spoznaju o lošem kako bi se cijenilo pozitivnije, kao nešto što treba ili ne treba činiti. U tom odnosu autorica je postigla su-stavnu ravnotežu priče, njezinu protočnost, dinamiku, a jezičnom jednostavnošću i semantičkom tvorbom rečenice, približila je temu djeci, mlađim generacijama, kako bi se došlo do suvislosti odgoja i obrazovanja, poštivanja određenih vrijednosti i pravila koja poučavaju.

2.

Knjiga Proljeće opet dolijeće je kompilacija slikarskog i pisa-nog, spoj dvije umjetnosti, umjetnosti boja i oblika i umjetnosti riječi i slikovnog jezika gdje bi trebalo opredmetiti riječi slikom ili obrnuto, sliku oplemeniti riječima. U tom obostranom opleme-njivanju sklad dvije individualnosti doprinosi uspješnosti konač-nog efekta, lakšeg zapamćivanja ponuđenog kako bi se postigao cilj uspješnijeg prijenosa poruke. U ovoj knjizi autoricu Sonju Jurić prati slikarica Anja Bartulović. Vidljivo je kako slikarica nadopunjuje književnicu, ili obrnuto, a receptori vida, kao naj-veći primatelj izvanjskih informacija, daju izravnu mogućnost lakšeg uočavanja efekata poruke koji slijede. Slikarica se koristi smirenim koloritom, jednostavnim oblicima, bliskim djeci, ali i

239OGLEDI I PROSUDBE

s određenom ozbiljnošću koju zahtijeva tekst. Na svim crtežima je vidljivo i lice sjete, ali i raskoši kulise ili osmijeha, što postiže poseban efekt jer se radi, odnosno, knjiga je namijenjena pomoći djeci bez roditelja, kako je već rečeno.

Na kraju, želimo i ovoj knjizi potpuni uspjeh kao i prethodni-ma, a plemenito prepoznavanje humanitarnih akcija neka pronađe nove, dobre ljude, koji žele i mogu pomoći, jer svačija je duša rođena i za proljeće.

Ivan BAKOVIĆ

SMISAO SE NALAZI NA KRAJU PUTA

GRGO MIKULIĆ: Učitelj Pravde, Gral – Gral Široki, Široki Brijeg – Zagreb, 2013.

Najpriličnija bi kvalifi kacija ove knjige bila (ako uopće mo-ramo kvalifi cirati), knjiga razmišljanja, ili knjiga promišljanja. Sastoji se iz dva dijela, prvi dio zauzima 91 stranicu a drugi 41. Iako je i ova podjela zbunjujuća. Naime „prvi“ dio knjige ima 29 numeriranih nenaslovljenih poglavlja, a „drugi“ dio je numeriran kao 30. poglavlje knjige i naslovljen je imenom „Fragmenti“.

„Prvi“ dio Učitelja Pravde je uokviren dvama događajima. Pastir Natanael u potrazi za izgubljenom kozom (ovo je prva bi-blijska reminiscencija) susreće isposnika koji živi u pećini, a za-vršava isposnikovom smrću i Natanaelovom odlukom nastaviti isposnikovu misiju.

Između ta dva (s)krajnja/granična događaja skoro nikakvih drugih događaja u priči nema. Natanael privučen nekom neja-snom silom ostaje živjeti s isposnikom Sanheribom koji mu kroz razgovor i tekstove napisane na svitcima prenosi učenje Učitelja Pravde kojemu Sanherib bijaše učenikom.

Sanherib je osamljenik, pustinjak, isposnik predan razmišlja-nju i sljedbenik Učiteljeva nauka. Potpuni pouzdanik u Provid-nost: „Beduin ustade i pođe nekoliko koraka, a onda zastade: - Zašto i ti ne pođeš leći? Ne čekaš li nekoga? - Čekam! Ljubav! – reče Sanherib nakon poduže stanke. - Najavila ti je dolazak?

241OGLEDI I PROSUDBE

– reče mladić smiješeći se. - Zar si mi i ti najavio svoj dolazak, pa ipak sam te dočekao – odgovori Sanherib.“ (str. 25. – 26.)

Sanherib zna da se pod kapom nebeskom sve svrhovito: „Neka te ne brine to što nisi našao kozu. Da ona ne zaluta, zar bi našao put do mene. A ja trebam tek one što zalutaše, jer teško je skrenuti cijelo stado s ustaljenog puta iako na njemu ne nalaze okrjeplje-nja. Tek oni što zalutaju pozvani su utirati nove putove.“ (str. 28.)

Sanherib poučava Natanaela: „Smisao se nalazi na kraju puta. A tvoj put do smisla je, možda, biti pastir. A možda je biti pastir samo početak tvoga puta“ (str. 18.). Tako Natanael, pastir-tragač postade tragač za smislom i istinom.

Vremenskih odrednica u knjizi ima vrlo malo „Živjeli su još tri godine zajedno tu u pustinji a onda Sanherib umrije.“ (str. 104.). Radnja se događa u pustinji. U kojoj pustinji? Koje tri godine? Kad pročitamo da se radnja odvija u pustinji u kojoj samuje is-posnik pomislit ćemo, naravno, na davno prošla vremena. Pitam se samo što je veća pustinja ona prava prirodna ili ova koju mi živimo u tzv. civiliziranom svijetu. Nisu li razgovor i spoznaja o temama u knjizi potrebniji danas nego ikada. I tko kaže da danas ne postoje isposnici koji promišljaju svijet. I oni koji traže odgo-vore. A i teme o kojima se čita u knjizi su svevremene: o putu, o daru i darivanju, o grijehu, o dobru, o molitvi, o ljepoti, o sreći, o sumnji, o nadi, o poniznosti, o oholosti, o Ratnicima Duha, o milosrđu, o slobodi, o smutljivcima, o užitku, o smrti, o strastima, o spoznaji, o Božjem nauku, o vrlinama, o Istini, o pravednosti.

Pored ovoga tu je i sedam poučnih priča (prispodoba): o mu-drom siromahu i oholom kralju, o kralju koji traži najsretnijeg čovjeka u svome kraljevstvu, o ženi s bolesnim sinom, priča o dvojici slugu, o hrastu i travi, o pljačkašu i udovici i priča o bole-snom čovjeku i njegovoj savjesti.

242 OSVIT 1–4/2013.

Srž nauka koji Sanherib naučava je ljubav: „Poučavao nas je trima ljubavima: ljubav prema Bogu, ljubav prema čovjeku i lju-bav prema vrlini. (...) Ta, na kraju dana svatko će biti pitan samo koliko je ljubio i u ljubavi uzrodio.“ (str.22).

Natanael je prvo prošao test šutnje i strpljenja, a zatim je slu-šajući Sanheribova izlaganja i čitajući svitke doživio preobraz-bu te od učenika postao nasljednik Sanheribov. Ne sliči li ovaj užurbani pastir, koji je u bremenitoj potrazi za svojim blagom i imovinom, na današnjeg užurbanog čovjeka koji nema vremena za razmišljanje? Koji nema vremena ni za sebe ni za druge i koji ima više pitanja nego odgovora. Koji često nema vremena ni pra-vo pitanje postaviti. Koji luta po pustinji, ali ne nalazi ni mira ni smiraja. Natanael je imao sreću da se zaustavio.

Autor u knjizi promišlja, kako je već rečeno, mnoge teme koje zaokupljaju čovjeka od postanka do danas. „Jeste li se ikada upi-tali: nije li možda grijeh tu kako bi nas poučio ćudoređu, nije li mržnja tu da nas uči ljubavi, robovanje nije li tu kako bi nas pou-čilo slobodi, nepravda da nas uči pravednosti, krivovjerje pravo-vjerju, idolopoklonstvo bogoljubnosti, očaj nadanju, nesreća da nas uči sreći, žalost kako bi nas poučila radosti, suze smijehu, pakao da nas uči blaženstvu, prolaznost vječnosti, smrt životu?

Ne uče li nas padovi ustajanju, ne uči li nas gorčina slasti, pat-nja uživanju, tama svjetlosti?“ (str. 57.).

Otkriva nam autor i neke jednostavne istine koje smo zabora-vili: „Pogrješka našeg uzdignuća nije u tome što se želimo uzdi-gnuti, nego u tome što se želimo uzdignuti iznad drugih. A nije cilj uzdignuti se iznad drugih, nego iznad sebe.“ (str. 40.). Ili: „Dobar se čovjek sjeća kada je pogriješio, a loš kad je učinio ne-što dobro.“ (str. 65.). Nije li ovo svevremena istina.

Već je rečeno da tekst ima reminiscencije na biblijske teksto-ve. Pored imena koja se sva mogu naći u biblijskim tekstovima: Natanael, Sanherib, Onias, Abadon, Manaem, Salamon, Jošija,

243OGLEDI I PROSUDBE

Sila, Jerihon, Jeruzalem, stil pisanja i poruke su suglasne s biblij-skom tekstovima. Tim teža je bila zadaća pred autorom i teža je bila odluka objaviti ovakovu vrst teksta. I mislim da autor nije zamutio vodu. Jer: „bistra se voda uvijek čini plićom nego što jest – s mutnom je vodom obrnuto.“ (str. 86.).

Drugi dio knjige naslovljen jednostavno Fragmenti gnomičan je, poslovičan i ponegdje aforističan. Sastavljen je od kratkih za-pisa koji su „komotno“ mogli biti razrađeni kao i teme u prvom dijelu knjige. Ovo su pabirci sa margina koji nisu ništa manje vrijedni nego i drugi tekstovi u knjizi. Za ilustraciju navodim ne-koliko fragmenata:

10. Dobar rezultat, čak ni u matematici, ne može opravdati loš postupak.

29. Bog je sveprisutan i ne isključuje nikoga, ali ima ljudi koji su isključili Boga.

30. Odgovornost bez slobode neusporedivo manje je loša od slobode bez odgovornosti.

378. Danas se ljudi suočavaju sa smrću i prije no što su naučili živjeti.

528. Oni koji nemaju što reći, obično dugo govore.218. Rijetko kad čovjek zažali što je šutio. Ali često zažali što

je govorio.Mak Dizdar je zapisao: Ova ruka kaže ti da staneš / i zami-

sliš se nad svojim rukama (ruka). Parafrazirajući Dizdara mogli bismo reći: Ova ti knjiga kaže da staneš i zamisliš se nad njom. Ova knjiga se ne čita odjednom nego u dijelovima i nad svakim dijelom ove knjige se može razmišljati i ponešto naučiti. Čak i ako se ne složite s iznesenim stavovima, barem će vas potaknuti na razmišljanje, a i to je uspjeh – osjećat ćete se kao Natanael na početku svoga traganja za odgovorima.

244 OSVIT 1–4/2013.

Osvrnuo se autor i na svoju potrebu za pisanjem: „Kada sam tražio nekoga tko će me razumjeti, uzimao sam knjigu. Kada sam poželio nekome se povjeriti, uzimao sam olovku i prazan list pa-pira.“ (92. fragment).

Koliko mi je poznato ovaj tekst je davno napisan. Odležao je i ponovno pročitan. Njegov pojavak u formi knjige dokaz je da je prošao prvi test. Nije završio kao Gundulićev „porod od tmi-ne“. Drugi test će biti čitatelji. Vjerujem da će i taj test uspješno proći. Ako vam se i ne svidi (vama koji budete čitali ovu knjigu) primijenite (pozovite se na) fragment 544.: „Ni za najlošijom pro-čitanom knjigom nitko nije zažalio, ali mnogi su i mnogo puta zažalili za nepročitanom knjigom.“

Momčilo SPASOJEVIĆ

PJESME PROŽETE OPTIMIZMOM I VEDRINOM

Priznajem da sam pjesnik

Meni srce veli Piši što ti kažem, Ja mu otkucaje, U stihove slažem.

Pola noći je prošlo. Nesanica. Čitam zbirku Sto i jedna pje-sma (Odabrane pjesme, odabrali: Admiral Mahić, Stevan Tontić i Milo Jukić) Ante Stanića. I to me ne zamara. Čitam sa zanima-njem, do kraja. Čitanje poezije, kakva se danas piše, obično je zamorno i dosadno, ali ovaj put nije tako. Razmišljam i zašto. Vjerojatno, zato što ovaj izbor Stanićeve impresionističke poezi-je, predstavlja jednu istinsku cjelovitu životnu priču u stihovima, sasvim ljudsku. I bez obzira što se ne može kazati da se ovim stihovima nudi nešto posebno novo, oni nose pečat neobične i zanimljive sudbine svoga autora, koji nije bez pjesničkog dara.

Životnost, iskrenost i promišljenost – glavna je njihova odlika. Stanić piše o svemu onome što je vidio od kada je prvi put pro-gledao u svome rodnom selu u okolini Kreševa, priopćavajući to na svoj osobni način, obično izvlačeći iz svega pouke. A zašto piše – otkriva u pjesmi „Poeta“. Od djetinjstva želio je postati pjesnik, a dogodilo se to onoga trenutka kada je iz blata seoskog

246 OSVIT 1–4/2013.

puta „oprezno i nježno“ podigao komadić žute istrošene olovke, slomljena srca i, obrisavši blato, na praznom listu papira napisao prvi stih („Olovka i srce“).

A. Stanić je po zanimanju, učitelj-pedagog. Iako je rano pro-mijenio zanimanje on nikada nije prestao „da krči put kako bi sunce i svjetlost prišli ljudskom ognjištu“. Ima i znatan broj pje-sama koje se odnose na djetinjstvo i namijenjene su djeci. Sasvim je prirodno da su tadašnji pjesnici za djecu, ostavili dubok trag na njegovoj osjetljivoj duši. Jedan od njih će kazati: - Što ne možeš drukčije reći – pjesma zbori. Izgleda da je i Stanić rano shvatio da se ono što se ne vidi oko čovjeka i što se osjeća u sebi, vrlo lijepo može izraziti stihovima, te da je pjesma sredstvo da se to kaže na poseban način.

Njegov pjesnički opus, inspiriran vlastitim doživljajima i sud-binom, kvantitativno je veoma bogat, i izraz je njegovog duhov-nog stanja i raspoloženja koja prevladavaju u njegovoj psihi. U toj poeziji dominira životni i intelektualni optimizam. Jedna pregršt njegovih pjesama predstavlja visoku vrijednost našega vremena i trajni rezultat njegovog stvaralaštva.

U izboru Sto i jedna pjesma, prezentirana je retrospektiva po-etskog stvaralaštva od preko četrdeset godina, počevši od 1965. godine od pjesama koje je pisao kao vojnik. U borbi za životnu egzistenciju možda je (i jeste) bilo dužih zastoja u njegovom pisa-nju, ali ta tanka književna nit se nikada nije sasvim prekidala. Nje-govo književno stvaralaštvo do punog izražaja došlo je u trenutku kada je, kao veoma odgovorna osoba, osigurao svoju egzistenciju i osposobio svoje potomke da se uspješno staraju za svoje život-ne ciljeve i sudbine. Radne navike koje je stekao u djelanju na gospodarskom planu, uspješno je preusmjerio na književno stva-ralaštvo i kao voda iz izvora oko njegovog Kreševa, pokuljale su, jedna za drugom, njegove brojne knjige. Možda i previše brzo, nestrpljivo i ishitreno što se nesumnjivo odrazilo na njihovu kva-

247OGLEDI I PROSUDBE

litetu. Tome su doprinijeli i književni poslanici, koji su mu nekri-tički povlađivali, umjesto da ga upozore: - Zastani malo, uspori: nije uvijek važna knjiga pjesama. Cilj je dobar stih, ideja. Pjesmu, zbirku – valja brusiti i dotjerivati sve dokle se može izdržati. Ovo upozorenje bilo je nužno, tim prije, ako se ima u vidu da je Anto Stanić veoma nadaren, vrijedan i uporan književni poslenik, koji promišlja i izvodi zaključke iz onoga što promatra i o čemu piše. Tako bi njegova poezija dospjela na znatno veću razinu, nego što je ova na kojoj se sada nalazi.

Kao da je i sam to osjećao, pa stihovima kaže: Stanite / satovi, / stanite. / Umoran sam, / život me / tjera da žurim. // Ja ne mogu poslova nedovršenih / svaki dan da mi ostaje. (Uzaludan vapaj).

Ali, ako se ima u vidu da se čak ni osrednja poezija ne piše lako, kao što se to čini neupućenima, A. Stanić ima mnoštvo sti-hova i pjesama koji su iznad osrednjosti, pa čak i onih izvanred-nih, kakve ne srećemo ni kod mnogih pjesnika na glasu.

On piše ono, kako sam reče, „što mu srce kaže“, ali i promi-šlja o onome o čemu piše. Poezija mu predstavlja lirsku povijest jednog još neokončanog životnog treptaja i vrlo osobnog obilje-ženog osjećajnog stanja. Odlikuje se jednostavnošću i čistoćom izraza, privlačnom lakoćom i fi nim senzibilitetom s bogatim ni-jansama slika, koje nisu tu samo sebe radi.

Da je Stanić već veoma rano imao lijepog dara za pisanje po-kazuju i njegovi rodoljubivi stihovi, napisani početkom daleke 1965. godine dok je još bio mlad vojnik: Drzniče, ne! / Zemlja ima sinove. / Ne ćeš nevinih bataljone, / U stočne trpati vagone. / (Pjesma mladog vojnika)

Njegov pjesnički izraz je često eliptičan, telegramski sažet, a njegova mudrost simbioza istočnjačke fi lozofi je i domaće narod-ne tradicije. To naročito dolazi do izražaja u pjesmama „Smij se“ i „Poruka“. Suština prve je da će sve proći i ništa ne treba previše

248 OSVIT 1–4/2013.

uzimati srcu, te da sve treba promatrati s vedre strane, jer brzo prolazi sve što je lijepo i dragocjeno (smijeh je lijek).

Druga spomenuta pjesma, počinje stihovima kojih se ne bi postidjeli ni istočnjački mudraci: Čitaj / To je temelj / Mudrosti. / Razmišljaj / To je izvor / Snage. / Radi / To je cijena / Uspjeha.

Svojim poezijom Stanić nastoji popratiti sve bitno u društvu u kome živi, a motivi mu variraju u širokom dijapazonu, počevši od osobnih osjećanja preko religije, odnosa među ljudima, prirode, ljubavi, rada, nasilja, rudarstva i bistrih voda Kreševa, Bosne i njezine prošlosti, novca i uspjeha, knjiga, zavičaja, sreće, starosti i smrti, porodice, ekologije, pa do rata.

U ovom izboru nalazi se i pjesma „Stvarna bajka“, koja je svo-jevrstan pandan njegovom romanu Istinita bajka. I u jednom i drugom književnom djelu, autor tvrdi da je ostvario sve svoje ži-votne snove. Istina, u romanu govori na koji način ih je ostvario, a u pjesmi kaže da mu se to jednostavno dogodilo, ali uz duboko poštovanje i pomoć Boga!

Neke njegove pjesme su prava himna o skladnom i uspješnom obiteljskom životu.

Među najljepšima, u ovome izboru, je veoma suptilna pjesma naslova „Moje breze“: Bijele ljepotice – / Dok im se divim / Du-boko dišu / Gledaju nebo / Sanjaju kišu / ... U ljetne dane / Zadrh-ti stablo / Prospe se miris / Poneki listić / Ne zemlju pa’ne.

Kroz ove stihove pjesnik je ostvario vrlo prisan odnos sa njež-nim brezama sa platoa Gajice – obiteljskog imanja Stanića.

U pjesmi „Sreća“, mudro zbori: Uživaj u malim stvarima / Velike prepusti drugima, a u pjesmi „Vrati se“, s podnaslovom iz zagrljaja droge, kao izvanredne bismo izdvojili stihove: Bacam ti slamku / Uhvati je i plivaj / Prema obali.

Pjesma „Povijesni tren“ je također jedna od onih vrlo uspješ-nih, gotovo antologijskih pjesama, na čiju umjetničku vrijednost

249OGLEDI I PROSUDBE

treba posebno skrenuti pozornost: Mjesec studeni / Gospodnja 2004. / Pada gusti mrak / U duši hladno / Sipi jesenja kiša / Soba je sve tiša / Kamin gori / Plamen treperi / Vijesti pristižu / S vre-mena trake / Radnici štrajkaju / Hoće veće plaće / Oporba traži / Žužulovu smjenu / Dok Bin Laden / Bježi u planine / ...Poeta Dragan / Ulazi u stotu / Dok mu u ruci / Svijetli lirska luča.

Stanić je vrlo često u tokovima tradicionalne porodične lirske intime, koju iskazuje u maniri ispovjednih trenutaka i riječi upu-ćenih svojima najbližim. Ponekad je to, moglo bi se kazati, i nje-gova središnja tema. I kako piše, jedan od prvih njegovih izvora životne mudrosti, bile su riječi njegovog djeda Nike, koji ga je savjetovao da bude čovjek i tamo gdje nema ljudi i da sije ljubav kako bi je žeo, a sjeća se i njegovih riječi: Što više pravde / više je mira... Tko dobro čini / Sebi ga čini. / ...Bogat je onaj / Tko je zadovoljan (Savjeti moga djeda). U ovoj pjesmi je veoma vješto ukomponirana narodna mudrost, koja uči i upozorava na stalnu budnost i oprez u životu.

Jedna od temeljnih Stanićevih obiteljskih pjesama je „Čuvajte mi krčevinu“, tj. djedovinu, u kojoj je dana živa slika iskonske vezanosti čovjeka za zemlju i svoje podrijetlo. Zanimljivo je da je pjesnikov djed bio solunac, tj. vojnik sila Antante i borio se protiv sila osovine u Prvom svjetskom ratu. U ratu je izgubio nogu, te je kao takav, za ratne zasluge i kompenzaciju za nogu, dobio dr-žavno zemljište koje je s jednom nogom iskrčio i krvlju natopio, pa je potom postalo, plodna njiva, zvana Krčevina, koju je, kao dragocjenost, potomcima ostavio u amanet.

Otac pjesnika savjetuje da nauči više davati, nego što prima. Dakle, riječ je o poeziji s visokomoralnim poukama i porukama. To potvrđuje i pjesma „Priznajem da sam pjesnik“ u kojoj kaže da je on „vrata srca“ zatvorio svakoj mržnji.

Kao odgovoran roditelj, pjesnik je našao potrebnim da, kroz poeziju, i on uputi savjete svojim sinovima: Visine su opasne.

250 OSVIT 1–4/2013.

/ Svaki let može biti / Ikarov kobni pad. (Sinu Goranu). U pje-smi „Sinu Svjetlanu“, čije je nastajanje trajalo gotovo dvije godine, konstatira da je: Shvatio je da u medu / Ima i skrivene žuči . U pjesmi namijenjenoj najstarijem sinu „Sinu Zvjezdanu“, kazuje da se samo voljom postaje bolji.

Poeziju A. Stanić prvenstveno odlikuju svježina, neizvješta-čenost i prirodnost, te refl eksivnost i deskripcija. Njegova jed-nostavnost ima uvijek svoj bogati kontekst, koji se odlikuje opti-mizmom i vjerom u rad i napredak.

Još jedna od izvanrednih deskriptivnih pjesama je i pjesma „Svitanje“ u kojoj u zoru: Drveće koje još spava, / nježno miluje / rumena svjetlost... / a.../ Tihi povjetarac budi / Život.

U pjesmi „Novac i sreća“ posebno pozornost čitatelja plijene stihovi: Novcem možeš / kupiti udoban / krevet / ali ne i miran san. / Novcem otvaraš sva vrata, / ali ne i srca.

Anto Stanić svojim pjesmama, koje se odlikuju iskrenom dubinom i snagom osjećaja, slikovitošću poetskog izraza, kr-jepkim i zvonkim stihovima i bučnom rječitošću, zna biti i nov i neočekivan, ali istovremeno se i znalački oslanjati na snažnu narodnu tradiciju i folklorni izraz. On je pjesnik iskričavog i pronicljivog duha, izvanrednih sposobnosti za sintezu i sugestiv-nu interpretaciju. U izrazu je naklonjen aforističnosti, poslovica-ma, eliptičnosti i jezgrovitosti.

Njegove pjesme su pjesme punog i sadržajnog života i ljudske iskrenosti te tolstojevskog shvaćanja da se smrt može pobijediti samo „ljubavlju i dobrotom“ i tako ostati živ.

Igor ŽIC

DUGO PUTOVANJE U NOĆPoučna priča za mladež o Nobelovoj nagradi Ive Andrića

NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Agonija jedne iluzije, dramski ogled o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića, Tkanica, Zagreb 2013.

S velikim zadovoljstvom pročitao sam – i objavio u Književnoj Rijeci (br. 1/2013.) Agoniju jedne iluzije Nikole Šimića Tonina! Taj (pseudo) dramski tekst o životu, radu i hrvatstvu Ive Andri-ća otvara jedno od ključnih pitanja na ovim prostorima – pitanje identiteta – i to radi vrlo uvjerljivo, niti jednog trenutka ne gubeći se u banalnosti krvi i tla (Blut und Boden), već spretno održavaju-ći napetost suprotstavljenim argumentima do samog kraja. Pita-nje Andrića, pitanje je i Bosne, i Jugoslavije, a takve stvari teško je raspetljati bez Miroslava Krleže i Josipa Broza, jer sve što se događalo na ovim prostorima dio je zamršenog plesa na glazbu vremena ova tri (anti)junaka koji i pustu pozornicu mogu učiniti prostorom antičke drame.

Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. U lipnju 1907. pao je četvrti razred gimnazije (danas bi to bio osmi osnovne škole!), no završio ga je iduće 1908. godine. Potom je otišao u Kadetsku školu u Pečuhu, gdje završava tri razreda i po-tom odlazi na Ludoviceum, mađarsku vojnu akademiju u Budim-pešti. Tu završava tri semestra i – biva otpušten. Zbiva se nešto prilično neobično. Tijekom balkanskih ratova, otpušteni pitomac elitne vojne akademije, vrlo zaobilazno, preko Pariza, Marseille-

252 OSVIT 1–4/2013.

sa i Soluna, dolazi, početkom lipnja 1913., u Skopje. Sam Krleža zapisao je kakav je impresivan utisak ostavio na srpskog genera-la Vasića. „...promatrao me kanibalski: evo jedne austrijske špi-junčine!“ (Lasić, S.: Krleža, Kronologija života i rada, Zagreb, 1982., str. 105). Ipak, braća Srbi ga nisu strijeljali – što bi bilo jedino logično rješenje bizarne situacije, već ga nastoje iskoristiti za sebe. Prilikom prelaska u Zemun, uhićen je, na temelju austrij-ske tjeralice, ali i kao vrlo sumnjiva osoba i potom – pušten! Di-jelom nam posljedice mogu objasniti što je i za koga radio Krleža u tim turbulentnim danima uoči Prvog svjetskog rata.

Krleža se tijekom rane jeseni 1913. godine javlja u Zagrebu Milanu Marjanoviću, čovjeku velikog srpskog povjerenja, kojem su dali novac da pokrene, u Rijeci, Književne novosti, navodno književni časopis koji je trebao politički pripremati nastanak Kra-ljevine Jugoslavije. Književne novosti izdavao je lički Srbin Gjuro Trbojević, čija je knjižara bila u sklopu pravoslavne crkve svetog Nikole, pedesetak metara od riječkog Gradskog tornja. Početkom 1914. izašlo je ukupno 26 brojeva tog časopisa, trojanskog ko-nja velikosrpstva. Odmah na prvi Krležin objavljeni tekst uopće – Legendu u Književnim novostima br. 1 – Srpstvo je donijelo pohvalnu kritiku iz pera Milana Savića, a vrlo utjecajne i tiražne, katoličke Riječke novine, anonimni napad!

Književne novosti poznate su i po militantnoj (pseudo)anketi u kojoj su Srbi iz Bosne, Srbi iz Hrvatske i Srbi iz Slovenije bili za to da se u budućoj Kraljevini Jugoslaviji uvede srpski jezik kao službeni - uz latinično pismo. A upravo je pitanje jezika ona ključna točka spajanja, preklapanja i razdvajanja na ovim prosto-rima, što je eskaliralo u Andrićevom slučaju!

Ivo Andrić rodio se u Travniku 9. listopada 1892. godine. Službeno je bio sin – iako o tome ima dosta dvojbi! – Antuna Andrića i Katarine Pejić. Osnovnu školu polazio je u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Već u gimnaziji postaje predsjednikom srp-

253OGLEDI I PROSUDBE

sko-hrvatske Nacionalističke omladine, što je skrenulo pozornost policije na njegovo djelovanje. Studirao je slavenske književnosti i povijest u Zagrebu (1912. – 1913.), te u Beču i Krakovu (1913. – 1914.). Prvi svjetski rat zatekao ga je u Splitu na liječenju i tu je, kao sumnjivi element 1914. bio zatvoren. U prevažnoj Wiesne-rovoj Hrvatskoj mladoj lirici (Zagreb, 1914.) bio je nazočan, sa šest pjesama, uz: Vladimira Čerinu, Vilka Gabarića, Frana Galo-vića, Karla Häuslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Nikolu Polića, Augustina Ujevića, Milana Vrbanića i Ljubu Wiesnera (nema Miroslava Krleže koji je zaka-snio!).

No, početak Prvog svjetskog rata sve je zakomplicirao i kul-tura je, kao i uvijek, ustuknula pred oružjem. Ivo Andrić godinu dana proveo je, kao jugoslavenski nacionalist, u zatvorima Ši-benika i Maribora. Godine 1916. interniran je u Ovčarevo kraj Travnika, a potom, do lipnja 1917. u Zenicu. Od studenog 1917. do listopada 1919. djelovao je u Zagrebu, agitirajući za Jugosla-viju. U sklopu toga pokrenuo je i uređivao časopis Književni jug. Dogovori Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihla-ra (mlađi brat već vrlo poznatog Milutina Cihlara Nehajeva) iz 1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine. Tom je pogodovala smrt cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godi-ne, te oslobađanje najrazličitijih ideja u iščekivanju propasti vrlo kompozitne, pa stoga i lomne Austro-Ugarske. Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Nositelj ideje bio je Antun Barac, projekt je fi nancirao Antun Tomašić, dok je Cihlar bio aktivan suradnik.

Tijekom ljeta 1918. Vatroslav Cihlar družio se s Ivom Andri-ćem u Crikvenici, gdje se ovaj liječio. Istovremeno, cijela obala bila je puna Čeha koji su dogovarali akcije za rušenje Austro-ugarske i uspostavu neovisne Čehoslovačke. To je bitno utjecalo na obojicu, no na različite načine. Andrić stiže objaviti u Zagrebu,

254 OSVIT 1–4/2013.

na hrvatskom, Ex ponto (1918.) i Nemire (1920.). Već 1. prosinca 1918. godine nastala je Kraljevina SHS, vrlo zlokobna tvorevina. Prve žrtve pale su u Zagrebu već 5. prosinca, kad je ubijeno trina-est Hrvata na glavnom trgu, a zabranjen list Hrvat.

Kao komunistička reakcija početkom siječnja 1919. godine pokrenut je časopis Plamen. Formalni vlasnik bio je Vatroslav Cihlar, nakladnik mu je Nakladni zavod Jug, a nositelji časopisa bili su August Cesarec i Miroslav Krleža.

U Rijeci je od 12. rujna 1919. do 5. siječnja 1921. godine tali-janski pjesnik i avanturist Gabriele D’Annunzio uspostavio prvu totalitarnu (fašističku) državu XX. stoljeća. Zanimljivo je da je Riječka (fašistička) država prva u svijetu priznala Lenjinovo ko-munističko carstvo! Tijekom 1920. godine Krleža intenzivno su-djeluje u radu komunističke partije, te drži govore na skupovima u Zagrebu, Karlovcu, Delnicama, Fužinama, Kraljevici, Crikve-nici, Senju... Govorio je i protiv D’Annunzija u Rijeci. U rujnu 1920. iz Rusije se vratio Josip Broz, što je u tom trenutku bilo posve nebitno, no s vremenom će se pokazati važnost događaja. „Sjećam se dobro da se među radnicima u Zagrebu pričalo u to vrijeme – veli Miroslav Krleža – da je u Zagrebu stigao iz Rusije jedan radnik po imenu Broz, s astrahanskom šubarom na kojoj se još vide ostaci od petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.“ (De-dijer, S.: Prilozi za biografi ju Josipa Broza Tita, I, Rijeka, 1980., str. 87.).

Sve to naporno ljevičarenje Andrić je gledao vrlo sumnjičavo, te ne iznenađuje da je već u rujnu 1919. imenovan sekretarom u Ministarstvu vjera i da je prešao u Beograd. U prijestolnici ka-otične Kraljevine vrlo brzo prelazi u Ministarstvo vanjskih po-slova. Diplomatsku karijeru započeo je kao pisar u poslanstvu u Vatikanu 1920. godine. U listopadu 1921. postao je vicekonzul Generalnog konzulata u Bukureštu, potom u Grazu. U Grazu je slušao predavanja iz slavenske fi lologije, povijesti i fi lozofi je i

255OGLEDI I PROSUDBE

1924. obranio doktorat (naravno na njemačkom) Razvoj duhov-nog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine (objavljen u prijevodu tek 1982., dakle sedam godina poslije njegove smrti!).

Od listopada 1922. do ožujka 1923. u Rusiji je bio Krleži i Cihlaru vrlo blizak August Cesarec. Sam Krleža kreće prema krvavom komunističkom carstvu u jesen 1924. godine i to prav-cem Beč – Drezden – Berlin – Riga. U Rusiji je bio od siječnja do svibnja 1925. godine. Tamo se upoznao s Irinom Kunjinom, ka s nije udanom Aleksander, koja je odigrala presudnu ulogu u životima svih naših junaka. Neke od njegovih tekstova iz Puta u Rusiju objavljuje u Hrvatu Vatroslav Cihlar.

Ivo Andrić, polako se udaljavajući od sve brojnijih unutarnjih problema Kraljevine SHS, objavljuje na srpskom Pripovetke, te radi 1926. u Generalnom konzulatu u Parizu, a 1928. je sekretar poslanstva u Madridu. U isto vrijeme situacija u Kraljevini posta-jala je sve gora.

Sve se zakompliciralo 20. lipnja 1926. i to u staroj, sirotinj-skoj, beogradskoj Narodnoj skupštini. Vatroslav Cihlar slikovito je opisao tu pitoresknu zgradu u svojih Deset pisama iz Beogra-da, objavljenih u Hrvatu u ožujku 1925. godine. „Narodna skup-ština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad služila za štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne strojeve. Na ulazu u skupštinu stoje žandari, koji u ostalom čuva-ju red po svim hodnicima, pa je tako i u tom pogledu beogradska skupština parlamentarni unikum. Po cijelom svijetu vlada pravi-lo, da policija nema nikakvog posla u parlamentu. Za to postoje parlamentarne straže koje stoje pod vlašću predsjednika parla-menta. Stupanje policije na parlamentarno tlo smatralo se uvijek kao povrjedu parlamentarizma, no o takvim sitnicama ne vode u Beogradu računa. To je, uostalom, mnogo nevinija stvar od in-terniranja parlamentaraca. Ne samo to, već i svu administrativnu vlast nad parlamentom obavlja policija. U parlamentu se nalazi

256 OSVIT 1–4/2013.

čak i poseban policijski komesarijat, koji po pisanju beogradske štampe, obavlja svoju službu na opće zadovoljstvo.“

Nakon niza prijetnji i više ili manje otvorenih obračuna, te čla-naka u novinama koji su pozivali na ubojstvo i Stjepana Radića i Svetozara Pribičevića, čija se velikosrpska politika počela mije-njati, došlo je 20. lipnja 1928. do atentata na hrvatske zastupni-ke.

Radikal Puniša Račić izvukao je usred sjednice pištolj i prvim metkom pogodio dr. Pernara iznad srca. Na Račića je skočio dr. Đuro Basariček, no ovaj ga je pogodio u slabine. Shvativši Rači-ćeve namjere, ispred Stjepana Radića dotrčao je Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. Račić ga je pogodio u ruku i potom je pogodio hladnokrvno Radića u trbuh. Tada se Pavle Radić bacio na Račića, a ovaj je dobacio: Tebe sam i tražio! i pogodio ga u blizini srca. Smatralo se da će šestim metkom Račić ubiti i Pribi-čevića, koji je sjedio uz Stjepana Radića, no on je samo izašao iz dvorane kroz ministarsku sobu.

Istog dana u Zagrebu je došlo do velikih demonstracija i suko-ba s redarstvom, pa su i ubijena tri mladića, ranjeno je šezdesetak, a uhapšeno stotinu i dvadeset osoba.

Veliki sprovod Pavla Radića i Stjepana Basaričeka održan je 23. lipnja 1928. Povorka je krenula od Hrvatskog seljačkog doma na Zrinjevcu, između više od 100.000 ljudi, sve do Mirogoja.

Stjepan Radić, pak, umro je 8. kolovoza u 20.55. Sprovod je organiziran u nedjelju 12. kolovoza 1928., s povorkom još većom no kod sprovoda Pavla Radića i Đure Basaričeka, tako da je bilo čak 1450 vijenaca. Kako je došlo do revolucionarne atmosfere u Hrvatskoj, srpski političari su počeli prijetiti amputacijom Hrvat-ske, odnosno otvorenom uspostavom Velike Srbije, čije zapadne granice su bile različito iscrtavane.

Vatroslav Cihlar napisao je brošuru Hrvatsko pitanje i amputa-cija, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme razgra-

257OGLEDI I PROSUDBE

bljena su tri izdanja, s istim tekstom, no nanovo slaganim. Cihlar završava u zatvoru, te je potom morao u emigraciju prvo u Austri-ju, potom u Njemačku, te Švicarsku. U Njemačkoj i Švicarskoj se, u više navrata, družio s nobelovcem Thomasom Mannom, koji je nagradu dobio 1929. godine. Zbog sramotnog odnosa prema ubojstvu Stjepana Radića, Vatroslav i njegov brat Milutin Cihlar Nehajev (predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1926. do iznenadne smrti 1931.) prekinuli su sve odnose s Miroslavom Kr-ležom.

Nakon što je kralj Aleksandar uveo Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Andrić je otišao prvo u Bruxelles, a potom u Ženevu, gdje je bio sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije.

Josip Broz bio je uhićen u kolovozu 1928. – kao žrtva istraga vezanih uz atentat na Radića – no postao je Tito tek 1934. godi-ne, nakon što je izašao iz zatvora u Ogulinu u kojem je izdrža-vao kaznu zbog tzv. Bombaškog procesa. Odlazi u Beč, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta komunističke partije. Od 1932. godine sekretar CK bio je Milan Gorkić, pravim imenom Josip Čižinski, inače ruskog podrijetla i oženjen Ruskinjom. Tijekom višetjednog boravka u Beču Tito je kooptiran za člana Politbiroa Centralnog komiteta. To mu je uspjelo zbog izravnog zalaganja sirote zagrebačke bogatašice, Ruskinje Irine Aleksander. Ona je tih godina bila lokalna šefi ca Kominterne i voditeljica crvenog salona.

Jedna svjetska dama, koja je znala puno važnih i manje važnih političara i umjetnika, ležerno je, u svom salonu u Đorđićevoj 7, okupljala svakodnevno(!) poštenu lijevu inteligenciju od Miro-slava Krleže, do slikara grupe Zemlja – Hegedušića, Postružnika, Tabakovića, Svečnjaka... a pripuštala je ponekad i reakcionare kao što je bio dirigent Lovro pl. Matačić. Suprug Božidar Alek-sander bio je jedan od najbogatijih industrijalaca u Zagrebu, od-vjetnik blizak HSS-u, koji je tolerirao koješta svojoj ekstravagan-tnoj supruzi.

258 OSVIT 1–4/2013.

„U proljeće 1934. Tito je ilegalno dolazio u Zagreb i nastojao je da pomiri fronte u književnom sukobu, koji se ponovno ra-splamsao pojavom časopisa Danas... Iz njegovog izvještaja što ga je napisao početkom kolovoza 1934. naslućuje se sve nezado-voljstvo rukovodstva tom književnom svađom. Prihvaćajući se uloge da izgladi ove sporove među književnicima, Tito je najprije otišao kod Durmana, urednika časopisa Književnik... Posle toga Tito je posjetio Miroslava Krležu koji mu je opširno izneo istori-jat kako je došlo do tih međusobnih napadaja.“ (Lasić, S: Krleža, kronologija života i rada, Zagreb, 1982., str. 248. – 249.).

Krajem 1936. godine u Beču je formiran Polit-biro KPJ u sa-stavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječ-nju 1937. Tito je došao do Krleže u Zagrebu. „Govorili smo do u kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“(!!!) (Krleža, M.: Titov povratak 1937., Borba, 25. 5. 1953., str. 5.). Osim s Titom Krleža je bio u intenzivnom, ali vrlo zamršenom odnosu s Irinom Aleksander. U svom najboljem romanu Na rubu pameti tiskanom 1938., vrlo otvoreno piše o svom ljubavničkom odnosu s Jadvigom Jesenskom. S druge strane, ona je, preko Ko-minterne, u Moskvi intervenirala za Josipa Broza, gurajući ga i dalje kao svog partijskog favorita. Njezin plan bio je olakšan Staljinovim hapšenjem i strijeljanjem Milana Gorkića kao nje-mačkog špijuna! Napokon je Tito, u siječnju 1939., došao na čelo Komunističke partije Jugoslavije, o čemu postoji desetak istinitih priča!

Ivo Andrić, pak, svojom obrazovanošću i spretnošću u komu-nikaciji ubrzano se uspinjao trulim, drvenim stubištem kraljev-ske administracije. Godine 1937. postao je pomoćnik ministra u

259OGLEDI I PROSUDBE

Ministarstvu vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939. izvanredni opunomoćeni ministar u Berlinu, gdje ostaje sve do 6. travnja 1941., odnosno njemačkog bombardiranja Beograda i kratkotrajnog rata u kojem se raspala Jugoslavija. Bilo je to samo dno Andrićevog vrlo upitnog, birokratskog, političkog angažira-nja!

Uoči rata Vatroslav Cihlar, koji se vratio iz emigracije tiskao je u Zagrebu, poluilegalno, prevažnu knjigu Hermana Rauschnin-ga Razgovori s Hitlerom, najbolje anti-nacističko djelo, do tada već prodano u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta. Za tu knjigu napisao je Nekoliko napomena o piscu i knjizi.

Tijekom Drugog svjetskog rata i Andrić, i Krleža sjede i pišu, izbjegavajući izabrati stranu u sukobu u kojem se morala izabrati strana. Vatroslav Cihlar bio je bolestan u Zagrebu, Irina Aleksan-der, zdrava i bogata u Sjedinjenim Državama, između Washingto-na i Floride, a Josip Broz Tito uspinjao se kroz vrtlog građanskog rata koji je bjesnio na tlu Nezavisne Države Hrvatske. U Srbiji nije postojao nikakav otpor, tek je, na Nedićev način, riješeno židovsko pitanje.

Za razliku od Andrića i Krleže koji su drugi svjetski rat proveli u beskrajnom iščekivanju odlučnih koraka policajaca koji se pri-bližavaju vratima i zastrašujućeg zvuka zvonca, ostarjeli Vladi-mir Nazor (blizak i s Ivanom Goranom Kovačićem i s Krležom), otišao je u partizane. Taj veliki ljubitelj dinastije Karađorđevića, koja mu je omogućila tiskanje bezbrojnih čitanki (što je i onda bilo lukrativno), iznenada je odlučio, usred partizanskog rata – u kojem su većinu boraca do kraja 1944. godine činili Hrvati! – za-uzeti neočekivano angažiran stav. O tome saznajemo iz izvješća od 27. rujna 1943. Prvoslava Vasiljevića Milovanu Đilasu. „Na-zor: Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predstavnik hrvatske države ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske

260 OSVIT 1–4/2013.

čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji Hr-vatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovde na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se to ništa ne tiče...“ (Dedijer, V.: Prilozi za biografi ju J. B. Tita, II, Rijeka,1981., str. 842. – 843.).

Od ljeta 1943. pa do oslobođenja Beograda krajem 1944., Fit-zroy MacLean (za mlađe čitatelje – prvi predložak za lik Jamesa Bonda!) bio je engleski izaslanik pri partizanskom stožeru i često je razgovarao s Titom na njemačkom i ruskom! O tom je napisao sjajnu autobiografsku knjigu Eastern Approaches (recimo Pri-bližavanja Istoku) koja je bila velika svjetska uspješnica 1949. godine, nakon sukoba Staljina s Titom. U Zagrebu je 1964. godi-ne otisnut izvadak iz te knjige pod naslovom Rat na Balkanu. U njemu ima puno zanimljivih zgoda, no možda je najupečatljiviji sam kraj, oslobođenje Beograda. „Što se tiče četnika, mnogi su se koristili amnestijom i pridružili se partizanima. Drugi su se pridružili pristalicama Nedića i Ljotića i, kao i oni, povlačili se na sjever zajedno s Nijemcima. Sam Mihailović, s malom jedi-nicom pouzdanih sljedbenika, povukao se u šume Bosne, u ona ista područja gdje su se partizani borili protiv Nijemaca. Po be-ogradskim salonima širili su se glasovi da će na proljeće, kad se šume zazelene i proljepša se vrijeme, doći do četničkog ustanka u čitavoj Srbiji. Ali za sada nije bilo nikakvih znakova za tako što i partizani su radili na učvršćivanju svog već nadmoćnog položaja, koristeći se svim raspoloživim sredstvima...

U međuvremenu, Tito se preselio u Beli dvor, bivšu reziden-ciju princa Pavla, na periferiji grada, i tamo sam, skoro svakod-nevno, odlazio na razgovor s njim... Tito, sa svojom prirodnom sklonošću za lijepe stvari u životu, uskoro se priviknuo na novu okolinu, kao da je cijeli svoj vijek proveo u dvorcu. Ali, usred svega ovoga, moram primijetiti, prema nama, koji smo ga pozna-

261OGLEDI I PROSUDBE

vali, ostao je podjednako prijateljski raspoložen i jednostavan u ponašanju kao i prije. (...) Bio sam sretan što odlazim. Sretan što odlazim dok su odnosi još uvijek srdačni, dok prijateljstvo, isko-vano tijekom rata, ne pomute ljubomora i nesporazumi koji su posljedica dvije suprotstavljene ideologije.“

Dok se Tito polako prilagođavao na neograničenu vlast, An-drić je krenuo s publiciranjem ključnih djela: Gospođica (Saraje-vo, 1945.), Na Drini ćuprija (Beograd, 1945.), Travnička hroni-ka, Konsulska vremena (Beograd, 1945.). No prvi najveći jugo-slavenski pisac bio je Vladimir Nazor, koji je na sreću i Andrića i Krleže, umro već 1949. kao predsjednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske.

Vladimir Dedijer donio je jedan ključni podatak samo kao bi-lješku u svojoj hagiografi ji Josip Broz Tito – Prilozi za biografi ju (Beograd, 1953.): „Titov portret koji je radio Moša Pijade (1930.) bio je nestao i uprkos svim naporima nije se mogao nigde pronaći. Tek u leto 1952. godine Zagrepčanin Božo Aleksander, činovnik Ujedinjenih nacija, obavestio je Mošu Pijade da je portret prona-đen. Njega je advokat Bora Prodanović 1934. godine poklonio Irini Aleksander, supruzi Bože Aleksandera. Aleksanderovi su ga prilikom odlaska iz Jugoslavije ostavili u Zagrebu. Za vreme oku-pacije bio mu se zameo svaki trag. Sada se nalazi u Beogradu.“ (Dedijer, V.: Novi prilozi za biografi ju J. B. Tita, Rijeka, 1980., str. 234.). Riječ je o ulju na platnu dimenzija 32x27 cm, koji je naslikao Moša Pijade dok su on i Tito izdržavali zatvorsku ka-znu u Lepoglavi. To je prvi portret J. B. Tita uopće. Sama Irina Aleksander komentirala je taj portret u Ženevi 15. siječnja 1999. godine redatelju Željku Senečiću. „Irina: Pa mi smo Titov, Titov portret, Moše Pijade visio kod nas i svi su tvrdili da je to nitko, a ja sam tvrdila da je to netko veoma važan. I ja nisam znala kako. Ja sam mu slala pakete. I on mi se zahvalio na Mirovnoj konferenciji (u Parizu, op. aut.) u našoj amabasadi smo bili na

262 OSVIT 1–4/2013.

primanju, i tko je to bio od starih naših zagrebačkih revolucionara koga još studentom sam znala, koji je stajal u grupi oko Tita. I on kaže: Tito, jel ti poznaš Božidara i Irinu Aleksander? On kaže: Iročku? Pitajte nju da li ona mene zna? Pitajte nju da li ona mene zna. Da li zna da sam ja bio jedan od onih koji je primao njezin paket i njezin pulover do danas čuvam. Ja sam znala da na... Što im mogu slati? Tople stvari i nešto za jelo. To njega i Moše Pi-jade smo stalno pomagali da ih nismo znali. I Moše kad je došao u Pariz, došao nam u posjetu zahvaliti se. Senečić: A tko Vas je, tko Vas je nagovorio da im šaljete pakete? Irina: Kad smo znali tko je, tko je uhapšen. Mi smo pratili to... Mi smo znali tko je Tito... On je bio velika ličnost u izgnanju, ali ne u Rusiji. A ja sam imala pristup u Kominternu da dobijem Jutarnji list ili Večernji i Obzor...“ (Aleksander, I.: Samo činjenice, molim!, Zagreb, 2007., str. 297.).

Irina Aleksander, ključna osoba niza balkanskih (i svjetskih!) intriga, umrla je tek 13. prosinca 2002. u Ženevi.

U poslijeratnoj podjeli karata Vatroslav Cihlar, ostao je po-sve na margini, djelujući kao sjajan esejist i povjesničar u Ri-jeci, sve do smrti 1968. O Milutinu Cihlaru Nehajevu, umrlom 1931., najvećem hrvatskom piscu u vrijeme NDH, zbog Krleže nije se smjelo pisati do 1962. godine, kad ga počinje rehabilitira-ti Vatroslav Cihlar u Riječkoj reviji. Irina Aleksander postala je, vremenom, nepoželjna i kod Broza i kod Krleže. Previše toga je znala o ranim radovima! Miroslav Krleža izdigao se do položaja najmoćnijeg arbitra elegancije pokrenuvši Leksikografski zavod Jugoslavije 1950. godine. Preko raznih izdanja pokušavao je obli-kovati i prošlost i budućnost, a najviše je petljao po međuratnom razdoblju. Umro je krajem 1981. godine.

Josip Broz učvršćivao je svoju vlast likvidacijom svih protiv-nika, no uvijek je u to unosio određeni šarm, koji je svemu davao lakšu probavljivost. Do 1954. godine – i završetka Tršćanske kri-

263OGLEDI I PROSUDBE

ze – vodio je izrazito agresivnu vanjsku politiku, no potom, nakon puta u Indiju, doživljava osobno obraćenje i krenuo je u realiza-ciju stare ideje pjesnika Gabriele D’Annunzija, o ujedinjavanju svih svjetskih nezadovoljnika u Anti ligu naroda. D’Annunzio je iznio ideju kao predsjednik Riječke države 1920. godine, a u pr-vom redu računao je na Indijce, Egipćane, te Hrvate i Crnogorce, a potom i na čitav niz drugih naroda.

Pokret nesvrstanih polagano se oblikovao od 1954. u suradnji Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. Prva konferencija održana je u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja – po jedanaest iz Azije i Afrike, te Jugoslavija, Kuba i Cipar. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog D’Annunzijeva koncepta! Ujedno je taj politički potez jedan od Brozovih najvećih uspjeha sve do njegove smrti 1980. godine.

Neizravni rezultat globalne politike Josipa Broza je i Andriće-va Nobelova nagrada za književnost 1961., te Oscar za crtani fi lm Surogat Dušana Vukotića 1962. godine, kao i veliki iskoraci niza drugih jugoslavenskih umjetnika u tom razdoblju.

Nikola Šimić Tonin u svom provokativnom tekstu sabire sve kontradikcije fra Ive (kako su Andrića podrugljivo zvali u Beo-gradu!): „Ali jedno je neprikosnoveno, veličanstveno u svoj svo-joj veličini i više nije tajna kako ste potukli Tolkina pri nominaciji i glasovanju za Nobela, bez ijednog glasa protiv vas, a bilo je tu imena poput Lawrencea Durrella, Roberta Frosta, Grahama Gree-na, Alberta Moravije i tolikih drugih...“

Svatko bira svoj put, no problem je književnika što se oni ostvaruju u jeziku. Jezik kojim je pisao Ivo Andrić zapravo ne postoji, on je tek surogat za zemlju koja nikad zaista nije posto-jala...

Nikola ŠIMIĆ TONIN

MOŽDANIM PLATNIMA

STIPE GOLAC: Ovaj ludi svijet, Stajer-Graf, Zagreb 2012., knjiga aforizama

Osobita osobnost

Osobita osobnost, Stipe Golac rođen je 1939. godine u Rib-niku kraj Gospića. Osnovnu školu završio je u Ribniku. Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vilka Selana Glihe 1961. godine.

Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Be-ogradu u klasi Mihajla Petrova 1966. godine. Nakon završenog studija radi u Gimnaziji Nikole Tesle i Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1997. godine prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci, radna jedinica Gospić, gdje radi kao redoviti profesor Metodike likovne kulture.

U dva mandata, od 2000. do 2005. godine, bio je dekan Visoke učiteljske škole u Gospiću, davši tako značajan doprinos u razvo-ju visokog školstva u Ličko-senjskoj županiji.

Slikar, pedagog i pisac, sretno je objedinio te djelatnosti u sna-žan kreativan izraz.

U slikarstvu je ostvario sedamdeset i četiri samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim skupnim izlož-bama. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim likovnim koloni-jama.

265OGLEDI I PROSUDBE

U Domovinskom ratu poklonio je više svojih djela kao pomoć stradalnicima Domovinskog rata.

Jedan je od organizatora poznate likovne izložbe Lički likovni anale na kojoj su od 1966. godine izlagali najpoznatiji hrvatski slikari, kipari i grafi čari. Jedan je od organizatora Likovne gale-rije u Gospiću.

Kao slikar, pedagog i pisac objavio je brojne stručne tekstove s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja. Napisao je knjigu Oblikovanje u papiru – priručnik za odgajatelje i nastav-nike.

Aforističar Stipe Golac napisao je jedanaest knjiga, od toga deset knjiga aforizama.

Na poseban, sažet, aforističan način govori o životu i radu čo-vjeka, suprotstavljajući se izopačenoj slici svijeta, kako zapisano stoji u životopisu, u knjizi Krivo živite, ispravite se na str. 147. dopunjen u ovoj knjizi novim podatcima, isti osvrt.

Na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire 2001. godine dobitnik je zlatne plakete i prve nagrade za aforizme, što je sna-žan poticaj za budući mu rad.

Godine 1996., za doprinos u kulturi Republike Hrvatske, odli-kovan je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Društva Hrvat-skih književnika Herceg Bosne.

Uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski lek-sikon.

Poslovice intelektualaca

Aforizam (grč.), jezgrovita, smislena, duhovita izreka. Pre-ma svojoj strukturi, sadržini i bogatstvu konotativnog značenja aforizam bi se književnoteorijski mogao defi nirati, približno, kao jedan od paremioloških oblika koji posjeduje dosta sličnosti s

266 OSVIT 1–4/2013.

narodnom poslovicom. Paremiologija – proučavanje i tumačenje poslovica, osobito s obzirom na mentalitet društvenih slojeva u kojima žive.

Književnosti zapadne Europe prve bilježe procvat aforizama od XVI. stoljeća naovamo, kada se taj književni oblik počinje javljati samostalno ili, mnogo češće, kao univerzalni iskaz u dru-gim književnim ostvarenjima.

Aforistička razmišljanja prodiru intenzivnije u našu književ-nost tek od sredine XX. stoljeća, dok je ranije rabljen uglavnom kao nesamostalna forma.

Aforizam je po stilsko-kompozicijskom ustrojstvu jednosta-van književni oblik: svaki domišljaj izlaže se u jednoj ili najviše dvije-tri prozne rečenice, također i stihom i strofom.

Opširnost, nagađanja, pretpostavke – nisu mu svojstveni.Kao i narodna poslovica, aforizam je uvijek tvrdnja i stav: on

je sažet, zgusnut, i misaono dubok izraz životnog iskustva i mu-drosti, u ovom slučaju ne općega, kolektivnoga već autorovoga iskustva i mudrosti, jer aforizam spada u individualno stvaralaš-tvo.

Pečat stvaraočeve individualnosti, kreativnosti i domišljatosti, domišljanja s dubokim smislom, ogleda se koliko u tematskoj širini zahvaćene problematike, toliko i u vještini, lapidarnosti i duhovitosti kazivanja.

U zbirci aforizama: Ovaj ludi svijet, Stipe Golca, sabran je priličan broj takvih refl eksija i mudrosti koje nam predočavaju bogata iskustva, uobličena slikovito i sažeto, a također i britkost autorovih misli, njegovu nesumnjivu duhovitost.

Tematski dijapazon tih aforizama vrlo je širok, s toga ih nije nimalo lako, bilo ih je teško klasifi cirati po nekim određenim kriterijima. Otud je i naznaka tematskih skupina: Čovjek, Druš-tvo, Odnosi – Suodnosi, (ne)Moralnost, Umjetnost, Religioznost,

267OGLEDI I PROSUDBE

Život nasušni... (ne)učinjena svrsishodno u svrhu isticanja, raz-dioba poglavlja, podnaslova, globalnih motivacijskih područja i konotativnih okvira uvrštene građe, pa ostaje dojam poredanosti tokom nadolazećih misli, mjerilo redanja u knjizi, očito je samo vrijeme, kako kojeg nastajanja aforizma.

S obzirom na izuzetnu pogodnost i na funkcionalnost ove knji-ževne forme za saopćavanje životnih spoznaja, svoja aforistička rasuđivanja autor je najviše usmjerio prema području etike, pre-ma postojećoj moralnoj praksi društva i vremena u kojem živi-mo. Vremena/nevremena, burnoga svakodnevlja, od slavenske pradavnine.

Izričući tako moralne premise i sentencije – mudre izreke po-učna sadržaja, dotaknuvši se brojnih pojava kako onih u svijetu prirode tako i onih u ponašanju i karakterima ljudi, ne krijući ni malo, već upravo suprotno tome, svoj često satiričan stav prema onom što nije dobro u našoj sredini.

Oštricu svoje satire najviše je uperio na pojave birokratizma, slavoljubivosti, otuđenja, karijerizma, snobizma... moždanim platnima pojedinaca, što bi rekao Krleža, jer je satira i u najide-alnijim društvima bila i ostat će još dugo ubojito oružje. Nije bez razloga aforizam prozvan poslovicom intelektualaca, za u tišini tišiniti ih.

U zbirci prebiremo mudra zrnca, čiste organske ljudske naravi, zrnca solomonske mudrosti, koja su autorova odmjerena, isku-stveno-logička razborito-uviđavno o zakonostima koje vladaju prirodom i društvom, nerazbistrene stvarnosti usustavljeni misa-oni sistema, ili, pak, britke satirično-podrugljive opaske i pouke: riječ je u svakom slučaju o uvjerljivim, autentičnim vrijednosnim sudovima i zaključcima o ljudima i životu našem svagdašnjem.

Formulirani mudro, objektivno i duhovito, gospodski odmje-reno, takvi aforizmi ubrzo postaju gnome – misao – pamet – duh

268 OSVIT 1–4/2013.

– gesla i životna pravila kritičke dionice od općevažećeg značaja, ponižene ulice, jezik njihovog govora.

Umjetnička dimenzija u knjizi Ovaj ludi svijet, knjizi aforiza-ma, u ovoj najnovijoj Golčevoj knjizi ogleda se u njihovoj tana-nosti, misaonoj britkosti i inventivnosti, pronalazeći, otkrivajući, u raznorodnosti stilskih postupaka kojima su građeni, provodni motivi.

Autor zapažene darovitosti često se koristi paradoksom, su-čeljavajući u igri svojih misli, pojmove jedan drugom i dajući originalne, neočekivane zaključke naspram običnom konvencio-nalnom – ustaljenom mišljenju.

Mnogi su primjeri u obliku apoftegme, kada su mudrost i isku-stvo formulirani kratko u vidu životnog postulata i moralne po-uke.

U poetskim refl eksijama koje iza aforizama slijede i iz afori-zama proizlaze, kao njihova lirski razrađenija sadržajnost, ponu-đene su također neke pjesničke aluzije, na stvarnost takvu kakva ona jeste, te sa dosta lirske izražajnosti dana razmišljanja o životu i zbivanjima našega vremena-nevremena, gdje su korijeni među-ljudske mržnje, zavisti, ljubomore, i što ih toliko hrani – pita se, zapitan autor, u više svojih aforističkih tekstova. Iz pesimističkih situacija koje prate umjetnikovu dušu.

Posebnu misaonu težinu imaju aforizmi, života našega svag-dašnjega, pokude i poruge, o konkretnom, društvenom, kultur-nom, političkom, gospodarskom i moralnom okružju, gdje mno-go dublje autor prodire u odgonetanje suštinskih pitanja ljudskoga življenja, kao znakove za u put uzeti, put života putovati, sami od sebe zaigraše na platnima moždina, kratke, britke, misli aforiza-ma, iz ove knjige: U ovoj ludoj sadašnjosti:

Pametni su se opametili, prave se ludi; Svijet je poludio, na-rod se drži; Tužno je kad’ gledaš, a ne vidiš ništa; Rat interneta, budućnost je modernih ratovanja; Nasukali smo se na more pro-

269OGLEDI I PROSUDBE

blema, a da vrag bude veći, more je preduboko; Kad’ lud sjedne u auto i auto poludi; Ako ste izgradili životnu mjeru, izgradili ste kuću ugodnu za život; Gladni milijarderi nemaju vremena jesti; Tko Boga slavi, svaki mu je dan Blagdan; U borbi misli pamet je oružje; Nije grijeh ubiti mržnju. Grijeh je ako je ne ubijete; Na kraju krajeva uvijek se ide od početka...

Misaoni Stipe Golac

U svojoj recenziji, naslovljenoj Misaoni Stipe Golac, akade-mik Dubravko Jelčić, u uvodu ističe: „Slikar koji je moć svoje umjetničke ekspresije iskušao i dokazao tako što je svoj doživljaj ličkih i velebitskih krajolika prenio u lirski zgusnutu, koloristič-ku atraktivnu dinamičnu apstrakciju, pojavljuje se evo, ponovno, pred našom kulturnom javnošću knjigom svojih gnomski sažetih misli i aforizama, kojima realnost života nastoji zgusnuti u reče-nice koje se pamte, jer, govoreći o našem vremenu, danas i ovdje, govori o idealima, vrijednostima i ciljevima koji su oduvijek i za-uvijek. Vječni i nedvojbeni, oni su ipak u svakom vremenu, više ili manje i s različitim motivima i posljedicama, zanemarivani i zlorabljeni.

Život naš svagdašnji (2001.), Za spas tijela nahranite dušu (2004.), Molitvenik za malog čovjeka (2006.), Krivo živite ispra-vite se (2008.) i Život koji to nije (2010.) – sve su to naslovi već poznatih knjiga Stipe Golca, pod koje bi se moglo, s jednako opravdanim razlozima, svrstati sve njegove aforistički zgusnute a životno široke, ne omeđene i sveobuhvatne njegove misli.“

Osvrćući se na aforizam kao književnu vrstu, akademik Jelčić ističe: „Aforizam je specifi čna književna vrsta, poznata već u an-tičko doba, a ustrajala je kroz sva minula stoljeća, sve do naših dana.

270 OSVIT 1–4/2013.

Seneka i Hipokrit, Erazmo, Bacon, Montaigne, La Rochhefo-ucalud i Pascal, Schopenhauer i Nietzsche, sve do našeg slavnog suvremenika Stanislava Jerzy Leca.“

Demaskiranje života

Aforistik i satirik, Stipe Golac, podsmjehuje se lagano ironi-čan, na odvajkadašnju našu privrženost prilagodljivosti, na tolike stadije naše fl eksibilne duše, nama kojima mrče čađom stakla, pokradenima kradom, dok grkokuse kusamo na dozama života, te sunovratne ozbiljnosti, mnogi asfaltni ljudi, u paklu zbog grijeha struktura. Imamo li Hrvatsku? Elite je zasigurno imaju. Naše elite za koje Mirko Kovač s pravom govori: Naša elita gora od rulje. Suvremeno društvo ne poštuje postojanje pojedinca, uglavnom se obraća masama. Brinu li ikoga dužine i učestalosti naših nesani-ca?

S dubokim smislom Stipe Golac domišlja riječi u svom jeziku kojim vješto vlada, otmjeno, precizno, duboko prohodane, proko-pane, krajobrazima duše, srži ideje, ishod izazova. Iz autentično-sti emocije originalan. Govori običnim jezikom ljudskih osjećaja. Ukazujući na ubojice ljudskoga dostojanstva, na ubojice našega dostojanstva, priječeći utihe riječi. Poništi ih... grde... skinu ih do gola, do gole kože, njegova riječ.

Izvori i uviri, demaskiranje života, pod granama ispod stabla života, obdukcije misli, republika slova s himnama riječi, udru-žuje se u zadruge aforizama, aforizmi u zbirke... s one strane ruba sumračja, s one strane ruba nigdnine. Riječi nisu konačne, snopo-vima tamnih i svijetlih tema, Stipe Golac prozračuje naša druga i drukčija viđenja. Ulazi u naše cipele.

Bit je u intuiciji britke misli, intelekt je sluga, koji dobro i pre-dano služi, u svakom svom i najsitnijem književnom postupku, on je cio prisutan.

271OGLEDI I PROSUDBE

I ovom novom zbirkom aforizama, Stipe Golac, uvodi nas još dublje u svoj književni svijet, dajući od sebe, svijet aforizma, svijet duhovne pronicljivosti gravitacijama znatiželjnosti. Dok promišljam pročitane aforizme, parafraziram u mislima rečenicu Jammesa, o pjesnicima: Nema genijalnih aforističara, jer sve je aforizam. Na tragu toga dodao bih i onu: Sve jeke svijeta duguju svoju zahvalnost Ehu.

Vrijeme je tkanina iz koje krojimo život, Stipe Golac je svojim svestranim umjetničkim i ljudskom krojem skrojio toliko toga, dostatnoga za više života. Sama se od sebe ote, stara arapska po-slovica: Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, već se raduj, što trnje nosi ruže. U svojoj knjizi: Znakovi pored puta, na stranici br. 256. Ivo Andrić je zapisao: Iznad Znakova pored puta, trebalo bi napisati: Uđite i razgledajte! Slobodno! Ovdje nama aforizama.

Stalno se vraćam Stipinoj knjizi iz 2008. Krivo živite, ispravite se nameću mi se nezaobilaznim ovi aforizmi, i ostaju dugo igrati na moždanome platnu:

Pokolj duha je u tijeku, još malo i bit će sve gotovo; U global-nom svijetu čovjek je sitnica, ne vidi se prostim okom; Zdravlje je najljepša životna melodija; Život je velika škola, učitelji su: Bog, čovjek i priroda; Izronio je iz dubine duše, nepripremljen za život u plićaku; Goruća pitanja ne zalijevajte hladnom vodom; Što će nepravda nego po pravdi. To joj je najisplativije; Kad sve rasprodaju, što će nama ostati? Gologuzi Hrvati!; Da nam se te-kući problemi uliju u Jadransko more, imali bismo Sredozemlje; Da nisu pali na niske grane, pali bi niže; Hrvatski jal pobjednik je na domaćoj sceni; Tko će političarima vratiti dostojanstvo? Ne znam da imamo takve genije; Jedni žive od dana do dana, drugi od petnaestog do petnaestog, treći od mjeseca do mjeseca, a če-tvrti se iživljavaju svaki dan; Ako djecu ne odgajamo, kako ćemo čovjeka izgraditi?...

272 OSVIT 1–4/2013.

Mračni putovi životnih labirinata

U svom stvaralačkome radu, Stipe Golac, jedan je u nizu za-služnika, s posebnim za sebe, ustrajnim radom, podcrtanim mje-stom, što mašta nije tek puka tlapnja, kod njega i stvaralaca s kojima ukorak ide, blizanka je zdravoga razuma koja potiče stva-ralački rad. Sve je to od toliko pitanja izgrađeno.

Posebnost za njega, Stipu Golca, prvotno slikara, u ovo vrije-me vladavine slika, uzimanje riječi kao jezgre stvaralačkog bita, otvarajući svoj duh beskonačnom.

Svu tu neupitnu energiju koju posjeduje Stipe Golac nesebično dijeli s nama, kroz slike, kroz riječi, u ovoj sve prisutnijoj tami raščovječnosti.

Aforizmi su ovi, poveći broj njih, poput Arijadnine niti koja nas vodi mračnim putovima životnih labirinata, k izlazu. Kao što nas je Gaston Bachelard pozvao da snivamo o snovima – mene je ova knjiga prizvala sebi – da pišem o aforizmima.

Dobar aforizam proizvodi misaoni zaokret našega bića. Na tra-gu toga ne mogu se oteti grižnji savjesti, u strahu da se ne ogrije-šim o meni ništa manje dragu knjigu, nemam (ne)drage, nekako mi je ova ipak uzvrh draga, draža: Život naš svagdanji, Visoka učiteljska škola, Gospić 2001.

U svom osvrtu na ovu Golčevu knjigu, prof. dr. sc. Dragu-tin Rosandić ističe Golčev samosvojan literarni govor: „Golac ne izgrađuje svoje aforizme samo na predlošku pučke mudrosti i pučkog literarnog izričaja. Njegovi aforizmi otkrivaju umjetni-ka – intelektualca koji, sadržajem i izrazom, intelektualizira svoj tekst.

Pojedini aforizmi lirski su intonirani. Lirizam se ostvaruje pje-sničkim slikama i metaforama.

Metaforizacija značenjski obogaćuje i proširuje raspon poruka, istodobno predstavlja autora koji ponire u dubinska prostranstva riječi i njezina semantička polja.

273OGLEDI I PROSUDBE

U aforizme je utkan jezik naš svagdašnji koji prati našu aktu-alnu životnu zbilju u njezinim društvenim, gospodarskim, kultur-nim i moralnim pitanjima.“

Profesor Rosandić pod podnaslovom „Literarnost izričaja“ osvrnuo se i na sam aforizam: „Aforizam pripada najsitnijim (najkraćim) književnim oblicima. Kratkoća izričaja i značenjska gustoća temeljne su njegove značajke.“

Da umirim savjest odlučih se iznijeti iz ove knjige i podcrtati ih u ovome osvrtu, sljedeće aforizme, ili se na to odlučiše sami, kao što upitnik stoji između pjesama i pjesnika, pišu li pjesnici uopće pjesme, ili im pjesme dolaze same!?

Što ti je život, tek na kraju ti naprave kuću za sva vremena; Ako želite biti čovjek, a niste, ubite nečovjeka u sebi; Ljudi što dalje idu, čovjek se sve manje vidi; Nije Bog stvorio ljude, nego čovjeka; Što znači izgraditi svoj svijet u ovakvome svijetu?!; Na rasprodaji misli, nema velike trgovine; Gorostasi duha mogu po-krenuti brdo osjećaja; Pizdunac nema izgleda ni kod čovjeka ni kod žene; Snaga niskih udaraca obara; Ako padne s položaja, umrijet će od tuge; Sudbina je talon u kome se nalazi i vaša karta; Srušeni mostovi među ljudima najveće je nedjelo čovječanstva; Sloboda govora nema pravo lajati; Radnik ima noseću ulogu; Za spas tijela najbolje je nahraniti dušu; Kompjutori su na početku, što će biti kada budu na kraju?; Od slabosti srca se ne umire, ali se i ne živi; Pakao: raj za vraga; Kada se dvoje ludo vole, pamet im ne smeta; Siromaštvo i bogatstvo su dva svijeta. U jednom caruje kora kruha, u drugome švedski stol; Koliko imamo boga-tih, javna je tajna. Koliko imamo siromašnih javna je sramota; U čovjeku ratuju čovjek i nečovjek a dobro i zlo čekaju pobjednika; U patnji duša polaže ispit zrelosti; Probuđenom čovjeku pričaju uspavanke; Kad veliki kažu amen, mali se nemaju kome moliti; Tijelo bez ljubavi je sedamdeset kilograma mesa; Mržnja: mrak u duši; Jedna kuna živi u šumi, druga caruje među Hrvatima; Što

274 OSVIT 1–4/2013.

je više novaca u džepu, to je više ludosti u glavi; U svijetu novaca najteže je biti pošten; Neki političari žive kao kraljevi, neki kao Bogovi, neki još bolje; Ne daj Bože da pravda oboli, tko bi je liječio; I Bog ima problema kad vidi što čovjek radi; Pjesnici su sišli na zemlju jer im nema života u oblacima; Čovjek, pa umjet-nik; Jednoga dana, kad umjetnost ne bude živjela s čovjekom, toga dana, ljubav će umrijeti; Duša napusti lošeg čovjeka i prije smrti...

Živim po svom. Živim punim životom.

Obraćajući se „Na kraju“ u knjizi Krivo živite, ispravite se, str. 145. – 146., Gospić 2008., aforističar Stipe Golac obraća se izravno svojim čitateljima riječima: „Netko od čitatelja bi mogao pomisliti da sam životni pesimist, da gledam život kroz crne na-očale. Na sreću, nije tako! Optimist sam u svemu. Ni bolesti koje imam (srčani infarkt, i astma) nisu mi oduzele optimizam, naj-ljepše što posjedujem u životu. Dapače, dobio sam dodatnu snagu da živim punim životom. I što je najvažnije, upravo sada nastaju moja najbolja djela, što mi posebno daje snagu.

Niti jednom prilikom nisam se predao. Moja pozitivna energija odolijeva svemu. Radujem se životu i neka tako bude dok bude.

Slikam, pišem i uživam. Životu dajem koliko mogu, radu se veselim. Veseli me živjeti ljudski i pravedno. Danas su drugi lju-di, gledaju samo sebe, drugima se ne raduju. Ne znaju s boljim živjeti, s gorim im ide bolje.

Danas je drugo vrijeme, prividno se živi bolje. Bogati su bo-gatiji, drugi se bore da prežive. Banke su Božje kuće, u njima se ljudi mole, novac je svetinja.

Sve mi se više čini da sa svijetom nešto nije uredu, sve je luđi. Živi se naopako, ubrzano; tko će prije, tko će koga.

275OGLEDI I PROSUDBE

Mjera je izgubljena, pravedni se ne snalaze. Osobno ću živjeti po svome, živjet ću ljudski i pravedno, jer tako je živjeti ljepše i bolje.

Veselim se svojoj obitelji, unucima: Stipi, Ivi, Ani i Nikoli...“

Nikola ŠIMIĆ TONIN

RAMA U KNJIŽEVNOME STVARALAŠTVU RAJKA GLIBE

Uramljen u Rami

Nemoguće je ne ponijeti tragove rodnoga kraja u sebi. Znam da kraj koji Rajko Glibo nosi u sebi uistinu ne postoji više, ali ga on svejedno ljubomorno čuva onakvim. Po brjegovima i dolima rasute kućice daleko jedne od drugih, za u dovik, za u nečuj, glu-ho i daleko... sačuvane zasebnosti fi lozofi je življenja. Rajko Gli-bo cijeli život piše jednu knjigu, čiji mu naslov neizmjerno znači, Mudrost Rame... Rama... ni... Bosna... ni... Hercegovina... već... ono... „I“ između Bosne i Hercegovine, na pola puta od jedne i od druge, ili sama između njih dvije... Kraljevstvo Rame... Danas je možda Rama na korak hoda bliža Hercegovini, Mostaru, Herce-govačkome Dubrovniku (D. Horvatić), pritujena onim bosanskim u sebi... Pišući svojedobno, prije gotovo deset godina, o hrvatskoj književnosti u Rami i o Rami u hrvatskoj književnosti, prozborio sam i o pučkom stvaralaštvu, i o baroknim propovjednicima, kao što je fra Jeronim Filipović, i o piscima XIX. i XX. stoljeća poput Jukića, Vladića, te Nazora, zatim o Aralici i Tenžeri (koji je slu-čajno rođen u Prozoru), ali nisam mogao navesti nijedno današ-nje književno ime koje djeluje u Rami. Kada bih danas pisao takav članak ili esej, nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora koji se posljednjih godina afi rmirao kao znanstvenik, publicist i pjesnik [1]... „Ja sam onaj koji jesam“ čista prisutnost, tu među

277OGLEDI I PROSUDBE

vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza konfora...(Veselko Tenžera.)... Mala Rama, otvorena, golema hrvatska rana, krvari... Istinski uramljen u toj i takvoj Rami, koliko su Bog i Bosna na njegovoj strani!? [2] Stigmatiziran rođenjem, umjesto križem na čelu, krštenim zna-kom, slovom U anatomiji mržnje ustrojene i ustrojavane uz neka druga slova stoljećima, ideologijom zavade vladanja, stvaranjem predstavnika državne nacije i vjere... biljegom usuda, pogledom progona, retorikom odstrjela, slijedom fratarskoga uzusa još od turskoga vakta... predio slikan teško prohodnim planinama. Okvir Rame zatvara Čvrsnica i Vran i daju crtu zatvorenosti ramskome čovjeku. Dolinom Neretve i Rame blagost se u kriku galeba ćuti, preko Raduše i Makljena, grezost bosanske silnosti, gorštačke is-ključivosti, materijal u sazidi čovjeka ovoga kraja... Zamjetna je neobičnost u govoru Ramaca, aorist pomoćnog glagola biti: ja bih, ti bi, on bi, a množina: mi bismo, vi biste, oni biše, u njih je bi, za sva lica aorista... Mudrost ramskog čovjeka koji je na usmeno-književnoj tradiciji i kršćanskom odgoju i svjetonazoru u suživotu s drugom kulturom, uspio sačuvati i formirati svoj iskon, svoju baštinu, jak, snažan i otporan sa sviješću za svoje... Zato čudi – ne čudi više od dvjesto svećenika, časnih sestara i bogoslo-va rođenih u Rami, pa i živi blaženik provincijal Bosne Srebrne fra Mijo Džolan... Usjek kroz koji se ulazi s juga u samu varoš i danas je, pored proširenja, toliko uzak, da se grad vidi tek kada se taj usjek prođe, kroz prozor... s vijencima sela kotlinom oko vje-štačkoga jezera, trodione Rame, slijednice bosanskoga tronošca (I. Andrić) sa starinicima i inima... Hod kroz nedohod... Slutnjak je (Rajko) iznjedren iz prostora poezije, zrcala kulture. Kućani, Maglice, Podbor, Družinovići, Šlimac, Jaklići, Varvara, Orašac, Meopotočje, Parcani, Heljdovi, Tošćanica, Došćica, Homatlije, Šćipe, Here, Kute, Dobroša, Duge, Zahum, Konjdolac, Proslap, Šerovina, Mluša, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizo-

278 OSVIT 1–4/2013.

perci, Čelice, Ljubunci, Ploča, Rumboci, Ometala, Gmići, Donja Vast, Ripci, Lug, Gračac, Šćit, Uzdol... koliko poetike u nazivlju sela, jezičnih zvukovnica. Zamjetnost posebnosti novoskovanih riječi pjesnika Rajka Glibe neosporno dolazi s ovoga pojila, riječi, čari svjetloslovnoga snopa glasovlja Rame razlomnice svjetova, drugamo nesličnosti ni s kim, sama sebi dvojnik, pjesnikovo sta-ro/novo neiznošeno riječi ruho... Apologija je i kadenca odlaska u neponovljivosti (Rajka) smisaonost bliskosti u kontinuitetu s mu-drostima Rame. Pjesničke obnovljivosti, proniknuća i nadrasta-nje vanjštine životne grezosti, Geteovski vapaj za svjetlosti, prije nego se ugase svjetla povečerja sjećanja: Legende u zrcalu znano-sti, Ramska kraljica, Momak s opuha, Turčinova jabuka, Jukića cure, Kopčić oko Dunava, Mijina glavica, Mučka pogibija Mijata Tomića, Marina pećina, Mašeta, Borak, Kasunbeg Kopčić, Be-govi Kopčići, Bešićka. [3] Omagljen obzor, dozivan i zapisivan, rascijepljenim čovjekom, u beskućnikovoj kući, kući pjesnika, sa-kupljanjem povijesnih ostataka, do cvata čuđenja oljuđivanja, sje-čom dilema, ljudske stamenosti... Džinovskoga konusa, prozorski je potok provrtio točno u sredinu, čulnog zanosa, u kraju gdje se nikada razviti nije moglo veće gradsko mjesto, odvojenoga puta, koji izlazi na mejnik, nisko razvođe, između Vrbasa i Rame, od početka svih stvari, žive su pjesničke spone, zvjezdonoše, roditi se u ovome kraju a ne biti pjesnik, častitelj pjesmom... nepodob-njak u čarima pjesničke ordinacije, samosvojnik, spram kontra-glasova čardaka i na nebu i na zemlji, ljudskoputih kameleona... Povijesne naplavine Rame daju pisanju tegotan tonalitet, narodno mu je pjesnički predak, pjesma zreo plod, tjelesnosti riječi, sli-kovna ogrlica riječi, mimohodi mašte u pjesmi, noćnih počinaka sa smrću... Književnost Rajka Glibe, književnost je s ključem, ključevi su u Zrncima ramskoga sunca, mudrost Rame i u jed-nom i u drugom... Svjestan svoga koda, radi svjesno što osjeća... Andrić je za njega smjernica držanja, oslonac franjevački pisci,

279OGLEDI I PROSUDBE

zdenci čiste bosanske duše, čuvatelji naroda od odnarođivanja... Recidivi se vuku iz sustavnih napadaja Rame, verbalni, izravni i ini... i u ravnodušnosti svjetova, spram ove trpnje, slikovne i pojmovne, čulne ili predajne... Nutarnje stvaralačko bogatstvo, izramljeno je iz Rame, povezano umijećem gradbe stihova, rađa-njem znakovlja, valovima slobodnoga stiha, u ram domovinskoga uskrsnuća, usustavljujući se poetskom oblikovnosti, zašto ne reći zasadama i mudrostima Rame, u kojoj se krije ključ sklada, ali i tercine nespokoja, sonetni lirskokazi njegovoga stoljeća i njega, spram zviždaljke vremena, što zvuk crpi s Prozorske Sahat-kule, moć nemoćnika...

Zrnca ramskoga sunca

Obnavljanjem mitskoga, bez da se zagrebe u realne osnove, pisci se grdno zavaravaju zakonitostima romansiranja, jer prvo mora biti percepcija pisanja, odlika književnoga jezika, kao vo-dilja stvaranja, zakonitost proznoga štiva, glava, trup, rep... Slije-dom traga muzejske građe rasute po arhivima, književno je rastao i penjao se Rajko Glibo, pozvan napraviti nešto, zatečen spo-znajom da selo Uzarići kod Širokog Brijega ima više fakultetski obrazovanih ljudi nego li cijela općina Rama... Zloguki prorok ne valja biti, Rami ne će pomoći nitko, dok sami prema kulturi širom ne otvore vrata, bez nauka obojena i opolitičena usprkos šarenih vremena, vremena brzih doktora... Vrijeme nikada nije bilo naklonjeno Ramljacima i Rami... Postoje samo dvije liste za Ramu, lista graditelja Rame, i lista razgraditelja Rame. Davnašnji je izlazak u prostor Rame Rajka Glibe, funkcionalnošću umjetno-sti, kemijom umjetničkoga življenja nasuprot utamničenja život-nih vrijednosti...

O Rami se piše malo, povjesničari je izbjegavaju, brzi dokto-ri uglavnom nemaju živaca, za studiozan rad... Četiri istovjetna

280 OSVIT 1–4/2013.

toponima s ramskim, u Izraelu, Rama i Ramajana slučajnost ili... udomljavanje isluženih rimskih legionara u Rami.... itd... Nema mjesta na cijelome južnoslavenskome prostoru, da ga Turci i Bošnjaci, mrze kao što mrze Ramu, zato što su golemi turski gu-bici nastali tijekom turskoga pokoravanja toga kraja... i još jedna povjesnica iz pera Rajka Glibe; Ramljani odlučni do zadnjega braniti Ramu u pomoć pozivaju Stjepana Kosaču, on dolazi na-busit, i u ime očuvanja od Turaka, otuđuje blago povijesne Rame, a Ramljake ostavlja na milost i nemilost Osmanlija. [4] Da ne bi ostala neispričana i riječju starinika Ramca, Rama se pobrinula sama iznjedrivši Ramske legende, knjige koja neosporno zakiva za književno nebo ime Rajka Glibe, a iza te knjige po drugim krajevima javljaju se knjigopisne legende: Zagrebačke legende...i... Za ponorne dubine vezivnih niti, srednjovjekovne, povijesne zamagljenosti; Intigratni nomen, Rex Ramae, zemljopisnoga mo-zaika, s povijesnim natuknicama, misaonim dokučnicama, Rame kao Ramajane, podcrtanost istraživačkom spoznajom, do tragova mistike, i povijesne Rame, Ramskih hrvatskih toponima, Ram-skih stećaka, Ramskih hrvatskih prezimena, Ramske dopjevnice su stabla zavičaja. Pjesnik mu/joj daje: oči slobode, Rame kao Ramajane, europskih endema, noćobdijine kajde, suznog mono-loga potiranja: ramskih bećaraca, ramske gange, dvostihovnih usmenoknjiževnih zapamćenja..., boje teksta unutrašnjega ras-položenja, umjetnička disanja koja naginju pjesmi i u proznome tekstu, prepoznatljivost su stvaralaštva, osvijetljenoga iznutra Zrncima ramskoga sunca [5]. Pjesništvo nije znanstvena disci-plina, ne dokazuje se dokazima – pokusima, dokazi pjesništva su u budućnosti, čuvari dokaza su čitatelji, a književna kritika recepcija i korektor spoznaje o percepciji autora, uvida u ukupno djelo – ostavštinu. Pjesma je istina (Aristotel). Mjera trenutačne slobode, pjesma ne smije biti...

281OGLEDI I PROSUDBE

Kod Rajka Glibe, istraživača, se ne zna gdje prestaje povjesnik u proznosti, a gdje počinje književnik s imenom, gdje je mejnik jednoga od drugoga... Prvi nam donosi povijesno neoborivi poda-tak iz beogradskoga vojnoga arhiva, da Mijat Tomić nije ubijen u Doljanima gdje nisu dopustili da mu se u tome kadiluku sudi, zbog ramskih gorštaka, i veličine u narodu Mijata Tomića, prebačen je u Sarajevo, i nitko mu za grob ne zna... Stećak u Doljanima s ispi-som: Hrvatski nacionalni junak Mijat Tomić... bez kostiju je ispod stećka. [6] Jatak bega Kopčića, zaslužnik zašto isti nije skraćen za glavu nepojavljivanjem u Travniku na dočeku novoga vezira, a izostao je samo on, od turskih velikaša, štitonoša od odmazde istoga, čovjek za prljave poslove Kopčića, hercegovački Marko Kraljević... U knjizi Dubravka Horvatića lik Mijata Tomića pre-dočen je kao zabavno štivo na tragu narodne predaje... Vrijeme je to kada se cijenilo junaštvo, a nacionalno nije identifi cirano. Rajko Glibo je nakon Aralice najzorniji u iznjedravanju ramskoga povi-jesno-kulturnoga blještavila spoznajnosti povijesno-književnoga blaga pa i ukaz njegov o Divi Grabovčevoj prenesen Thompsonu, za nezaboravnu hrvatsku suvremenu pop-skladbu Diva Grabov-čeva. Prvi ustvrđuje da je nanositelj zla Divi Grabovčevoj krvi bega Kopčića, neosporno poturčenoga Hrvata... Toliko je oču-đenosti u životnome i stvaralačkome hodoljublju Rajka Glibe od otkidanja od Prozora, ka sjemeništu u Zadar, poratnome Zadru pedesetih, nadopuna četvorici Vladića, uzora kraja, neiscrpnome životnome hodu po mukama, ka postignuću sebe, o grku zaloga-ju, gdje svoga nema i gdje brata nije [7]. Potaknut od salezijanca Stanislava Belaja, u grad Zadar, dezorganizirani grad Zadar, sa strahom od razine kojoj ne pripada, razine uniznosti, glasnogo-vornika, zagovornika hermetičke poezije, industrijskih političkih pjesnika, bezrepih kompetentnosti, kulturnoga života po receptu, po zadanome obrascu; Drug Tito na čelu kolone, (Nazorova lini-ja manjeg otpora), životnih postignuća linijom partije, kojoj je

282 OSVIT 1–4/2013.

stalno bio na zubu, i zbog obilježenosti (U)Rame, i među sjeme-ništarce ubačenih udbaša. Kasnije ista sudbina kroz daljnju na-dogradnju usud njegov ide za njim, posebno od profesora koje bi obradila UDBA, a isti postali poligon za nadobudnu nadobrazbu njihovih kadrovika partizanstva na drugu, nauštrb Rame najhr-vatskijega hrvatskoga kraja, indijske točke obilježenosti na čelu, obilježenošću Ramom, Ramom kao Ramajanom... Jao onom tko izgubi misao tla pod nogama, smisao svoj s rodnim krajem... ko-liko je sličnosti s onim ramskim potokom s početka teksta i knji-ževnim izvorom i tokom Rajka Glibe, oba izviru u Rami, i teku Ramu... U pratnji petrovca Mate Križanca, u čast prve mise u ob-novljenoj župnoj crkvi, Svetoga Ivana Krstitelja, dolazi australski nadbiskup, uvodni svećenik pred više od deset tisuća župljana, fra Milenko Džalto, pomalo neuobičajeno počinje misu stihovima Rajka Glibe: Uz dolove Uzdol zove...

Riječ za čudo

Ljudovanje otvorenošću djeteta, s one strane ruba, stvarnoga, to da se da živome čovjeku...?! Život pjesnika Rajka Glibe, zapis je o gordom uzdignuću čovjeka pitke ljudske riječi. Pjesme su njegove vječnosti... lirski plamsaji raskošne stvaralačke maštovi-tosti, zanimljiv tematski svijet.

U tonalitetu neponovljivosti sviranja života, povlači pjesnik mrežu od riječi, između obala dana i noći, misaono duboke ri-ječi pjesmi, verifi katorski rafi nirane, svijetle, obasjavajući iznu-tra pjesmu kao zasebna svjetla, probrani smaragdi riječi: usahlo nebo; silnice ljepote; svjetlo okupanog cvijeća; ulice duše; oči silnica zla; žuđeni ugođaj; mejnici djetinjstva; doziv listopadski boja; bol noću obojena; ljekovite šetnje; isprošena pozornost; izvraćeni obzor; obale nedovršene pjesme; nadolazak sjaja; na-viljak osjećaja; mostovi stihova; prazni pretinci smijeha; žmirka-

283OGLEDI I PROSUDBE

ve samoće; dvorane svjetla; sretni nesretnici; nečujno čuđenje; ulančeni krugovi; identifi kacijsko gledanje; između jučer i danas; pismenjak; sraz sa tišinom; umirena sjećanja; krov raspomamlje-ni; prebiranje uvala; marginalizirani proroci; zrnca sunca; kuća riječi; iskušenje koda; anonimusne muke; svjetlom napet; lirsko-kazi... do u nebo propeti, naramci stihovlja, leksičkoga blaga...

Dozivke, Zastajkuše, Svjetlucavke, Slučajke..., naslovi zbirki za odabir uz rame naslovu Mire Petrovića (Zemlja za cvijeće), na-slovi za ozbiljnost zasebnoga analitičkog pristupa, sa smislom za suptilnu analizu pjesničkih reportaža, novostvorenih riječi, slika i misli, u jedinstvu poetskoga izraza, izvedbene urednosti prvoga metajezičnoga razreda.

Književno jasan i prepoznatljiv je biljeg, Glibin književni uzlaz, refl eksne egzistencijalističnosti stvaralaštva, višeznačajni književni rad, suptilne misaone aktivnosti, književne kulture u svome jezičnom izrazu, koje traži imaginativno bogatog i senzi-bilno suptilnog čitatelja. Inkorporiranje pripadnosti, kroatocen-tričnosti, u Ramu uramljenoga, dvojnosti življenja, esencijalna ocjena omeđenosti, za pjesnika ne stoji, pjesnik pripada svima koji ga čitaju: Nema te moći koja može ubiti dobroga pjesnika. (Rajko Glibo, misao Krešimira Šege, izrečena 7. 1. 2009.).

Stilizirani epitetoni, poetični sklopovi riječi Glibina pjesničko-ga rukopisa, zvijezde zvjezdanim pjesničkim kozmosom. Koliko leta iznad grobnih mjesta života, doživotne robije, dan za danom dok proždire, zvijer-postelja. Korak za korakom, umjesto klonu-ća, književno za Šimićevu nagradu djelo, probuđenog iz gluhog i dalekog onkraja, pjesnika, s imenom pjesnika na usnama (Fabi-jana Lovrića), prva riječ, riječ upita o recenziji stihovezne zbir-ke, vezene nitima bolesničke postelje. Lirske minijature poezije zreloga izraza, evokacije surove neminovnosti, prolaznosti za u nečuj ubita oka, u početak točke, lajtmotiv domišljanja s dubokim

284 OSVIT 1–4/2013.

smislom pjesničkog suzvučja pred zlokobnim tutnjem životnoga neba nad njim.

Dođe smrt i sjede (P. Gudelj), ustade i ode, Bog drugi imade naum. Rajko Glibo nije ostavio trag u hrvatskoj književnosti, Raj-ko Glibo je ostavio i ostavlja književni put. Svjedočanstvo tomu je i zbirka što se ćuti, razvijanje pjesama između stanki od anti-biotika, kisika, inzulina... životne zadanosti, tvorbe dozidavane, zbirke, stihovani romani života (Žaklina K.), životni pjesnopis umjetničko pomjeranje ka gore, laštenje riječi do blještavog sjaja pjesme.

U početku bi riječ. Rajko, svratište riječi za upjesmiti se, li-ječnicima za prstom na čelu načiniti križ, prekrižiti se... pjesme odagnaše bolest.

Čitajući natuknicu prije autoriziranoga teksta za Hrvatsku en-ciklopediju Bosne i Hercegovine, s crticom na kraju: Mala želja:

Ova će knjiga svjetlo dana ugledati posmrtno. Ostaje želja da zrnca sunca iz nje pajdaši po peru u svom vremenu pročešljaju, zbace sa njih prašinu i osunčaju ih. Svaki sud o pjesmi začinjen je raspoloženjem prosuditelja i čitatelja sa kojim prilaze pjesmi. Zato svakom od njih dobro raspoloženje želim, ja koji odlazim i pjesme koje ostaju.

Glibina ljudska i književna putanja

Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udž-benika i esejist (Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.). Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku kla-sičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956. – 1959.), Višu peda-gošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozof-skom fakultetu u Sarajevu (1972.), magistrirao iz povijesti i teori-je književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i

285OGLEDI I PROSUDBE

književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju fi lologije. Kao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik) i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga fi lozofskog druš-tva, Društva hrvatskih književnika, HKD Napredak i matičar je Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju i jedne za monodramu i 2008. Šimićeve nagrade za zbirku Očito-vanja i ukupno književno djelo.

DJELA – (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988.; Promica-nje (pjesme), Sarajevo 1989.; Biogradski lirskokazi (pjesme), Za-greb 1995.; Suputnice i supatnice (pjesme), Zagreb 1995.; Ramske legende, Zagreb 1997.; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997.; Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997.; Dozivke (pjesme), Vin-kovci 2000.; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003.; Prozor-ke (pripovijetke), Prozor-Rama 2004.; Zrnca ramskog sunca (du-hovna monografi ja), Prozor-Rama 2004.; Hrvatska književnost BiH u XX. stoljeća, urednik, autor uvoda, napomena, predgovora, pogovora, Sarajevo 2006.

Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književ-ni stećak.

286 OSVIT 1–4/2013.

Zaključak

Svojim znanstvenim i književnim opusom hrvatski književnik iz Rame dr. sc. Rajko Glibo potvrđuje da je izrastao i razvijao se na zasadama usmenonarodne književnosti svoga zavičaja, koji je stoljećima slovio kao Eldorado kratkih usmenoknjiževnih oblika, ali i svih drugih oblika te književnosti…

Od mladosti do kraja života dosljedno je ispoštivao zavjet hr-vatskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Urami se u Rami, i Bog, i Bosna, bit će na tvojoj strani.“

WISDOM OF RAMA IN LITERATURE RAJKA GLIBE

Conclusion

The scientifi c and literary work of Croatian writer from Rama dr. Rajko Glibo confi rms that his growth and develoment were based on a spoken folk literature of his homeland which for cen-turies stood as a kind of Eldorado of short-length spoken literary forms, as well as all other forms of afore-mentioned literature.

From his youth to the end of his life, Rajko Glibo was consi-stently fulfi lling a wow taken by Croatian writer and the Nobel prize winner Ivo Andrić who said: Be one with Rama, and God and Bosnia will be on your side.“

Ključne riječi: biti, bogat, bećarac, čari, čitatelj, čuđenje, duša, ganga, Glibo, imaginativan, mudrost, narod, odnarođivanje, pje-

287OGLEDI I PROSUDBE

snik, pjesnički, povijest, povijesni, Rajko, riječ, Rama, ramski, stvaralaštvo, zvijezda, zvjezdani.

Key words: be, wealthy, Slavonian folk song (bećarac), magic, reader, astonishment, soul, traditional Croatian folk song (gan-ga), Glibo, imaginative, wisdom, nation, loss of national identity, poet, poetic, history, historical, Rajko, word, Rama, from Rama, opus, star

Literatura

[1.] Dubravko Horvatić – proslov u knjizi: Rajko Glibo: Bio-gradski lirskokazi, K. Krešimir, Zagreb, 1998., str. 7.

[2.] Zavjet Ive Andrića kao motto u knjizi: Rajko Glibo: Ram-ske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 5.

[3.] Rajko Glibo: Ramske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 29. –108.

[4.] Rajko Glibo: Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Pro-zor-Rama, 2005., str. 106.

[5.] Ibid. (sintagme pobrane iz više tekstova).[6.] Rajko Glibo: „Mihovil Tomić i begovi Kopčići“ u: Folklor

Bosne i Hercegovine, Sveska 1., Sarajevo, 1991., str. 127. –145.[7.] Aleksa Šantić „Ostajte ovdje“, lirska pjesma iz srednjoš-

kolskih čitanki iz vremena odrastanja Nikole Šimića – Tonina.

289PROMIŠLJANJAPROMIŠLJANJA OSVIT

Marko MATIĆ

OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO1

Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigur-nost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svi-ma troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO.

Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vi-cevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH teme-ljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana

1 Lektorova napomena: Po autorovu zahtjevu u tekstu nisu rađeni lektorski zahvati

290 OSVIT 1–4/2013.

i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifi čno – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski ka-lendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvat-ski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.

Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izda-vali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, gla-goljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjan-stvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćan-ske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst

291PROMIŠLJANJA

autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvat-ske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće.

Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji oku-patori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hr-vati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnosti-ma. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.

Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u au-strijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandij-

292 OSVIT 1–4/2013.

ski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposob-nostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske voj-ske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvat-skom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Me-štrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju.

Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, po-kušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vod-stva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičari-ma, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, prem-da smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovi-nu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hr-vata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske

293PROMIŠLJANJA

republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samo-uprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.

Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Her-cegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati sa-mostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovi-ćem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janji-čara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički di-ljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zu-bak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Kr-vavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Ju-

294 OSVIT 1–4/2013.

goslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.

Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogo-voreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijatelj-stvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH upu-tile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH.

Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. stu-denog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se de-taljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzora…

Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hr-vatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i od-

295PROMIŠLJANJA

govorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prija-telja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u talijanskom mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Gr-gurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je među-narodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je naj-oštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod pa-tronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sra-motnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.

Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Ja-njičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacio-nih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod en-gleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, ve-likih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili,

296 OSVIT 1–4/2013.

gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći iz-dajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povi-jesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti.

Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno iz-daji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na koc-ku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno po-vezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horva-tiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je nje-mu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu.

A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.

I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali

297PROMIŠLJANJA

najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće? Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se ( sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogu-ćim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija. Uvjeren sam da će se utopiti svatko tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH naj-lakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj propor-cionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se) nesretnog rata. Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Evrope mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Bro-da. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati.

Anto GAVRIĆ

JEDNO LICE SA TRI NALIČJA

Možemo kriviti Židove za masonstvo, nehuman eksploatator-ski odnos prema ženama od strane ortodoksnih Židova, svjetsku prljavu politiku, svjetske ratove, lihvarenje koje se prenijelo na bankarski sustav, egoizam do incesta, vjersku fanatičnost do čo-vjekomrsca, ali ne možemo kriviti Židove da su srušili zgrade blizance u New Yorku zato što su počinitelji i nalogodavci otkri-veni, prokazani i dokazani i svoj gnusni teroristički čin priznali, ne možemo kriviti Židove za svu našu patnju, političku nemoć i korumpiranost, za svu svjetsku bijedu i zlo koje se čini iza kuli-sa drugih politika i pripadnika drugih naroda i religija. Također moramo sebi priznati da su kršćanstvo i islam naslijeđe judaiz-ma kao nove monoteističke religije koje crpe moralno, duhovno i običajno vrelo judaizma, često i kroz nehumane, zle i patološke odnose i postupke. I pored tog zajedništva, religije kao i politike, a i religije su vrste politika, nisu spremne štititi jedna drugu u kriznim vremenima kao u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je izvršena genocidna agresija na sve što je židovsko. Religijski predstavnici često zaborave na svoju temeljnu zadaću ljubavi i milosrđa prema drugom i drukčijem, na svoju ulogu u društvu tolerancije i civilizacijskog pokretača, duhovno moralnog kotača k boljem i pravednijem društvu, pa se pretvaraju u nešto posve suprotno kada ljude okreću jedne protiv drugih u cilju osobne moći, vlasti, prestiža i bogatstva. Zbog takve uskogrudne, sebične politike često religije ne ljube mir, ljubav, demokraciju, blagosta-

299PROMIŠLJANJA

nje, nego rat, osvajanje, zlo i mržnju, uništenje do samounište-nja. Često žrtva jedne agresije postaje u drugom vremenu i sama agresor, ne da bi se svetila nego što je i sama prihvatila primitivna animalistička načela ljudske zloće po kojoj se ravnaju i religije. Jedan od dokaza je da u religijske znanosti uglavnom ulaze po-tomci siromašnih, nepismenih, frustriranih, ogorčenih pojedinaca i kada takvi imaju moć utjecati i utirati put drugima, što se može očekivati, nego zlo, mržnja, rušilaštvo kao odraz bolesti napaće-ne duše i tijela kao slika i posljedica trpljenja, omalovažavanja čovjeka od čovjeka. Religije kada bi uistinu htjele da žive ono što propagiraju, ne bi se razdvajale po načelima morala, običaja, načina života, kao institucije koje umjesto da slijede svoj put čo-vjekoljublja, postaju institucije političkih manipulacija od žrtve do agresora ili obratno. Dok se kroz vjersko-političke institucije smišlja kako ovladati i ugroziti drugog na svoju korist, ne će ni biti ljubavi, mira ni tolerancije među religijama i narodima. Poje-dini društveni sustavi kao socijalizam zamišljeni su da služe čo-vjeku kao nadopuna religiji ili ateistička humanost. Ali frustrirani predstavnici radije će uništiti i takve sustave, a poticati agresiju i fašizam samo ako je takav sustav okrenut protiv druge religije ili konkurenta u zgrtanju moći i bogatstva. Stoga se može posta-viti pitanje jesu li predstavnici vjere dostojni po svome zdravlju, odgoju i znanosti biti i naši predstavnici, da se ne bi događalo da se umjesto zdravim, normalnim, općeljudskim potrebama, služe svojim bolesnim, destruktivnim porivima i načelima koja nemaju veze s vjerom, moralom, zdravim društvom, nego se pretaču u sluge suicidne politike moćnika. Nameće se zaključak da religije često u svojoj oholosti zamijene uloge i umjesto politike morala počnu se baviti nemoralnom politikom. Religije ne žele zajedniš-tvo među narodima, da žele zajedništvo ne bi se razdvajale same i viđenje nadnaravnog različito tumačile i prikazivale. Religije žele božansku moć na zemlji i u ime božanstva govoriti, naro-de voditi, a često i stranputicom prema svom osobnom nahođe-

300 OSVIT 1–4/2013.

nju, viziji ili mentalnom sklopu. Religije su bile i ostat će stare i nove, ali čovjek ne smije pokleknuti najezdama frustriranosti, iskompleksiranosti, želje za moći i vlasti. Religije, da misle do-bro čovjeku, ne bi se zavađale, narode huškale, ne bi svetost za zlo koristile. Bog nije prepreka za ljubav, ali religije koje za sebe kažu da Boga i ljubav predstavljaju često čovjeka za ljubav kori-ste. Nitko za sebe ne može reći da predstavlja Boga, može samo reći da želi predstavljati moralno dobro i tome služiti. Služeći moralnom dobru religija služi čovjeku. Religija ne smije stajati na strani nikakvog terora, nemorala, izopačenosti, neprirodnog, ma kako se taj sustav zvao demokratski. Za primjer zdravog čo-vjeka i društva religija treba prva u svoje redove uvesti moralnu stegu. U kriznim vremenima religije se trebaju pomagati, štititi za svoje i dobro puka, a ne stavljati na raspolaganje politici moćni-jeg, vladajućeg. Da predstavnici religija od druge ili svoje religije ne bi proizvodili žrtvu i agresora i tako sadomazohistički vladali opijenim pukom, potrebno je i religije uvesti u društveni zakonski sustav vrijednosti, poštivanja drugog kroz poštivanje općeprihva-ćenih normi sustava. Primitivnost i fanatizam ovih prostora dugo su plodno tlo za razne vrste agresije i eksploatacija neukih, zava-đenih, siromašnih. Odbacimo sve one politike koje za sebe kažu da su predstavnici nadnaravnog ili naravnog, teizma ili ateizma, ako sami nisu moralni, razumni, dobronamjerni, nesebični, ako sami nisu dosljedni svoje izgovorene riječi, obećanja, ako služe sebi, a ne puku, ako njihova razdvojenost i mržnja trebaju proi-zvesti kod puka nesreću i bijedu, a na njihovu korist, onda neka naša vrata i um budu zatvoreni i nijemi pred takvim promicatelji-ma ljubavi. Monoteizam je jedan s tri ili s više lica i predstavni-ka Božje riječi i ljudske slabosti, prolaznosti. Pretpostaviti je da će za budućnost religije imati prednosti sljedeće promicateljske vrijednosti: univerzalnost duhovnosti i morala, opća solidarnost, milosrđe, socijalna pravičnost i socijalna ravnoteža, zajedništvo kolektiviteta, kolektivitet individualiteta, duhovnost i moralnost

301PROMIŠLJANJA

ispred materijalizma i egoizma, opća borba kao zakonska i mo-ralna obveza protiv svih oblika socijalne patologije, izopačenosti, neprirodnosti, nenormalnosti, osobne vrijednosti kao umjerenost, strpljivost, razumnost, poštenje, povjerenje, zalaganje za drugog.

S ovakvim načelima imamo šanse kao ljudska vrsta opstati u nadolazećem vremenu tehnologije, sebičnosti, materijalizma i individualizma opće ljudske otuđenosti i patologije. Samo opće univerzalne ljudske vrijednosti cijele planete mogu biti vrsta ga-rancije da ne će doći do novih krvoprolića zbog toga što je čo-vjek izdao čovjeka, religija religiju, politika politiku, da čovjek ni njegova vjera ne budu niti žrtva niti agresor, niti izdajnik niti osvetnik, nego plemeniti borac za pravdu, jednakost, slobodu, blagostanje, odgovornost kao stegu za zdraviji i normalniji način života u svim zajednicama i institucijama od religije pa do poli-tike. Patologije, sukobe i ratove proizvodi socijalna nejednakost, socijalna isključenost, patvorenost, oholost, nerazumnost i sebič-nost struktura vlasti, obijest i bolesna želja za dominacijom i moći, stoga počnimo već sada novim vrijednostima graditi novog, zdra-vijeg čovjeka, novo pravednije i zdravije društvo. Religije koje javno ili šutke podržavaju istospolne brakove, prostituciju, narko-maniju, posjedovanje oružja, nasilje, terorizam, kriminal, kupovi-nu i robovlasnički obespravljeni odnos prema ženama i djeci koju koriste za prisilni rad, ratove, kojima je važnija moć i materijalno bogaćenje od humanog ljudskog prirodnog odnosa prema puku i podanicima, nisu vrijedne i ne smiju postojati i kriti se iza svojih svetih knjiga namijenjenim slavi božanstva. Čovjek pojedinac i društva i sustavi u cjelini trebaju graditi svoj moral na zakonima zdravog razuma i zdravog načina života, a izbjegavati one koji nas primitivno pod geslom njihovog tumačenja morala i svetosti vode u ratove, sukobe, mržnju, patologiju raznih vrsta do samoi-strjebljenja. Religije koje stoje iza bolesnih destruktivnih sustava samo da bi očuvale svoj utjecaj, moć i zadržale članstvo „vjerni-ke“ vode nas zajedno sa sustavom u novu Sodomu i Gomoru po

302 OSVIT 1–4/2013.

svetim knjigama u koje se zaklinju. Umjesto da im povijest stra-danja čovjeka bude opomena, one na isti način griješe i vode puk u novo stradanje. Umjesto da po svojim knjigama čuvaju moral, duhovnost i zdrave snage za zdravo društvo i opstanak ljudske vrste kao prirodnog razumnog bića, one ga uništavaju na razne načine i stavljaju se u službu đavla, umjesto u službu Boga.

Isus je opraštao, kako je govorio u ime Boga, svoga Oca, ljudske grijehe, što se prenijelo i na kršćanski nauk, crkvene predstavni-ke, a poslije razvojem demokracije i na cijele društveno-političke sustave. Cijenim da u ime Boga nitko pa niti vjerski predstavnici ne mogu ocijeniti što jeste, a što nije grijeh i od istog nas osloba-đati. Na taj način ne samo da se zlorabi religija, nego se destruira cijelo društvo i poredak ukoliko se tzv. demokracijom dopušta-ju, zakonski legaliziraju grijesi, poroci, patologije (tipa slobodna prodaja oružja, narkotika, prostitucija, homoseksualnost i dr.) što je po zdravom razumu neprirodno, bolesno, štetno, destruktivno, i umjesto da vjerska etika bude brana od zla i grijeha, moderni su-stavi skriveno ili otvoreno podržavani od vjerskih predstavnika, legaliziraju sve ono čega bi se normalan stidio. Ponekad nam se zbog toga čini da je sve izgubilo svoju vrijednost i da ljudska vr-sta mora tražiti nove izvore moralne zaštite kroz društvene refor-macije po potrebi i revolucije, a u cilju jačanja ljudskih moralnih vrijednosti i očuvanja ljudske vrste pred najezdom materijalizma, egoizma, otuđenosti, grješnosti, neograničenih sloboda, osloba-đanja od grijeha do potpune grješnosti i nerazlikovanja dobra od zla, odnosno do samouništenja ljudske vrste. Ako sve gledamo kroz vjeru mi predajemo volju i svoj razum višoj zamišljenoj sili. Ako sve gledamo kroz znanost, brzo dolazimo do zida. Znanost nema objašnjenja za mnoge prirodne i natprirodne procese i po-jave, stoga prigrlimo vjeru i znanost našim razumom i voljom, kako bi ispravnije i sigurnije koračali stazama naše prolaznosti, prostora i vremena.

303AFORIZMIAFORIZMI OSVIT

Stipe GOLAC

OVCE I VUKOVI

Z n a s e t k o s u o v c e , t k o v u k o v i . T o i n a j v e ć i l a i c i m o g u p r e p o z n a t i .

* * *L o š a s t r a t e g i j a :

Č i m s e v u k p o j a v i , o v c e s e p r e d a j u .* * *

J a n j e m o j e ! K a ž e v u k o v c i .* * *

D o k s u v u k o v i n a v l a s t i , o v c e ć e n e m o ć n o b l e j a t i .

* * *P o r e d t o l i k i h v u k o v a o v c a m a n e m a s p a s a .

* * *V u k o v c u n e m o ž e s h v a t i t i , d a j e o v c a

s h v a t i o b i .* * *

U s v i j e t u o v a c a i v u k o v a n e m a p r e g o v o r a .* * *

304 OSVIT 1–4/2013.

U p o l i t i c i p u n o j e v u k o v a , i z v a n p o l i t i k e p u n o j e o v a c a .

* * *U m o j o j b l i z i n i b i l o j e p u n o v u k o v a , n a

s r e ć u n i s a m b i o o v c a .* * *

D a o v c e i m a j u n e u s t r a š i v e č o b a n e , v u k o v i b i b i l i p o d a l j e o d o v a c a .

* * *V u k o v i n a i z b o r i m a o b o ž a v a j u o v c e .

* * *Š t o s u o v c e n a i v n i j e , v u k o v i m a s l a đ e .

* * *G l o b a l n i v u k o v i h a r a j u s v i j e t o m .

R e g i o n a l n i h a r a j u r e g i j o m .* * *

N a š i v u k o v i s u i z b i r l j i v i , n a j b o l j e u z i m a j u s e b i .* * *

U k r i v o j p r e t v o r b i s t r a d a l e s u o v c e . V u k o v i s u s e n a g r a b i l i .

* * *K a k o s e n a r o d p o n a š a ? K a o u p l a š e n e o v c e .

* * *

305AFORIZMI

S v u k o v i m a n e m a š a l e , č i m i m n i j e p r a v o p o k a ž u o č n j a k e .

* * *Š t o s u j a d n e o v c e ? Š t o i j a d a n n a r o d .

* * *B o ž e , o s l o b o d i m e v u k a k o j i s e p r a v i d a j e

o v c a .* * *

K o l i k o i m a v u k o v a m e đ u p o l i t i č a r i m a ? V i š e n e g o p o l i t i č a r a .

* * *I d o b a r v u k k a d v i d i o v c u p r o m i j e n i ć u d .

* * *A k o s i o v c a , v u k ć e t e p o j e s t i .

* * *L a k o b i o v c e š t o s u p o n i ž e n e , d a n i s u

p o j e d e n e .* * *

B l e j a n j e , o m i l j e n a g l a z b a v u k o v i m a .* * *

U p o l i t i c i v u k o v i v e d r e i o b l a č e .* * *

S t r a n a č k i v u k o v i k o l j u s e m e đ u s o b n o .* * *

306 OSVIT 1–4/2013.

I k a d a s u v u k o v i s i t i , o v c e s e b o j e .* * *

Z n a s e t k o s u o v c e t k o v u k o v i . S j e d n e s t r a n e n a r o d , s d r u g e s i l n i i b a h a t i .

307AFORIZMI

NAROD IMA U DUŠI, U DŽEPU NEMA VEĆ ODAVNO

R u ž n a n a r o d n a n a v i k a : k a d n a v i k n e n a l o š e , n e č i n i n i š t a d a m u b u d e b o l j e .

* * *B o g n a m j e d a o : s u n c e , z e m l j u , z r a k i v o d u . D a s m o m u d r i i p a m e t n i ž i v j e l i b i s m o k a o u

r a j u .* * *

S v i s m o m i m a l i i s p o d z v i j e z d a , s a m o b u d a l e m i s l e d a n i s u .

* * *U o l u j n o v r i j e m e , n a r o d j e n a p u č i n i .

* * *N a s v o j o j z e m l j i i s v o m e k a m e n u , ž e l i b i t i

s v o j n a s v o m e .* * *

N a r o d j e k a o k r u h , z a t o g a i z j e d a j u .* * *

N a r o d j e i s k o r i š t e n , n i j e v i š e z a u p o t r e b u .* * *

K a d i m t r e b a , n a r o d j e u v i j e k t u . K a d n a r o d u t r e b a , n i g d j e i h n e m a .

* * *

308 OSVIT 1–4/2013.

N a r o d j e m u d a r i n a i v a n . M u d a r p o i s k u s t v u , n a i v a n p o d o b r o t i .

* * *M a l i l j u d i – v e l i k a r a j a .

* * *N a r o d a k o i m a z a d a n a s – v e l i k a j e s r e ć a ,

a k o i m a z a s u t r a – s r e ć a j e d v o s t r u k a .* * *

S v a k i d a n p o m a l o , z a m i r a n ž i v o t .* * *

N a r o d j e s i r o v i n a z a i s k o r i š t a v a n j e .* * *

H r v a t s k i n a r o d j e B o ž j i , n a u č i o j e t r p j e t i d o i z n e m o g l o s t i .

* * *K a d h o ć e r e ć i , s j e t i s e t k o j e .

* * *N a r o d n a n a d m o ć j e j a l o v a , n e m o ž e s e

o p l o d i t i .* * *

D e m o k r a c i j a b i l a p a p r o š l a .

309DOKUMENTIDOKUMENTI OSVIT

IZVJEŠĆE O RADUDRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

HERCEG BOSNEOD 9. LIPNJA 2012. DO 1. LIPNJA 2013.

- OSVRT NA DVADESETU OBLJETNICU POSTOJANJA -

Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne osnovano je 20. studenoga 1993. u Neumu i bilježi dvadeset godina postojanja i rada. Obilježena je petnaesta obljetnica od osnutka – radno i sve-čano u Neumu 2008. Zbog nedostatka fi nancijskih sredstava za najosnovije potrebe djelovanja Društva, nismo u prilici obilježiti dvadeseti jubilej postojanja DHK HB, zato ćemo u ovoj prigodi, kada se najviše okupljamo na Godišnjoj skupštini, obilježiti dva-deset godina djelovanja Društva.

Pogledom unatrag kroz ovih dvadeset godina još postojimo i opstajemo unatoč kulturi nesklonim društvenim prilikama. Ipak, moramo biti ponosni na upornost, a prije svega volontersku volju članova Društva i njegova vodstva kroz ovih dvadeset godina: Veselka Koromana, pok. Vladimira Pavlovića, Antuna Lučića, Zdravka Kordića, Marine Kljajo-Radić kao i vrijednih odbora koji su se redovito sastajali i radili. Od početka 1996. g. do danas imamo uposlenu tehničku tajnicu koja obavlja poslove u tajništvu Društva.

Društvo je od 1997. do 2005. fi nancirano od strane pet žu-panija s hrvatskom većinom. Od 2005. do danas fi nanciramo se od dobrovoljnih priloga (sponzorstva) i prijavljivanjem progra-ma i projekata na javne pozive koje raspisuju institucije u BiH i FBiH.

310 OSVIT 1–4/2013.

Književna nagrada Antun Branko Šimić dodjeljuje se od 1998. i do sada je dodijeljena šesnaest puta. Prošle godine (2012.) ute-meljena je i prvi put uručena književnoga nagrada Vlado Puljić.

Časopis Osvit najbitnija je sastavnica ovog Društva gdje svoje uratke prvenstveno objavljuju naši članovi, ali i drugi suradnici. Osvit je svoj kontinuitet kako-tako održao kroz ovih dvadeset go-dina. Od 1995. do danas objavljena su trideset dva sveska.

U nakladi i sunakladništvu DHK HB objavljena je sto jedna knjiga u knjižnici Suvremenici, Suodnosi, Dječja književnost i Posebna izdanja.

Na proslavi petnaeste obljetnice u Neumu dogovoreno je objavljivanje Monografi je koja bi obuhvaćala petnaestogodišnji rad Društva. Urednica Monografi je je Marina Kljajo-Radić, a izvršni urednik Antun Lučić, koji je prikupio dobar dio priloga zajedno s tehničkom tajnicom Mirom Jezerčić. No, Monografi ja nije ugledala svjetlo dana zbog nedostatka fi nancijskih sredstava, a za koju je potreban minimalan iznos 15 000 KM.

Društvo ima svoju tradicionalnu manifestaciju Humske dane poezije koji sadrže više programa: posjet književnika školama po BiH, pjesničke večeri, promocije knjiga, spomen na preminule književnike te Ikavski skup.

Humski dani poezije održavaju se u listopadu i ove godine će biti 14. po redu. Održavane su tribine DHK HB, promocije knji-ga, Božićna večer knjige i književne riječi, sudjelovanje na sajmu knjiga u Mostaru pod nazivom Živa riječ i književni opus gdje izlažemo knjige iz Naklade DHK HB i časopis Osvit i upriličuje-mo nastupe književnika.

DHK HB trenutačno ima sto trideset i jednog člana iz BiH, Hrvatske, Europe i svijeta. Od osnutka do danas preminulo je tri-deset članova DHK HB.

Društvo djeluje od 1997. godine u unajmljenim prostorijama od 20m2 Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

311DOKUMENTI

OSVRT NA PRETHODNU GODINU

Iako svake godine u Izvješću naglašavamo kako je godina bila teška ili najteža, nedvojbeno je da je otkako Društvo postoji i djeluje ovo razdoblje između dviju skupština bilo najteže. Pr-venstveno se to odnosi na prikupljanje novca za troškove ureda, za časopis i tradicionalne programe. Prosječno od javnih poziva godišnje prikupimo barem 20 000 KM. Protekle godine je odo-breno 4 500 KM, a stvarno isplaćeno 3 000 KM od Fondacije za nakladništvo i Raiffeisen banke. Na desetine javnih poziva nismo prošli pa ni u RH, gdje smo svake godine dobivali sredstva za časopis Osvit. Nešto novca je prikupljeno slanjem mnogobrojnih zamolbi, a dio prihoda su naši članovi prikupili za svoje knjige posredstvom računa Društva. Troškovi časopisa Osvit 3-4/2011., koji je prošle godine izašao netom prije Skupštine, nisu plaćeni. Najam za prostor koji iznosi 100 KM mjesečno nije plaćen za prošlu godinu niti za ovu, te na kraju plaća tajnici nije isplaćena od šestog mjeseca prošle godine do sada.

KNJIŽEVNI PROGRAMI

U Čerinu je 19. rujna 2012. upriličen program Susreti pod hra-stom, tema susreta bila je književno djelo fra Miljenka Stojića. Sudjelovali su: fra Dario Dodig, Šimun Musa, Marina Kljajo-Radić, Zdravko Kordić, Ivan Zlopaša, Krešimir Šego i Miljen-ko Stojić. Program su organizirali Župni ured Čerin, DHK HB i Ogranak matice hrvatske Čitluk.

Održani su XIII. humski dani poezije koji imaju već tradicio-nalnu strukturu. Posjećena je Osnovna škola Ilići i Privatna gi-mnazija s pravom javnosti u Mostaru. Sudjelovali su: Miljenko Stojić, Marina Kljajo-Radić, Sonja Jurić i Mara Cica Šakotić. Bio

312 OSVIT 1–4/2013.

je to doista dojmljiv i poseban susret gdje se kroz živu pjesničku riječ komuniciralo s učenicima kojima su darovane knjige Nakla-de DHK HB i časopis Osvit. U tom neposrednom susretu pobu-đen je interes za književno i umjetničko stvaranje.

Drugi važan događaj je dvostruko predstavljanje knjiga poezi-je Zatomljenja Ivanja Bakovića i Uviranja Zdravka Kordića gdje je nastupio veliki broj književnika – kritičara: Miljenko Stojić, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Marko Tokić, Ljubo Krmek, Zdravko Kordić i Ivan Baković.

Treći sadržaj bio je Ikavski skup koji afi rmira ikavicu. Ona je poticaj mnogim književnicima da stvaraju na svom mjesnom govoru. Sa svojim fi lološkim izlaganjima predstavili su se Ilija Protuđer, Antun Lučić i Ana-Marija Jakovljević. Prozne i poetske uratke na ikavici govorili su: Martina Antić, Vendelin Karačić, Miro Petrović, Krunoslav Šetka i Joso Živković. Ikavska večer završila je etnološkim prizorom – Igra prstena o kojoj je govorio Antun Lučić.

Na Sveknjiževnoj večeri spomenuli smo se preminulih književ-nika Stojana Vrljića i Rajka Glibe. O književnicima je govorio Antun Lučić.

U pjesničkom djelu nastupilo je sedamnaest pjesnika: Joso Živković, Lidija Glavaš, Ljubo Krmek, Srećko Marijanović, Zdravko Kordić, Marina Kljajo-Radić, Ružica Soldo, Mara Cica Šakotić, Pero Pavlović, Miljenko Stojić, Ivan Baković, lidija Pavlović-Grgić, Alma Fazil-Obad, Zijada Zekić, Viktorija Ani-čić, Šima Majić i Mirana Rogić. Humski dani trajali su od 5. do 9. studenog 2012.

Tjedan dana poslije, 16. studenoga, upriličen je program uru-čenja nagrade Antun Branko Šimić koju je dobila s. Marija od Presvetog Srca – Anka Petričević za knjigu Pjesme srca. O životu i djelu s. Marije govorio je književnik Miljenko Buljac.

313DOKUMENTI

U ime s. Marije nagradu je preuzela njezina nećakinja prof. Branka Buljan. Predstavljena je i Monografi ja s. Marije od Pre-svetog Srca koja se uz pisanje bavi i slikanjem. O Monografi ji je govorio fra Vendelin Karačić. Pokrovitelj dodjele Šimićeve na-grade je Općina Grude. Na svečanoj akademiji Šimićevih susreta sudjelovali su naši članovi: Miljenko Buljac, Sonja Jurić, Radica Leko, Iva Nuić, Slavo Antin Bago, Zdravko Kordić i Miro Petro-vić.

Pjesnička nagrada Vlado Puljić koju od ove godine dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, uručena je hrvat-skom književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću 21. studenoga u Galeriji kraljice Katarine – na obljetnicu Puljićeve smrti.

Nagrada je utemeljena na inicijativu DHK HB, a pod pokrovi-teljstvom Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara. Nastupili su mostarski glumci Maja Lasić, Robert Pehar, Šerif Aljić i Alma Fazil-Obad, scenskom izvedbom Puljićevih stihova. U glazbe-nom dijelu nastupili su unuci Vlade Puljića, mladi glazbenici Jo-sip i Marko Palameta te kvartet Simfonijskog orkestra Mostar.

Vrhunac večeri bilo je proglašenje prvog laureata nagrade Vla-do Puljić Tomislava Marijana Bilosnića za knjigu pjesama Afri-ka. Novčani iznos nagrade i plaketu uručila mu je Marina Kljajo-Radić, predsjednica DHK HB.

Tomislav Marijan Bilosnić nije krio radost primajući nagradu nazvanu imenom umjetnika s kojim je godinama i prijateljevao, prisjetivši se emotivnim riječima njihovih druženja kroz književ-nost i život.

Sudjelovali smo na ovogodišnjem sajmu knjige u Mostaru koji je bio od 9. do 13. travnja 2013. U programu nazvanom Živa riječ i književni opus, koji je trajao tri dana nastupili su književnici: Vesna Hlavaček, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Anto Stanić, Anto Marinčić, Admiral Mahić, Fabijan Lovrić, Tomislav Mari-

314 OSVIT 1–4/2013.

jan Bilosnić, Janko Bučar i Ljubo Krmek koji je predstavio djelo T. M. Bilosnića.

Predstavljena je knjiga Na izvoru duhovne Hrvatske (24. trav-nja 2013.) autora Dubravke Vidak i Stjepana Šešelja. O knjizi su govorili Miljenko Stojić i Ljubo Krmek.

Godišnja nagrada Antun Branko Šimić proglašena je i uručena na 50. Šimićevim susretima u Drinovcima 17. svibnja 2013. godi-ne. Ovogodišnju Šimićevu nagradu dobila je Julienn Eden Bušić za roman Živa glava objavljen u nakladi poduzeća Interpublic iz Zagreba.

Predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne Marina Kljajo-Radić uručila je dobitnici plaketu i novčani iznos nagrade.

Univerzalnost poruke koja izvire iz romana Julienne Eden Bu-šić, a koja glasi da se čovjek, dokle god živi, mora boriti – za pravdu, za ljubav i za istinu – u konačnici, za život sam, uz sve re-čeno o kompozicijskoj strukturi i umjetničkoj vrijednosti romana, razlogom je što je Povjerenstvo za dodjelu Književne nagrade An-tun Branko Šimić odlučilo preporučiti Upravnome odboru DHK HB da ovom vrijednom nagradom nagradi roman Živa glava.

Na Šimićevim susretima nastupili su pjesnici: Fabijan Lovrić, Julienn Eden Bušić, Tomislav Marijan Bilosnić, Miro Petrović, Radica Leko, Miljenka Koštro, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Admiral Mahić, Iva Nuić, Ljubo Krmek i Ivan Baković.

NAKLADA DHK HB I DRUGI NAKLADNICI

U nakladničkoj odnosno sunakladničkoj djelatnosti od proš-logodišnje Skupštine objavljeno je dvanaest knjiga: Uspinjanja (pjesme) Mije Tokića, Molitva za bezimenu (izabrane pjesme) Petra Vulića, Pojavno i metafi zičko u pjesništvu A. B. Šimića (Od

315DOKUMENTI

Brijega do zvijezda) Zdravka Kordića, Bubamarin ljubimac, Sta-ri Vučo i Stari Vuk na olimpijadi (slikovnice) Milana Šarića, za koje smo dobili 1000 KM na natječaju od Raiffeisen banke (pro-grami za mlade do sedamnaest godina), Diva i Slava (proza) Ante Matića, Drijen (pjesme) Ljube Krmeka, Knjiga bez korica (pje-sme) Josipa Milića, A kiša samo što nije… i Otisci duše (pjesme) Ružice Soldo i Bez riječi (izabrane pjesme) Maje Tomas.

Potpora Društva kao nakladnika ili sunakladnika u fi nancij-skom smislu je mala ili neznatna. Uglavnom autori snose troško-ve objavljivanja, Društvo plati troškove CIP-a kad ima novca. U većini slučajeva zamolbom uz pomoć Društva autor traži spon-zore.

ČASOPIS OSVIT

Osvit za 2012. godinu objavljen je kao četverobroj i netom je izašao iz tiska. Učinjen je velika napor kako bi Osvit izašao makar kao četverobroj. Tiskan je u digitalnoj tehnici. Zbog toga i estetski drukčije izgleda jer se u digitalnom tisku nije mogla postići ista boja korica kao u prijašnjih brojeva. Objavljen je u manjem broju primjeraka. Priloga se prikupilo tisućama stranica i zbilja nije bilo lako odabrati broj radova i svesti u okvire koliko jedan svezak realno ili maksimalno može podnijeti.

Osvit 1-4/2012. tiskan je na 334 stranice. Sadrži sljedeće ru-brike: proza, pjesništvo, mladi pjesnici, dječja književnost, ogledi i kritike, drama, prijevodi, aforizmi, intervju, spomenimo se pri-jatelja i dokumenti. Financijsku potporu dijelom nam je pružila Općina Čapljina što zaslužuje svaku pohvalu, načelnik općine Smiljan Vidić ima veliko razumijevanje spram DHK HB.

316 OSVIT 1–4/2013.

SASTANCI UPRAVNOG ODBORA

Održana su četiri sastanka Upravnog odbora u razdoblju izme-đu skupština. Kroz sve sastanke jedna od točaka bila je fi nancij-sko stanje DHK HB.

Prvi sastanak održan je 30. studenoga 2012. Raspravljalo se o medijskim napisima o Društvu.

U Hrvatskom slovu i na jednom hrvatskom web portalu po-javio se tekst s temom kuda ide DHK HB, a potpisan imenom Marin Jurković koji već dulje vrijeme nije živ. Očito je da se iza imena krije netko od naših članova koji dobro poznaje činjenice i stanje u DHK HB. Kada je Upravni odbor donosio odluku o pjesničko-likovnoj nagradi Vlado Puljić išlo se na to da nagrada obuhvaća osim BiH i mediteransko područje – Hrvatsku i Crnu Goru i trebala je nositi naziv mediteranska nagrada.

Zaključak je da smo Društvo koje čvrsto stoji na crti njegova-nja hrvatskog jezika, ali nismo zatvoreni, želimo se otvoriti drugi-ma i drukčijima te uspostaviti veze s drugim kulturama.

Iz izvješća Predsjednice Društva očito je da je fi nancijsko sta-nje DHK HB alarmantno. Stvaraju se sve veći dugovi, a Predsjed-nica nema više ideja kome se obratiti.

Povjerenstvo u sastavu Ljubo Krmek, Miljenko Stojić i Mijo Tokić sastali su se s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem radi iznalaženja rješenja fi nanciranja Društva. Sastanak je prošao s puno razumijevanja i pokazane volje za rješavanje problema fi nanciranja DHK HB. Prihvaćen je prijedlog Povjerenstva da županije fi nanciraju Društvo. Dragan Čović je preuzeo obvezu obaviti razgovore s četiri županijska čelništva (Srednjobosanske, Hercegovačko-neretvanske, Posavske i Zapadnohercegovačke županije, a Mijo Tokić je zadužen za Hercegbosansku županiju). Povjerenstvo je odradilo zadaću pismenog obraćanja županijama (predsjednicima vlada i ministrima prosvjete).

317DOKUMENTI

Povjerenstvo za prijam u članstvo dobilo je osam zamolbi za prijam u DHK HB. Zamolbe su podnijeli: Mila Markov-Špano-vić, Zoran Ante Jurišić, Ivan Bradvica, Lujo Medvidović, Emil Raspudić, Marko Primorac, Danko Ivšinović i Zvonimir Tucak. Upravni odbor je razmotrio mišljenje povjerenstva i u članstvo su primljeni Lujo Medvidović i Zvonimir Tucak.

Drugi sastanak Upravnog odbora održan je 9. ožujka 2013. g.

Raspravljalo se o fi nancijskom stanju Društva i mogućnostima budućeg načina fi nanciranja iz županijskih proračuna prema obe-ćanjima nadležnih institucija. Povjerenstvo u sastavu Mijo Tokić, Ljubo Krmek i Miljenko Stojić posjetili su Dragana Čovića pred-sjednika HDZ-a. Predložili su fi nanciranje od strane pet županija s hrvatskom većinom što je predsjednik HDZ prihvatio, rekao da će razgovarati s političkim predstavnicima županija, a Mijo Tokić je dobio zadaću da kontaktira vodstvo HBŽ i da se Društvo pi-smeno obrati županijama sa zahtjevom za fi nanciranje. Zaključak je poslati pismo kao podsjetnik na dogovore skromnih zahtjeva DHK HB – pet županija po 500 KM mjesečno.

U članstvo DHK HB primljen je Danko Ivšinović.Odlukom Općine Grude Šimićevi susreti će se od sada održa-

vati početkom svibnja. Upravni odbor je donio odluku o raspisi-vanju natječaja koji će biti otvoren do 10. travnja. Imenovano je i novo Povjerenstvo za dodjelu Šimićeve nagrade u sastavu: Mato Nedić, predsjednik, Ružica Soldo i Željko Kocaj, članovi. Pošto su Šimićevi susreti ove godine prije Godišnje skupštine, nagrada Antun Branko Šimić bit će proglašena i uručena na Šimićevim su-sretima.

Odlučeno je da se časopis Osvit tiska digitalnom tehnikom u tiskari Gral u onoliko primjeraka koliko bude fi nancijskih sred-stava.

318 OSVIT 1–4/2013.

Treći sastanak Upravnog odbora održan je 3. svibnja 2013.Raspravljalo se o fi nancijskom stanju Društva i mogućnostima

budućeg načina fi nanciranja iz županijskih proračuna. Pošto do sada nismo dobili nikakvih odgovora od županija niti od pred-sjednika HDZ-a dr. Dragana Čovića, dogovoreno je da isto povje-renstvo zajedno s Predsjednicom Društva ugovori sastanak s dr. Čovićem. Članovi Upravnog odbora izrazili su zahvalnost Marku Matiću za zalaganje i prikupljeni novac Društvu iz Hrvatske u iznosu od 1 000 KM.

Raspravljalo se o tri zamolbe za prijam u DHK HB: Mlade-na Pavkovića, Anite Martinac i Jasenke Požega-Sremac. Upravni odbor je prihvatio mišljenje većine članova Povjerenstva za pri-jam. U članstvo je primljeno svih troje pjesnika.

Povjerenstvo za Šimićevu nagradu podnijelo je Izvješće Upravnom odboru u pisanom obliku. Na raspisani natječaj stiglo je dvadeset jedno djelo. U uži izbor ušle su knjige: 1. Julienne Eden Bušić, Živa glava (roman), 2. Igora Divkovića Relativno apsolutno (pjesme), 3. Fabijana Lovrića, Vitez zlatnog runa (knji-ževne kritike), 4. Julijane Matanović, Samo majka i kći (autobi-ografski zapisi), 5. Silvije Šesto, Uličarke iz ormara (pjesme). Odlučeno je da nagradu A. B. Šimić dobije Jullien Eden Bušić za roman Živa glava objavljen u nakladi Interpublic iz Zagreba. Upravni odbor je potvrdio odluku Povjerenstva. Nagrada će biti proglašena i uručena na Šimićevim susretima 17. svibnja 2013.

Zbog nedostatka fi nancijskih sredstava Upravni odbor se slo-žio s prijedlogom Marka Matića da se dvadeseta obljetnica osnut-ka Društva obilježi na dan održavanja Godišnje skupštine.

Na prijedlog Šimuna Muse odlučeno je da se tiska Monogra-fi ja članova DHK HB s biobibliografskim podatcima članova te ulomcima iz tri odabrane kritike ili recenzije po odabiru članova.

Predloženo je uredničko vijeće knjige: Šimun Musa, Antun Lučić, Marina Kljajo-Radić, Mato Nedić, Anto Zirdum, Ljubo

319DOKUMENTI

Krmek, Fabijan Lovrić i Mijo Tokić. Svim članovima poslati dopis da dostave: životopis, bibliografi ju i tri kritička osvrta po osobnom odabiru – kopirana te naznačeno gdje, kad i u kom ča-sopisu su objavljena. Ako netko nema tri osvrta može poslati re-cenzije iz objavljenih knjiga. Rok za slanje podataka bit će do 1. lipnja 2013. Rok za objavljivanje je 1. studenoga 2013. Također će biti uvršteni i umrli članovi.

Na prijedlog Fabijana Lovrića godišnja članarina je sa 120 HRK, 30 KM ili 15 EUR smanjena na 100 HRK, 13 EUR ili 25 KM. Također je odlučeno da se zbog visoke provizije otvori račun u nekoj banci u Hrvatskoj, a može poslužiti račun i nekog od članova.

Četvrti sastanak Upravnog odbora održan je jutros. Jedina točka dnevnog reda bila je priprema za Godišnju skupštinu Druš-tva.

ZAKLJUČAK

Na kraju je lijepo izvijestiti da je u Nakladi DHK HB prije sve-ga upornošću i snalaženjem naših članova i drugih autora objav-ljena sto jedna knjiga. Da smo pokušali i dalje se trudimo održa-ti kontinuitet časopisa Osvit. Naše članstvo se „vrti“ oko brojke 130. Nažalost u razdoblju između dviju skupština preminuli su naši članovi: Stojan Vrljić, Rajko Glibo, Pero Šimunović, Lujo Medvidović i Nikola Martić.

Obračunsko razdoblje je završeno s minusom i dugovi su sve veći. Puno vremena se potrošilo na iznalaženje načina fi nancira-nja Društva. Odgovori županija su: HBŽ je prihvatila obavezu da pomogne Društvu u iznosu koji je dogovaran a obvezu oko razgovora s ministrom prosvjete, znanosti, kulture i športa pre-uzeo je Mijo Tokić. Od Ministarstva HNŽ dobili smo pismo u

320 OSVIT 1–4/2013.

kojem ministar navodi da je Društvo u proračunu bilo političkim dogovorom i da bi političkim dogovorom trebalo postići ponovno uvrštavanje u proračun, a spomenuo je i ekonomsku krizu. Jedino rješenje vidi u prijavljivanju na natječaj koji bi trebalo raspisati, a natječaj se ne raspisuje već godinama. Ministarstvo ZHŽ poslalo je jedno opće pismo upućeno udrugama u kojem podsjećaju da će biti raspisan natječaj te da se možemo prijaviti. Povjerenstvo koje je trebalo ponovno razgovarati s dr. Čovićem predsjednikom HDZ-a izvijestilo je kako nije dogovoren i nije upriličen sastanak radi predsjednikove prezauzetosti. Iz njegova ureda nam je priop-ćeno da je on sve učinio da županije uvrste Društvo u proračun i da bi trebali sada razgovarati s predsjednicima vlada.

Možemo zaključiti da se Društvo nalazi u bezizlaznom stanju i da mu prijeti svakodnevni prekid rada.

U Mostaru 1. lipnja 2013.

Predsjednica DHK HBMarina Kljajo Radić

� � ��������S 1 MARIJA BOGORODICA, NOVA GODINAČ 2 Bazilije Veliki i Grgur NazijanskiP 3 Ime Isusovo, GenovevaS 4 Anđela Folinjska

N 5 2. NEDJELJA PO BOŽIĆUP 6 BOGOJAVLJENJE - Sv. Tri kraljaU 7 Rajmund Penjaforski, RajkoS 8 Gospa od brze pomoći, Severin Č 9 Adrijan, Julijan, ŽivkoP 10 Agaton, Dobroslav, Dobriša, Grgur X.S 11 Higin, Honorata, Časlav, Ratko

N 12 KRŠTENJE ISUSOVOP 13 Hilarije, Veronika, RadovanU 14 Feliks, Srećko, MalahijaS 15 Pavao PustinjakČ 16 Berard, Honorat, MislavP 17 Antun, opat, Jolanda, LjubicaS 18 Faustin i Liberata, Priska

N 19 2. NEDJELJA KROZ GODINUP 20 Fabijan i SebastijanU 21 Agneza, Janja, Neža, PublijeS 22 Vinko Pallotti, Vice, IrenaČ 23 Emerencijana, Ema, VjeraP 24 Euzebija, Ksenija, Franjo SaleškiS 25 Obraćenje sv. Pavla apostola

N 26 3. NEDJELJA KROZ GODINUP 27 Angela Merici, Anđelka, PribislavU 28 Toma Akvinski, TomislavS 29 Konstancije, Valerije, ZdravkoČ 30 Hijacinta, Martina Rimska, DarinkaP 31 Ivan Bosco, Marcela

� � �������S 1 Brigita, Miroslav, Sever

N 2 Prikazanje Gospod. (Svijećnica)P 3 Sv. Blaž, Sv. Vlaho, TripunU 4 Andrija Corsini, Veronika Jer., IzidorS 5 Agata, Dobrila, Jagoda, SilvanČ 6 Doroteja, Božidarka, Pavao Miki i dr.P 7 Pio IX., Rikard, DržislavS 8 Jeronim Emilijani, Jerko, Mladen

N 9 5. NEDJELJA KROZ GODINUP 10 Alojzije Stepinac, SkolastikaU 11 Gospa Lurdska, dan bolesnikaS 12 Damjan, Eulalija, LudanoČ 13 Kastor, Katarina RicciP 14 Valentin, Valentina, ZdravkoS 15 Agapa, Faustin i Jovita, Vitomir

N 16 6. NEDJELJA KROZ GODINUP 17 Donat i drugovi, 7 sv. os. R. sl. BDMU 18 Bernardica, Flavijan, ŠimunS 19 Bonifacije, Konrad, Ratko, BlagoČ 20 Eleutrije, Franjo i JacintaP 21 Eleonora, German, Petar DamianiS 22 Katedra sv. Petra apostola, Tvrtko

N 23 7. NEDJELJA KROZ GODINUP 24 Etelbert, Modest, MontanU 25 Cezarij, Viktorin, Hrvoje, BerislavS 26 Aleksandar, Branimir, SandraČ 27 Donat Zad., Gabriel, Tugomil, JulijanP 28 Roman, Teo6 l, Bogoljub

� � � �����S 1 Albin, Zoran, Hadrijan, Jadranko

N 2 8. NEDJELJA KROZ GODINUP 3 Anzelmo Nonantolijski, KunigundaU 4 Kazimir, EugenS 5 Čista Srijeda-Pepelnica (post i nemrs)Č 6 Fridolin, Marcijan, Viktor, KoletaP 7 Perpetua i Felicita, RužaS 8 Feliks, Ivan od Boga, Ivša, Boško

N 9 1. KORIZMENA NEDJELJA (čista)P 10 Emilijan, 40 armenskih mučenikaU 11 Dominik Cam, FirminS 12 Bernard, Maksimilijan (kvatre)Č 13 Rozalija, Eufrazija, Kristina, SabinP 14 Matilda, Miljana, RatkaS 15 Longin, Veljko, Lujza de Marillac

N 16 2. KORIZMENA NEDJELJA (pačista)P 17 Gertruda, Patrik, DomagojU 18 Ćiril Jeruzalemski, ĆiroS 19 Josip, zaručnik BDM, JosipaČ 20 Klaudija, Niceta, Mauricije, DionizijeP 21 Serapion, VesnaS 22 Lea, Oktavijan, Nikola, Jaroslav

N 23 3. KORIZMENA NEDJELJA (bezimena)P 24 Katarina Švedska, Latin, SimeonU 25 Navještenje Gospod. (Blagovijest)S 26 Emanuel, Eugenija, Marcijan, GoranČ 27 Augusta, Ernest, Lidija, RupertP 28 Priska, Sonja, PolionS 29 Jona, Bertold, Eustazije

N 30 4. KORIZMENA NEDJELJA (sredoposna)P 31 Amos, Benjamin, Ljubomir

� � ������U 1 Teodora, Hugo, Anastazije, BožicaS 2 Eba, Franjo Paulski, DragoljubČ 3 Rikard, Siksto, Ratko, CvijetaP 4 Benedikt, Izidor, StrahimirS 5 Julijana, Vinko Ferrerski, Berislav

N 6 5. KORIZMENA NEDJELJA (gluha)P 7 Epifan i drugovi, Herman JosipU 8 Dionizije Korintski, AlemkaS 9 Demetrije, Hugo, Marija Kleo6 naČ 10 Apolonije, Sunčica, EzekielP 11 Antipa, Stanislav, Stana, RadmilaS 12 Julije, Viktor, Zenon, Davorka

N 13 CVJETNICAP 14 Lambert, Tiburcije, Valerijan i MaksimU 15 Krescencije, Petar BarbarićS 16 Benedikt, Bernardica, TihonijaČ 17 VELIKI ČETVRTAKP 18 VELIKI PETAK (post i nemrs)S 19 VELIKA SUBOTA

N 20 USKRS (VAZAM)P 21 Uskrsni ponedjeljak, AnzelmoU 22 Kajo, Leonida, TeodorS 23 Adalbert, Juraj, Đuro, ĐurđicaČ 24 Fidelis Sigm., Vjeran, Vjera, MelitP 25 Marko, evanđelist, Maroje, ErminS 26 Kleto, Marcelin, Zorko

N 27 2. USKRSNA NEDJELJAP 28 Petar Chanel, Polion Panonski i dr.U 29 Katarina Sijenska, Kata, RobertS 30 Josip Cottolengo, Pio V.

� � ������Č 1 Josip radnik, Sigismund Burg.P 2 Atanazije Aleksandrijski, EugenS 3 Filip i Jakov Mlađi, ap., Mladen

N 4 3. USKRSNA NEDJELJAP 5 Anđelko Jeruzalemski, Irena SolunskaU 6 Marija Katarina od sv. RužeS 7 Dujam, Duje, DuškaČ 8 Marija Posrednica, Viktor, CelestinP 9 Uzašašće Gospodnje (Spasovo)S 10 Gospa Trsatska, Ivan Merz, Job

N 11 4. USKRSNA NEDJELJAP 12 Leopold Bogdan MandićU 13 Andrija, Hubert FournetS 14 Matija, ap., Matko, Matiša, JustaČ 15 Izidor, So6 ja, Mudroslava, SonjaP 16 Ivan Nepomuk, NenadS 17 Paskal, Paško, Bruno

N 18 5. USKRSNA NEDJELJAP 19 Celestin, Rajko, Dunstan, IvonU 20 Bernardin SijenskiS 21 Andrija Bobola, EugenČ 22 Jelena, Helena, RenataP 23 Deziderije, Željko, Vilim R.S 24 Marija Pomoćnica, Suzana

N 25 6. USKRSNA NEDJELJAP 26 Filip Neri, ZdenkoU 27 Augustin KanterberijskiS 28 German, Vilim, Marija Bartolom. B.Č 29 Uzašašće Gospodnje (Spasovo)P 30 Ivana ArškaS 31 Pohod Bl. Dj. Marije, Krunoslav

� � �����N 1 7. USKRSNA NEDJELJAP 2 Erasmo, Marcelin i Petar, Eugen I. U 3 Karlo Lwanga i dr., DragoS 4 Kvirin Sisački, Optat, PredragČ 5 Bonifacije, Valerija, Zdravka, DarinkaP 6 Norbert, Neda, BertoS 7 Presveto Srce Isusovo, Vid

N 8 DUHOVI - PEDESETNICAP 9 Duhovski ponedjeljakU 10 Ivan Dominici, Margareta, GretaS 11 Barnaba, ap., Feliks (kvatre)Č 12 Ivan Fakundo, Leon, BosiljkoP 13 Antun Padovanski, Ante, AntonijaS 14 Elizej, Valerije i Ru6 n Zdravko

N 15 PRESVETO TROJSTVOP 16 Aureus, Justina i drugovi, ZlatkoU 17 Adolf, Rainer Scacceri, LauraS 18 Elizabeta, Marko i MarcelijanČ 19 Tijelovo (Brašančevo), RomualdP 20 Florentina, Florencija, Cvjetka S 21 Alojzije G., Slavko, Slavica, Vjekoslav

N 22 12. NEDJELJA KROZ GODINUP 23 NEDJELJA KROZ GODINUU 24 Rođenje Ivana Krstitelja, KrstoS 25 Adalbert, Lora, Vilim, Vilko, VilmaČ 26 Ivan i Pavao, Vigilije, ZoranP 27 Ćiril Aleksandrijski, Ladislav UgarskiS 28 Irenej Lyonski, Mirko, Smiljan

N 29 PETAR I PAVAO, APOSTOLIP 30 Ernest Praški, Prvomuč. Rimske Crkve

� � �����U 1 Estera, Aron, ŠimunS 2 Bernardin R, Franjo de Ger., VišnjaČ 3 Toma, ap., Tomo, TomislavP 4 Berta, Elizabeta Port., Elza, LauraS 5 Ćiril i Metod, Slaven, Atanazije Jer.

N 6 14. NEDJELJA KROZ GODINUP 7 Klaudije i drugovi, Vilko, Benedikt XI.U 8 Akvila i Priscila, Eugen III.S 9 Marija Petković, Nikola Pik i dr.Č 10 Amalija, Alma, Ljubica, VeronikaP 11 Benedikt, Benko, Dobroslav, OlgaS 12 Mohor, Ivan Gualberto, Suzana

N 13 15. NEDJELJA KROZ GODINU (MBB)P 14 Kamilo de Lellis, Milan, MiroslavU 15 Bonaventura, Dobriša, VladimirS 16 Gospa Karmelska, Karmela, ElviraČ 17 Aleksije Rim., Jedviga, MarcelinaP 18 Arnulf, Arnold, Bruno, FridrikS 19 Justa i Ru6 na, Aurelija, Zora, Zlatka

N 20 16 . NEDJELJA KROZ GODINU, Ilija pr.P 21 Daniel prorok, Danijela, DaneU 22 Marija Magdalena, Lenka, MagdaS 23 Apolinar, Brigita, Ivan CassianČ 24 Kristin Belg., Kristina, MirjanaP 25 Jakov Stariji, ap., ValentinaS 26 Joakim i Ana, roditelji BDM

N 27 17. NEDJELJA KROZ GODINUP 28 Beato iz Triera, Inocent I. U 29 Marta iz Betanije, Flora, BlaženkaS 30 Petar Krizolog, Ru6 n Asiški, AnđaČ 31 Ignacije Lojolski, Vatroslav

� � ������ P 1 Alfons Liguori, Vjera, NadaS 2 Gospa od Anđela, Euzebije Vercelski

N 3 18. NEDJELJA KROZ GODINUP 4 Ivan Maria Vianney, Perpetua RimskaU 5 Gospa Snježna, Nives, SnježanaS 6 Preobraženje GospodnjeČ 7 Donat, Darko, Kajetan, SikstoP 8 Cirijak Rim., Dominik, NedjeljkoS 9 Edita Stein, Roman

N 10 19. NEDJELJA KROZ GODINUP 11 Klara Asiška, Jasna, Suzana RimskaU 12 Inocent XI., Hilarija, VeselkaS 13 Kasijan, Poncijan i HipolitČ 14 Maksimilijan Kolbe, Euzebije RimskiP 15 UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPAS 16 Rok, Serena Rim., Stjepan Ugarski

N 17 20. NEDJELJA KROZ GODINUP 18 Jelena Križarica, Helena, JelkaU 19 Ivan Eudes, Donat iz S., LjudevitS 20 Bernard, Samuel, Por6 rijeČ 21 Pio X., HermorgenP 22 BDM Kraljica, Regina, VladislavaS 23 Filip Benicije, Ruža Lim., Zdenko

N 24 21. NEDJELJA KROZ GODINUP 25 Aurea iz Ostije, ZlataU 26 Anastazije, Branimir, ŠandorS 27 Honorat, Časlav, Monika Č 28 Augustin, Gustav, TinP 29 Glavosijek Ivana Krstitelja, BazilaS 30 Feliks i Adaukt, Gaudencija

N 31 22. NEDJELJA KROZ GODINU

� � ����P 1 Bronislava, Egidije, BranislavaU 2 Kalista, Divna, VeljkaS 3 Grgur Veliki, Grga, GordanaČ 4 Marcel Lyonski, Ruža Viter., DunjaP 5 Majka Terezija, Borko, Roman, LovroS 6 Kristin iz Tyrosa, Zaharija, Boris

N 7 23. NEDJELJA KROZ GODINUP 8 Rođenje BDM, Mala GospaU 9 Petar Klaver, StrahimirS 10 Nikola Tolentinski, PulherijaČ 11 Ivan Gabrijel Perboyre, MiljenkoP 12 Ime Marijino, Gvido, DubravkoS 13 Ivan Zlatousti, Zlatko, Ljubo

N 14 UZVIŠENJE SV. KRIŽAP 15 Gospa Žalosna, Dolores, TugomilU 16 Kornelije i CiprijanS 17 Rane sv. Franje, Robert B. (kvatre)Č 18 Josip Kupertinski, SonjaP 19 Emilija, Januarije, SuzanaS 20 Andrija Kim, Teipisto i Agapije

N 21 25. NEDJELJA KROZ GODINUP 22 Feliks IV., Mauricije i drugoviU 23 Lino, Pio iz Pietrelcine, TeklaS 24 Gospa od Otkupljenja, MercedesČ 25 Aurelija, Zlata, Tvrtko, KleofaP 26 Kuzma i Damjan, DamirS 27 Vinko Paulski, Gaj, Berislav

N 28 26. NEDJELJA KROZ GODINUP 29 Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeliU 30 Jeronim, Jere, Jerko

� � ��������S 1 Terezija od Djeteta Isusa, RemigijeČ 2 Anđeli Čuvari, Anđelko, Anđela, Teo6 lP 3 Kandid, Gerhard, SvjetlanaS 4 Franjo Asiški, Frane, Franka, Kajo

N 5 27. NEDJELJA KROZ GODINUP 6 Bruno iz Kölna,des, VericaU 7 BDM od Krunice, Rozario, RužicaS 8 Demetrije, Hugo, Šimun staracČ 9 Dionizije Areop., Dionizije, DenisP 10 Daniel Comboni, Danko, Lujo BertranS 11 German, Ivan XXIII.

N 12 28. NEDJELJA KROZ GODINUP 13 Edvard, Edo, Teo6 l AntiohijskiU 14 Kalist I., Divko, LjeposlavS 15 Terezija Avilska, RezikaČ 16 Hedviga, Marija, Margareta AlacoqueP 17 Florentin, Cvjetko, Ignacije, VatroslavS 18 Luka, evanđelist, Lukša, Svjetlovid

N 19 29. NEDJELJA KROZ GODINUP 20 Irena Portugalska, VendelinU 21 Uršula, Hilarion iz G., ZvjezdanS 22 Ivan Pavao II., Dražen, Marija SalomaČ 23 Ivan Kapistranski, Borislav, SeverinP 24 Antun Claret, Martin, JaroslavS 25 Katarina Kotromanić, Tabita, Košuta

N 26 30. NEDJELJA KROZ GODINUP 27 Florencije, Cvjetko, VincentU 28 Šimun i Juda Tadej, ap., TadijaS 29 Donat, Darko, Ida, NarcisČ 30 Marcel, Marojko, GermanP 31 Alfons Rodriguez, Kvintin, Vuk

� � ������S 1 SVI SVETI, Svetislav, Sveto

N 2 DUŠNI DAN, Spomen svih vjernih pok.P 3 Hubert, Martin iz PorresaU 4 Karlo Boromejski, Dragutin, DragoS 5 Emerik, Mirko, Imbro, ZakarijaČ 6 Leonard, Sever, VedranP 7 Engelbert, Anđelko, FlorencijeS 8 Gracija Kotorski, Ivan Duns Scot

N 9 32. NEDJELJA KROZ GODINUP 10 Andrija Avellino, Leon Veliki, LavoslavU 11 Martin Tourški, biskupS 12 Emilijan, Jozafat, Renato, MilanČ 13 Didak, Stanislav Kostka, StankoP 14 Nikola Tavelić, Ivan TrogirskiS 15 Albert Veliki, Berto, Leopold

N 16 33. NEDJELJA KROZ GODINUP 17 Dionizije Aleks., Elizabeta UgarskaU 18 Posveta bazilike sv. Petra i PavlaS 19 Krispin, Severin, ElizabetaČ 20 Feliks iz Valoisa, Srećko, EdmundP 21 Prikazanje BDM (Gospa od zdravlja)S 22 Cecilija, Cilika, Slavujka, Filemon

N 23 KRIST KRALJP 24 Andrija Dung-Lac i drugovi, FirminaU 25 Katarina Aleksandrijska, KataS 26 Leonard, Konrad, DubravkoČ 27 Maksim Virgilije, Del6 naP 28 Jakov Markijski, Katarina L., SostenS 29 Iluminata, Svjetlana, Saturnin

N 30 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Andrija, ap.,

� � �������P 1 Edmund Campion, Eligije, BoženaU 2 Bibijana, Živka, BlankaS 3 Franjo Ksaverski, Lucije, KlaudijeČ 4 Barbara, Barica, Ivan DamašćanskiP 5 Dalmatin Krispina, Kristina, SabaS 6 Nikola, biskup, Nikša

N 7 2. NEDJELJA DOŠAŠĆAP 8 BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDMU 9 Valerija, Petar Fourier, ZdravkaS 10 Gospa Loretska, Julija, Grgur (kvatre)Č 11 Damaz, Damir, SabinP 12 Ivana Franciska Chantal, FranjicaS 13 Lucija, Jasna, Svjetlana, Otilij

N 14 3. NEDJELJA DOŠAŠĆAP 15 Kristijana Gruzijska, Kristina, DarijaU 16 Adela, Albina, Euzebije, Zorka S 17 Lazar, Florijan, Izak, JolandaČ 18 Gacijan, Bosiljko, DraženP 19 Tea, Urban, Vladimir, Anastazije I.S 20 Amon, Eugen i Makarije, Dominik

N 21 4. NEDJELJA DOŠAŠĆAP 22 Flavijan, Honorat, ČaslavU 23 Ivan Kentijsk, Vika, ViktorijaS 24 Badnjak, Adam i EvaČ 25 ROĐENJE GOSPODNJE - BOŽIĆP 26 Stjepan Prvomučenik, KrunoslavS 27 Ivan, apostol i evanđelist, Janko

N 28 SVETA OBITELJ, NEVINA DJEČICAP 29 David kralj i prorok, Toma BecketU 30 Eugen Milanski, Sabin, LiberijeS 31 Silvestar, Silvije, Melanija, Goran