SVEUČILIŠTE U SPLITUEKONOMSKI FAKULTET SPLIT

POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJEUROPSKE EKONOMSKE INTEGRACIJE

PUT DO EUROPSKE MONETARNE UNIJE

EUROPSKE EKONOMSKE INTEGRACIJE

SEMINARSKI RAD

Doc.dr.sc. Dražen Derado

Tonči Grgičević

Split, 29. svibnja 2006.

SADRŽAJ

UVOD…………………………………………………………………….. 2

1. DEVIZNO VALUTNI PROBLEMI NAJRAZVIJENIH ZEMALJA ……. 4

2. PUT DO EUROPSKE MONETARNE UNIJE…………………………... 82.1. Začetak stvaranja europske monetarne integracije………………………. 82.2. Mehanizam deviznih tečajeva unutar europskog monetarnog sustava

(ERM I.) zasnovan na ECU………………………………………………. 11 2.3. Posljednje tri etape u razvoju Eura (1990-2002)......................................... 12 2.4. Mehanizam deviznih tečajeva (ERM II.) u Europskoj monetarnoj uniji

zasnovan na Euru…………………………………………………………. 15

3. EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA – ESB……………………………………………………………………….. 18

ZAKLJUČAK……………………………………………………………... 20

LITERATURA……………………………………………………………. 22

1

UVOD

Stvaranje zajedničke valute, eura u dvanaest zemalja Europske monetarne unije, smatra se

najvažnijim događajem u međunarodnom monetarnom i financijskom sustavu u razdoblju od

raspada Brettonwoodskog sustava početkom 1970-ih. S obzirom na veličinu zemalja članica

Europske monetarne unije i njihovu gospodarsku moć, euro nije jedinstven događaj samo za

gospodarstvo zemalja Europske unije već i za svjetsko gospodarstvo. Rađanje EMU-a stvorilo je,

drugu najveću gospodarsku zonu svijeta. Cilj ovog rada je dati povijesni pregled slijeda događaja

koji su doveli do uspostave Europske monetarne unije 1.siječnja 1999. godine odnosno 1. siječnja

2002. godine kada je euro postao efektivnim novcem u dvanaest zemalja Europske monetarne

unije.

Stvaranje europske Ekonomske i monetarne unije utemeljno je na idejama o povezivanju i

suradnji europskih zemalja. Početak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom

gospodarskom tako i posebno, na monetarnom području nalazimo u prvim godinama nakon

završetka Drugog svjetskog rata. Ratom opustošenoj Europi bila je potrebna pomoć za obnovu

razorenih gospodarstava. To je uviđao SAD, kao najznačajnija sila svijeta, koja je već 1947.

godine razvija ideju o zajedničkom oporavku i ujedinjenju zapadnoeuropskih zemalja, što će

ujedno biti brana ekspanziji socijalističkih promjena na čelu s SSSR-om. Poznat pod nazivom

Marshallov plan u razdoblju od 1948. godine do 1952. godine zapadnoeuropskim zemljama

bespovratno je dodijeljeno 15 mlrd dolara. Radi koordiniranja Marshallova plana i gospodarskog

povezivanja Zapadne Europe, 1948. godine formirana je Organizacija za europsku ekonomsku

suradnju (OEEC) koja je posebno djelovala na jačanju multilateralne trgovine među zemljama

članicama (SAD, Kanada, 16 europskih zemalja). Jedan od začetnika ideje o ujedinjenju Europe,

britanski premijer W. Churchill uvidio je značenje europskog zajedništva u okvirima novih

svjetskih odnosa. Prve formalne naznake jačeg ekonomskog povezivanja nalaze se u

Schumanovoj deklaraciji iz 1950. godine u kojoj se predlaže povezivanje Njemačke i Francuske

u području ugljena i čelika što se i dogodilo 1951. godine u Parizu uspostavom Europske

zajednice za ugljen i čelik. Nakon toga Ugovorom u Rimu 1957. godine nastaju Euroatom i

Europska ekonomska zajednica. Integracijama na monetarnom području, prvenstveno misleći na

današnju Europsku monetarnu uniju, prvi temelji se postavljaju 1969. godine u Haagu gdje je

2

odlučeno da se Ekonomska zajednica u uvjetima sve veće svjetske nestabilnosti mora

transformirati u uniju. Wernerovo izvješće iz 1970. godine ocrtalo je kostur monetarnog

ujedinjenja koji se temeljio na potpunoj liberalizaciji tokova kapitala i nepovratnom fiksiranju

međusobnih tečajeva. Plan je napušten 1977. godine, a svjetska monetarna kriza 1970-ih

zaustavila je monetarne integracije. Ipak, ideja monetarnog ujedinjenja nije u potpunosti bila

napuštena te se na poticaj Njemačke i Francuske 1979. godine uspostavlja Europski monetarni

sustav u kojem su sudjelovale sve članice “zmije” (Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska,

Luksemburg, Danska, Irska, Italija) osim Velike Britanije. Proces monetarnog ujedinjenja se

nastavljao i napokon je ostvaren u posljednjem desetljeću XX. stoljeća. U radu će se prikazati

pregled najvažnijih događanja u međunarodnom monetarnom i financijskom sustavu od Bretton

Woods-kog sporazuma 1944. godine pa sve do uspostave Europske monetarne unije 1. siječnja

1999. godine i zajedničke valute-eura.

U prvom poglavlju naglasak je na svjetskoj monetarnoj krizi 70-ih godina dvadesetog stoljeća,

neodrživosti sustava fiksnih deviznih tečajeva uspostavljenog konferencijom 1944. godine u

Bretton Woods-u i konačno njegovim raspadom 1976. godine i time formalnom uspostavom

fluktuirajućih tečajeva.

U drugom poglavlju će biti riječi o dugom i mukotrpnom putu u grupaciji zapadnoeuropskih

zemalja da bi se postignuo takav stupanj međusobne monetarne suradnje koji je konačno

uobličen u zajedničkom monetarnom sustavu EMU: od “Europske platne unije osnovane 1950.

godine do EMU ostvarene 1.1.1999.godine.

U trećem poglavlju je napravljen kratak osvrt na Europsku središnju banku, krovnu monetarnu

instituciju zaduženu za provođenje monetarne politike u europskoj monetarnoj uniji.

3

1. DEVIZNO VALUTNI PROBLEMI NAJRAZVIJENIH ZEMALJA

Svjetska monetarna kriza počinje krajem 60-ih godina, a kulminira početkom 70-ih godina

dvadesetog stoljeća, kad zbog slabosti dolara dolazi do sve većeg pritiska na druge valute, a

posebno na njemačku marku. Već od rujna 1969. godine pa sve do prosinca 1971. godine postala

je učestala praksa fluktuirajućih deviznih tečajeva najvažnijih svjetskih valuta. Time je razdoblje

relativno stabilnog i uporno branjenog sustava fiksnih tečajeva Međunarodnog monetarnog fonda

bilo prekinuto.1 Cijeli taj period, od 1944. godine kada je Sporazumom u Bretton Woods-u

uveden sustav fiksnih tečajeva, pa sve do 1969. godine je karateriziran visokim stupnjem

stabilnosti deviznih tečajeva zbog mogućnosti ugrožavanja glatkog funkcioniranja uspostavljenje

Carinske unije i Zajedničke agrikulturne politike zapadnoeuropskih zemalja.2 Vrhunac krize

nastupa 15. kolovoza 1971. godine kada su Sjedinjene Američke Države suspendirale službenu

konvertibilnost dolara u zlato, te već u prosincu dolar je devalvirao oko 8%, tj. od 45 na 38 dolara

za jednu uncu zlata. Suspenzijom konvertibilnosti dolara u zlato prestale su obveze zemalja

članica prema Međunarodnom monetarnom fondu da održavaju tečajeve svojih valuta prema

dolaru i njegovu zlatnom paritetu u dogovorenim granicama od +/-1%, što je značilo raspad

Bretton Woodskog sustava. Time je ujedno cijeli međunarodni monetarni sustav transformiran iz

zlatno-dolarskog standarda u čisti dolarski standard jer dolar više nije vezan sa zlatom. Ova

zbivanja su dovela do toga da su glavne europske zemlje počele primjenjivati praksu

fluktuirajućih tečajeva najprije prema dolaru pa zatim i prema svim drugim valutama. Sjedinjenje

Američke Države, koje su nametnule svijetu “pravila igre” međunarodnog monetarnog sustava,

prestale su ih se pridržavati kad im ona više nisu odgovarala, što je nagovijestilo početak

nestabilnosti u međunarodnom monetarnom sustavu. Pozitivni pomaci u uspostavljanju ponovne

stabilnosti u svjetskim monetarnim odnosima postignuti su sporazumom o devalviranju i

stabiliziranju tečaja dolara (koji je te godine praktično postao nekovertibilan u zlato) između

deset najrazvijenih zemalja u Smithsonian Institutu u Washingtonu. Prihvaćena je službena

cijena zlata od 35 dolara za uncu zlata, utvrđeni su novi pariteti valuta, odnosno središnji tečajevi,

a Vlade zapadnoeuropskih zemalja su preuzele obvezu intervencije na deviznim tržištima kako bi

1 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I. : Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-3722 Uvodni materijal 1 - Međunarodne financije, Poslijediplomski studij “Europske ekonomske integracije, Ekonomski fakultet Split, 2006

4

zadržale granice oscilacije tečajeva +/- 2,25% u odnosu na središnji tečaj. Određujuća valuta je

dolar, a granice fluktuiranja nadgleda Međunarodni monetarni fond. Tako je nastao novi “režim

stabilnog središnjeg tečaja”. Time je sa 1972. godinom i službeno počela praksa plivajućih

tečajeva. No, taj sporazum je bio kratkog vijeka jer je 1973. godine uslijedila druga devalvacija

dolara i time je još šire otvoren put praksi fluktuirajućih (plivajućih) deviznih tečajeva. U veljači

iste godine dolar je devalvirao za oko 10% te se od ožujka iste godine uvodio novi sustav

deviznih tečajeva, koji je trebao biti baziran na “stabilnim ali prilagodljivim tečajevima”. Praksa

sustava slobodno fluktuirajućih tečajeva konačno je formalno sankcionirana u siječnju 1976.

godine na sjednici Privremenog komiteta Međunarodnog monetarnog fonda održanoj u

Kingstonu na Jamajci. U praksi politike deviznih tečajeva sustava Međunarodnog monetarnog

fonda i dalje su bile prisutne slabosti i pored spomenutih adaptacija, što najbolje potvrđuje slučaj

zapadnoeuropskih zemalja, odnosno njihove reakcije na Simthsonijaski aranžman 3iz prosinca

1971. godine. Te zemlje koje su već do tada u okviru zapadnoeuropske integracije (uspostavljenje

Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine, Europske ekonomske zajednice i Europske

zajednice za atomske energiju 1957. godine) uspostavile visoki stupanj monetarne suradnje

(osnivanje Europske platne unije 1950. godine) i koordinacije politike deviznih tečajeva

(sklapanje Europskog monetarnog sporazuma, bit će kasnije riječi o tome), koji je na kraju

završio uspostavom Europske monetarne unije, kao regionalnog monetarnog sustava, nisu mogle

niti htjele mehanički prihvatiti jednostavno proširenje marži oscilacija deviznih tečajeva svojih

valuta, jer bi time sve dotadašnje integracijske napore dovele u pitanje, već su u danom okruženju

tražile specifična rješenja koja su im na kraju omogućile ostvarenje monetarnog sustava sa

specifičnom valutnom jedinicom – euro. Spomenuto Smitsonijansko proširenje tunela odnosno

marže oscilacija valuta devet najrazvijenih europskih zemalja u rasponu +/- 2,25% od središnjeg

tečaja prema dolaru stvorilo je mogućnost da se marže apsolutnog flukturiranja između valuta

zapadnoeuropskih zemalja prošire na 9%. Naime, ako se u jednom trenutku njemačka marka

popne s dna tunela na njegov vrh, tada fluktuacija u donosu na dolar iznosi 4,5%. Ako se isto

tako dogodi s frankom, onda će on biti u fluktuaciji s dolarom 4,5%, ali s markom čak 9%! To je

znatno otežavalo trgovinu i odmicalo od nastavka puta prema europskom integriranju. Stoga su

već početkom 1972. godine središnje banke na zahtjev Savjeta ministara zemalja Ekonomske

zajednice, složile da smanje razliku, tj da suze granicu fluktuacija u “tunelu”. Tako je došlo do

3 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I. : Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

5

stvaranja “europske zmije” ili “monetarne zmije”.4 Svakodnevne fluktuacije valuta sudionica

izgledale su kao zmijolika traka tečajne fluktuacije, u ovom sustavu kretanja zmije u tunelu.

Ovakva praksa zapadnoeuropskih plivajućih tečajeva se bitno razlikuje od apsolutnih

fluktuirajućih tečajeva. Riječ je o tečaju koji je utvrđen, ali s tim da fluktuira prema gore i dolje

od utvrđene razine, te s intervencijom (kupnjom ili prodajom deviza) održava u određenim

granicama, ako to više nije moguće ili je neracionalno, određuje se novi paritet i središnji tečaj

koji je opet samo središnja razina za fluktuacije. U ovom slučaju središnja je monetarna vlast

obvezna da svu ponudu deviza otkupi po službenom tečaju i obratno. Osim zavisnosti ovog

tečaja o intervencijama na deviznim tržištima postoji i zavisnost od ekonomske i monetarne

politike u zemlji. Dopuštene fluktuacije međusobno su bile u rasponu -/+1,12%, a prema dolaru i

dalje 2,25% (od travnja 1972. godine do veljače 1973. godine), a zatim od ožujka 1973. godine

pa do 1979. godine marže oscilacija iznosile su -/+2,25% među članicama “zmije”, ali bez

intervencija u očuvanju maksimalno dopuštene granice fluktuiranja u odnosu na dolar.

Da bi se kolektivno obranile od politike deviznog tečaja dolara nakon njegovih dviju uzastopnih

devalvacija i zaštitile domaće gospodarstvo od mogućih poremećaja zbog potpunog raspada

svjetskog monetarnog sustava, devet najrazvijenijih zemalja je veću rujnu 1972. godine u Baselu

osnovalo Europski fond za monetarnu suradnju (EFMS) koji je počeo s radom u travnju 1973.

godine s namjerom da potpomaže funkcioniranje zapadnoeuropske “zmije”. On je trebao

održavati fiksne tečajeve valuta u međusobnom odnosu i zajedničko fluktuiranje u odnosu na

valute trećih zemalja, uglavnom dolar, financiranjem intervencija središnjih banaka radi

izravnanja platno-bilančnih poremećaja. Središnje banke zemalja članica (to su zemlje Europske

zajednice premda sve ne sudjeluju u Fondu) moraju deponirati u EFMS 20% svojih rezervi zlata i

20% svojih rezervi dolara, a u zamjenu dobivaju ECU - European currency unit = europska

valutna jedinica koje je emitirao Europski fond za monetarnu suradnju, a služila su kao sredstvo

plaćanja u međusobnim obračunima središnjih banaka članica. U ožujku 1979. godine napušten

je sustav “zmije”, a na scenu stupa Europski monetarni sustav i njegova valutna jedinica – ECU o

čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju.

4 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I. : Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

6

Dug je i mukotrpan bio put proturječnosti i obrata u grupaciji zapadnoeuropskih zemalja da bi se

postignuo takav stupanj međusobne monetarne suradnje koji je konačno uobličen u zajedničkom

monetarnom sustavu EMU: od “Europske platne unije osnovane 1950.godine do EMU ostvarene

1.1.1999.godine5

2. PUT DO EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE

5 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I. : Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

7

2.1. Začetak stvaranja europske monetarne integracije

Početak ujedinjavanja zapadnoeuropskih zemalja kako na ukupnom gospodarskom tako i

posebno, na monetarnom području nalazimo u prvim godinama nakon završetka Drugog

svjetskog rata. Ratom opustošenoj Europi bila je potrebna pomoć za obnovu razorenih

gospodarstava. To je uviđao SAD, kao najznačajnija sila svijeta, koja je već 1947. godine razvija

ideju o zajedničkom oporavku i ujedinjenju zapadnoeuropskih zemalja, što će ujedno biti brana

ekspanziji socijalističkih promjena na čelu s SSSR-om. Poznat pod nazivom Marshallov plan u

razdoblju od 1948. godine do 1952. godine zapadnoeuropskim zemljama bespovratno je

dodijeljeno 15 mlrd dolara. Radi koordiniranja Marshallova plana i gospodarskog povezivanja

Zapadne Europe, 1948. godine formirana je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju

(OEEC) koja je posebno djelovala na jačanju multilateralne trgovine među zemljama članicama

(SAD, Kanada, 16 europskih zemalja).

Na monetarnom planu osnovana je 1950. godine Europska platna unija - EPU, instituciju koja je

svojim djelovanjem trebalo omogućiti prijelaz s bilateralizma na poseban oblik multilateralnih

plaćanja među zapadnoeuropskim zemljama što je bila prva faza na putu uspostavljanja potpune

konvertibilnosti njihovih valuta. Europska platna unija je djelovala kao multilateralna klirinška

unija preko koje su obavljala prebijanja međusobnih potraživanja jer su zapadnoeuropske valute

bile međusobno zamjenjive (ali ne i za dolar), a tehničku stranu je obavljala Banka za

međunarodne obračune – BIS, Bank for International Settlements u Baselu koja je bila europski

agent za raspodjelu Marshallove pomoći i obračunsko mjesto za Europsku platnu uniju. EUA

(European unit of account), europska obračunska jedinica, stvorena je 1950. godine i to kao

knjigovodstveni novac koji je korišten za ograničene svrhe. Proces ekonomskog i monetarnog

povezivanja Zapadne Europe započet osnivanjem OEEC-om i Europskom platnom unijom i dalje

se razvijao intenzivno na oba područja: na ekonomskom povezivanju osnovana je Pariškim

ugovorom 1951. godine. Europska zajednica za ugljen i čelik, kojom se utire put kasnijoj široj

ekonomskoj integraciji, koja će nastati osnivanjem i radom Europske ekonomske zajednice. Na

monetarnom planu stvoren je, u okviru Europske ekonomske zajednice, prostor da 27.12.1958.

godine stupi na snagu europski monetarni sporazum - European Monetary Agreement - EMA,

8

koji su sklopile još 1955. godine zemlje članice OEEC. Ovim sporazumom zemlje članice uvele

su eksternu konvertibilnost svojih valuta čiji su tečajevi mogli oscilirat +/- 0,75% od utvrđenog

pariteta čime je prestala s radom Europska platna unija, a od preostalog kapitala i novouplaćenih

kvota osniva se Europski monetarni fond – koji prestaje s radom 31. prosinca 1972. godine.

Nakon tog kao značajniji događaj ističe se ukidanje carinske barijere unutar Zajednice i uvedena

je zajednička tarifa prema trećim zemljama. Iste te godine, a još više 1969. godine, dolazi do sve

izraženije svjetske monetarne krize, koju je unutar Zajednice još je više podgrijavalo već vrlo

snažno eurodolarsko tržište, što je remetilo proces ekonomske i monetarne integracije, na što su

reagirale monetarne institucije (Komitet guvernera središnjih banaka) i druge institucije

Zajednice. Barreovim planom 1969. godine predlaže se osim ostalih ekonomsko-političkih mjera,

osnivanje posebnog mehanizma za monetarnu suradnju zemalja članica Zajednice kako bi se

spriječilo daljnje pogoršavanje odnosa u monetarnoj sferi (kratkoročna monetarna podrška i

srednjoročna financijska pomoć, prethodno usuglašavanje odluka o prombjeni pariteta valuta

zemalja članica i dr)

Na sastanku lidera zemalja Ekonomske zajednice u Haagu, u prosincu 1969. godine, gdje je prvi

put formulirana ideja o stvaranju ekonomske i monetarne unije - do koje je došlo tek 15. prosinca

1991. godine u Maastrichtu – donese su određene mjere u smjeru monetarne integracije kao što je

osnivanje Europskog rezervnog fonda. Rezolucijom Savjeta ministara u ožujku 1971. godine

precizirane su mjere koje su trebale omogućiti ostvarenje planirane ekonomske i monetarne unije,

a na monetarnom planu to su bile: pripreme za formiranje Europskog fonda za monetarnu

suradnju, održavanje valutnih tečajeva unutar još užih granica fluktuiranja i uspostava dodatnog

mehanizma srednjoročne financijske pomoći, koji je počeo djelovati prvog lipnja 1971. godine.

Međutim, planirani tijek priprema za potpunu monetarnu integraciju radi stvaranja zajedničkog

monetarnog sustava poremetili su, ali ne onemogućili, događaji s dolarom počev od kolovoza

1971. godine. EMA - Europski monetarni sporazumi i Europski monetarni fond prestali su s

radom 31. prosinca 1972. godine, ali se u okviru Zajednice javljaju novi mehanizmi, monetarna

“zmija” i Europski fond za monetarnu suradnju, koji će zemljama članicama Zajednice omogućiti

ne samo da uspješno prebrode svjetsku monetarnu krizu, već da 1979. godine startaju sa svojim

posebnim monetarnim sustavom, tj. Europskim monetarnim sustavom i s novom zajedničkom

valutom – ECU (European currency Unit) – koja će od 1981. godine potpuno zamijeniti europsku

9

obračunsku jedinicu i postati jedinstvena obračunska valuta Zajednice. Druga novčana jedinica

uvedena u prostor današnje Europske unije bio je “eurco” (European composit unit) 1973.

godine. Nju su činile valute devet zemalja članica tadašnje Europske ekonomske zajednice, a ona

se koristila za emisiju obveznica Europske investicijske banke, kao i za proračunska davanja.

Nije bila važna kao što je bio “European currency unit” koji se nakon toga pojavio.

Plan o Europskom monetarnom sustavu usvojen u lipnju 1978. godine u Bremenu na

konferenciji šefova država i vlada “devetorice”, dok Europski monetarni sustav stupio na snagu

13. ožujka 1979. godine radi stabiliziranja deviznih tečajeva između valuta zemalja članica

Europske ekonomske zajednice i poticanja daljnjeg razvoja integracije u njoj, te da pridonosi

jačanju međunarodnih monetarnih odnosa u interesu partnera u trgovini. Bit mehanizma

Europskog monetarnog sustava sastoji se: u zajedničkoj valutnoj jednici “European currency

unit” kao denominatoru za utvrđivanje pariteta i uspoređivanje deviznih tečajeva valuta zemalja

članica; u ograničenom flukturiranju središnjeg deviznog tečaja valute sudionice kako u odnosu

na drugu valutu, tako i u odnosu na “European currency unit” (fluktuacije iznose +/-2,25% osim

za talijansku liru -/+6%) uz obvezu središnje banke da intervenira kad se dostigne tzv.

divergentni prag u fluktuiranju pojedine valute; u kreditnom olakšicama koje odobrava Europski

fond za monetarnu suradnju zemlji članici za financiranje platno-bilančnih teškoća. Osim

nabrojenog, “European currency unit” predstavlja sredstvo rezerve i plaćanja središnjih banaka,

te kao standard za potraživanja i obveze u Europskom monetarnom sustavu. ECU je također

stupio na snagu 13. ožujka 1979. godine preuzevši vrijednost i sastav iste one košarice valuta

koja je 1975. godine bila utvrđena za europsku obračunsku jedinicu - EUA.

Valja istaknuti da su institucije Europski monetarni sustav i ECU -“European currency unit”

nastale kao reakcija na zbivanja u međunarodnom plaćanjima i u intervalutarnim odnosima

između valuta SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja. One predstavljaju mehanizam obrane tih

zemalja od politike deviznog tečaja dolara koju je tih godina uz pomoć, u prvom redu, politike

kamatnih stopa provodio SAD i to dobrim dijelom na štetu ostalog svijeta. Od 1979. godine

zajednička ”obrana” zapadnoeuropskih zemalja od valutne politike SAD-a djeluje kao zasebni,

10

regionalni monetarni sustav – Europski monetarni sustav, koji zemljama članicama osigurava

ipak određenu monetarnu stabilnost u “moru svjetske monetarne nestabilnosti.” 6

2.2. Mehanizam deviznih tečajeva unutar europskog monetarnog sustava (ERM I.)

zasnovan na ECU

ECU je povijesno gledano treća po redu valutna jedinica na prostoru Zajednice koja je iz prakse

potisnula dotadašnju valutu – EUA (Europska obračunska jedinica) i Eurco, pa je za razliku od

nje postao i sredstvo rezervi i plaćanja središnjih banaka, te kao standard za potraživanja i obveze

unutar Europskog monetarnog sustava. Kao EUA - Europska obračunska jedinica i Eurco -

European Composit Unit, i ECU - European currency unit je zapravo predstavljao košaricu

valuta, ili cocktail valuta, koji su činile valute zemalja članica Zajednice, a vrijednost ECU-a

izračunavala se svakodnevno na temelju deviznih tečajeva valuta u košarici. Tako je npr. u

siječnju 1984. godine 1 ECU vrijedio 0,79$. Najznačajniju ulogu u toj košarici imala je njemačka

marka (oko 30%), a revizija strukture košarice provodila se svakih pet godina. Tako uspostavljen

mehanizam deviznih tečajeva imao je prvenstven cilj monetarnu stabilnost, ili drugačije rečeno to

je bio mehanizam obrane od politike deviznog tečaja dolara koja je štetila Europi i ostalom

svijetu.

Tijekom vremena utjecaj njemačke marke se povećavao, dok je slabio utjecaj lire i funte.

Također je važno naglasiti da je u Europskom monetarnom sustavu povremeno dolazilo do

izlaska i ulaska pojednih valuta.

Početkom 1999. godine dvanaest od petnaest članica Europske unije prihvaćaju jedinstvenu

valutu euro i u prijelaznom razdoblju do 2002.godine neopozivo fiksiraju devizne tečajeve svojih

valuta prema euru. U tom razdoblju na sceni je još uvijek svojevrsni paralelizam valuta, pri čemu

je istovremeno u optjecaju nacionalna valuta u gotovini i depozitnom obliku, dok je euro u

optjecaju samo u depozitnom obliku (knjižni novac).

6 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

11

2.3. Posljednje tri etape u razvoju EURA ( 1990-2002. godine)

Proces monetarnog ujedinjenja na prostoru Europske unije ušao je u svoju posljednju etapu u

posljednjem desetljeću XX. stoljeća, koja je rezultat 50-godišnjeg mukotrpnog kretanja na putu,

što je bio pun nestabilnosti u svjetskim monetarnim odnosima i nesuglasicama između samih

članova Unije oko nebrojenih mjera koje je trebalo poduzeti u cilju pripreme nacionalnih

ekonomija za jedinstvenu monetarnu Uniju.

Prihvaćanjem Delorsova izvješća u lipnju 1989. godine na konferenciji Europskog vijeća u

Madridu definirane su tri etape u procesu stvaranja europske i monetarne unije.

Završni process ostvarenja EMU-a odvijao se u tri etape, a prva etapa je započela 1.7.1990.

godine Tu etapu koja je trajala do 1.1.1994. godine karakteriziraju napori vezani za punu

liberalizaciju kretanja kapitala (prvi korak provedbe Delorsova plana) kao važan preduvjet

konačnog monetarnog ujedinjena. Poznato je naime, da su devizni režimi i druga ograničenja

vezana za slobodno kretanje kapitala, protekcionističke mjere koje onemogućavaju bilo kakavu

integraciju. Drugi važan zadatak koji je iniciran u prvoj etapi bio je što veća koordinacija ukupne

ekonomske politike, a posebno monetarne i fiskalne.

U Povelji o Europskoj uniji, potpisanu 7. veljače 1992. godine u Maastrichtu, modificirano je

djelomično Delorsovo izvješće uz uvažavanje i provođenje temeljne ideje ujedinjenja. Značenje

Povelje proizlazi iz definiranja potrebnih uvjeta koje moraju zadovoljiti zemlje kandidati za

ulazak u Europsku monetarnu uniju, nazvanih Maastrichtski kriteriji, odnosno kriteriji

konvergencije koji uvjetuju sudjelovanje u monetarnoj uniji kroz pet kvantitativnih pokazatelja:

1) Inflacijski kriterij govori da stopa inflacije ne smije biti za više od 1,5 postotni bod iznad

prosječne stope inflacije u tri zemlje s najnižom inflacijom,

2) Tečajni kriterij zahtjeva sudjelovanje u europskom tečajnom mehanizmu (ERM) najmanje

dvije godine prije pridruživanja monetarnoj uniji uz poštovanje propisanih granica

fluktuacije. Taj bi kriterij trebao ukazati na predanost, stabilnost i ulazak u monetarnoj

uniji bez iskorištavanja tečajne politike za postizanje boljeg konkurentskog položaja.

Redefiniranjem granica fluktuiranja 1994. godine na 15% oko središnjeg pariteta

postavljeni su mnogo fleksibilniji uvjeti zadovoljavanja tečajnog kriterija od inicijalno

određenih Maastrichtskim ugovorom 2,25%,

12

3) Kamatni kriterij traži da prinos na dugoročne obveznice države ne smije prelaziti

istovjetne kamatne stope u tri zemlje s najnižom inflacijom za više od 2 postotna boda.

Taj je kriterij kao i inflacijski, potrebno zadovoljavati najmanje godine dana uoči

donošenja odluke o sudjelovanju u monetarnoj uniji,

4) Fiskalni kriteriji

a) Kriterij proračunskog deficita ograničava ekspanzivnost fiskalne politike jer zahtijeva

održavanje deficita konsolidirane opće države na razini nižoj od 3% BDP-a,

b) Kriteriji javnog duga postavlja njegov udio u BDP-u na max 60%, ali se pozitivno

ocjenjuje i trend smanjenja njegova udjela u BDP-u, ako je razina od 60% nedostižna

vrijednost.7

Druga etapa započela je 1.1.1994. godine osnivanjem Europskog monetarnog institututa (EMI)

sa sjedištem u Frankfurtu. Europski monetarni institute je prethodnica Europskog sustava

središnjih banaka čije sjedište danas nalazi u Frankfurtu. Tijekom druge etape nacionalne

središnje banke i dalje zadržavaju autonomiju u provođenju monetarne politike.

Slijedeći važan događaj u drugoj etapi bila je rezolucija Savjeta Europe u Madridu 15. prosinca

1995. godine kojom je određeno da se buduća jedinstvena valuta zove euro, a manje jedinice

centi (1E =100 centi). Važno je naglasiti da je 1994. godine došlo do problema u intervalutarnim

odnosima zemlja članica Europske monetarne unije i da je raspon fluktuacije sa 2,25% povećan

na čak +/-15% u odnosu na središnji tečaj. Međutim nakon tih intervalutarnih poremećaja koji su

rezultirali izlaskom funte i lire iz sustava deviznih tečajeva i devalvacijama, situacija se slijedećih

godina stabilizirala. Moglo bi se reći da je to bila posljednja prilika za tečajne manipulacije kako

bi se izbalansirali intervalutarni odnosi unutar Unije.8

Početkom 1998. godine Savjet Europe je odlučio da je konačni rok početka EMU

1.1.1999.godine Također je odlučeno, u skladu s kriterijima Maastrichta, koje će zemlje

sudjelovati u EMU, odnosno u mehanizmu deviznih tečajeva poznatom kao ERM II (Exchange

rate mechanism II). Europsku monetarniju uniju čine sljedeće zemlje: Austrija, Belgija,

Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Nizozemska, Španjolska, Portugal, Luksemburg, Finska.

7 Vujčić, B.: Euro, Europska monetarna unija i Hrvatska, Zagreb, 2003., str. 1-398 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

13

Grčka je pristupila Europskoj monetarnoj uniji početkom 2001. godine U sustavu neće do

daljnjeg sudjelovati tri zemlje članice: Britanija i Danska zbog političikih razloga, a Švedska

zbog neostvarenja kriterija. Zanimljivo je da u Europskoj monetarnoj uniji sudjeluje npr. Belgija

čiji javni dug premašuje godišnji BDP 136% ili Italija sa 120%, što narušava uvelike kriterije iz

Maastricha.

Treća i posljednja etapa odvijala se u dva dijela. Prvi je započeo 1.1.1999. godine s neopozivim

fiksiranjem deviznih tečajeva prema euru i svake valute međusobno unutar EMU-a. Od tog

trenutka odgovornost za koncipiranje i provođenje monetarne politike preuzela je Europska

središnja banaka u Frankfurtu, koja će zacrtanu monetarnu politiku provoditi preko nacionalnih

središnjih banaka. Sustav središnjeg bankarstva unutar Europske monetarne unije je vrlo sličan

onome u SAD. Za taj dio treće etape važno je napomenuti da je počela zamjena nacionalnih

valuta za EURO i to prije svega u financijskom sektoru, pri čemu će euro egzistirati samo kao

knjižni, žiralni novac sve do početka 2002. godine kad će postati i efektivnim.

Završni dio u procesu monetarnog integriranja započet će 1.1.2002. godine kad se u optjecaj

uvodi jedinstvena valuta euro, kao depozitni novac, ali i kao efektivni novac pri čemu sa scene

definitivno nestaju nacionalne valute koje se moraju zamijeniti za euro do sredine 2002. godine

Osim nacionalnih valuta u novčanicama kovanicama do tog vremena se moraju denomimirati i

svi drugi financijski instrumenti u euro.

EURO kao efektivni novac nije uveden 1.1.1999. godine zbog ograničenog vremena jer se zna

da je za proizvodnju i puštanje eura u optjecaj potrebno dulje razdoblje. Euro u obliku novčanica

i kovanica neće na prednjoj strani imati nikakva nacionalna obilježja.

14

2.4. Mehanizam deviznih tečajeva (ERM II.) u Europskoj monetarnoj uniji zasnovan na

Euru

Treća etapa provedbe projekta EMU-a, koja je definirana ugovorom iz Maastrichta 1992. godine,

zanimljiva je prije svega po tome što je 1.1.1999. godine uveden sustav neopozivih fiksnih

deviznih tečajeva. Taj je događaj označio i prekretnicu u europskim, ali i svjetskim monetarnim

odnosima, a uvođenje jednistvene valute - eura predstavlja najznačajniji projekt u novijoj

monetarnoj povijesti.

Rađanje EMU-a stvorilo je, kao što je vidljivo iz tablice 1, drugu najveću gospodarsku zonu

svijeta čiji je BDP otprilike za četvrtinu niži od BDP-a SAD-a, trenutno prve gospodarske sile.

Japan je slijedio zonu eura s tek otprilike polovicom BDP-a SAD-a.

Tablica 1: Usporedba osnovnih indikatora SAD-a, EMU-a, i Japana u 2000.godine

U mlrd USD po tekućem tečaju Svijet EMU SAD JapanBDP 2000. 32.177,7 5.984,8 9.872,9 4.454,6

Izvoz 6.247,0 933,2 781,1 449,5Uvoz   921,6 1.257,6 356,1

Udio međunarodne razmjene U BDP-u 38,80% 31% 20,70% 18,10%Stanovništvo u mil. 5.978 293 281 127

Izvor: Vujčić, B.: Euro, Europska monetarna unija i Hrvatska, Zagreb, 2003, str.20

Činjenica je da su zemlje današnje monetarne unije u čitavom razdoblju nakon Drugog svjetskog

rata težile stabilnijim intervalutarnim odnosima. Ta težnja je posebno došla do izražaja u vrijeme

naftnih šokova i dolarskih nestabilnosti 70-ih godina, što je za stabilnost tadašnje Europske

monetarne zajednice predstavljalo veliku opasnost. Zemlje tadašnje Zajednice svoje su devizne

tečajeve formirale tako da se najprije određivao raspon fluktuacije između valuta zemalja članica,

a potom svake valute prema dolaru. Kasnije se praksa određivanja fluktuacija prema dolaru

napušta, pa to predstavlja značajan korak u stvaranju monetarne neovisnosti Zajednice. Iz tih

razloga nametnula se potreba stvaranja još čvršće monetarne unije s jedinstvenom valutom čije je

najznačajnije razdoblje počelo 1979. godine osnivanjem Europskog monetarnog sustava i

uvođenjem zajedničke valute – ECU (European currency unit). Bit mehanizma Europskog

monetarnog sustava sastojala se u zajedničkoj valutnoj jedinici ECU kao denominatoru za

utvrđivanje pariteta i uspoređivanje deviznih tečajeva valuta zemalja članica u odnosu na drugu

valutu, te u ograničenom fluktiriranju središnjeg deviznog tečaja valute sudionica - kako u

15

odnosu na drugu valutu tako i u odnosu na ECU. Dopuštene oscilacije pojedine valute u odnosu

na središnji tečaj kretale su se u rasponu +/-2,25%, a za talijanski liru 6%. Ako bi došlo do

narušavanja intervalutarnih odnosa središnje banke, zemlje članica Europskog monetarnog sustav

bile su dužne intervenirati na deviznim tržištima kad se dosegne tzv. divergentni prag u

fluktuiranju pojedine valute. Europski monetarni sustav je također zemljama članicama

odobravao kreditne olakšice nastale zbog platno-bilančnih teškoća. Tako definirani monetarni

odnosi značili su veću sigurnost gospodarskog prostora kako unutar Zajednice, tako i u

međunarodnim razmjerima, te su išli na ruku jačanju trgovine i financijskog posredovanja. Tim je

činom stvorena zona monetarne stabilnost u Zapadnoj Europi.

Euro je, dakle, četvrta po redu valutna jedinica koja se uvodi na prostor Europske unije, s tim da

će ona i biti posljednja. U spomenutoj trećoj etapi razvoja EMU-a predviđeno je da ona bude

prijelazno razdoblje koje počinje 1.1.1999. godine i završava sredinom 2002. godine. Euro je od

1.1.1999. godine preuzeo isti sastav košarice valuta kao što je to imao i ECU, pa je prema tome

odnos zamjene bio 1 ECU = EURO. Od trenutka odgovornost za stabilnost eura preuzima

Europska središnja banka i ona jedina ima pravo emitirati novac. Švedska, Danska, Velika

Britanija, članice EU koje neće sudjelovati u novom sustavu deviznih tečajeva moći će i dalje

koristiti postojeće monetarne i fiskalne instrumente, te slobodno određivati tečaj svojih valuta, ali

će njihove valute biti pod snažnim utjecajem eura. Ako bi pojedine zemlje izvan sustava pokušale

tečajnom politikom ostvariti konkurentske prednosti na štetu članica EMU-a sigurno bi došlo do

njihovih negativnih i oštrih reakcija. Već je rečeno da će od 1.1.1999. do 2002. godine u praksi

Europske monetarne unije funkcionirati sustav neopozivih fisknih deviznih tečajeva, pa će prema

tome tečaj svake nacionalne valute biti fiksiran i prema i euru i prema svakoj drugoj valuti unutar

EMU. Sve do 1994. godine granice fluktuacije deviznih tečajeva valuta unutar Europske

monetarne unije bile su relativno uske: -/+2,25%, da bi u spomenutoj godini, zbog gospodarskih

problema, ali i špekulativnih priprema za euro, ta granica bila pomaknuta na +/-15%. Poznato je

da su u teoriji gospodarske unije fluktuirajući tečajevi nepoželjni, jer se uvijek mogu upotrijebiti

kao moćno sredstvo u stimuliranju izvoza i stvaranja trgovinskih prednosti. Zbog toga je i krajnji

cilj Europske unije i bio uspostava sustava fiksnih deviznih tečajeva unutar unije, ali i

zadržavanje plivajućeg tečaja prema trećim zemljama.

16

Pri računanju deviznih tečajeva službenog ecua na dan 31.12.1998. godine, dakle neposredno

prije uvođenja eura, koristila se redovna procedura. To znači da su središnje banke zemalja

članica utvrdile devizni tečaj svojih valuta prema dolaru. Daljnji postupak obračunavanja ecua

provodio se u 3 etape:

1) određivanje deviznih tečajeva zemalja članica EU prema dolaru i valute koje ne ulaze u

ecu;

2) obračun deviznih tečajeva nasuprot dolaru. Tečajevi formirani u nacionalnim središnjim

bankama potom su se priopćavali Europskoj komisiji koja ih je koristila za izračunavanje

deviznih tečajeva za ecu. Devizni tečaj $/ECU dobije se zbrajanjem dolarskog ekvivalenta

koji predstavlja iznose nacionalne valute u ecu-u;

3) određivanje deviznih tečajeva ecu-a prema participirajućim valutama. Ti se tečajevi

dobivaju množenjem $/ECU deviznog tečaja i tečaja $ za nacionalne valute.9

Tablica 2: Prikaz deviznih tečajeva fiskiranih prema jedinici eura –1.1.1999.godine

1 EURO = 40,3399 BEF= 1,95583 DEM= 340,75 GRD= 166,386 ESP= 6,55957 FRF= 787564 IEP= 1936,27 ITL= 40,3399 LUF= 2,20371 NLG= 13,7603 ATS= 200,482 PTE= 5,94573 FIM

Izvor: Perišin I.,Šokman A.,Lovrinović, I.: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str. 370

3. EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA - ESB9 Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001., str.360-372

17

Temelj stvaranja neovisne središnje banke jedinstvenog europskog monetarnog područja

postavljeni su još početkom drugog stupnja razvoja Europske monetarne unije. Preteča Europske

središnje banke bio je Europski monetarni institut osnovan 1994. godine sa zadaćom stavranja

preduvjeta za ulazak u treću etapu razvoja Europske monetarnije unije i uvođenje zajedničke

valute. Europski monetarni institut je radio na poboljšanju suradnje između nacionalnih središnjih

banaka i kooordinaciji monetarnih politika kako bi se postigao okvir za jedinstvenu monetarnu

politiku, osim toga pratio je napredak u postizanju kriterija konvergencije te izvršavao operativne

zadatke uspostave ESB-a, definirao područja njenog djelovanja, ciljeve, strategiju, instrumente i

potpomogao uspostavi zajedničkog platnog prometa. S uvođenjem eura, Europski monetarni

institut je zamijenjen Europskom središnjom bankom.

Da bi središnja banka mogla neometano obavljati svoje funkcije potrebno je bilo ostvariti

neovisnost u četiri segmenta. Institucionalna neovisnost potrebna je da bi se omogućilo

samostalno provođenje monetarne politikes ciljem ostvarivanja stabilnosti cijena, bez mogućnosti

upliva drugih institucija.

Osobe izvan Europske središnje banke ne mogu ni na koji način utjecati na donošenje odluka.

Odluke monetarne politike potpuno su u nadležnosti Europske središnje banke i ne mogu se

decentralizirati na nacionalne razine. Nacionalne središnje banke provode monetarne operacije u

skladu s Odlukama ESB-a.

Osobna neovisnost dužnosnika središnje banke o raznim političkim pritiscima i osobnim

interesima se postiže dužim rokovima na koje se biraju njeni dužnosnici koji se obično ne

poklapaju s političkim ciklusima.

Financijska neovisnost se ogleda u činjenici da kapital ESB-a upisuju jedino nacionalne središnje

banke (NSB) zemalja članica Europske monetarne unije.10

Eurosustavom koji se sastoji od ESB-a i nacionalnih središnjih banaka, upravlja Upravno vijeće

koje formulira monetarnu politiku. Ono donosi odluke o kamatnim stopama i raizini deviznih

pričuva, kao i upute za provedbu spomenutih odluka. Upravno vijeće sastavljeno je od svih

članova Izvršnog odobora (predsjednik, potpredsjednik i četiri imenovana člana) i guvernera

10 Internet, www.ecb.int/pub/pdf/other/ecbhistoryrolefunctions2004en.pdf

18

NSB-a. Sjednice su tajne i održavaju se najmanje 10 puta godišnje. Članovi Izvršnog odbora

odgovorni su za izvršenje odluka Upravnog vijeća i svakodnevno obavljanje poslova iz područja

monetarne politike. Uz ova dva organa postoji i Opće vijeće u kojem se nalaze guverneri svih

zemalja članica EU), a svrha njegova postojanja je priprema ulaska preostalih zemalja u

Europsku monetarnu uniju. Iz toga proizlazi da će Opće vijeće i Europski sustav središnjih

banaka postojati sve dok budu postojale članice Europske unije koje se nalaze izvan monetarne

unije. Švedska, Danska, Velika Britanija su zadržale pravo kreiranja vlastite monetarne politike.

Osnovni ciljevi jedinstvene monetarne politike u području eura definirani su Poveljom o

Europskoj uniji i Statutom Europskog susatva središnjih banka. Člankom 2. tog statuta određeni

su njezini ciljevi s naglaskom na stabilnost cijena kao glavnu pretpostavku ukupnih uspješnih

ekonomskih politika:

“ Zajednica ima zadaću (…) promicati harmoniziran i uravnotežen razvoj ekonomskih aktivnosti,

održiv i neiinflatorni rast uz uvažavanje promjena u okruženju, visok stupanj gospodarske

konvergencije, zaposlenosti i socijalne zaštite, rast životnog standarda i kvalitete života, te

razvijanje ekonomskog, socijalnog zajedništva i solidarnosti među zemljama članicama.”11

ZAKLJUČAK

11 Vujčić, B.: Euro, Europska monetarna unija i Hrvatska, Zagreb, 2003., str. 39-56

19

Monetarna integracija zemalja Europske unije u mnogim je svojim aspektima specifična u

odnosu na integraciju ostalih područja njihovih gospodarstava. Prvo, dok je u ostalim područjima

(integriranje u ekonomskoj sferi, Pariški i Rimski Ugovor) bio prisutan gotovo konstantan

napredak koji povremene krize nisu uspijevale obrnuti te su ona relativno brzo skidana s

“jelovnika” europskih insititucija, monetarna je integracija više puta doživjela neuspjeh.

Nacionalne su vlasti tako čvrste držale uzde svojih monetarnih politika te su je ponekad koristile

kao izrazito nacionalistički instrument “ratovanja” s ostalim članicama (devalvacija dolara 1971.

godine i 1973. godine). Budući da je devizni tečaj snažan instrument u vođenju monetarne

politike i uopće održavanja makroekonomske stabilnosti, u pojedinim trenucima postizanje

konsenzusa zapadnoeuropskih zemalja oko deviznih tečajeva i time poduzimanja daljnjih koraka

u uspostavljanju monetarne unije se činilo malo izglednim.

Stvaranje zajedničke valute u dvanaest zemalja Europske monetarne unije motivirano je prije

svega unutarnjim čimbenicima. No, zbog njihove veličine, euro nije jedinstven događaj samo za

gospodarstvo zemalja Europske unije već i za svjetsko gospodarstvo. Rađanje Europske

monetarne unije stvorilo je drugu najveću gospodarsku zonu svijeta čiji je BDP otprilike za

četvrtinu niži od BDP-a SAD-a, trenutno prve gospodarske sile. Japan je slijedio zonu eura s tek

otprilike polovicom BDP-a SAD-a. (vidi tablicu 2)

S obzirom na gospodarsku težinu Europske monetarne unije, mnogi ekonomisti najajvljivali su

kako će nova valuta, uzevši u obzir gospodarske pokazatelje zone eura, već u trenutku stvaranja

po svim pokazateljima postati druga svjetska valuta po značenju. Također, s obzirom na

institucionalni oblik Europske središnje banke i očekivanu stabilnost cijena u euro zoni, nije

nedostajalo promatrača koji su hrabro najavljivali kako će euro u mnogim pogledima biti izazov

dolaru, čija je pozicija na svjetskoj razini bila nedodirljiva još od Drugog svjetskog rata.

Očekivana rata potražnje za eurom uoči njegova uvođenja 1999. godine, generirana najavljenim

rastom uloge koju će euro imati na svjetskoj pozornici je dijelom izostala zbog nekoliko faktora.

Prvo se navodi utjecaj neizvjesnoti oko posljednje faze uvođenja eura, odnosno gotovinske

konverzije, činjenice da su Velika Britanija, Danska i Švedska sa skepsom dočekale uvođenje

eura što se odrazilo na percepciju nejgova uspjeha. Također, iako je naslijedila neke od izuzetno

kredibilnih središnjih banaka, Europska središnja banka nije uspjela odmah stvoriti čvrstu

20

antiinflaciju politiku. Ipak, zemlje članice Europske monetarne unije zajedno imaju više

stanovnika nego SAD, a kad se priključe i ostale članice i kandidati postat će nadmoćne i u BDP-

u. Europska središnja banka je najneovisnija središnja banka na svijetu što se ogleda u niskoj

inflaciji što pridonosi nižim transakcijskim troškovima korištenja eura u svjetskim razmjerima.12

Dakle, euro je obećavao važnu i svijetlu budućnost na međunarodnoj pozornici što se i ostvarilo.

4. LITERATURA

12 Vujčić, B.: Euro, Europska monetarna unija i Hrvatska, Zagreb, 2003, str.19-21

21

1. Vujčić, B.: Euro, Europska monetarna unija i Hrvatska, Zagreb, 2003.

2. Perišin, I.,Šokman, A.,Lovrinović, I.: Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, 2001.

3. Uvodni materijal 1 - Međunarodne financije, Poslijediplomski studij “Europske ekonomske

integracije, Ekonomski fakultet Split, 2006

4. Internet, www.ecb.int/ecb/orga/tasks/html/index.en.html

5. Internet, www.ecb.int/pub/pdf/other/ecbhistoryrolefunctions2004en.pdf

6. Internet, www.uiowa.edu/ifdebook/faq/faq_docs/EMU.shtml

7. Internet, www.worldbank.org/fandd/english/0996/articles/070996.htm

22