Hipokrat i njegovo djelo

Prema pripovijedanjima, grčku medicinu je osnovao Hipokrat. Hipokrat spada u razdoblje najvećeg sjaja i najvišeg dometa klasične helenske nauke i umjetnosti. U djelima koja mu se pripisuju odvojio je nauke od magije i praznovjerja, skupio i kritički proradio iskustva egipatskih i grčkih liječnika, te se smatra ocem naučne medicinske misli.Od oca je učio medicinu . Filiozofiju je učio od Demokrita iz Abdere i pripadao je školi Asklepijada. Hipokratov rad se temeljio na empiriji i filozofiji. Tokom svog života i rada je skupio i kritički proradio iskustva egipatske i grčke medicine. Prakticirao je najviše na samom Kosu, ali je svoje znanje iskušavao i u ostalim dijelovima Grčke, u Ateni, te u pokrajinama Trakiji, Makedoniji i Tesaliji gdje je umro u Larisi 377. g. pr. Kr. u 84. godini života. Pokopan je između Larise i Gyrtona u grob koji su još u II. stoljeću posjećivali putnici, a poslije mu se gubi tragGlavno dostignuće Hipokrita nije u nekom određenom otkriću ili lijeku, već u postavljanju temelja medicine na opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Njegov sistem ima dva principa: empiriju i filozofiju.Prema Hipokritovoj medicinskoj tradiciji najvažnije sredstvo protiv bolesti je uzdržanost i zdrav način života. Prirodno stanje čovjeka je da bude zdrav. A kada se bolest pojavila, uzrok je što je priroda "skrenula s puta" zbog tjelesne ili duševne neravnoteže. Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni utjecaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.Zdrav duh je u zdravom tijelu, a tome vodi harmoničnost i uzdržanost.. Insistirao je da liječnik mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju treba pomoći prirodne otporne snage ljudskog organizma. Iz prakse i iskustva postavio je principe koji se do danas nisu promjenilli kao što je princip Primum non nocere („najprije ne naškoditi“).  Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema).Njemu se pripisuje princip Dosis sola facit venenum -  razlika da li će nešto biti hrana, lijek ili otrov zavisi samo od količine (doze) ... koji je kasnije prihvatio Galen, a u (opšteprihvaćenoj latiniziranoj) formi razradio Paracelzius.Hipokratovi spisi sabrani su u «Corpus Hippocraticus» od kojih su neka djela pisali i njegoviu učenici. Ta djela ne sadržavaju samo iskustva Hipokratove škole, nego obuhvaćaju sve dotadašnje medicinsko znanje pa su ona "testament sviju prijašnjih medicinskih generacija".Ta se djela razlikuju donekle i u namjeni i u obliku jer tu ima monografija, priručnika, govora, izvadaka, bilješki iz prakse, zbirki iz povijesti bolesti i nedovršenih nacrta znanstvenih djela. Smatra se da je gotovo cijeli Corpus Hippocraticum autentičan te da je nastao u vrijeme prije Aristotela (384.–322. p.n.e.) i da je otad generacijama liječnika služio kao glavni izvor medicinskog znanja, a naročito kasnijim Hipokratovim sljedbenicima iz grčke i rimske škole: dogmatičarima, aleksandrijskoj školi, empiričarima, zatim metodičarima, pneumatičarima i

eklektičarima. Sve u svemu. Hipokratovi spisi sadrže 59 djela: Opšta medicina: 8; Anatomija i fiziologija: 10; Dijalektika: 2; Opšta patologija: 10; Specijalna patologija: 8; Terapija: 2; Kirurgija: 8; Okulistika: 1;  Ginekologija, porodništvo i pedijatrija: 10. Napisao je i «Aforizme». U «Aforizmima» u 8 knjiga nalaze se kratka zapažanja o svim bolestima i dugo je vremena važio kao osnovni medicinski udžbenik.U Hipokratovoj školi primjenjuje se hladna kao i topla morska voda, vruća parenja i oblozi, morska sol za ispiranje grla i nosa te klizme.U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak s dvije polovine, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je „sumanut čovjek“ zapravo bolestan čovjek.U tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni ljekovi : opijum , kanabis\, rauvolfija i druge, empirijski nađene materije) preporučivao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.Jedan primjer je njegovo proučavanje epilepsije. Prije nego da se složi sa svojim suvremenicima da je to "sveta bolest", on ih se odrekao u svome djelu, O svetoj bolesti, i proglasio "vračevima, lažnim iscjeliteljima vjerom i šarlatanima". On ih je kritizirao kao neke koji "nemaju ideju što učiniti niti što ponuditi bolesniku...pa su etiketirali ovu bolest svetom kako bi prikrili svoje neznanje". On nastavlja da epilepsija nije više "božanska ili sveta nego bilo koja druga bolest" i postulira da "je mozak uzrok tome stanju, kao i drugih sličnih najozbiljnijih bolesti." On nije samo utvrdio uzrok, nego je preporučio disekciju koze radi testiranja te pretpostavke.U djelu: 'Zrak, vode, mjesta', Hipokrit je proučavao djelovanje okoline na zdravlje i položio temelj epidemiologije.Kako je nastao termin humoralna medicinaHipokrit prihvata filozofiju Empedokla da čitav svijet potiče od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema tome i čovjek potiče od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro.  Odnose tih sokova regulira posebna sila koju Hipokrat naziva fizis- priroda. Pošto se takva mediicna bavi samo sokovima, a vrste elemente pušta po strani,nazivamo je i humoralnom (humor = sok, tekućina, vlaga). U organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra. Ako su sokovi ispravno pomiješani, čovjek je zdrav. Odatle i nazivi za karaktere čovjeka (sangvinik, kolerik, flegmatik, melankolik).Zašto je Hipokrat tako značajan?Hipokratova veličina i značaj za savremenu medicinu nije samo u obilju djela i spisa, koja je ostavio za sobom, već u tome što je u svom radu odvojio medicinsku nauku od mistike i magije,  i sistematski obradio dotadašnja znanja iz medicine.Takođe, njegove zasluge se ogledaju i u načinu na koji je prilazio svom zadatku, u temeljitosti i objektivnosti njegovog promatranja pored bolesničke postelje, u trezvenosti njegovih zaključaka u pogledu dijagnoza i prognoza, u odbijanju svakog sujevjerja pri tumačenju uzroka bolesti, u sigurnosti i svrsishodnosti pri izboru lijekova i konačno, u nastojanju da stvori etičke temelje ljekarskog rada.Hipokratov pogled na bolest i bolesnikaUopšteno, Hipokratova škola stavljala je akcenat na brigu o bolesniku kao i na prognozu same bolesti a ne njenu dijagnozu, što se u neku ruku kosi sa filozofijom moderne medicine. Naime, kritičari Hipokratovog tretiranja same bolesti  ukazivali su na nedostatke takvog pristupa do te

mjere da je čak francuski doktor M. S. Houdart (XIX vj.) istu nazvao  "meditacijom nakon smrti". Međutim, takvo tretiranje bolesti u to doba dovelo je do efikasnog liječenja iste i velikog napretka u razvitku kliničke prakse, što je u stvari i dovelo do usavršavanja medicine kao primjenjene nauke.Hipokratova praksaHipokratova medicina je značajna po njenom striktnom profesionalizmu, disciplini i rigoroznoj praksi. U njegovom djelu ’O ljekaru’ poručuje da ljekari moraju biti čvrsti, pošteni, odmjereni, ozbiljni i moraju pokazivati razumjevanje prema pacijentu. Hipokratov ljekar obraća posebnu pažnju na sve aspekte njegove prakse: osvjetljenje u prostoriji, rad sa kolegama, instrumentima, položaju pacijenta kao i tehnikama zavijanja i ušivanja. Čak i skreće pažnju da nokti na rukama ljekara budu odgovarajuće dužine.U praksi, u postupku s bolesnim čovjekom, Hipokrat napušta sva teorisanja i dogmatisanja. Tu se ravna isključivo po svom iskustvu i po rezultatima svoje opservacije. Nenadmašiv je u opisivanju svih, naoko neznatnih, simptoma bolesti koji su važni za dijagnostiku, a koje niko prije njega nije primjećivao. Ti su opisi tako odlični i tako uvjerljivi da još i danas mogu poslužiti kao uzor. Može li se vjernije opisati lice bolesnika koji umire: "Nos je šiljast, oči leže duboko, predio sljepoočnice je upao, uši su hladne i smežurane, ušne školjke zavijene, koža na čelu je tvrda poput pergamenta, napeta i suva, boja čitavog lica je blijeda ili siva poput olova"! Taj se klasični izgled lica još i danas naziva "facies Hipocratica".Hipokrat i liječenjeU njegovoj terapiji nije bilo generalizovanja, bila je individualno prilagođena svakom bolesniku. Određujući terapiju Hipokrat je uzimao u obzir cijelu ličnost bolesnika, građu njegovog tijela, temperament, stanje čitavog organizma. Hipokrat stoga ne liječio bolestan organ nego bolesnog čovjeka.Hipokratova etikaHipokratov vrhunski princip pri liječenju bio je: Primum non nocere (prvenstveno ne naškoditi)!Taj princip bio je temelj visoke etike koja se odražavala u Hipokratovom odnosu prema njegovim bolesnicima. Interes i dobrobit bolesnika bili su mu prvenstveni i glavni cilj ljekarskog  rada i njegovih nastojanja. Hipokratova je vječna zasluga što je položio temelje ljekarskoj etici koja je gotovo neizmijenjena zadržala svoje značenje i svoje vrijednosti do današnjeg dana. On je prvi odredio i kodificirao etičke principe kojima se ljekar mora rukovoditi u vršenju svog poziva, ustanovio  je ne samo moralne zakone kojima je podvrgnut ljekar u svom radu, nego je detaljno opisao i način ponašanja prema bolesniku, uključujući i način razgovora i odijevanja. Najljepše su ti etički principi formulisani u slavnoj Hipokratovoj zakletvi, koja se nalazi na vrhu njegovih djela i kojom su se zaklinjali i još se uvijek zaklinju svi oni koji se posvećuju ljekarskom pozivu.