GEOGRAFIJA IV

- skripta prilagođena za potrebe četvrtih razreda ekonomske

škole

Autor: Smaragda Delić prof.

1. GEOGRAFSKI POLOŽAJ I ODLIKE DRŽAVNIH TERITORIJA BOSNE I HERCEGOVINE I HRVATSKE

1.1.ZEMLJOPISNI POLOŽAJ HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Zemljopisni položaj je složen pojam čije značenje ne prestaje pukim definiranjem položaja kojeg zauzima određena teritorija, jer on ovisi i o mnogim društvenim elementima koji su vremenski promjenjivi. Iz ovog proistječe da povoljnost geografskog položaja nije stalna nego promjenjiva vrijednost.

Najprecizniji izraz zemljopisnog položaja jest određivanje prostora preko geografskog koordinatnog sustava paralela i meridijana, i to tako da se utvrde vrijednosti geografskih širina i dužina krajnjih točaka promatranog teritorija. Hrvatska se smjestila između 42o23' i 46o32' sjeverne geografske širine, dok Bosna i Hercegovina leži između paralela 42o26' i 45o15' s.g.š. Iz ovog vidimo da obje države imaju teritorije koje u potpunosti pripadaju umjerenom pojasu sjeverne hemisfere.

Najzapadnija točka Hrvatske se nalazi na 13o30', a najistočnija na 19o26' istočne geografske dužine, dok se Bosna i Hercegovina našla između meridijana s vrijednostima 15o45' i 19o41' istočno od Greenwicha. Kako se obje zemlje nalaze u prostoru 7,5o istočno i zapadno od 15o meridijana tako pripadaju i istoj srednjoeuropskoj satnoj zoni.

2

Jedan od najčešćih načina definiranja geografskog položaja nekog prostora jest onaj u kojemu se kao orijentirom služimo nazivima velikih zemljopisnih cjelina ( otoka, poluotoka, mora, geografskih regija, planinskih sustava…). Tako za Hrvatsku kažemo da je jadransko-srednjoeuropska zemlja, jer 1/3 njenog prostora prileži Jadranskom moru, dok 2/3 njenog teritorija zauzima panonsko-peripanonska oblast koja geografski pripada Srednjoj Europi. Često se kaže da je Hrvatska mediteranska ( sredozemna ) zemlja što je lako shvatljivo ukoliko se zna da je Jadran samo zaljev Sredozemnog mora ( Mediterana ). Bosna i Hercegovina je dinarska zemlja, jer veliku većinu njene površine zauzima dinarski planinski sustav. Međunarodna zajednica za obje zemlje često korist izraz „zemlje zapadnog Balkana“. U geopolitičkoj terminologiji 19. stoljeća Balkanskim poluotokom nazivan je prostor južno od linije spajanja rijeka Save i Dunava, a danas taj termin sadrži previše negativnih konotacija, pa se sve češće koristimo izrazom „zemlje Jugoistoka Europe“.

1.2. KULTURNI AREALI

3

Društvena komponenta geografskog položaja neke teritorije sadrži u sebi između ostalog i pripadnost određenom kulturnom arealu. Kulturni areali su širi zemljopisni prostori, nejasnih granica, u kojima nalazimo neka zajednička obilježja kulture- jezik, religija, običaji, odnos prema obitelji, životu i smrti, arhitekturi, prirodi … Primjerice: Latinska Amerika kojoj je kulturni razvoj obrazovan pod dominantnim utjecajem Španjolske i Portugala, ili Anglo-amerika koja se razvijala pod prevladavajućim utjecajem anglosaksonskog protestantizma, ili arapske zemlje sjeverne Afrike i jugozapadne Azije koje su istovremeno obilježene i islamom.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska se nalaze na dodiru tri europska kulturna areala i svaki od njih je ostavio svoj trag u specifičnim obilježjima svakodnevnog života i arhitekturi naselja pojedinih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

a) Zapadnoeuropsko-sredozemni kulturni areal

On se počeo razvijati još u antičkom rimskom dobu s jezgrom na prostoru današnje Italije. Ta romanska kulturna osnova dobila je novi sadržaj kasnijim razvojem katoličanstva. Sve do razdoblja renesanse Talijani su imali dominantan utjecaj na razvoj gospodarstva i kulture. Njihovi utjecaji i danas su prepoznatljivi u cijeloj primorskoj Hrvatskoj dok su u Bosni i Hercegovini prisutni na skučenom prostoru juga države. Mnoge arheološke iskopine iz antičkog doba, tipični mediteranski gradovi sa vrlo starim jezgrama ( Split, Solin, Trogir, Zadar, Pula…), temperamentno stanovništvo i primjese talijanskog jezika u svakodnevnom govoru – današnja su svjedočanstva utjecaja ovog areala.

b) Srednjoeuropski kulturni areal

Također je obilježen razvojem katoličanstva, ali u mješovitoj zoni germanskog, slavenskog i ugarskog stanovništva. Ovaj areal je očit u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj i krajnjem sjeveru Bosne i Hercegovine, a ono što ga čini prepoznatljivim jesu tipični srednjoeuropski gradovi i mnogobrojni germanizmi i hungarizmi u rječniku svakodnevnog govora.

c) Jugoistočnoeuropski kulturni areal

Oblikovan je pod uvjetima stalne smjene dominantnih utjecaja katoličanstva sa europskog zapada, pravoslavlja sa europskog istoka i orijentalnog islama. To ga čini prostorno najsloženijim i povijesno najpromjenjivijim. U Hrvatskoj je relativno slabo izražen (dalmatinska Zagora i Lika) , ali je u Bosni i Hercegovini najrasprostranjeniji. Orijentalne jezgre gradova, stanovništvo mješovitog nacionalnog i religijskog sastava, mnogobrojni turcizmi u jeziku čine današnji karakter ovog areala.

4

Etničko, religijsko i kulturno okružje Hrvatske i Bosne i Hercegovine

1.3. GEOPROMETNI POLOŽAJ

Ono što povezuje prirodnu i društvenu komponentu geografskog položaja jest geoprometni položaj neke teritorije koji je određen odnosom promatranog prostora naspram glavnih prometnica kontinentalnog ili interkontinentalnog značenja. U tom smislu, Hrvatska i Bosna i Hercegovina bi trebale imati povoljan položaj, jer se nalaze na raskrižjima putova koji povezuju zapadnu Europu s Bliskim istokom u Aziji i srednju Europu sa sredozemljem. No, bez obzira na iznimno povoljan geografski smještaj obje zemlje su, nažalost, negativan primjer kako važni koridori mogu zaobići geografski najpovoljnije prometne smjerove. Naime, tijekom domovinskog rata i u poraću ovi prostori su proglašeni zonom visokog rizika, a uz činjenicu da imamo nedovoljno dobro razvijen prometni sustav autocesta i željeznica Europa je preusmjerila glavne prometnice na Mađarsku i Sloveniju.

Geoprometni položaj Hrvatske i Bosne i Hercegovine

5

Hrvatska pokušava popraviti svoj geoprometni položaj intenzivnom gradnjom autocesta, ali izgradnja putne mreže na ovim prostorima je iznimno skupa i spora. Razlog tomu je činjenica da se između Panonske nizine na sjeveru i jadranske obale na jugu ispriječio pojas mladih ulančanih planina- Dinaridi. Da bi se premostilo Dinaride za izgradnju prometnica najpametnije je koristiti postojeće prirodne pragove – reljefno najpogodnije prolaze kroz planine.

Prvi takav je hrvatski gorski prag tzv. „hrvatski Suez“ kojim je luka Rijeka preko Gorskog kotara povezana sa dolinom Kupe. Potom slijedi prag koji povezuje doline Une i Krke, a u Bosni i Hercegovini Dinaridi se premošćuju putnim pravcima koji prate doline : Neretva – Bosna, Neretva – Rama – Vrbas i na istoku dolina Drine. To su putni pravci glavnog smjera pružanja sjever – jug, a da bi se ostvarila veza zapada s istokom trebale bi se izgraditi autoceste i željezničke pruge duž jadranske obale do Jonskog mora i duž rijeka Save i Drave.

1.4.VELIČINA, OBLIK I GRANICE TERITORIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Republika Hrvatska je zemlja koja ima 56 594 km2 kopnene i 31 067 km2

morske površine. Oblik teritorija joj je, strateški gledano, vrlo nepovoljan, jer je prostorom Bosne i Hercegovine razdvojena na dva kraka. Površinom veći je krak koji se pruža pravcem istok – zapad, od najistočnije točke u općini Ilok do rta Savudrija, u dužini od 464 km. Veću dužinu, ali manju površinu ima drugi krak koji se pruža pravcem sjeverozapad – jugoistok, od rta Savudrija do rta Oštro na Prevlaci, u dužini od 527 km. Ovakav nepravilan oblik uvjetovao

6

je vrlo veliku dužinu granica prema susjednim državama koja iznosi 2027 km. Granice mogu biti prirodne i dogovorene. Prirodne granice su one koje prate pravce pružanja prirodnih reljefnih oblika i u tom smislu najčešće su hidrografske, odnosno one koje prate vodene tokove ili neke druge vodene površine i orografske, odnosno one koje prate vrhove uzvišenja. Dogovorene državne granice su sve one koje se utvrđuju međunarodnim dogovorima. Granica prema Sloveniji je duga 501 km, a proteže se rijekama Murom,

Dravom, Sutlom, Savom, Breganom, Kupom, Čabrankom i Dragonjom, a u ostalim dijelovima pruža se kopnom– Međimurjem, Istrom, Žumberačkim i Macelj gorjem. Granica prema Mađarskoj duga je 329 km, a većinom se poklapa s riječnim tokovima Mure i Drave, jedino u Baranji prolazi kroz ravničarski dio. 241 km duga granica sa Srbijom proteže se Dunavom te se kod Iloka spušta prema Savi i dijeli Srijem na dva dijela. Najdužu granicu Hrvatska ima sa Bosnom i Hercegovinom, ukupno 932 km, a velikom većinom je čine rijeka Sava i Una, na sjeveru i zapadu, dok u ostalim dijelovima prolazi planinskim lancima Dinare i Kamešnice. Granica na južnom dijelu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (25 km) nastala je kao posljedica granične crte između Dubrovačke Republike i Turskog carstva. Granice na moru protežu se crtom teritorijalnog mora koja je udaljena 12 nautičkih milja (22,2 km) od granice obalnog mora i najisturenijih rtova otoka, poluotoka i hridi.

Granice Bosne i Hercegovine zatvaraju prostor od 51 197 km2 kopnene i 12,2 km2 morske površine. Radi se o kompaktnoj teritoriji oblika pravokutnog trokuta čije su katete rijeke Sava na sjeveru i Drina na istoku, dok je hipotenuza paralelna sa Jadranom i Dinarom, dakle ima pravac pružanja sjeverozapad – jugoistok. Ukupna dužina granica Bosne i Hercegovine je 1459 km, pri čemu smo 932 km granice prema Hrvatskoj već opisali. Ostatak od 527 km čini granice prema Srbiji i Crnoj Gori koje su određene tokovima rijeka Drine, Uvca, Lima, Čehotine, Tare i Bilećkim jezerom. Ostatak granice ide planinskim rubovima Orijena, Troglava, Maglića, Ljubišnje, Mateljka… Bosna i Hercegovina ima i izlaz na more u dužini od 21 km kod Neuma, ali s tim malim izlazom fizički odvaja dubrovačko primorje od

7

hrvatskog teritorija. Kako se radi o vrlo kratkoj obalnoj liniji koja izlazi na Malostonski zaljev Bosna i Hercegovina nema pristup međunarodnim vodama.

1.5.TERITORIJALNO-POLITIČKA ORGANIZACIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Prilikom suvremene teritorijalno – političke organizacije Hrvatske praćeni su principi nodalno – funkcionalne regionalizacije. Nodalno – funkcionalna regija je širi geografski prostor unutar kojeg se jedno naselje, najčešće grad, javlja kao čvorište (nodus) funkcija koje obavlja za sebe i okolicu. Takav grad koji se nametnuo svojim proizvodnim, upravnim i uslužnim funkcijama postaje županijsko središte, a okolica koja mu gravitira postaje- županija. U Hrvatskoj postoje tri stupnja upravno –političke organizacije koje predstavljaju i hijerarhijski niz : županija, grad (127) i općina (429). Svaki od ovih ima i različite ovlasti prilikom političkog upravljanja pripadajućim prostorom.

Poštujući, dakle, principe nodalno-funkcionalne regionalizacije Hrvatska je 1992. godine podijeljena na 21 županiju, gdje 21.županija- Grad Zagreb ima specijalan status kao nacionalno središte Hrvatske. Ostale županije središnje Hrvatske su : Zagrebačka, Karlovačka, Sisačko-moslavačka, Bjelovarsko-bilogorska, Koprivničko-križevačka, Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska (Čakovec). U istočnoj Hrvatskoj su Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija. Na obali Jadrana se nalaze Istarska (Pazin), Primorsko-goranska (Rijeka), Ličko-senjska (Gospić), Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija.

8

Prema Daytonskom sporazumu, 1995.godine, teritorij Bosne i Hercegovine je podijeljen na dva entiteta : Republiku Srpsku kojoj pripada 49% ukupnog prostora i Federaciju Bosne i Hercegovine koja zauzima preostalih 51% površine. Naknadno je, 1999.godine, na strateški vrlo osjetljivom prostoru formiran i distrikt Brčko, površine 493,3 km2 ( manje od 1% ukupne površine Bosne i Hercegovine ). On uživa političku samostalnost u kojoj glavnu riječ još uvijek ima međunarodna zajednica. Federacija Bosne i Hercegovine je principom nacionalne i samo djelimice nodalno-funkcionalne regionalizacije podijeljena na 10 županija ili kantona. Od tih 10 županija 5 je formirano na prostorima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, 2 u zoni mješovitog nacionalnog sastava i 3 su županije sa većinskim hrvatskim stanovništvom. Svaka od ovih županija se nadalje dijeli na općine kojih ukupno ima 79. Županije s hrvatskom većinom su : Kanton 10, koji su u početku zvao Herceg-bosanska županija (Livno), Bosansko-posavska (Orašje) i Zapadno-hercegovačka (Široki Brijeg). Županije koje su formirane u zoni mješovitog hrvatskog i bošnjačkog stanovništva su Srednjobosanska (Travnik) i Hercegovačko-neretvanska (Mostar). Ostale županije sa bošnjačkom većinom su : Unsko-sanska (Bihać), Tuzlanska, Zeničko-dobojska, Bosansko-podrinjska (Goražde), a Sarajevska ima specijalan status, jer obnaša ulogu glavnog grada cijele Bosne i Hercegovine. Republika Srpska nije provela tzv. kantonizaciju prostora, pa je i danas podijeljena samo na općine kojih ima 62.

9

2. FIČIKO-

GEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

10

2.1. RELJEF HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Postotni udjeli površina koje zauzimaju pojedini visinski pojasevi na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine ukazuju na pretežite karaktere reljefa ove dvije zemlje. Naime, iz činjenice da čak 53,4% prostora Hrvatske leži ispod nadmorske visine od 200m vidimo da je ona uglavnom nizinskog karaktera. Visinski pojas 200-500m zauzima 25,6% površine, pojas 500-1000m obuhvaća 17,1% prostora, visine od 1000-1500m 3,7% teritorija, dok ostatak od 0,15% površine zauzima visinski pojas pravih planina od 1500-1831m (Dinara).

Od ukupne površine Bosne i Hercegovine na područja do 200m nadmorske visine otpada 14,2%, na pojas 200-500m gotovo 29%, a na visine od 500-1000m otpada 31%. Visinski pojas od 1000-1500m zauzima 21%, a planine od 1500-2386m (Maglić) zapremaju 3,5% površine. Kako 52% površine Bosne i Hercegovine ima visinu od 500-1500m tako možemo zaključiti da ona uglavnom ima gorski reljef.

11

U makroreljefnom pogledu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu čine tri cjeline : panonsko-peripanonska oblast, dinarski planinski pojas i rub jadranske zavale.

a)Panonsko-peripanonska oblast

Ona u Hrvatskoj zahvaća najveći dio prostora gdje joj je krajnja južna granica Velika i Mala Kapela i Plješevica, dok u Bosni i Hercegovini zauzima desno porječje Save ( Bosanska Posavina ) i donje tokove Savinih pritoka Une, Vrbasa, Ukrine, Bosne i Drine. Pravoj Panonskoj nizini pripada Istočnohrvatska ravnica i Semberija na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, dok sav preostali opisani prostor predstavlja povišeni rub Panonske nizine koji se naziva peripanonska oblast. Ovu regiju uglavnom čine riječno – akumulativne, uravnjene i na različitim visinama poredane aluvijalne ravni (poloji), riječne terase i površi. Između tih uravnjenih cjelina koje se pružaju duž riječnih tokova izdižu se pobrđa i niske „otočne“ planine kao što su Majevica, Ozren, Kozara u Bosni i Hercegovini, Zrinska i Petrova gora, Žumberak, Medvednica, Kalnik, Moslavačka gora, Papuk, Psunj, Krndija, Dilj, Bilogora, Požeška gora…u Hrvatskoj. Ove uzdignute reljefne jedinice daju peripanonskoj oblasti blago valoviti izgled. Široku rasprostranjenost u Panonskoj nizini imaju i lesne zaravni koje zbog kvalitete tla imaju veliko gospodarsko značenje. Ovaj reljefni oblik je nastao eolskom akumulacijom, a najrazvijeniji je u Istočnohrvatskoj ravnici gdje se i nalaze Baranjska, Erdutska i Vukovarsko-đakovačka lesna zaravan.

12

b)Dinarski planinski pojas

Ovaj pojas se preko planina Velike i Male Kapele, Plješevice, Grmeča, Manjače, Čemernice, Uzlomca, Borja, Konjuha i Javornika naslanja na peripanonsku oblast, dok se na jugu planinskim vijencima Čabulje, Veleža, Viduše, potom Dinare, Velebita preko Risnjaka do Ćićarije graniči s niskim rubom jadranske zavale. Dinarsku planinsku oblast čine mlade ulančane planine glavnog pravca pružanja sjeverozapad-jugoistok. Ovo nije jedinstvena reljefna cjelina već je ispresijecana uskim i dubokim dolinama te međuplaninskim kotlinama. U Hrvatskoj planine se pružaju u dva niza koja se račvaju od visoravni Snježnik preko Risnjaka na Veliku i Malu Kapelu i Plješevicu do Dinare, a južni niz čini uglavnom Velebit (165km dužine). Između ova dva niza zatvorena je Lička zavala u kojoj su nastala i najveća i najviša krška polja u Hrvatskoj – Ličko polje, Gacko polje, Krbavsko polje, Koreničko polje…Masivi Učke i Ćićarije na sjeverozapadu i Svilaje, Mosora i Biokova na jugu reljefno su izdvojeni.

U Bosni i Hercegovini planine su ispresijecane kompozitnim dolinama riječnih tokova. To su složene doline u kojima se od izvora prema ušću stalno smjenjuju reljefna suženja (klisure i kanjoni) i proširenja (kotline). Upravo su te doline i najvažnije prometnice u Bosni i Hercegovini, a kotline koje se nalaze u tim dolinama su prostori najintenzivnijeg naseljavanja. Takve su Sarajevsko-zenička kotlina, Uskopaljska, Banjalučka, Bihaćka, Prijedorska, Tuzlanska i Mostarska kotlina. Vrlo česta pojava su i krška polja koja su položena između planinskih masiva i koja se stupnjevito spuštaju prema Jadranu i peripanonskoj oblasti. Takva su Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko, Gatačko, Kupreško, Nevesinjsko…polje.

c)Rub jadranske zavale

13

Ovo je površinom najmanja reljefna cjelina Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a zauzima preostali prostor južno od planinske oblasti. Ovdje je dominantan reljefni oblik krških zaravni. Zaravni u kršu su posljedica riječnih erozija i korozije vapnenačkih stijena, a čine jednoličan reljef ispresjecan usjecima, ponikvama i uvalama. Najrasprostranjenije su u jugozapadnoj Istri, sjeverozapadnoj Dalmaciji u porječju Krke s Čikolom, srednjoj Dalmaciji u porječju Cetine i u niskoj Hercegovini u donjem toku rijeke Neretve. Manju površinu, ali i visinu imaju krška polja (Ljubuško, Popovo polje) te naplavne nizine i riječne terase. Višu nadmorsku visinu (do 400m) imaju krška i flišna pobrđa (Butorovica, Klobučko brdo, Orah…) čije su padine ukrašene suhodolinama, uvalama, ponikvama, bilima, glavicama itd.

2.2.RELJEF JADRANSKOG PODMORJA I PRIOBALJA

Zavala Jadranskog mora je dio stare makrotektonske potoline smještene između Apenina, Alpa i Dinarida. Palagruški prag je dijeli na dva različita dijela, sjeverozapadni plići i jugoistočni dublji dio. Palagruški prag ima okomit položaj u odnosu na pravac pružanja Dinarida i posljedica je podmlađenog rasjedanja zbog čega je i došlo do izlijevanja vulkanskih masa (Jabuka i Brusnik). Sjeverni dio jadranske zavale je plitak osim koritastog udubljenja podmorske Jabučne kotline gdje je najveća dubina 245m i koja se pruža okomito na Dinaride. Inače, ovdje prevladavaju podmorske ravni (šelf) s dubinama manjim od 100m. Sjeverozapadno od linije koja spaja rt Kamenjak i Anconu more je još i pliće i pokriva

podmorsku ravan s bubinama manjim od 50m. U jugoistočnom dijelu jadranske zavale od Palagruškog do Otrantskog praga, koji dijeli Jadran od Jonskog mora, dubine su znatno veće. Tako se ovdje i nalazi točka maksimalne dubine od 1233m. Ovaj južni dio Jadrana ima slabije razvijen šelf (podmorska ravan do 200m dubine) zbog čega u tom prostoru imamo relativno malo otoka.

Hipsometrijska karta Jadranskog mora

14

Uzdužni i poprečni profil jadranske zavale

Osnovno obilježje Hrvatske obale jest izrazita razvedenost što pretpostavlja postojanje velikog broja otoka, poluotoka, zaljeva itd. Razvedenost obala izražava se koeficijentom razvedenosti koji predstavlja odnos stvarne dužine obale i zračne udaljenosti između najudaljenijih točaka obale. Tako u Hrvatskoj zračna udaljenost između ušća rijeke Dragonje i rta Oštro iznosi 527km, dok je stvarna dužina obale 6176km od čega 4396km otpada na obale otoka, hridi i grebenja. Iz toga slijedi da je koeficijent razvedenosti obale 11,7 i kao takav je među najvećima u svijetu. Razlog tomu je činjenica da je Jadransko more današnji oblik poprimilo tek prije 25 000 godina, pa je abrazijsko djelovanje na oblikovanje reljefa slabo izraženo. U to vrijeme nakon posljednjeg ledenog doba došlo je do izdizanja nivoa mora (transgresija) u vrijednosti od 96m, pa je sav prostor sa nižim nadmorskim visinama, kao što su krške zaravni i polja, donji tokovi rijeka, rubovi krških i flišnih pobrđa, potopljen i na taj način se preobrazio u morske kanale, vrata, prolaze i zaljeve. Viši dijelovi krških zaravni i pobrđa su ostali nad morskom površinom i danas predstavljaju otoke, poluotoke, otočiće, grebene i hridi. Kako su ovo ipak dijelovi dinarskog planinskog sustava tako imaju i isti glavni pravac pružanja sjeverozapad-jugoistok što je svijetski poznat fenomen koji se naziva „dalmatinski tip obale“ (najizrazitiji u sjevernoj Dalmaciji). Najveći

otoci su u Kvarnerskom zaljevu – Cres (405,7 km2) i Krk (405,2 km2) , te Brač (395km2) i Hvar (297km2) u srednjoj Dalmaciji. Od ostalih otoka veličinom se ističu Pag, Korčula, Dugi otok, Rab, Mljet itd. Na Hrvatskoj obali postoji 1244 otoka različitih veličina. Obalnu razvedenost usložnjavaju potopljene riječne doline (Zrmanje, Krke, Mirne, Raše) i flišne udoline (Bakarski i Kaštelanski zaljev). Najveći zaljev je Kvarner. Istra je najveći poluotok, a Pelješac svojom izduženošću i uskim spojem s kopnom više podsjeća na otok.

„dalmatinski tip obale“

15

2.3.KLIMATSKO-EKOLOŠKI AREALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Klimatsko-ekološki areali određeni su temeljnim uzročno-posljedičnim odnosima prirodno-geografskih elemenata – klime, vegetacije i tla. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini možemo izdvojiti tri osnovna klimatsko-ekološka areala, i to : sredozemni, gorski i panonsko-peripanonski.

a)Mediteranski (sredozemni) klimatsko-ekološki areal

U ovom arealu klima se javlja u dva vrlo slična oblika – mediteranska i submediteranska. U Hrvatskoj pravi mediteranski tip se rasprostire u uskom dalmatinskom obalnom i otočnom području, dok se u Bosni i Hercegovini veže za uski obalni pojas i donji tok rijeke Neretve u niskoj Hercegovini do iza Mostara. Submediteranski klimatski tip zauzima Istru, kvarnersko i podvelebitsko primorje, Krk, Lošinj, Cres, Rab i dalmatinsku Zagoru, a u Bosni i Hercegovini prostore oko niske Hercegovine do prvih planinskih barijera. Najznačajnija razlika između ova dva tipa klime jest u srednjim siječanjskim temperaturama gdje mediteranski ima srednju temperaturu najhladnijeg mjeseca u godini od 4-9oC, a submediteranski od 0-4oC. Srednje srpanjske temperature se uglavnom kreću od 22-26oC s tim da su ljeta ipak nešto toplija u submediteranskoj klimi zbog veće udaljenosti od mora. Prosječne godišnje količine padalina nisu premale i kreću se od 500-1200 mm/m2, ali je njihov godišnji raspored krajnje neravnomjeran, jer se najveće količine padalina, uglavnom u obliku kiša, izlučuju u hladnijem periodu godine. Na sjeverozapadu Jadrana najviše kiše padne u kasnu jesen, dok je na jugoistoku kiša češća zimi. Ljeti kiša gotovo i ne pada, a javlja se u obliku kratkotrajnih pljuskova. To što Istra i kvarnerski otoci imaju nešto nižu ljetnu temperaturu, češću pojavu mrazova i veću količinu padalina, objašnjava se blizinom Alpa i ciklonalnim prodorima sa sjeverozapada.

Vegetacijski pokrov koji je uvjetovan klimatskim prilikama u ovom arealu je kserofilan, što znači da je bilje prilagođeno dužem sušnom razdodlju u toplijem dijelu godine. U mediteranskoj klimi javljaju se hrast crnika, dalmatinski crni bor i alepski bor, dok su u submediteranskoj, hrast medunac i bijeli grab prilagođeni nižim temperaturama u zimskom razdoblju. Međutim, dugotrajnim iskorištavanjem ove šume su površinski jako smanjene, te ovdje najčešće nailazimo na šikaraste biljne formacije poput makije.

Najrašireniji tipovi tla u ovom arealu jesu obojeni tipovi – crvenica i smeđa tla. Te su vrste siromašne organskom materijom (humusom), jer ljetne vrućine i nedostatak vlage onemogućavaju bujniji razvoj vegetacije i humusa. Crvenice se razvijaju na vapnenačkoj podlozi, a boju joj daju željezni oksidi i aluminij. Dubina im se kreće od 30-70 cm, a imaju osrednju plodnost. Veću plodnost imaju smeđa tla koja se razvijaju na flišnoj podlozi.

b)Gorski areal

16

Prostorno obuhvaća gorsku Hrvatsku i najveći dio planinske Bosne i Hercegovine. Zbog veće nadmorske visine klima ovog dijela Hrvatske i Bosne i Hercegovine bitno je drukčija od klima u preostala dva areala. Predjeli sa visinama od 600-1700 m imaju tzv.planinsku klimu. To je klima sa kratkim i svježim ljetom u kojem je srednja srpanjska temperatura 18oC. Zime su duge i hladne. Srednja siječanjska temperatura je -3oC, a tri mjeseca kroz godinu prosječna temperatura je niža od 0oC. Zbog toga se ovdje snježni pokrivač zadržava od 50 - 100 dana. Planine u Bosni i Hercegovini sa visinama višim od 1700 m imaju tipičnu alpsku klimu. Alpska klima se odlikuje dugim i snježnim zimama. Obilne snježne padaline zadržavaju se 6 mjeseci kroz godinu. Najmanje 6 mjeseci temperature su niže od 0oC, a najhladniji mjesec u godini (siječanj) ima prosječnu temperaturu nižu od -6oC. Ljeta su kratka sa srednjom temperaturom najtoplijeg mjeseca (srpanj) nižom od 10oC. Reljefna udubljenja između planina sa visinama manjim od 600 m imaju kotlinsku klimu. Zime u kotlinama imaju srednje siječanjske temperature od -2 do -4oC, dok su ljeta umjereno topla sa srednjom srpanjskom temperaturom od 20 - 24oC. Razlog ovako hladnim zimama jesu česte temperaturne inverzije u kojima su kotline često hladnije od okolnih planina zbog toga što se hladniji i teži zrak „ujezeruje“ u ovim nižim i zatvorenijim reljefnim oblicima. U kotlinskoj klimi godišnje pada oko 1000 mm/m2 padalina u obliku kiše i snijega, dok u svim ostalim dijelovima s višom nadmorskom visinom imamo 1200-2000 mm/m2, a mjestimično prelaze i 4000 mm/m2 što ovom arealu daje osobinu jednog od najvlažnijih u Europi. Iako najviše padalina imamo u hladnijem periodu godine ne može se reći da su ljeta suha kao kod mediteranskog areala.

Zbog ovakvih klimatskih prilika i zbog relativno slabije naseljenosti vegetacijski pokrov uglavnom čine šume. U nižim dijelovima do 800m visine prevladavaju listopadne šume hrasta i bukve. S porastom nadmorske visine listopadna stabla se mješaju s zimzelenim stablima (jela, bor, smreka, klek) nakon čega ovi potonji preuzmu potpunu prevlast. Gornja granica šuma je na 1600 m visine iznad čega se javljaju bujne gorske livade.

Tla u ovom prostoru su zbog padalina i nagiba terna isprana ili lesivirana tzv.podzoli koji su kiseli i siromašni humusom. Smeđe tlo na vapnencu i dolomitu je najrasprostranjenije tlo u Bosni i Hercegovini, a odlike su im da su ilovasta, dobro propusna s dubinama do 60 cm.

c)Panonsko-peripanonski areal

Cijeli panonsko-peripanonski prostor pripada tipu umjereno kontinentalne klime. Srednje siječanjske temperature se kreću od -2 do 0oC, a srpanjske od 18-22oC. Zbog snažnije kontinentalnosti hrvatsko podunavlje i Semberija imaju nešto toplija ljeta i nešto hladnije zime. Iz istog razloga ova područja imaju i manje od 700 mm/m2 padalina godišnje. Idući prema zapadu količine padalina stalno se povećavaju sve do visine od 2000 mm/m2 na krajnjem zapadu Hrvatske. Padaline su, osim dva maksimuma (proljetni i jesenski), relativno ravnomjerno raspoređene kroz godinu.

17

Iskonski vegetacijski pokrov ovog areala je šumsko-stepska vegetacija. Stepe su svugdje pretvorene u poljoprivredne površine. Uz riječne tokove rastu šume hrasta lužnjaka, vrbe, johe i topole, a u nešto višim djelovima šume hrasta kitnjaka, graba i jasena. Otočne planine iznad 300 m visine obrasle su bukvom, kestenom i jelom.

Najcjenjenije tlo ovog areala jesu crnice na lesnim zaravnima u istočnoj Hrvatskoj. To su duboka, šupljikava, kisikom i humusom bogata tla koja su zbog toga vrlo plodna. Puno veću površinu zauzimaju aluvijalna tla koja nastaju uz riječne tokove te ih nalazimo uz Dunav, Dravu, Savu, Drinu, Bosnu, Vrbas…Vrlo su mlada, slabo razvijena i različite plodnosti. Također su prisutna i pseudoglejna tla nastala na starijim riječnim terasama i brežuljcima. Uz duboko oranje i dodavanje fosfora, kalcija i dušika ova tla mogu davati visoke prinose.

Prosječne siječanjske temperatureProsječne srpanjske temperature

Prosječna godišnja količina padalina

18

Prosječne siječanjske temperature Prosječne srpanjske temperature

Prosječne godišnje količine padalina

2.4.OBILJEŽJA JADRANSKOG MORA

19

Jadransko more je u europsko kopno najdublje uvučeni dio Sredozemnog mora što je od iznimne geostrateške i gospodarske važnosti za Hrvatsku. Izlaz na otvoreno i toplo more u blizini srednjoeuropskih zemalja bez mora omogućava hrvatskoj niz prometnih i gospodarskih prednosti.

Površina Jadranskog mora pri srednjem stanju razine iznosi 135 418 km2 (maksimalna vrijednost je 138 595 km2) od čega Hrvatskoj pripada 31 067 km2 unutrašnjih i teritorijalnih voda. Zbog pojačanog isparavanja razina Jadrana je niža od razine svijetskog mora (npr. nivo Jadrana je niži od Baltika za 50 cm). Obujam vodene mase od približno 35 000 km3 određen je dubinama podmorja koje u Jadranu nisu velike (prosječna dubina je 240 m), jer 73% površine podmorja pripada šelfu. Dužina Jadranskog mora koje se pruža u smijeru sjeverozapad – jugoistok iznosi 783 km, a prosječna širina mu je 248 km.

Temperatura mora je jedna od najvažnijih fizičkih osobina. Ona u Jadranskom moru u ljetnom razdoblju iznosi od 22-26oC i raspoređena je prilično ravnomjerno. Stoga Jadran spada u skupinu toplijih mora. Zimske temperature sjevernog plitkog i južnog dubljeg dijela znatno se razlikuju. Razlika može iznositi od 8 do 10oC. Razlog tome je što sjeverni plići dio Jadrana zbog manje zapremine tijekom ljeta akumulira u sebi i manju količinu toplote, a ima i veći dotok alpskih rijeka sa hladnijim vodama. Zato su zimske temperature sjevernog dijela od 5-10oC, a južnog dubljeg dijela oko 14oC.

20

Salinitet Jadranskog mora je 38,3 o/oo što je više nego prosječan salinitet svijetskog

mora koji iznosi 35 o/oo . Time Jadran uvrštavamo u skupinu slanijih mora. Razlog ovome je pojačano isparavanje i relativno mali dotok kopnenih slatkih voda.

Jadransko more odlikuje se iznimnom prozirnošću koja na pučini doseže 56 m. Prozirnost kao i boja, koja je modro-plava, ovise o temperaturi, slanoći, naoblaci, obali i količini mikroorganizama u vodi. Jadransko more spada u skupinu biološki siromašnijih mora, jer nema dovoljno otopljenih nitrata i fosfata što ograničava razvoj planktona – osnove hranidbenog lanca mora. Nitrati i fosfati u mora dospjevaju sa kopna i to otopljeni u riječnim vodama. Kako Jadran ima relativno malo pritoka tako u njemu imamo nedostatak ovih soli koje su odgovorne za plodnost mora.

-Dinamika Jadranskog mora

21

Morske struje (horizontalno gibanje velikih količina morske vode) Jadrana dio su sustava morskih struja Sradozemnog mora koji je zbog utjecaja Zemljine vrtnje u obrnutom smijeru od smijera kretanja kazaljke na satu.

Morske mijene (vertikalno gibanje razine morske vode odnosno, plima i oseka) nisu uzrokovane izravnim gravitacijskim djelovanjem Mjeseca i Sunca, nego plimnim valom koji dolazi kroz Otrantska vrata i za 12 sati obiđe čitav Jadran u smijeru obrnutom od smijera kazaljke na satu.. Amplitude morskih mijena nisu velike i uglavnom rastu od juga prema sjeveru

(Otrantska vrata 25 cm, Tršćanski zaljev 80 cm).

Valovi (kružno kretanje čestica morske vode) u Jadranu su najčešće posljedica vjetrova i morskih struja. Jugo (S,SE) je vjetar koji puše ravnomjerno s otvorenog mora te stvara najveće valove i do 10 m visine. Bura (N,NE) je vjetar koji puše s kopna i to na mahove što je vrlo opasno za plovidbu osobito u kanalima. Valovi su pri tome rijetko viši od 5 m.

2.5.KOPNENE VODE U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Zbog specifičnog geološkog, stjenskog, sastava Hrvatska i Bosna i Hercegovina obiluju podzemnim vodama koje su još uvijek razmjerno čiste te predstavljaju jednu od najznačajnijih prirodnih resursa ovih zemalja. U području panonsko-peripanonske oblasti podzemne vode se javljaju u rastresitim stjenskim naslagama pješčara i šljunaka, a takve podzemne vode nazivamo izdanskim vodama. Zbog težine stjenskih masa često dolazi do slijeganja terena, pa se u većim dubinama izdanska voda pregrijava i jače kemizira pa na površinu izbija u vidu termalnih i mineralnih izvora. U području gdje prevladavaju lakotopive vapnenačke stijene, odnosno u Dinaridima i rubu jadranske zavale, padalinske vode se nakupljaju u pukotinama stijena koje mogu biti različitih veličina od kapilarne veličine pa sve do jama i špilja. Ovakve podzemne vode nazivaju se krškim vodama, a najpoznatiji fenomen ovog dijela Hrvatske i Bosne i Hercegovine je pojava podzemnih rijeka tzv.ponornica. Takve su Trebišnjica, Trebižat, Šujica…u Bosni i Hercegovini i Lika, Gacka, Krbava…u Hrvatskoj.

22

Riječna mreža u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pripada crnomorskom i jadranskom slivu. Razvođe između ova dva sliva nije jasno određeno, ali se od prilike kreće od Gorskog Kotara preko Plješevice, Šatora, Cincara, Raduše, Bitovnje, Treskavice do Maglića. Prema tome crnomorski sliv zauzima površinski veći dio, odnosno oko 62% površine Hrvatske i 70% površine Bosne i Hercegovine. Glavni riječni sustavi ovog sliva jesu Sava i Drava koje utječu u Dunav i na taj način odvodnjavaju najveći dio voda sa teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske u Crno more. Najveće pritoke Save su Kupa, Lonja sa Česmom, Ilova sa Pakrom, Bosut, Una sa Sanom, Vrbas, Bosna, Drina… , dok se

u Dravu ulijeva Mura, Bednja, Bistra, Čađavica, Karašica…Jedino se rijeka Vuka izravno ulijeva u Dunav. Jadranski sliv zauzima površinski manji dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbog prevlasti vapnenca nije se mogla razviti površinski povezana riječna mreža. Samo najveći riječni tokovi, hranjeni jačim vrelima u nepropusnim flišnim naslagama održali su se kao nadzemne rijeke. To su Dragonja, Mirna i Raša u Istri, Zrmanja, Krka, Čikola i Cetina u Dalmaciji. Najveća rijeka jadranskog sliva je Neretva (225 km) sa svojim pritokama Rama, Trebižat, Bregava…Sve prije pomenute rijeke ponornice također pripadaju Jadranskom slivu.

Ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina nemaju većih jezera. Ukupna površina jezera u Hrvatskoj iznosi oko 50 km2 od čega čak 30 km2 otpada na Vransko jezero kraj Biograda. No, najčuvenija je skupina 16 Plitvičkih jezera koja su nastala „ujezeravanjem“ rijeke Korane. Do „ujezeravanja“ je došlo zbog stvaranja sedrenih naslaga u obliku pregrada u koritu rijeke koje onemogućavaju ubrzavanje kretanja riječne vode. Ukupna površina svih jezera je 2 km2. Ukupna površina jezera u Bosni i Hercegovini jest 65 km2 od čega 56 km2 otpada na Buško jezero – vještačko jezero u Livanjskom polju. Najčešći oblik jezera u Bosni i Hercegovini jesu lednička jezera na visokim planinama tzv.gorske oči. No, ona obično nemaju veliku površinu niti dubinu. Najveće prirodno jezero u Bosni i Hercegovini je Boračko jezero u blizini Konjica.

23

3.DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

3.1.OSNOVNA OBILJEŽJA STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

-Broj stanovnika, opća gustoća naseljenosti i prostorni razmještaj stanovništva

Prema procjenama iz 2008.godine Bosna i Hercegovina je imala 3 842 265 , a Hrvatska 4 436 400 stanovnika (2007.godine). Stavimo li date brojke u odnos s površinama teritorija dobit ćemo opću gustoću naseljenosti koja u Hrvatskoj iznosi 78,4 st/km2, a u Bosni i Hercegovini 75 st/km2. Budući da je opća gustoća naseljenosti europskog kontinenta 70 st/km2 onda za obje zemlje možemo reći da su nadprosječno naseljene zemlje Europe. U odnosu na zemlje zapadne Europe, gdje je gustoća naseljenosti 160 st/km2, one su slabije naseljene, ali je naseljenost veća u odnosu na istočnu Europu (40 st/km2) i sjevernu Europu (20 st/km2).

Značajno je istaći da su razlike u prostornom razmještaju stanovništva vrlo velike. To je posljedica postojanja razlika u prirodnim i društvenim uvjetima naseljavanja pojedinih prostora. U Bosni i Hercegovini prosječno su najgušće i najravnomjernije naseljene sjeverna Bosna sa 125 st/km2 i srednja Bosna sa 114 st/km2, a najslabije i krajnje neravnomjerno naseljena je regija bosanskohercegovačkog visokog krša sa 25 st/km2. Ispodprosječnu naseljenost ima i Hercegovina sa 58 st/km2. Dakle, najveću naseljenost imaju nizinski prostori Bosanske Posavine, te dolinsko-kotlinski prostori Bosne, Vrbasa, Sane, Une, Ukrine, Spreče, Drine i Neretve, a veliki krški i gorsko - planinski prostori jugozapadne i jugoistočne Bosne i Hercegovine vrlo slabo su naseljeni.

U Hrvatskoj nadprosječnu naseljenost imaju županije središnje Hrvatske (114 st/km2) unutar kojih se osobito ističu Grad Zagreb (1203 st/km2), Međimurska (162 st/km2) i Varaždinska županija (146 st/km2). Nadprosječno je naseljeno i sjeverno Hrvatsko primorje sa 79 st/km2, dok su južno Hrvatsko primorje (72,9 st/km2) ,istočna Hrvatska (71,5 st/km2) i gorska Hrvatska sa samo 12,4 st/km2 ispod prosječno napučeni. Prema ovome glavnina

24

stanovništva Hrvatske je nastanjena u nizinskim krajevima što se vidi i iz podataka da 84,5% njenog ljudstva živi u visinskom pojasu od 0 – 200 m, 13% u pojasu od 200 – 500 m i samo 2% na visinama višim od 500 m.

-Opće kretanje stanovništva Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Pod pojmom općeg kretanja stanovništva podrazumijevamo promjenu broja stanovnika u nekom prostoru. Ako današnje

25

podatke o broju stanovnika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj usporedimo sa rezultatima popisa stanovništva iz 1991.godine onda uočavamo da se broj stanovnika u Bosni i Hercegovini smanjio za 522 744 osobe, a u Hrvatskoj za 347 865. Ovako snažna depopulacija se može objasniti samo posljedicama rata koji je uvjetovao snažan rast smrtnosti i pojačano iseljavanje stanovništva zbog neposredne ratne opasnosti, a kasnije i zbog lošeg stanja gospodarstva. U Hrvatskoj situaciju čini još složenijom činjenica da imaju problem sa negativnim prirodnim prirastom koji se javio kao posljedica niskih stopa nataliteta. Primjera radi navodimo da je Hrvatska 2003 imala 10 000 više umrlih nego živorođenih, a 2004 ta je razlika iznosila 12 000. Prema podacima iz 2008 broj živorođenih u Hrvatskoj je bio 43 753, dok je broj umrlih bio 52 151, pa je prirodni prirast iznosio -8 398. Odnosno, te je godine stopa nataliteta bila 9,9o/oo , stopa mortaliteta 11,8 o/oo , a stopa prirodnog prirasta - 1,9 o/oo . Niska rodnost u Hrvatskoj se javila kao posljedica mnogih negativnih društvenih prilika kao što su : loše gospodarske prilike, velika migratorna kretanja, smanjena plodnost muškaraca i žena, relativno kasno stupanje u brak, sve veći broj samaca, sve veći broj rastavljenih brakova… . U Bosni i Hercegovini prirodni prirast je još uvijek pozitivan, ali u stalnom opadanju. Čak je 2007. godina bila prva godina u povijesti ove zemlje kada je prirodni prirast imao negativan predznak, a javio se kao rezultat stope nataliteta koja je iznosila 8,8 o/oo i stope mortaliteta s vrijednošću od 9,1 o/oo te je stopa prirodnog prirasta bila -0,3 o/oo . No, već 2008. godine broj živorođenih (34 617) je nadmašio broj umrlih (33 983) pa je prirodni prirast iznosio 634. Međutim, ako znamo da je prirodni prirast 1991.godine imao vrijednost od 7,7 o/oo onda uočavamo snažno opadanje prirodnog prirasta kao posljedica rasta smrtnosti reproduktivnog dijela stanovništva tijekom rata i njegovog prevelikog iseljavanja nakon rata zbog uništenog gospodarstva.

3.2. VITALNE STRUKTURE STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

26

Pod pojmom vitalnih struktura stanovništva podrazumijevamo biološke strukture, odnosno dobni i spolni sastav stanovništva. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj većinu pučanstva čine žene ( u Bosni i Hercegovini 51,1%, u Hrvatskoj 51,8% ukupnog stanovništva). No, to se ne smatra značajnijim problemom, jer se taj suvišak žena nad muškarcima odnosi na starije dobne skupine, dok u mlađim dobnim skupinama prevladavaju muškarci.

Veći broj žena u obje države posljedica je većeg stradanja muškaraca u ratovima, njihovog većeg migratornog kretanja i njihove veće prirodne smrtnosti. Naime, prosječna starost umrlih muškaraca u Bosni i Hercegovini je 66,9 godina, a žena 72,5. Isto tako u Hrvatskoj prosječna starost umrlih žena je 77,4 godine, a muškaraca samo 69,8.

Dobno-spolna piramida stanovništva Hrvatske (2007)

Dobno-spolna piramida stanovništava Bosne i Hercegovine (2007)

Najjednostavnija dobna struktura stanovništva jest podjela stanovništva prema dobnim skupinama na mlado od 0-14 godina starosti, zrelo od 15-64 i staro stanovništvo sa više od 65 godina. Dobna struktura u Hrvatskoj je sve nepovoljnija, jer se udjeli mladog i zrelog stanovništva konstantno smanjuju, a udio starog stanovništva se povećava (senilizacija). Ova pojava je izravna posljedica negativnog prirodnog prirasta i niskih stopa nataliteta, kao i produženog očekivanog trajanja života. Prema popisu iz 2001.godine Hrvatska je imala 17% mladog, 67,2% zrelog i 15,7% starog stanovništva, a već 2007.udio mladih se smanjio na 15,5% dok se udio starih povećao na 17,2%. Slične trendove imamo i u Bosni i Hercegovini samo što je u njoj proces senilizacije usporeniji zbog relativno više stope nataliteta i kraćeg očekivanog trajanja života. Udio stanovništva u pojedinim dobnim skupinama 2007. je bio sljedeći: mladi su činili 17,5%, zreli 67,4%, a stari 15,1%.

27

15%

67%

17%

Dobna struktura stanovništva Hrvatske (2007)

mladozrelostaro

17%

67%

15%

Dobna struktura stanovništva Bosne i Hercegovine 2007.

mladozrelostaro

3.3.KULTURNE STRUKTURE STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Etnička ili nacionalna struktura stanovništva predstavlja podjelu stanovništva prema pripadnosti određenom narodu. Nacionalna struktura stanovništva Bosne i Hercegovine vrlo je složena. Ta složenost ima duboke povijesno-kulturne korijene. Dinamična i složena povijesna i politička zbivanja tijekom prošlih stoljeća, prožimanje različitih vanjskih utjecaja te učestale migracije doprinijele su stvaranju složene nacionalne strukture stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz 1991.godine u Bosni i Hercegovini stanovništvo su činili Bošnjaci 43,4%, Srbi 31,2%, Hrvati 17,4% i ostali narodi i narodnosti 8%. No, nakon rata došlo je do znatnih promjena u odnosima postotnih udjela pojedinih naroda, tako se pretpostavlja da današnje stanovništvo Bosne i Hercegovine čine Bošnjaci 48%, Srbi 37,1%, Hrvati 14,3% i ostali tek 0,6% ( CIA-Fackt book). Prateći ovakvu nacionalnu strukturu u Bosni i Hercegovini imamo i složenu lingvističku (jezičnu) strukturu, jer su joj u općoj uporabi bosanski, srpski i hrvatski jezik. Budući da sva tri konstitutivna naroda pripadaju i različitim vjerama Bosna i Hercegovina ima složenu i religijsku strukturu stanovništva u kojoj Bošnjaci pripadaju islamu, Srbi pravoslavlju dok su Hrvati rimokatolici. Iz ovih razloga se o Bosni i Hercegovini i govori kao o složenoj multinacionalnoj, multikulturnoj i multikonfesionalnoj državnoj zajednici.

28

1991. 2000.0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

ostaliHrvatiSrbiBošnjaci

Nacionalni sastav stanovništva Bosne i Hercegovine prije i nakon rata

Za nacionalnu strukturu

29

stanovništva Hrvatske također moramo primijetiti da se snažno izmijenila u vremenu nakon rata, jer prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991.godine Hrvatsko stanovništvo su činili Hrvati 78,1%, Srbi 12,15% i 9,7% ostali narodi i narodnosti. No, nakon popisa iz 2001.godine za nacionalnu strukturu stanovništva Hrvatske možemo reći da je homogena, jer apsolutnu većinu čine Hrvati 89,6%. Najistaknutiju nacionalnu manjinu čine Srbi kojih je 4,54%, dok ostali ( Bošnjaci, Talijani, Slovenci, Mađari, Albanci, Česi, Romi…) zajedno čine 5,9% stanovništva. Ovo pojednostavljuje jezičnu strukturu, jer većinsko stanovništvo maternjim jezikom smatra hrvatski koji je i službeni jezik. Religijska struktura je također uproštena, jer se 87,3% stanovništva priklanja katolicizmu.

1991. 2001.0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

OstaliSrbiHrvati

Nacionalni sastav stanovništva Hrvatske prije i nakon rata

Obrazovna struktura stanovništva predstavlja podjelu stanovništva na pismeno i nepismeno i podjelu pismenog stanovništva prema stupnju obrazovanosti. Nepismenost stanovništva Bosne i Hercegovine još nije iskorijenjena i predstavlja ozbiljan društveni problem. Prema procjenama danas u Bosni i Hercegovini 3,3% stanovništva starijeg od 15 godina je nepismeno što je iznad europskog prosjeka. Postoje velike razlike u nepismenosti stanovništva obzirom na spol i dob. Naime, najveći udio nepismenih je u starijim dobnim skupinama, a većinu nepismenih čine žene (pismeno je 99% muškaraca i 94% žena). U Hrvatskoj nepismenog stanovništva starijeg od 15 godina ima 1,8% čime se ona približila europskom prosjeku. No, ono što je zabrinjavajuće za obje zemlje i u čemu su one daleko ispod prosjeka Europe jest činjenica da vrlo mali udio stanovništva ima visoku naobrazbu što predstavlja ozbiljnu kočnicu razvoju gospodarstva. Udio fakultetski obrazovanog stanovništva u Hrvatskoj je 7,8% , a u Bosni i Hercegovini samo 3,7%.

3.4.MIGRACIJE STANOVNIŠTVA

30

Migracije ili selidbe predstavljaju mehaničko ili prostorno kretanje stanovništva. One su posljedica stalne ljudske potrage za boljim uvjetima življenja. Ponekad su migracije i prisilne, ali je smjer kretanja stanovništva uvjetovan nekim privlačnim ili odbojnim čimbenicima. Ti se faktori dijele na potisne ili push faktore i privlačne ili pull faktore. Najčešći potisni faktori su nezaposlenost, male mogućnosti razvoja, ratovi, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, prirodne katastrofe, politička progonstva, nedostatak hrane itd. Suprotno, privlačni faktori su viši životni standard, mogućnost zapošljavanja, bolji uvjeti razvoja, stjecanja znanja, stanovanja, obiteljsko povezivanje… Migracije imaju dvije determinante: imigraciju (useljavanje) i emigraciju (iseljavanje), a razlika među njima dat će migratornu bilancu (saldo) kojom se izražava silina migratornog kretanja stanovništva. Migratorna bilanca može imati pozitivan ili negativan predznak što će nam ukazivati na prevladavajuće push ili pull faktore migracija odnosno na činjenicu da se stanovništvo u promatranom prostoru više iseljava ili pak useljava. Migracije se mogu podijeliti prema uzroku (osvajačke, ekonomske, vjerske, nacionalne, rasne, socijalne…), trajanju (dnevne, tjedne, mjesečne, sezonske, godišnje, privremene, definitivne) i udaljenosti ( unutrašnje i vanjske ).

Hrvatska i Bosna i Hercegovina su još od 19.stoljeća izrazito emigracijske zemlje. Razlozi iseljavanja u tom vremenskom razdoblju su se često mijenjali, kao što se mijenjao i intenzitet iseljavanja i pravac kretanja stanovništva. Prvi veliki val iseljavanja stanovništva iz Bosne i Hercegovine se dogodio nakon austrougarske aneksije ove zemlje. Tada se pokrenulo bosanskohercegovačko stanovništvo islamske vjeroispovijesti prema tadašnjim granicama Otomanskog carstva, odnosno prema Sandžaku, Makedoniji i Turskoj. U gotovo istom vremenu – kraj 19.stoljeća, zbivao se i prvi veliki val iseljavanja stanovništva Hrvatske, ali iz sasvim drugih razloga. Naime,u tom se periodu dogodila filoksera koja je uništila europsko vinogradarstvo te su sve regije Europe koje su svoju ekonomiju zasnivale na vinogradarstvu postale ekstremno siromašne i emigracijske , pa tako i Dalmacija, Istra i jadranski otoci. Tada se stanovništvo uglavnom upućivalo na područja Sjeverne i Južne Amerike, jer mlade ekonomije netom nastalih zemalja trebale su novu radnu snagu. Drugi veliki val iseljavanja uvjetovan je ekonomskom krizom neposredno prije i poslije Prvog svjetskog rata kada se stanovništvo selilo u obje Amerike i Australiju. Ova migracija prema Australiji je omogućena promjenama koje su se dogodile u brodogradnji ( parostroj zamijenjen motorima sa unutrašnjim izgaranjem) pa se taj udaljeni kontinent relativno približio Europi. Nakon rata formirana je nova državna asocijacija Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija u kojoj su dominirali Srbi sa izrazitom netrpeljivošću prema pripadnicima islama što je opet izazvalo njihovo iseljavanje prema Turskoj. Treći val iseljavanja je uslijedio je nakon Drugog svjetskog rata kada su se iz Hrvatske iseljavali stanovnici Njemačke i Talijanske nacionalnosti zbog toga što su označavani kao „narodni neprijatelji“, ali i sami Hrvati koji su pripadali poraženim vojskama ili se nisu slagali sa novim političkim ustrojem Jugoslavije, a odlazili su uglavnom u prekomorske zemlje ( SAD, Kanada, Argentina, Čile, Australija, Južnoafrička Republika). Slično je bilo i u Bosni i Hercegovini s tim da ovdje imamo značajno iseljavanje Bošnjaka/

31

Muslimana u Tursku zbog toga što im ni tada nije priznato pravo na nacionalno izjašnjavanje. Četvrti val migracija bio je vezan za tzv „osmu ofanzivu“. To je razdoblje od 1945-50.godine kada se stanovništvo iz agrarno zaostalih područja Gorskog Kotara, Like, Korduna, Dalmatinske Zagore, Bosanske Krajine, bosanskohercegovačkog visokog krša i Hercegovine prebacuje na napuštene posjede podunavskih Nijemaca u Slavoniju, Baranju i Vojvodinu. Intenzivne migracije stanovništva uslijedile su u periodu od 1964-74.godine, a uzrokovane su snažnim uzletom gospodarstava zapadnoeuropskih zemalja. Tada se stanovnici Hrvatske i Bosne i Hercegovine uglavnom kreću ka Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Francuskoj. Posljednji veliki val iseljavanja posljedica je rata vođenog za osamostaljenje ovih zemalja i ekonomske krize u vremenu poraća. Posljednjim ratom u Hrvatskoj je pokrenuto oko 700 000 stanovnika od kojih se 250 000 još nije vratilo. Pravci kretanja stanovništva su uglavnom vodili ka razvijenom dijelu Europe i Srbiji. U jeku ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini migracije su obuhvatile 2 200 000 stanovnika od kojih se do sada nije vratilo oko milijun. Stanovnici su se iseljavali u Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru, zemlje Sjeverne i Zapadne Europe, SAD, Kanadu i manjim dijelom u Australiju i Novi Zeland.

Bosna i Hercegovina nakon rata, kao politički i ekonomski nestabilna zemlja, još uvijek predstavlja izrazitu emigracijsku zemlju. Točnih podataka o broju iseljenih nakon rata nema, ali se prema CIA-World Facktbook-u pretpostavlja da joj je migracijski saldo -9,65o/oo. No, zato Hrvatska posljednjih godina postaje imigracijska zemlja, što nije posljedica njene ekonomske uspješnosti nego žalosne činjenice da posljedice rata još uvijek određuju sudbine malih ljudi. Recimo 2006.godine u Hrvatsku se doselilo 14 978 ljudi od čega 62,3% iz Bosne i Hercegovine-mahom Hrvata nezadovoljnih statusom i ekonomskim mogućnostima u domovini, a odselilo se 7 692 stanovnika i to u Srbiju 37,8%, Bosnu i Hercegovinu 16,9% i Austriju 14%. Ono što žalosti današnju Hrvatsku jest da se u nju doseljava uglavnom neobrazovana radna snaga dok se iz nje uglavnom iseljavaju mladi visokokvalificirani kadrovi.

Unutrašnje migracije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo da su tipične za srednje razvijene zemlje svijeta. Naime, u ovim zemljama je još uvijek prisutno preseljavanje stanovništva iz sela u gradove. Odnosno, procesi deruralizacije i urbanizacije su još uvijek u tijeku. Mora se istaći da nemaju svi gradovi podjednaku dinamiku rasta stanovništva. Neki od njih pogotovo oni koji su manji ili koji su devastirani u ratu bilježe čak i pad broja stanovnika. Izrazito imigracijska područja u Hrvatskoj su gorska Hrvatska, dalmatinska Zagora, otoci danas čak i Istočna Hrvatska, dok su imigracijska područja gradske i prigradske zone „velikih“ gradova- Zagreb, Split, Rijeka, Pula, Zadar, Osijek… Slično je i u Bosni i Hercegovini gdje su mjesta novijeg okupljanja stanovništva Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar, Zenica, dok ostatak teritorija uglavnom ima emigracijska obilježja. Unutrašnje migracije u Bosni i Hercegovini imaju i specifično preseljavanje stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Republike Srpske u Federaciju i preseljavanje Srba iz Federacije u Republiku Srpsku.

32

Migracije Hrvata u vaneuropske zemlje

3.5.POPULACIONA POLITIKA

Pod pojmom „populaciona politika“ podrazumijevaju se sve mjere i propisi koje provode vlade pojedinih zemalja u cilju poboljšanja kvantitativnih i kvalitativnih obilježja stanovništva unutar državnih granica svoje zemlje. Shodno demografskom problemu kojeg žele riješiti vlade mogu provoditi mjere antinatalitetne, pronatalitetne, redistributivne i eugeničke populacione politike.

Mjere antinatalitetne populacione politike su usmjerene ka snižavanju stopa nataliteta da bi se smanjila stopa prirodnog prirasta stanovništva. Kao takva ona je nužna za provođenje u zemljama u ranoj fazi industrijalizacije koje imaju problem sa demografskom eksplozijom. Budući da Hrvatska i Bosna i Hercegovina nemaju gore navedeni problem mjere ove politike u ovim zemljama nisu potrebne.

Hrvatska za razliku od Bosne i Hercegovine ima negativan prirodni prirast stanovništva što je primorava na provođenje mjera pronatalitetne populacione politike. Ova populaciona politika podrazumijeva sve mjere koje se poduzimaju u cilju podizanja stopa nataliteta. Neke od takvih mjera su: uvođenje poreza na samce, manje kamatne stope na

33

stambene kredite za mlade bračne parove i parove sa više djece, plaćeni i produženi porodiljski dopust, sigurnost zadržavanja radnog mjesta za majke na porodiljskom dopustu, dječji doplatak, državne subvencije na proizvode namijenjeni djeci, organizirana pomoć za samohrane roditelje, dodatna materijalna pomoć za roditelje sa više djece, restriktivni zakoni u svezi pobačaja… Sukladno svojim financijskim mogućnostima Hrvatska provodi neke od navedenih mjera, ali neke će ipak morati sačekati trenutak u kojem će gospodarska slika Hrvatske biti nešto bolja.

Redistributivna populaciona politika ima za cilj uravnoteženi razmještaj stanovništva na cijelom prostoru države. Kod obadvije zemlje se uočavaju prostori koji se nazivaju „demografske pustinje“, a s druge strane prenapučeni su prostori oko većih gradova. Ovaj problem je pogotovo naglašen u Hrvatskoj gdje se ¼ ukupnog stanovništva smjestila u Zagreb i njegovu neposrednu okolicu., dok su Gorski Kotar, Lika, Dalmatinska Zagora i otoci gotovo opustjeli. Neke od mjera ove politike bi bile: gradnja boljih prometnih veza, otvaranje novih radnih mjesta, veće prosječne plaće u opustjelim prostorima, jeftiniji stanovi, niže cijene zemljišta za gradnju poslovnih i stambenih zgrada, niže kamatne stope za poslovne kredite, niže porezne stope na poslovne kredite…Neke od ovih mjera se u Hrvatskoj već provode ( „prostori od posebne državne skrbi“ ), a u Bosni i Hercegovini baš i ne. U našoj zemlji se uglavnom obnavljaju u ratu razrušene obiteljske kuće, ali koje obično ostaju prazne, jer se malo toga učinilo na „održivosti povratka izbjeglica“.

Mjere eugeničke populacione politike se provode u cilju poboljšanja kvalitativnih obilježja stanovništva. U tom smislu najčešće se provode mjere kojima se nastoji popraviti obrazovna struktura stanovništva. Ni Hrvatska niti Bosna i Hercegovina nemaju zadovoljavajuću obrazovnu strukturu stanovništva, jer još nisu iskorijenile nepismenost, a s druge strane nemaju dovoljan broj visokokvalificirane radne snage. Zato moraju provoditi neke od sljedećih mjera: obvezna osnovna naobrazba za svu djecu, organizirano školovanje za odrasle, snižavanje cijene koštanja školovanja, stipendiranje učenika i studenata, državno subvencioniranje udžbenika, hrane za učenike i studente, jeftinije stanovanje za iste, nagrade za najbolje učenike i studente, obrazovni sustav prilagođen mladim, viši dohoci za visoko obrazovanu radnu snagu, povoljniji krediti za iste…

34

4.RURALNA I URBANA GEOGRAFIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

4.1.OPĆA OBILJEŽJA NASELJA

Naselja su mjesta stalnog ili povremenog boravka ljudi u kojima se obavljaju njihove proizvodne i druge djelatnosti, te njihov društveni i osobni život. Iz ove opće definicije proistječe da su naselja središta proizvodnje i potrošnje materijalnih dobara i centri koncentracije stanovništva. Pojam naselja obuhvaća veliki broj najraznovrsnijih mjesta koja se međusobno razlikuju prema položaju, nastanku, veličini, izgledu, ulozi u prostoru i drugim obilježjima. Dakle, pojam naselja je višestruk i on obuhvaća sve vrste ljudskih naseobina od najmanjeg sela do višemilijunskog grada. Najjednostavnija podjela naselja je ona na seoska ili ruralna i gradska ili urbana naselja. Osim seoskih i gradskih naselja postoje i mješovita naselja. To su mjesta koja još nisu gradovi, a nisu više niti sela, nego predstavljaju prijelazni tip naselja ili urbanizirajuća sela.

Seoska naselja su gotovo redovito manja naselja u kojima se većina stanovništva bavi primarnim djelatnostima, najčešće poljoprivredom. Budući da sela imaju samo jednu funkciju i to produktivnu (proizvodnu) za njih kažemo da su monofunkcionalna. Ruralna naselja se ovisno o prirodno-geografskim, povijesnim i društveno-gospodarskim uvjetima razvoja mogu jako razlikovati između sebe. Izgledom mogu biti raštrkana (disperzna) i grupirana (okupljena). Prema stalnosti života mogu biti stalna (u tipično poljodjelskim krajevima), periodična (vezana za transhumantno stočarstvo) i privremena (vezana za nomadsko stočarstvo), a slijedom veličina mogu se izdvojiti osamljena gospodarstva, zaseoci i sela.

Gradovi predstavljaju veća, kompaktna naselja u kojima se stanovništvo bavi nepoljoprivrednim djelatnostima. Ova naselja su uglavnom polifunkcionalna, a iz velikog broja funkcija koje obavljaju za sebe i svoju okolicu mogu se izdvojiti tri najvažnije. Administrativna ili upravna funkcija koja proistječe iz činjenice da grad politički upravlja samim sobom i svojom okolicom. Produktivna (proizvodna) funkcija proizilazi iz činjenice da su gradovi mjesta najveće koncentracije industrijske proizvodnje koja zapošljava ne samo stanovništvo grada nego i njegove šire okolice. I na kraju, servisna ili uslužna funkcija proistječe iz činjenice da su gradovi mjesta okupljanja tercijarnih i kvartarnih djelatnosti. Kao i seoska naselja, gradovi se mogu jako međusobno razlikovati po funkcijama, veličini, izgledu itd. Slijedom veličina dijelimo ih na trgovišta, gradove i velegradove. Po funkciji mogu biti upravna, industrijska, turistička, kulturna…središta, a izgledom mogu biti srednjoeuropski, mediteranski, orijentalni, moderni, renesansni…

Razvoj gradova je u neposrednoj svezi s općim gospodarskim razvojem. Naime, razvoj industrije uvjetuje smanjivanje broja stanovnika u selima (deruralizacija) i narastanje gradova veličinom i brojem stanovnika (urbanizacija). Stoga se stupanj urbanizacije, udio urbanog

35

stanovništva u ukupnom stanovništvu neke zemlje, često primjenjuje kao kriterij za određivanje stupnja gospodarske razvijenosti neke zemlje . Gospodarski nerazvijene zemlje imaju manje od 30% gradskog stanovništva, te ih stoga nazivamo seoske ili ruralne. Zemlje koje se nalaze i ranoj fazi industrijalizacije imaju 30-50% gradskog stanovništva, te ih nazivamo prijelazne, a zemlje zrele industrijalizacije i postindustrijskog doba, dakle, najrazvijenije zemlje imaju više od 50% gradskog stanovništva te ih nazivamo urbanim ili gradskim.

4.2.SEOSKA NASELJA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Najveći broj seoskih naselja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nastao je u dalekoj prošlosti. Zato su tipovi i prostorni razmještaj današnjih seoskih naselja naslijeđeni. Izuzetak čine neka novija naselja koja su nastala uglavnom u okolici velikih gradova, industrijskih središta i duž važnijih prometnica.

Danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prevladavaju stalna seoska naselja, dok privremenih i periodičnih gotovo i nema. Privremena seoska naselja su postojala samo tijekom rata kada su organizirana radi smještaja izbjeglica. Posljednje takvo naselje u Hrvatskoj je zatvoreno 2007.godine, dok u Bosni i Hercegovini još uvijek postoje naročito u

okolici Tuzle. Tradicionalna periodična (sezonska) seoska naselja bila su tipična u prostorima gdje se stanovništvo bavilo transhumantnim (polunomadskim) stočarstvom tj. u planinskoj Bosni i Hercegovini, gorskoj Hrvatskoj i na nekim dalmatinskim otocima, a u narodu su se nazivali katuni, stanovi ili baćila. Budući da je ovaj oblik stočarstva u nestajanju nekadašnja brojna periodična sela su napuštena i danas su bez ikakve funkcije.

Katun

Stalna seoska naselja se u obje zemlje javljaju u svim mogućim oblicima od osamljenih gospodarstava, preko različitih disperziranih sela do grupiranih u različitim oblicima- izdužena, kružna, pravokutna, gomilasta i slabo grupirana. U Panonskom prostoru Istočne Hrvatske prevladavaju grupirana sela često planski izgrađena. Najbrojnija su izdužena uz ceste (nizna ili ušorena), a česta su i pravokutna i gomilasta nepravilnog oblika. Peripanonsku brežuljkastu regiju i prigorja otočnih planina obilježava veća raštrkanost sela sa zaseocima i osamljenim gospodarstvima. Tu su česta suvremena preseljenja iz starijih udaljenih zaselaka

36

prema najbližim prometnicama. Gorsku Hrvatsku i planinsku Bosnu i Hercegovinu obilježavaju najčešće raštrkana sela mada u dolinama i kotlinama, kao i na rubovima krških polja nalazimo i brojna grupirana sela. U primorju su česta veća grupirana naselja, ali ima i puno malih raštrkanih sela u planinskim i brdskim dijelovima.

Grupirano selo Disperzirano selo

Ušoreno selo

Broj stanovnika u selima ovisi o prirodnim uvjetima za razvoj intenzivne poljoprivrede i u pravilu što su oni povoljniji to je broj stanovnika u selima veći. Zato su i najmnogoljudnija sela Hrvatske i Bosne i Hercegovine smještena u Panonsko-peripanonskoj oblasti. Mnoga sela Baranje, istočne Slavonije, Srijema, Bosanske posavine i Semberije imaju više tisuća stanovnika ( Čepin, Tenja i Višnjica u Hrvatskoj, Janja u Bosni i Hercegovini sva sa preko 7 000 stanovnika ). Najmanji broj stanovnika imaju sela gorske Hrvatske, planinske Bosne i Hercegovine, Istre i Kvarnera i dalmatinskih otoka.

Gustoća seoskih naselja predstavlja broj sela po jedinici površine od 100 km2. Ona ovisi o reljefu i intenzitetu poljoprivrede pa je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prostorno jako promjenjiva. Najmanju gustoću sela ( 2 sela/100 km2) ima Lika i planinska Bosna i Hercegovina i to zbog nepovoljnih uvjeta naseljavanja i razvoja poljoprivrede. Malu gustoću sela imaju i Slavonija, Baranja, Srijem i Bosanska posavina gdje se zbog intenzivne poljoprivrede stanovništvo prostorno organizira u velikim selima koja su u potpunosti okružena prostranim poljoprivrednim površinama. Najveću gustoću sela imamo u prostorima

37

sa brežuljkastim reljefom (pedesetak sela na 100 km2) kakvi su Hrvatsko zagorje, Žumberak, Pokuplje, Istra u Hrvatskoj, dolinsko-kotlinski prostori Bosne i krška polja Hercegovine.

Suvremene društvene i gospodarske promjene kakve su industrijalizacija, deagrarizacija, deruralizacija i urbanizacija snažno utječu na obilježja tradicionalnih sela. Ovi procesi mijenjaju izgled sela, utječu na njihovu lokaciju, mijenjaju ekonomsku strukturu stanovništva, poboljšavaju infrastrukturu sela i na kraju mijenjaju i njegovu funkciju. Ukratko, sela na taj način poprimaju neka svojstva gradskih naselja te ih nazivamo urbanizirajuća sela ili mješoviti tip naselja.

4.3.GRADSKA NASELJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Danas, kada se tradicionalne razlike između urbanih i ruralnih naselja sve više smanjuju, moramo kompleksnije pristupiti problemu dodjeljivanja statusa grada pojedinom naselju. Naime, u nekadašnjoj Jugoslaviji dovoljno je bilo da neko naselje ima status općinskog središta pa da automatizmom dobije i status grada (funkcionalni kriterij). Sada, kad su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina suverene države, to više nije tako.

Prema novom Zakonu o lokalnoj samoupravi koji se primjenjuje kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj status grada se dodjeljuje svim onim naseljima koji :

a) imaju većinsko stanovništvo koje se bavi nepoljoprivrednim djelatnostima (ekonomski kriterij),

b) imaju najmanje 10 000 stanovnika u samoj gradskoj jezgri i najmanje 30 000 stanovnika u neposrednom okružju koje mu gravitira (numerički kriterij)

c) koje je najmanje općinsko središte (funkcionalni kriterij).

d) Iznimno se status grada može dodijeliti i onim malim naseljima od posebnog kulturno-povijesnog značenja (povijesni kriterij) i manjim naseljima koji obnašaju ulogu glavnog gradskog središta županije (funkcionalni kriterij).

Prama Državnom zavodu za statistiku današnju urbanu mrežu Hrvatske čini 127 gradskih naselja od kojih je samo mali broj nastao u davnoj prošlosti. Tako možemo reći da je današnja mreža gradova u Hrvatskoj posljedica novijih ekonomskih promjena. Naime, industrijalizacija i tercijarizacija pogotovo nakon Drugog svjetskog rata uvjetovala je snažnu urbanizaciju. Kako su industrijalizacija, kao faktor razvoja gradova unutrašnje Hrvatske, i tercijarizacija, koja se uglavnom odnosi na razvoj turizma u primorju, u odnosu na zemlje Zapadne Europe poprilično zakasnile, tako je i stupanj urbanizacije u Hrvatskoj relativno nizak. Udio gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu Hrvatske je 69,1 % (3 065 590 stanovnika- 2008.godine) što je svrstava u skupinu urbanih zemalja srednje gospodarske

38

razvijenosti. Najgušću mrežu gradova nalazimo u primorskoj Hrvatskoj gdje se u 5 županija (Istarska, Primorsko - goranska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko - dalmatinska i Dubrovačko -neretvanska) smjestilo 51 gradsko naselje. Mnoga od njih su nastala u razdoblju antičkog Rimskog carstva (povijesni kriterij), ali su uglavnom posljedica razvoja turizma koji je uvjetovao promjenu gospodarske funkcije nekadašnjih seoskih naselja te ih pretvorio u turistička gradska središta (ekonomski kriterij). Kao posljedica prirodno-geografskih uvjeta naseljavanja i gospodarske orijentacije na poljoprivrednu Urbana

mreža Hrvatske proizvodnju, najrjeđu mrežu gradova ima gorska Hrvatska, podvelebitsko primorje i istočna Slavonija.

Prostorna promjenjivost faktora razvoja gradova ( prirodni, povijesni, društveno-gospodarski faktori) uvjetovala je pojavu izgledom vrlo različitih gradova. Tako se u Hrvatskoj mogu razlikovati dva osnovna tipa- kontinentski (srednjoeuropski) i mediteranski koji se međusobno razlikuju u izboru građevinskog materijala, organizaciji prostora, prometnim rješenjima, uređenju parkova i javnih površina…

Trogir (mediteranski grad) Dubrovnik (mediteranski grad)

Gradovi se razlikuju i svojim veličinama odnosno brojem stanovnika. U svjetskim i europskim mjerilima Hrvatska nema velikih gradova. Ovdje uglavnom prevladavaju gradovi srednjih i malih veličina. Najveći grad, Zagreb je i jedini koji ima preko 500 000 stanovnika.

39

Od 100 000-200 000 stanovnika imaju Split, Rijeka i Osijek, a od 50 000-100 000 stanovnika imaju Zadar, Pula, Karlovac i Slavonski Brod. Upravo u ovih 8 najvećih gradova živi 43,6% ukupnog gradskog stanovništva ili 30 % ukupnog stanovništva Hrvatske.

Zagreb (srednjoeuropski grad) Slavonski Brod (srednjoeuropski grad)

Urbana mreža Bosne i Hercegovine je slabije razvijena od Hrvatske, a pouzdane podatke o broju gradova u Bosni i Hercegovini još je uvijek nemoguće dobiti iz nekoliko razloga, ali su dva najznačajnija. Prvo, nemamo podatke o točnom broju stanovnika u pojedinim naseljima, jer nismo obavili popis stanovništva 2001.godine pa se sve procjene izvode iz popisa koji je napravljen 1991.godine. Drugo Zakon o lokalnoj samoupravi je u primjeni tek od 2008.godine pa će mnoga naselja tek možda u budućnosti morati elaborirati potrebu da im se dodjeli status gradskog središta. No, ako se primjene dva najvažnija

kriterija za određivanje statusa grada – numerički i funkcionalni, na rezultate popisa stanovništva iz 1991.godine onda samo 38 naselja u Bosni i Hercegovini ima pravo zvati se gradom ( 36 naselja sa više od 10 000 stanovnika i Orašje i Široki Brijeg kao županijska središta). Ovako slaba razvijenost mreže gradova posljedica je zakašnjele industrijalizacije i urbanizacije koje su intenzivnije započele tek 60-ih godina 20.stoljeća. To dakako uvjetuje i činjenicu da Bosna i Hercegovina i danas ima jedan od najnižih stupnjeva Mreža naseljenih mjesta u

Bosni i Hercegovini urbanizacije u Europi koji iznosi tek 39.2% (procjena Agencije

40

za statistiku BiH 2007). Taj podatak svrstava Bosnu i Hercegovinu u skupinu srednje razvijenih zemalja prijelaznog (urbanizirajućeg) tipa. Jače urbanizirani prostori su oni vezani srednju i sjevernu Bosnu, dok najslabiju gustoću gradova imamo u zoni bosanskohercegovačkog visokog krša.

Gradovi Bosne i Hercegovine izgledom i sastavom su mješoviti. Stare gradske jezgre su uglavnom tursko-orijentalnog tipa , na njih se nastavljaju pravokutne četvrti širokih ulica tipične za srednjoeuropske gradove i na kraju dolaze stambene četvrti suvremene gradnje iz razdoblja socijalizma.

Mješoviti stilovi u gradnji bosanskohercegovačkih gradova na primjeru Trebinja

Mali udio gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine ostavio je trag i na veličini gradskih naselja. Najveći grad Sarajevo je i jedini koji je 1991. imao preko 500 000 stanovnika. Veličinom slijedi Banja Luka koja je jedina u kategoriji gradova sa 100 000 -200 000 stanovnika, a Zenica, Tuzla i Mostar imaju 50 000 – 100 000 stanovnika.

41

4.4.ZNAČENJE VEĆIH GRADSKIH SREDIŠTA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Gradska središta ovisno o svojoj veličini i gravitacijskom utjecaju potvrđuju se u prostoru kao čvorišta i žarišta razvoja šireg ili užeg geografskog prostora (nodalno-funkcionalne regije). Prema modelu nodalno – funkcionalne regionalizacije, koji se često koristi i u svijetu, izdvajaju se na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine središta različite veličine i različitog utjecaja na okolni prostor. Prema tom modelu postoji nekoliko tipova središta različite veličine. Makroregionalna i regionalna središta su najveća. Manji od njih su različita subregionalna i najmanja su mikroregionalna središta. Uloge makroregionalnih središta u Hrvatskoj imaju Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, a u Bosni i Hercegovini Sarajevo, Banja Luka, Tuzla i Mostar. Regionalna središta u Hrvatskoj su Zadar, Pula, Karlovac i Slavonski Brod, a u Bosni i Hercegovini Zenica, Bihać i Doboj. Subregionalna središta u Hrvatskoj su Dubrovnik, Varaždin, Sisak, Bjelovar, Šibenik, Vinkovci, Vukovar, Velika Gorica, Koprivnica, Čakovec, Požega i ostala mahom županijska središta, a u Bosni i Hercegovini to su Brčko, Bjeljina, Prijedor, Travnik, Livno, Trebinje i Goražde. Mrežu mikroregionalnih središta čine uglavnom mala općinska središta.

Bosna i Hercegovina je zemlja koja se ne može pohvaliti sa nodalno-funkcionalnom regionalizacijom koja prati prostornu i ekonomsku logiku što je posljedica podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta i jedan distrikt i daljnje podjele zemlje prema nacionalnim interesima tri konstitutivna naroda. To tehnički otežava i ekonomski poskupljuje organizaciju života u ovoj zemlji. Primjera radi, ako ste bolesnik u Kiseljaku vi se nećete liječiti u obližnjem Sarajevu nego u Mostaru ili ako želite studirati, a iz Trebinja ste onda nećete nastaviti

školovanje u obližnjem Mostaru nego u udaljenoj Banja Luci. Takvo što je dugoročno neodrživo zato se sve češće govori o nekakvoj drugačijoj regionalizaciji, a kada i hoće li se ona i dogoditi vidjet ćemo u budućnosti.

Sarajevo je glavno političko središte Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. U njemu se nalazi i sjedište Sarajevskog kantona. On je i najveći grad u Bosni i Hercegovini koji je prema popisu iz 1991.godine imao oko 527 000

Umjetne granice mreža gradova u Bosni i Hercegovini stanovnika , a danas se pretpostavlja

42

da ima 421 289 (2008.). Razlog ovom smanjenom broju stanovnika jest činjenica da su se neki dijelovi bivšeg Sarajeva nakon rata našli u Republici Srpskoj gdje sada nastoje razviti novi grad pod nazivom Istočno Sarajevo. S druge strane, ovaj grad je tijekom rata bio žrtva najduže opsade u povijesti tako da su ga bivši stanovnici masovno napuštali, a mnogi od njih se još uvijek nisu vratili. Sarajevo je gospodarski najsnažnije središte Bosne i Hercegovine kojemu gravitira cijela srednja Bosna od Vrbasa do Drine u čemu se i ogleda njegovo makroregionalno značenje. Po veličini drugi grad u Bosni i Hercegovini je Banja Luka koja je 1991.godine imala 143 000, a za koju se pretpostavlja da danas ima 196 500 stanovnika (2008.). Ona danas ima ulogu glavnog političkog i administrativnog središta Republike Srpske, a nekad je bila makroregionalno središte sjeverozapadne Bosne. Prema rezultatima popisa iz 1991.godine treći grad po veličini u Bosni i Hercegovini je bila Zenica koja je tada brojala oko 96 000 stanovnika, a procjena za danas kaže da u njoj živi oko 127 000 stanovnika. No, kako se nalazi u relativnoj blizini Sarajeva Zenica se nije mogla nametnuti kao makroregionalno središte. Tuzla je prije rata imala 84 000 stanovnika, a danas se broj stanovnika procjenjuje na 131 000. Nekada je njoj gravitiralo milijun stanovnika sjeveroistočne Bosne privučeno kemijskom industrijom oslonjenom na rudnike kamene soli, a danas je njeno makroregionalno značenje umanjeno Daytonskom podjelom Bosne i Hercegovine. Sličnu sudbinu ima i Mostar koji je prije rata obnašao ulogu makroregionalnog središta cijele Hercegovine, a danas samo njenog zapadnog dijela. Mostar je 1991.imao 76 000, a danas sa izmijenjenim administrativnim granicama općina ima oko 111 000 stanovnika.

Mostar

Sarajevo Tuzla

43

Banja Luka

Zagreb je najveći grad i nacionalno središte Hrvatske. Uži prostor Zagreba danas naseljava oko 779 000 stanovnika, dok njegov širi prostor ima više od milijun stanovnika. Pored toga što je političko, on je gospodarsko i kulturno središte zemlje. On je makroregionalno središte sjeverozapadne i središnje Hrvatske. Nekim svojim funkcijama on se nameće i kao međunarodno središte. To prije svega proistječe iz činjenice da je Zagreb izgrađen na raskrižju važnih prometnica koje povezuju Srednju Europu sa Južnom Europom i Bliskim istokom. Brojem stanovnika drugi po veličini je Split koji danas broji oko 190 000

stanovnika. Njegovo makroregionalno značenje proizlazi iz činjenice da njemu gravitira cijela srednja i južna Dalmacija. Rijeka koja danas broji oko 170 000 stanovnika je drugo veliko gospodarsko središte Hrvatske odmah nakon Zagreba. To treba zahvaliti prije svega luci koja nema samo nacionalno nego i međunarodno značenje. Budući da snažno utječe na Gorski kotar i cijeli sjeverni Jadran kažemo da je

44

Rijeka makroregionalno središte. Osijek koji danas broji nešto više od 114 000 stanovnika je makroregionalno središte istočne Hrvatske.

Zagreb

Split

45

Rijeka

Osijek

5.GOSPODARSTVO HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

5.1.OBILJEŽJA I PROBLEMI RAZVOJA GOSPODARSTVA HRVATSKE I BISNE I HERCEGOVINE

Gospodarstvo svake zemlje, pa tako i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, je u uzročno-posljedičnoj svezi sa složenim prirodno-geografskim, društveno-geografskim, prostorno-položajnim, povijesnim i drugim čimbenicima razvoja.

Pod prirodno-geografskim čimbenicima gospodarskog razvoja najčešće podrazumijevamo različita prirodna bogatstva. Kako su prirodna bogatstva mnogobrojna

46

može se reći da nema niti jedne zemlje koja ih je u potpunosti lišena. Primjerice u Hrvatskoj najvećim prirodnim bogatstvom se smatraju more i obala u kombinaciji sa mediteranskom klimom, njene velike površine pod kvalitetnim tlom, šume i pitke vode. Tlo Bosne i Hercegovine ima nešto manju kvalitetu od Hrvatske, ali je površinom pošumljenija od nje. Za razliku od Hrvatske, Bosna i Hercegovina ima i rudno bogatstvo u ugljenu, željezu, olovu, cinku, boksitu, manganu, kamenoj soli, podzemnim vodama i golemu hidroenergiju mnogobrojnih planinskih riječnih tokova.

Ni prostorni položaj ovih dvaju zemalja nije krajnje nepovoljan, jer se nalaze na razmeđu velikih europskih regija koje bi se trebale povezivati upravo preko naših teritorija.

Dakle, ono što je uvjetovalo današnji stupanj opće gospodarske razvijenosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu ni prostorni položaj niti prirodna bogatstva nego nepovoljni društveno- geografski i povijesni čimbenici razvoja. Naime, današnji prostori Hrvatske i Bosne i Hercegovine imali su u prošlosti različite društvene i političke uvjete i mogućnosti gospodarskog razvoja. U usporedbi sa zemljama Zapadne i Srednje Europe one su najčešće imale usporeniji razvoj, premda su u nekim granama gospodarstva dosegle visoke rezultate. Razlog tome su ratovi i njihove posljedice, te podređeni statusi u državnim tvorevinama koje su se prečesto izmjenjivale. U dugom povijesnom razdoblju kolonijalne uprave Austrougarskog i Turskog carstva nad našim prostorima, poljoprivreda je bila osnovna gospodarska djelatnost kojom je se bavilo više od 90% stanovništva. Dio nepoljoprivrednog, gradskog stanovništva uglavnom se orijentiralo na trgovinu, obrtništvo i manufakturalnu proizvodnju. Tek krajem 19.stoljeća, Austrougarska koja je u tom razdoblju anektirala i Bosnu i Hercegovinu, počinje s otvaranjem prvih tvornica odnosno, s industrijalizacijom. Međutim ta industrija je imala kolonijalni karakter, jer se radilo o granama koje su vršile primarnu preradu prirodnih bogatstava. Primjeri za to su pilane u Hrvatskoj ili talionice metala u Bosni i Hercegovini. Zbog kratkog vremena razvoja ta industrija nije imala priliku da snažno utječe na opći razvoj gospodarstva do početka Prvog svjetskog rata koji je i započeo na ovim prostorima. Naravno da su posljedice ovog rata bile katastrofalne po gospodarstvo,jer se ono time jako unazadilo. 1918.godine uslijedila je pojava nove državne asocijacije koja se u početku zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i Kraljevina Jugoslavije. Ova posve nova državna forma nije pokazivala uspjeha u razvoju, što se pogotovo odnosi na još goru poziciju Bosne i Hercegovine. Potom je uslijedio razorni Drugi svjetski rat i nakon njega stvaranje nove Jugoslavije. Nakon 1945.godine i Hrvatska i Bosna i Hercegovina razvijaju se u uvjetima eksperimentalnog društveno-gospodarskog sustava – socijalizma. Od tada počinje ubrzaniji razvoj materijalne i razvojne infrastrukture, što opet omogućava i izraženiji razvoj industrije koja je i pogonska snaga razvoja i ostalih djelatnosti. Dinamika ovog razvoja je bila sporija nego u zemljama Zapadne Europe i u toj utrci Jugoslavensko gospodarstvo je stalno i sve više zaostajalo. To se manifestiralo kroz ekonomsku krizu koja je trajala od kraja 70-ih preko 80-ih, sve dok nije kulminirala raspadom Jugoslavije 1991.

Današnja Hrvatska i Bosna i Hercegovina su konačno suverene države. Obje se nalaze u krugu zemalja srednje gospodarske razvijenosti i kao većina takvih nalaze se u procesu

47

tranzicije. Pod pojmom gospodarske tranzicije podrazumijeva se promjena društveno gospodarskog sustava od socijalizma ka kapitalizmu, promjena dominantnog oblika vlasništva od državnog ka privatnom i promjena oblika gospodarenja od državno-planskog ka slobodnom tržišnom gospodarstvu. Obje zemlje nose veliki teret pogrešaka u investiranju iz prošlih vremena i teret obnove ratom uništenog gospodarstva. Osnovni ciljevi razvoja kod obje zemlje u budućnosti mogli bi biti decentralizacija gospodarstva i smanjivanje danas visokog stupnja nezaposlenosti.

5.2.OPĆA OBILJEŽJA POLJOPRIVREDE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Poljoprivreda je glavna primarna djelatnost egzistencijalnog značenja. To je djelatnost u kojoj se ljudi bave uzgojem kulturnih biljaka i domaćih životinja i iskorištavanjem prirodnih izvora (tla,vode,klime) radi dobivanja različitih biljnih i životinjskih proizvoda. Ti su proizvodi namijenjeni prehrani ljudi i stoke, a služe i kao industrijske sirovine.

Do polovine 20.stoljeća poljoprivreda je bila najvažnija gospodarska djelatnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To se očituje kroz činjenicu da je u tom vremenu više od ¾ ukupnog aktivnog stanovništva bilo zaposleno upravo u poljoprivredi. Snažnija industrijalizacija i tercijarizacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja je započela nakon Drugog svjetskog rata, uvjetovala je pad zaposlenosti u poljoprivredi. Prema istraživanjima Državnog statističkog zavoda Hrvatske 2008.godine ukupan broj zaposlenih je bio 1 543 878 od čega se njih 38 044 bavilo poljoprivredom što daje relativnu vrijednost od 2,5%. Procjene Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine govore da je u našoj zemlji udio poljoprivrednika u ukupnoj zaposlenosti 20,6% ( Republika Srpska 31%, a Federacija BiH 13%) što je povećanje u odnosu na 1991.godinu kada su poljoprivrednici činili 16% zaposlenih. To ne treba čuditi ako se zna da većina industrijskih poduzeća nije uspjelo preživjeti ili ratne ili tranzicijske nedaće pa se vjerojatno veliki broj nekadašnjih radnika vratio na obiteljska poljoprivredna imanja i poljoprivredi kao osnovnom izvoru prihoda.

Udio poljoprivredne proizvodnje u bruto društvenom proizvodu i nacionalnom dohotku obje zemlje konstantno je u opadanju. Recimo u Hrvatskoj 2002.udio poljoprivrede u BDP-u je iznosio 7,1%, a već 2005.samo 5,7% ili u Bosni i Hercegovini 2000.poljoprivreda je dala 11,6% BDP-a, a 2007.samo 9,5%. No, ovo nije zabrinjavajuće, jer nije posljedica smanjenja poljoprivredne proizvodnje. Dapače, ona je svojim prinosima stalno rasla, ali je udio ostalih nepoljoprivrednih djelatnosti u ostvarivanju BDP-a rastao dinamikom s kojom se poljoprivreda nije mogla nositi. Rast poljoprivredne proizvodnje unatoč smanjenju zaposlenosti u njoj omogućen je primjenom suvremenih agrotehničkih mjera. To se pogotovo odnosi na krajeve u kojima postoje prirodne pogodnosti za razvoj intenzivne poljoprivrede (Panonsko-peripanonska oblast) , dok je u ostalim dijelovima rast proizvodnje jedva pratio rast stanovništva.

48

Poljoprivredne površine u Hrvatskoj su do početka Drugog svjetskog rata uglavnom rasle na račun krčenja šuma i kultiviranja tla do veličine od 63% ukupne površine. No, nakon toga poljoprivredne površine smanjuju svoj udio na 57% na račun šumskog i neplodnog uglavnom građevinskog zemljišta. Od te površine 34% zemljišta je obradivo ( oranice, vrtovi,voćnjaci,vinogradi i livade), dok se stvarno iskorištava samo 21% ili 1 197 000 ha (podatak DSZ-a Hrvatske 2007). Ostatak od 23% poljoprivrednog zemljišta otpada na bare, ribnjake, trščake i pašnjake. U Bosni i Hercegovini poljoprivredne površine zauzimaju 50% teritorija ili oko 2,5 milijuna hektara. Od tog broja 63% (1 585 000 ha) je obradivog zemljišta dok ostatak od 37% čine livade i pašnjaci (932 000 ha). Treba imati na umu da se 200 000 ha (8%) poljoprivrednih površina Bosne i Hercegovine nalazi pod minama i da prosječno godišnje gubimo oko 10 000 ha obradivog tla kao rezultat graditeljske ekspanzije i erozije tako da tu moramo primijetiti sličnost sa trendovima u Hrvatskoj.

Osnovni problemi s kojima se suočava poljoprivreda obje zemlje i koji bi se trebali što hitnije rješavati su:

- Usitnjenost posjeda koja onemogućava primjenu suvremenih agrotehničkih mjera i suvremene mehanizacije. U obje zemlje 67% obiteljskih gospodarstava ima površinu manju od 3 ha. Ovi problemi se najčešće rješavaju mjerama agrarne politike- arondacijom i komasacijom.

- Neadekvatno stimuliranje poljoprivrednih proizvođača. Državni poticaji ili subvencionirana proizvodnja koja je dostatna i redovita i s kojom poljoprivrednici postaju profitabilni uobičajena je praksa u gotovo svim zemljama.

- Neriješeni vlasnički odnosi nad poljoprivrednim površinama. Veliki dio ovog problema bi se riješio povratom oduzete imovine stvarnim vlasnicima i privatizacijom državnog poljoprivrednog zemljišta.

- Prestrukturiranje poljoprivredne proizvodnje čime bi se napravio odmak od tradicionalnog odabira kultura koje se uzgajaju, a čija je komercijalna vrijednost mala (komercijalizacija poljoprivrede)

- Prosječno nizak stupanj informiranosti i obučenosti poljoprivrednika što ih čini tradicionalistima u proizvodnji koja zbog toga ima manje prinose i prihode. Ovaj problem bi se mogao riješiti širenjem aktivne mreže stručnih savjetovališta koja bi okupljala agronome, veterinare i ekonomiste koji bi poljoprivrednicima mogli davati odgovore na pitanja što,kako i za koga proizvoditi.

- Zapuštenost poljoprivrednog posjeda je najlakše riješiti uvođenjem poreza na neobrađeno tlo što je Hrvatska već uradila 2008. Time svi ono vlasnici poljoprivrednih površina, a koji se više ne bave poljoprivredom bivaju prisiljeni da napušteno zemljište prodaju ili daju u zakup.

- Nedovoljna zaštita poljoprivrednog zemljišta od poplava i erozije što se sprječava davno prokušanim metodama gradnje i održavanja kanala (jendeka), nasipa, brana i terasa.

49

- Nedovoljna pokrivenost zemljišta sustavima za natapanje. Interesantan je podatak da Hrvatska ima samo 5% poljoprivrednog zemljišta koje je pokriveno izgrađenim sustavima za natapanje, a čak 90% tih površina se nalazi u delti Neretve. Istovremeno poljoprivrednici Istočnohrvatske ravnice imaju dvostruko manje godišnje prinose po hektaru od poljoprivrednika EU, a razlog je samo jedan-suša…

5.3.POLJOPRIVREDNE REGIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Na prostoru obje zemlje mogu se izdvojiti četiri poljoprivredne regije koje se međusobno razlikuju prema prirodnim predispozicijama za razvoj poljoprivrede, načinu organiziranja poljoprivrede i prema proizvodnoj orijentaciji.

1. Nizinska regija obuhvaća prostore Panonsko-peripanonske oblasti do 200m nadmorske visine. Time se u ovu regiju uključuje Međimurje, Podravina, Baranja, istočna Slavonija, Srijem, Posavina i Moslavina u Hrvatskoj i Bosanska Posavina i Semberja u Bosni i Hercegovini. Ovi prostori imaju povoljne uvjete za razvoj poljoprivrede što se pogotovo odnosi na tlo, klimu i reljef. Naime, veliku površinu ove regije prekrivaju visokokvalitetne crnice i aluvijalna tla. Klima ima odlike nešto veće sušnosti, ali su padaline koncentrirane u razdoblju kada su biljkama najpotrebnije (proljeće i rano ljeto), a uravnjeni reljef omogućava primjenu mjera agrarne politike i suvremenih agrotehničkih sredstava. To sve omogućava postizanje visokih prinosa uz relativno mali utrošak rada po jedinici proizvoda. Tako se ovdje organizirala intenzivna poljoprivreda koja je tržišno usmjerena i čije su osnovne odlike visoka produktivnost i profitabilnost kao posljedica mehaniziranosti poljoprivredne proizvodnje. Ova obilježja i čine ovu regiju najznačajnijom poljoprivrednom regijom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najvažnija poljoprivredna grana ove regije je ratarstvo i to posebno uzgoj žitarica (pšenica i kukuruz) zbog čega je i nazivamo žitorodnom regijom. Velika je i proizvodnja krumpira i industrijskog bilja (uljarice i šećerna repa). Po važnosti slijede svinjogojstvo i govedarstvo farmerskog tipa, a površine pod voćem umjerenih širina i vinogradima također nisu zanemarive.

50

2. Brežuljkasta regija također obuhvaća prostore Panonsko-peripanonske oblasti, ali u visinskom pojasu od 200-500 m nadmorske visine. Time njoj pripadaju otočne planine Slavonije, Moslavačka gora, Bilogora, Zagorje, Žumberak, Kordun i Banovina u Hrvatskoj i otočne planine i brežuljci južno od Bosanske Posavine u Bosni i Hercegovini. Brežuljkasti reljef, isprana tla malih dubina su ograničavajući faktori razvoju poljoprivrede. Posjedi su usitnjeniji nego u nizinskoj regiji što onemogućava modernizaciju poljoprivrede. Time je i produktivnost i profitabilnost smanjena u odnosu na nizinsku regiju, pa poljoprivredna proizvodnja ovdje nema intenzivan nego ekstenzivan karakter. Krumpir je glavna ratarska kultura, dok su žitarice zastupljene u puno manjoj mjeri. Značajan je i uzgoj vinove loze, pogotovo na sjeveru, dok je voćarstvo prisutno u svim dijelovima ove regije. Najvažnija grana stočarstva je pašnjačko govedarstvo i nešto manje značajno svinjogojstvo. Zbog ovakve proizvodnje ova regija se naziva i voćarsko-vinogradarsko-stočarska regija.

3. Gorska regija obuhvaća najmanji dio Hrvatske i najveći dio Bosne i Hercegovine gdje se i nalazi 72% ukupne površine svih pašnjaka. To je regija visokih gora s krškim poljima i kotlinama Biokova, Mosora, Dinare, Like, Gorskog Kotara, Učke i Ćićarije u Hrvatskoj i svih planina u Bosni i Hercegovini. Klimatski (alpska, planinska i kotlinska), morfološki (visoke planine strmih padina) i pedološki ( uglavnom podzolasta tla ) uvjeti ne pogoduju razvoju

poljodjelstva. Ono se može razvijati sako u krškim poljima i zavalama. Prirodna predispozicija postoji za razvoj stočarstva, ali je ona vrlo slabo iskorištena. Najvažnija grana poljoprivrede je prema tome ekstenzivno stočarstvo ovaca i goveda na gorskim pašnjacima, a u krškim poljima i zavalama ratarstvo (žitarice) i voćarstvo. Zbog ovakve proizvodnje gorsku regiju nazivamo još i pašnjačko-stočarskom regijom.

51

4. Mediteranska poljoprivredna regija obuhvaća Istru, Kvarner i Dalmaciju u Hrvatskoj i nisku Hercegovinu u Bosni i Hercegovini. Ograničavajući faktori za razvoj poljoprivrede su vrlo male površine pod oranicama koje se uglavnom nalaze u uravnjenim terenima zapadne Istre, Ravnih Kotara, krškim poljima i dolinama rijeka. Ni uvjeti za razvoj stočarstva nisu bolji, jer se za ispašu koriste uglavnom pašnjački kamenjari Dalmatinske Zagore i otoka. No, možda su najveći problem pretjerano usitnjeni posjedi koji sprječavaju osuvremenjivanje poljoprivredne proizvodnje. Mediteranska klima uvjetovala je bitno drugačiji odabir kultura koje se uzgajaju, a tipične su za ovo podneblje kao što su masline, suptropsko voće, vinova loza… Ova znatno toplija klima omogućava poljoprivrednicima stvaranje viškova ranog voća, povrća i cvijeća čija je proizvodnja potpuno ovisna o vještačkom navodnjavanju. Kako su vinogradarstvo i voćarstvo najvažnije grane poljoprivrede tako ovu regiju i nazivamo vinogradarsko-voćarskom regijom. Prisutno je također i krajnje ekstenzivno stočarstvo ovaca i koza.

5.4.STRUKTURA POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Poljoprivreda kao gospodarska djelatnost se dijeli na grane biljne i stočarske proizvodnje. Biljnu proizvodnju nazivamo poljodjelstvo ili zemljoradnja, a dijelimo je na ratarstvo (što predstavlja proizvodnju žitarica, krmnih i industrijskih biljaka), potom povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo. Podjela stočarstva se najčešće vrši prema vrsti stoke koja se uzgaja na govedarstvo, svinjogojstvo, ovčarstvo, kozarstvo, konjogojstvo, peradarstvo.

Najvažnija grana poljodjelstva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jest ratarstvo, a unutar njega pogotovo je značajan uzgoj žitarica. To je očito i iz činjenice da je 67% ukupnog obradivog tla Hrvatske i 60% ratarskih površina Bosne i Hercegovine prekriveno žitaricama. Žitarica koja je zasijana na najvećim površinama (1/3 obrađenog tla) i koja daje najveće prinose (oko 5t/ha) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jest kukuruz. Prema obujmu proizvodnje i površinama koje zauzima drugo mjesto pripada pšenici koja u Hrvatskoj daje prinose od 4,6t/ha ,a u Bosni i Hercegovini 3,3 t/ha (2007.). Od ostalih žitarica uzgajaju se još ječam, zob i raž, ali je njihovo značenje u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji jako malo. Glavni žitorodni krajevi Hrvatske su Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija, a u Bosni i

52

Hercegovini plodne ravnice Semberije i Bosanske Posavine. U Hrvatskoj slijedom važnosti nakon proizvodnje žita stoji proizvodnja industrijskog bilja – uljarica (suncokret i soja), šećerne repe i duhana, koje zajedno prekrivaju oko 120 000 ha. Ove kulture u Bosni i Hercegovini zauzimaju samo 1% ukupnih obradivih površina. Stoga u strukturi poljoprivredne proizvodnje Bosne i Hercegovine nakon žitarica slijede krmne kulture (djetelina i lucerna) koje prekrivaju 24% obradivih površina, a u Hrvatskoj oko 100 000 ha.

Najvažnija povrtlarska kultura u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je krumpir, jer prekriva ½ svih povrtlarskih površina. U Međimurju i u gorskoj regiji Bosne i Hercegovine on predstavlja općenito i najvažniju kulturu. Interesantno je da u Bosni i Hercegovini jedino krumpira proizvodimo u dovoljnim količinama potrebnim za zadovoljavanje vlastitih potreba, dok svih ostalih poljoprivrednih proizvoda imamo nedovoljno pa ih moramo uvoziti. Razlog za ovakvo stanje moramo tražiti u nedovoljnoj produktivnosti domaćih poljoprivrednika, što možemo vidjeti i na primjeru proizvodnje krumpira. Hrvatski poljoprivrednici ostvaruju prosječan godišnji prinos krumpira od 17 t/ha, a bosanskohercegovački samo 10 t/ha (2007.). Produktivnost poljoprivrednika Bosne i Hercegovine danas je na najnižoj razini u Europi. Iz tog razloga mi smo i zemlja sa najvećim deficitom hrane koji iznosi prosječno godišnje 200 USD po stanovniku. U Hrvatskoj ovaj pokazatelj ima vrijednost od 73 USD, dok je prosjek za zemlje Europske Unije 71 USD. Ostale povrtnice (mahunarke, kupusnjače, lukovi, gomoljače, začinsko bilje, paprike, rajčice…) se nažalost još uvijek uglavnom uzgajaju ekstenzivno.

Voćarstvo u Bosni i Hercegovini predstavlja jednu od najstarijih poljodjelskih djelatnosti koja danas zauzima oko 93 000 ha obradivih površina i na kojima raste oko 24 milijuna stabala. Voćnjaci u Hrvatskoj zauzimaju površinu od 75 000 ha. U strukturi proizvodnje voća prevladavaju vrste prilagođene klimama umjerenih širina kao što su šljiva (63% ukupne proizvodnje BiH), jabuka, kruška, višnja, trešnja, breskva… U primorju i niskoj Hercegovini zahvaljujući toplijoj klimi uzgaja se mediteransko voće- agrumi, narovi, smokve, kivi i ponovo sve važnije masline. Vinogradarstvo je jedna od tradicionalnih djelatnosti u Hrvata. U Bosni i Hercegovini ono ima mnogo manju važnost, a glavna regija uzgoja vinove loze veže se za nisku Hercegovinu gdje se i nalazi 90% svih vinogradarskih površina. Vinogradi diljem Hrvatske zauzimaju površinu od 32 000 ha sa urodom koji je uglavnom namijenjen vinarstvu.

Ovakvom strukturom poljodjelske proizvodnje ne smiju biti zadovoljni niti u Hrvatskoj, pogotovo ne u Bosni i Hercegovini. To što su obradive površine uglavnom zasijane kukuruzom, pšenicom i krmnim kulturama, kulturama koji imaju vrlo nizak intenzitet ulaganja rada i kapitala i koje imaju malu komercijalnu vrijednost, otkriva nemoć poljoprivrednih proizvođača. Poljoprivredni proizvođači nužno trebaju potporu državnih institucija koje će im s budžetskim sredstvima omogućiti postupno povećanje posjeda, lakšu nabavu suvremene mehanizacije, lakše povezivanje proizvođača s prerađivačima poljoprivrednih proizvoda… To bi na kraju rezultiralo preorijentacijom poljoprivrednika na proizvodnju kultura s većom komercijalnom vrijednošću, koje obično zahtijevaju veći

53

intenzitet ulaganja rada i kapitala, ali koje su i rentabilnije. Budući da je Hrvatska u gospodarski povoljnijem položaju od Bosne i Hercegovine njena ulaganja u državne poticaje su puno veća ( 315 milijuna eura 2008.) od bosanskohercegovačkih (52 milijuna eura) što je rezultiralo i prestrukturiranjem poljodjelstva. Naime, smanjuju se površine pod kukuruzom (nekad 500 000, a sad 288 000 ha) i pšenicom (nekad 320 000, a sad 175 000 ha), dok se povećava broj maslina, vinograda, svih vrsta voća (osim breskvi) i uzgoj povrća u plastenicima. U Bosni i Hercegovini su pomaci u poljoprivrednoj proizvodnji još uvijek neznatni.

Slične probleme možemo uočiti i unutar stočarstva. Stočni fond Hrvatske i Bosne i Hercegovine je u neprekidnom smanjivanju od vremena Drugog svjetskog rata pa sve do danas, ali dinamika pada nikad nije bila tako velika kao u posljednja dva desetljeća. Dobra stvar je to što dinamiku pada broja grla stoke nije pratila istovjetna dinamika pada proizvodnosti mesa i mlijeka, a to je postignuto oplemenjivanjem i boljim odabirom vrsta stoke koja se uzgaja.

Hrvatska Bosna i Hercegovina

Vrsta stoke

1990. 2007. Promjena u %

Vrsta stoke

1990. 2007. Promjena u %

goveda 829000 486 000 - 41% goveda 873605 515000 -41%ovce 751000 680000 -9,5% ovce 1319000 1005000 -24%svinje 1573000 1489000 -5,4% svinje 613586 710000 +14%perad 17102000 10088000 -41% perad 8544000 5700000 -33%

Priložene tablice prikazuju vam broj grla pojedinih vrsta stoke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini neposredno prije rata, 1990. i u poraću 2007. kao i relativnu vrijednost pada izraženu u procentima.

5.5.ZNAČENJE OSTALIH PRIMARNIH DJELATNOSTI U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

Ribarstvo, za razliku od Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj predstavlja jednu od tradicionalnih djelatnosti koja i danas zapošljava oko 20 000 stanovnika uključivo i radništvo zaposleno u industrijskoj preradi ribe. Naravno da dominira morsko ribarstvo, jer se iz Jadrana godišnje izlovljava od 30-50 000 t ribe (2007. 51 819 t). Od te mase 72% otpada na plavu ribu , a ostatak na bijelu ribu, glavonošce, školjke i ljuskare. Većina izlova je predviđena za industrijsku preradbu, dok samo mali dio biva proslijeđen izravno na tržište. U ovom trenutku riblji fond Jadrana je jako ugrožen. Djelom je to posljedica naglog porasta broja ribara u razdoblju poraća kada

54

u primorju zbog upropaštene industrije raste nezaposlenost. Broj profesionalnih ribara je 1998.god. bio 1609, a već 2007.godine 2 929 s tim što u ovaj podatak nisu uvršteni i oni kojima je ribarstvo dopunsko zanimanje. Drugi dio problema leži u modernizaciji ribarskih plovila kojima se broj neprekidno

povećava ( 1998.god. 323, a 2007.god. 488 registriranih ribarskih brodova). U želji da savladaju konkurenciju iz drugih zemalja koji izlovljavaju ribu iz Jadrana brodovi se opremaju sonarima, eholokatorima, satelitskom navigacijom, sve dužim mrežama… Krajnji učinak ovih promjena je nekontrolirani izlov ribe što onemogućava prirodnu biološku obnovu mora ili je jako usporava. Zato današnji izlov ne zadovoljava potrebe industrije pa se riba mora uvoziti. Najvažnija lovna područja su Zadarska županija, gdje se izlovljava 1/3 i Istarska sa 1/4 ukupnog godišnjeg izlova ribe u Hrvatskoj. Marikultura predstavlja djelatnost koja se bavi vještačkim uzgojem morskih biljaka i životinja. Ona se u Hrvatskoj počela razvijati od 1975.godine i uglavnom se odnosi na uzgoj riba- tuna po čemu je Hrvatska najuspješnija u Europi, i školjki. Kavezi za uzgoj tuna

Ova djelatnost zahtjeva čisto more, bez snažne dinamike te se najčešće organizira u nekim zatvorenim valama ( Malostonski zaljev). Slatkovodno ribarstvo koje se provodi na kopnenim vodama nema veliko značenje, jer se godišnje izlovi 1000 t ribe, ali ribnjičarstvo, kao djelatnost koja ima za cilj vještački uzgoj slatkovodnih riba daje znatnije rezultate u vrijednosti od 15 000 t. No, u posljednjoj dekadi broj ribnjaka u Hrvatskoj je u padu 1998. ih je bilo 24. a već 2007. samo 21 što znači da će i ova djelatnost biti jedna od problemskih. U Bosni i Hercegovini sasvim suprotno, ovo je jedna od najuspješnijih izvoznih grana, jer se gotovo cijela proizvodnja 43 postojeća ribnjaka proda

na tržištu Europske Unije, što znači da su dosegle visoke standarde u kvaliteti proizvodnje najčešće Ribogojilište

pastrmke i šarana.

Šume predstavljaju jedno od najvažnijih prirodnih bogatstava Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

To vidimo i iz činjenice da je prva industrijalizacija ovih zemalja bila vezana za njihovo iskorištavanje. Prema podacima Državnog statističkog zavoda Hrvatske iz 2007.godine 39,3% ukupne površine Hrvatske ili 2 221 386 ha se nalazi pod šumama visoke kvalitete što je

55

posljedica dobre strukturiranosti šuma. Naime, čak 79,5% površine zauzimaju bjelogorične šume bukve i hrasta, koje se smatraju tehnički tvrdim drvetom, 16,4% površine otpada na crnogorične, dok ostatak od 4,1% čini degradirana vegetacija (šikare, šibljici, makije i garige).

Bosna i Hercegovina ima više površina pod šumama, jer 53% njenog teritorija ( 2 700 770 ha) pokrivaju šumske zajednice, ali su one slabijeg kvaliteta u odnosu na Hrvatsku. Razlog tomu je što imaju nešto lošiju strukturu, jer 58% površina otpada na bjelogoričnu, 19% na crnogoričnu i 23 % na mješovitu šumsku zajednicu. Šumske površine Bosne i Hercegovine su u vremenu rata i nakon njega doživjele ogromne štete zbog nekontrolirane i ilegalne sječe stabala. Ovakvo stanje nije samo izazvalo smanjivanje površina pod visokim šumama (danas od ukupne površina šuma samo 47% otpada na visoke šume) nego je pojačalo procese erozije i pojavu novih klizišta tla koji danas ugrožavaju i naselja. Danas je Bosna i Hercegovina najerozivnije područje Balkana i gotovo cijele Europe sa preko 1000 aktivnih erozivnih područja sa kojih svake godine u prosjeku nestane 20 milijuna m3 šumskog tla. Dodajmo ovome da se 540 000 ha bosanskohercegovačkih šuma nalazi pod minama, da se 260 000 ha četinarskih šuma suši, da su bjelogorične šume sjevernog preddinarskog šumskog pojasa mjesto odakle se nametnici (gubar) širi i u susjedne zemlje. Sve to zajedno za šumarstvo kao gospodarsku djelatnost i za kvalitetu našeg životnog prostora ima dimenziju katastrofe, ali se još uvijek ne radi ništa za poboljšavanje situacije. Dapače, danas se čak ni veliki i legalni prerađivači drveta ne pridržavaju zakona po kojemu su dužni za svakih 1m3 posječene drvne mase pošumiti površinu od 12,5m2.

Na teritoriju Bosne i Hercegovine i Hrvatske sukladno promjenama klime, reljefa i tla mogu se izdvojiti tri šumske regije.

56

a) Kontinentska šumska regija obuhvaća prostor Panonsko - peripanonske oblasti. Ovdje u neposrednoj blizini riječnih tokova prevladavaju šume hrasta (lužnjaka) i bukve.

b) Šumska regija visokog krša obuhvaća prostore Gorskog Kotara, Like u Hrvatskoj i gorsko-planinske Bosne i Hercegovine. Ovdje se i nalaze najveće šumske površine. U nižim dijelovima prevladavaju bjelogorične šume bukve, a u višim crnogorične šume jele i smreke.

Hrast

c) Regija degradiranog krša uz primorje i u Hercegovini dugotrajnim iskorištavanjem autohtone šume hrasta crnike i primorskih borova su svedene na manje od 20% površine. Tako da se 722 000 ha hercegovačkog krša danas smatra „ekološkom pustinjom“. Njih su naslijedile šikaraste formacije degradirane vegetacije- makije i garige. Garig Makija

5.6.RUDARSTVO I ENERGETIKA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Rudarstvo je sekundarna djelatnost koja se bavi pronalaženjem, iskorištavanjem i prijevozom ruda, a energetika ima za cilj proizvodnju i distribuciju električne energije i energenata.

Obzirom da Hrvatska nije zemlja izrazito bogata rudnim resursima, rudarstvo u njoj nema veliki značaj. To se pogotovo odnosi na rude metala, stoga potrebe vlastite industrije za tim rudnim sirovinama skoro u potpunosti podmiruje uvozom. Donekle drugačija situacija je sa rudama nemetala od kojih su najvažniji : cementni lapori ( kod Splita, Koromačno u Istri, kod Našica ), kaolin i vatrostalna glina ( Psunj, Požeška gora, Gorski Kotar, Istra ), morska sol (Pag, Nin, Ston), građevinski kamen (Brač, Benkovac, Pazin), kvarcit, barit, šljunak, pijesak…

57

Najvažnije rudne sirovine u Hrvatskoj su kaustobioliti – nafta i zemni plin. Naftna nalazišta su uglavnom u Podravini (Donji Miholjac), Moslavini ( Ivanić Grad i Kutina), istočnoj Slavoniji (Vinkovci) kod Novske i Bjelovara. Na oko šezdesetak nalazišta godišnje se proizvede oko milijun tona nafte ( 2007.g. 917 000 t ) što predstavlja manje od 1/4 potreba pa je nafta jedan od najznačajnijih uvoznih artikala Hrvatske ( 2007.g. 3 799 000 t uvezene nafte ). Zemni plin, koji je najčešći pratitelj nafte, također se veže za Panonski prostor, ali i za sjeverni Jadran. Ukupna proizvodnja zemnog plina 2007.g. je iznosila oko 2,7 milijuna m3 što nije dovoljno za današnje potrebe Hrvatske pa se dio plina uvozi uglavnom iz Rusije ( 2007.g. uvezeno je 1 127 milijuna m3). Iskorištavanje ugljena u Hrvatskoj u potpunosti je obustavljeno mada su procijenjene zalihe od 600 milijuna tona. Razlog tomu su mala, raspršena, gospodarski neisplativa ležišta uglja. Vodena snaga tekućica u proizvodnji električne energije u Hrvatskoj ima veliku važnost. Od ukupnog hidroenergetskog potencijala koji je procijenjen danas je iskorišteno 58% u dvadesetak izgrađenih hidroelektrana. Te hidroelektrane daju 37% ukupne proizvodnje energije u Hrvatskoj, ali one time podmiruju samo 22% potreba za električnom energijom koje u Hrvatskoj na godišnjoj razini danas iznose oko 20 000 GWh. 38% potrebne električne energije se ostvaruje u termoelektranama,eolskim elektranama (vjetro- elektrane) i nuklearnoj elektrani Krško, a ostalih 39 % ukupnih potreba za električnom energijom mora podmiriti uvozom. Ovo ukazuje na neophodnost izgradnje novih elektrana i nužnost ekonomičnijeg korištenja vodenih tokova. Danas skoro u potpunosti je iskorišten hidroenergetski potencijal Cetine ( 90% ), dok je recimo Drava iskorištena do pola, a Sava ili Una skoro nikako.

Za razliku od Hrvatske, rudarstvo u Bosni i Hercegovini predstavlja jednu od tradicionalnih djelatnosti koja i danas ima veliku važnost. Na teritoriju Bosne i Hercegovine postoje prave rudne oblasti pojedinih ruda. Tako se rudne oblasti željeza nalaze na području Vareša, Ljubije i planini Radovan. Od ruda metala za crnu

58

metalurgiju pored ruda željeza ima i ležišta ruda oplemenjivača čelika pogotovo mangana kod Bosanske Krupe. Od ležišta ruda obojenih metala značajni su rudnik olova i cinka kod Srebrenice i Vareša, ležišta olova u Olovu i okolici, boksita na području Vlasenice, Bosanske Krupe, Jajca i Mostara. No, mora se znati da nakon rata veliki broj rudnika uopće nije pokrenuo proizvodnju što je jako utjecalo na gospodarsku situaciju pojedinih općina (npr. prijeratno Jajce je imalo oko 4000 rudara, a danas manje od 350). Mada još uvijek nismo u rudarstvu dosegli predratne rezultate, pomaka ima, što se očituje kroz rast vrijednosti proizvodnje koja je 2003.g iznosila 354 milijuna KM, a već 2007.g. 578 milijuna KM (porast od 39%). Pored metalnih mineralnih sirovina Bosna i Hercegovina je bogata i nalazištima nemetala među kojima se ističu: dolomiti, vapnenci, mramor, gline, kvarcni pijesci, lapori, te bentonit i feldspati koji se koriste u industriji građevinskog materijala. Vrijedni su i rudnici barita u Kreševu i Velikoj Kladuši, magnezita u Kladnju, azbesta u Bosanskom Petrovu Selu te rudnik kamene soli u Tuzli.

Osnovni energetski potencijal u Bosni i Hercegovini potječe od vodenih snaga kojima obiluje i ugljena niže kalorijske vrijednosti. Zahvaljujući povoljnim klimatskim prilikama Bosna i Hercegovina je prema vrijednosti hidroenergetskog potencijala po km2 među prvim zemljama Europe ( iza Norveške i Švicarske ). Računa se da joj hidroenergetski potencijal iznosi oko 17,7 milijardi kWh od čega je danas iskorištena tek 1/5 u 11 izgrađenih hidroelektrana. Te hidroelektrane se pokazuju ekonomski slabo iskorištenima jer se u prosjeku 40% potencijalne ili proizvedene energije gubi u lošoj i staroj infrastrukturi prijenosa i distribucije električne energije. Rijeke s najvećom energijom su Neretva, Trebišnjica, Una sa Sanom, Vrbas, Bosna i najbolje iskorištena Drina. No, hidroenergija u strukturi proizvedene energije u Bosni i Hercegovini čini samo 10%. Preko 56% proizvedene električne energije proizvodi se u termoelektranama koje kao gorivo koriste smeđi ugalj i lignit. Ove mlađe vrste ugljena imaju malu kalorijsku vrijednost i visok udio SO 2 pa je zbog naše ovisnosti o ovim energentima Bosna i Hercegovina postala treća zemlja Europe po koncentraciji SO2 u atmosferi. Ovaj energent je u Bosni i Hercegovini koncentriran u pet ugljenih basena : srednjobosanski (Sarajevsko-zenički), banovićki (Banovići i Đurđevik), ugljevički ( okolica Ugljevika), kamengradski (Sanski Most) i mostarski (šira okolica Mostara). Rudnici uglja još uvijek nisu dosegli predratne rezultate mada se proizvodnja svake godine povećava i danas iznosi oko 10 milijuna t ( 5,5 milijuna tona smeđeg uglja i 4,2 milijuna t lignita 2007.g). Preostalu proizvodnju energije dobivamo iz tečnih goriva ( 28%) i plina ( 6% ) koje u potpunosti moramo uvoziti najčešće iz Rusije. Postojeće instalirane energetske snage nadilaze potrošačke potrebe Bosne i Hercegovine pa se viškovi električne energije izvoze.

59

5.7.OSNOVNA OBILJEŽJA INDUSTRIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

U procesima gospodarske tranzicije, dakle od osamostaljivanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, upravo industrija doživljava najtemeljitije prestrukturiranje. U razdoblju realsocijalizma industrija je bila najvažnija gospodarska grana i u nju se najviše investiralo. Taj razvoj je bio relativno brz i ekstenzivan, ali industrija po svojoj strukturi, razini tehnologije i poslovnosti nije bila pripremljena za uspješno uključivanje na svjetsko tržište. Zato se i dogodio golemi pad industrijske proizvodnje, propast niza industrijskih poduzeća i veliko smanjivanje broja zaposlenih. No, usprkos tomu industrija je ostala najvažnija gospodarska grana, jer u Bosni i Hercegovini i danas zapošljava 1/3 radnika, daje 1/3 BDP-a i sudjeluje sa 80% u izvozu. Slično je i u Hrvatskoj gdje čini 1/5 svih zaposlenih, 35-40% BDP-a i ostvaruje 2/3 ukupnog izvoza.

60

Rat i tranzicija u industriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine rezultirali su drastičnim padom obujma industrijske proizvodnje i zaposlenosti. Ako današnje stanje obujma proizvodnje usporedimo s podacima iz 1990.godine onda ćemo uočiti da se u Hrvatskoj proizvodnja smanjila za 40%, a u Bosni i Hercegovini za čak 70%. Ovo se smatra najvažnijim gospodarskim problemom u sadašnjosti obje zemlje, jer bez proizvodnje nema realnog napretka. No, to ne znači da sada u što kraćem roku moramo vratiti obujam industrijske proizvodnje na prijeratnu razinu, nego je proizvodnju nužno prije svega modernizirati i promjenom strukture uključiti u svjetsko tržište. Dakako, uz prestrukturiranje i obujam mora postupno rasti što se već i događa posljednjih godina. Naime, prosječna godišnja stopa rasta industrijske proizvodnje u Hrvatskoj iznosi 4,5% , a u Bosni i Hercegovini čak 8,9%.

2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

0

10

20

30

40

50

60

70

80

BOSNA I HERCEGOVINAHRVATSKA

Krivulja rasta industrijske proizvodnje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Analizirajući priloženi grafikon nije teško zaključiti da je u razdoblju od 2001-2009 obujam industrijske proizvodnje porastao u Hrvatskoj za 36%, a u Bosni i Hercegovini za 71,8% što su u svakom slučaju pozitivni pomaci ka ozdravljenju ukupnog gospodarstva obje zemlje. Međutim, ne treba zaboraviti da se još uvijek nismo ni približili rezultatima koje je industrija postizala u prijeratnom periodu. Hrvatska je tek na polovini , a Bosna i Hercegovina tek na trećini puta ka tom cilju.

Broj zaposlenih u industriji je također smanjen u odnosu na prijeratno razdoblje. U odnosu na 1990. broj industrijskih radnika u Hrvatskoj se smanjio za 42,7% i danas ih ima oko 260 000 što čini 17% ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini to smanjenje ima vrijednost od 28% pa broj zaposlenih u industriji danas iznosi 290 000 što čini 32,5% ukupnog broja zaposlenih u Bosni i Hercegovini. Trend rasta broja zaposlenih u industriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine u razdoblju od 2001-2009 je evidentan, ali su stope rasta manje nego li stope rasta industrijske proizvodnje što je rezultat uvođenja novih

61

tehnologija koje omogućavaju porast produktivnosti uz upotrebu manjeg broja radne snage. I ova promjena se mora okarakterizirati pozitivnom, jer to znači da podižemo tehnološku razinu industrijske proizvodnje na viši nivo u odnosu na prijeratno razdoblje.

Brzina i domet opadanja industrijske proizvodnje, kao i broja industrijskih radnika, dosta se razlikuje u pojedinim regijama, županijama ili općinama. Te regionalne razlike prvenstveno proistječu iz prostornog rasporeda ratnih zbivanja kao i drugih strukturalnih razloga. Uglavnom, najveći pad proizvodnje i zaposlenosti bilježe regije koje su bile neposredno zahvaćene ratom. U nekim od tih regija industrija je gotovo u cijelosti prestala raditi, pogotovo se to odnosi na velike industrijske sustave i poduzeća. U Bosni i Hercegovini najveći pad industrije bilježi Republika Srpska te područje nevidljive Daytonske granice- Drvar, Petrovac, Jajce, Trebinje, Stolac i dr. Stradala je i Zenica gdje je obujam proizvodnje opao za 3/4. U Hrvatskoj Ličko – senjska županija bilježi pad za 3/4, a više od 50% opala je industrija u Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Brodsko-posavskoj, Požeško-slavonskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji.

Današnja nepovoljna struktura industrijske proizvodnje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uvjetovana je prijašnjim razvitkom, te još uvijek dominiraju niskoakumulativne grane industrije. To su grane koje počivaju na iskorištavanju lokalnih prirodnih bogatstava kao osnovnim čimbenikom razvoja ( drvna ili prehrambena industrija ) ili radnointenzivne grane koje koriste razmjerno jeftinu radnu snagu ( tekstilna, industrija kože i obuće i dio metaloprerađivačke industrije ). Hrvatska industrija ima slabo razvijenu ekstraktivnu industriju ( osnovna prerada ruda i energetika ) što je i razumljivo s obzirom na nedostatak prirodnih sirovina. No, zanimljivo je da sličnu situaciju ima i Bosna i Hercegovina zbog toga što je svjetsko tržište preplavljeno jeftinom glinicom iz Kine i željezom iz Rusije. Nedovoljno su razvijene industrije visokih tehnologija te smo prisiljeni na ovisnost o uvozu ovih proizvoda iz visoko razvijenih zemalja. Ako važnost pojedinih industrijskih grana mjerimo prema udjelu u zaposlenosti onda ćemo primijetiti da u Hrvatskoj apsolutnu dominaciju imaju prehrambena, tekstilna, metaloprerađivačka i drvna industrija, a u Bosni i Hercegovini metaloprerađivačka, prehrambena, kemijska i, na kraju, drvna industrija. Ovakva struktura industrijske proizvodnje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije se mijenjala u posljednjih 30 godina što je potpuno neprihvatljivo obzirom na brzinu promjena u razvoju tehnike i tehnologije u postindustrijskom dobu. Određene pomake u tom smjeru vidimo u elektroindustriji i kemijskoj industriji Hrvatske, ali Bosna i Hercegovina ni kadrovski, ni financijski, ni institucionalno nije spremna za prestrukturiranje industrije.

5.8.PROSTORNI RAZMJEŠTAJ INDUSTRIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Intenzivan proces industrijalizacije bio je u realsocijalističkom razdoblju osnovna snaga kakvog-takvog podržavanja policentričnog razvoja, osobito širenja industrije u središta

62

bivših općina. Do 60-ih godina možemo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini govoriti o tzv. makroregionalnom monocentrizmu, jer industrijski su se tad razvijali gotovo jedino Zagreb, Split, Osijek i Rijeka, a u Bosni i Hercegovini Sarajevo, Tuzla, Zenica i Banja Luka. Nakon toga slijedi policentrično širenje industrije barem u općinske centre. To je rezultiralo nešto ravnomjernijim razvitkom većine općina pa u tom razdoblju treba govoriti o tzv. općinskom monocentrizmu.

Danas u tržišnoj utakmici, kada se u grad već preselilo najkvalitetnije stanovništvo, ruralna područja nemaju nikakvih izgleda za uspjeh pa će još više zaostajati uz daljnje demografsko pražnjenje. Danas u rasporedu industrijskih kapaciteta opet i sve više dominiraju velika gradska središta. Uz to industrija na ratom stradalom području izrazito se sporo obnavlja ili se ne osniva nova, tako da se regionalne razlike u gospodarskoj razvijenosti produbljuju.

Hrvatska sve više naginje prema zapadu i gospodarski i demografski. Sve više do izražaja dolazi zapadnohrvatska razvojna transverzala - od Međimurja, preko Varaždina i gornje Podravine te Hrvatskog Zagorja osobito Zagreba, Karlovca i Siska do Rijeke i Pule. U tom kontekstu, sve više dominira Zagreb. Iako broj industrijskih radnika u njemu kontinuirano opada ( 1987 bilo ih je 105 000, 1998 brojali su 75 000, a već 2007 samo 55 000) to se ne odražava na obujam proizvodnje u industriji. Dapače, količina proizvoda u industriji Zagreba u razdoblju od 2001-2007 godine je porasla za 29%. Ovaj porast produktivnosti unatoč smanjenju zaposlenosti omogućen je samo uvođenjem novih tehnologija u procese proizvodnje. Zagreb je snažno razvio i ostale, pogotovo uslužne djelatnosti i u njemu se danas okreće oko 62% ukupnog kapitala u Hrvatskoj. Zato stanovnici Zagrebačke županije uživaju i najviši životni standard koji danas ima vrijednost oko 16 000 USD po glavi stanovnika za razliku od stanovnika Brodsko-posavske županije koji imaju samo 2 500 USD. Kao i u drugim slabije razvijenim zemljama, polako i za Hrvatsku možemo ustvrditi da sve više vlada monocentrizam metropole.

Od sedam industrijskih regija koje možemo izdvojiti u prostoru Hrvatske čak pet se nalazi u zapadnom dijelu zemlje. To su zagrebačka, sisačka,varaždinska, riječko-karlovačka i istarska. Na istoku su još osječko-brodska, a na jugu splitsko-šibenska industrijska regija. Tih sedam regija zauzima oko 32% površine Hrvatske, ali ostvaruje 77% vrijednosti industrijske proizvodnje i u njima je zaposleno oko 70% svih industrijskih radnika Hrvatske.

63

Prostorni razmještaj industrije Bosne i Hercegovine u ovisnosti je o rudnim i energetskim bogatstvima, a ne o prometnim vezama kao u Hrvatskoj. Zato i ne čudi da je sarajevsko-zenička industrijska regija u srednjoj Bosni i najrazvijenija. Ona okuplja oko milijun stanovnika i brojne industrijske centre: Visoko, Ilijaš, Hadžići, Hrasnica, Vogošća, Kakanj, a njoj se može pribrojiti i područje Lašve : Travnik, Novi Travnik, Vitez i Busovača kao i Kiseljak. Tuzlanska industrijska regija svoju razvijenost temeljila je na bogatstvu u ugljenu i kamenoj soli. Kemijska industrija Lukavca zapošljavala je nekad 20% industrijskih radnika Bosne i Hercegovine. Ona radi i danas, ali sa znatno smanjenim kapacitetima i velikim problemima u procesima gospodarske i tehnološke tranzicije. Banja Luka je imala najjaču elektroindustriju u Bosni i Hercegovini. Ona je u ratu razorena, ali i tehnološki zaostala. Njezino uključivanje u suvremene svjetske tokove traži pripajanje velikim multinacionalnim kompanijama koje za sada za to ne pokazuju interes. Tako da je današnja Banja Luka u najvećoj mjeri ovisna o svojoj prehrambenoj industriji. Mostar je u prijeratnom gospodarstvu Bosne i Hercegovine nosio epitet aluminijskog giganta, središta vojne i avio industrije. Danas je to porušeno, jer glinica se uvozi, boksit se ne iskapa, a Aluminij Mostar se uklopio u visoko tehnološki orijentirane zapadne industrije pa je to jedna od rijetkih firmi u Bosni i Hercegovini koja posluje sa redovitom dobiti.

5.9.PROMET I VEZE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

64

-Bosna i Hercegovina

Nedovoljno razvijena prometna infrastruktura, kako u pogledu kvalitete, tako i u pogledu kvantitete, osnovna je karakteristika prometnica Bosne i Hercegovine. U današnjoj strukturi prometa dominira cestovni promet iako je pred rat bilo drukčije. U ratu su sve prometnice uništene, a osobito željeznice kojima je promet putnika i robe opao na 10% prijeratne vrijednosti. Cestovna mreža Bosne i Hercegovine je također u derutnom stanju. Dužina svih cesta je 22 759 km od čega je 54% asfaltirano, a ostatak čine makadamski (38%) i zemljani (8%) putovi. Gustoća takve mreže je 45km/100km2 što je 2,5 do 4 puta manje nego u zemljama Europske Unije i u ovom trenutku to je najmanja gustoća u Europi općenito. U kategorizaciji putova na magistralne ceste otpada 3864,5 km (17,2%), a ostatak čine regionalni (18,9%) i lokalni (63,9%) prometni pravci. Mreža magistralnih putova sačinjena je od 12 pravaca koji spajaju sjever i jug, a 7 istok i zapad. Od ovoga 4 relacije su okarakterizirane kao međunarodne :

a) Bosanski Šamac-Doboj-Sarajevo-Mostar-Metković –to je trasa budućeg koridora Vc koji će preko Bosne i Hercegovine spojiti luku Ploče sa Budimpeštom i unutar te trase se i nalazi jedina autocesta u Bosni i Hercegovini u dužini od 27,6km.

b) Bosanska Gradiška-Banja Luka-Jajce-Travnik- dolinom Lašve do Sarajevac) Sarajevo-Dobro Polje-Brod na Drini-Šćepan Polje

65

d) Ličko Petrovo Selo –Bihać -Bosanski Petrovac –Jajce –Travnik –Sarajevo -Ustiprača-Višegrad

I na takvim lošim cestama promet se povećao, jer se broj prometnih vozila neprekidno uvećava i danas ih ima oko 800 000 prosječne starosti 15,2 godine. Cestama Bosne i Hercegovine se prevozi 98,8% svih putnika i 41% sve robe.

Ukupna dužina željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini je 1031 km ili samo 2km/100km2 što nije ni približno europskim standardima. Pored ovog problema nedovoljno izgrađene infrastrukture, problem je i regionalna neravnomjernost, jer je planinsko-kotlinska oblast presječena samo jednom željezničkom magistralom. Željeznički pravci međunarodnog značenja u Bosni i Hercegovini su :

a) Ploče- Mostar- Sarajevo- Zenica- Doboj- Šamac- Vinkovci- Srednja Europab) Hrvatska- Bihać- Bosanski Novi- Prijedor- Banja Luka- Doboj- Tuzla- Zvornik- Srbija

Pred rat bilo je više od 50% elektrificiranih pruga. Danas je većina željeznica devastirano, prometuju diesel-lokomotive, a električna mreža je otuđena. Željeznicom se vozi sve manje putnika, tek nekih 1,2% i jedva 59% robe.

66

Zračni promet Bosne i Hercegovine je vezan za postojanje samo jednog međunarodnog aerodroma koji ima dovoljno dugu uzletno-sletnu stazu za prijem većih zrakoplova. To je aerodrom Butmir kod Sarajeva čija je lokacija takva da su vrlo česte guste magle te je promet njime tijekom hladnijeg perioda godine otežan. Tuzla, Mostar i Banja Luka su zračne luke manjeg značenja. Riječni promet odvija se preko rijeke Save i na njoj izgrađenih luka Brčko i Bosanski Brod. Cjevovodni promet nafte i plina je također slabo razvijen u Bosni i Hercegovini. Jedini plinovod povezuje Zvornik i Sarajevo u dužini od 117km i njime se doprema plin iz Rusije. Bosanski Brod je naftovodom povezan s Opatovcem u Hrvatskoj, a dužina tog cjevovoda kroz Bosnu i Hercegovinu je samo 35km.

-Hrvatska

Za razliku od Bosne i Hercegovine Hrvatska puno više energije i novaca troši na razvoj prometa. To i ne čudi obzirom na međunarodnu važnost povezivanja sjevernog Jadrana sa Srednjom Europom i sami izgled Hrvatskog teritorija. U sadašnjoj prometnoj strukturi Hrvatske dominira cestovni promet, jer se njime prevozi 45% putnika i 53% roba. Ukupna dužina cesta u Hrvatskoj je 34 000 km (64 km/100 km2) od čega je 29 038 km (85%) asfaltiranih. Najvažniji prometni pravci su : Goričani-Zagreb-Rijeka, Bregana-Zagreb-Slavonski Brod-Beograd, Dalmatina (Bosiljevo-Split-Dubrovnik) koja još nije dovršena, Jadranska magistrala, Podravska magistrala i netom otvorena Slavonika koja je nastavak koridora Vc kroz Hrvatsku,a za sada povezuje Đakovo i Osijek. Dovršavanjem ove autoceste Hrvatska je postala prva zemlja Europe prema odnosu dužine autocesta (1328 km) i površine teritorija. Željeznički promet se odvija mrežom pruga ukupne dužine 2722 km, a čije trase uglavnom prate pravac pružanja glavnih cesta u Hrvatskoj. Važnost željeznica se ogleda u činjenici da i danas prevoze 45% putnika i 13% roba. Problem ovog oblika prometa u Hrvatskoj jest zastarjelost pruga i vozila kao i neravnomjernost u prostornom razmještaju. Hrvatska u razvoju pomorstva ima dugu i uspješnu tradiciju, ali danas se pomorski promet i brodari nalaze u krizi, jer broj brodova pod Hrvatskom zastavom opada(91 putničkih i 67 teretnih brodova), a prijevoz roba kroz Hrvatske luke još nije dosegao prijeratnu razinu. Morem se danas prevozi samo 9% putnika i 26% roba, od toga 2/3 otpada na luku Rijeka, a ostatak na luke Omišalj, Ploče, Šibenik, Split, Zadar, Pula, Dubrovnik i Dugi Rat. Riječni promet se nekad odvijao na Savi do Siska (luke Slavonski Brod i Županja), Dravi gdje je glavna luka bila u Osijeku, a danas samo na Dunavu na obnovljenoj luci Vukovar. Zračni promet je sve razvijeniji, a od 68 izgrađenih aerodroma najveći promet bilježe zračne luke Zagreba, Splita, Pule, Dubrovnika, Zadra, Rijeke i Osijeka. Danas zrakom putuje oko 2,3 milijuna putnika godišnje što čini samo 1% ukupnog broja putnika kroz Hrvatsku. U Hrvatskoj je izgrađeno 610 km naftovoda i 2085 km plinovoda. Nafta se transportira od glavnog naftnog terminala u Omišlju ka Sisku odakle se naftovod račva jednim krakom preko Virja za Lendavu i Mađarsku, a drugim za Srbiju. Plinovodi su za sada položeni kroz Podravinu, Posavinu i Istru, a planiraju se i buduće gradnje plinovoda kroz Dalmaciju.

67

5.10.TURIZAM HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Turizam je gospodarska djelatnost vezana za putovanje i promjenu boravka ljudi izvan mjesta stalnog stanovanja zbog odmora, zabave, liječenja, te obilaska prirodnih i kulturnih znamenitosti. Govoreći o turizmu potrebno je imati na umu da je to djelatnost koja predstavlja jednu od najrentabilnijih izvoznih gospodarskih grana. Naime, u turizmu roba ne putuje kupcu nego kupac dolazi u zemlju proizvodnje i kupuje robu. Na taj način turizam ubrzava cirkulaciju novca i sudjeluje u stvaranju nacionalnog dohotka.

68

Opći faktori razvoja turizma jesu činitelji atraktivnosti (privlačnosti) koji mogu biti prirodni i društveni, potom činitelji komunikativnosti odnosno prometne povezanosti i činitelji receptivnosti koji podrazumijevaju sve oblike smještaja turista. Prirodni činitelji privlačnosti Hrvatske i djelimice Bosne i Hercegovine u međunarodnom i unutrašnjem turizmu su more i morska obala, povoljna klima, rijeke, izvori sa termalnim i mineralnim vodama, jezera, planine, šumski predjeli, rezervati biljnog i životinjskog svijeta itd. Ove prirodne atraktivnosti upotpunjene su različitim društvenim činiteljima privlačnosti kakvi su kulturno-povijesni spomenici, kulturne ustanove, međunarodne manifestacije zabavnog, kulturnog, folklornog, sportskog, gospodarskog…karaktera. No, ne manju važnost imaju i činitelji komunikativnosti koji predstavljaju slabu točku bosanskohercegovačkog, a djelimice i hrvatskog turizma. Pored toga što prometna mreža ne zadovoljava ni svojom dužinom ni svojom kvalitetom Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nedostaje i niz drugih pratećih elemenata prometa kao što su parkirališta, garaže, informacijski punktovi, telefonske komunikacije, taksi i rent-a-car službe itd. Nisu u boljem stanju ni faktori receptivnosti koji podrazumijevaju sve izgrađene objekte u kojima se zadovoljavaju različite potrebe turista kao što su hoteli, moteli, restorani, barovi, diskoteke, kasina, wellnes centri, kamp naselja…

Turizam kao gospodarska djelatnost u Hrvatskoj se počeo profilirati u drugoj polovici 19.stoljeća i od tog doba stalno je raslo njegovo značenje u BDP-u zemlje. 2008.godine Hrvatsku je posjetilo 11,1 milijuna turista koji su se u njoj zadržavali u prosjeku 5,1 dana i koji su u Hrvatskoj ostavili 11,3 milijarde USD. Iste te godine BDP Hrvatske iznosio je 69,3 milijarde USD u kojem je učešće turizma bilo 16,3%. Iz ovog se može zaključiti da je turizam u Hrvatskoj jedna od temeljnih gospodarskih grana. U mnogim dijelovima zemlje turizam s ugostiteljstvom je postao gotovo i jedina gospodarska djelatnost. Takav slučaj je na zapadnoj obali Istre, otocima, na Dubrovačkoj, Makarskoj, Crikveničkoj i Opatijskoj rivijeri. Danas kada Hrvatska na tržištu SAD-a i Zapadne Europe slovi kao jedna od najzanimljivijih turističkih destinacija svijeta mnogo napora se ulaže u poboljšanje prometne infrastrukture što ne podrazumijeva samo gradnju autocesta, nego i gradnju novih i modernizaciju starih aerodroma, poboljšanje prometnih veza sa otocima, modernizaciju željeznica…To sve u svrhu olakšavanja i ubrzavanja kretanja turista i iz udaljenih dijelova svijeta, a ne samo iz srednjoeuropskih zemalja što je do sada bio slučaj. Isto tako veliki trud iziskuje i podizanje standarda faktora receptivnosti gdje se najvećim problemom smatra nedostatak hotela visokih kategorija u primorju. Danas Hrvatska u jednom danu može ugostiti oko 900 000 turista što nije malo pa se u strategijama razvoja turizma više uopće ne govori o povećanju broja postelja, ali je začuđujuće da od 673 izgrađena hotela samo njih 20 ima pet zvjezdica. Ono što umanjuje uspješnost turizma u Hrvatskoj jest činjenica da ova djelatnost još uvijek nije inicirala razvoj domaćih proizvodnih gospodarskih grana. Naime, zbog rasta broja turista Hrvatska svake godine uvozi oko 5 milijardi USD hrane što se sigurno može izbjeći boljom koordinacijom s poljoprivredom. Tipovi turizma koji prevladavaju u Hrvatskoj su : primorski turizam vezan za obalu i otoke, planinski turizam u gorskoj Hrvatskoj, zdravstveni turizam toplica u Panonsko-peripanonskoj oblasti, poslovni i kulturni turizam gradova, seoski turizam i tranzitni turizam vezan za značajnije prometnice.

69

Turizam u Bosni i Hercegovini nema ni približno značenje kakvo ima u Hrvatskoj. To se pogotovo vidi iz učešća turizma u ostvarivanju BDP-a Bosne i Hercegovine koji iznosi samo 2,8%. Iako Bosna i Hercegovina ima povoljan geografsko-turistički položaj u blizini emitivnih područja Zapadne i Srednje Europe i svjetski najznačajnijeg receptivnog područja Mediterana te atraktivne prirodno-geografske pojave i zanimljive kulturno-povijesne spomenike, ona nije uspjela do kraja iskoristiti svoje mogućnosti u razvoju turizma. Razloge tomu treba tražiti u činjenici da se Bosna i Hercegovina u sklopu nekadašnje Jugoslavije zbog svojih prirodnih bogatstava razvijala prvenstveno kao rudarsko-industrijska zemlja pa se u njoj masovni turizam pojavio relativno kasno, tek 80-ih godina 20.stoljeća (Zimske olimpijske igre 1984). Kao posljedicu danas imamo situaciju u kojoj mnoge prirodne i društvene atraktivnosti nisu prometno pristupačne (faktori komunikativnosti) niti dovoljno prilagođene za boravak posjetitelja (faktori receptivnosti) pa su samo djelomično uključene u turistički promet. Ono što bi trebalo potaknuti razvoj turizma u Bosni i Hercegovini jest izgradnja suvremene prometne mreže (autoceste,željeznice,aerodromi…) i turističke infrastrukture. Bosna i Hercegovina je zemlja koju godišnje posjećuje oko milijun turista kojima je na raspolaganju oko 22 000 postelja u 294 hotela koji gotovo samovoljno određuju broj zvjezdica koje im ukrašavaju predvorja. Mada se posljednjih godina bilježi veliki rast broja posjetitelja u Bosni i Hercegovini ( 2005. za 40%) još uvijek nismo dostigli prijeratne rezultate u turizmu. Indikativno je i to da se prosječan turist u našoj zemlji zadržava manje od 2 dana, što znači da najveći udio u turističkom prometu ima još uvijek tranzitni turizam. Pored ovog tipa turizma veliko značenje ima vjerski turizam, skijališni, zdravstveni, primorski, lovni i ribolovni turizam.

5.11.TURISTIČKE REGIJE I SREDIŠTA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Pod pojmom turističke regije podrazumijevamo šire geografske prostore u kojima pronalazimo neka zajednička obilježja prirode i društva (faktori turističke ponude) koji na različite načine djeluju na ukupan razvoj turizma nekog područja. Ta zajednička obilježja prostora, koja možemo nazvati i turistički resursi, utječu na stupanj atraktivnosti regije, a time i na broj posjetitelja, na dužinu njihovog zadržavanja na tom prostoru, ukupne prihode koji ostvaruju turistički djelatnici, na broj, vrstu i namjenu turističkih kapaciteta, na osnovne tipove turizma koji će se razvijati na promatranom prostoru… Ukratko, ova zajednička obilježja prirode i društva na nekom širem geografskom prostoru omogućavaju razvoj turizma koji će, idući od jednog turističkog središta do drugog, pokazivati iste ili vrlo slične karakteristike.

Temeljem činjenice da smo na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine u stanju izdvojiti tri velike prirodne cjeline - jadransku, gorsko-planinsku i panonsko-peripanonsku, koje se međusobno razlikuju po reljefnim i klimatsko-vegetacijskim obilježjima i čije se granice gotovo podudaraju sa tri kulturna areala (zapadnoeuropsko-sredozemni,

70

srednjoeuropski, jugoistočnoeuropski kulturni areal) koja su utjecala na razvoj našeg društva, na teritoriju ove dvije zemlje izdvojit ćemo tri turističke makroregije :

1.Jadranska turistička makroregija

2.Gorsko-planinska turistička makroregija

3.Panonsko-peripanonska turistička makroregija

U Hrvatskoj u kojoj turizam ima puno dužu tradiciju i mnogo veće strateško značenje u ukupnom gospodarstvu, svaka od navedenih makroregija nadalje se može podijeliti na niz manjih prostora koje ćemo nazvati turističkim regijama. Tako se unutar jadranske turističke makroregije može izdvojiti regija sjevernog Jadrana koja obuhvaća Istru i Kvarner i Dalmacija koja se dijeli na sjevernu, srednju i južnu Dalmaciju. Gorsko-planinska turistička makroregija se dijeli na regiju Gorsku Kotar i regiju Lika, a panonsko.peripanonski prostor podijeljen je na središnju i istočnu Hrvatsku. Ovakva detaljna regionalizacija turizma u Bosni i Hercegovini je još uvijek neizvodiva, a razlog tome moramo potražiti u činjenici da je kod nas turizam tek u povojima i da mu nedostaje kohezije u razvoju na cijelom prostoru države. Zato ćemo kod analize pojedinih turističkih makroregija na prostoru Bosne i Hercegovine govoriti samo o turističkim središtima-naseljima sa većim brojem posjetitelja i većim prihodima od turizma.

-Jadranska (mediteranska) turistička makroregija

Hrvatski jadranski turistički prostor je nesumnjivo najprivlačnija turistička makroregija Hrvatske, jer upravo primorska mjesta ostvaruju 75% ukupnog posjeta Hrvatskoj i 90% svih turističkih noćenja. Ili jadranska makroregija sadrži 97% svih turističkih kapaciteta Hrvatske koji ostvaruju 96% ukupnog turističkog prometa. U sadašnjem trenutku isto se može reći i za mediteranski dio Bosne i Hercegovine koji zauzima reljefnu cjelinu koja se najčešće naziva niska Hercegovina, prostor nevelike površine, vezan za šire područje oko srednjeg i donjeg toka rijeke Neretve, ali u kojem bilježimo stalni rast broja posjetitelja pogotovo od vremena pojačane suradnje između turističkih djelatnika Dalmacije i Hercegovine. Ovdje se i nalaze dva najznačajnija turistička središta Bosne i Hercegovine koja se izdvajaju i po broju turista i po broju izgrađenih turističkih kapaciteta, a to su Međugorje (vjerski turizam) i Neum (ljetni primorski turizam). Nije zanemariv ni porast broja turista koji se bilježi posljednjih godina u Mostaru ( gradski kulturni turizam) dok ostale turističke atraktivnosti ovog kraja uglavnom funkcioniraju kao izletišta, a ne kao turistička središta.

Najuspješnije turističke regije Hrvatske su sjevernojadranske - Istra i Kvarner. U današnjoj Istri se godišnje okuplja 24% ukupnog broja turista (2,6 milijuna) koji ostvaruju 32% ukupnog broja noćenja (17 milijuna) u Hrvatskoj što znači da se turisti tamo nadprosječno dugo i zadržavaju (6,6 dana). Najveća turistička središta Istre su Poreč, Pula, Umag, Rovinj i Labin čiji se broj noćenja kreće u rasponu od 6,5 do 1,1 milijuna godišnje. Kvarner ima 20% svih turističkih kapaciteta Hrvatske koji ostvaruju

Nacionalni park Brijuni

71

20% ukupnog turističkog prometa. U njemu se godišnje okuplja oko 2,3 milijuna gostiju koji konzumiraju oko 11,2 milijuna noćenja kroz prosječno zadržavanje od 5 dana. Najveća turistička središta Kvarnera su Opatija, Lošinj, Cres, Krk, Rab, Crikvenica i Novi Vinodolski, a Rijeka se izdvaja zbog većeg značenja poslovnog i tranzitnog turizma u kojima izostaje duže zadržavanje turista. Rovinj

Prirodni i antropogeni resursi dalmatinskih turističkih regija (sjeverna, srednja i južna Dalmacija) su neosporni čemu svjedoče i rezultati koje ostvaruju u turizmu. Naime, Dalmaciju godišnje pohodi oko 3,9 milijuna stranih gostiju (37,5% ukupnog broja turista) koji ostvaruju oko 20,6 milijuna noćenja (39% ukupnog broja u Hrvatskoj) što je više nego u Istri i Kvarneru,

ali imajmo na umu da su one gotovo dvostruko manje od Dalmacije. To znači da bi turizam ovog kraja mogao davati još i bolje rezultate od današnjih ako bi se znali poslužiti pozitivnim primjerima iz Istre. Sjevernom Dalmacijom nazivamo prostor od Paga do Primoštena u kojemu dominiraju turistička središta Zadar, Šibenik, Pag, Ugljan, Pašman i nacionalni parkovi Kornati, Krka i Paklenica. Srednja Dalmacija je

Kornati najposjećeniji dio južnog hrvatskog primorja u kojima su dominantni Trogir, Split i turistička središta Makarske rivijere, ali i srednjodalmatinski otoci Hvar, Brač, Vis i Šolta. Prostor južno od delte Neretve nazivamo južnom Dalmacijom, a najznačajnija središta turizma u ovoj turističkoj regiji su Dubrovnik, Korčula, Cavtat,Mljet, Konavle, Ston, Orebić, Slano…

-Gorsko-planinska turistička makroregija

Turistički potencijali ove makroregije uglavnom proistječu iz prirodnih karakteristika, a manje su zastupljeni antropogeni resursi. Tomu je prije svega razlog činjenica da su to najkasnije i najslabije naseljeni dijelovi ovih država. Priroda je dakle, netaknuta i stoga bi je trebalo puno bolje iskoristiti nego što je to uistinu slučaj. Naime, od ukupnih turističkih kapaciteta Hrvatske ( oko 900 000 postelja) manje od 1% se nalazi Gorskom Kotaru i Lici. Ili, u svim planinama Bosne i Hercegovine imamo samo 8 000 postelja uglavnom u hotelima i pansionima niže kategorije (tri zvjezdice). Ukupna dužina svih skijališnih staza u BiH je 60km sa 8 izgrađenih žičara i 26 ski-liftova, a primjerice Val d' Isere samo jedno srednje veliko skijalište u Savojskim Alpama Francuske ima 300km skijališnih staza, 45 ski-liftova i 41 vučnicu. Zaključak se sam nameće – Bosna i Hercegovina ni izdaleka nije iskoristila svoje

72

potencijale u razvoju skijališnog zimskog turizma – najpopularnijeg i najprofitabilnijeg oblika turizma u planinama. Hrvatska ima jedno prirodno ograničenje za snažniji razvoj skijališnog turizma. Naime, egzistencijalni minimum za opstanak bilo kojeg skijališnog odredišta jest kontinuirano zadržavanje snježnog pokrivača u trajanju od 40 dana, što znači da je ovaj tip turizma nužno vezan za prostore sa planinskom klimom u prijelazu na alpsku ili samu alpsku klimu. Na našim geografskim širinama alpska klima se javlja na 1700m nad morem, a u Hrvatskoj samo 0,15% površine doseže tu visinu. Dakle, skijališni turizam u Hrvatskoj ne bi smio biti prioritet jer ovisi o vještačkom održavanju snijega što je dosta skupo i smanjuje profit. Drukčije je u Bosni i Hercegovini koja ima planine puno više nadmorske visine i u kojima je upravo planinska i alpska klima najrasprostranjenija. Ona bi morala puno više truda i kapitala ulagati u razvoj skijališnog turizma pogotovo zato što je to najprofitabilniji oblik turizma današnjice, gdje sa puno manje turista postižete veću dobit nego u primorskom turizmu. Skijališni turizam je možda najdohodovniji , ali nikako i jedini način da se iskoriste ovi planinski krajevi. Prelijepi krajolici, očuvane šume, divlje životinje, planinske rijeke sa svojim brzacima i slapovima, špilje, kanjoni, klisure, litice sve to može privući ljude i biti osnova za razvoj planinarskog, alpinističkog, zdravstvenog, rekreativnog, lovnog i ribolovnog turizma, speleoturizma, kanjoning i rafting turizma, a u rijetkim izoliranim planinskim selima, koja su sačuvali tradicionalnu arhitekturu i način življenja i seoski turizam.

Najvažnija turistička središta Gorskog Kotara su Bjelolasica, Platak i Delnice dok su u Lici najposjećenija Plitvička jezera sa oko 950 000 posjetitelja godišnje. U gorsko-planinskoj Bosni i Hercegovini najposjećenije je Sarajevo i planine u njegovoj neposrednoj okolici Trebević, Jahorina, Igman i Bjelašnica. Skijališni turizam se razvija i na Vlašiću, Risovcu, Kupresu, Oštrelju, Čvrsnici i Vranici.

Jahorina

-Panonsko-peripanonska turistička makroregija

Ako usporedimo prirodne turističke resurse ove makroregije sa jadranskom i gorsko-planinskom makroregijom moramo zaključiti da je njihov stupanj atraktivnosti slabiji. Naime, radi se uglavnom o ravničarskom reljefu koji se generalno smatra monotonim. Kako je ovaj

73

prostor idealan za gradnju naselja, prometnica i poljoprivredu tako se i dogodilo da u ovoj makroregiji gotovo i nema prirodnih pejzaža, ustupili su mjesto kultiviranim. Kada procjenjujemo stupanj atraktivnosti gradskih naselja, koja su se ovdje gradila pod utjecajem Srednje Europe, onda moramo reći da su manje interesantni turistima koji nam pristižu uglavnom iz europskih zemalja, jer je to za njih već viđeno. Izuzetak čine samo veći gradovi koji imaju veću koncentraciju kulturno-povijesnih spomenika, ustanova, međunarodnih manifestacija, koja su gospodarska, kulturna središta manjih regija. Originalnu, autentičnu, europskim turistima uzbudljivu kulturu možemo ponuditi u selima. Stoga seoski turizam ove makroregije ima odličnu perspektivu. Pogotovo zato što su seoska gospodarstva bogata, sela su velika i često planski izgrađena, a ne nedostaje im ni mlade radne snage. No, ovaj tip turizma u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je tek u začetku, za sada najvažniji tipovi turizma u panonsko-peripanonskoj makroregiji su tranzitni, zdravstveni i gradski turizam.

Središnja Hrvatska koja danas sadrži samo 2% ukupnih turističkih kapaciteta temelji svoj turistički razvoj na tranzitnoj ulozi Zagreba i zdravstvenom turizmu toplica. Zagreb je nesumnjivo najveće i najznačajnije turističko odredište ovog prostora. 2008.godine bio je posjećen od strane 600 000 gostiju koji su u njemu ostvarili oko milijun noćenja prosječno se zadržavajući oko 1,8 dana što je ispod hrvatskog prosjeka od 5,1 dan. Iz toga slijedi i zaključak da su najvažniji tipovi turizma u Zagrebu poslovni i tranzitni turizam. Po broju posjetitelja slijede Varaždinske, Stubičke, Krapinske i Tuheljske toplice koje svoju važnost moraju zahvaliti relativnoj blizini Zagreba ili dobroj prometnoj povezanosti. Istočna Hrvatska je najslabije iskoristila svoj prostor za razvoj turizma. Ovdje se nalazi samo 0,6% turističkih kapaciteta Hrvatske koji ostvaruju samo 0,5% ukupnog turističkog prometa. Do koje mjere je turizam u ovoj regiji zapostavljen dobro ilustrira i činjenica da je zastupljenost turizma u BDP-u Slavonije manji od 2%. Najveći broj turista bilježi Osijek kao najveći grad, Vinkovci kao prometno čvorište, Bizovačke toplice i Kopački rit. Sličnu sudbinu turizam ima i u sjevernoj Bosni gdje se kao najveća središta turizma javljaju Banja Luka, Tuzla (poslovni turizam), Bihać (Nacionalni park Una) i mnoga lječilišta sa termomineralnim vodama ( Banja Dvorovi kod Bijeljine, Banja Gata kod Bihaća, Laktaši i Slatina kod Banja Luke, Banja Vrućica kod Teslića Sanski Most, Tuzla…).

“Etno-selo“Stanišić kod Bijeljine

74

5.12.TRGOVINA BOSNE I HERCEGOVINE I HRVATSKE

U ovom poslijeratnom razdoblju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upravo je trgovačka djelatnost doživjela najveći preobražaj, jer dolazi do naglog razvoja trgovačke mreže, ne samo u smislu povećanja broja maloprodajnih mjesta nego i u smislu njihove modernizacije, specijalizacije, višoj razini usluga kojih nude i bogatijom ponudom roba… No, usporedimo li udio trgovine u BDP-u Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kupovnu moć njihovog stanovništva i broj prodajnih mjesta sa zemljama Europe koje su se cijelo vrijeme razvijale u uvjetima slobodnog tržišnog gospodarstva onda ćemo uvidjeti veliki zaostatak u razvoju ove djelatnosti. Pored ovoga trgovina ovih zemalja pati i od naglašene urbane koncentracije i neravnomjerne raspoređenosti trgovinske mreže. Unutar pojedinih naselja mreža trgovina na malo koncentrirana je na središnje dijelove grada, dok su periferna područja i nova stambena naselja slabo opremljena. U novije vrijeme sukladno svjetskim trendovima sve je češća gradnja velikih robnih kuća (molova, shoping centara) u vangradskim područjima, ali opet uglavnom u blizini velikih gradova. Uočljiva je i velika regionalna razlika, jer se u četiri velika grada Hrvatske i Bosne i Hercegovine smjestilo oko 70% ukupnog broja prodavaonica u kojima se ostvaruje oko 75% ukupnog robno-novčanog prometa. U pograničnom pojasu Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj također je zamjetna pojačana koncentracija trgovačkih usluga gdje se ova djelatnost temelji na razlici u cijenama proizvoda između ovih dvaju zemalja.

Zbog nedovoljno razvijenih vlastitih proizvodnih kapaciteta i zbog liberalizacije vanjsko-trgovinskih tokova roba vrijednost izvoza u odnosu na uvoz obje zemlje je stalno opadao. Tako da vanjsku trgovinu obje zemlje karakterizira negativna trgovinska bilanca . Na primjer 2008.godine Bosna i Hercegovina je uvezla robe u vrijednosti 11,9 milijardi USD, dok joj je izvoz iznosio 4,9 milijardi USD što znači da je trgovinski deficit imao vrijednost od približno 7 milijardi USD. Ili iste godine Hrvatska uvozi 30,7 milijardi USD roba, dok joj izvoz ima vrijednost 14,1 milijarde USD pa joj je vrijednost deficita 16,6 milijardi dolara. Ovakva situacija je neprihvatljiva za obje zemlje, jer nimalo ne doprinosi stabilizaciji gospodarstva.

2002 2003 2004 2005 2006 2007 20080

2

4

6

8

10

12

14

16

18

Bosna i HercegovinaHrvatska

Rast vanjsko-trgovinskog deficita izraženog u milijardama USD-a

75

izvoz29%

uvoz71%

Udio izvoza i uvoza u ukupnoj vrijednosti vanjske trgovine Hrvatske (prvi grafikon) i Bosne i Hercegovine (drugi grafikon)2008.

Najvažnija stavka u uvozu obje zemlje je nafta i naftni derivati, a odmah potom industrijski proizvodi ( proizvodi strojogradnje, kemijske i elektroindustrije i industrije motornih vozila), ekstrakcije osnovnih metala (aluminij i željezo) i hrana. Najvažniji izvozni artikli Hrvatske su proizvodi brodogradilišne industrije, kemijske industrije, strojogradnje, elektroindustrije, hrana i piće. Bosna i Hercegovina je izvoznik metalurških i metaloprerađivačkih proizvoda, električne energije i namještaja. Najvažniji trgovački partneri za obje države su zemlje nastale raspadom Jugoslavije ( Slovenija i Srbija ), potom zemlje Europske Unije ( Italija i Njemačka ) i zemlje na CEFTA-e na jugoistoku Europe.

5.13.STANJE GOSPODARSTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE – rekapitulacija

Najčešće primjenjivani pokazatelj veličine ukupnog gospodarstva neke zemlje jest bruto društveni proizvod (BDP) koji predstavlja ukupnu vrijednost proizvedenih dobara i usluga tijekom jedne godine u promatranoj zemlji. Međutim, BDP ,sam po sebi ,nam ne

76

izvoz0.3150000000

0000332%

uvoz68%

može dati uvida u ukupnu kvalitetu življenja (životni standard) sve dok ga ne stavimo u odnos s brojem stanovnika promatrane zemlje, a time ustvari dobivamo podatak o nacionalnom dohotku po glavi stanovnika.

Bruto društveni proizvod Hrvatske je 2008.godine iznosio 69,3 milijarde USD, dok je Bosna i Hercegovina iste godine ostvarila BDP u vrijednosti od 18,1 milijardu američkih dolara. Budući da su obje zemlje imale rezultate niže od 100 milijardi USD moramo ih svrstati u kategoriju malih gospodarstava. Ono što je dobro kod obje zemlje jest činjenica da se vrijednost BDP-a od vremena rata kontinuirano povećava, ali smo u prevelikom zaostatku u odnosu na regije s kojima se volimo uspoređivati, a to su prije svega zemlje Europe. To se naročito vidi kada uspoređujemo nacionalne dohotke po glavi stanovnika (per capita) koji rastu sukladno rastu BDP-a zahvaljujući činjenici da ni Hrvatska, niti Bosna i Hercegovina nemaju problema sa demografskom eksplozijom. Tako je Hrvatski nacionalni dohodak po glavi stanovnika 2008.godine iznosio 15 635 USD, dok je u Bosni i Hercegovini on iznosio samo 4 714 USD. Time se Hrvatska po životnom standardu smjestila na 23.mjesto u Europi između Estonije i Mađarske, dok je Bosna i Hercegovina nažalost na samom europskom začelju u društvu Albanije i Moldavije. No, ako se uspoređujemo sa cijelim svijetom prema kriterijima Svjetske banke onda Hrvatska spada u kategoriju ekonomija visokih prihoda, a Bosna i Hercegovina u ekonomije gornjeg srednjeg reda.

Kategorije zemalja prema kriterijima Svjetske banke (nacionalni dohodak per capita USD)1. Ekonomije niskih prihoda do 875 USD2. Ekonomije nižeg srednjeg reda od 876-3 465 USD3. Ekonomije gornjeg srednjeg reda od 3 466-10 725 USD4. Ekonomije visokih prihoda od 10 726 USD

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 20080

10

20

30

40

50

60

70

80

Rast bruto društvenog proizvoda od 2000-2009

BOSNA I HERCEGOVINAHRVATSKA

u m

ilija

rdam

a am

erič

kih

dola

ra

77

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

0

2

4

6

8

10

12

14

16

18

Rast nacionalnog dohotka po glavi stanovnika od 2000-2009

BOSNA I HERCEGOVINAHRVATSKA

u tis

ućam

a am

erič

kih

dola

ra

No, treba se imati na umu jedan od velikih problema, a to je prostorna neuravnoteženost razvoja. Primjerice u Hrvatskoj nadprosječnu razvijenost ima samo regija koja se naziva Sjeverozapadna Hrvatska i to samo zahvaljujući županiji Grad Zagreb čiji stanovnici uživaju u nacionalnom dohotku koji je 1,75 puta ( 75%) veći od državnog prosjeka. Ili drukčije rečeno, Zagreb ima 3,5 puta viši standard od najsiromašnijih županija Hrvatske, a to su Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska i Požeško-slavonska u Istočnoj Hrvatskoj koja je generalno najsiromašnija regija u zemlji. Uz Grad Zagreb samo još dvije županije ostvaruju nadprosječnu razvijenost gospodarstva, a to su Istarska i Primorsko-goranska, dok su sve ostale županije ispod državnog prosjeka. Slično je i u Bosni i Hercegovini u kojoj najveći udio u BDP-u se ostvaruje u Federaciji Bosne i Hercegovine (63,5%), na Republiku Srpsku otpada 34% ,dok Distrikt Brčko doprinosi BDP-u u udjelu od 2,5%. Unutar Federacije Bosne i Hercegovine samo dvije županije imaju životni standard iznad federalnog prosjeka, a to su Sarajevski kanton i Hercegovačko-neretvanska županija. Prema statistici najsiromašnija županija je Zapadnohercegovačka, a tek nešto bogatije su Srednjobosanska i Zeničko-dobojska. U Republici Srpskoj samo Banjalučka regija ima nadprosječnu razvijenost.

Bruto društveni proizvod i nacionalni dohodak nisu jedini pokazatelji gospodarskog stanja jedne zemlje, važna informacija o razvoju se može steći i kroz gospodarsku strukturu stanovništva. Gospodarska struktura stanovništva podrazumijeva podjele stanovništva prema radnoj sposobnosti, aktivnosti, zaposlenosti i na kraju i podjelu prema zaposlenosti u pojedinim sektorima djelatnosti ili pak pojedinim djelatnostima. Radno sposobno stanovništvo uključuje sve osobe koje imaju između 15 i 64 godine i takvih u BiH ima oko 2,6 a u Hrvatskoj 3,7 milijuna. Iz tog kontingenta izdvaja se potom radno aktivno stanovništvo koje je sačinjeno od svih zaposlenih i onih koji su potrazi za poslom odnosno nezaposlena lica. Stopa radne aktivnosti u Bosni i Hercegovini iznosi 43,6% (1,2 milijuna), a u Hrvatskoj 48,5% (1,8 milijuna). Broj zaposlenih osoba u Hrvatskoj je oko 1,55 milijuna ,dok je u Bosni i Hercegovini dvostruko manji i iznosi samo 702 000. Tako i dolazimo do najvećeg problema gospodarstva suvremene Bosne i Hercegovine, a to je činjenica da imamo najvišu stopu nezaposlenosti u Europi i među najvišim stopama nezaposlenosti u svijetu koja danas iznosi 23,4%. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj u posljednjih devet godina kontinuirano

78

opada i danas iznosi 13,2% radno-aktivnog stanovništva što je još uvijek među najvišim vrijednostima u Europi.

Struktura zaposlenosti po pojedinim sektorima djelatnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se umnogome promijenila u odnosu na prijeratno razdoblje. Naime, kod obje zemlje je evidentna tercijarizacija društva i gospodarstva što je tipična pojava u postindustrijskom dobu. S tim što je tercijarizacija društva visoko razvijenih zemalja posljedica automatizacije i robotizacije industrijske proizvodnje i naglog rasta životnog standarda i povećanja slobodnog vremena stanovništva, a kod nas je ona posljedica nestanka i propadanja industrije i nabujale administracije. Stoga mnogi makroekonomisti tvrde da Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu treba „reindustrijalizirati“ ukoliko želimo imati zdrave temelje gospodarstva. Kod obnove industrijske proizvodnje Hrvatska je dosegla 1/2, a Bosna i Hercegovina tek 1/3 prijeratne proizvodnje. Primarne djelatnosti (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i lov) u Hrvatskoj danas zapošljavaju samo 4,8% aktivnog stanovništva, sekundarni sektor (rudarstvo, energetika, industrija, građevinarstvo i proizvodni obrti) 30,9%, dok preostalih 64,1% zapošljava tercijarni sektor (promet,trgovina, turizam, bankarstvo, uslužni obrti, školstvo, sudstvo, znanost, uprava, obrana…). U Bosni i Hercegovini koja ima niži stupanj opće gospodarske razvijenosti tzv. realni sektor djelatnosti (primarni i sekundarni) još uvijek ima veliko značenje u zapošljavanju. Tako u primarnom sektoru radi 21,2% aktivnog stanovništva u sekundarnom 31,5%, a u tercijarnom sektoru 47,3%.

BiH 1991 BiH 2008 Hrvatska 1991 Hrvatska 2008

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

Promjena ekonomske strukture stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1991 do 2008

tercijarni sektorsekundarni sektorprimarni sektor

Valjda je jedina prednost Bosne i Hercegovine u odnosu na Hrvatsku to što je naša zemlja među najmanje zaduženim zemljama na svijetu. Ukupno dugovanje Bosne i Hercegovine prema inozemstvu je samo 2,15 milijardi eura što do sada vrlo uredno servisiramo. Čak i ako tome pridodamo najnovije zaduženje države kod MMF-a u vrijednosti od 1,2 milijarde eura koje će nam dodjeljivati kroz razdoblje naredne tri godine to se ne može smatrati prevelikim problemom. Sasvim suprotno Hrvatska je sada u situaciji da mora

79

vraćati kredite podižući nove. Upravo se to smatra najvećim gospodarski problemom Hrvatske, jer joj državni dug 2009.godine probio vrijednost od 39,1 milijardu eura s čime je ugrožena i naredna generacija.

6.HRVATSKA I BOSNA I HERCEGOVINA U MEĐUNARODNOJ ZAJEDNICI

Od trenutka osamostaljivanja i međunarodnog priznavanja do danas Hrvatska i Bosna i Hercegovina su kroz svoja vanjskopolitička djelovanja postale punopravnim ili pridruženim članicama, promatračima ili potpisnicama mnogih internacionalnih udruženja, sporazuma, ugovora, inicijativa različitih karaktera od političkih, vojnih, trgovinskih, gospodarskih, kulturnih, sportskih…, uz uvijek jasno izraženu težnju ka priključivanju Euroatlantskim integracijama među kojima su dvije najvažnije, NATO i Europska Unija. Iz tog mnoštva mi ćemo samo izdvojiti one koje se nameću svojom veličinom i važnošću u svijetu i u regiji jugoistoka Europe.

Ujedinjeni narodi (UN) – međunarodna organizacija čije su članice suverene države, danas njih čak 192 među kojima su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Okrenuta je u prvom redu jačanju međunarodnog mira i sigurnosti, poštovanju principa ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda, razvoju prijateljskih odnosa među državama, suradnje na rješavanju problema ekonomskog, socijalnog, kulturnog i humanitarnog karaktera uključujući zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Hrvatska je danas nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a za razdoblje od 2008-2009, a Bosna i Hercegovina će to postati 2010.

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) - paneuropska organizacija koja uključuje 56 država sudionica na prostoru od Vancouvera do Vladivostoka, a služi kao instrument ranog upozoravanja, prevenciju sukoba, upravljanja krizama, te postkonfliktnu rehabilitaciju. Svojim radom obuhvaća sve tri dimenzije sigurnosti : političko-vojnu, ekonomsko-ekološku i humanitarnu. Preventivnom diplomacijom kontrolira naoružavanje, povećava povjerenje među državama, prati poštivanje ljudskih prava i prava manjina, nadgleda izbore, mjere protiv trgovine ljudima, borbe protiv terorizma te prati gospodarske i ekološke odnose. Hrvatska je sudionica OESS od 1992.

80

Vijeće Europe ( Council of Europe) – danas broji 47 članica među kojima su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. To je međunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu čiji je glavni zadatak jačanje demokracije i vladavine prava te zaštita ljudskih prava na europskom kontinentu.

NATO ( Organizacija sjeverno-atlantskog sporazuma) - okuplja 28 zemalja članica među kojima je od 2009. i Hrvatska, ali ne i Bosna i Hercegovina. Ona je samo potpisnica Partnerstva za mir (PfP) što je prvi korak ka punopravnom članstvu.

Osnovni cilj NATO-a je očuvanje mira i sigurnosti svih svojih članica putem političkih i vojnih sredstava u skladu sa načelima Povelje Ujedinjenih Naroda. Osnovni princip djelovanja saveza je zajednička obveza suverenih država na međusobnu suradnju temeljenu na činjenici da je sigurnost jedne države članice neodvojiva od sigurnosti ostalih.

WTO ( Organizacija svjetske trgovine )- danas broji 148 članica među kojima je i Hrvatska, dok je Bosna i Hercegovina jedna od zemalja promatrača kojih ima 32. Temeljni cilj ove organizacije je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstva, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinosi postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske ekonomske politike. Djelovanje WTO-

a je usredotočeno na stvaranje : otvorenog i stabilnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim odnosima i konačno, integracija nerazvijenih i zemalja u razvoju u svjetsku trgovačku mrežu.

MMF (Međunarodni monetarni fond) - ima 186 članica među kojima su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. To je organizacija kojoj je u cilju postići bržu svjetsku monetarnu suradnju, osigurati financijsku stabilnost država, promoviranje visoke zaposlenosti, održivog ekonomskog razvoja i smanjivanje siromaštva u svijetu.

SEI (Srednjoeuropska inicijativa)- okuplja 18 zemalja Srednje i Južne Europe među kojima su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Temeljni ciljevi su joj intenziviranje međusobnih odnosa u

funkciji poticanja razvoja zemalja članica, prilagodba europskim standardima i pridruživanje zemalja članica Europskoj Uniji kroz političke i ekonomske akcije.

SECI (Inicijativa za suradnju u Jugoistočnoj Europi)- kojoj pripada i Hrvatska i Bosna i Hercegovina je posljedica djelovanja američke diplomacije koja je željela uz pomoć stranog kapitala postići viši stupanj suradnje među zemljama regije s osnovnim ciljem pacificiranja odnosa među državama nastalim raspadom Jugoslavije.

SEECP (Proces suradnje u Jugoistočnoj Europi)- osnovni ciljevi regionalne suradnje u okviru ove organizacije odnose se na jačanje sigurnosne i političke suradnje, intenziviranje gospodarskih odnosa, te suradnje na području demokracije, pravosuđa i borbe protiv organiziranog kriminala. Ima 11 članica među kojima su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

CEFTA (Srednjoeuropsko udruženje slobodne trgovine) koju danas sačinjavaju Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Moldavija i UNMIK (Kosovo)

81

predstavlja organizaciju čije su se zemlje članice ugovorom obvezale na slobodno kretanje roba, usluga i kapitala. To je organizacija osmišljena od strane EU-a u svrhu olakšavanja

prilagodbe ekonomija tranzicijskih zemalja poslovanju u uvjetima slobodnog tržišnog gospodarstva kakvi vrijede unutar njenih granica.

Aktivnim članstvom u organizacijama kakve su SEI, SECI, SEECP i CEFTA Hrvatska i Bosna i Hercegovina samo dokazuju do koje mjere su dosegle političku i ekonomsku zrelost i u kojoj mjeri su zbilja

zainteresirane za ostvarivanje osnovnog cilja svoje vanjske politike, a to je stjecanje statusa punopravne članice Europske Unije. Mimo ovog deklarativnog određivanja potrebno je učiniti puno više praktičnih poteza nego što je to stvarno i učinjeno, ovo pogotovo vrijedi za Bosnu i Hercegovinu koja se u posljednje dvije godine nije ni za milimetar približila Europi. Zastoj u pregovorima Hrvatske sa EU uslijedio je nakon blokade od strane Slovenije no ona se okončala u rujnu 2009.kada je započeti proces prilagodbe Hrvatske standardima koji vrijede u Europskoj Uniji nastavljen.

EU (Europska Unija) – predstavlja političku, ekonomsku i monetarnu uniju 27 europskih zemalja punopravnih članica koje se rasprostiru na površini od 4,2 milijuna km2, na kojoj živi oko 500 milijuna ljudi, koji ostvaruju 30% ukupnog svjetskog BDP-a. Unutar granica Europske Unije slobodno se kreću robe, usluge, kapital, informacije i ono što nema niti jedna druga slična organizacija- ljudi. Često je predstavljaju kao buduću „megadržavu“ koja će funkcionirati vrlo slično sadašnjim Sjedinjenim Američkim Državama, jer ima sve elemente državnosti (vanjsku granicu, zastavu, parlament, himnu, novac, zajedničke političke, kulturne, ekonomske institucije…), osim ustava i vojnih snaga. Cilj je Europske Unije postupno širenje diljem kontinenta, a nije isključeno ni širenje na sve zemlje Mediterana. No, hoće li se to i dogoditi vidjet ćemo u budućnosti, jer da bi se pristupilo ovoj organizaciji zainteresirane zemlje moraju ispuniti čitav niz uvjeta koji proistječu iz tri osnovne skupine kriterija:

-politički kriteriji: stabilnost institucija koje osiguravaju vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i manjinskih prava, te prihvaćanje političkih ciljeva Unije.

-gospodarski kriteriji: postojanje djelotvornog tržišnog gospodarstva, te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar Unije.

-pravni kriteriji: sposobnost i obveza usvajanja cjelokupne pravne stečevine EU, te prihvaćanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije.

Koliko smo bliski ulasku u Europsku Uniju procijenite sami, pogotovo obzirom na prve dvije skupine kriterija.

82

Europska Unija

-SADRŽAJ

1.GEOGRAFSKI POLOŽAJ I ODLIKE DRŽAVNIH TERITORIJA BOSNE I HERCEGOVINE I HRVATSKE…………………………………………………………………………………………………………………………… 2

1.1.ZEMLJOPISNI POLOŽAJ HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………………..2 1.2.KULTURNI AREALI ……………………………………………………………………………………………………………4 1.3.GEOPROMETNI POLOŽAJ…………………………………………………………………………………………………5 1.4.VELIČINA,OBLIK I GRANICE TERITORIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………..6 1.5.TERITORIJALNO-POLITIČKA ORGANIZACIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………….8

2.FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………10

2.1.RELJEF HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………………………………………..10 2.2.RELJEF JADRANSKOG PODMORJA I PRIOBALJA………………………………………………………………13 2.3.KLIMATSKO-EKOLOŠKI AREALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE………………………………15 2.4.OBILJEŽJA JADRANSKOG MORA……………………………………………………………………………………. 18 2.5.KOPNENE VODE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE ……………………………………………………20

3.DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE……………………………………22

3.1.OSNOVNA OBILJEŽJA STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………..22 3.2.VITALNE STRUKTURE STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………..24

83

3.3.KULTURNE STRUKTURE STANOVNIŠTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE……………….25 3.4.MIGRACIJE STANOVNIŠTVA……………………………………………………………………………………………28 3.5.POPULACIONA POLITIKA ……………………………………………………………………………………………….30

4.RURALNA I URBANA GEOGRAFIJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE………………………..32

4.1.OPĆA OBILJEŽJA NASELJA………………………………………………………………………………………………32 4.2.SEOSKA NASELJA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI……………………………………………….33 4.3.GRADSKA NASELJA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE ………………………………………………35 4.4.ZNAČENJE VEĆIH GRADSKIH SREDIŠTA U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI………………39

5.GOSPODARSTVO HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………………………..43

5.1.OBILJEŽJA I PROBLEMI RAZVOJA GOSPODARSTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE.43 5.2.OPĆA OBILJEŽJA POLJOPRIVREDE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE………………………..44 5.3.POLJOPRIVREDNE REGIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE……………………………………..46 5.4.STRUKTURA POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI….48 5.5.ZNAČENJE OSTALIH PRIMARNIH DJELATNOSTI U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI….50 5.6.RUDARSTVO I ENERGETIKA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………..53 5.7.OSNOVNA OBILJEŽJA INDUSTRIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………56 5.8.PROSTORNI RAZMJEŠTAJ INDUSTRIJE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………..58 5.9.PROMET I VEZE HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………………………….61 5.10.TURIZAM HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE…………………………………………………………….64 5.11.TURISTIČKE REGIJE I SREDIŠTA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE……………………………66 5.12.TRGOVINA BOSNE I HERCEGOVINE I HRVATSKE…………………………………………………………..71 5.13.STANJE GOSPODARSTVA HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE……………………………………..72

6.HRVATSKA I BOSNA I HERCEGOVINA U MEĐUNARODNOJ ZAJEDNICI …………………………76

84