Edgar Morin: Odgoj za budućnost (7 temeljnih spoznaja u odgoju za budućnost)

- objavljuje UNESCO 1999.

- zamišljen kao temelj razmatranja prije sastavljanja bilo kojeg pedagoškog priručnika

- 7 poglavlja kao 7 nužnih spoznaja

- postoji 7 temeljnih spoznaja kojima će se odgoj za budućnost morati baviti u svakom društvu i u svakoj

kulturi, i to bez iznimke i u cjelosti, na način i po pravilima primjerenim svakom društvu i svakoj kulturi

1) Slijepa mjesta spoznaje: zabluda i iluzija

- obrazovanje se ne bavi spoznavanjem same spoznaje, ipak u obrazovanje je potrebno uvesti i okviru njega

proučavati cerebralne, mentalne i kulturne karakteristike ljudske spoznaje, njene procese i modalitete,

psihičke ili kulturne sklonosti zbog kojih joj se može dogoditi zabluda ili iluzija

1. Ahilova peta spoznaje – odgoj treba pokazati da nema spoznaje koja nije ugrožena zabludom i iluzijom

- zablude proizlaze iz same spoznaje – iz osjeta, interpretacije/rekonstrukcije, sredstvima jezika i misli jer

spoznaja u sebi sadrži interpretaciju

- osjećajnost je svojevrsna spoznaja – može je ugušiti, ali i napajati; povezana je s razvojem

inteligencije/nema razine na kojoj bi razum bio nadmoćan osjećaju, nego postoji krug intelektafekt

- razvoj znanstvene spoznaje moćno je sredstvo za otkrivanje zabluda te sredstvo za borbu protiv iluzija,

zato se odgoj treba posvetiti otkrivanju izvoru zabluda, iluzija i zaslijepljenosti

1.1. Mentalne zablude

- u svakom duhu postoji mogućnost samozavaravanja koja je trajni izvor zabluda i iluzija

- neovisan psihički svijet (potrebe, snovi, želje, ideje, slike i fantazme) – uvlači se u viđenje ili poimanje

vanjskog svijeta + samozavaravanje (egocentričnost, potreba za samoopravdanjem, težnja da se na drugoga

projicira razlog zla) u svakom duhu (svatko laže samome sebi) – trajni izvor zabluda i iluzija

- naš duh briše nepovoljna sjećanja; lažna sjećanja – izobličavanje sjećanja putem projekcije; sjećanja za

koja smo uvjereni da smo ih doživjeli te potisnuta sjećanja za koja mislimo da ih nismo nikada doživjeli

- pamćenje – izvor zabluda i iluzija

1.2. Intelektualne zablude

- u organizatorskoj logici svakog idejnog sustava (teorije, doktrine, ideologije) je da se opire informaciji

koja mu ne odgovara

1.3. Zablude razuma

- racionalnost – ima funkciju korigiranja – najbolja brana od zabluda i iluzija

- konstruktivna racionalnost – gradi koherentne (povezane) teorije provjeravajući logički karakter teorijske

organizacije, kompatibilnost ideja – treba ostati otvorena za ono što je osporava, inače će se zatvoriti u

doktrinu i postati racionalizacija

1

- kritička racionalnost- bavi se zabludama i iluzijama vjerovanja, doktrina i teorija

- prava racionalnost, po prirodi otvorena, uspostavlja dijalog sa zbiljom koja joj se odupire, poznaje granice

logike, determinizma, mehanizma; zna da ljudski um ne može biti sveznajući, da zbilja sadržava tajnovitost,

autokritička je

- počinjemo bivati racionalni kad prepoznamo racionalizaciju koju sadrži naša racionalnost, kad prepoznamo

naše osobne mitove – mit o svemoći razuma i mit o zagarantiranom napretku

1.4. Paradigmatska zaslijepljenost

- paradigma može biti definirana:

promocijom/selekcijom ključnih koncepata inteligibilnosti: Poredak u determinističkim koncepcijama,

Materija u materijalističkim koncepcijama, Duh u spiritualističkim koncepcijama, Struktura u

strukturalističkim koncepcijama; paradigmatska razina ona razina gdje vlada načelo selekcije ideja koje su

integrirane u duskurz ili teoriju ili su iz njih udaljene i odbačene

određivanjem ključnih logičkih operacija – paradigma daje prednost određenim logičkim operacijama

nauštrb drugih, daje univerzalnost i valjanost logici koju je izabrala – diskurzima i teorijama koje kontrolira

daje karakter nužnosti i istine, propisivanjem i zabranjivanjem paradigmi utemeljuje aksiom i izražava se u

aksiomima; velika zapadnjačka paradigma (Descartes – Subjekt/Objekt, Duša/Tijelo, Duh/Materija,

Kakvoća/Količina, Svrhovitost/Uzročnost, Osjećaj/Razum, Sloboda/Determinizam, Egzistencija/Esencija)

2. Imprinting i normalizacija

- determinizam uvjerenja i vjerovanja koji kad djeluju na društvom, nameću svima i svakome imperativnu

snagu svetoga, normalizatorsku snagu dogme, zabranjujuću snagu tabua

- moć zapovijedi i zabrane okuplja paradigme, službena vjerovanja, vladajuće doktrine, ustoličene istine –

određuje spoznajene stereotipe, nekritička opća mjesta...

- kulturni imprinting – matrična šablona koja upisuje konformizam u dubini te postoji normalizacija koja

odstranjuje sve ono što bi je moglo osporiti/obilježava ljude od njihova rođenja, najprije pečatom roditeljske

kulture, pa školske kulture te dalje na sveučilištu i u struci

3. Noologija: posjedovanje

- vjerovanja i ideje nisu samo proizvodi duha, to su duhovna bića koja posjeduju životnost i moć; zbog toga

su u stanju nama ovladati

- noosfera – nevidljiva sfera duhovnih sadržaja, sa svojom vojskom mitova i bogova – to nadiranje tih

duhovnih bića gurnulo je čovjeka u ludila, obožavanja, ekstaze/proizašla je iz naših duša i duha, u nama je i

mi smo u njoj – mitovi i ideje su nas obuzeli, preplavili – stvorila opsjednuta ljudska bića koja su u stanju

ubiti za kakvog Boga, ideju

2

- društvene zajednice ukroćuju pojedinca mitovima i idejama koji bi mogli krotiti vlastite ideje te nadzirati

društva koja ih kontroliraju – uzajamno pokoravanje – iskorištavanje – parazitizam između 3 instancije

pojedinac-društvo-noosfera

- ideja i teorije ne bi smjele biti instrumentalizirane, ne bi smjele nametati svoje sudove na autoritaran način;

trebale bi biti relativizirane i ukroćene

- teško je prepoznati mit koji se skriva ispod etikete znanosti ili razuma – glavna intelektualna prepreka za

spoznaju se nalazi u našoj intelektualnoj sposobnosti spoznaje/mit i ideologija razaraju činjenice i proždiru

ih, no upravo nam ideje pomažu da shvatimo manjkavosti i opasnosti ideje

- treba zadržati ideje u njihovoj posredničkoj ulozi i moramo ih spriječiti da ih se poistovjeti sa zbiljom

4. Neočekivano

- iznenađuje nas ono što je neočekivano

- kad se dogodi neočekivano čovjek bi trebao biti u stanju revidirati svoje ideje i teorije, jer se neka nova

činjenica ne može na silu ugurati u neku već postojeću teoriju

5. Neizvjesnost spoznaje

- nesigurnost koja ubija jednostavnu spoznaju, služi pozitivno u stvaranju kompleksne spoznaje

- spoznaja u spoznaji mora se pojaviti kao nužnost u odgoju – trebamo shvatiti da postoje bioantropološki

uvjeti (sposobnosti mozgaljudskog duha), sociokulturni uvjeti (otvorena kultura koja omogućava

dijalog i izmjenu ideja) i noološki uvjeti (otvorene teorije) – omogućuju temeljnu zapitanost o svijetu,

čovjeku i spoznaji

- u traganju za istinom samopromatračke djelatnosti trebaju biti nerazdvojne od promatračkih,

samokritičnost nerazdvojna od kritičnosti, misaoni procesi nerazdvojni od procesa objektivacije – traganje

za istinom zahtijeva izgrađivanje metagledišta koja će omogućiti refleksivnost te uspostavljanje suživota s

našim idejama kao i sa našim mitovima

- spoznajni problem ima antropološku, političku, socijalnu i povijesnu važnost

2) Načela pertinentne spoznaje

- neophodna je spoznaja koja je u stanju zahvatiti globalne i temeljne probleme da bi potom u njih upisala

djelomična i lokalna znanja te razvijati prirodnu sposobnost ljudskog duha da smješta sve informacije u

kontekst i širu cjelinu

1. O pertinenciji u spoznaji

- pitanje koje se tiče naše sposobnosti da organiziramo spoznaju – temeljno pitanje za odgoj u budućnosti,

jer dolazi do sve veće rascjepkanosti znanja, te s druge strane problema koji su sve više polidisciplinarni,

transverzalni, multidimenzionalni, transnacionalni, planetarni i globalni

3

- u toj sveopćoj neusklađenosti postaju nevidljivi: kontekst, globalnost, multidimenzionalnost, kompleksnost

- kako bi spoznaja bila pertinentna, odgoj za budućnost treba učiniti očiglednim nekoliko stvari:

1.1. Kontekst

- potrebno je staviti informacije i činjenice u njihov kontekst kako bi one imale smisla

- kontekstualizacija je bitan uvjet učinkovitosti spoznajnog funkcioniranja (Claude Bastien)

1.2. Globalnost (odnos između cjeline i dijelova)

- cjelina koja sadrži dijelove koji su s njom povezani na inter-retroaktivan ili organizacijski način/potrebno

je presložiti cjelinu kako bi se upoznalo njene dijelove

- Pascal: držim da je nemoguće spoznati dijelove, a da se ne poznaje cjelina, kao što je nemoguće spoznati

cjelinu a da se posebno se upoznaju dijelovi

- kod čovjeka postoji prisutnost cjeline u unutrašnjosti dijelova – društvo kao cjelina prisutno je u svakom

pojedincu u njegovu jeziku, znanju, obvezama i normama

1.3. Multidimenzionalnost

- složene jedinice poput ljudskog bića, multidimenzionalne su

- čovjek je istodobno biološko, socijalno, afektivno, racionalno; društvo sadrži povijesne, ekonomske,

sociološke, vjerske dimenzije

- pertinentna spoznaja mora prepoznati tu multidimenzionalnost i u nju ugraditi svoje činjenice

1.4. Kompleksnost

- ono što je istkano zajedno, spoznaja se mora suočiti s kompleksnošću – različiti elementi koji čine kakvu

cjelinu su nerazdvojni – veza između jedinstva i mnoštvenosti

- odgoj mora promicati „opću inteligenciju“ sposobnu da se referira na kompleksnost, na kontekst i to na

multidimenzionalni način i u globalnoj zamisli

2. Opća inteligencija

- što je moćnija opća inteligencija, tim je veća njena sposobnost da se bavi specijalnim problemima

- spoznaja u svome nastojanju da sebe izgradi u odnosu na kontekst, kompleksnost, globalnost, mora

mobilizirati ono što spoznavatelj zna o svijetu – korelacija između mobilizacije spoznaja cjeline i aktiviranja

opće inteligencije

- odgoj mora dati prednost prirodnoj sposobnosti duha da postavlja i rješava bitne probleme i da podstiče

puno iskorištavanje opće inteligencije

- kako bi unaprijedio opću inteligenciju, odgoj budućnosti mora prevladati antinomije izazvane napretkom u

specijaliziranim znanjima i identificirati lažnu racionalnost

4

2.1. Antinomija

- zapreke koje otežavaju pertinentnu spoznaju su se pojavile uslijed specijaliziranja pojedinih disciplina –

spoznajnog napretka/te prepreke stvaraju raskid između društvenih i prirodnih znanosti te razdvajaju znanost

u hiperspecijalizirane discipline, zatvorene same u sebe – čovjek je raskomadan – u mozgu se nalaze pretinci

- temeljni problemi su protjerani iz znanosti koja je podijeljena u discipline, sačuvali se samo u filozofiji

- u takvim uvjetima, duh oblikovan tim disciplinama gubi prirodnu sposobnost da kontekstualizira znanja, da

ih uklopi u njihove prirodne cjeline

3. Bitni problemi

3.1. Disjunkcija i zatvorena specijalizacija

- hiperspecijalizacija (ona koja se zatvara sama u sebe a da ne dopušta svoje uklapanje u globalnu

problematiku, niti cjelovitu koncepciju predmeta kojega promatra samo jedan vid ili dio) priječi da se vidi

ono globalno, priječi da se ispravno tretira pojedinačne probleme koje je moguće postaviti i promišljati samo

u njihovom kontekstu

- podjela na discipline čini nas nesposobnima da shvatimo „ono što je satkano zajedno“ – ono kompleksno

- specijalizirana spoznaja = posebab oblik apstrakcije/apstraktna specijalizacije znači izvlačenje predmeta iz

njegova konteksta te njegovo uklapanje u apstraktno konceptualno područje, područje discipline podijeljene

na pretince, vodi matematičkoj apstrakciji jer vrši razdvajanje od konkretnog

- ekonomija – najzaostalija znanost u društvenom i ljudskom pogledu jer se izdvojila iz svih uvjeta u kojima

se zbivaju ekonomske djelatnosti premda je najviše uznapredovala u matematičkom smislu

3.2. Redukcija i disjunkcija

- načelo redukcije – vodi svođenju složenog u jednostavno, a kako nas je odgoj naučio da razdvajamo, a ne

da međusobno povezujemo različita znanja, njihova ukupnost za nas predstavlja nerazumljivi puzzle,

redukcija svodi na multidimenzionalnost na jednodimenzionalnost – kratkovidna inteligencija koja završava

sljepilom, a ta slijepa inteligencija čini čovjeka nesvjesnim i neodgovornim

3.3. Pogrešna racionalnost

- lažna racionalnost – apstraktna i jednodimenzionalna racionalnost je pobjedonosna svugdje u svijetu (no

dovodi do štetnog učinka, npr. uzgajanje jedne biljke, jednog genoma za prehranu u Africi, na kraju

podlijegla masovnim gubicima, jer su štetočine to uništile – trebalo je razviti više genoma da budu otporniji)

– to se dogodilo jer su zanemarena temeljna načela pertinentne spoznaje

3) Poučavati temeljno ljudsko stanje

- složeno jedinstvo ljudske prirode je razbijeno kroz obrazovanje – podijeljeno je na discipline/predmete do

te mjere da je postalo nemoguće naučiti što to znači biti ljudsko biće; potrebno je ponoviti to jedinstvo da

5

svatko može osvijestiti vlastito poimanje svog identiteta te onog općeg identiteta koji dijeli sa svim bićima –

temeljno ljudsko stanje bi trebalo predstavljati bitan predmet svakog odgoja i obrazovanja

- obrazovanje budućnosti će morati biti takvo temeljno obrazovanje kojemu će u središtu pozornosti trebati

čovjekovo stanje kao takvo, prepoznati ljudsko stanje znači smjestiti čovjeka u svemir, a ne odvojiti ga od

njega

- propitkivati ljudsko stanje znači u prvom redu propitkivati naš položaj u svijetu

- nužnost da odgoj budućnosti objedini pojedina znanja proizašla iz prirodnih znanosti kako bi se ljudsko

stanje smjestilo u svijet

1. Ljudska ukorijenjenostiskorijenjenost

- moramo spoznati našu dvostruku ukorijenjenost u fizički kozmos i živu sferu usporedo s našom ljudskom

iskorijenjenošću

1.1. Kozmičko stanje

- čovjek je dio kozmosa

1.2. Fizičko stanje

- čovjek je mrvica sunčeva postojanja, sitno pupanje zemaljske egzistencije

1.3. Zemaljsko stanje

- čovjek je istodobno kozmičko i zemaljsko biće (Zemlja samo dio kozmosa)

1.4. Ljudsko stanje

- hominizacija je proces; pojam čovjeka ima 2 aspekta – biofizički i psiho-socio-kulturni, međusobno su

povezani

2. Ljudsko u čovjeku

2.1. Jedinstvo dvojnosti

- čovjek je biće koje je istodobno potpunp biološko i potupuno kulturno biće = homo sapiens i homo

demens, koje nosi u sebi to iskonsko jedinstvo i dvojnost

- čovjek je dakle posve biološko biće, i kad ne bi raspolagao u potpunosti kulturom, bio bi tek primat

najnižeg reda

2.2. Krug mozakduhkultura

- čovjek se može ostvariti kao potpuno ljudsko biće jedino putem kulture i u kulturi, a nema kulture bez

ljudskog mozga te nema duha (sposobnosti osvještavanja i misaonosti) bez kulture

- trijada – duh je manifestacija mozga koju potiče kultura, a koja pak bez mozga ne bi postojala (svaki od ta

tri člana je prijeko potreban dvoma drugima)

2.3. Krug razumosjećajnagon

- proizlazi iz MacLenove koncepcije trojedinstva mozga/ljudski mozak u sebi ujedinjuje paleocephalus –

izvor agresivnosti, spolon poriva i primarnih nagona – nasljednik mozga gmazova; mesocephalus –

privrženost i pamćenje – nasljednik mozga bivših sisavaca i cortex – razvijen kod sisavaca, kod ljudi postaje

6

neocortex – sjedište analitičkih, logičkih i strateških sposobnosti koje se tek zahvaljujući kulturi mogu

ostvariti u potpunosti

- odnosi između te tri instance su komplementarni i antagonistički jer sadrže poznate sukobe između

instinkta, srca i razuma; no, ne pokorava se hijerarhiji razumafektivnostnagon – nestabilan,

rotirajući suodnos između te tri instance/racionalnost ne posjeduje vrhovnu moć (npr.ubilački poriv može se

poslužiti racionalnošću za organiziranje i opravdavanje svojih poduhvata)

2.4. Krug pojedinacdruštvovrsta

- pojedinci su proizvodi reprodukcijskog procesa ljudske vrste, ali sam taj proces mogu proizvesti dva

konkretna pojedinca, interakcije između pojedinaca proizvode društvo

- svaki doista ljudski razvoj znači usporedni razvoj individualnih autonomija, razvoj sudjelovanja u zajednici

i razvoj osjećaja o pripadnosti ljudskoj vrsti

3. Unitas multiplex: Ljudska raznolikost i jedinstvo

- ljudsko jedinstvo nosi u sebi načela svoje višestruke raznolikosti

3.1. Individualno područje

- svako biće genetički nosi u sebi ljudsku vrstu i genetički sadržava osobnu izuzetnost, anatomsku i

fiziološku

3.2. Društveno područje

- jedinstvenost/raznolikost jezika, društvenih organizacija i kultura

3.3. Kulturna raznolikost i pluralnost pojedinca

- uvijek postoji kultura u kulturama, ali kultura postoji samo zavaljujući kulturama

- u svakoj kulturi postoji jedan specifičan kapital vjerovanja, ideja, vrijednosti, mitova koji povezuju neku

zasebnu zajednicu s njihovim precima, tradicijama, pokojnicima

- kulure su prividno zatvorene same u sebe kako bi sačuvale svoj posebni identitet, ali su i otvorene – zato

što u sebi integriraju i druge kulture

3.4. Sapiens demens

- ljudsko je biće kompleksno i u sebi nosi antagonističke karakteristike: sapiens i demens (racionalno i

sumanuto); faber i ludens (radišno i zaigrano); empirius i imaginarius (empirijsko i imaginarno);

economicus i consumans (štedljivo i rastrošno); prosaicus i poeticus (prozaično i poetično)

- čovjek racionalnosti je također čovjek afektivnosti i mita i ludila; čovjek sklon radu također je čovjek sklon

igri; empirijski čovjek je i imaginarni čovjek; čovjek sklon štedljivosti je čovjek sklon trošenju; prozaični

čovjek je također biće što naginje poeziji, tj. zanosu, empatiji, ljubavi, ekstazi

3.5. Homo complexus

- ludilo je središnji problem čovjeka, a ne samo njegov otpadak/nije dovelo ljudsku vrstu do propasti

- napredovanje kompleksnosti se dogodilo unatoč i upravo zahvaljujući čovjekovom ludilu

- Platon je ustanovio da je mudri zakon potomak neumjerenosti

7

- darovitost genija moguća je zbog toga što ljudsko biće nije u potpunosti zatočenik zbilje, logike

(istraživanja i otkrića napreduju u ponoru neizvjesnosti, genije se pojavljuje tamo gdje luta ludilo)

- jedno od bitnih poslanja odgoja budućnosti jest ispitavanje i proučavanje ljudske kompleksnosti; odgoj bi

trebao dovesti do osvještenja, do svijesti o temeljnoj situaciji koja je zajednička svim ljudima, do svijesti o

neophodnoj raznolikosti pojedinaca, naroda, kultura, o našoj ukorijenjenosti kao građana Zemlje..

4) Poučavati zemaljski identitet

- treba poučavati o razvoju planetarne ere te uputiti na međusobnu ovisnost i suradnju svih dijelova svijeta

bez podjarmljivanja i potlaćivanja drugoga koja pustoše čovječanstvo

- kako bi riješili svoje probleme i probleme svoga vremena, ljudi moraju dobro shvatiti ljudsko stanje u

svijetu koji je postao dio planetarne ere

1. Planetarna era

- bogatstvo čovječanstva je u njegovoj stvaralačkoj raznolikosti, ali izvor stvaralaštva je u njegovom

plodnom jedinstvu

- planetarizacija – međudjelovanje raznih sirovina, dobara, usluga, kultura – prenošenje poljoprivrednih

dobara sa kontinenta na kontinent – razvoj raznolikosti, dva svjetska rata, ekonomska globalizacija, svaki od

dijelova postaje zavisan od cjeline – svijet svakim danom sve više postaje cjelina

- globalizacija djeluje unificirajuće, ali je konfliktna u svojoj srži

- globalizirajuće ujedinjavanje pojavljuje se u pratnji svog negativa koji je njen popratni i suprotni učinak –

balkanizacija (u smislu nered, metež, rasulo)

- svijet postaje jedna cjelina, ali i sve više podijeljen

2. Nasljeđa 20. stoljeća

2.1. Nasljedstvo napretka i barbarstva

- treba prepoznati nasljeđe barbarske ere da bismo izašli iz nje, a to nasljeđe je dvostruko – nasljeđivanje

smrti i nasljeđivanje rađanja

2.1.1. Nasljedstvo smrti

- ubijanje ljudi u ratovima

- prva smrtonosna sila: mogućnost globalne smrti cijelog čovječanstva zbog nuklearnog oružja

2.1.2. Nove opasnosti

- 2. smrtna opasnost je mogućnost ekološke smrti

- AIDS, evolucija bakterija i virusa, droge

2.2. Smrt modernosti

- ako se modernost definira kao neupitna vjera u napredak, tehniku, znanost, u ekonomski razvoj, onda je

takva modernost umrla

8

2.3. Nadanje

- mogućnost rađanja zemaljskog građanstva u budućnosti

2.3.1. Doprinos protiv-struja

- ekološka protustruja (povećava ju rast oštećenja); kvalitativna protustruja (potiče kvalitetu života, reakcija

na načelo sveopće uniformizacije); protustruja otpora prema prozaičkom i posve utilitarnom životu, koja se

manifestira u traganju za pjesničkim životom; protustruja opiranja prma prvenstvu standardizirane

potrošnje koja se manifestira dvojako – sagorijevanje i umjerenost; protustruja koja teži oslobađanju od

tiranije novca (želi je zamijeniti međusobnom solidarnošću); protustruja koja želi izgraditi etiku unošenja

mira u duše i duh

2.3.2. U protuslovnoj igri mogućnosti

- preveliki napredak dovodi do pretjeranog otuđenja/pitanje je hoće li nas tehnosfera podjarmiti ili ćemo

moći živjeti u simbiozi s njom

- ono što nam donosi najveću opasnost je ljudski duh sam po sebi i zato je problem reforme misli od životne

važnosti

3. Identitet i zemaljska svijest

- svi imamo zajednički identitet unatoč našoj individualnoj, kulturnoj ili socijalnoj raznolikosti

- pojam Zemlja – Domovina – zajedništvo sudbine

- trebamo svladati gradivo tu-bitka na planeti Zemlji – to znači naučiti živjeti, dijeliti, komunicirati, zajedno

težiti istom cilju; moramo imati na umu: antropološku svijest koja spoznaje naše jedinstvo i našu

raznolikost; ekološku svijest, svijest da nastavimo sa svim smrtnim bićima, istu živu sferu (biosferu); civilnu

zemaljsku svijest – svijest o odgovornosti i solidarnosti s djecom planete Zemlje; duhovnu svijest o ljudskom

stanju

- konfederirani svijet treba biti policentričan i acentričan ne samo u političkom nego i u kulturnom pogledu

- povezanost treba zamijeniti razdvojenost i pokazati put mudrosti života u zajednici

- sve kulture imaju svoje prednosti, ali i svoje manjkavosti

- temeljni cilj svakog odgoja koji teži ne samo napretku nego i preživljavanju čovječanstva postaje –

civilizirati zemlju i preobraziti ljudsku vrstu u istinsko čovječanstvo

- odgoj budućnosti trebat će poučavati etici planetarnog razumijevanja

5) Suočiti se s neizvjesnostima

- obrazovanje treba sadržavati nauk o neizvjesnostima što su se pojavile u fizikalnim znanostima, u

znanostima o biološkoj evoluciji te povijesti

- napredak je moguć, ali neizvjestan

9

1. Povijesna neizvjesnost

- budućnost se zove neizvjesnost koja se može opravdati povijesnim nepredvidivostima

2. Stvaralačka i rušilačka povijest

- pojava novoga ne može se predskazati

- svaka je evolucija plod uspjelog otklona čiji je razvoj preobrazio sustav u kojem se rodio

- neki razvoji vode do razaranja, npr. tehnološki razvoj je doveo do razaranja tradicionalnih civilizacija

- povijest ne predstavlja pravocrtan razvoj

3. Neizvjesni svijet

- sama Zamlja se samo-organizirala kroz dijalogiku redneredorganizacijared...

4. Suočiti se s neizvjesnostima

- odgoj budućnosti se mora vratiti na neizvjesnosti povezane sa spoznajom zbog toga što postoji: načelo

cerebralno – mentalne nesigurnosti koje proizlazi iz procesa interpretacije/rekonstrukcije tipičnog za svaku

spoznaju; načelo logičke nesigurnosti; načelo racionalne nesigurnosti, jer ako racionalnost ne održava svoju

kritičku budnost, pretvara se u racionalizaciju; načelo psihološke nesigurnosti – teškoća kritičkog

samoispitivanja

4.1. Neizvjesnost zbilje

- ideje i teorije ne odražavaju, nego prevode zbilju koju mogu prevoditi na pogrešan način

- naša zbilja je tek naša ideja o zbilji

- važno je da budemo realisti u složenom smislu, da shvatimo nesigurnosti zbilje, da znamo da u zbilji ima

još nevidljivih mogućnosti, trebamo znati interpretirati realnost prije nego što prepoznamo gdje se nalazi

realizam

4.2. Neizvjesnost spoznaje

- spoznaja u sebi sadržava rizik iluzije i zablude

- svijest o nesigurnom karakteru spoznajnog čina predstavlja šansu da se dospije do pertinentne spoznaje

4.3. Neizvjesnost i ekologija djelovanja

- ekologija djelovanja – čim neki pojedinac poduzme kakvu akciju, ona mu odmah počne izmicati iz ruku,

jer akcija se upisuje u svijet interakcija i okolina je se ponekad dočepa u smislu koji može postati točno

suprotan njenoj prvobitnoj namjeri

- ekologija akcije – znači voditi računa o kompleksnosti koju ona pretpostavlja, o proizvoljnosti, slučaju,

inicijativi, o svemu neočekivanom i nepredvidivom, znači uvijek biti svjestan opasnosti on njenog neuspjeha

i transformacija

- ekologija djelovanja sadrži 4 načela:

a) Spona rizikoprez

10

- načelo neizvjesnosti proizlazi iz dvostruke nužnosti rizika i opreza

- za svaku poduzetu akciju u neizvjesnoj sredini postoji protuslovlje između načela rizika i načela opreza, a

treba ih znati povezati unatoč suprotnosti

b) Spona svrhasredstvo

- budući da sredstva i svrhe međusobno i naknadno djeluju jedni na druge, neizbježno je da nedolična

sredstva u službi uzvišenih ciljeva ove posljednje kvare te da ih napokon zamijene

- nije izvjesno da će plemenitost sredstava baš dovesti do željene svrhe, niti da će njihova niskost nužno biti

pogubna

c) Spona akcijakontekst

- svaka akcija izmiče volji njena autora ulazerći u inter-retro-akcije sa sredinom u kojoj se zbiva

- načelo tipično za ekologiju djelovanja

- akcija nosi u sebi rizik neuspjeha, mogućnost skretanja i kvarenja njenog početnog smisla, a može se

okrenuti i protiv svojih začetnika

- tri tipa neslućenih posljedica (pobrojao ih Hirschman): loš učinak (neočekivani pogubni učinak važniji je

od očekivang povoljnog učinka); bespredmetnost inovacije (čim je više promjena tim više sve ostaje po

starom); ugroženost tekovina (htjelo se popraviti društvo, ali uspjelo se samo ukinuti njegove slobode ili

sigurnost)

5. Dugoročna nepredskazivost

- učinci nekog djelovanja su dugoročno nepredskazivi, tako da za nijednu akciju nije sigurno da će se

razvijati u pravom smislu svoje namjere i svrhe

5.1. Oklada i strategija

- 2 pomoćna sredstva da bi se lakše suočili s neizvjesnosti djelovanja: puna svijest o okladi koju sadrži

odluka (puna svijest o neizvjesnosti) i pritjecanje strategiji

6) Poučavati razumijevanje

- problem razumijevanja postao je bitan za sve ljude i upravo se zato mora nalaziti u središtu odgoja

budućnosti

- razumijevanje je svrha i sredstvo ljudske komunikacije, glavni zadatak odgoja u budućnosti mora biti

poučavati razumijevanje – temelji odgajanja za mir

- treba poučavati razumijevanju

- problem razumijevanja: između ljudi (različitih kultura) te između bliskih ljudi (privatni odnosi)

1. Dva razumijevanja

- informacija, ako je dobro proslijeđena i shvaćena, donosi razumljivost, što je prvi i nužni, ali ipak

nedovoljan uvjet za razumijevanje

11

- intelektualno (objektivno) razumijevanje – temelji se na razumljivosti i razjašnjenju i ljudsko

intersubjektivno razumijevanje – nadilazi razjašnjavanje, sadrži spoznaju subjekta po subjektu –

identifikacija s drugima (otvorenost, simpatija, velikodušnost)

2. Odgoj za nadilaženje zapreka u razumijevanju

- zapreke „šum“ koji ometa prijenos poruke, višeznačnost pojma, neprepoznavanje tuđih obreda i običaja,

nerazumijevanje imperativnih vrednota, nerazumijevanje etičkih imperativa, nemogućnost da neki mentalni

sklop shvati drugi mentalni sklop, unutarnje zapreke: ravnodušnost, egocentričnost, etnocentričnost,

sociocentričnost (stavljaju sebe u središte svijeta)

2.1. Egocentričnost

- podržava self-deception – samozavaravanje – nerazumijevanje sebe (izvor nerazumijevanja drugoga)

2.2 Etnocentričnost i sociocentričnost

- ksenofobija, rasizam...

2.3. Reduktivni duh

- svođenje spoznaje nekog kompleksa na spoznaju jednog od njegovih elemenata – svođenje osobnosti na

njenu jednu jedinu crtu

- najteže zapreke sastoje se od kruga egocentričnostsamoopravdanjeself deception

3. Etika razumijevanja

- umjetnost življenja koja od nas traži nesebično razumijevanje drugoga, traži od nas da razumijemo

nerazumijevanje

- „Ako smo u stanju shvatiti prije no što osudimo, bit ćemo na putu humanizacije ljudskih odnosa.“

- ono što pogoduje razumijevanju je:

a) Umijeće „ispravnog mišljenja“

- način mišljenja koji omogućuje da se zajedno pojmi tekst i kontekst, svi uvjeti ljudskog ponašanja

b) Introspekcija

- mentalna praksa trajnog samoispitivanja je potrebna

- kritičko samoispitivanje, razumijevanje vlastitih nedostataka ili slabosti je put za razumijevanje drugoga

4. Svijest o ljudskoj kompleksnosti

- razumijevanje drugoga zahtijeva svijest o ljudskoj kompleksnosti

4.1. Subjektivno (simpatičko) otvaranje drugome

4.2. Interiorizacija snošljivosti

- uvjerenje, vjera, etički sud i istodobno prihvaćanje da se iskažu ideje, uvjerenja, izbori suprotni našima

- 4 stupnja snošljivosti: Voltaire: prvi nas sili da poštujemo govor koji smatramo sramnim; drugi je

demokratski princip koji poziva svakoga da poštuje izražavanje ideja koje su suprotne njegovima; treći se

12

pokorava koncepciji N.Bohra – postoji neka istina u ideji koja je u suprotnosti s našom i zbog toga je treba

poštivati; četvrti dolazi od svijesti o ljudskom opsesijama – mitovima, ideologijama, idejama ili bogovima

5. Planetarno razumijevanje, etika i kultura

- kulture moraju učiti jedne od drugih

- M. Maruyama smatra da je mentalitet koji prevladava u svakoj kulturi etnocentrički i sociocentrički – više

ili manje zatvoren mentalitet prema drugim kulturama, no isto tako u svakoj kulturi postoje i mentalni

sklopovi koji su otvoreni – mješanci i miješani brakovi su prirodni mostovi između kultura

- umjetnost, glazba, književnost – pogoduju izrazu nacionalnih izvornosti, prijevodi romana

- razumijevanje između društava pretpostavlja otvorena demokratska društva, što znači da je put

razumijevanje između kultura, naroda i nacija u uskoj vezi s globalnim širenjem i razvojem otvorenih

demokratskih društava

- razumijevanje je sredstvo i cilj ljudske komunikacije; našoj planeti je u svakom smislu potrebno uzajamno

razumijevanje

- s obzirom na to koliko nam je potrebno odgajanje za razumijevanje, na svim odgojno-obrazovnim

razinama i u svakoj dobi, razvoj razumijevanja zahtijeva planetarnu reformu mentaliteta: ona mora biti djelo

odgoja budućnosti

7) Etika ljudskog roda

- odnos pojedinac-društvo-vrsta – trojni karakter ljudskog stanja – treba ga razmatrati kako bi se došlo do

antropo-etike (tipično ljudske etike)

- interakcije među pojedincima proizvode društvo, a ono povratno djeluje na pojedince

- pojedinac, društvo, vrsta uzajamno se održavaju u jakom smislu riječi: podupiru se, hrane jedni druge i

trajno su međusobno povezani

- tipično ljudska etika: antropo-etika treba biti smatrana kao etika s 3 pola: pojedinacrodvrsta

- antropoetika pretpostavlja svjestan i prosvijećen izbor: preuzeti na sebe ljudsko stanje

pojedinacrodvrsta u kompleksnosti našeg bića; realizirati ljudskost u nama samima; preuzeti na

sebe ljudsko stanje; te nam nalaže da prihvatimo antropološku misiju tisućljeća ( u misiju spada: zalagati

se za humanizaciju čovječanstva, ostvariti planetarno jedinstvo u raznolikosti, razvijati etiku solidarnosti,

etiku razumijevanja, etiku ljudskog roda, poštivati u drugome istodobno biće različito od sebe i sebi

identično)

1. Spona pojedinacdruštvo: odgajati za demokraciju

- demokracija se temelji na kontroli aparati moći od strane onih koje se kontrolira, trajna obnova složene i

retroaktivne spone: građani proizvode demokraciju koja proizvodi građane

1.1. Demokracija i kompleksnost

13

- vitalna veza demokracije s raznolikosti, raznolikost interesa i raznolikost ideja

- predstavlja složeni politički sustav zbog toga što živi od pluralnosti, konkurencije i antagonizama, a pritom

ipak ostaje zajedništvo

1.2. Demokratska dijalogika

- sve važne crte demokracije imaju dijaloški karakter koji na komplementaran način ujedinjuje

antagonističke članove

1.3. Budućnost demokracije

- građanin gubi pravo na znanje budući da ima pravo na stjecanje specijaliziranog znanja putem studija ad

hoc, a kao građanin lišen je svakog globalnog i zadovoljavajućeg motrišta i uvida

2. Spona pojedinacvrsta: proučavati zemaljsko građanstvo

- Kant: geografska ograničenost naše Zemlje nameće njezinim stanovnicima načelo univerzalne

gostoljubivosti; koje drugome priznaje pravo da ne bude tretiran kao neprijatelj

3. Čovječanstvo kao planetarna sudbina

- spasiti Čovječanstvo ostvarujući ga

- nova politika čovjeka, civilizacijska politika, reforma misli, antropo-etika, istinski humanizam, svijest o

Zemlji-Domovini moći će zajedno, ali i svaki za sebe smanjiti sablazan u svijetu

- ciljevi: nastavljanje hominizacije humanizacijom, putem napretka prema zemaljskom građanstvu – težnja

organiziranoj planetarnoj zajednici – misija UN-a

14