Danko Zelić

A R H I Đ A K O N T O M A I ŠIBENIK, HISTORIA I RES GESTAE

U D K : 262.3(497.5 Šibenik) »12« 930-05 Toma Arhiđakon

Šibenik je u XIII. stoljeću neprijeporno jedno od naj­važnijih (svjetovnih) središta splitske crkvene pokrajine, no ta se činjenica gotovo ni na koji način ne ogleda u djelu splitskog arhiđakona. Geografija i topografija njegove Povijesti, kojima je posvećen prvi dio priloga, pokazuju da razloge tome treba tražiti s jedne strane u općim zakonitostima žanra, a s druge u posve konkretnim autorovim historiografskim intencijama. Drugi dio rada posvećen je iscrpnoj analizi svih dostupnih isprava o sporovima između trogirske i šibenske crkve u XIII. stoljeću, u kojima se - između 1240. i 1267. godine - u ulozi arbitra bilježi i Toma. Usporedbom »odnosa« koji je prema Šibeniku imao Toma pisac povijesti i Toma kao djelatna crkvena osoba nameću se stanovita pitanja o kojima se diskutira u završnom dijelu teksta, kako o crkvenim prilikama u Splitskoj metropoliji XIII. stoljeća, pravim uzrocima i povodima crkvenih sporova između Trogira i Šibenika i posebnim obilježjima crkvenog života tog doba u Šibeniku, tako i o povijesnom liku najglasovitijeg splitskog arhiđakona.

U djelu Historia Salonitana Šibenik se, kao dio trogirske biskupije, bilježi samo jedanput, i to u opisu prostora splitske metropolije sredinom X I . stol jeća. 1

Pišući o događaj ima koji su se odigrali za njegova života, splitski arhiđakon Toma Šibenik uopće ne spominje. Drugim ri ječima, kada bi Historia Salonitana bi la j e d i n i s a č u v a n i z v o r za povijest D a l m a c i j e u X I I I . s t o l j e ć u , o Š i b e n i k u i š i b e n s k o m p o d r u č j u ne bi se - os im č in j en ice da su su pr ipadal i t rogirskoj biskupiji - znalo gotovo ništa. Ni je , među t im , nimalo prijeporno da je Šibenik u Tominu vremenu bio važan centar, kao ni to da je Toma dobro poznavao š ibenske pri l ike; kao čelni čovjek splitskoga kaptola tijekom nekoliko deset l jeća arbitrirao je u sporovima između trogirske i š ibenske crkve. Svrha je ovog priloga rasvijetliti Tomino djelovanje u tim događa j ima i ukazati na nužnos t či tanja Salonitanske povijesti u kontekstu općeni t ih pr i l ika u splitskoj nadbiskupiji njegova doba.

I. Š I B E N I K U T O M I N O J P O V I J E S T I

Odgovor na pitanje zašto Toma u svom povijesnom djelu izostavlja Šibenik treba ponajprije tražiti u odrednicama žanra, odnosno zasadama literarne tradicije

1 Thomas archidiaconus: Historia Salonitana, ed. F. Rački , M S H S M X X V I (Scriptores, vol. III), Zagreb, 1894. (dalje: Thomas), 45.

197

u kojoj je to djelo nastalo. Još od samih svojih početaka srednjovjekovna historia je Historia Romana, a antički korijeni u njoj čine bit i glavni sadržaj povijesnog legitimiteta. To nače lo vrijedilo je i za crkvenu povijest (Historia ecclesiastica); već sam naslov Tomina djela - Incipit historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium - pokazuje kako je jedan od na jvažni j ih autorovih c i l jeva bio dokazati an t ičko-srednjovjekovni , tj. salonitansko-splitski kontinuitet. Z a pisca s takvim polaziš tem Šibenik je, dakako, bio ne-povijesni grad. Toma je, naime, vrlo dobro znao ono što će četiri stoljeća nakon njega izričito ustvrditi Lucius : da je Šibenik grad osnovan od Hrvata poslije propasti Rimskog Carstva. 2

Prostori Salonitanske povijesti

Prostorni okv i r Salonitanske povijesti ocrtan je u p o č e t n i m poglavl j ima teksta, i to s osloncem na ant ičke i kasnoant ičke autoritete.3 Budući da se primat Spli ta zasnivao na činjenici da je Salona bila caput Provintiae, odnosno glavni grad rimske Dalmacije, autor je već u samom uvodu ustvrdio da se tim imenom n e k o ć nazivalo veći prostor (Verum tamen Dalmatia dicebatur olim largius, censebatur enim cum Chrouatia una provintia).4 U z srednjovjekovnu Dalmaciju, definiranu kao regio maritima, ono je obuhvaća lo i Hrvatsku, na drugome mjestu opisanu kao brdovitu pokrajinu uz njezine sjeverne granice. 5 Hrvatska je za Tomu u prvom redu zemlja koju nastavaju Hrvati ; narodi koji se nazivaju Hrvatima, piše on , zva l i su se Kure t ima i l i Kor iban t ima (populi qui nunc dicuntur Chroate, dicebantur Curetes uel Coribantes). 6 Os im zvučnih podudarnosti samih imena, argument i za to b i le su ponajprije s l i č n o s t i u » k a r a k t e r n i m « o b i l j e ž j i m a (nes ta lnos t , ra tobornos t ) , po T o m i z a j e d n i č k i m a s v i m t i m s k u p i n a m a . 7

Povezivanjem Hrvata (koje su, tvrdi autor, mnogi nazivali i Got ima, a također i S laven ima 8 ) s e tn ic ima iz pojmovnika starovjekovne m i t o l o š k e i historijske geografije 9 »pos tanak« Hrvatske i Hrvata smješten je u vrijeme koje prethodi poče tku Salonitanske povijesti. L išen i svoje povijesnosti, pojmovi Hrvatska i Hrvati raz loženi su zapravo kod Tome kao generički zemljopisna imena.

2 1 . Lucius, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù, in Venetia, 1674. (dalje: Memorie), 5: Sibenico, ò ver Sibinico, e Città fondata da Croati doppo la declinatione dell'Imperio Romano.

3 Opširnije v. M . Matijević-Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo (disertacija), Zagreb, 1999., 495-497.

4 Thomas, 3. Thomas, 3: Nunc uero Dalmatia est regio maritima\ Thomas, 25: Chroatia est regio

montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie. 6 Thomas, 25. 7 Prema N . Iv iću , Domišljanje prošlosti, Zagreb, 1992., 86, posrijedi nije

etimologiziranje, nego postupak poznat kao expositio, kojim se pomoću sličnosti medu riječima objašnjava osobine stvari koje riječi označuju.

8 Thomas, 26: Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi. 9 Uz Vergilijeve Kurete (Thomas, 25), Kureti koje Toma spominje pozivajući se na

Lukanov spjev Pharsalia (usp. ibid, bilj. c) zapravo su Kurikte, pripadnici autohtone zajednice sa središtem na mjestu današnjega grada Krka.

198

Definicije prostora Dalmacije i Hrvatske u djelu Historia Salonitana nisu kronološki omeđene ; one su trebale vrijediti ne samo u vremenu u kojem je autor živio nego i u povijesnoj retrospekciji. Stoga je Tomina tvrdnja da je sv. Petar uputio Domnija u Salonu que caput erat Dalmatie et Chrouatie 1 0 sasvim u skladu s p r i k a z i v a n j e m Hrva t a kao i z r a v n i h s l j edn ika skup ina koje su ž i v j e l e u neodređenom ant ičkom, pa i predant ičkom vremenu. Takva prezentacija činjenica zasigurno ne p ro iz l az i iz autorove n e u p u ć e n o s t i , nego je posri jedi rezultat intencije. Toma je, dakako, znao da promjene na crkvenom zemljovidu nisu bile samo rezultat autonomnog razvi tka crkvene organizacije nego i pri lagodbe crkvene geografije pol i t ičk im realitetima. Upravo zato, u izričaju Dalmatia et Chrouatia raspoznajemo srednjovjekovno Kral jevstvo Hrvatske i Dalmaci je (regnum Croatiae et Dalmatiae), d ržavnopravnu cjelinu unutar koje je živio i sam Toma, 1 1 ali koja je - što je zasigurno nemjerljivo važnije - bila i polit ički okvir za uspostavu srednjovjekovne splitske nadbiskupije.

Projekcijom realiteta novijeg doba u pred-Povijest autor je zapravo dodao još jedan argument tezi o kontinuitetu na kojem se zasnivao primat splitske crkve. U djeluje stoga i pri l ično sustavno izložen slijed događaja u kojem nakon razaranja Sa lone H r v a t i postupno uspos tavl ja ju pr i ja te l j ske odnose s i z b j e g l i m Salonitancima, prihvaćaju katolički nauk i odbacuju arijanstvo 1 2 te, napokon, kao formirano p o l i t i č k o t i jelo sa svo j im v o đ a m a postupno stupaju pod okr i l je salonitanske crkve. Trenutak u kojem jedan od hrvatskih vladara počinje nositi kraljevski naslov (po Tomi : rex Dalmatie et Croatie) 1 3 v išestruko je značajan u tekstu Salonitanske povijesti; vremenom Stjepana Drž is lava započinje novi niz splitskih nadbiskupa koji se datiraju prema kral jevima. 1 4

1 0 Thomas, 8: Apollinarem Rauenne, que est metropolis totius prouintie Emilie; Marcum euangelistam Aquileie, que preerat Uenetie et Ystrie; Domnium uero in Salonam direxit, que caput erat Dalmatie et Chrouatie. Na ovome mjestu treba upozoriti na vještinu kojom Toma barata pojmovima: imena Emilia i Venetia et Histria - za razliku od naziva Dalmatia et Chrouatia (za koji to tek implicira kontekst) - doista pripadaju antičkoj geografiji; Emilia je bila Regio VIII, a Venetia et Histria Regio X Italiae.

1 1 Iscrpnije o prostornoj i upravnoj zasebnosti Kraljevstva v. T. Raukar. Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 74-76, pos. bilj. 94a: Bez obzira, dakle, na činjenicu da se u ugarsko-hrvatskoj državi nije upotrebljavao naziv Trpimirovića »regnum Croatie et Dalmatie«, prostorni i društveni kontinuitet hrvatskoga kraljevstva nije bio prekinut.

1 2 Zasluge za to Toma je, razumljivo, pripisao Ivanu Ravenjaninu, legendarnome prvom splitskom nadbiskupu i obnovitelju salonitanske crkve: Etenim per Dalmatiae et Sclauonie regiones circuendo restaurabat ecclesias, ordinabat episcopos, parochias disponebat, paulatim rudes populos ad informationem catholicam attrahebat (Thomas, 33): Postquam autem per predicationem predicti Johannis ac aliorum presulum salonitanorum duces Gothorum et Chroatorum ab Ariane heresie tuerant contagione purgati ... (Thomas, 35).

1 3 Thomas, 38. U ranosrednjovjekovnim ispravama vladarski naslov glasi rex Croatiae et Dalmatiae, točnije rex Chroatiae Dalmatiaeque; u obliku Dalmatia et Croatia, sukladnom Tominom, kao naziv državnopravne cjeline javljat će se u vladarskim naslovima mletačkih duždeva.

1 4 Analizom kataloga splitskih nadbiskupa u XIII. poglavlju (Thomas, 35-41) M . Matijević-Sokol, Toma arhiđakon i njegovo djelo (disertacija, n. dj.), 174-5, je zaključila:

199

Mjesta Salonitanske povijesti

Nasuprot iscrpnom prikazivanju slijeda zbivanja koja su tijekom stol jeća određ iva la teritorijalni opseg metropolije, sl ika prostora unutar njezinih granica počiva na ant ičkim zemljopisnim realitetima. Mreža urbanih centara u tom dijelu nekadašnje rimske provincije bi la je i u Tominom XII I . stoljeću, mutatis mutan-dis, zasnovana na sustavu organizacije prostora učvršćenom u razdoblju rimske uprave. Štoviše, sustav centara na prostorima pod primacijalnom vlašću splitskoga metropoli ta za Tomina je ž ivo ta više nal ikovao k a s n o a n t i č k o m negoli onom ranosrednjovjekovnom. Promjene inicirane za trajanja ranosrednjovjekovne hrvatske d r ž a v e kao da su poslije d inas t i čke mijene 1102. godine opozvane; tijekom X I I . stoljeća dolazi do svojevrsne restauracije mreže crkvenih središta na podlozi an t ičkog sustava centara. 1 5

Mijene tog sustava u kasnoant ičkim i ranosrednjovjekovnim stoljećima autor stoga nije ni pokušavao zasebno tematizirati. O njima će progovarati iskl jučivo kada su p o j a š n j e n j a b i l a n u ž n a za razumi jevanje p o j e d i n i h , za povi jes t salonitansko-spl i tske crkve kapi ta lnih d o g a đ a j a . Jedan od njih - izdvajanje b i skupi ja Gornje Da lmac i j e p o l o v i c o m X I . s to l j eća - bio je povod da se u kronološk i slijed naracije interpolira opis prostora pod jurisdikci jom splitskoga me t ropo l i t a . 1 6 Opis započ in je nabrajanjem donjodalmatinskih biskupija - od osorske do trogirske - koje svojoj salonitanskoj metropoli bijahu podložne more antiquo, s k r a ć i m naznakama o n j ihovim teri tori j ima. S t i gavš i do trogirske biskupije, autor nije mogao ne primijetiti njezinu prostranost. V e l i k u dijecezu ona je , po T o m i , zadob i l a zato š to je b i l a b l i zu svojoj metropol i : Traguriensis episcopatus, quia sue metropoli uicinior erat, majorem diocesim sortitus est; videlicet castrum sibenicense cum tota sua iupa [et] protendebatur enim fere usque ad fluuium cetinensem. 1 7 U tom jezgrovi tom izričaju prostor trogirske biskupije (koji se prostirao duboko prema z a l e đ u ) 1 8 definiran je svojim krajnjim

Prva cjelina su nadbiskupi datirani hrvatskim vladarima kojima splitski povijesni izvori daju titulu dux, a drugi dio Tomina kataloga su nadbiskupi čije je nadbiskupovanje datirano po hrvatskim vladarima intituliranim u splitskim spomenicima naslovom kralja (rex). Upravo je razdjelnica nadbiskup Martin datiran po kralju Držislavu.

Ona je - u skladu s globalnom politikom Katoličke crkve - zacrtana još na dalekim splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine, kada je afirmirano i načelo po kojem je Split postao nasljednikom Salone.

1 6 Thomas, 45. Smatrajući da je taj opis preuzet iz dokumenata crkvenog sabora održanog u vremenu nadbiskupa Dabrala (između 1045. i 1067. godine), izvod iz Tomina teksta objavio je među Rescripta et synodalia F. Rački (Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, M S H S M VII , Zagreb, 1877., 199-200). Za opširniju raščlambu tog dijela Tomina teksta i izvora na kojima se temelji v. M . Matijević-Sokol, Toma arhiđakon i njegovo djelo (disertacija, n. dj.), 186-200.

1 7 Thomas, str. 45. 1 8 Potkraj XII . stoljeća (1185. godine) kao dijelovi Trogirske biskupije navode se

Tragurium, Drid, Sebenicum et totum comitatum Zagorie, usp. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, ed. T. Smičiklas (dalje: CD), Zagreb, 1904. i d., sv. II, 193.

200

priobalnim točkama: na istoku je dopirao gotovo do rijeke Cetine, a na zapadu je zav r šavao š ibensk im kaš t e lom, s red iš tem istoimene župe.19 K a o i biskupije na otocima (Osor, K r k , Rab) - za koje je autor zabilježio da su bile u vlasti ugarskog kralja - i Šibenik se nalazio na kraljevskom, tj. hrvatskom pol i t ičkom teritoriju, no ta je č in jen ica , budući da su i kaštel i njegova župa b i l i pod ju r i sd ikc i jom trogirskog prelata, za Tomu kao pisca crkvene povijesti bila sporedna.

Nakon Trogira, Toma spominje nekadašnja biskupska sjedišta u Mukaru i S tonu , 2 0 potom hrvatskog biskupa sa s jediš tem u crkvi sv. Mari je u K n i n s k o m polju, a svoj opis zavr šava nizanjem parohija koje se splitskoj c rkv i svidjelo zadržat i za sebe. Sve one - Cet ina, L i v n o , K l i s , Moso r i Krbava te krajevi do granica z a g r e b a č k e biskupije i ci jela Maroni ja - nalazile su se izvan granica splitskoga komunalnog teritorija. Čin jenica da se izravna crkvena jur isdikci ja trogirskih i splitskih prelata prostirala i na teritorijima pod kraljevskom, odnosno banskom v l a š ć u , sa s v i m on im š to je to tada z n a č i l o , upravo je k l j u č n a za razumijevanje povijesti splitske nadbiskupije u X I I . i XI I I . stoljeću, a posebice za povijest odnosa između šibenske i trogirske crkve u tom vremenu, o čemu će više govora biti u drugom dijelu ovog rada.

Svijet obalnih gradova - komunaln ih i b i skupi j sk ih s r e d i š t a z a š t i ć e n i h kraljevskim povlasticama - za autora je bio nemjerljivo važniji od prostora koji su ih o k r u ž i v a l i . U to se m o ž e m o uvjeriti razmotrimo l i učes t a lo s t javljanja pojedinih zemljopisnih imena u tekstu. N a prvome je mjestu, dakako, grad Split; us tvrd imo l i da je s l i ka prostora Tomine Povi jes t i o d r e đ e n a u p rvom redu autorovim splitskim oč i š tem, nećemo reći ništa novo. U z Split , Toma razmjerno ve l iku pozornost posvećuje Zadru i Dubrovniku , i to zato što su, kao s jediš ta nadbiskupa, ta dva grada jedini rangom b i l i ravni Sp l i tu . 2 1 O d drugih centara

1 9 Uz oznaku župa (iupa). Toma u svom tekstu temeljne crkvene administrativne cjeline (bez obzira na to jesu li posrijedi komunalni teritoriji ili prostori izvan njih) naziva i parochiae. Znakovito je da se taj pojam ondje prvi put javlja u opisu djelovanja legendarnog obnovitelja nadbiskupije Ivana Ravenjanina, usp. bilj. 12. (Ranosrednjo-vjekovnim) imenom župa označavane su i svjetovne administrativne cjeline kojima su upravljali župani, pa ga stoga, dakako, treba lučiti od današnjih (crkvenih) župa, opširnije o tome v. M . Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu, Zagreb, 1952., 19.

2 0 Starije biskupsko sjedište u Mukaru bilo je u Tominu vremenu u sastavu Hvarske biskupije. Upravo činjenica da se u opisu splitske metropolije spominje Ston, govori da se njezin prostor podudarao s prostorom Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije; sukladno tome u opisu granica Kraljevstva (Thomas, 39-41) kao krajnja južna točka navedena je Humska Kneževina. O tretmanu Stona kod Tome s obzirom na izvore kojima je raspolagao i tada aktualna zbivanja v. diskusiju kod M . Matijević-Sokol. Toma arhiđakon i njegovo djelo (disertacija, n. dj.), 196-7.

2 1 Zadar su, po njemu, također osnovali izbjeglice iz Salone (Thomas, 31), a odlučujuću ulogu u genezi Dubrovnika pridaje došljacima iz Rima (Thomas, 30). Inzistiranje na tim činjenicama pokazuje koliku je važnost Toma pridavao antičkim tradicijama kao najvažnijim sastavnicama povijesnog legitimiteta tih centara. Tomi (za razliku od Konstantina Porfirogeneta) nije bila poznata predaja po kojoj su Dubrovnik osnovali petorica Salonitanaca, usp. R. Katičić, »Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt

201

Dalmaci je , T o m a je najviše redaka ispisao o susjednom Trogi ru . U z općen i tu međusobnu upućenos t i povezanost Splita i Trogira - u svakom pogledu najbližih d a l m a t i n s k i h centara - g l avn i su povod tome b i l i sukobi oko n e r i j e š e n i h ter i tor i ja lnih pitanja i z m e đ u dvi ju susjednih k o m u n a 2 2 koje je autor osobno dož iv io i proživ l javao. Toma je, dakako, bio potpuno svjestan da splitska crkva u njegovom vremenu v i še nije u stanju sama čuva t i prostor koj i je prvotno definiran kao teritorij pod izravnom (crkvenom) jurisdikcijom njezina biskupa. Za razliku od »herojskog« ranosrednjovjekovnog razdoblja dalmatinskog episkopata - kada su biskupi neprijeporno bi l i jedini pravi vođe svojih zajednica - položaj b i skupa u g radov ima u vri jeme izgradnje komuna postupno s l ab i . O s i m s komunama, koje uspijevaju sve bolje artikulirati svoje interese, biskupi (koje lokalne zajednice sve rjeđe imaju pri l iku birati autonomno) se sukobljavaju i sa svojim kaptolima. Važnos t promjena u položaju gradskih prelata može se, kad je posrijedi splitski nadbiskup, očitati i u znakovitoj »promjeni žanra« unutar samog Tominog teksta. U prikazivanju starijih razdoblja Historia Salonitana pokazuje, naime, izr ič i ta obi l jež ja literarnog roda zvanog Gesta episcoporum; povijest spli tskoga crkvenog s red iš ta i z ložena je kroz djelovanje prelata. 2 3 U Tominu vremenu, m e đ u t i m , budućnos t nadbiskupije bi la je čvrs to vezana uz komunu i zato - u dijelu koj i se odnosi na zbivanja u X I I I . s tol jeću - njegova povijest splitske crkve zapravo postaje povijest splitske komune.

Prostor splitske komune za Tomina je života sa svih strana, kako na kopnu, tako i na moru, bio o m e đ e n nestabilnim granicama. Zbog toga, osim sukoba s T r o g i r a n i m a , autor u c i j e lom n izu epizoda opisuje vojne konf l ik te i z m e đ u Spl ićana i drugih, manje dragih susjeda - Kačića , odnosno Omišana (Cetinjana) na istoku i Kl i šana na sjeveru. O d centara na hrvatskom pol i t ičkom prostoru, tj. k ra l j evskom ter i tor i ju , K l i s je u pr ikazu zbivanja u X I I I . s to l j eću svakako najprisutniji; 2 4 posrijedi je strategijska točka koja je za Split - u najširem smislu ri ječi - oduvijek b i la od ž ivo tne važnos t i . U izlaganju pojedinih, za spli tsku

in eo: tragom najstarijih dubrovačkih zapisa«. Starohrvatska prosvjeta III. s. 18/1988. (1990.) 36, jer je u protivnome sasvim sigurno ne bi propustio navesti u tekstu.

2 2 Svijest o nužnosti i poželjnosti zajedništva između dva grada nedvojbeno je postojala, barem na razini ideje. Ono se redovito manifestira u situacijama u kojima su Trogir i Split ugroženi prijetnjama koje su dolazile izvana. O tome da sukobi nisu bili jedina paradigma splitsko-trogirskih odnosa svjedoči i sam Toma, ne propuštajući, međutim, naglasiti kako je trogirska potpora splitskim vojnim akcijama bivala uglavnom simboličnog karaktera. U poglavlju o ratu za Ostrog Toma je zapisao: Tragurienses autem auxilium nostratibus impenderunt, sed modicum et exile (Thomas, 105), a opisujući pohod na Brač: Dederunt autem Tragurienses auxilium, sed pigrum satis et tenue (125).

2 3 N . Ivić, Domišljanje prošlosti (n. dj.), 74; M . Matijević-Sokol, »Toma Arhiđakon (1200-1268). Nacrt za jedan portret«. Povijesni prilozi 14, 1995., 124-125.

2 4 Kralj Andrija II. godine 1217. nudi Klis Splićanima (Thomas, 90), o sukobima s Cetinjanima (100), o templarima i Domaldu u Klisu (105-106), o boravku kraljice u Klisu u vrijeme tatarske provale (171, 178) i opsadi Klisa (175).o sukobu Splićana s ugarskom posadom Klisa 1243. godine (182), o dolasku kraljice u Klis 1261. godine (208).

202

komunu v a ž n i h svjetovnih d o g a đ a j a tog doba iz istog se raz loga , uz K n i n , spominju i feudalne utvrde u zaleđu (Bribir , Zvonigrad) . 2 5

Vijesti o centrima na prostorima izvan sfere interesa splitske komune prilično su, međut im, oskudne. Kada su posrijedi biskupska sjedišta - Senj, N i n , Skradin, K n i n i Krbava - njihovi spomeni u tekstu mahom se svode na bilježenja posvećenja tamošnjih biskupa. Takvim rekapitulacijama (u tradiciji žanra Gesta episcoporum) T o m a zakl jučuje prikaze ž ivota svojih suvremenika - nadbiskupa Bernarda, 2 6

Guncela 2 7 i Rogerija. 2 8

Neš to više podataka Toma je - u spomenutom opisu teritorijalnog ustrojstva splitske metropolije po lov icom X I . s tol jeća - donio o Biogradu , u njegovom vremenu već stotinjak godina u g a š e n o m biskupskom sjediš tu. Z a zadarskog je biskupa, naime, ustvrdio da je imao malu parohiju, i to zbog bl izine biskupija ninske i biogradske, a potom je, da bi obraz lož io postojanje biskupskog sjedišta u Skradinu, zapisao: Kada je grad Biograd bio razoren od Mlečana [biogradski je biskup] zamijenio svoje sjedište Skradinom budući da su Mlečani razorili Biograd kod grada Zadra. 2 9 Premda je inače nastojao razložiti uzroke i posljedice zbivanja o kojima piše , u ovom mu slučaju - vjerojatno jedini put u o p s e ž n o m djelu - to nije pošlo za rukom; 3 0 pustošenje Biograda (1125. godine) bilježi se u Tominu tekstu tek kao puka činjenica. Š toviše , izričaj o tom događaju - u kojem je poznato pokušao protumačit i poznatim - doimlje se nespretnim upravo zato što se (kao, uostalom, i u drugim sl ičnim s lučajevima) suzdržao od ukazivanja na pravu potku tog događaja, dakako, onu poli t ičku. 3 1 Nakon rušenja Biograda ulogu istaknute točke Kraljevstva na obali preuzeo je vranski castrum - u T o m i n o m vremenu pod vlašću templara - i u Salonitanskoj povijesti se na nekoliko mjesta spominju događa j i , redom s iznimno važn im pol i t i čk im konotacijama, koji se ondje n i su o d i g r a l i n i m a l o s l u č a j n o . 3 2 Konstat i rat i postojanje biogradske, odnosno, njezine nasljednice, skradinske biskupije b i lo je , dakako, za autora v a ž n o u prvom redu zbog č in jen ice da je od godine 1154., kada je kanonski osnovana zadarska nadbiskupija, posrijedi bio rubni prostor splitske metropolije.

2 5 U opisu sukoba između Grgura Bribirskog i Višena (Thomas, 102), 2 6 Thomas, 86, 88. 27 Thomas, 179. 28 Thomas, 212. 2 9 Thomas, 45: Cum autem belgradensis ciuitas destructa fuisset a Uenetis,

[belgradensis episcopus] mutauit sedem suam in Scardonam, namque Ueneti dextruxerunt Belgradum prope Jadram ciuitatem.

3 0 Bez obzira na relevantnost argumenata, Tomina razjašnjenja općenito vrlo dobro funkcioniraju unutar samoga teksta, tj. literarnog diskursa.

3 1 Za razliku od svog suvremenika Treguana koji se u Žiću Blaženog Ivana nije sustezao pokazati protumletačko raspoloženje - o tome vidi L . Margetić, »Iz ranije povijesti Trogira«, Historijski zbornik XLIII/1, 1990., 11-12 - Toma o Mlečanima nije napisao ni jednu lošu riječ.

3 2 Dolazak Bernarda koji ondje iz kraljevskog poklada uzima novac potreban za operaciju oslobađanja Zadra od križara (Thomas, 85), Bernardovo posvećivanje Grupcija i Mikuza u Vrani (str. 88); Guncelovo zaređenje (str. 94) i boravak Bele IV. godine 1245. (str. 200)

203

U Tominu vremenu Dalmacija i Hrvatska, premda su već stol jećima činile jedinstvenu državnopravnu cjelinu (regnum Chroatiae et Dalmatiae), bile su još uvijek dvije jasno razlučive »his tor i jsko-geografske« cjeline. Težnje vladara iz dinastije A r p a d o v i ć a da potaknu integraciju tih dvaju komplementarnih , al i umnogome različit ih prostora počinju se očitovati već u X I I . stoljeću. Pri tom se oslanjaju poglavi to na C r k v u , t očn i j e , na metropolitansko s jed iš te u Sp l i t u , pokušavajuć i njegovo djelovanje podrediti svojim pol i t ičkim c i l jev ima. 3 3

Promjene na zemljovidu splitske crkvene pokrajine tijekom X I I . s tol jeća m o g u ć e je saže t i u neko l iko g lavnih pravaca. Prije svega valja istaknuti da crkvena središta i institucije osnovane nastojanjima vladara ranosrednjovjekovne hrvatske d r ž a v e postupno blijede i l i nestaju. Biograd b iva razoren, N i n gubi v a ž n o s t , 3 4 a hrvatski se biskup nakon godine 1185. više ne spominje. U drugoj p o l o v i c i X I I . s t o l j e ć a uspos tav l jena su , m e đ u t i m , b i s k u p s k a s j e d i š t a u n e k a d a š n j i m a n t i č k i m centrima - Senju i Skrad inu . 3 5 U unut rašnjos t i , daleko izvan sfera interesa obalnih komuna, osnivaju se nove dijeceze: K n i n postaje s j ed i š t em rezidenci ja lnog biskupa nove - kninske biskupije , a 1185. godine utemeljena je krbavska biskupija. Granice crkvenih nadleš tava pojedinih prelata - sufragana spl i tskog nadbiskupa - definirane su na crkvenom saboru 1185. godine u Sp l i tu . 3 6 Zaključci tog skupa ujedno su i prvi vidl j ivi rezultati nastojanja za crkvenom integracijom dvaju prostora - teritorija komuna (Tomine Dalmacije) i kral jevskog teritorija (Tomine Hrvatske i l i Slavonije). Premda neće sasvim nestati, razlike među njima, kako one u sferi svjetovnih, tako i crkvenih odnosa, postupno će se tijekom XI I I . stoljeća smanjivati.

T a tvrdnja vr i jedi i za odnose i z m e đ u Š i b e n i k a i b i skupskih gradova s an t ičk im tradicijama. Podsjećajući na neslavnu sudbinu N i n a i Biograda, valja istaknuti da je Šibenik jedini od srednjovjekovnih kraljevskih gradova na obali koji tijekom X I I . i XI I I . stoljeća uspijeva ne samo opstati nego i postaje središ tem p r v o g a reda . P r e m d a za T o m i n a ž i v o t a t e ž n j e Š i b e n č a n a za c r k v e n o m emancipacijom jo š nisu donijele konkretne rezultate, n e m o g u ć e je zanijekati da je u Š iben ik tada gotovo u svakom pogledu (po l i t i čkom, populaci jskom, pa i vjerskom) bio jedan od najvažni j ih centara unutar splitske crkvene pokrajine. Š tov iše , upravo »Tomino« XII I . stoljeće je u povijesti Šibenika prijelomno doba. O d kaštela neposredno podčinjenoga feudalnom autoritetu kneza Šibenik postaje

3 3 Usp. S. Kovačić. »Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću«, U : Krbavska biskupija u srednjem vijeku. Zbornik radova, Rijeka-Zagreb, 1988., 12-14.

3 4 Usp. E . Peričić, »Nin u doba hrvatskih narodnih vladara i njegova statutarna autonomija«, Radovi Instituta JAZU u Zadru 16-17, 1969., 130.

3 5 »Oživljavanje« crkvenih središta u Senju i Skradinu, uz sjeverne i južne granice novouspostavljene zadarske metropolije, neprijeporno je bilo odgovor na provedenu operaciju izuzimanja crkvenih centara na prostoru pod mletačkim političkim vrhovništvom iz jurisdikcije splitskoga nadbiskupa.

3 6 C D II, 192-194. Nadbiskup Petar izriči to je ustvrdio da su parochie suffraganeorum nostrorum ad se inuicem confuse et certis limitibus nequaquam distincte et nullis priuilegis communite. O sačuvanim verzijama saborskih zaključaka u izvornoj i objavljenoj građi v. S. Kovačić, n. dj., 23-29.

204

civitas s k ra l j evsk im povlas t icama, 3 7 a od župe u sk lopu trogirske dijeceze naposljetku i samostalna biskupija. 3 8

U spomenu t im, p o l i t i č k i i n i c i r a n i m in teg ra t ivn im proces ima i z m e đ u biskupskih gradova i prostora koji su ih okružival i pr i l iku za jačanje svoje moći zasigurno su vidjeli i sami prelati, poglavito splitski i trogirski. Njihove težnje da u vremenu konsolidacije komunalnih sustava u gradovima učvrs te svoj utjecaj izvan komunalnih teritorija, odnosno povećaju odgovara juće dijelove prihoda vlastitih menzi , nailazile su, razumljivo, na otpore. Prvog među njima koji se, ult imativno zaht i jevajući priznavanje prava za koja je d ržao da mu pripadaju, n e p r o m i š l j e n o upustio u avanturu izvan granica vlastite komune - spl i tskog nadbiskupa Arn i r a - takva je »akt ivna« pol i t ika stajala glave. 3 9 Premda se po svoj im posljedicama ni i zb l i z a ne m o ž e u s p o r e đ i v a t i s t r a g i č n i m A r n i r o v i m završe tkom, i prvi zabil ježen t rogirsko-šibenski crkveni spor potkraj X I I . stoljeća bio je izazvan sl ičnim nastojanjima trogirske crkve.

II. A R H I Đ A K O N T O M A I S P O R O V I I Z M E Đ U T R O G I R S K E I Š I B E N S K E C R K V E

U n a t o č č in j en ic i da isprave, mahom s a č u v a n e u a rh iv ima sp l i t skoga i trogirskog kaptola, pružaju razmjerno puno podataka o Tominu a n g a ž m a n u u t rog i rsko-š ibenskim crkvenim sporovima u drugoj trećini XI I I . s tol jeća, taj seg­ment njegova djelovanja u historiografiji nije pobudio preveliku pozornost . 4 0

Izuzmemo l i događaje važne za povijest Splita i splitske crkve (u u ž e m smislu r i j e č i ) , spoznaje o T o m i kao povijesnoj osobi ug lavnom su se temelj i le na izučavanju i interpretaciji autobiografske komponente njegova rukopisa Historia Salonitana, odnosno onoga što je sam a rh iđakon smatrao v a ž n i m i vr i jednim bilježenja u svojoj Povijesti.

Djelovanje splitskog arh iđakona u t rogi rsko-š ibenskim crkvenim sporovima m o g u ć e je pratiti prema dokument ima nastalim i z m e đ u 1240. i 1267.; u tih tridesetak godina na splitskoj stolici promijenila su se četiri nadbiskupa, u Trogiru

3 7 V . raspravu L . Margetića »Vjerodostojnost šibenskih povlastica (1167-1322)«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 39, 1997., 17-36.

3 S Od 1274. godine Šibenčani biraju vlastitog biskupa, a 1298. to im je pravo kanonski priznato bulom pape Bonifacija VIII. , v. F. Dujmović, »Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine«, Šibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976., 96-99.

3 9 Usp. Thomas, 73-74. 4 0 Vijesti o tome donose se tek kao faktografske nadopune Tominoj biografiji. U tom

su smislu najindikativniji skraćeni prikazi tih događaja u djelima K . Šegvića (Toma Splićanin, državnik i pisac 1200-1268., njegov život i njegovo djelo, Zagreb, 1927., str. 115), G . Novaka (Povijest Splita, sv. I, Split, 1957., str. 128) i I. Ostojića (Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb, 1975., str. 53). K . Šegvić je cijelom slučaju posvetio svega tri rečenice koje će G. Novak i I. Ostojić poslije ponoviti, odnosno parafrazirati.

205

dva biskupa, a na papinskom prijestolju pet papa. 4 1 To znači da je Toma, već i zbog same duljine svog »staža« u sporu, bio najbolje upućen u sve pojedinosti koje su tvorile složeni mozaik slučaja. Prije nego što se upustimo u rekonstrukciju tijeka događa ja , treba istaknuti da za vođenje postupaka i izricanje presuda u sporovima između Trogirana i Šibenčana - suprotno onome što se o tome pisalo 4 2

i za raz l iku od nekol ic ine s l ičn ih epizoda u njegovu ž ivo tu - T o m a nije bio imenovan od pape, nego je, kao arh iđakon, tj. čelni čovjek splitskoga kaptola, to č inio slijedom svojih ovlasti .

1197.

Raspravu o zbivanjima u XI I I . stoljeću treba započeti pods jećanjem na prvi u i zvor ima zab i l ježen i spor i zmeđu trogirske i š ibenske crkve. N j i h o v i su se predstavnici potkraj X I I . stoljeća sukobili oko podjele darova koje su prigodom posveć ivan ja c rkv i u Š ibeniku te Donjem i Gornjem Polju donosil i vjernici iz š ibenskog dijela dijeceze (de oblationibus consecrationum omnium ecclesiarum de Sibenico et de Campo Marine et de Macro). 4 3 Godine 1197. u Splitu - tijekom sastanka upr i l ičenog radi izbora novoga nadbiskupa - spor su pokrenuli clerici Tragurienses, tj. pr ipadnici trogirskoga kaptola. Pred okupljenim b iskupima sufraganima i spli tskim kaptolom zahtijevali su da spomenuti darovi u cijelosti pripadnu njima i njihovu biskupu, tvrdeći da se oni nikad nisu dijelili sa š ibenskim

4 1 U Splitu: do 1242. godine Guncel, 1242.-1244. sedisvakancija, 1245.-1248. Hugrin, 1250.-1266. Rogerije i od 1266. godine nadbiskup Ivan. Trogirski biskup do 1255. bio je Treguan, a od kraja te godine do 1276. Kolumban. Ne računamo li dvotjedni pontifikat Celestina IV. (potkraj 1241.) na prijestolju Sv. Petra bili su Grgur IX. (do 21. 8. 1241.),InocentIV.(25.7. 1243.- 7. 12. 1254.), Aleksandar IV. (12. 12. 1254.- 25.5. 1261.), Urban IV. (29. 8. 1261.- 2.9. 1264.) i Klement IV. (5. 2. 1265.- 29. 11. 1268.)

4 2 Usp. K . Šegvić, n. dj., 115; G . Novak, n. dj., 128,1. Ostojić, n. dj., 53. 4 3 C D II, 284-285. Naziv Campo Marine ne odnosi se na Marinu kod Trogira,

odnosno na Drid u širem smislu, kao što je to mislio i na nekoliko mjesta izričito ustvrdio Lucius, pozivajući se pritom samo na ispravu iz godine 1197. o kojoj je ovdje riječ. Po njemu, toponim je nastao od crkve sv. Marine čije ostatke također spominje (Memorie, 25, 29: Campo di Marina, con altro nome detto Drid). Kao polje Marine taj toponim je u svom prijevodu teksta isprave donio i J. Stipišić (I. Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru I, Split, 1979., 206), a prihvatila i N . Klaić, Trogir u srednjem vijeku, Trogir, 1985., 75. Posrijedi je, međutim, Morinjsko polje, tj. šibensko Donje Polje, usp. F. Dujmović, »Postanak i razvoj Šibenika« (n. dj.), 89. Kada bi stajalište da se Campo Marine u ispravi iz 1197. godine doista odnosi na mjesto Marinu kod Trogira bilo točno, trebalo bi objasniti kako to da je u podjeli tamošnjih crkvenih prihoda potkraj XII . stoljeća svoj dio, uz trogirskoga biskupa i kaptol, imalo i šibensko svećenstvo. Premda rasprava o tom problemu nadilazi okvire ovdje postavljene teme, valja upozoriti da se Luciusovo mišljenje kako je posrijedi Marina zadržalo i u novijoj literaturi, usp. M . Ančić, »Srednjovjekovno vladarsko vlastelinstvo Drid (Problemi vlasništva i organizacija u XIII. s.)«, Povijesni prilozi 19 (2000.), 90-91.

Toponim Macro odnosi se na Mokro, nestalo srednjovjekovno naselje u okolici Danila (v. K . Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1941., 97) i jamačno je u tekstu isprave upotrijebljen kao pars pro toto, tj. pod Mokro treba podrazumijevati Gornje Polje.

206

svećens tvom. Šibenčani su, među t im, predložil i svjedoke koji su mogli potvrditi da su se sporni prihodi ranije, u vrijeme biskupa Dese Makare lova , 4 4 dijel i l i na pola.

Iz teksta isprave u kojoj je opisan tijek postupka 4 5 očito je da je biskupski zbor - budući da biskup bijaše veći od svih svjedoka i gospodar obaju strana (quia episcopus omnibus testibus maior et utriusque partis dominus erat) - od luč io prihvatiti svjedočenje trogirskog prelata Mihov i l a koji je navode svojih kanonika potvrdio i pod prisegom. 4 6 Određeno je, međut im, da ga o svemu ispita i krbavski biskup Matej , nekadašnj i član splitskoga kaptola, voljom nazočn ih određen za pristava u parnici. Namjera okupljenih biskupa i splitskih kanonika bila je jasna; prije izricanja konačne presude valjalo je utvrditi kakvi su običaji u svezi s navedenim podavanjem vrijedili u Š ibeniku . 4 7 N a hrvatskom poli t ičkom prostoru, naime, za razliku od pisanog prava u gradovima i na njihovim komunalnim teritorijima, u upotrebi je b i lo ob iča jno pravo. 4 8 Posve je, stoga, razumljivo i zaš to je među okupljenim prelatima za pristava 4 9 - a posrijedi je institucija svojstvena običajnom pravu - najprikladniji, odnosno »najkvalificiraniji« bio krbavski biskup Matej.

K a d je, dakle, Matej započeo o cijelom slučaju ispitivati M i h o v i l a , trogirski biskup, premda su u pitanju bi l i i njegovi prihodi, odustaje od inzistiranja da se spor presudi na temelju iskaza koj i je dao pod pr isegom, u z i m a ruke obaju suprotstavljenih strana (spor se, de iure, vodio i zmeđu trogirskih i š ibensk ih kler ika) i sklapa i zmeđu njih sporazum. 5 0 O d l u č e n o je da će se sporni darovi

4 4 To znači između 1150./1151. (usp. Memorie, 26) i 1177. godine (v. D . Farlati, Ilhricum sacrum, t. IV, Venetiis, 1765., str. 330). Nasljednik Desin, biskup Mihovil , bilježi se'kao electus 1179. godine (CD II, 163).

4 5 Izvorna isprava (CD II, 284-285) čuva se u Arhivu H A Z U u Zagrebu; usp. A . Gul in , »Pečat prvoga krbavskog biskupa Mateja i olovni pečat, vjerojatno splitskog kaptola«, u: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb, 1988., 239-245.

4 6 Biskup Mihovi l , nećak Dese Makarelova (Memorie, n. mj.) bio je, po navodima Šibenčana, nazočan kada je crkve posvećivao njegov rođak i prethodnik.

4 7 To je s punim pravom zaključio još D. Farlati, Illyricum sacrum, t. IV, 451: Jussus est Matthaeus Episcopus Corbaviensis de antiqua consuetudine Episcopum Traguriensem percunctari.

4 8 Za definiciju i teritorijalnu rasprostranjenost v. J. Kolanović, »Hrvatsko običajno pravo prema ispravama X I V . i X V . stoljeća«. Arhivski vjesnik 36, 1993., 93; L . Margetić, »Hrvatski pravni običaji«, Arhivski vjesnik 37, 1994., 147-158.

4 9 O ulozi pristava u praksi sustava običajnog prava v. V . Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik VIII, Zagreb, 1919., 1149-1155.

5 0 Traguriensis [episcopus] acceptis utriusque partis manibus ... inter eos composuit concordiam. Posrijedi je, dakako, ritual pomirenja, konkretiziran u arhetipskoj gesti polaganja ruku suprotstavljenih strana u ruke suca-pomiritelja. Činjenica da je trogirski biskup bio taj koji je pomirio suprotstavljene strane promakla je većini istraživača, pa i J. Stipišiću u prijevodu spomenute isprave (I. Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, sv. I, Split. 1979., 205). Stoga se u literaturi, zacijelo i pod utjecajem Smičiklasova regesta (Zbor biskupa hrvatskih izašilje Matiju biskupa krbavskoga, da izmiri svećenstvo šibeničko i trogirsko) najčešće krivo piše da je u sporu 1197. presudio krbavski biskup, usp. I. Ostojić. n. dj., 88; F. Dujmović, n. dj., 89; A . Gulin, n. dj., 239.

207

prigodom posvete crkava ubuduće dijeliti na tri dijela; po jedna trećina pripadat će š ibenskim kler ic ima, trogirskim klericima i trogirskom biskupu.

Nače la ubiranja i podjele crkvenih prihoda na prostorima običajnog prava bila su drukči ja nego u biskupskim gradovima i na njihovim teritorijima. 5 1 Os im za redovitu crkvenu desetinu, 5 2 to je vrijedilo i za druge prihode biskupa i njihovih kaptola, pa tako i za darove koje su vjernici donosi l i prigodom posveć ivan ja c r k a v a . 5 3 Spominjanje biskupa Dese Makare lova u opisanom sporu potvrđuje kako je praksa u svezi s tim podavanjem u š ibenskom dijelu trogirske dijeceze bila ustaljena najkasnije po lov icom X I I . s tol jeća. Premda je n e m o g u ć e nagađa t i o k o l i k i m se apsolutnim vri jednostima moglo radi t i , darovi (u naravi) koje su pr igodom p o s v e ć i v a n j a crkava donos i l i vjernici zacijelo nisu b i l i neznatni , ponajmanje u s imbol i čnom smislu.

Vi jes t i o najstarijem zab i l j eženom t r o g i r s k o - š i b e n s k o m crkvenom sporu nedvojbeno pokazuju da je trogirska crkva nastojala u podjeli darova ishoditi za sebe više no što je to bilo uobičajeno. Njihov pokušaj j amačno u tom vremenu nije bio usamljeni s lučaj . Odredbu kojom se ograničavaju prava biskupa na naknadu pr igodom kršćenja crkve nalazimo i u V i n o d o l s k o m zakonu, najglasovitijem zborniku hrvatskoga običajnog prava (1288. godine); 5 4 š toviše , ona je, zajedno s nekol ic inom srodnih »č lanaka« , ondje uvrš tena na sam početak teksta.55

5 1 Godine 1196. predstavnici splitskoga kaptola i nadbiskup našli su se u Rimu i zatražili papinsku arbitražu oko raspodjele crkvenih prihoda. Papinske odluke sačuvane su u dvjema ispravama izdane istog dana (CD II, 278-279). U prvoj se, među inim, određuju načela podjele prihoda (oblationes et decimationes) de corpore civitatis, dok se u drugoj rješavanje pitanja desetog dijela desetina ubranih izvan grada (decima parte decimationum, que de toto archiepiscopatu extra ciuitatem proueniunt) povjerava skradinskom i kninskom biskupu. Razloge tome treba tražiti u činjenici da je u sustavu crkvenih daća pojam desetog dijela desetine, izvorno naknade za njezino ubiranje, postojao samo na prostorima običajnog prava (što, dakako, znači i u skradinskoj i kninskoj biskupiji) i u načelu pripadao feudalnom gospodaru. O tom slučaju v. i I. Ostojić, Metropolitanski kaptol (n. dj.), 32.

3 2 L . Margetić. »Pravne osnove crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima«, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu X X - X X I . 1983.-84., 57-83.

5 3 Posvećivanje crkava je, uz zaređivanje svećenika, najvažniji od biskupskih prerogativa, štoviše, te dvije zadaće isključivo su pravo prelata. I sam Toma, na primjer, želeći ustvrditi da je Cededa neometano obavljao biskupske časti, kaže za njega da je zaređivao svećenike i posvećivao crkve (Thomas, 52). Koliko je poznato, posveta crkve je jednokratan čin, tj. obred koji se prakticirao samo pri uvođenju u funkciju novoizgrađene crkve, v. npr. Enciclopedia Cattolica, t. IV (Citta del Vaticano, 1950.), coll. 1290.-1293., s.v. Dedicazione. Sporne oblationes u šibenskom slučaju odnosile su se možda na darove koji su se davali prigodom svečanosti na godišnjicu posvećenja crkvi, usp. n. dj., t. III, coll. 1510-1511, s.v. Chiesa, Anniversario della dedicazione, odnosno Lexikon des Mittelalters (Munchen-Zurich, 1980.), B . 1, coll. 665-666, s.v. Anniversarien.

5 4 Vinodolski zakon, ed. L . Margetić, Rijeka-Novi Vinodolski, 1989., 12-13. 5 5 Prvih pet odredaba - vezanih uz problematiku biskupskih prava - cjelina su koja

je, kako se čini, dodana starijem korpusu, što bi ukazivalo na to da su posrijedi pitanja koja su postala aktualnima nakon njegova uobličenja, tj. da je statutarno »ograničavanje« biskupskih prava izazvano nekim sličnim slučajem. S obzirom na neriješeno pitanje crkvene pripadnosti Vinodola, v. S. Kovačić, nav. dj., 29-30; M . Bogović, »Crkva u Vinodolskom zakonu iz 1288. godine«, Riječki teološki časopis 2, 1994., 1: 63-76, o

208

Naposljetku, važno je istaknuti da u se u ispravi o procesu 1197. godine -svojevrsnom preludiju za sporove koj i će usl i jedi t i t i jekom X I I I . s to l j eća -spominje, doduše ne imenom, i tadašnji splitski a rh iđakon; 5 6 njegova je uloga bila da u postupku primi svjedočenje trogirskoga biskupa pod prisegom.

1240.

Nakon četrdesetak godina, 1238. i l i 1239. godine, 5 7 dolazi do novog spora između Šibenčana i trogirske crkve. 5 8 Povod mu je dao trogirski biskup Treguan. Zaređujući arhiprezbitera, če lnog čovjeka š ibenske crkve, dao je sastaviti neku »lažnu« ispravu. Kada je arhiprezbiter s tom ispravom došao u Šibenik, Šibenčani su ga otjerali. Treguan je zbog toga nad njima proglasio interdikt, a oni su se, da bi zaštitili svoja prava, prizvah na metropolitanski kaptol u Splitu. Vođenje postupka i izricanje presude bilo je, u skladu s kanonskim propisima, u nadležnosti arhiđakona Tome i njegove braće kanonika . 5 9 Trogirski biskup zahtijevao je od njih da se šibenski arhiprezbiter kojeg je potvrdio, uspostavi u svojoj časti , potom da mu se dade puna zadovoljština u svezi s interdiktom koji je proglasio i , napokon, da mu Šibenčani nadoknade troškove koji su proizašli iz njihova priziva splitskome kaptolu. Nasuprot tome, Šibenčani su tražili da se spomenuta lažna isprava uništi .

Razmotr ivš i argumente obiju strana i ispitavši sve okolnosti, Toma i njegova kaptolska subraća odluči l i su p o č e t k o m 1240. godine donijeti presudu. Tekst pravorijeka započinje bezuvjetnom odlukom da se arhiprezbiter kojeg je potvrdio Treguan vrati u Šibenik i ondje uspostavi u punini svoje časti i s lužbe. Da je tužba Š i b e n č a n a bi la utemeljena, tj. da je Treguanova isprava bi la doista prijevarno nač in j ena , u to ne treba sumnjati jer ju je a rh iđakon T o m a t i jekom izricanja presude poderao. U dispozit ivu presude od ređeno je u prvom redu da na snazi ostane sve ono š to pr ipada u o p ć e pravo (ius comune), tj. da je š i b e n s k i arhiprezbiter d u ž a n biskupu i skaz iva t i u o b i č a j e n u p o s l u š n o s t , ugosti t i ga i

vremenu u kojem se to moglo zbiti možemo samo nagađati. Sličnih odredaba ne nalazimo u Vranskom običajnom pravu i l i Novigradskom zborniku, budući da su ti zbornici običajnog prava kodificirani znatno kasnije, u razdoblju mletačke uprave.

56 Prema M . Matijević-Sokol, Toma arhiđakon i njegovo djelo (disertacija, n. dj.), 288, splitski arhiđakon tada nije bio Grupcije (Grupša) kako je to, protivno Tominu navodu, a na temelju Smičiklasove netočne datacije isprave objavljene u C D II, 281, ustvrdio I. Ostojić, Metropolitanski kaptol (n. dj.), 63.

5 7 Zasigurno poslije siječnja 1238., budući da se tada (kao jedan od sedis apostolice delegatorum u sporu između splitskoga kaptola i sustipanskog opata oko crkve sv. Mihovila u Splitu, v. C D IV, 47, 51) bilježi šibenski arhiprezbiter Matej.

5 8 C D IV, 101-102. 59 U ispravi nema indicija da su suprotstavljene strane tada (za razliku od kasnijih

prigoda) povjerile spor na arbitražu Tomi i splitskom kaptolu kao što je to ustvrdio Farlati (Illyricum sacrum, t. IV, 339: de consensu utriusqne partis res delata est ad Thomam Archidiaconum et Capitulum Spalatense, illorumque arbitrio permissa). Ondje se naprosto tvrdi da je spor (questio) vođen pred Tomom Arhiđakonom i splitskim kaptolom.

209

odazvati se na njegov poziv. Potom se spominju i neka posebna pitanja, koja tom prigodom nisu r ješavana (In aliis vero, que specialia sunt in quibusdam xeniis prestandis vel non prestandis, nihil ad presens statuerunt, sed salvum sit ius utrique parti petendi vel negandi specialia supradicta). Posrijedi je zacijelo, kao i 1197. godine, bio problem podjele darova šibenskih vjernika. Kako o tome među zahtjevima stranaka, z a b i l j e ž e n i m a u uvodnom dijelu teksta presude, nema govora, sasvim je izvjesno da se isprava koju je krivotvorio Treguan odnosila upravo na to pitanje. Drugim ri ječima, Treguan je nastojao na štetu Š ibenčana , tj. u korist svoje crkve, revidirati sporazum iz 1197. godine.

Ishod spora za Š ibenčane je bio povoljan. Pos t igavš i da se lažna isprava poniš t i , morali su potvrditi poslušnost trogirskom biskupu, a osuđeni su i da mu (u s imbol i čnom iznosu) nadoknade t roškove parnice. Zauzvrat, Treguanovom im je dobros t ivošću oproš tena kanonska kazna interdikta. Činjenica da je trogirski biskup krivotvorinom pokušao protupravno ishoditi korist za svoju c rkvu , 6 0 nije u presudi mogla biti eksplicitno iskazana, jer sam sadržaj »lažne« isprave nije ni bio predmet sporenja. Tomina presuda je pomiriteljska i glavni joj je cil j bio kompromisnim, objema stranama prihvatl j ivim rješenjem uspostaviti prijašnje stanje.6 1 K a o školovani pravnik, Arhiđakon je imao ne samo sva potrebna znanja nego i dovoljno iskustva u takvim sporovima. 6 2 Povjeravani su mu i pr i l ično s loženi s lučajevi čiji ishodi ne ostavljaju nimalo mjesta sumnjama u njegovu pravičnos t , odnosno nepristranost. 6 3

N a prijelazu iz t rećega u četvr to desetl jeće Tomin je ugled i utjecaj u Splitu i c i je lo j c rkveno j pokra j in i nedvojbeno na v rhuncu . Iza njega je sukob s nadbiskupom Guncelom (1234./1235.) iz kojeg je izašao kao apsolutni pobjednik, a potestat Spli ta, doveden Tomin im zalaganjem, je Ankonitanac Gargan. Važno je stoga istaknuti da se u tekstu isprave kojom je zabil ježena pomirbena presuda

6 0 I u nekim drugim ispravama tridesetih godina trogirskog biskupa, koji je nedvojbeno poznavao tajne zanata (došavši u Dalmaciju u pratnji biskupa Bernarda, svoju karijeru započeo je upravo kao notar), izravno se optužuje za krivotvorenje ni manje ni više nego papinskih isprava, usp. A . Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, maximam partem nondum edita ex tabulariis Vaticanis deprompta, t. I. Romae, 1863., 74 (1233. godina) i Codex diplomaticus - Supplementa, sv. 1. edd. J. Barbarić - J. Marković, Zagreb, 1998., 97-99 (1234. godina).

6 1 Premda su i postupak i izricanje presude u skladu s tradicijama kaptola bili vođeni capitulariter, ne treba sumnjati da je glavnu riječ u svemu imao upravo Arhiđakon. Na to ukazuje sustavnost u izlaganju presude u kojoj se pojedine točke tretiraju zasebno po čvrstom hijerarhijskom redoslijedu (In primis, restituerunt predictum archipresbiterum in plenitudine sue dignitatis ...: Praeterea ... ut in suo robore manentibus que ad ius commune pertinent; In aliis vero que specialia sunt, itd., ist. D Z . ) .

6 2 Još kao podđakon nazočan je među predstavnicima splitskoga kaptola u sporu vođenom 1228. godine pred zadarskim nadbiskupom (CD III, 300-301). U sporu između splitskoga kaptola i sustipanske opatije oko pripadnosti Sv. Mihovila de mari 1237.-38. godine (CD IV, 22; 50-52) Toma se javlja u ulozi tužitelja.

6 3 Godine 1248. Toma je (uz kanonika Prodana, Dujma Forminova i Mihovi la Marcijeva) izabran kao jedan od četvorice arbitara u sporu između Hugrina i sustipanskoga opata oko solinskih mlinica (CD IV, 347). Spor je riješen u korist Sv. Stjepana.

210

iz godine 1240., izrečena in palatio archiepiscopi, nadbiskup Guncel uopće ne spominje; ni u dataciji, ni u popisu prisutnih. K a o što je već r e č e n o , odluka o kl jučnom pitanju t rogirsko-š ibenskih crkvenih odnosa - pravima biskupa na udio u podjeli darova vjernika sa š ibenskog područja - odgođena je tada za neku drugu prigodu. Spor je zacijelo bio bar donekle izg lađen i l i je , što je vjerojatnije, s obzirom na zbivanja u nado lazeć im godinama, potisnut u drugi plan.

D o g a đ a j i vezani uz p rova lu Tatara i boravak kra l ja i m a l i su , na ime , da lekosežne posljedice za grad Trogir . Promjene u odnosu snaga između komune i Crkve , ali i u odnosima unutar same trogirske crkve, točnije između biskupa i kaptola m o ž e m o razabrati u zbivanjima oko Drida . Taj posjed herceg Koloman darovao je godine 1226. trogirskoj c r k v i , 6 4 a darovnicu svojega brata u ožujku 1242. godine potvrdio je kralj Be la I V . 6 5 Kako su, među t im, teret boravka kralja i njegove pratnje u Trogiru najvećim dijelom podnijeli građani , oni su od biskupa zah t i j eva l i i d io d r id sk ih pr ihoda . U g o v o r o m i z m e đ u Treguana i komune sklopl jenim u svibnju iste godine o d r e đ e n o je da će po lov ica prihoda D r i d a pripadati trogirskoj komuni , a po jedna četvr t ina namijenjena je gradnji stolne crkve i biskupu. 6 6 Sporazumom koji je nametnula komuna prihodi trogirske crkve od Dr ida b i l i su, dakle, prepolovljeni, no za našu je temu još važnije ustvrditi da se t rogi rsk i kaptol u podje l i , premda su njegovi predstavnici pri sklapanju sporazuma bi l i nazočni i suglasni, ne spominje. 6 7

N i splitskom arhiđakonu okolnosti provale Tatara nisu išle u pr i log. Nakon odlaska potestata Gargana i neumitne promjene smjera u polit ici splitske komune, T o m i n položaj u gradu slabi . Njegova nastojanja da se kanonskim putem, tj. autonomno, izabere sustipanski opat, a potom i novi splitski nadbiskup (1243./ 1244.) završavaju bolnim neuspjesima. N o i usprkos zlostavljanjima - batinanju

i prijetnjama smrću i rušenjem kuće - koje je doživio u te dvije prigode Arhiđakon ipak, pogotovo s o b z i r o m na č i n j e n i c u da je i z m e đ u 1242. i 1244. godine n a d b i s k u p s k a s t o l i c a p razna , ostaje p r v o r a z r e d n i m č i m b e n i k o m u s v i m segmentima spli tskoga javnog ž ivo ta . N a takav zak l jučak upuću je i njegovo

6 4 C D III. 258-259. 65 Ta gesta bila je jedan od brojnih iskaza zahvalnosti Trogiranima za pružene mu

usluge. Tekst isprave s neznatnim skraćenjima objavljenje u lllyricum sacrum, t. IV, 340, a prema prijepisu materijala iz ostavštine I. Luciusa donio ga je nedavno i M . Ančić, n. dj., 107-108.

6 6 Ut cornunitas ... in perpetuum habeat duas partes, tertia uero ad opus ecclesiae deuoluatur, quartam quoque partem dominus episcopus suis usibus colligat absque qualibet diminutione. Tekst kod M . Ančić, n. dj., 108-109.

6 7 Moguće je da se kaptol zadovoljio usmjeravanjem četvrtine prihoda za gradnju katedrale. Izdvajanje četvrtine prihoda za obnovu crkvenih zdanja bilo je - bar kad je posrijedi desetina - uobičajeno; quarta pars decimarum, videlicet restaurationis u splitskoj biskupiji spominje se u ispravi iz godine 1150.; usp. C D II, 63-64 i L . Margetić, »Pravna osnova crkvene desetine« (n. dj.), 62. Tek početkom X I V . stoljeća (1308. godine) trogirski će kaptol od papinskog legata zatražiti »svoju« polovicu, tj. četvrtinu dridskih prihoda, usp. Illyricum sacrum t. IV, 363-365; S. Dokoza, »Papinski legat Gentil i trogirske crkvene prilike«, Vartal VII/1-2, 1998, 67-83.

211

vlastito svjedočanstvo o posljednjem vel ikom poniženju koje je doživio od svojih sugrađana . B i o je, naime, s još jednim svjetovnjakom prisiljen poći u Ugarsku i pred kraljem izabrati na splitsku stolicu čazmanskoga prepošta Hugrina, čemu se prethodno pokušavao oduprijeti svim svojim snagama. 6 8

1246.

I s l j edeć i z a b i l j e ž e n i incident u c r k v e n i m odnos ima i z m e đ u T r o g i r a i Š i b e n i k a , sredinom če t rdese t ih godina, izazvao je po svemu sudeć i trogirski biskup. Protivno ob iča j ima i propisima, Treguan je š ibenskog arhiprezbitera i opata (benediktinskoga samostana sv. Nikole) uvodio u časti , odnosno posvećivao u Šibeniku umjesto u biskupskom sjedištu. Osjećajući da iz toga može proizaći š te ta za njihovu c r k v u , trogirski su se kanonici na postupke svojega biskupa potužil i izabranom splitskom nadbiskupu Hugrinu. U sporu koji je uslijedio su-per institutione et destitutione archipresbiteri et abbatis Sibenicensis Hugrin je presudio u korist kaptola i , p o č e t k o m kolovoza 1246. godine, Treguan je bio primoran svečano prisegnuti svojim kanonicima da će se te presude pridržavat i i da ni jednu od svojih biskupskih zadaća ubuduće neće obavljati izvan Trogi ra . 6 9

Iz p i s m a koje je mjesec dana rani je , p o č e t k o m srpnja godine 1246. , trogirskom biskupu poslao Inocent I V . doznajemo, međut im, da je Hugrin nedugo prije toga nad Š i b e n č a n i m a bio proglasio osudu izopćenja . Clerus et populus ecclesie sancti Jacobi Sibenicensis poža l i l i su se na to Pap i , p o z v a v š i se na kanonsku odredbu koja je izabranom (nad)biskupu zabranjivala izricanje te crkvene kazne ante confirmationem obtentam, tj. prije no što bi od pape bio potvrđen u svojoj čast i . Inocent I V . uvaž io je njihovu žalbu i na lož io Treguanu da ukine presudu spl i tskog i zabran ika . 7 0 U papinskom se pismu na žalos t ne b i l j ež i raz log koj i je naveo H u g r i n a da i zopć i š i b e n s k i k ler i puk. V r l o je vjerojatno da je kazna bila proglašena zbog toga što su dio krivnje za Treguanove akcije u Š i b e n i k u snos i l i i sami Š i b e n č a n i , tj. da su one bi le poduzimane u dogovoru s njima. Čini se, dakle, da je Treguan, nekoliko godina nakon propalog pokušaja da to učini na štetu Š ibenčana , vlastite prihode nastojao uvećat i na štetu svojega kaptola.

Valja primijetiti da trogirski kanonici pravdu zbog postupaka svojega biskupa - a, ako je naša pretpostavka točna, i samih Šibenčana - nisu tražili od splitskoga kaptola (Toma se u ispravama iz godine 1246. ne spominje), nego izravno od nadbiskupa. Hugrinova kazna bila je drast ična i Š ibenčan ima nije preostalo ništa drugo do l i pr izvat i se na Apos to lsku S to l icu . Bez obzira na njihovu m o g u ć u objekt ivnu k r ivn ju , tj. sudjelovanje u n e d o p u š t e n i m pos lov ima t rogirskoga biskupa, pravo je neprijeporno bilo na strani Š ibenčana . Činjenica da je izabrani

68 Thomas, 199-200. 6 9 C D IV, 299-300. 7 0 C D IV, 295.

212

nadbiskup izricanjem ekskomunikacije prekršio kanonske propise, sasvim sigurno nije promaknula arh iđakonu T o m i ; ne treba dvojiti da je on, kao i uvijek, i u ovoj prigodi stajao čvrs to na strani zakonitosti.

S tvar i su tako godine 1246. j o š j ednom v r a ć e n e u p r i j a šn je stanje. U nedostatku drugih pokazatelja čini se da nam ne preostaje drugo nego, zajedno s Luciusom, pretpostaviti da su poslije godine 1246. crkveni odnosi između Trogira i Š iben ika postali donekle snošlj ivij i . Započinjući tom konstatacijom jedno od poglavlja povijesti svojega rodnoga grada, nazvano Differenza aggiustata coi Sibenzani , 7 1 trogirski je povjesnik donio tekst isprave iz godine 1250. kojom je zab i l ježen ugovor i zmeđu dvije komune sklopljen posredovanjem trogirskog potestata V i d a i š ibenskoga kneza Danijela . 7 2

Upravo, među t im , poče tkom pedesetih godina dolazi do važne promjene u t rog i r sko - š ibensk im crkvenim odnosima. A k o je vjerovati r i ječ ima trogirskog biskupa u pismu upućenom papi Inocentu I V . nekoliko godina kasnije (1254.), koje Papa parafrazira u svom odgovoru, 7 3 u novom sporu koji izbija poče tkom pedesetih godina š ibenska je crkva prvi put, kol iko je poznato, otvoreno iskazala težnju za izuzećem od jurisdikcije trogirskoga biskupa. Što je tome bilo povodom i na koji su način bile artikulirane želje Š ibenčana , nije poznato, no neprijeporno je da su između dviju strana godine 1252. ponovno posredovali a rh iđakon Toma i splitski kaptol.

7 1 Memorie, 69. 7 2 Memorie, 69-71 (CD IV, 430-432). Tim dokumentom regulirana su pitanja u svezi

sa zločinstvima koje bi pripadnik jedne komune načinio pripadniku druge. Takvim su ugovorima, kako je s pravom isticao još Lucius (Memorie. 71), u praksi premošćivane razlike između pravnih sustava zainteresiranih komuna. Ništa u samom tekstu isprave iz godine 1250. (osim posve slučajne okolnosti da ju je, budući da u Šibeniku u tom trenutku nije bilo bilježnika, zapisao šibenski arhiprezbiter Stanimir) ne upućuje na to da taj sporazum, nadograđen godine 1263. novim dokumentom zapisanim u istome duhu, treba promatrati u kontekstu prethodnih ili budućih crkvenih razmirica. Još od Luciusa, međutim (premda on to nigdje nije kategorički ustvrdio), uobičajilo se vijesti o sporovima između šibenske i trogirske Crkve u XIII. stoljeću promatrati u kontekstu podataka o svjetovnim zbivanjima. Svoju rekonstrukciju odnosa između dva grada u XIII. stoljeću Lucius je, naime, zasnovao na dostupnim mu ispravama svrstanim, bez obzira na sadržaj, u jedinstven kronološki slijed. Zbog toga je trogirsko-šibenskim crkvenim sporovima postupno u historiografiji pridana dimenzija koju zasigurno nisu imali; smatralo se da su oni bili povodi općenitijih neprijateljstava između dvaju gradova. Tako je, na primjer, Farlati (Illyricum sacrum t. IV, 342) držao da je Treguanova izjava iz godine 1246. uznemirila duhove Šibenčana i da je njome stvoren povod za razdor između građana dvaju gradova koji je gotovo prerastao u ratni sukob, spriječen potpisivanjem mira godine 1250. Slično i N . Klaić, Trogir u srednjem vijeku (n. dj.), 142, itd.

7 3 C D IV, 551 (21. travnja 1254.): Petitio siquidem tua nobis exhibita continebat, quod cum inter te ex parte una et Stanimirum archipresbiterum ac clericos ecclesie de Sybinico Traguriensis dioecesis super eo, quod ipsi a iurisdictione tua se subtrahere nitebantur et diuersis aliis articulis ex altera fuisset materia questionis exorta tandem mediantibus dilectis filiis (Thoma) archidiacono et canonicis Spalatensis ecclesie metropolitani loci amicabilis inter partes super hiis compositio interuenit.

213

1252.

U Split je , naime, 11. listopada 1252. godine pred Tomu i njegovu braću kanonike d o š a o š i b e n s k i arhiprezbiter S tan imir . U skladu s » p r i j a t e l j s k i m s p o r a z u m o m « 7 4 koji je između predstavnika trogirske i š ibenske crkve prethodno ugovor io a r h i đ a k o n T o m a , Stanimir je s j o š t roj icom kler ika u ime ci jeloga š ibenskog klera svečano obećao da će poštivati običaje kojih su se držali njihovi prethodnici i ispunjavati sve obveze prema trogirskoj c rkv i . 7 5

G l a v n i n a t ih obveza , t o č n i j e sve one koje su se odnos i le na pr ihode trogirskoga biskupa i kaptola, dotad regulirane mehanizmima običajnog prava, tom je prigodom zasigurno zapisana prvi put. Upravo u tom smislu, naime, po našem sudu treba razumjeti početak svečane Stanimirove izjave (u prijevodu J . St ipišića): Budući da je prema riječima prorokovim djelo pravde mir koji se, zato što svakome čuva njegova prava, opravdano nazivlje vezom ljudske zajednice i društva, potrebno je da svi oni koji žele živjeti po zakonu budu povezani njegovom spasonosnom vezom i da ga nikada ne prestanu njegovati. Jer ovo osnovno mjerilo pravde, idući dvostrukom stazom, tj. stazom pisanog prava i onom iskušanih običaja, svim smrtnicima otvara put prema stazi istine. Budući da u zemlji Dalmaciji običaj od davnine uživa ugled te se zaista poštiva i opslužuje kao zakon, zato ja Stanimir (...). 7 6

U tekstu izjave u tvrđeno je da će se na blagdan sv. M i h o v i l a , kada biskup dolazi u Šibenik , naizmjence jednom o njemu pobrinuti arhiprezbiter, a drugi put š ibensk i k l e r i c i . O d darova u kruhu, novcu i sv i j ećama koji se tom prigodom donose c rkv i (sv. Mihov i l a ) polovica će se dati biskupu, a polovica š ibensk im kler ic ima. Sve vino koje se donosi na večernju misu pripast će biskupu, s time da prije toga mora ponuditi š ibenskim kler icima, ali i laicima (!), da dva do tri puta popiju. U svezi s tom stavkom sporazuma neizbježna je asocijacija na jedno od čuda biskupa Ivana Trogirskog, nakon brodoloma koji je doživ io kod rta Ploča brodeć i s teretom vina iz Š iben ika , zabi l ježeno u tekstu Žića koji je pedesetak

7 4 Upravo tako - amicabilis compositio - ovaj se sporazum naziva u kasnijim dokumentima, točnije u pismu pape Inocenta IV . iz godine 1254., spomenutom u prethodnoj bilješci, o kojem će više riječi biti u nastavku.

7 5 C D IV, 512-513. Tekst iste isprave (Trogirskog primjerka, i to po Luciusu!) je sa stanovitim nepreciznostima i prazninama (kojih u Smičiklasovoj transkripciji izvornika iz Arhiva Trogirskoga kaptola nema), iz nama nepoznatih razloga, ponovno objavljen u Co-dex diplomaticus - Supplementa, sv. 1, edd. J. Barbarić - J. Marković, Zagreb, 1998., 172-174. Štoviše, isprava je ondje datirana u 1253. godinu! Slijedeći Luciusa, izdavači su previdjeli da je u njegovoj transkripciji (Memorie, n. dj., 73) indikcija navedena arapskom, a ne rimskom brojkom, dakle 11 (undecima), a ne II (secunda). Razlog je tome prozaičan: u slogu mletačkog tiskara za rimski i arapski broj 1 upotrebljavao se isti znak (I). Gotovo da i ne treba posebno isticati da, kada bi novo čitanje, tj. indictione secunda (Supplementa, n. mj.), bilo točno, datiranje isprave u godinu 1253. ne bi bilo moguće uskladiti s tablicom indikcija.

7 6 I. Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru (n. dj.), 217; ist. D. Z.

214

godina prije (1203.) redigirao upravo Treguan, tada arhiđakon trogirske crkve. 7 7

O d darova pak koji se donose na blagdan sv. Kuzme i Damjana, od ređeno je da biskupu treba pripadati t rećina.

Glede desetinskih prihoda o d r e đ e n o je da se od desetina koje po cijeloj š i bensko j parohiji prikupe decimari š i bensk ih k le r ika s nek im od t rogirskih k l e r i k a (cum clerico episcopi) deseti d io da je š i b e n s k o m e k n e z u , 7 8 deseti arhiprezbiteru, a od osam preostalih dijelova polovicu (tj. 4/10) u cijelosti dobiva biskup i može je slobodno izvesti , odnosno učiniti s njom što bude htio, a drugu polovicu šibenski kler ici . U svezi s darovima koji su se donosili prigodom posvete crkava u Š ibeniku , Morinjskom Polju i M o k r u , potvrđen je zakl jučak iz godine 1197.; t rećinu treba dobivati biskup, trećinu trogirski kaptol, a t rećinu š ibenski k le r ic i .

U pogledu izbora arbitra, sporazumu iz 1252. nedvojbeno je prethodila suglasnost obiju strana; u tekstu isprave izr ič i to se navodi da su a r h i đ a k o n i splitski kaptol za to b i l i od njih zamoljeni (rogati ab utraque parte). U takvim s lučajevima, zavađene su se strane morale ujedno i unaprijed obvezati da će se držati odluke arbitra. 7 9 Tako su Tomin im posredovanjem godine 1252. napokon, kako se č in i , b i la r i ješena sva pitanja oko koj ih su se predstavnici š i benske i trogirske crkve sukobl javal i već v iše od pola s to l j eća . V e ć s l j edeće godine događaj i će , među t im, poprimiti sasvim nov, neočekivan tijek.

1253.

Obrat u š i bensko - t rog i r sk im crkvenim odnosima do kojeg, u nedovoljno dobro r a z j a š n j e n i m o k o l n o s t i m a , d o l a z i p o č e t k o m godine 1253. djelo je Š ibenčana . Zanemaru juć i sve odredbe sporazuma koji su nedugo prije svečano pr ihvat i l i , 8 0 oni , naime, izvješćuju papu Inocenta I V . da su - budući da je njihova crkva bez pastira bi la napuš tena - svog arhiprezbitera zakonit im putem izabrali

7 7 Usp. »Vita Beati Ioannis Episcopi et Confessoris Traguriensis et eius miracula«, ur. M . Ivanišević, U : Legende i kronike, Split, 1977.. 107.

7 8 O desetom dijelu desetine bilo je već riječi u svezi sa sporom između splitskoga nadbiskupa i kaptola 1196. godine, v. bilj. 51. Općenito o desetini desetine v. Z . Herkov. Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske sv. I, Zagreb, 1956., 278, s.v. decima decimarum.

7 9 Proceduru je moguće usporediti sa sporazumom između Splićana i Trogirana kod crkve sv. Petra na Čiovu 1243. godine (Thomas, 185-186), za što su zacijelo zasluge imali i sam arhiđakon Toma i biskup Treguan. Prije izricanja same pomirbene presude, povjerene franjevcima Girardu iz Modene i još dvojici njegove braće, Splićani i Trogirani su se pred pomiriteljima zasebno obvezali na poštivanje njihove odluke. Sačuvane isprave objavljene su u C D IV, str. 197 (obveza trogirske komune) i 197-198 (Instrumentum pacis).

80 U literaturi se obično navodi da su Šibenčani svoje obećanje godine 1252. dali pod nekom vrstom prisile ili u nuždi, ne namjeravajući ga se uistinu držati, usp. Memorie, 74; Illyricum sacrum, IV, 343, itd. Već je Lucius (Memorie, 74), međutim, zabilježio da je tekst sporazuma nekoliko dana poslije ratificiran i u Šibeniku, a na postojanje još jednog exemplara u arhivu Akademije (dakako, onog šibenskog) upozorio je i Smičklas, C D IV, 513 (usp. i J. Stipišić - M . Samšalović, »Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije«,

215

za b i s k u p a , a l i da ga je s p l i t s k i nadb i skup Roger i j e odb io p o t v r d i t i , uz obraz loženje da je proš lo više od dvadeset godina kako je tamošnja biskupska s tol ica prazna. B u d u ć i da je po kanonskim propis ima u takvim s l u č a j e v i m a potvrdi b iskupa moralo prethoditi papinsko odobrenje, Capitulum ecclesie Sibinicensis 8 1 ga je izravno od Pape i za t r až io . P i smom od 17. travnja 1253. godine Inocent I V . je na lož io nadbiskupu Rogeriju da ispita stvar i , ustvrdi l i da je postupak proveden zakonito, potvrdi izabranoga š ibenskog biskupa. 8 2 Neko­l i k o tjedana kasni je , 5. svibnja 1253., Papa in Regno Ungarie et ducatum Slavonie odašil je svojega legata. Z a tu zadaću odabran je biskup grada Palestrine (Praeneste) kardinal Stjepan (III), 8 3 koji je prethodno obnašao čast ostrogonskog nadbiskupa. 8 4 Zaplet oko š ibenskog biskupa zacijelo je bio jedan od važnij ih, ako ne i glavni povod njegova poslanstva.

Arhiprezbiter kojeg su - okupivši se prema običaju i zazvavši Duha Svetoga - za svog biskupa izabrali Šibenčani bio je Stanimir. 8 5 O tom činu u Trogiru će se, m e đ u t i m , doznati tek gotovo godinu dana kasnije. U m e đ u v r e m e n u Treguan je, buduć i da je š ibenska crkva trogirskoj uskratila desetine i odbijala priznati uob iča j ena iura episcopalia, nad petoricom š ibensk ih svećen ika koje je za to d ržao najodgovornijima - arhiprezbiterom Stanimirom, prezbiterima T o l k o m , Rodinom i Ivanom de Viaco te đakonom Strikom - proglasio kaznu izopćen ja . 8 6

1254.

K a k o ni sporazum iz 1252. ni kanonske kazne nisu imali n ikakva uč inka , poče tkom 1254. Treguan se radi zaštite svojih interesa odlučuje obratiti izravno Inocentu I V . Dana 21. travnja te godine Papa je na njegov zahtjev izdao dvije

Zbornik Historijskog Instituta JAZU 2. 1959., 293, br. 84). Stoga je posve neprihvatljiva interpretacija N . Klaić (Trogir u srednjem vijeku, n. dj., 144), koja je, površno pročitavši ispravu, požurila zaključiti kako je posrijedi zavjera (!): Nema sumnje da se pri diobi desetine najbolje vidjelo da pred Tomom nema predstavnika trogirske crkve koji bi branio njezine interese (...) Ovako zapisan »stari običaj« djelo je dvojice duhovnjaka, naime, Stanimira i Tome. Stoga nema nikakve sumnje da je počeo novi napad na trogirskog biskupa! (dijakritike i isticanje prema izvorniku).

8 1 C D IV, 526. Treba skrenuti pozornost da je u postojećem korpusu isprava ovo prvi izričit spomen šibenskog kaptola; žalbu Papi zbog izopćenja koje je nad njima proglasio Hugrin 1246. godine podnijeli su clerus et populus ecclesie Sancti Jacobi Sibenicensis.

8 2 CD IV, 526. 8 3 C D IV, 526-527. 8 4 Usp. Farlati, Illyricum sacrum, t. IV, 453-454; Catholic encyclopedia (New York,

1913), vol. 11, s.v. Palestrina, Diocese of. 8 3 Glede imena arhiprezbitera koji je u Šibeniku izabran za biskupa, u objavi teksta

isprave u C D (IV, 526) je pri razrješavanju inicijala S. kao Stephanus načinjena pogreška; posrijedi je po svemu sudeći bio Stanimir. Smičiklas je ipak u kazalu (CD V , 755, s.v. Stanimirus, ad 1253), slijedeći Luciusa, arhiprezbitera S. identificirao sa Stanimirom; usp. i C D IV, 589.

8 6 Imena šibenskih izopćenika doznajemo iz zapisnika sudskoga procesa iz 1254. godine (CD IV, 574, 576) na kojem su, među inim, potvrđene izrečene im kazne.

216

isprave. Prvom se naređuje zadarskom nadbiskupu L o v r i da se - buduć i da su š ibensk i arhiprezbiter i svećen ic i ne mareć i za i zopćen je nastavil i obavljat i crkvene obrede - pobrine da se Treguanova kazna izopćenja nad njima bezuvjetno provodi sve dok se biskupu ne pruži puna zadovo l j š t i na . 8 7 Drug im papinskim p i smom u p u ć e n i m samom Treguanu po tv rđu je se sporazum i z m e đ u njega i Stanimira postignut posredovanjem i zapečaćen peča tom splitskoga kaptola. 8 8

Vje ru juć i da će petoricu protagonista neposluha u Š i b e n i k u dodatn im pritiskom uspjeti izolirati i tako prisil i t i š ibensku crkvu da se vrati pod njegovo okri l je , Treguan je, dakle, uspio ishoditi da dvije komponente spora - pitanje općen i t e jur isdikci je i pitanje nenap laćen ih prihoda - budu tretirane zasebno. Pap inskom od lukom da se nadzor nad provedbom kazne i z o p ć e n j a povjeri zadarskome nadbiskupu, spor je nedvojbeno dobio novu dimenziju. To je, naime, prvi put da se nadležnost u sukobima između trogirske i š ibenske crkve povjerava nekom izvan splitske nadbiskupije. Jurisdikciju zadarskoga nadbiskupa zacijelo je, sumnjajući u Rogerijevu nepristranost, od pape tražio sam Treguan. 8 9

Prije no što će pr imi t i dva spomenuta papinska pisma, do Trogi rana su napokon doprle glasine o pokuša ju Š i b e n č a n a iz prethodne godine da ishode papinsko odobrenje za potvrdu vlastitog biskupa. 9 0 Treguan i njegov kaptol na to su ovlast i l i T rev i žan ina Petra C a l z u , doktora prava, i primiceri ja Gauzinju da prosvjeduju pred nadbiskupom i zatraže poništenje odluke koju su od Inocenta I V . isposlovali Š ibenčani . Rogerije je trogirske poslanike primio 1. svibnja. 9 1 K a d su ga oni ponizno zamoli l i da im predoči kopiju papinskog pisma, odgovorio im je kako ga je, doduše , primio (to se j a m a č n o odnosi na pismo od 17. travnja 1253.), ali da im ga ne može pokazati jer ga je poslao kralju, a nije im želio reći ni o čemu je r i j e č . 9 2 Slanje poslanika u Spli t bi lo je tek proceduralan čin i nadbiskupov odgovor Trogirane zacijelo nije iznenadio, pa je Treguan zajedno sa svoj im k a p t o l o m o d l u č i o spomenutu d v o j i c u zas tupn ika uput i t i i z r avno Pap i ad

8 7 CD IV, 550-551. 8 8 C D IV, 551. To se neprijeporno odnosi na obećanje Stanimira i poslanika šibenske

crkve pred arhiđakonom Tomom iz 1252. godine. 8 9 Usp. Memorie, 76: si vede (...) ch' il Vescouo hauesse per suspetto l' Arciuescouo

di Spalato, e perciò tirasse la causa a Zara. 9 0 Memorie, 75. Lucius je kao datum izbora poslanika umjesto 27. zabunom naveo

4. travnja; isprava o tome (koju tek spominje) datirana je die IIII. exeunte aprilis, usp. C D IV, 553.

9 1 Tekst isprave od 1. svibnja 1254. sačuvan je u prijepisu u Luciusovoj ostavštini u Kaptolskom arhivu u Splitu, a izvod koji donosimo u sljedećoj bilješci potječe iz prijepisa tog fonda u Arhivu H A Z U u Zagrebu, sign. XX-12/11, str. 96-101.

9 2 Qui Archiepiscopus ibidem nobis statim respondit in continenti quod verum erat quod littere super dicto facto erant impetrate ad ipsum sed illas non poterat nobis exhibere quia dicebat quod ipse miserat illas litteras ad Dominum Regem Hungarie nec tenorem illarum litterarum dicere nobis noluit.

Tog papinskog pisma iz godine 1253. (CD IV, 526) doista, koliko nam je poznato, u splitskom Kaptolskom arhivu nema; T. Smičiklas ga je je donio po A . Theineru (Vetera monumenta Slavorum meridionaliunu n. dj.. I, 80.).

217

protestandum, dicendum et appelandum et appelationes faciendas ad dominum papam, ne dominus Rogerius achiepiscopus Spalatensis de facto procedat ad electionem episcopi, vel confirmationem, si esset facta, in Sibinico. 9 3 Rezultat njihova poslanstva je pismo Inocenta I V . iz srpnja iste godine u p u ć e n o zadarskome nadbiskupu L o v r i , biskupu skradinskome i ninskom a rh iđakonu . 9 4 Papa im javlja kako su ga Šibenčani lažno obavijestili da imaju pravo na biskupa i , s obzirom na prosvjed koji su uložili Trogirani , nalaže da ispitaju stvar i , ne uspiju l i u roku od tri mjeseca donijeti presudu i l i postići nagodbu, da cijeli slučaj proslijede njemu.

U postupku v o đ e n o m pred zadarsk im nadbiskupom Š i b e n č a n i se nisu odazvali . Trogirani su zahtijevali kanonsku kaznu za Stanimira i š ibenske klerike zato što su, usprkos izopćenju, nastavili služiti obrede; plaćanje zaostalih desetina iz tekuće i dvije prethodne godine, tj. 1252.(!), 1253. i 1254., u iznosu od 250 libara, kao i 800 libara u ime naknade t roškova koje je imao trogirski biskup u nastojanju da se izbori za svoje prihode. Presuda je donesena 20. studenog 1254. god ine u Z a d r u . 9 5 Ondje, dakako, nije b i lo š i b e n s k i h predstavnika, a treba primijet i t i i da se u ispravi kojom je zabi l ježen tijek procesa i sama presuda dvojica od trojice delegiranih sudaca - skradinski biskup i ninski a rh iđakon -uopće (osim u transumptu papinskoga pisma) ne spominju, što znači da ni oni nisu b i l i n a z o č n i . 9 6 Nadbiskup L o v r o izriči to je potvrdio da su castrum et ecclesia Sybinici od pamt iv i j eka b i l i i imaju ostati u sastavu trogirske b iskupi je , a udovoljeno je i svim zahtjevima Trogirana: Šibenčani su osuđeni na plaćanje 250 l ibara u ime zaosta l ih desetina i 800 l ibara kao nadoknadu za Treguanove t r o š k o v e , a temeljem papinskog o v l a š t e n j a zadarski je nadbiskup potvrdio Treguanovu presudu izopćenja nad Stanimirom i če tvor icom šibenskih klerika. U presudi su nabrojana sva prava trogirske crkve u odnosu na Š ibenik i nj ihovi pravni temelji; među inim navodi se i sporazum iz godine 1252. (instrumentum transactionis facte inter episcopum Tragurii ex una parte et Stanimirum archipresbyterum et ceteros clericos Sybinici ex altera plenius dicitur contineri et roborato auctoritate capituli Spalatensis ecclesie metropolitanae).

Premda je u Zadru T r o g i r a n i m a p r u ž e n a puna z a d o v o l j š t i n a , presuda zadarskoga nadbiskupa - kako ć e m o se uvjeriti - nije nikad provedena u djelo. U b r z o , naime, potkraj godine 1254., umire biskup Treguan, a 7. prosinca u Napulju je preminuo i papa Inocent I V . Samo pet dana kasnije ondje je izabran i

9 3 C D IV, 553. 9 4 C D IV, 562-563. 95 C D IV, 573-576. Ta isprava (koju je Smičiklas donio prema originalu u arkivu

kaptola u Trogiru) nije bila poznata Luciusu, u odlomku koji slijedi nakon teksta pisma od 11. srpnja (Memorie, 76) on je izričito ustvrdio: ma se seguisse alcuna cosa in virtù d'esso breue non c'e memoria alcuna.

9 6 U papinskom pismu iz srpnja izričito se, naime, nalaže da slučaj ispitaju i poduzmu korake najmanje dvojica od trojice kojima je ono upućeno: si non omnes hiis exequendis potueritis interesse, duo uestrum ea nichilominus exequantur. Izostanak dvojice imenovanih arbitara daje naslutiti da je suđenje Šibenčanima bilo pripremljeno i okončano po kratkom postupku.

218

njegov nasljednik - Aleksandar I V . Vijest o tome brzo je stigla do Šibenika jer Capitulum Sibenicensis ecclesie in S c l a v o n i a (ist. D . Z . ) netom us to l ičenom papi u Napulj šalje poslanstvo s molbom ident ičnom onoj koju su njegovom prethodniku uputili godine 1253. Već 21. siječnja 1255. Aleksandar I V . o d a š i l j e sp l i t skome nadb i skupu R o g e r i j u p i s m o , s a d r ž a j e m i d e n t i č n o Inocentovom, n a l a ž u ć i mu da ispita s luča j i , u tvrdi l i da je sve provedeno zakon i to , potvrdi izabranoga š i b e n s k o g b i skupa . 9 7 Premda ne r a s p o l a ž e m o vi jes t ima o daljnjem razvoju d o g a đ a j a , neprijeporno je da ni ovaj p o k u š a j Š ibenčana nije imao uspjeha. Potkraj iste godine Šibenčani , naime, ponovno šalju poslanike Apos to l sko j S t o l i c i , kako doznajemo iz pisma koje su commune, archipresbiter ac capitulum de castro Sebenichensi, de provincia Spalatensi uputili prenestinskom biskupu, kardinalu Stjepanu, moleći ga da kod Pape podrži nj ihove ljude u p u ć e n e zbog , kako navode, quibusdam arduis castri nostri negotiis. 9 8

K a k o je stvarno začeta ideja da u Šibeniku svog arhiprezbitera izaberu za biskupa i z a t r aže od spl i t skog nadbiskupa Roger i ja da ga potvrd i , odnosno odobrenje za tu potvrdu zatraže od Pape? Teško je pretpostaviti da bi se na takav krupan korak s mnogostrukim, teško sagledivim posljedicama Šibenčani odlučil i na svoju ruku, tj. bez zaleđa koje im je mogao pruži t i , kako se č in i , samo vladar. Ipak, izuzmemo l i podatak da je Rogerije 1. svibnja 1254. odbio t rogi rsk im poslanicima pokazati pismo Inocenta I V . uz iz l iku da ga je poslao K r a l j u , 9 9 ne raspolažemo vijestima koje bi ukazivale na to da je Bela I V . bio na bilo koji način izravno umiješan u s lučaj . Pretpostavci o Kraljevoj podršci Š i b e n č a n i m a da se i z u z m u od j u r i sd ikc i j e t rogi rskog b i skupa , m o ž e se, dakako , p r i g o v o r i t i i argumentom o njegovoj neupitnoj naklonosti prema Trogiru, potvrđenoj u doista brojnim prigodama. Treba, m e đ u t i m , ukazati na m o g u ć n o s t da su Š i b e n č a n i užival i potporu bana Stjepana Gut -Keleda . Stjepan, banus tocius Sclavonie et capitaneus Styrie, bio je neprijeporno jedan od najmoćni j ih ljudi Kraljevstva u posljednjim deset l jećima vladavine Bele I V . 1 0 0 U pismu Trogiranima iz 1255. i l i 1256. godine (kojim ih , na njihovo t raženje , izvješćuje kako je banu Stjepanu n a l o ž i o da im nadoknadi š te te koje su im poč in i l i K l i š a n i ) kralj B e l a I V . u z a k l j u č k u spominje i sporne š i b e n s k e deset ine. 1 0 1 Z a njih se t akođe r trebao pobrinut i ban Stjepan (De decimis quas episcopus vester per Sibenicenses subtractas demandat, exiberi faciat iustitiae complementum). O tome je l i tu naredbu ban Stjepan proveo, nema podataka, no svakako je znakovito da u svom obraćanju Kral ju trogirski svjetovnjaci (iudices et cives) problem desetina koje njihov biskup nije uspio naplatiti od Šibenčana spominju u istom kontekstu kao i štete koje su im nanijeli banovi podanici Kl išani .

9 7 C D IV, 589. 9 8 C D IV, 604. 9 9 Memorie, 75; usp. i bilj. 91.

1 0 0 U s p . V . Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, knj. I, Zagreb, 1899., 240-241.

1 0 1 C D IV, 603-604.

219

U cijeloj aferi oko izbora i pokušaja legalizacije Stanimira kao š ibenskog biskupa, pozicija splitskoga metropolita nije sasvim jasna. Rogerijeva sklonost Š ibenčan ima za Luciusa nije bi la upitna. 1 0 2 Farlati, koji ga je pokušao opravdati tvrdnjom da je bio stranac i neuk u dalmatinskim stvarima, pomiš l j ao je i na m o g u ć n o s t da je p o v e ć a v a n j e m broja sufragana htio u v e ć a t i ug led svoje metropol i je . 1 0 3 Vijest o tome da je papinsko pismo s naputkom o potvrđivanju izabranoga š ibenskog biskupa Rogerije proslijedio Kral ju pokazuje da je splitski nadbiskup nedvojbeno bio svjestan ozbiljnosti slučaja i njegovih višestrukih, prije svega p o l i t i č k i h i m p l i k a c i j a . N i u loga prenest inskog ka rd ina la -b i skupa u zbivanjima nije posve jasna; činjenica da mu se potkraj godine 1255. (nakon dva propala pokušaja da od Apostolske Stolice ishode odobrenje za potvrdu vlastitog biskupa) obraća ju š ibenska komuna, arhiprezbiter i kaptol , p reporuču juć i mu svoje zastupnike poslane k Papi , daje naslutiti da im je papinski legat tijekom svoje misije iskazao stanovitu naklonost. Usprkos sv im u l o ž e n i m naporima, p o k u š a j i Š i b e n č a n a s redinom pedesetih godina nisu p o l u č i l i uspjeh. D a l i posredovanjem kralja, bana Stjepana i l i na neki drugi način , pril ike su se ipak, kako se č in i , smiri le .

U opisanim zbivanjima sredinom pedesetih godina Toma i njegova braća kanonici nisu imali izravnog udjela. Ipak, splitski kaptol i njegov arh iđakon se u dokument ima u aferi neprestano spominju; obveze š ibenske crkve definirane spo razumom ko j i je 1252. godine ugovor io T o m a postale su p o l a z i š t e za argumentiranje trogirskih zahtjeva u svim sl jedećim procesima.

1260.

Treguanov nasljednik na trogirskoj stolici K o l u m b a n 1 0 4 (1255.-1276.) tek će se poče tkom 1260. ozbiljnije pozabaviti problemom šibenske crkve. N a njegovo t raženje , 26. ožujka te godine papa Aleksandar I V . odobrio mu je da, bude l i to smatrao opravdanim, š i b e n s k e kler ike odr i ješ i ekskomunikaci je kojom ih je kaznio njegov prethodnik Treguan. 1 0 5 Prvi put nakon godine 1252. u zbivanja biva

1 0 2 Memorie, 75. 1 0 3 Illyricum sacrum n. dj.. t. IV, 452: Rogerio (...) homini alienigenae et rerum

veterum Dalmaticarum ignaro; isto: Hic vero [Rogerius] sive ut novo episcopatu Metropolitu Spalatensem augeret, sive Sibenicensibus gratificandi studio impulsus, illorum causae patrocinium haud libentius, quam promptius suscepit.

1 0 4 Kolumbana je na molbu Trogirana 4. srpnja 1255. imenovao sam papa (CD IV, 601-602). Prva sačuvana isprava u kojoj se Kolumban naziva trogirskim biskupom, iz studenog iste godine, svjedoči o njegovu posredovanju u pomirbi između zagrebačkog biskupa i ljudi iz Petrinje ugovorenoj u Gori (CD IV, 607-608). Igrom slučaja, povod tom sporu bilo je također različito tumačenje desetinskih obveza.

105 C D V , 159-160. Lucius je (Memorie, 78) smatrao da se iz dva spomenuta pisma može zaključiti kako je šibensko svećenstvo u međuvremenu bilo oslobođeno izopćenja i da se vratilo u pokornost svom biskupu. Papinskim pismom od 26. ožujka 1260. Kolumbanu se, međutim, tek daje formalno odobrenje za ukidanje ekskomunikacije koju je još 1252. proglasio njegov prethodnik (kaznu izopćenja nad Šibenčanima potvrdio je 1254. godine zadarski nadbiskup Lovro, a potom na Treguanovo traženje i sam Papa).

220

izravno ukl jučen i splitski a rh iđakon. Nepunih mjesec dana kasnije (20. travnja 1260.) Papa je, naime, naložio Tomi neka se pobrine da se presuda u sporu između S tan imi ra i Treguana bezuvjetno p rovede . 1 0 6 T o , dakako, ne bi b i lo nimalo n e o b i č n o da se oba spomenuta papinska pisma nisu odnos i la na odredbe iz presude zadarskoga nadbiskupa Lovre koja, drugim riječima, ni nakon gotovo šest godina nije bi la provedena u djelo.

U tekstu presude iz godine 1254. nije zapisano ime njezina izvršitel ja; po log ic i stvari to je , dakako, morao bit i spli tski a r h i đ a k o n . B u d u ć i da to T o m a sasvim izvjesno nije uč in io , treba se zapitati nije l i sadržaj pisma koje mu je papa uputio godine 1260. m o g u ć e i d rukči je interpretirati? N a takvu pretpostavku upućuje nas, naime, Tomino držanje u sporu koji je potkraj pedesetih godina izbio i zmeđu trogirskoga biskupa Kolumbana i trogirske komune. Nas to jeć i urediti prihode svoje menze, biskup je zahtijevao da mu Trogirani - osim uobičajenih desetina od ži tarica i stoke - plaćaju i desetinu od plodova iz vrtova, mlinova i v ina , koje se dotad u Trogiru nisu davale . 1 0 7 Godine 1260. Kolumban je uspio ishoditi i papinsko pismo kojim mu je Aleksandar I V . potvrdio pravo na to i kao provoditelja odluke izr iči to imenovao splitskog arhiđakona. Punih pet godina kasnije (dakako, na Kolumbanovo inzistiranje) Aleksandrov nasljednik Klement I V . opominje Tomu da to napokon učini i l i će , u protivnome, istu zadaću povjeriti skradinskome biskupu. 1 0 8 Razlog Tominu višegodišnjem odbijanju da postupi po papinskim uputama u ovom je slučaju sasvim jasan: splitski a rh iđakon nije žel io provesti »nep ravednu« odluku, protivnu običa j ima koji su oduvijek vri jedi l i u Trogiru. Spor je napokon zaključen godine 1267. nagodbom koju je, na obostrano zadovoljstvo, ugovorio sam Toma, a potom potvrdio i zadarski nadbiskup. 1 0 9

D v a papinska pisma iz godine 1260. vezana uz problematiku trogirsko-šibenskih crkvenih odnosa u svakom slučaju pokazuju da je prvi put nakon godine 1254. doš lo do stanovitog pribl ižavanja. Naredbe Klementa I V . (Kolumbanu da smije odriješiti izopćene i Tomi neka se pobrine da se osuda izopćenja bezuvjetno p r o v o d i usque ad satisfactionem) t reba, po n a š e m sudu , v id j e t i kao formalnopravne pretpostavke za postizanje novog sporazuma k o j i m bi se prevladalo bez iz lazno stanje nakon Treguanove odluke o ekskomun ikac i j i

1 0 6 C D V , 162-163. 1 0 7 Memorie, 81; Farlati, lllyricum sacrum, t. IV, 347. 1 0 8 Dokumenti - papinska potvrda prava na sporne desetine iz 1260. i pismo pape

Klementa IV . iz 1265. nisu sačuvani, pa se moramo osloniti na Luciusovu naraciju (Memorie, 81): Papa, il quale del 1260. commise a Thoma Archidiacono di Spalato, che facesse pagare esse decime dichiarando corruttella, & abuso non hauerle fin' all' hora pagate; e perche 1'Archidiacono, qualche si fosse la causa, non haueua dato esecutione al breue, ricordi di nuouo il Vescouo, e Capitolo ad Clemente IV. che era successo ad Vrbano IV. del 1265. lo stess'anno scrisse al medemo Archidiacono, che non hauendosi egli curato con tutto, che ricercato legitimamente più volte di terminar quello, che da Alessandro Papa gl'era stato commesso delle decime di Traù lo doueua fare nel termine di tre mesi, altrimente commeteua al Vescouo di Scardona, ch'egli l'eseguisse (...).

1 0 9 CD V , 440-446.

221

š ibenskih svećenika iz 1254. godine. U tom smislu moguće je naslutiti kako je spremnost za ukidanje te kazne bila Kolumbanova gesta dobre vol je , 1 1 0 a da su papinske upute T o m i vezane uz onaj dio presude koji se odnosio na n o v č a n a dugovanja š ibenske crkve trogirskoj. Premda o tome nema izravnih podataka, najvjerojatnije je opet uz posredovanje splitskog arhiđakona oko godine 1260. postignut novi sporazum između trogirske i š ibenske crkve. Po Luciusu , odnosi između dva grada postali su nakon 1260. bolji jer se godine 1263. potpisuje novi »ugovor o pr i ja te l j s tvu«. 1 1 1

1266./1267.

Prema s a č u v a n i m ispravama, t r o g i r s k o - š i b e n s k a crkvena problemat ika ponovno se, doduše neizravno, otvara godine 1266. Tada, naime, papa Klement I V . trogirskome biskupu Kolumbanu na njegov zahtjev šalje pismo u kojem izjavljuje da ga prima pod zaštitu i potvrđuje njegova prava i posjede. Među njima poimence se spominju monasterium sancti Nicolai, sancti Michaelis, ac sancti Jacobi, ecclesias in castro de Sibenico cum omnibus pertinentiis eorundem, decimas et quidquid iuris habet ibidem ecclesia Traguriensis, ali i š tošta drugo, č ini se neposredno vezano upravo uz problematiku crkvenih odnosa i z m e đ u Trog i ra i Š i b e n i k a . Iz r ič i to se, m e đ u i n i m , zabranjuje da itko one koji su po trogirskome biskupu i zopćen i i l i kažn jen i interdiktom prihvati u s lužbu bez njegova znanja i volje i l i da se suprotstavi njegovoj kanonski izrečenoj kazni; da nitko, bio on biskup i l i nadbiskup bez njegove privole u njegovoj dijecezi, osim ako bi mu to bilo naređeno od rimskog prvosvećenika i l i njegovog legata, ne smije s lavi t i mise ni t i vodi t i parnice i l i crkvene poslove (osim metropoli ta , i to u s l u č a j e v i m a koj i su njemu p r i d r ž a n i ) . N a r e đ e n o je i da se u posjed c r k v i na području trogirske dijeceze koje pleno iure ne pripadaju nekom drugom, nitko ne usudi uvoditi i l i razrješavati klerike i l i svećenike bez suglasnosti biskupa. 1 1 2

Č i n j e n i c u da je papa K o l u m b a n u potvrdio prava koja su mu po s v i m kanonsk im p rop i s ima neprijeporno i pr ipadala , m o ž e m o razumjeti samo u

1 1 0 Šibenske svećenike nije odriješio ekskomunikacije sam Papa, kako je to u regestu isprave (CD IV, str. 159) zabilježio Smičiklas, nego je za to ovlastio Kolumbana.

1 1 1 Memorie ,78-79. 1 1 2 C D V , 380-381: Prohibemus insuper ne excommunicatos, vel interdictos tuos ad

officium, vel communionem ecclesiasticam sine conscientia et assensu tuo quisquam admittat, aut contra sententiam tuam canonice promulgatam aliquis venire presumat (...) Sacrorum quoque canonum auctoritatem sequentes statuimus, ut nullus episcopus vel archiepiscopus absque tuo assensu conventus celebrare, causas etiam et ecclesiastica negotia in Traguriensi dioecesi, nisi per Romanum pontificem vel eius legatum fuerit eidem iniunctum, tractare presumant, nisi forsan metropolitanus eius aliquod premissorum fecerit in casibus sibi a iure concessis. In ecclesiis quoque Traguriensis dioecesis, que ad alio pleno iure non pertinent, nullus clericum instituere vel destituere, aut sacerdotum preficere sine consensu diocesani presumat.

222

kontekstu v i šedese t l j e tn ih crkvenih razmir ica sa š i b e n s k i m s v e ć e n s t v o m ; iz papinskog pisma m o g u ć e je , š tov i še , naslutiti da su Š ibenčan i u svom otporu t rog i r skome b i skupu u ž i v a l i i o d r e đ e n u p o d r š k u u k r u g o v i m a prelata na hrvatskome pol i t ičkom prostoru.

O k o l n o s t da zahtjev t rog i r skog b i skupa Papi k o i n c i d i r a s v remenom Rogerijeve slabosti, ne čini se s luča jnom; spli tski nadbiskup umire u svibnju 1266., a papinsko pismo Kolumbanu datirano je 13. lipnja iste godine. Tek sa smrću nadbiskupa Rogeri ja i pov lačen j em a r h i đ a k o n a Tome s javne scene 1 1 3

trogirskom će biskupu poći za rukom uključiti metropolitansku crkvu u rješavanje problema sa Šibenčanima. Potkraj 1266. godine na splitsku stolicu izabran je Ivan. N a Kolumbanov zahtjev novi nadbiskup već poče tkom sli jedeće (1267.) godine okružen brojnom pratnjom dolazi u Šibenik u namjeri da ispita istinitost glasina o ponašanju š ibenskog svećens tva koje su do njega doprle sa svih strana. 1 1 4

Šibenski arhiprezbiter bio je okrivljen za cijeli niz prijestupa; zato što je dulje vremena držao pr i ležnicu, jer nije izbjegavao one koje je njegov biskup izopć io , jer je dopuš t ao sklapanje brakova kler ic ima koji su pr imi l i svete redove, jer je zajedno s knezom ne pi tavš i biskupa dao neku c rkvu stanovitom redovniku-lutal ic i (ciudam monacho vago), jer nije poš t ivao stare i hvalerijedne običa je vezane uz sklapanje braka 1 1 5 i , napokon, jer one koji su upali u kanonsku kaznu nije primorao da radi odrješenja pođu biskupu.

Budući da su istinitost svih tih inkriminacija mnogi prikladni svjedoci pred t ro j icom b iskupa , b r a ć o m propovjednic ima i M a l o m b r a ć o m po tv rd i l i pod prisegom, arhiprezbiter je osuđen da tri godine svaki petak posti o kruhu i vod i , na godinu dana oduzeti su mu svi beneficiji, zabranjeno mu je obavljanje crkvenih obreda sve do Uskrsa i na ređeno mu je da bude pokoran trogirskom biskupu.

To lko , Ivan i M i h o v i l , koji su se kao svećenici oženili i dobil i djecu, osuđeni su da do kraja ž ivota svaki petak poste o kruhu i vodi i na tri su godine udaljeni od s lužbe i beneficija. Strogo im je naređeno da smjesta otpuste svoje žene i da im ubuduće ne pristupaju; učine l i suprotno, neka zauvijek budu lišeni s lužbe i beneficija. Ista je kazna za iste prijestupe (brak i roditeljstvo) određena i đakonu M i h o v i l u te podđakon ima Bogdanu i Dobr i , s time da se posljednjemu (budući da je u vremenu vizitacije bio bez odobrenja odsutan) naređuje da se pojavi pred

1 1 3 Kako se u njegovu djelu opisuju događaji do 1266. smatra se da se tada i povukao iz javnog života, usp. M . Matijević-Sokol. »Toma arhiđakon Splićanin (1200-1268), nacrt za jedan portret« (n. dj.), 118.

1 1 4 C D V , 454-455. U ispravi se kao dojavitelji navode trogirski biskup, pokojni skradinski biskup, opat Sv. Stjepana u Splitu, braća dominikanci i franjevci i drugi.

Doslovce: antiquam et laudabilem consuetudinem de nuptiis non servavit. Taj izričaj zacijelo se odnosi na pitanje ženidbe među srodnicima u četvrtom koljenu, za što je arhiprezbiter jamačno morao davati privolu. Protiv tog običaja se još u X I . stoljeću, u potvrdi zaključaka splitskoga sabora iz 1060. godine, izjasnio papa Aleksandar II. (usp. C D I, edd. J. Stipišić - M . Šamšalović, Zagreb, 1967., 96). Potanje o razlikama između rimskoga i kanonskog prava u izračunavanju stupnja srodstva v. N . Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 369-370.

223

nadbiskupom prije Mesopusta. 1 1 6 Đakon ima Primu i Striku koji su se oženili prije no što su p r i m i l i svete redove d o p u š t e n o je , buduć i da su se nj ihovi brakovi smatrali zakonitima, da ostanu sa svojim ženama , ali ih se zauvijek l išava službi i nadarbina. 1 1 7 Nepravilnosti su uočene i u samostanima na š ibenskome području. Opat i Svetog N i k o l e i S v . Mar i j e de Insula, zato š to su prot ivno reguli sv. Benedikta je l i meso i živjeli bez redovnika, osuđeni su da sljedećih deset petaka poste o kruhu i vod i , da ods luže po deset misa za grijehe i na ređeno im je da se poprave.

Izuzmemo l i arhiprezbiterove grijehe vezane uz n e p o š t i v a n j e od luka o ekskomunikac i j i (te navode m o ž e m o nedvojbeno povezati s o d g o v a r a j u ć i m mjestima u pismu Klementa I V . Kolumbanu iz prethodne godine), »nepravilnosti« koje su poče tkom godine 1267. u Šibeniku na licu mjesta ustanovili i sankcionirali nadbiskup Ivan i visoki crkveni dužnosnici u njegovoj pratnji doista nadilaze sve što bismo mogli pretpostaviti. Šibenski su kler ic i , naime, zatečeni u prijestupima i kažnjeni za ono što je svećenstvu u Dalmaciji izričito zabranjeno još zakl jučcima splitskoga crkvenog sabora 1060. godine. Ne samo, m e đ u t i m , da su od (prve) zabrane svećeničkog braka u splitskoj metropoliji prošla više od dva stoljeća nego su i kazne odmjerene o ž e n j e n i m š i b e n s k i m s v e ć e n i c i m a posve u duhu odgovara juć ih zakl jučaka splitskoga sabora. 1 1 8

Trogi r sk i biskup Kolumban uspio je, dakle, 1267. godine uz p o m o ć nad­biskupa Ivana u Šibeniku uvesti discipl inu. Potkraj iste godine u Trogiru je, već s p o m i n j a n i m d o g o v o r o m uz posredovanje T o m e A r h i đ a k o n a , z a v r š e n i sedmogodišn j i spor između biskupa i komune oko desetina od vina, plodova iz vrtova i ml inova . 1 1 9 Zbog oskudice i krajnjeg siromaštva trogirske crkve, Komuna je biskupu i kaptolu darovala zemlju Sv. Vi ta la , a biskup se sporazumom obvezao da v i še n e ć e zahtijevati sporne deset ine. 1 2 0 Že leć i , m e đ u t i m , isključiti svaku mogućnos t da to odreknuće bude naknadno tumačeno na štetu njegovu i l i njegove c rkve , u svojoj iz javi iz r ič i to je naveo kako se ono ne odnosi na decimis de Sibenico ... aliisque etiam uillis seu terris ad ciuitatem Tragurii non spectantibus, dakle na prihode njegove crkve izvan trogirskoga komunalnog teritorija.

U Šibeniku poče tkom godine 1267. nije bio nazočan arhiđakon Toma; tek na samom kraju popisa nazočnih spominju se neki (neimenovani) članovi splitskoga kaptola. 1 2 1 Nakon akcije u Šibeniku, Kolumban je zatražio od pape Klementa I V .

1 1 6 Svetkovina Mesopusta (Carnisprivium) je te. 1267., godine bila 1. ožujka. 1 1 7 U popisu kažnjenih nalazimo po svemu sudeći čak trojicu (sacerdos Tolco,

sacerdos Iohannes, Straco diaconus) od petorice šibenskih svećenika koje je petnaestak godina prije izopćio još biskup Treguan, usp. C D IV, 573-576 (iz 1254. godine).

118 Usp. C D 1, 95: Si quis amodo episcopus, presbiter aut diaconus feminam acceperit vel acceptam retinuerit, proprio gradu decidat, usque dum ad satisfactionem veniat, nec in choro psallentium maneat, nec aliquam portionem de rebus ecclesiasticis habeat.

1 1 9 Memorie, 81-82. 1 2 0 C D V , 443-446. 1 2 1 (...) in presentia venerabilium virorum domini Columbani dei gratia episcopi

Traguriensis et domini Dobronia episcopi Farensis et dei gratia abbatis sancti Stephani

224

da j o š j ednom potvrdi sporazum i z m e đ u trogirske i š i b e n s k e crkve koj i su ugovorili archidiaconus et capitulum spalatense.122 Ustvrdivši da je sporazum bio prihvaćen i u miru poštivan od obiju strana, Papa je to i učinio. Njegovim pismom da t i r an im 25 . v e l j a č e 1268 . , 1 2 3 samo nekol iko mjeseci prije Tomine smrt i , završava se etapa t rogi rsko-š ibenskih crkvenih sporova u kojima je izravno i l i neizravno sudjelovao sam T o m a . 1 2 4

Nekol iko godina poslije smrti najglasovitijega splitskog a rh iđakona odnosi između trogirske i š ibenske crkve ulaze u novu fazu. N a š ibenskoj strani više se neće ni pomišljati na načela legaliteta, nego će prevladati argumenti sile i polit ika gotovog č ina . 1 2 5 Razloge tome treba tražiti u novim polit ičkim okolnostima nakon smjene na kraljevskom prijestolju. Z a Bel in ih nasljednika - Stjepana V . (1270.-1272.), L a d i s l a v a I V . (1272.-1290.) i Andr i j e III. (1290.-1301.) - autoritet s red i šn je kraljevske, odnosno banske vlasti u Hrvatskoj i Da lmac i j i s lab i , a istodobno jača položaj roda Bribiraca, čiji će pripadnici odigrati odlučujuću ulogu ne samo u zbivanjima koja su dovela do papinske odluke kojom je 1298. godine kanonski utemeljena š ibenska biskupija, nego i u usponu Anžuv inaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje na prijelazu stoljeća.

III. Z A K L J U Č C I

A n a l i z a T o m i n a postupanja u t r o g i r s k o - š i b e n s k i m c rkven im sporovima omogućuje nam da splitskog arhiđakona upoznamo kao integralnu, neusporedivo slojevit i ju povijesnu osobu no što se to o b i č n o smatra. T o je na roč i t o v a ž n o istaknuti zato što su se - bez obzira na ideo loške predznake - rekonstrukcije njegova l ika i »psihološkog profila« uglavnom temeljile na iščitavanjima njegove Povijesti. Zasnovane gdjekad i na nedopustivim pojednostavnjenjima, intonirane u rasponu od c inizma do apsolutnog »odobravanja« , nerijetko su govorile više o svojim tvorcima negoli o samom T o m i . U takvim postupcima zaboravljali su se drugi raspoloživi izvori i gubila iz vida činjenica da je Historia Salonitana i po svojoj pomno osmišljenoj historiografskoj konstrukciji remek-djelo svojega žanra.

et aliorum plurimorum religiosorum de ordine Predicatorum, Minorum, nec non cannonicorum Spalatensium et Traguriensium.

1 2 2 Po svoj prilici to se odnosilo na sporazum iz godine 1252. 1 2 3 C D V , 458-459. 1 2 4 Načelno ne treba isključiti mogućnost da je Toma i poslije 1252. godine izravno

posredovao između dviju zavađenih strana, ali o tom u sačuvanim ispravama nema podataka.

1 2 5 Godine 1274. Šibenčani biraju vlastitog biskupa - ostrogonskog kanonika Pavla - i , ne obazirući se na moguće posljedice tog čina, uspostavljaju ga u toj časti. Pavla će na tom položaju godine 1287. zamijeniti Mlečanin Leonardo Faledro, usp. F. Dujmović, »Postanak i razvoj Šibenika« (n. dj.), 96.

225

Slika prostora u funkciji Povijesti

Sl ika prostora u kojima se odigravaju zbivanja Tomine Povijesti strukturirana je posve u skladu s autorovim povjesničarskim intencijama. Nasuprot zavidnom naporu u l o ž e n o m u prikazivanje događa ja koji su od poče t aka k r š ć a n s t v a do njegova doba određivali teritorijalni opseg salonitansko-splitske metropolije, slika prostora unutar njezinih granica č v r s t o je zasnovana na an t i čko j geografi j i , s t a t i čna i p rože t a anakronizmom. Premda je T o m a prvi u n izu autora koj i je povijest pokrajine zasnovao kao povijest sustava centara, u stvarnom žar iš tu njegova interesa su civitates maritimae, obalna biskupska s red i š t a a n t i č k o g postanka, dok je Hrvatska tek brdovita pokrajina uz sjeverne granice Dalmacije. T o m tvrdnjom Toma je zapravo prostor metropolije podijelio u dvije zone, a takva shematizirana slika - očita u dihotomiji obala-zaleđe - u historiografiji je prisutna sve do danas, usprkos činjenici da je »zaleđe« obuhvaća lo i nemali dio obalnog pročel ja: od Kvarnerskog zaljeva do Nina , potom prostor između zadarskoga i t rogi rskog teri tori ja s B i o g r a d o m , Skrad inom i Š i b e n i k o m te, naposl je tku, neretvanski prostor, j u ž n o od teritorija splitske komune.

Predodžba koju je o sustavu centara na hrvatskom polit ičkom prostoru u XII I . stoljeću moguće dobiti iščitavajući Tomino djelo ne odgovara, dakako, stvarnosti tog vremena. Pr ikazujući suvremena zbivanja, Toma se, naime, također kretao unutar ž a n r o m zadanih his tor i jsko-geografskih koordinata . Prostorni o k v i r zasnovan na antičkoj podlozi bio b i , među t im, posve neprikladan za prikazivanje dinamike »unutarnjopoli t ičkih« zbivanja na cijelom prostoru nadbiskupije u XI I I . s tol jeću, dinamike o kojoj posredno svjedoče i događaji u samom gradu Spl i tu . U tom smislu i Historia Salonitana pokazuje jedno od karakter is t ičnih obilježja his tor iograf i je svojega doba: neobičnu opreku, da se pripovijedanje, kako napreduje, sve više obogaćuje pojedinostima, dok se njegov vidik u prostoru sve više sužava.126 Izuzmemo l i , dakle, splitsko zaleđe, vijesti o centrima XII I . stoljeća na hrvatskom p o l i t i č k o m prostoru kod Tome pronalazimo tek u naznakama, gotovo uvijek u retrospekciji.

K o l i k o god je srednjovjekovna crkvena geografija prilično vjerno odražavala općen i t i ju hijerarhiju unutar sustava centara, valja imati na umu da T o m i n a Povijest nije povijest srednjovjekovne Hrvatske i Da lmac i je , nego crkvena povi jes t s a l o n i t a n s k o - s p l i t s k e nadb i skup i j e . Sve T o m i n e podatke o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi i c rkvi - unutar kojih će se spomenuti i Šibenik - m o ž e m o zahvaliti isključivo nastojanjima autora da se argumentima a posteriori učv r s t i legit imitet prava splitske crkve na hrvatskom p o l i t i č k o m prostoru. Tomin tekst, dakako, ni na koji način ne govori da u neposrednoj bl iz in i b i s k u p s k i h gradova nisu is todobno postojale donekle s l i č n e » k u l t u r n e « i naseobinske strukture. N o Historia Salonitana - čija, danas bismo rekl i , difuzija, počinje s Luc iusom - upravo je zbog svog »programatskog« karaktera oduvijek

1 2 6 M . Bloch, La societé feodale, Paris, 1949., citirano prema hrvatskom izdanju: Feudalno društvo (prev. M . Brandt), Zagreb, 2001., 97.

226

davala pr ivid zaokruženos t i , »objekt ivnost i« slike koju je autor (nerijetko zbog toga zvan i kroničarom) p ruž io o svom vremenu. K a o jedinstven i samim tim nezaobilazan narativni izvor svojega doba, Historia Salonitana posluži la je stoga ne samo kao polazište nego i kao okvir za sva kasnija historiografska promišljanja našega srednjovjekovlja.

K a d je r i ječ o g radsk im s r e d i š t i m a , p o s t i g n u ć a b i s k u p s k i h gradova uspostavljena su kao apsolutna mjerila, pa je u usporedbi s njima istodobnu urbanu stvarnost izvan njihove sfere, tj. na hrvatskom poli t ičkom prostoru, bilo moguće interpretirati tek u kategorijama zaostajanja, ka šn j en j a , retardacije. B i l o bi neopravdano krivnju za to pripisati Luciusu; upravo tretman Šibenika u njegovoj Povijesti Trogira (koja je već u drugom izdanju, 1674. godine, dobila »primjereniji« naslov: Historia di Dalmatia, et in Particolare citta di Traù, Spalatro e Sebenico) pokazuje da je shvaćao kako je stariju povijest Šibenika - grada izraslog na posve drukč i jo j podlozi od Spl i ta i Trogi ra - n u ž n o mjeriti d rukč i j im mjer i l ima. U ob l ikovan ju his tor iografskih p r e d o d ž b i o srednjovjekovnom da lmat inskom urbanitetu presudnu je ulogu, dakako, oduvijek imala struktura fonda sačuvanih izvora - bilo da je riječ o djelima poput Salonitanske povijesti, bi lo o j avn im i privatnim ispravama - nastalih i , što je još važnije, čuvanih i sačuvanih upravo u biskupskim, komunalnim središtima. Ustrojstvo građe kojom danas raspo lažemo, međut im, nije nipošto objektivna datost, u izravnoj relaciji sa zbiljom tog doba (u konkretnom slučaju XIII . stoljeća); ono je također povijesna činjenica, oblikovana kasnijim povijesnim okolnostima. 1 2 7

K a d je riječ o Šibeniku - zacijelo jednom od najvažnij ih todobnih središta na prostoru metropolije - činjenica je da, istini za vol ju, nastojanja Š ibenčana za crkvenim osamostaljenjem za Tomina života još nisu poluči la rezultate mjerljive njegovim povjesničarskim kriterijima. Usprkos tome, osim u odrednicama žanra i strukturi samog djela, razloge izostavljanju Š i b e n i k a u Tomino j Povijesti m o g u ć e je razabrati i u o p ć e n i t i j i m p r i l i k a m a u c r k v e n o m ž i v o t u spl i tske nadbiskupije njegova doba. Kao uporište za bolje spoznavanje tog konteksta mogu poslužit i upravo vijesti o t rogi rsko-š ibenskim crkvenim sporovima - u kojima je splitski a rh iđakon u svojem vremenu odigrao istaknutu ulogu.

Uzroci i povodi

Pos to jeća tumačen ja t rog i r sko-š ibensk ih crkvenih odnosa i zmeđu 1197. i 1298. godine u okv i r ima lokalnih povjesnica dvaju gradova ne sagledavaju ta zbivanja u š i rem crkveno-povijesnom kontekstu. Zavisno od optike pojedinih

1 2 7 Upravo stoga se ranije, u cijelom nizu vrijednih fundamentalnih studija, najvažnije »povijesne fenomene« na hrvatskom političkom prostoru uglavnom promatralo izdvojeno. Tek u novije vrijeme nastoji se ukazati na opseg i obilježja interakcija između biskupskih, tj. komunalnih središta i prostora koji su ih okruživali. Pritom mislimo ponajprije na cijeli niz tema koje su u svojim raspravama objavljenima tijekom devedesetih godina otvorili N . Jakšić. M . Ančić i D. Karbić.

227

autora, sporovi su se, naime, uglavnom (iz »trogirske perspekt ive«) interpretirali kao k o n t i n u i r a n i c r k v e n i nepos luh Š i b e n č a n a , odnosno ( iz » š i b e n s k e p e r s p e k t i v e « ) kao stoljetna borba š ibenske crkve za osamostaljenje. 1 2 8 Takva gledanja zasnovana su ponajprije na spoznajama o razvoju događaja u posljednjim dese t l jeć ima XI I I . stoljeća i njihovom - za Tomina života neprijeporno dalekom i teško zamis l ivom - konačnom raspletu: osnutku š ibenske biskupije.

A n a l i z a sačuvane d ip lomat ičke građe pokazuje da uzroke sporovima valja ponajprije tražiti u činjenici da su - usprkos višestoljetnoj pripadnosti zajedničkoj d ržavnopravno j cjelini (Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) - ustrojstvo zajednica koje su živjele na hrvatskome poli t ičkom prostoru, a samim tim i položaj tamošnje Crkve i crkvenih ustanova, b i l i umnogome razl iči t i od ustrojstva komunalnih druš tava . Već za Trp imi rov ića , zalaganjem vladara, nadležnost i biskupa obalnih gradskih centara počinju se osjetnije širiti na prostore izvan njihovih teritorija. 1 2 9

Taj proces nastavlja se i potkraj X I I . i u XI I I . stoljeću, u okvi r ima integrativne po l i t ike kra l jeva iz dinastije A r p a d o v i ć a , ponajprije Bele III. i Be l e I V . U njihovim nastojanjima za čvršć im svekol ikim povezivanjem biskupskih središta i zajednica na hrvatskom p o l i t i č k o m prostoru i zn imno v a ž n a uloga b i l a je namijenjena gradskim prela t ima. Ž e l e ć i u punom opsegu uspostavit i svoju jur isdikci ju i izvan teritorija svojih komuna, biskupi su inzistirali i na pravima protivnim dotad važeć im običaj ima (consuetudines). Suprotnosti koje se pritom javljaju najočit i je su u pitanjima podjele crkvenih prihoda. Težn j ama gradskih prelata da za sebe izbore što veći dio » izvangradsk ih« prihoda pogodovala je č injenica da je na hrvatskom pol i t ičkom prostoru praksa njihova prikupljanja i podjele bi la regulirana nepisanim zakonima, tj. mehanizmima običajnog prava. Sukobi oko prihoda u X I I . i XI I I . stoljeću bi l i su j a m a č n o češći no što nam to daju naslutit i oskudne vijesti u s a č u v a n i m i zvo r ima , a otpore na koje su na i l az i l i biskupi ne treba podcijeniti. Vijesti o sporovima između trogirske i š ibenske crkve u prvoj p o l o v i c i X I I I . s to l jeća nj ihovo su najizravnije s v j e d o č a n s t v o . O s i m sudbine Arn i rove i »s lučaja Š i b e n i k « , o njima na svoj način sv jedoče i drugi i z v o r i , 1 3 0 a naposljetku i odredbe na samom p o č e t k u teksta V i n o d o l s k o g zakona. 1 3 1

1 2 8 Usp. npr. samo naslove poglavlja u kojima se govori o događajima između 1197. i 1298. S. Grubišić, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik, 1974., 19: Borba za vlastitu biskupiju; F. Dujmović, »Postanak i razvoj Šibenika« (nav. dj.), 88-92: Bribirski knezovi i borba za emancipaciju šibenske crkve; N . Klaić, Trogir u srednjem vijeku (n. dj.), stranica 141 i dalje (događaji od 1240. godine): Počeci otpora šibenskog svećenstva trogirskom biskupu. U jednostranom tumačenju događaja, tj. neargumentiranom kritiziranju Šibenčana i neumjerenom veličanju biskupa Treguana, najdalje je otišao M . Ivanišević, »Trogirski biskup Tregvan Firentinac«, U : Majstor Radovan i njegovo doba. Zbornik radova, Trogir, 1994., 264.

1 2 9 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje (n. dj.), 35-36. 1 3 0 Usp. na primjer ispravu iz 1178. godine (CD II, 140-141) koju spominje L .

Margetić, »Pravna osnova« (n. dj.), 65. 1 3 1 Prvih nekoliko njegovih »članaka« rezultat su potrebe da se postojeća prava

dijecezanskog biskupa - zacijelo uređena kompromisom - prenesu u trajni pisani oblik.

228

Dakle , povijest odnosa između trogirske i š ibenske crkve u X I I I . s tol jeću treba podijeliti na dvije etape. K a d je riječ o sporovima zabilježenim između 1197. i 1250. godine, neposredni su im povodi b i l i pokuša j i t rogirskih biskupa da jednostrano, na vlastitu korist, promijene običaje u podjeli prihoda iz š ibenskog dijela dijeceze. A n a l i z a vijesti u sačuvan im ispravama pokazuje da se, ne bi l i ostvario svoje ciljeve, trogirski biskup Treguan nije us t ručavao posegnuti za svim, pa i nedopuš tenim sredstvima, na što su Šibenčani bi l i primorani tražiti i uspijevali ishoditi pravdu. Tek oko godine 1250. dolazi do promjene: Š ibenska će crkva, uz nepodijeljenu podr šku lokalne zajednice, otada otvoreno iskazivat i težnju za priznavanjem prava na vlastitog biskupa i tek od polovice stoljeća m o ž e m o doista govoriti o borbi Š ibenčana za crkveno osamostaljenje. T a težnja realizirana je de facto dvadesetak godina kasnije; prvi š ibenski biskup ustol ičen je godine 1274., a pravo na vlastitu biskupiju Š i b e n č a n i m a je kanonski po tv rđeno bulom pape Bonifacija VI I I . godine 1298.

Crkvene prilike u Šibeniku Tomina doba

N a temelju podataka o »neprav i lnos t ima« uočen im i zab i l j ežen im na l icu mjesta tijekom vizitacije 1267. godine moguće je ukazati i na obilježja koj ima se crkveni život i položaj Crkve u Šibeniku razlikovao u odnosu na todobnu praksu u b i skupsk im gradovima. Gr i jes i loka lnog s v e ć e n s t v a - ž e n i d b a s v e ć e n i k a , sudjelovanje svjetovnih osoba u raspolaganju crkvenim dobrima te nepošt ivanje crkvene zabrane brakova m e đ u s rodn ic ima - pokazuju , na ime, da se j o š u poodmaklom XII I . stoljeću u kr i lu lokalne crkve zadržao cijeli sklop običaja iz predreformskog razdoblja; ob iča j a koj i su s t igmat iz i rani i o d b a č e n i j o š na crkvenom saboru 1060. godine u Sp l i tu . 1 3 2

T e š k o je pretpostaviti da o odstupanjima od kanonskih pravila u Š ibeniku trogirski i splitski prelati i kaptoli nisu dotad imali baš n ikakvih spoznaja. Već i sam njihov broj, naime, čini malo vjerojatnom pomisao da se radilo o izol i ranim inc iden t ima . U s p o r e đ u j u ć i t e ž i n u prijestupa s razmjerno b l a g i m kaznama d o s u đ e n i m a n j ihovim glavnim akterima, valja zakl juči t i da su stari običaj i u Š ibeniku i više od dvjesto godina poslije velike crkvene reforme naprosto b i l i p rešu tno tolerirani. Treba se, dakako, zapitati je l i posrijedi izdvojena pojava,

1 3 2 Premda je cilj tog skupa bio in membris provesti reformske zaključke koncila koji je godine 1059. (nekoliko godina poslije crkvenog raskola) održan u Lateranu, niz pitanja koja su normativno regulirana 1060. godine u Splitu (v. papinsku potvrdu sinodalnih zaključaka, C D 1,96) - među inim i ona o braku svećenika i o ženidbi među srodnicima -ukazuje, usporedimo li ih s lateranskim zaključcima, i na neka osebujna obilježja prakse crkvenog života na prostoru splitske metropolije, točnije, na pojedinim njegovim dijelovima. O tome usp. i N . Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (n. dj.), 367-370. Obećanja u svezi sa crkvenim prihodima, poštivanjem zakonitosti braka i uzdržljivim životom svećenika dao je pred papinskim legatom Gebizonom godine 1076. u svojoj »zavjernici« i kralj Zvonimir (CD I, 140).

229

svojevrstan šibenski specifikum, i l i je takva praksa živjela i na širem prostoru? N a potonje, naime, ukazuju stanovite vijesti u izvorima iz kasnijeg X I I . s tol jeća. »Predreformske« običaje u splitskoj je metropoliji svakako zatekao još nadbiskup i apostolski legat Gerard, kojem je na njegove, oči to precizno formulirane upite u svezi s tom problematikom godine 1170. odgovorio papa Aleksandar I I I . 1 3 3

Pitanje quid videlicet faciendum sit de bigamis u papinskom pismu ne može se odnositi ni na što drugo nego na brak k le r ika . 1 3 4 Nadalje, ondje se donose upute i o postupanju prema simoniji, tj. upletanju l a ika u gospodarenje c rkven im nadarbinama, kao i nezakonitim žen idbama među srodnicima koje je bilo teško suzbijat i propter duritiam populi. D a stari ob iča j i nisu na s v i m d i j e lov ima metropolije, naroč i to izvan teritorija gradova, mogli biti iskorijenjeni »po tezom p e r a « , s v j e d o č e , napokon, i zak l jučc i spominjanoga spl i tskog sabora 1185. g o d i n e . 1 3 5 Stoga neće bit i daleko od istine objašnjenje N . Kla ić da se u X I I I . stoljeću tako u Šibeniku sukobljava stara konstantinopolska sloboda s reformnim Rimom, dakako, shvatimo l i izraz »kons tant inopolska s loboda« uvjetno. Poslije X I . s tol jeća, pa tako ni za vladavine Emanuela Komnena, ne m o ž e , naime, biti nikakva govora o izravnom utjecaju Is točne crkve na vjerski život u Dalmaci j i . Predreformski običa j i na hrvatskom p o l i t i č k o m prostoru nedvojbeno su dio ranosrednjovjekovnih tradici ja, ob i l j ežen ih dubokom, gotovo s i m b i o t i č k o m p r o ž e t o š ć u C r k v e svo j im d r u š t v e n i m kontekstom. Z b o g i zn imnog p o l o ž a j a Š i b e n i k a - jedinoga pravog obalnog središ ta na kraljevskom teritoriju u X I I I . stoljeću - i homogenosti zajednice koja je bila dovoljno snažna da u svemu stane uz lokalnu C r k v u , stari običaji ondje su se i mogli najdulje održat i .

1 3 3 C D II, 122-123. 1 3 4 Da je posrijedi pitanje oženjenih svećenika, promaklo je Smičiklasu čiji regest

(kako se ima postupati s onima koji imaju dvije žene) implicira da je posrijedi (laičko) dvoženstvo. Dakako, primanje reda bilo je matrimonium spirituale, a svjetovni brak mat-rimonium corporale. Potvrdu tome, premda iz kasnijeg vremena, naći ćemo kod Tome Akvinskog, Scriptum super Sententiis, lib. 4, dist. 49, questio 4, art. 1, passim; npr. arg. 4: Sed matrimonium spirituale contrahitur cum Christo per fidem secundum statum Ecclesiae militantis.

Usp. potvrdu zaključaka sabora iz 1185. godine pape Urbana III. upućenu splitskom nadbiskupu Petru (CD II, 202-204); o upletanju laika i laičkoj investituri: Prohibuisti etiam ... ne comes vel alius quicunque laicus, cum tuam ecclesiam rectorem vacare contigerit, de domo vel aliis rebus ecclesiasticis se intromittere ullo modo presumat (...) et ut nullus clericus ecclesiam obtinere per laicos vel accipere ab aliquo inuestituram ecclesie non vacantis attemptet, quod si fecerit, oficii beneficiique pena mulctetur, o životu svećenstva: Statuisti etiam, ut nullus in sacerdotio ducat uxorem, nec ad sacerdotis ordinem assumatur nisi se victurum promiserit continenter, quod volumus etiam in diaconatus ordine obseruari (Papa, dakle, zaključak koji je izvorno branio brak onima koji su primili svećenički red proteže i na đakonat); o brakovima među srodnicima: Illud vero, quod (...) de contractu matrimonii ante quintum consanguinitatis vel affinitatis gradum lineam statuisti, ne videantur in aliis gradibus indulgeri, non decernimus confirmandum (...) in aliquo casu permitti.

230

Toma i Šibenik - Historia i res gestae

U složenu problematiku odnosa između biskupa u komunalnim središ t ima i crkvenih ustanova na hrvatskome pol i t ičkom prostoru splitski a rh iđakon Toma bio je nepri jeporno vr lo dobro u p u ć e n ; posri jedi je jedna od v e l i k i h tema crkvenoga života u splitskoj metropoliji tijekom X I I . i XI I I . s tol jeća. O svemu tome, pa tako i o t rog i r sko - š ibensk im crkvenim sporovima u koj ima je i sam odigrao istaknutu ulogu, u njegovu djelu n e ć e m o , među t im , pronaći ni retka. U Tominoj » p r o g r a m i r a n o j « koncepcij i povijesti nadbiskupije t im d o g a đ a j i m a naprosto nije bilo mjesta; izricanje neugodnih istina o pojedinim suvremenicima i konačn ih sudova o događaj ima čiji se epilog još nije ni nas luć ivao , stavilo b i , naposljetku, autora pred nemale teškoće .

Te tvrdnje moguće je potkrijepiti usporedimo l i navode Tome povjesničara o Treguanu s Tominim držanjem u procesima u koji su na jednoj strani uključivali Š ibenčane , a na drugoj trogirskog biskupa. Treguanov osobni prest iž i njegove neporecive zasluge za Trogir i Trogirsku crkvu - koje su mu, među inim pribavile priznanja arhiđakona T o m e 1 3 6 i L u c i u s a 1 3 7 - učini le su da se u historiografiji previdi kako je zapravo on bio taj koji je svojim postupcima izravno djelovao na produbljivanju razdora i zmeđu trogirske i š ibenske crkve. A k o su L u c i u s u , a potom i svim njegovim nastavl jačima promakle mane trogirskog biskupa T o m i su neprijeporno bile vrlo dobro poznate; autor djela Historia Salonitana bio je sasvim svjestan nelegitimnosti Treguanovih postupaka prema Šibeniku . Usprkos tome ne treba sumnjati da su se Toma i Treguan uzajamno poš t iva l i i potpo­magal i . 1 3 8 Stoga je u sumarnoj ocjeni Treguanove pastirske službe Toma odlučio prednost dati vrl inama, zacijelo držeći da su Treguanova brižnost i borbenost u bi tc i za interese vlastite C rkve - koja je , kao š to smo se mogl i uvjerit i i na primjeru odnosa prema Š i b e n i k u , nerijetko pre laz i la granice d o p u š t e n o g a -upravo ono što treba tekstom prenijeti buduć im naraš ta j ima.

Ana l i za isprava ne pruža , među t im, ni najmanjeg nagovještaja da bi splitski arhiđakon u sporovima išao na ruku Treguanu. Činjenica da Toma ne samo da nije nikad donio presudu na štetu Š i b e n č a n a , nego da čak i nije imao udjela ni u jednom od procesa na kojima su Šibenčani b i l i osuđen i , govori sama za sebe. U

1 3 6 Thomas, 87: Erat enim uir litteratus et eloquens, suaque uigilanti industria breui tempore fecit clerum et populum ciuitatis illius in bonum statum excrescere.

1 3 7 Memorie, 77: Mori il Vescouo Treguano doppo 40. anni di Vescouato, nel tempo di quale, si come fù ristaurata la Città, & ampliato il territorio, cosi fù anco rifabricata la Chiesa Catedrale nella maniera, ch l ' oggidi si vede, e reintegrata delle terre anticamente possedute con accrescimento considerabile di rendite per sua industria conseguite.

138 Nije li Toma i sam. 1243. godine - držeći trogirskog biskupa (usprkos njegovim visokim godinama) najprikladnijim kandidatom za čast splitskog nadbiskupa (Thomas, 190) - glasovao za Treguana. Treguan je pak Tomu podupro u najtežim trenucima njegove crkvene karijere - sporu protiv nadbiskupa Guncela vođenom pred Papom 1234. godine, usp. Thomas, 112; Farlati, Illyricum sacrum, t. IV, 339.

231

vrednovanju Tomine uloge u c i je lom slučaju na jvažni je je istaknuti njegove konstantne napore da se postigne pomirba . Z a raz l iku od drugih arbitara -Hugrina, izabranog splitskog nadbiskupa (1246.) i l i zadarskoga nadbiskupa Lovre (1254.) - T o m a zacijelo nije bio sklon k a t e g o r i č k i m odlukama i d r a s t i č n i m kaznama. Rezimira jući gotovo tr idesetogodišnju povijest njegovih nastojanja da pomiri suprotnosti između trogirske i š ibenske crkve, valja ustvrditi da se Toma u svemu držao ne samo zakonitosti nego i vlastitih moralnih zasada, pa čak i da se - kada je za to imao valjane razloge - nije u s t ručavao nače lo pravednosti pretpostaviti odlukama nadređenih mu crkvenih struktura.

Te činjenice omogućuju nam ujedno da ukažemo na relativnost zaključaka koji su o Tomi kao povijesnoj osobi izvođeni isključivo na temelju njegova teksta. Pogla­vito se to odnosi na stogodišnju diskusiju o Tominu stavu prema Hrvatima. Stilizacija onih dijelova teksta Historia Salonitana na temelju kojih se, od I. Kršn javoga 1 3 9 i F . Š iš ića 1 4 0 do N . K la i ć 1 4 1 i L . Marge t ića , 1 4 2 sudilo o Tominom negativnom stavu, preziru, pa i mržnji prema Hrvatima, čak »svemu što je h rva t sko« , nije dakako zasnovana na autorovim osobnim stavovima. Prezentacija »problema« pojave i n a z o č n o s t i Hrvata n j ihovim vezivanjem s pradavnim s t a n o v n i š t v o m brdovite pokrajine uz sjeverne granice Dalmacije nije proizaš la iz autorovih povijesnih spoznaja, a još manje iz njegovih vrijednosnih prosudbi. U njoj se, kao ni u ostalim dijelovima teksta u kojima se Hrvati spominju, ne ogleda nikakva autorova ideja o superiornosti romanstva hrvatstvu. Taj anakronizam naprosto je jedan u nizu pomno dorađenih historiografskih argumenata koji u konačnici rezultiraju neoborivošću teze o legitimitetu položaja splitske crkve na hrvatskome polit ičkom prostoru. 1 4 3

Tomina Povijest, naime, ujedinjuje dvije komponente koje treba jasno lučiti: posrijedi je, s jedne strane, prvorazredan izvor, a l i , s druge, i ishodište sve kasnije

1 3 9 »Prilozi historiji salonitani Tome arcidjakona Spljetskoga«, Vjestnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva II, 1900., 148.

1 4 0 Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb, 1914.. 309. 1 4 1 U odnosu Tome prema Hrvatima N . Klaić (Povijest Hrvata u razvijenom srednjem

vijeku, Zagreb, 1976., 208) prepoznala je antagonizam između sela i grada. Premda je time pokušala svesti raspravu u racionalne okvire, njezino je »sociološko« objašnjenje neprihvatljivo. U još većoj mjeri to vrijedi i za njezine daljnje izvode (kako bi činjenica da o sebi i svojoj obitelji ne govori u djelu gotovo ništa, mogla biti dokaz da je podrijetlom Hrvat, a potom i da je Toma klasičan primjer srednjovjekovnog građanina koji, pošto je stekao sve navike, shvaćanja i najvišu naobrazbu gradskog stanovnika, prezire selo iz kojeg je potekao).

1 4 2 »Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja«. Historijski zbornik X L V I I . 1. 1994., 3, 33.

1 4 3 I Tomin negativan stav prema glagoljaštvu, koje je za nas danas s pravom jedna od paradigmi nacionalne kulture, treba tumačit i isključivo u funkciji »interesa« metroplitanske crkve. U tom smislu treba ukazati i na intervenciju akademika Katičića na splitskom skupu koji je, podsjetivši na činjenicu da je kanonik Ivan, pisac glasovite Povaljske listine, bio jedan od Tominih suvremenika i član kaptola Sv. Dujma, upozorio na mnogolikost kulture Tomina vremena u Splitu.

232

historiografije. Stoga su - zbog činjenice da su se nalazil i na marginama piščeve pozornosti - prostori i središta hrvatskog dijela Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije nerijetko u velikoj povijesti (koja se, preko Luciusa, izravno nadovezuje na Tomu) izostavljani i l i p r e šuć ivan i kao marginalni . N o Historia Salonitana je djelo pomno izgrađene historiografske konstrukcije i u njemu je ne iz rečeno jednako rječito kao i iz rečeno. U tom smislu odnos Tome povjesničara prema Hrvat ima ukazuje se jednako p a r a d i g m a t i č n i m kao i tretman koj i u istome tekstu ima Šibenik - neprijeporno najvažnije središ te na hrvatskome pol i t i čkom prostoru njegova doba. Već odavno uočenu Tominu »sklonost« selektivnom prikazivanju događaja i l i prešućivanju činjenica (kad je riječ o starijim povijesnim razdobljima) m o ž e m o , naime, raspoznati i u onim njegovim poglavljima koja se sve do danas, s manj im i l i v e ć i m p r a v o m , naz iva ju memoarskim. Sv rhov i tos t au torova povjesn ičarskog procédéa, odnosno njegovu »poruku« moguće je razumjeti tek či tanjem tih dijelova teksta u kontekstu pr i l ika u splitskoj metropoliji za Tomina ž ivo ta . N j ihova pak analiza upuću je na zak l jučak da su - ž e l i m o l i upoznati splitskog a rh iđakona kao integralnu povijesnu osobu svojega doba - Tomine res gestae jednako važne kao i njegova Historia.

233

A R C H D E A C O N T H O M A S A N D Š I B E N I K - HISTORIA A N D RES GESTAE

S u m m a r y

The paper deals with the relations between Thomas the Archdeacon of Split (1200-1268) , the author of the famous manuscript Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium (Historia Salonitana), and the town of Š ibenik . Al though not an episcopal see (until 1298), Šibenik was undoubtedly one of the most important centres in the ecclesiastical province of Split. In his History, how­ever, Thomas does not mention it but once (in his retrospective account of eccle­siastical geography of the region in the mid-11 t h century). In other words, i f his Historia Salonitana was the only existing written source for the history of the region in 13 t h century, Šibenik would have been known only as a castrum on the territory of Trogir diocese.

The first part of the article discusses the manner in which the scene of the events, i.e. the metropolitan ecclesiastical province of Split , is being described in Thomas ' History. Whi le the sequence of (political) events that shaped its exterior boundaries is exposed rather systematically, its inner organization - in particular the contemporary system of urban centres - is based strictly on Roman geogra­phy. In fact the most important Roman towns of the region became episcopal seats and, within that framework, there was no place for Šibenik , a town of medieval or igin.

It is however beyond question that Thomas had sufficient knowledge of the contemporary importance of that town; during almost three decades (from 1239/ 40 to his death in 1268) as a head of Split cathedral chapter he acted as a media­tor in the ecclesiastical processes that arose from the differences between the lo­cal church organization of Šibenik and their diocesan bishops of Trogir . More­over, his historiographic approach towards Šibenik (i.e. his complete neglect of that town) is strongly contrasted with actions he took as the archdeacon in the disputes between the churches of Šibenik and Trogir . The documentary evidence shows that the main reason for the differences were the repeating efforts of Trogir church to obtain a bigger share of the church revenues from the territory of Š ibenik , i . e. to change to its own benefit usual, i.e. traditional rules of their d i v i ­sion. Nevertheless, Thomas' actions were led nor just by the principles of law, but also by the those of rightness. Although he maintained very close relations with the bishop of Trogir , none of his sentences shows any traces of impartiality. Be ­ing aware of unjust pretensions on the part of Trogir church, Thomas was con­stantly aiming to settle the differences and to impose solutions acceptable to both sides.

In the concluding part of the paper the author aims to reinterpret certain more general questions that arose from the comparative analysis of the literary and documentary evidence. The autobiographical data supplied by Thomas himself in his History are not sufficient for understanding the role and the importance of Archdeacon of Split within the complex reality of his times. In that respect his Res gestae are as important as his Historia.

234