PEDOCENTRISTIČKI PRISTUP

Pedagoški koncept koji naglašava individualni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja društveni.

Dijete se smatra polazištem u odgoju i obrazovanju, a društvo treba mijenjati u skladu s ljudskim

potrebama. Dijete samo izabire ciljeve. Sadržaji se biraju prema interesu ili mogućnostima djece.

Djeca napreduju prema mogućnostima, a uspjeh se ne rangira. Praćenje napretka je opisno. Djeca su

smještena u male, jednostavno uređene prostore s mogućnošću da ih sami preurede. Mediji su

namijenjeni djeci i ona se slobodno njima služe.

SOCIOCENTRISTIČKI PRISTUP

Pedagoški koncept koji naglašava društveni aspekt odgoja i obrazovanja, a zapostavlja individualni.

Postojeće društvo proglašava se idealnim i zahtijeva oblikovanje pojedinca prema potrebama društva.

U tom pristupu ciljeve određuje društvo, a odnose se na patriotizam i prihvaćanje osnovnih vrijednosti

na kojima počiva društvo. Sadržaje odabire društvo, a biraju se prema akademskoj utemeljenosti (ima

status akademskih znanosti) i socijalnoj kompetentnosti (pojedinac se priprema za uspješno obavljanje

njegovih društvenih funkcija). Odgojno-obrazovni proces je čvrsto strukturiran, dominira frontalni

način rada i sjedilačko-slušalačko-gledalačka nastava. Komunikacija je jednosmjerna (nastavnik-

učenik). Svi učenici rade na istim sadržajima, na isti način. Učenici se ocjenjuju opisno, a uspjeh se

rangira. Oni koji nisu zadovoljili uvjete ponavljaju razred. Mediji su namijenjeni nastavnicima.

Učenici su smješteni u velike, hladne prostore uređene prema estetskim zahtjevima odraslih. Boravak

je reguliran krutim pravilima.

SHVAĆANJA ODGOJA I OBRAZOVANJA

1. Odgoj sadrži odgoj u užem smislu i obrazovanje.

2. Odgoj je dio obrazovanja i neki njegovi aspekti se ostvaruju obrazovanjem.

3. Odgoj i obrazovanje su dva aspekta istog procesa tako da nema odgoja bez obrazovanja i

obrazovanja bez odgoja.

Prva dva shvaćanja se odnose na dominaciju obrazovanja. Obrazovni zadaci su konkretniji, pa imaju

prednost u izboru sadržaja. Najčešće se ostvaruju samo obrazovni zadaci jer se smatra da nastavnik

nije osposobljen za pomoć učeniku s nenastavnim problemima. Odgojno-obrazovna ekologija je

koncipirana prema potrebama obrazovanja (prostori su uređeni prema potrebama predmeta i

programa, a ne djece). Pošto se vrednuje znanje, a ne sposobnosti, valorizacija se odnosi na obrazovna

postignuća.

Didaktika se opredjeljuje za treće shvaćanje, jer se želi podjednako baviti i fenomenom odgoja i

fenomenom obrazovanja, te želi da se u odgojno-obrazovnom procesu simulativno ostvaruje i odgoj i

obrazovanje.

ZNANSTVENI PRISTUP

Znanstveni pristup shvaća didaktiku kao teoriju obrazovanja i nastave, a zakonitosti odgojno-

obrazovnog procesa izvodi iz različitih teorija učenja. Cilj tog pristupa je stjecanje znanja i razvoj

sposobnosti mišljenja. Emocije su poticajni ili ograničavajući faktor u stjecanju znanja. Taj pristup

daje prednost znanstvenim sadržajima i nastoji strukturirani odgojno obrazovni proces prema

zakonitostima spoznajnog procesa. Prema njemu obrazovanje je poučavanje, a nastava organizirano

poučavanje.

UMJETNIČKI PRISTUP

Umjetnički pristup odgoj i obrazovanje objašnjava kao umjetničku djelatnost. Zagovara bogatstvo

doživljaja i razvoj senzibiliteta. Znanja su u funkciji izražavanja doživljaja i ljudskog komuniciranja.

Daje prednost umjetničkim sadržajima. Metodska rješenja se oslanjaju na postavke racionalističke

didaktike i zato nisu adekvatna.

RADNI PRISTUP

Zagovara radni pristup odgoju i obrazovanju, a odgojno-obrazovni proces shvaća kao motivaciju za

rad. Cilj pristupa je osposobiti učenika za rad, a razvoj senzibiliteta se primjenjuje u estetskom

oblikovanju proizvoda. Odgoj se shvaća kao radni i tjelesni odgoj. Izabiru se sadržaji iz tjelesnih i

radnih aktivnosti. Pri ostvarenju sadržaja važna je praktična aktivnost učenika. Zastupa radnu školu

(pedagoški sustav rada koji je orijentiran na rad učenika i umjesto frontalne nastave organizira se

učenje djece uz razne aktivnosti, različite socijalne oblike rada).

Didaktika traži zastupanje i umjetničkog i znanstvenog i radnog pristupa u teoriji odgoja i

obrazovanja.

ADAPTABILNI PRISTUP

Adaptabilni pristup polazi od shvaćanja da je odgojno-obrazovni proces oblik prilagodbe pojedinaca

uvjetima društvenog života. Smatra da škola ne može mijenjati društvo, pa se mora mijenjati dijete u

skladu s tim potrebama. Teži da od djeteta stvori poslušnu ličnost koja ne dovodi u pitanje postojeće

društvene vrijednosti. Sadržaji su kruto propisani i obavezni. Važan je rad i disciplina. Rad je

unaprijed isplaniran. Dijete mora obraditi sve sadržaje koje je pripremio nastavnik, koji zatim to

provjerava i ocjenjuje. U umjetničkom djelu učenik mora doživjeti ono što se od njega očekuje.

EMANCIPACIJSKI PRISTUP

Emancipacijski pristup smatra da konflikt između pojedinca i društva treba rješavati u korist pojedinca

i njegovih potreba. Teži slobodnoj i kritičnoj ličnosti. Sadržaje zajedno izabiru nastavnik i učenik.

Poučavanje se temelji na sudjelovanju nastavnika i učenika, dogovaranju i samoupravljanju. Rad se

zajednički dogovara, planira, realizira i na kraju analizira. U umjetničkom djelu učenik može izraziti

ono što je stvarno doživio.

SUSTAVNI PRISTUP

Sustavni pristup se bavi činiocima koji sudjeluju u definiranju cilja i njihovim funkcijama. Učenje se

proces prenošenja i prerade informacija. Teži se izradi preciznih uputa koje dovode do cilja.

Preokupiran je tehnologijom i korištenjem audiovizualnih i drugih sredstava za učenje. Želi didaktiku

učiniti objektivnom i egzaktnom znanošću koja će povećati efikasnost odgoja i obrazovanja. Služi

zadržavanju postojećeg sustava. Davanje preciznih uputa bi rad učinilo mehaničkim, te bi razvilo

hladno okruženje, a učenika bi svelo na objekt i pasivnog izvršitelja uputa. Razvio se zahvaljujući

kibernetici (znanost o upravljanju procesima i sustavima svake vrste).

KREATIVNI PRISTUP

Polazi od činjenice da je čovjek kreativno biće i da bi moglo s veseljem obavljati neki rad to mora biti

kreativan rad. Negira didaktiku jer smatra da se ona teško može primijeniti na pojedine slučajeve. Želi

preispitati ciljeve koji se svode na pamćenje činjenica i okrenuti su intelektualnoj sferi. Zagovara

razvoj ljudskog potencijala i naglašava važnost interesa učenika i smislenost sadržaja za djecu. Traži

podjednaku zastupljenost znanstvenih, umjetničkih i radnih sadržaja. Od nastavnika traži da prihvati

svoje osjećaje, da razumije učenike i prihvati ih kakvim jesu. Prednost daje prirodnom okruženju koje

mora provocirati i omogućiti aktivnost djece.

OSNOVNI POJMOVI DIDAKTIKE:

DIDAKTIKA

Grana pedagogije koja se bavi teorijom odgojno-obrazovnog procesa i proučava zakonitosti odgoja i

obrazovanja. Dijeli se na opći i posebni dio. Opći dio se bavi antropološko-psihološkim i socijalno-

kulturnim posljedicama odgojno-obrazovnog procesa, a posebni dio se bavi užim didaktičkim

pitanjima kojima pripadaju cilj i zadaci odgojno-obrazovnog procesa, sadržaji i aktivnosti, dinamika

odgojno-obrazovnog procesa, socijalni oblici i odgojno-obrazovna ekologija i mediji, klima i

komunikacija. Dijeli se na metodiku odgoja i metodiku obrazovanja. Mi se bavimo didaktikom koja je

dio školske pedagogije koju čini teorija škole, problematika permanentnog osposobljavanja nastavnika

i ostalih radnika škole, problematika suradnje s roditeljima, itd. Ona proučava odgojno-obrazovni

proces u njegovim različitim oblicima.

METODIKA ODGOJA

Odgoj je međuljudski odnos u kome jedinka zadovoljava svoje osnovne ljudske potrebe uz

prihvaćanje određenih općeljudskih norma. Dijeli se na metodiku egzistencijalnog odgoja, metodiku

socijalnog odgoja i metodiku humanističkog odgoja. Metodika egzistencijalnog odgoja se bavi

egzistencijalnim pitanjima i okrenuta je zadovoljavanju osnovnih bioloških potreba čovjeka (to su

metodika radnog odgoja, metodika tjelesnog i zdravstvenog odgoja, metodika ekološkog odgoja, itd.

Metodika socijalnog odgoja je okrenuta zadovoljavanju društvenih potreba osobe i prihvaćanju

društveno-moralnih normi. Odgojem se stvaraju socijalne okolnosti za normalan razvoj čovjeka koji

se osposobljava da svoje potrebe zadovolji na društveno prihvatljiv način (odgoj za mir, za ljudska

prava, za nenasilje, za odnose među spolovima, itd.). Metodika humanističkog odgoja je okrenuta

zadovoljavanju samoaktualizirajućih potreba, tj. omogućavanju ostvarenja svojih potencijala.

METODIKA OBRAZOVANJA

Obrazovanje je zadovoljavanje spoznajnih, doživljajnih i psihomotornih interesa pojedinca aktivnim

usvajanjem i daljnjim razvijanjem kulturnih i civilizacijskih dostignuća. Dijeli se na metodiku

znanstvenog područja, metodiku umjetničkog područja i metodiku tehnološkog područja.

ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES

Odgojno-obrazovni proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na

ostvarenju zadataka odgoja i obrazovanja. Dijeli se na nastavne i izvannastavne aktivnosti. Glavni

subjekti u odgojno-obrazovnom procesu su učenik, nastavnik i roditelji. Odgojno-obrazovni proces

postoji zbog učenika kojem pomaže nastavnik, a na vrednovanje odgojno-obrazovnog procesa utječu

roditelji svojim zapažanjima.

RAZREDNO-SATNI SUSTAV

Početkom 17. st. Pojavljuje se veći interes za školovanje mladih i uvođenje obaveznog školovanja za

svu djecu. Zbog velikog priljeva djece u školu, malobrojni učitelji nisu mogli zadovoljiti naglašenu

strategiju individualnog poučavanja, pa se nastava počela provoditi po grupama u određene sate –

čime nastaje razredno-satni sustav koji uz izmjene postoji i danas. No taj sustav se stalno pokušavao

usavršiti raznim didaktičkim modelima čime bi se doveo do škola bez razreda.

ŠKOLA BEZ RAZREDA

Zagovornici koncepta u kojoj je važna individualizacija učenja nude model škole bez razreda kojoj su

preteče Dalton-plan, Winnetka-plan i Pueblo-plan. U tom modelu grupu učenika vodi jedan učitelj, ali

oni proučavaju različite stupnjeve školskog programa. Prilikom dolaska u školi učenici ne počinju s

istim stupnjem programa nego se ispituje njihovo predznanje i ako su svladali 80-85% nastavne

cjeline, oni mogu početi s drugim dijelom programa. Pravilo je da učenik proučava dio programa koji

je omogućen njegovim predznanjem, a ne kronološkom dobi. Važno je da napredak znaju i učitelj i

učenik. Učionice su preuređene za samostalan rad, istraživanja, analizu i pomoć. Učitelj stvara uvjete

za razvoj, osigurava nastavna sredstva, potiče učenike, raspoređuje vrijeme za učenje i izrađuje

instrumente za vrednovanje rada.

KAMENSKYJEV RAZREDNO-SATNI SUSTAV

Kamensky je svoje pedagoške ideje izložio u više knjiga od kojih je najvažnija Velika didaktika

koju je napisao 1632.g. i time stavio temelj razredno-predmetno-satnom sustavu. Kamensky se

zalagao za osnovnu školu koja traje 6.god. i u kojoj se nastava održava na materinskom jeziku. Po

njemu osnovna škola mora biti opće obrazovna i obavezna za sve dječake i djevojčice. Mora imati

jasno određen početak i plan rada za godinu, mjesec, tjedan i svaki radni dan. Zagovara plansko i

postupno napredovanje, učenika, adaptaciju sadržaja dječjoj prirodi i mogućnostima, te izbjegavanje

prisile i princip zornosti (u knjigama se ne može učiti o prirodi). Negativnost je to što je smatrao da je

nastava bolja ako veći broj učenika sluša jednog učitelja koji predaje na isti način.

J. J. ROUSSEAU

Sredinom 18 st. su potisnute ideje Kamenskog, no djeluje J. J. Rousseau koji zagovara značenje dječje

prirode za odgojno djelovanje. Smatra da je odgajatelj dužan stvoriti povoljne uvjete za razvoj djeteta

kroz stjecanje iskustva. Zagovara sustavno učenje (Emil ili o odgoju). Kritizira razredno-satni sustav

jer za Emila zagovara slobodan odgoj, oslonjen na iskustvo, a važna je i aktivnost i povezivanje

učenja uz okolinu.

PESTALOZZI

Vjeruje u prirodu djeteta, društveni razvoj, slobodan odgoj, jedinstvo moralnoga, intelektualnog i

radno tjelesnog odgoja.

DALTON-PLAN

Dalton-plan je razvila Helen Parkhurst koja je ponudila nastavu na tri nivoa programa. Nastava se

odvija u jednom razredu, ali je sve fleksibilno tako da učenici lako prelaze iz jednog u drugi program.

Napušta se frontalna nastava, nema razrednih učitelja, ali rad nadziru predmetni nastavnici. Svaki

učenik dobiva pismeni radni nalog sa svojim mjesečnim i tjednim planom i kartice za praćenje

nastave. Učenik ne može dobiti radne zadatke za slijedeći mjesec, ako nije izvršio sve iz prošlog

mjeseca. No ako je završio prije vremena može dobiti nove zadatke. Učionice nisu predavaonice, nego

radne sobe i laboratoriji. Ako nastavnik uoči da više učenika ima problema u samostalnom radu, on

organizira frontalnu nastavu inače je rad potpuno samostalan, a zajednička nastava je tjelesni, glazbeni

i vjerski odgoj. Koristi se u nizozemskim školama i kod Freineta.

PREDNOSTI: veća aktivnost učenika, individualizacija, razvoj odgovornosti za vlastito napredovanje.

SLABOSTI: nema odgojne uloge kolektiva i pretjerano je zastupljeno samostalno učenje iz knjiga.

WINNETKA-PLAN

Školski dan započinje sa 3 sata samostalnog rada, nakon čega slijedi 2 sata kolektivnog rada. To je

škola bez razreda. Kod svakog učenika piše stupanj na kojem on radi i time se omogućava da sjedi s

učenicima iste dobi, ali radi program za svoj stupanj. Definiran je minimalni program razreda koji

svaki učenik mora proći, a kada ostvari taj minimum, učenik može i ostati na toj razini. Svi učenici

zato mogu imati ocjene od 1-5, ali uz njih piše i za koji se stupanj to odnosi. Kritika tom planu je

mnogo samostalnog učenja iz knjiga.

Razlika između Dalton-plana i Winnetka-plana je da se u Winnetka planu svaki dan radi i u kolektivu.

A najveća sličnost je da oba plana zagovaraju potpunu individualizaciju učenja i brigu za neovisno

napredovanje svakog djeteta.

JENA-PLAN

Osnivač je Peter Petersen koji je sugerirao da se u škole utemelje pogodnosti koje dijete ima kod kuće.

Za organizaciju školskog života uzeo je za uzor organizaciju obitelji. U tom modelu nema gledanja u

potiljak, nema klasičnih stolova i stolica, nego ležajeva, stjecanje znanja nije primaran cilj, ali mu se

pridaje pozornost. Dijete samo određuje s kim će surađivati i kojim će slijedom rješavati zadatke.

Djeca svakodnevno istražuju svijet koji ih okružuje, sami izabiru temu, a zatim podnose izvještaj o

toku rada i otkrivenim činjenicama. U razredima su djeca različite dobi i oni trebaju jedni druge radi

socijalnih potreba da uče jedni od drugih. Škola funkcionira kao zajednica djece, roditelja i učitelja.

Glavna strategija je igra. Tjedan se započinje svečanostima, a završava razgovorom, scenskom igrom i

izvještajima. Prije nego se dijete obavijesti o napretku, učitelj razgovara s njegovim roditeljima. Tu se

koriste i Freinetove i Cousinetove metode. Koriste ju mnoge škole u Nizozemskoj i Njemačkoj.

INTERNATSKA ŠKOLA U NJEMAČKOJ

Utemeljitelj je Hermann Lietz. Važan je odgoj djece na svježem zraku u skladu s prirodom. U sklopu

škole je glavna zgrada, dvije veće, sportska zgrada, te manje: zgrade za nastavu, radionice, zgrade za

stanovanje, bazen, vrt, igrališta, zgrada za životinje. Uz obaveznu nastavu učenici mogu imati koliko

žele školskih i izvannastavnih aktivnosti.

SUMMERHILLSKI MODEL

Osnivač je A. S. Neill. On želi stvoriti školu za dijete, a ne dijete za školu. U toj školi nije obavezno

pohađanje nastave. Raspored je obavezan samo za nastavnike. Za njega je sloboda sve što ne smeta

drugima. Od učitelja i djece se očekuje iskrenost. Djeca sam upravljaju školom zajedničkim

donošenjem pravila. Učenje je podređeno igri i slobodnom radu. Dijete samo odabire što će učiti i

kada će učiti.

SLOBODNA ŠKOLA U BOCHUMU

Osnivači su roditelji i učitelji nezadovoljni tradicionalnom školom. Djeca su u grupama sa plaćenim

voditeljem grupe. Djeca imaju određena prva, ali i odgovornost. Kazne nema, vodi se

individualizirana nastava. Nema frontalne nastave. Stolci su stavljeni oko tri stola, u učionici je

hladnjak iz kojeg se djeca mogu slobodno poslužiti kad žele, imaju i čajnu kuhinju u učionici. U

svakoj učionici na 2 metra visine nalazi se među kat sa krevetima gdje djeca dolaze stepenicama i

tamo se mogu odmoriti. Uči se strategijom aktivnog učenja. Djeci je zadovoljena stalna potreba za

kretanjem ili građenjem. Imaju vrt i baraku za vrtni alat, te kuće s biljkama i životinjama. Važna je

karakteristika te škole samouprava.

SATHYA SAI

Koristi odgoj u duhu ljudskih vrijednosti. Ljudske vrijednosti su ljubav, istina, mir, nenasilje i

ispravnost. One se nalaze u svakom čovjeku samo ih treba izvući na površinu. Ciljevi se ostvaruju

metodama poslovica, molitvi i gesti, sjedenjem u tišini, zajedničkim pjevanjem, pričom i razgovorom

o priči, te radionicama i igrom. Elementi se uvode na tri načina: uključivanjem vrijednosti u redovni

proces, uključivanje vrijednosti u izvannastavni proces i metodom izravnog poučavanja (radi se

navedenim metodama).

HERBARTIZAM

Herbartova didaktika je označena kao intelektualistička, te je potisnula ideje Pestalozzia i Rousseaua.

Teorija nastave počiva na formalnim stupnjevima. Nastavni proces je artikuliran na 4 osnovna stupnja:

jasnoću, asocijaciju, sustav i metode. Jasnoća se odnosi na objašnjavanje pojmova, što se postiže

odgovarajućom zornošću. Asocijacija novonaučene sadržaje udružuje sa već naučenima pronalazeći

određene veze. Sustav pridonosi povezivanju pojedinih spoznaja u cjelinu (sistematizira). Metoda

dovodi do toga da to učenici mogu iskoristiti, jer osigurava uvježbavanje i praktičnu primjenu. Njegov

učenik Ziller je nastavio njegovu paradigmu, ali je jasnoću podijelio na analizu i sintezu. Analiza treba

učenika pripremiti za učenje, a sinteza omogućuje povezivanje novih sadržaja sa starima.

KONCENTRACIJA NASTAVE

U povijesti školstva naglašavane su negativne strane predmetne nastave. Nastojanja da se prevladaju

nedostaci mogu se svrstati oko pokreta za koncentraciju nastave i pokreta za skupnu nastavu.

Koncentracija nastave potječe od Kamenskyjevog učenika Zillera koji je želio koncentracijom

prevladati postojeće ekscentričnosti u nastavi. Šimleša navodi 13 pokušaja koncentracije nastave:

a) stvarna koncentracija je pokušaj uspostavljanja stvarnih veza između različitih predmeta – npr.

Povijesti i zemljopisa. Isti sadržaji se rade istovremeno kroz više predmeta

b) Personalna koncentracija je pokušaj u kojem razredni učitelji imaju uvid u sadržaje svih

predmeta i zato mogu korelirati sadržaje tih predmeta.

c) Idejna koncentracija je pokušaj u kojem se oko jedne glavne ideje koncentriraju različiti

sadržaji i aktivnosti i s njome se koreliraju.

d) Psihološka koncentracija koja traži da se pobude svi interesi i psihička aktivnost učenika da bi

se lakše povezali sadržaji u svijesti učenika.

e) Etička koncentracija nastoji usmjeriti sve predmete u jedinstvo moralno-etičkog djelovanja.

f) Subjektivna koncentracija vodi sjedinjavanju stečenih spoznaja u svijesti subjekata – učenika.

g) Objektivna koncentracija je koncentracija sadržaja nastavnim programima i udžbenicima.

h) Tiranska ili hegemonijska koncentracija zahtijeva da jedan određeni predmet toliko dominira

nad ostalima da su mu svi ostali podređeni.

i) Sukcesivna koncentracija je koncentracija u kojoj se u vodstvu naizmjenično izmjenjuju

različiti predmeti tako da se jedan za drugim izmjenjuju u centru nastave.

j) Enciklopedijska koncentracija traži spajanje sadržaja unutar jednog predmeta i spajanje

srodnih sadržaja između različitih predmeta.

k) Kirurška koncentracija traži da se odbace svi sadržaji koji se ne mogu s nikakvim drugim

povezati.

l) Metodička koncentracija je koncentracija koju provode predmetni nastavnici dogovarajući se

na sjednicama o načinu povezivanja sadržaja iz različitih predmeta, oblicima rada i metodskim

postupcima.

m) Konfuzna koncentracija je pokušaj da se pri obradi nastavne jedinice iz nekog predmeta

povežu uz to i ostali predmeti.

SKUPNA NASTAVA

U tom modelu se zagovara napuštanje znanstvenog raspoređivanja sadržaja u predmete. Prednost se

daje takvom rasporedu nastavnih sadržaja u kojem se poštuje psiha djeteta. Cjelovito shvaćenoj psihi

djeteta treba pružiti cjelovite sadržaje. Tome je pridonio pedocentrizam, psihologizam i pokret za

umjetnički odgoj. Jedan od prvih utemeljitelja skupne nastave je Berthold Otto koji je svake subote

poslije nastave okupljao učenike i nastavnike na slobodan razgovor. Sadržaj razgovora su određivali

učenici koji su slobodno mogli postavljati pitanja vezana za sadržaje koje su radili i koje nisu radili u

školi. Poslije je Otto to produžio na 2-3 sata, a zatim na jedan sat svaki dan. Program je tako padao u

drugi plan, a u prvi plan je došlo dijete i njegovi interesi.

PRIGODNA NASTAVA

To je koncept nastao iz koncepta skupne nastave u kojem je nastavnikova orijentacija bila na

prigodnim sadržajima. Napušta se kruti nastavni plan, a zagovaraju se sadržaji iz prigodnih događaja

(elementarne nepogode, Majčin dan, Dan državnosti, dolazak proljeća,…).

DOŽIVLJAJNA NASTAVA

U središtu nastavne orijentacije je doživljaj učenika, a temelj za pokretanje tog doživljaja je dio iz

učenikovog života ili života šire zajednice.

BELL-LANCASTEROV SUSTAV

Ubrzani razvoj industrijske proizvodnje tražio je veliki broj pismenih radnika s elementarnim

znanjem. Bell je u Indiji započeo sa monitorskim načinom rada u kojem je učitelj individualno

poučavao jednog ili više najboljih učenika koji su zatim poučavali ostale učenike. To se radilo jer je

bilo mnogo djece, a malo učitelja. Istodobno u Engleskoj je Lnacester eksperimentirao uzajamnim

pomaganjem učenika siromašnoj djeci. Na zidove učionica koje su bile jako velike i u koje je moglo

stati 300 djece su bili ispisani sadržaji koje su djeca morala naučiti. Učitelj je individualno pripremao

sposobnije učenike koji su zatim prvo pročitali lekciju, a zatim je ponavljali s drugim učenicima dok

je oni nisu naučili napamet. Učenici koji su poučavali druge zvali su se monitori i imali su svoje

pomoćnike koji su bilježili higijenu, izostanke i dijelili tablice. Monitori su poučavali oko četrdesetak

učenika.

COUSINETOV SLOBODNI RAD PO GRUPAMA

Prema Cousinetu dijete do devete godine nema interes za drugu djece. Ono će se igrati svojom

igračkom bez kooperacije s ostalom djecom. Od devete do desete godine dijete počinju zanimati

ostala djeca, a igre postaju zajedničke sa podjelom rada. Od desete do dvanaeste godine je zlatno doba

dječjeg socijalnog života. Cousinet je slobodno grupirao djecu prema njihovim interesima i

potrebama. Učitelj je pripremao materijale i ostale uvjete za rad, te bilježio napredak, pomoć je pružao

samo ako je to neka grupa tražila. Svaki konkretan rad je imao tri faze. U prvoj fazi djeca pronalaze,

klasificiraju i sređuju materijale. U drugoj fazi razrađuju temu i odgovaraju na postavljena pitanja. U

trećoj fazi sređuju odgovore i bilježe ih u grupnu bilježnicu. Cousinet smatra da su stečena znanja

ispod razine znanja u ostalim modelima škola, ali su trajnija i djeca su kasnije samostalnija i

snalažljivija.

INDIVIDUALIZIRANA NASTAVA ROBERTA DOTTRENSA

Dottrens naglašava brigu za napredak svakog djeteta. Njegov model škole vrši individualizaciju

pomoću radnih listića. Takav rad omogućuje svakom učeniku da radi kako želi i da radi ono što

njegovim sposobnostima odgovara. Dottrens smatra da takav individualizirani rad mora biti u stalnom

kontaktu s kolektivom, jer je prednost kolektivne nastave u stalnom dodiru učitelja i djece, buđenju i

odgoju razrednog duha te iskazivanju kolektivnog osjećaja. Listići su napravljeni od laganog

bezdrvnog materijala, veličine 10,5*13,5 cm. Listiću su prilagođeni uzrast (listići za djecu prvog

razreda su puni ilustracije) i na njima je jedan zadatak. Individualizacija se radi nakon frontalne

nastave u kojoj učitelj objašnjava nove sadržaje. Nakon toga svaki učenik pojedinačno uzima od

učitelja listić, a pošto učitelj zna njihovo predznanje on im daje listić primjeren njihovu predznanju i

uzrastu. Nakon što su riješili listić, učenici ga predaju učitelju koji provjerava rješenja i daje novi

listić. Listići mogu biti za nadoknađivanje, vježbanje i razvojni listići.

POKRET ZA INDIVIDUALNI ODGOJ

U svim predmetima i školskom životu je naglasak na umjetničkim dimenzijama i vrijednostima.

Umjetnički predmeti su postali crtanje, pjevanje i tjelesno vježbanje. Veća pažnja se posvećuje

estetskoj strani obrade teksta, dramatizaciji, samostalnom prepričavanju, slobodi crtanja i pisanja

sastavaka.

POKRET ZA RADNI ODGOJ

Uvodi ručni rad u školu i traži ravnotežu između intelektualnog i fizičkog rada u školi. Učenici sami

određuju cilj rada, samostalno biraju metodu rada, ostvaruju plan, te analiziraju i ocjenjuju rezultate

rada. U tom odgoju se djeca odgajaju za samostalni rad.

PROJEKT METODA

Središnja osoba u osnivanju tog koncepta je John Dewey. Smatra da su dijete i njegov interes u

središtu svega. Dijete ima 4 osnovna interesa: interes za rad, interes za komunikaciju, interes za

istraživanje i interes za umjetničko izražavanje. Škola to krutim programom ne može zadovoljiti, pa se

zahtijeva samostalni rad djeteta u neposrednoj prirodnoj stvarnosti uz uvažavanje dječjeg interesa.

Nema čvrstog oslonca u programu i sadržajima, dječji rad se obavlja u vrtu, radionicama,

laboratorijima. Prema Kilpatricku projektna nastava razlikuje 4 vrste projekata: oblikovanja, estetskog

doživljavanja, rješavanje problema i uvježbavanje vještina. Učenici u skladu s interesom i pod

vodstvom učitelja rade na određenom projektu. Rad ima određene faze: 1. zajedničko postavljanje

problema, 2. postavljanje pretpostavki za rješavanje problema, 3. izrada plana, 4. izvođenje rada

prema planu, 5. izvođenje zaključaka, 6. primjena zaključaka u praktičnom životu. Uloga učitelja je da

organizira, savjetuje i posredno pomaže učenicima.

MONTESSORI SUSTAV

Ona je ostvarila sustav u kojem će prvo djelovati i pokušati ukloniti uzroke za kasnije probleme u

životu. Polazi od ideje slobodnog samoodgoja i samopoučavanja za koji treba osigurati prave

materijale i sredinu. Sredina treba biti uređena prema dječjim potrebama, a to su slobodno kretanje,

red, jezik i ljubav okoline. Za to su potrebni materijali iz svakodnevnog života, materijali za kretanje,

materijali za jezik i matematiku i materijali za razvijanje osjeta. U prostoriji je mnogo materijala

različitih složenošću, ali za svaku aktivnost postoji samo jedan materijal, pa se djeca uče čekati svoj

red za materijal. Djeca slobodno uzimaju materijal koji ih zanima. Učitelj individualno radi sa svakim

djetetom, ali tako da ne ukazuje na pogreške nego samo objasni za što taj materijal služi i kako se s

njim radi. Velika pozornost je posvećena samostalnosti djece i samovrednovanju. Ako dijete samo

uzme neki materijal javlja se koncentracija pri rješavanju i veliko zadovoljstvo nakon riješenog

zadatka (Montessori-fenomen) i to pridonosi razvoju odgojne discipline. Radovi se ne ocjenjuju.

Nastava je organizirana tako da od 8-10 traje slobodan rad, a od 10-13 zajednička razredna nastava.

Učitelji uz završenu učiteljsku školu imaju i doškolovanje za rad u Montessori školi. Učionica: stolci i

stolovi su slobodno raspoređeni, uza zid su ormari puni materijala, ukrašena je učeničkim radovima,

crtežima i slikama, ima životinja i biljaka, ima razne kutiće (čitanje, pisanje, crtanje, hobi,

matematiku, modeliranje) i tepih za razgovor u krugu.

WALDORFSKA ŠKOLA

Osnivač je Rudolf Steiner. Vidi se utjecaj radne škole i pokreta za umjetnički odgoj. Nastavni sadržaji

su orijentirani na duhovne potrebe i duševni razvoj. Naglasak je umjetnosti i ručnom radu, koedukaciji

spolova i djece iz različitih društvenih slojeva, prelaženje u viši razred bez ocjena i ponavljanja,

neselektivnu školu, učenje dva jezika, nastavu po epohama, kolektivnu samoupravu, suradnju učitelja

i roditelja, stjecanje znanja iz izvorne stvarnosti, euritmiju koja ujedinjuje glazbu, govor, scenski izraz

i tjelesne vježbe. Sav materijal je primjeren dobi i sposobnostima djece. Razradio je ideju nastave po

epohama u kojoj se sadržaji jednog predmeta proučavaju nekoliko tjedana, pa se tek onda prelazi na

druge sadržaje i drugi predmet. Nema osnovnih udžbenika, jer se sve može naučiti iz izvorne

stvarnosti. Jedan učitelj vodi jedan kolektiv 8 godina i tako može dobro upoznati učenike i njihove

potrebe. Učenikov napredak se prati i o njemu se raspravlja na razrednim sastancima. Učitelj bar

jednom godišnje posjećuje učenikov dom. Organizira se i dan roditelja u školi.

Antropozofija – znanost o tijelu, duši i duhu. Naglašava umjetnički i radni odgoj te nastavu po

epohama i učenje stranih jezika od samog početka školovanja. Euritmija – način skladnog i lijepog

načina izražavanja. Djeca upoznaju zanate već od prvog razreda. U okviru škole su i plastenik, mlin,

pekara, prostori za učenje i rad. Stavlja se veliki naglasak na pričanje priča primjerene dobi djeteta,

tako npr. U prvom razredu se pričaju bajke, u drugom basne, a u 7 otkrića naroda u 8 biografije. Imaju

nekoliko puta u tjednu boravak i rad u prirodi. Vrlo je važna suradnja roditelja i učitelja i roditelji

sudjeluju u skoro svakom aspektu djetetovog obrazovanja.

OGLEDNA ŠKOLA NA TUŠKANCU – osnivač je Franjo Higy mandić, zastupljena je škola u

prirodi, a učenici su u zgradi provodili vrijeme samo kad je bilo nevrijeme ili jako hladno. Imali su

vrt, pčelinjak, domaće životinje i česte izlete. Šumska škola ima 4 temeljna principa: higijenski,

socijalno-etnički, pedagoško-psihološki i estetski. Za učenje na livadi ili u šumi izgrađene su klupe

koje se mogu složiti i nositi na leđima.

MANNHEIMSKI SUSTAV

Osnivač mu je Sickinger. Podijelio je učenike na paralelna odjeljenja grupirana po sposobnostima i

predznanjima učenika. Jedan razred se dijeli na 4 odjeljenja. U jednom su djeca normalnih

sposobnosti i predznanja, u drugom su djeca normalnih sposobnosti, ali zbog nekog razloga zaostala u

razvoju, u trećem su djeca smanjenih intelektualnih sposobnosti, a u četvrtom su darovita djeca. Taj

sustav je ukinut nakon dolaska nacista, ali je zadržano odjeljenje za darovite. Prednosti su što je veća

individualizacija, ali se smatra da odvajanje djece prema sposobnostima donosi emocionalne i

psihičke probleme.

FREINETOV POKRET

Polazi od učeničke slobode i prava na izražavanje vlastitog mišljenja, ne uči se iz službenih

udžbenika, nego se uči iz iskustva. Škola izrađuje školske novine s učeničkim radovima. Njeguju se

natjecanja u prirodi bez umjetnih rekvizita. Organiziraju se učeničke zadruge u kojima učenici

obavljaju sve poslove. Svoje istraživačke radove referiraju, a najbolji se izlažu u novinama. Naglašena

je samostalnost i aktivnost učenika, učeničko stvaralaštvo, povezivanje škole i školske sredine i

školska samouprava. Nastava počinje razgovorom u krugu. Djeca se dopisuju s djecom iz susjednih

razreda ili škola. Glavna teza je učenje kroz rad. Koristi osim razgovora u krugu i slobodni, planirani i

rad na projektima, zatim krug prezentiranja i samoupravljanje. 5 elemenata u teoriji odgoja:

samouprava ostvarena suradnjom, opća suradnja, slobodan izraz i mišljenje, učenje otkrivanjem i

samostalnost. Organizacijska sredstva koja koristi: tiskara, razredni sastanak sa određenim dnevnim

redom koji se na početku iznosi, razgovor, kutija s prijedlozima ili kritikama, odgovornost, novine,

izviđanje, dopisivanje, propitivanje stručnjaka, samoupravna blagajna, slobodni tekst, slobodno

izražavanje, radni atelijer i samostalno vođena biblioteka. Djeca svaki tjedan pišu slobodne sastave u

kojima imaju slobodu vremena, prostora, sredstava, gramatike, slova i pisma. Tri načela slobodnog

rada: organiziraj se, radi i izrazi se i komuniciraj. Aspekti nastave: ne cijeni se određeni program, traži

se sloboda za učenike i učitelje u izboru strategija, sadržaja, aktivnosti, metoda,…; samoocjenjivanje,

usporedba rada s učenikovim radnim nalogom, kooperativnost, otvoreni model praćenja. Učenikov

individualan plan predstavlja ugovor između nastavnika, roditelja i učenika, jer svi daju svoju ocjenu

toga. Učionica: nema stolaca i stolova za frontalnu nastavu, opremljena da zadovolji potrebu za igrom

i učenjem, radna mjesta za individualni, rad u parovima i grupni rad. Namještaj i oprema omogućuju

razne aktivnosti (biblioteka, stroj za pisanje, radionica za obradu drveta ili rad sa strujom, slikanje,

igranje). Ima po potrebi i hladnjak i ležaj za opuštanje i odmor.

KOMPLEKSNA NASTAVA

Umjesto nastavnih predmeta ima tri kompleksa: priroda, rad i društvo koji se dijele na manje

komplekse. Ukinuti su nastavni predmeti i sat koji traje 45 minuta.

LABORATORIJSKO-BRIGADNI SUSTAV

Dominira kolektivni rad djece okupljene u brigade. Rad se malo odvija u laboratoriju, a mnogo se uči

iz knjiga. Umjesto kolektivnog rada, zadatke izvršavaju rukovoditelji brigada, a ni učitelji nisu mogli

odustati od frontalne nastave i predmeta.

METODOLOGIJA DIDAKTIKE

Specijalna logička disciplina koja proučava i razvija logičke okvire znanstvene spoznaje, ali i

istraživačka sredstva i postupke koje opća znanost o odgoju primjenjuje u svojim istraživanjima i

pomoću kojih nastoji doći do novih spoznaja. Osnovni pojmovi koji određuju predmet didaktike su

odgojno-obrazovni proces, nastava, obrazovanje, znanje i drugi. Spoznaje su rezultat proučavanja

temeljen na metodološkim rješenjima. Metodologija omogućuje znanstveno objašnjavanje pojava i

procesa, reguliranje procesa na temelju prikupljenih spoznaja i predviđanje budućih razvoja.

REZULTAT ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Rezultat su otkrića, zakoni, teorije, objašnjenja i predviđanja. Cilj otkrića je otkriti činjenice, veze i

odnose, tendencije, uzroke i zakone. Znanstvena spoznaja teži za uopćavanjem, a u javnosti se

pojavljuje kao definicije, klasifikacije, principi, formule, jednadžbe, aksiome i teorije. Zakoni su

stavovi kojima se tvrdi neka opća, nužna i veza između pojava u stvarnosti. Zakon je spoznata

zakonitost, a zakonitost je određena veza među stvarima, pojavama i procesima. Za zakonske veze

traži se empirijska zasnovanost i potvrđenost. Hipoteze i teorije su samo djelomično zasnovane na

činjenicama, a veliki dio njihove istinitosti je u zaključivanju po vjerojatnosti. Znanstvene hipoteze se

odnose na pretpostavke o objektivnom postojanju činjenica, o uzrocima pojava ili o postojanju

zakonskih veza među pojavama. Didaktičke teorije objašnjavaju odgojno-obrazovni proces u nastavi i

školi, na temelju znanstvenih činjenica.

ZNANSTVENE METODE

1. Deskriptivna – nastoji dati odgovore na pitanja što se događa, kako i kada se neki proces

događa.

2. Kauzalna – odgovara na pitanja zašto se neki proces događa (dublje prodire u pitanje od

deskriptivne, pa omogućuje njezino istraživanje).

3. Historijska – odgovara na pitanja kada se događa neki proces, uz koje uvjete se dogodio,

tko je bio važan za to, kako i zašto je to netko napravio (važna je zbog poštivanja starih

tekovina) – za razumijevanje i objašnjavanje nekih didaktičkih pojava i odgojno-

obrazovnog procesa važno je istražiti povijesne činjenice i genezu didaktičkih teorija i

modela – povijest proučavanja ima 3 faze (pronalaženje izvora, kritička analiza izvora i

sinteza povijesnih činjenica) – Hermenautika je vještina tumačenja i dokazivanja

povijesnih činjenica.

4. Komparativna metoda – Ona smješta bilo koji problem u komparativnu okolinu –

Komparacija je spoznajni postupak koji se oslanja na analizu i sintezu, a omogućuje

konstatiranje sličnosti i razlika te veza i odnosa među uspoređivanim pojavama.

Komparativna metoda utvrđuje sličnosti ili istovjetnosti, postavlja osnovne hipoteze,

provjerava postavljene hipoteze, radi komparativnu analizu i klasificira nove pojave.

METODOLOŠKI PRISTUPI

1. historijski – tko, kada i kako se tom temom netko bavio.

2. teorijski – što o toj temi kaže postojeća literatura.

3. empirijski – nalazi kako to stoji u današnjoj praksi.

IZVORI PODATAKA

Primarni izvori se dobivaju razgovorom, intervjuom, sekundarni se dobivaju čitanjem o toj temi i

istraživanjem po knjigama, tercijarni izvori daju podatke o primarnim i sekundarnim izvorima.

METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

1. Sustavno promatranje – tu se izabire predmet promatranja i uzorak vremena za promatranje

- promatranje treba biti u što prirodnijim uvjetima, a da bi se to ostvarilo treba poštovati

neka pravila: promatrati iz susjedne prostorije ograđene dvostrukim staklom, predstaviti se

subjektima. Da te ne dožive kao stranca, uključiti se subjektima tako da oni ne znaju da

niste dio njih.

2. Intervjuiranje – tu je naglasak na razgovoru. Uzorak je npr. Broj ljudi kojima se postavljaju

ista pitanja. Treba biti objektivan tako da se priloži sve, a ne samo ono što se ispitivaču

sviđa. Bilježiti se može odmah ili kasnije, ali sugovornik mora znati vremensko trajanje

intervjua. Ispitivač mora steći povjerenje ispitanika, strpljivo slušati, poticati ispitanika da

sam govori, nastojati uočiti, ako ispitanik nešto nastoji zatajiti, interpretirati rezultate

prema općoj ispitanikovoj razini.

3. Anketiranje – to je metoda prikupljanja podataka u kojoj se koriste pisana pitanja, koja se

mogu postavljati usmeno i pismeno i tako i odgovarati. Pitanjima otvorenog tipa se od

ispitanika traži da sam formulira odgovor, a pitanjima zatvorenog tipa se traži da ispitanik

izabere jedan od ponuđenih odgovora. Anketiranje ne bi smjelo trajati više od 30 minuta, a

može se provoditi individualno i grupno.

4. Testiranje – to nije ispitivanje nego postupak za izazivanje i mjerenje neke aktivnosti. Ono

se oslanja na testove koji imaju mjerne karakteristike.

5. Skaliranje – to su instrumenti kojima se ispituju mišljenja ispitanika o pojavama,

postupcima ili karakteristikama ispitanika. Upotrebljavaju se različite grafičke, numeričke i

druge skale. Pitanja imaju ponuđene odgovore u skali, npr. Da, možda, ne ili potpuno se

slažem, slažem se , neodlučan sam, ne slažem se nikako se ne slažem.

6. Studij slučaja – tu se proučava jedan slučaj, pri čemu se definira predmet i ciljevi

istraživanja te nacrt istraživanja. Slučaj se promatra, ispituje, pregledava, itd.

7. Analiza sadržaja – Sadržaji istraživanja mogu biti različiti. Sadržaj se nastoji analizirati

kvalitativno i kvantitativno. Kvantitativnom analizom se razni elementi mogu mjeriti ili

brojiti, a u kvalitativnoj analizi se pronalazi osnovni smisao informacije.

METODE ANALIZE PODATAKA

1. Kvalitativna analiza – ona omogućuje da se utvrdi što i kako se nešto događalo te što

karakterizira događaj koji je predmet istraživanja. To je spoznajni proces u toku kojega

otkrivamo i utvrđujemo postojanja određenih kvalitativnih svojstava predmeta i pojava po

kojima se oni razlikuju od drugih predmeta i pojava. Oslanja se na deskripciju,

klasifikaciju, definiciju, komparaciju.

2. Kvantitativna analiza – Nalazi odgovore na pitanje koliko. Utvrđuje učestalost nekog

događaja na određenoj populaciji ili uzorku.

3. Kauzalna analiza – ona utvrđuje uzroke i posljedice u odgojno-obrazovnom procesu. Uzrok

je pojava ili proces koji prethodi nekom događaju, a taj je događaj posljedica uzroka.

VRSTE ISTRAŽIVANJA

1. Fundamentalna istraživanja – to su temeljna istraživanja koja otkrivaju nove zakonitosti.

2. Operativna ili primijenjena – usavršavaju neke postupke, a polaze od otkrivenih

zakonitosti.

3. Razvojna – stvaraju i provjeravaju nove proizvode, odnosno uvode i poboljšavaju nove

postupke.

4. Akcijska – vrsta razvojnih istraživanja koja mijenjaju nastavnu praksu, provodi se uz

neposredno pedagoško djelovanje, a organizatori i kreatori su ujedno i istraživači.

5. Transverzalna istraživanja – odnose se na neku pojavu u danom trenutku.

6. Longitudinalna – omogućuju proučavanje neke pojave u nekom trenutku.

MIKROISTRAŽIVANJA

Na početku godine svi učitelji najave neki problem u odgojno-obrazovnom procesu. Taj problem se

onda detaljnije tijekom godine proučava i u praksi provjerava.

SHVAĆANJE POJMA ČOVJEK

1. Čovjek kao zlo i grešno biće, koje treba držati u strahu. Sve što dijete voli i želi je loše –

dijete voli igru, igra je loša – dijete ne voli mehaničko učenje, mehaničko učenje je dobro.

2. Čovjek je teško spoznatljiv fenomen. Uspoređuje se s životinjama ili strojevima, a

ponašanje mu se oblikuje učenjem. Trebaju mu negativna i pozitivna pokrepljenja.

3. Čovjek je aktivno i stvaralačko biće, koji treba oblikovati prirodu prema svojim potrebama.

Karakteriziraju ga ljubav prema životu, drugim ljudima, prirodi i slobodi.

USPJEŠAN I NEUSPJEŠAN ČOVJEK PREMA GLASSERU

Najuspješnija osoba je osoba koja nadilazi sebe i ostvarila je sve svoje ljudske mogućnosti. Ima

samopouzdanje i kontrolira svoj život, lijevo do nje stoji osoba koja je osigurala samo svoje

materijalne uvjete, zatim je osoba koja odustaje od nastojanja da zadovolji sve svoje potrebe, do nje je

osoba s poteškoćama koja niječe neuspjeh, a na kraju je osoba koja bježi od bola.

BIOLOŠKE POTREBE

To su potrebe bez kojih nije moguć život. To su potrebe za hranom, odjećom, vodom, kretanjem,

odmorom, snom, sigurnošću. Prema Maslowu pripadaju u motive nedostatka jer njihovo

zadovoljavanje ima prioritet. Ako se ne zadovolje čovjek ne može zadovoljiti ni ostale potrebe.

SOCIJALNE POTREBE

Čovjek ne može živjeti sam, vezan je za druge ljude. Nepostojanje dragih osoba je veliki rizik za

normalan razvoj djetetove ličnosti. Osoba koja nije doživjela ljubav, ne može voljeti. Djeca koja nisu

doživjela ljubav potrebu za ljubavlju nadomještaju krađom i nezasitnošću u posjedovanju drugih

stvari.. Socijalna potreba je i potreba za samopoštovanjem i poštivanjem od drugih ljudi

SAMOAKTUALIZIRAJUĆE POTREBE

Potreba za samoaktualizacijom se javlja samo nakon zadovoljenja ostali potreba. Čovjek teži da

ostvari sve svoje mogućnosti. U funkciji samoaktualizacije je i obrazovanje jer razvija potencijale koje

čovjek ima u sebi. Samoaktualizirana osoba bolje prihvaća sebe i druge, ima veću spontanost,

usredotočena je na probleme, odolijeva kulturi, suzdržana je i ima želju za samoćom, ima bolje

zapažanje i bogatije emocije, ostvaruje bolje interpersonalne odnose, ima naglašenu kreativnost, itd.

SPOZNAJA ILI KOGNITIVNO PODRUČJE

Ljudska spoznaja ima društveni karakter i ona je prihvaćanje intelektualne baštine čovječanstva i

njezino preispitivanje i daljnje razvijanje. Proces spoznaje počinje uočavanjem problema, dileme,

proturječnosti između onoga što čovjek zna i onoga što čovjek vidi, postavljanjem pitanja. U

tradicionalnom pristupu, spoznaja je znanstveno prihvaćanje stvarnosti, a učenje je prihvaćanje

spoznaja čovječanstva, učenje je pamćenje, a spoznaja mišljenje. U modernom pristupu, uči se

otkrivanjem koje ima sve etape spoznajnog procesa. . Poučavanje mora poštivati zakonitosti spoznaje.

Obuhvaća znanje, shvaćanja, primjenu, analizu i sintezu, vrednovanje. Prolazi kroz proces

interiorizacije.

DOŽIVLJAJ ILI AFEKTIVNO PODRUČJE

Kad govorimo o ljudskoj afektivnoj strani (osjećajnost) mislimo na ljudske osjete i osjećajnu stranu

ličnosti – emocije, kojima čovjek doživljava stvarnost. Čovjek osjećajnost razvija u odnosu s drugim

ljudima i osjećajnost je rezultat afektivne vezanosti (posebno u ranom djetinjstvu). Doživljajni proces

počinje primanjem osjetima, pismenim ili govornim putem, zatim reagiranjem na njih, pa

zauzimanjem stava, sistematizacijom osjećaja te karakterizacijom. Osjeti mogu biti pojave, događaji,

stanja i odnosi s drugim ljudima. Doživljaj je uvijek individualan. Ljudska osjećajnost javlja se u

odnosu s drugim ljudima. Ljubav rađa ljubav, mržnja rađa mržnju. Izražavanje doživljaja je unutarnja

potreba čovjeka da se svaki impuls izazvan u organizmu izrazi. Doživljaj se može izraziti likovno,

glazbeno, poetski, a veliki značaj ima pokret (gesta, ples, mimika). Stvaralački proces teče ovako: 1.

javljaju se doživljaj, inspiracija ili ideja popraćena oduševljenjem i željom da se ostvari, 2. ideja se

preispituje i obrađuje, a i javlja se osjećaj odgovornosti, 3. ostvarivanje tih zamisli, 4. komunikacija

jer je stvaralački produkt način komuniciranja s drugima na razini osjećajnosti.. U školi je moguće

stvaralaštvo ako: 1. nastavnik prihvaća učenika kakav je, 2. nema ocjenjivanja prema nekim vanjskim

kriterijima, 3. je učenik siguran da ga razumiju, 4. učenik ima potpunu slobodu izražavanja.

PSIHOMOTORIKA

Uvjetovana je emocionalnom stranom ličnosti. Za sve psihomotorne radnje potrebna su 2 preduvjeta:

sazrijevanje i vježbanje. Ako je dijete nezrelo za neku radnju, onda vježbanje može imati suprotan

efekt, jer će se neuspjehom javljati nesigurnost i strah. U nižim razredima dijete doživljava nagli

razvoj vlastite motorike. Između 6 i 7.god. završen je proces lateralizacije (uspostavljanja dominacije

jedne strane tijela). Prema Maliću i Mužiću sve psihomotorne radnje se uče imitacijom. 1.Radnja se

upoznaje i oponaša se njezino izvođenje. 2.Prvo dijete pokušava samo izvoditi radnju, tj. manipulirati

pokretom. U početku radnje izvode s mnogim nepotrebnim pokretima, a 3.vježbanjem se ti pokreti

izbacuju i vrši se precizacija radnje. 4.Dijete radnju u početku analizira i zatim sintezira u racionalnije

pokrete, a na kraju 5.svaka radnja postaje osobno obojena (naturalizacija) i time se steče navika.

Prema Andriloviću i Čudini-Obradović vještine se razvijaju u tri faze: u kognitivnoj fazi se zadatak

analizira i nastoji izraziti, u asocijativnoj fazi se povezuju, uvježbavaju i učvršćuju točni oblici

ponašanja – učenik se kontrolira vidom, u autonomnoj fazi se povećava brzina izvođenja, aktivnosti je

otporna na interferencije, a kontrola se ne provodi vidom.

DRUŠTVO-SOCIJALNO-KULTURALNA PRETPOSTAVKA ODGOJA I OBRAZOVANJA

Društvo

Čovjek je društveno biće i svoju egzistenciju može ostvariti samo u zajednici s drugim ljudima.

Društvo je dosada stavljalo naglasak na zadovoljavanje bioloških potreba koje imaju i životinje, no za

čovjeka su važne i ljudske potrebe – potreba za udrživanjem, osjećajem identiteta, vjerovanjem

drugima. Dvije su oprečne koncepcije društva: 1. Spartanski totalitarizam i 2.Atenski demokratizam.

Sparta je država pretvorena u vojni logor. Karakterističan je spartanski odgoj – okrutnost, trpljenje

bola, fizička izdržljivost, lukavstvo. Atena je država koja je razvila jedno od najranijih društava.

Većinu državnih poslova građani su obavljali dobrovoljno. U posebnim školama se stjecalo

umjetničko obrazovanje, čitanje, pisanje i računanje u drugim, a petoboj i plivanje u trećim školama.

Totalitarna društva se mogu podijeliti na nekoliko osnovnih tipova: vojne diktature (Sparta),

teokratska društva (Egipat), fašizam (koji je u Njemačkoj pretvoren u nacizam), realni socijalizam.

Demokratska društva – najranija su Atena i Rimska država. U srednjem vijeku teško je demokracija

dolazila do izražaja, no onda u 14. i 16. stoljeću i to u obliku humanizma i renesanse u Italiji i ostalim

vodećim državama. No demokratsko društvo nikada nije u potpunosti bilo demokratsko, uvijek je

imalo totalitarne strukture. Danas je jedan od najvećih pokazatelja demokratskih društva. Totalitarni

odgoj su djeca poredana u potiljak od koje se traži poslušnost, nastavnici poslušno izvršavaju

program, a sva djeca moraju proći propisani program. Odgoj u demokratskom društvo poštuje želje i

mogućnosti djece., a program je samo opća orijentacija, društveni odnosi se temelje na

samoupravljanju, dogovaranju, uvažavanju ljudske ličnosti. Egzistira pluralistički sustav s velikim

različitostima.

Društvene grupe

Grupa je zajednica koja ima nekoliko desetaka članova, nastala interakcijom članova, dok skupina je

broj pojedinaca koji se nalazi na istom mjestu, ali nema interakcije. Za obrazovanje su najvažnije:

Obitelj – koja ima reproduktivnu, ekonomsku i odgojnu funkciju; grupe za igru – nastaju spontano, a

uvjetuju ih blizina stanovanja, spol, interesi, svaki pojedinac ima svoj status i ulogu u grupi; odgojno-

obrazovne grupe – to je odjeljenje koje može biti sastavljeno od djece i omladine različite dobi,

voditelj odjeljenja je odrasla osoba.

Kultura i civilizacija

Kultura se odnosi na nadogradnju, a civilizacija i na materijalnu kulturu. Civilizacija i kultura

predstavljaju društvo i po njima se društva razlikuju. Kulturne i civilizacijske stečevine društva su:

sustav vrijednosti – skup općih zahtjeva kojima se društvo odnosi prema pojedincu, a društvo je

humanije ako je razlika između vrijednosti društva i općih potreba mala (vrijednosti – konkretizirana

nepisana pravila o međuljudskim odnosima, popraćena vrednovanjem pojedinca; znanost – sustavno

ljudsko iskustvo nastalo tijekom povijesti, prirodne znanosti čine sustav znanja do kojih je čovjek

došao svojim naporima da ovlada prirodom; umjetnost – društveni fenomen koji omogućuje iskaz

individualnog, subjektivnog doživljaja stvarnosti te osjetilnog komuniciranja među ljudima; rad –

jedna od osnovnih čovjekovih djelatnosti kojima čovjek preoblikuje prirodu prema svojim potrebama;

sport – nastao je oponašanjem rada, a vidjelo se da pridonosi uspješnijem oblikovanju čovjeka. Škola

može reafirmirati sport kao zdrav način života, potrebu organizma, radost. U školi je sport u službi

zdravlja, ljepote tijela i pokreta, druženja, suradnje i zajedništva.

RAZVOJ DJEČJE DRUŠTVENOSTI

Razvoj dječje društvenosti je kontinuirani proces koji ima karakter socijalizacije i individuacije.

Postoje dva oprečna shvaćanja dječje društvenosti: 1. dijete se rađa kao egocentrično biće zaokupljeno

samim sobom i u toku razvoja se postupno socijalizira; 2. dijete se rađa kao društveno biće i od samog

početka ovisi o drugima i u toku razvoja se postupno odvaja od te ovisnosti (individuacija).

ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES

Odgojno-obrazovni proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja polazi od određenih društvenih

i individualno relativnih postignuća. Do tih postignuća se dolazi definiranjem ciljeva i zadataka.

Odgoj je ostvarenje ličnosti i humanizacija društva, a obrazovanje je učenje i poučavanje čovjeka.

DEFINIRANJE CILJA I ZADATAKA ODGOJA I OBRAZOVANJA

Znanstveno-akademska orijentacija: cilj je uvođenje djece u akademske discipline – čovjek je tu biće

intelekta i drugi aspekti ljudske prirode tu orijentaciju ne zanimaju.

Orijentacija socijalne aktivnosti: cilj je ono što odredi opunomoćenik društva – čovjek je biće akcije i

aktivnosti.

Orijentacija na poučavanje djece: cilj i zadaci su određeni interesom i potrebama djece, no važno je

poticati prirodni rast i razvoj djeteta – dijete je biće koje treba izrasti u dobro funkcionirajuću odraslu

osobu.

Orijentacija na promjene u društvu: svrha cilja i zadataka je anticipacija mogućega – čovjek je ono što

može postati.

Knjiga: cilj je uopćenija i sažetija formulacija didaktičke intencije, a zadaci su konkretizacija cilja.

ODREĐIVANJE CILJA I ZADATAKA

Deduktivni pristup: pristup koji polazi od spoznaja o strukturi, razvoju društva i čovjeka.

Induktivni pristup: osniva se na analizi odgojno-obrazovnih pojava i stvarne umjerenosti edukacijskih

procesa i analizi učinaka koje pojave oni izazivaju.

ODNOS CILJA I ZADATAKA

Pastuović – cilj i zadaci su u međusobno hijerarhijskom odnosu, a teži se ostvariti odgojni

ideal(zamišljeno savršeno stanje, uzor kojemu se mora težiti). Ciljevi moraju biti ostvarivi tako da se

transformiraju u više odgojnih zadataka koji moraju biti sasvim ostvarivi.

Poljak – Dijeli zadatke nastave na materijalne (stjecanje znanja o objektivnoj stvarnosti), funkcionalne

(razvijanje raznih sposobnosti) i odgojne (prihvaćanje odgojnih vrijednosti).

Heimann – ciljeve vidi u jednakom prihvaćanju kognitivnog, afektivnog i djelatnog područja, te ih

dijeli u tri stupnja: primarni, razvojni i završni.

Schulz – zadatke ostvaruje uz povezanost sa sadržajima koji su grupirani u 3 područja: stvarno

iskustvo, osjećajno iskustvo i socijalno iskustvo.

DRUŠTVENI ASPEKT CILJEVA I ZADATAKA

Cilj odgoja je razvoj ličnosti koji će omogućiti reprodukciju postojećeg društva i utjecati na njegov

razvoj. Cilj se ostvaruje zadacima (egzistencijalni – proizvodnja i razmjena proizvoda; socijalni –

tolerancija, uvažavanje različitosti, borba za mir; humanistički i emancipacijski – prekid otuđenosti,

mehaničkog rada i normalni razvoj čovjeka.

Cilj obrazovanja je daljnji razvoj kulturnih i civilizacijskih dostignuća, a zadaci obrazovanja su:

zadaci znanstvenog, umjetničkog i tehnološkog obrazovanja.

INDIVIDUALNI ASPEKT CILJEVA I ZADATAKA

Cilj odgoja je optimalan razvoj svih potencijala čovjeka koji se ostvaruje zadovoljenjem osnovnih

potreba: Zadaci su zadovoljavanje bioloških, socijalnih i samoaktualizirajućih (potreba sa aktivnošću,

osmišljanjem života,…) potreba.

Cilj obrazovanja je stjecanje znanja, razvoj sposobnosti i senzibiliteta, a zadaci su kognitivni

(zadovoljavanje spoznajnih interesa), afektivni (zadovoljavanje interesa i potreba) i psihomotorni

(razvoj motoričkih sposobnosti i vještina).

SADRŽAJI ODGOJA I OBRAZOVANJA

Sadržaji su osnova za iskustvo, doživljaje i aktivnosti koji se organiziraju da bi se ostvarili zadaci.

Društveni aspekt se ostvaruje adekvatnim sadržajima humanističkog, znanstvenog i umjetničkog

obrazovanja.

ODGOJNI SADRŽAJI I AKTIVNOST

Egzistencijalni sadržaji omogućuju održanje i reprodukciju života, te njegovu zaštitu i očuvanje.

Njima učenici zadovoljavaju osnovne potrebe (higijena, kretanje, zdravlje, hrana). Socijalni sadržaji

omogućuju prihvaćanje određenih društvenih normi koje reguliraju odnose u društvenim grupama.

Njima učenici zadovoljavaju socijalne potrebe. Humanistički sadržaji omogućuju korištenje

profesionalne djelatnosti za aktualizaciju. Njima učenici zadovoljavaju emancipacijske i

samoaktualizirajuće potrebe.

OBRAZOVNI SADRŽAJI I AKTIVNOSTI

Znanstveni sadržaji se odnose na činjenice i generalizacije do kojih je došlo društvo u nastojanju da

spozna vlastitu sredinu. Umjetnički sadržaji obuhvaćaju književna, likovna, filmska, plesna i glazbena

ostvarenja i ovladavanje jezikom umjetnosti, tu je važan emocionalni angažman uz sudjelovanje

intelektualnih i psihomotornih aktivnosti. Tehnološki sadržaji se odnose na ovladavanje procesima

koji omogućuju preradu prirode za ljudske potrebe.

STRUKTURIRANJE ODGOJNO-OBRAZOVNIH SADRŽAJA I AKTIVNOSTI

Strukturiranje sadržaja se može izvršiti u dva načina: predmete i odgojno-obrazovna područja.

Nastojanje da se sadržaji grupiraju u predmete koji preslikavaju akademske discipline je neprimjerno

shvaćanjima učenika i neodgovarajuće za praćenje promjena u disciplinama. Grupiranje u područja je

primjerenije zadovoljavanju potreba i interesa i prilagođavanju promjenama.

ODGOJNO-OBRAZOVNI PROGRAM

To je dokument u kojem su naznačeni ciljevi koji su konkretizirani i operacionalizirani, broj

mikrojedinica, napomene o realizaciji. Određuje ga opseg (određuje kvantitetu činjenica i

generalizacija i aktivnosti koje su predmet poučavanja), dubina (dimenzija koja označuje u koju

dubinu sadržaja ulaziti) i slijed. Pri raspoređivanju sadržaja uvažavaju se i pravila o postupnosti (od

bližeg daljem i od jednostavnog k složenijem). Pri programiranju sadržaja u prvom razredu se trebaju

izabirati sadržaji koji se mogu graditi na iskustvu stečenom u predškolskom razdoblju, a ono što dijete

nauči u prvom razredu je edukativni dobitak s kojim dijete ulazi u drugi razred i na to nadograđuje

znanje. Raspored sadržaja može se prikazati u obliku koncentričnih krugova i u obliku spirale.

KURIKULUM

Kurikulum je planirana interakcija učenika s nastavnim sadržajima i resursima. Te nastavni proces za

ostvarivanje ciljeva. Kurikulum obuhvaća: ciljeve, sadržaje, metode, situacije, strategije i evaluaciju.

Kurikulum teži ostvarivanju ciljeva. Za postizanje ciljeva su važni sadržaji. Metode su sredstva i

putovi na koji se postižu ciljevi, te način komuniciranja učenika i učitelja uz ostvarivanje zadataka..

Situacije grupiraju sadržaje i metode. Strategija planira situaciju (globalne vještine odnosno nauka o

realiziranju djelatnosti, a evaluacija je dijagnoza ostvarenih ciljeva.

VRSTE PROGRAMA

1. kurikulum orijentiran na predmete – sastoji se od tradicionalnih nastavnih predmeta

2. kurikulum orijentiran na znanstvene discipline – organizaciju izvodi iz strukture i sadržaja

znanstvenih disciplina.

3. jezgrovni kurikulum – organizacija u kojoj jedna struka čini jezgru oko koje se ostale

grupiraju.

4. kurikulum orijentiran na dijete – postavlja potrebe djeteta u prvi plan.

5. kurikulum koji polazi od specifičnosti potreba i karakteristika mjesta u kojem učenik živi.

6. kurikulum orijentiran na društvo – u središte postavlja društvene strukture i njihove funkcije.

Kurikulum se najčešće ukrštava u više tih orijentacija, a ne samo u jednoj.

IZVEDBENI PROGRAMI

Na temelju okvirnog programa izrađuje se izvedbeni program (to je konkretizacija okvirnog uz

uzimanje nekih mogućnosti škole, želje roditelja, učenika i učitelja i sredine u kojoj se škola nalazi).

On je zbir obaveznih izvedbenih programa za sva odjeljenja. Svako odjeljenje ima svoj program. Na

kraju se radi i program za svako dijete (bio prilagođeni ili individualizirani program za naprednog

učenika).

KRITERIJI I SMJERNICE ZA IZBOR SADRŽAJA

Didaktički principi su smjernice za izbor programa i uređenje školske organizacije, a rezultat su dugog

proučavanja procesa u nastavi. Osnovne smjernice su ciljevi, a kriteriji su: načelo egzemplarnosti (iz

znanstvenih spoznaja i umjetničkog stvaralaštva se izabiru samo reprezentativni primjeri – primjer

koji sve obuhvaća i na kojemu je sve objašnjeno), jer bi zbog stalnog otkrivanja novih spoznaja

program postao pretrpan i prevelik za svladavanje), princip historičnosti i suvremenosti (radi

ravnotežu između povijesnih i suvremenih činjenica, jer za razumijevanje nekih suvremenih spoznaja,

moramo poznavati i neke povijesne činjenice; histercizam u nastavi – pretjerivanje u pogledima na

prošlost); integriranje i diferenciranje sadržaja (djeca u početnim razredima shvaćaju svijet kao cjelinu

i zato sadržaje treba ujediniti u veće cjeline tako da djeca imaju manji broj cjelina, dok u višim

razredima treba početi diferencirati sadržaje u manje cjeline za lakše shvaćanje sadržaja), princip

jedinstva i različitosti (svima učenicima treba pružiti jednake uvjete za stjecanje obrazovanja, ali ne

smije postojati jedinstveni program za sve učenike, jer se svako dijete razlikuje i ima svoje potrebe

koje su različite od drugih). Princip zornosti i apstraktnosti (pojedinosti se moraju zorno vidjeti, a

teoremi i zakoni uopćiti jer učenici moraju ići od konkretnog prema apstraktnom), aktivnosti i razvoja

(nema razvoja bez dječje aktivnosti, a mi moramo tu aktivnost organizirati), sustavnost i postupnost

(plan i program moraju biti sustavno i postupno napravljeni i to od jednostavnog ka složenom ili od

poznatog ka novom), princip primjerenosti i napora (sav sadržaj mora biti primjeren dječjem uzrastu i

sposobnostima), individualizacije i socijalizacije (sadržaja treba biti primjeren svakoj potrebi svakog

djeteta, a ne važan samo za potrebe društva), racionalizacije i ekonomičnosti (sadržaji se izabiru da

budu što ekonomičniji, ali da omoguće napredak djece).

STRUKTURA ODGOJNO-OBRAZOVNOG PROCESA

Mužić:

Odgoj je društvena pojava, a cilj i zadaci su društveno uvjetovani. Ljudski smisao daju odgajatelj i

odgajanici. Odgajatelj prerađuje zadatke i nastoji doći do interiorizacije zadataka kod odgajatelja.

Postignuti rezultati se kontroliraju. Odgojni utjecaji nisu bez smetnji koje ometaju odgojna nastojanja.

On smatra da odgajanik mora imati aktivnu ulogu u odgoju pa dodaje dimenziju samoodgoja, gdje

odgajanik realizira i zadatke koje si je sam postavio.

Pastuović:

Zagovara otvoreni sustav koji ima jake veze s okolinom koja utječe na valorizaciju te planiranje i

programiranje koji su u skladu s potrebama. Smatra da su faze procesa: ispitivanje potreba, planiranje,

programiranje, pripremanje, organiziranje, izvođenje i valorizacija procesa.

Poljak:

Etape procesa su: pripremanje, obrada sadržaja, vježbanje, ponavljanje i provjeravanje; a svaka etapa

ima spoznajnu, psihološku, metodsku i materijalno-tehničku stranu.

Frank:

Proces zove kibernetički model nastave i prikazuje ga u okruženju koje čine socijalno-kulturni činioci

u kojima su društvene norme koje utječu na zadatke nastave koji utječu na učenika, koji svojom

psihostrukturom predstavlja psihološke parametre. Proces je interakcija nastavničkog sustava (koji

raspolaže medijima i algoritmom) i sustava koji uči. Interakcija se odvija uz inicijativu nastavnika i

reakciju učenika.

Knjiga:

Okruženje utječe na odgojno-obrazovni proces i to se očituje u razvoju znanosti, umjetnosti i

tehnologije, socijalnim grupama i njihovoj kulturnoj razini, društveno-ekonomskim odnosima i

sustavu vrijednosti. Program se ostvaruje interakcijom nastavnika i učenika i prolazi kroz etape.

Aktivnosti i sadržaji istovremeno odgajaju i obrazuju. Za obrazovanje su važni obrazovna ekologija i

mediji, a za odgoj klima i kvaliteta komunikacije. Rezultat procesa su individualne i društvene

promjene koje utječu na okruženje i to čini jedan ciklus.

ETAPE PROCESA

Dogovor:

Dogovara se što će se raditi i kako (sadržaj, aktivnosti, strategije, metode i postupci) i to u skladu s

interesima i potrebama učenika. Ima faze ispitivanja potreba, programiranje, planiranje i pripremanje.

Planiranje može biti godišnje (sadržaji se grupiraju prema područjima i mjesecima i grupiraju u cjeline

po temama), mjesečno (jedna tema se razrađuje na jedinice i predviđa se metodska razrada svake

jedinice) i tjedno (razrađuju se sadržaji i aktivnosti i načini njihove realizacije), a pripremanje dnevno

(ne mora biti pismeno za razliku od planiranja, a ako je zove se priprava).

Realizacija:

Sastoji se od organizacije i izvođenja. Organizacija se ostvaruje godišnjom (strukturiraju se oblici koji

se ne provode svaki tjedan kao ljetovanja, ekskurzije, tečajevi, smotre, itd.;te oni koji se mogu svaki

tjedan organizirati - izleti susreti roditelja), tjednom (u tradicionalnim školama određuje se

rasporedom sati, a u suvremenim školama mogu biti različiti načini – integrirani tjedan u kojem

učenik radi samostalno ili u grupi na zadacima planiranima za taj tjedan, a učenici sami izabiru što

žele raditi i koliko dugo će to raditi; nastava po epohama gdje učenici izabiru jednu temu na kojoj rade

cijeli tjedan, slobodne aktivnosti sami izabiru i ne rade u svojim odjeljenjima) i dnevnom

artikulacijom (uvjetovana je profilom učitelja koji proces strukturira prema potrebama sadržaja i

interesima i potrebama djece; dužinom boravka djece u školi – u drugim zemljama djeca su u školi

dok su roditelji na poslu, te imaju do 5 sati rada, a poslije slobodno vrijeme) djece. Proces se može

organizirati i po predmetima i satima, ali i kombinacijom tih pristupa. Integrirani dan počinje

dogovorom s djecom koji se može zapisati na ploču, zatim slijedi jedna od tri varijante programa: 1.

svi učenici zajedno i istovremeno realiziraju iste sadržaje, 2. učenici se dijele u grupe i svaka radi na

jednom sadržaju, pa se mijenjaju, 3. svaki učenik samostalno radi na izvršenju dogovorenog sadržaja

te sam odlučuje o slijedu aktivnosti i vremenu. Tijekom izvođenja procesa odvija se istovremeno i

odgoj i obrazovanje. Obrazovni proces shvaćamo kao jedinstvo spoznajnog, doživljajnog i

psihomotornog procesa, no jedan je aspekt u nekom trenutku uvijek dominantan. U znanstvenom

području je uvijek dominantan spoznajni aspekt, u umjetničkom području je dominantan doživljajni

aspekt, a u radno-tjelesnom području psihomotorni aspekt. Odgojni proces je jedinstvo biološkog,

socijalnog i samoaktualizirajućeg aspekta.

Za organizaciju i izvođenje procesa moraju se uzeti u obzir i neka načela:

- načelo aktivnosti i stvaralaštva – i u organizaciji i izvođenju nastavnog procesa trebaju

aktivno sudjelovati i učenici i učitelji

- načelo ekonomičnosti – treba racionalno trošiti i vrijeme i materijalna sredstva pri

ostvarivanju procesa (upoznavanje Alpa)

- načelo adekvatnosti – iako treba ekonomično trošiti vrijeme i sredstva ipak je bolje potrošiti

malo više novca i vremena za ostvarivanje nekih zadataka (upoznavanje Plitvičkih jezera)

- načelo primjerenosti – organizacija i izvođenje procesa trebaju biti primjereni dobi i

psihofizičkim karakteristikama djece (mlađoj djeci treba mijenjati aktivnosti, a starijoj davati

više samostalnih zadataka)

- načelo integracije – sadržaji i organizacija se trebaju sagledati u svojoj kompleksnosti i

specifičnosti

- načelo diferencijacije – nekada je bolje podijeliti sadržaje i organizaciju u manje dijelove

- načelo individualizacije – organizacija i izvođenje procesa moraju biti takvi da zadovolje

potrebe i interese svakog učenika

- načelo personalizacije – omogućava nastavniku da u procesu pokaže svoju autentičnu ličnost

- načelo socijalizacije – omogućuje da pojedinac uraste u kolektiv.

Evaluacija:

Svi ciljevi se na kraju procesa moraju ocijeniti, to ocjenjivanje može biti vanjsko i unutarnje. Vanjska

evaluacija znači ocjenjivanje subjekta izvan škole o vrijednosti neke vrste škole. To pokazuje koliko

neka škola ili stupanj školovanja pridonosi ostvarenju ciljeva. Neki pokazatelji vanjske evaluacije su:

rezultati učenika u stručnim školama, rezultati kod predmetnih nastavnika. Unutarnja evaluacija

označava praćenje, ocjenjivanje i vođenje. Praćenje učenika nastoji se olakšati konkretizacijom i

operacionalizacijom zadataka. Rezultati praćenja su namijenjeni učitelju, učenicima, roditeljima i

drugim stručnjacima, a mogu se priopćiti usmeno pred razredom, usmeno u četiri oka, zabilješkama u

bilježnici, roditelju za vrijeme konzultacija, roditelju na sastanku, roditelju pismeno, roditelju i

učeniku pismeno na kraju polugodišta ili školske godine. Ocjenjivanje može biti naglašeno sintetički

na temelju svih ocjena izvodi se jedna konačna u obliku brojke ili slova), naglašeno analitički

(jednostavni opisi učenikovih aktivnosti i postignuća, ali prema utvrđenim načelima i varijablama –

zabilješke su izražene stručnim izrazima, a roditeljima i učeniku se interpretiraju na laički jezik) ili

kombinirano (ocjenjivanje brojkama na unaprijed određenoj skali, no i tu može doći do fenomena

osobne jednadžbe ocjenjivača i halo-efekta – slika o uratku se stvara na temelju drugih izvora).

Učenike treba osposobiti za autoevaluaciju ili samovrednovanje. S obzirom na mjesto evaluacije u

teoriji kurikuluma postoji formativna evaluacija – prikupljanje i interpretiranje podataka o

napredovanju učenika u nastavnom procesu; i sumativna – vrednovanje na kraju procesa. Vođenje

učenika ima dva aspekta: reguliranje procesa i individualno usmjeravanje učenika. Rezultati utječu na

nastavak procesa i uspješnost daljnjeg procesa, a individualnim praćenjem se može utjecati na interese

i potrebe pojedinog djeteta i prilagoditi daljnji zahtjevi i postupci.

RASPORED SATI

Izrada rasporeda sati je zahtjevan posao. Ako se želi raditi na nekom problemu duže vrijeme, a da se

ne prekida rad uvodi se blok sati. Ponedjeljkom s djecom ne treba raditi testove ili konstruktivne

stvari, petkom djeca misle o vikendu i više nisu koncentrirana. Najveća produktivnost je ostvariva u

3.,4. ili 5. satu. Najviše ozljeda je u sumrak.

OPERACIONALIZACIJA ZADATAKA

Operacionalizirati zadatke znači formulirati ih tako da iskazuju operacije koje će učenici izvodit

tijekom procesa. Postaviti ciljeve koje učenici operacijama mogu izvoditi nakon neke sekvence.

KONKRETIZACIJA ZADATAKA

Konkretizirati zadatke znači staviti ih u formu razumljivu svim subjektima procesa, tj. tako da se

može vidjeti da li su ciljevi ostvareni ili nisu. Konkretizacija ciljeva je odrediti ciljeve koji su jasno

postavljeni i mjerljivi.

FRONTALNI OBLIK RADA

Frontalni rad je rad nastavnika pred odjeljenjem u kojem učenici sjede i pažljivo slušaju što nastavnik

govori. Dominira jednosmjerna komunikacija, povremeno dopunjena razgovorom ili učenikovom

neverbalnom komunikacijom o tome da li razumiju ono što učitelj govori. Nedostaci: učitelj ne može

voditi računa o individualnim potrebama svakog djeteta, stvara neki razredni prosjek i o tome ovisi što

i kako će izlagati sadržaje te učenici ne sudjeluju aktivno u tom procesu, jer nema vremena za takav

način rada. Prednost je što je ekonomično vremenski.

INDIVIDUALNI OBLIK RADA

Važna je aktivnost učenika i uvažavanje njegovih individualnih želja i potreba. Individualne razlike se

prihvaćaju individualizacijom učenja i individualnim aktivnostima. Imaju se u obziru individualne

karakteristike: kognitivni stil, brzina, način izvođenja, predznanje, motivi interesi, uvjet za razvoj,

stabilnost. Koriste se i nastavni listići koji mogu biti za vježbanje, nadoknadu ili daljnji razvoj. Mogu

se koristiti različite strategije ovisno o interesima djeteta.

OBLIK RADA U PARU

Pomaže socijalnom razvoju svakog djeteta, a opet se može individualizirati rad. Ima veći motivacijski

utjecaj na aktivnost učenika, učenici se mogu sami ocjenjivati i pomagati si u radu te jedan drugoga

motivirati. Potiču suradnju i povećavaju komunikaciju. Mogu se raditi u svakoj etapi procesa, i mogu

se različito organizirati: svi parovi rade isti zadatak, svi parovi rade jedan dio istog zadatka, grupa

parova radi isti zadatak, svaki par radi svoj zadatak. I unutar para se može raditi na različite načine,

npr. Svaki učenik radi individualno, a onda raspravljaju o učinjenom; mogu raditi sve zajedno te mogu

izmjenjivati se u ulogama nastavnika i učenika. Parovi se mogu odabirati na temelju raznih

karakteristika: učenici različitih socijalnih mogućnosti, raličitih sposobnosti, različite aktivnosti, …

Zadovoljava potrebu učenika za komunikacijom, jer u frontalnoj nastavu učitelji ne dozvoljavaju

komunikaciju među učenicima.

GRUPNI OBLIK RADA

Učenici se organiziraju u manje grupe i učitelj radi individualno sa svakom grupom. Ima mnogo

dinamike i zadovoljava različite didaktičke vrijednosti. Veća mogućnost komuniciranja,

zadovoljavanje individualnih potreba, odgajanje pozitivnih karakteristika ličnosti, pridonosi

socijalnom ponašanju djece, djeca u grupi mogu zadovoljiti neke svoje potrebe. Način grupiranja

grupa ovisi o psihofizičkoj zrelosti učenika i prirodi zadatka. Karakteristika grupa se mjeri

sociometrijskim testom. U nižim razredima je bolje mijenjati grupe za potrebe zadatka, a u višim

razredima postava grupe može biti stalna. Broj članova ovisi, ali je najbolji broj od 3-5 članova, jer u

većim grupama može doći do zabušavanja ili samoizolacije nekog učenika. Vođu grupe može odrediti

učitelj ili dopustiti učenicima da ga izaberu ili pomoću igre.

OBLIK RADA U PEDAGOŠKIM RADIONICAMA

U njemu se može izmjenjivati individualni rad, rad u parovima i grupni rad. Treba osigurati opremu i

prostor. Treba osigurati povjerenje između učitelja i učenika, te odmah odrediti strukturu rada. Prvo

voditelj počinje demonstracijom, a ako se sudionici ne poznaju radi se neka tehnika opuštanja i

upoznavanja. Najčešći zadaci su rješavanje problema ili istraživanje teme. Prednost je aktiviranje svih

sudionika i stjecanje novih iskustava. Voditelj ili ne smije biti zamjetan ili mora sudjelovati kao

ravnopravan član. No nikada ne smije ocjenjivati ili kritizirati učenike.

ODNOS RAZNIH OBLIKA RADA

Kolektivan život je cilj i sredstvo odgoja, pomaže razvoju pojedinaca, ali i karakteristike kolektiva

ovise o članovima. Uz razne oblike rada mora se voditi račun o potrebama pojedinca i potrebama

kolektiva.

INDIVIDUALNI RAD UČITELJA

Učitelj mora prihvatiti djecu takva kakva jesu i pomagati im da ostvare svoje optimalne mogućnosti.

On organizira situacije, pa je planer, programer, mentor, savjetnik, instruktor, izvor informacija,

organizator, suradnik, evaluator, a ponekad se bavi i terapijom. Mentorska komunikacija je sustav

povezanih razgovora ili drugih oblika komuniciranja između učitelja i učenika. Nastava je strogo

individualizirana i polazi od davanja instrukcija određenom učeniku. Patronažno poučavanje – učitelj

posjećuje učenika u njegovom stanu 1 ili 2puta tjedno i daje mu instruktivnu pomoć. Mentorska

instruktaža – učitelj paralelno vodi jedno odjeljenje i jednom učeniku kod kuće daje instrukcije.

Dopisna komunikacija – učitelj učeniku daje instrukcije pismenim putem preko pošte. Personalna

koncentracija – sve su pedagoške funkcije koncentrirane u jednoj osobi.

RAD UČITELJA U TANDEMU ILI TIMSKI RAD

Nastava u kojoj sudjeluje nekoliko stručnjaka je raznovrsnija, bogatija, atraktivnija, dinamičnija.

Lakše se povezuju srodni sadržaji. Skup nastojanja da se unaprijedi nastava i to tako da dva ili više

učitelja rade zajedno i snose odgovornost, pripremaju, programiraju i izvode nastavu u dva ili više

razrednih odjeljenja. Oblici rada se izmjenjuju. Postoje različite organizacije formiranja timova

učitelja: 1. horizontalna timska nastava – u svim paralelnim odjeljenjima jednog razreda sastavlja se

tim učitelja iste specijalnosti, 2. vertikalna – sastavlja se tim od više različitih predmetnih nastavnika,

3. kombinirana.

PRISTUPI METODSKOM ASPEKTU

Koletić – smatra da se univerzalni sustav metoda mora podijeliti na metode razgovora, izlaganja,

pokazivanja, rad s tekstom, metoda grafičkih radova i metoda laboratorijskih radova.

Filipović – metoda izlaganja, razgovora, demonstracije, rada s tekstom, pismenih radova, ilustracije i

laboratorijskih radova.

Poljak – metode demonstracije, crtanja, čitanja, pisanja, razgovor, izlaganje, rad na tekstu i metode

praktičnih radova.

Đorđević – govori o metodama zasnovanima na promatranju, riječima, praktičnim aktivnostima, radu

s knjigama, dijaloškoj metodi.

Heimann – artikulacija procesa, organizacija grupa i prostora, aktivnost nastavnika i učenika,

metodičke modele, metode predmeta i opće principe.

Walter i Marks – centralne metode (igre, vježbe, kretanje, simulacija, interakcija), potporne metode

(opservacija procesa, ekskurzije, projekti, fantaziranje, instrumenti) i klasične metode (predavanje,

čitanje, pisanje).

Ritter i Rieck – metode usmjerene na nastavnike i metode usmjerene na učenje.

Metoda demonstracije – mogu se demonstrirati predmeti ili pojave ili aktivnosti. Prednost: mogu se

ponavljati koliko žele i izazivati kad žele.

Metoda praktičnih radova – kada se pomoću ruku, alata i energije djeluje na neku materiju.

Metoda usmenog izlaganja – kada učitelji ili učenici nešto izlažu, objašnjavaju, pripovijedaju, opisuju.

Prednost: usađuju se moralne vrijednosti. Uspješno predavanje: napraviti plan izlaganja, najaviti cilj,

odrediti trajanje, postići kontakt s auditorijem, koristiti neverbalnu komunikaciju, humor, vizualizirati

sadržaje, ne koristiti poštapalice.

Metoda čitanja i obrade teksta – čitanje se koristi samo kada se vježba čitanje inače je uvijek uz neku

misaonu aktivnost, ili mišljenje i izražavanje ili mišljenje i promatranje u prirodi ili mišljenje i

izražavanje, ili mišljenje i promatranje ili mišljenje i praktični rad.

Metoda pisanja – pismeni radovi mogu biti vezani (prepisivanje, citati), poluvezani (diktat,

nadopunjavanje, odgovaranje, teze, marginalije) i samostalni (slike, planovi, reportaže, molbe, pisma,

dnevnici)

Metoda crtanja – crtanje kao način izražavanja, kao psihofizički oblik rada, kao crtanje u nastavi.

Metoda razgovora – katehetički (unaprijed se znaju pitanja i očekuju se odgovori), Sokratov (razgovor

sa dobro postavljenim pitanjima), heuristički (razgovor koji navodi na rješenja), slobodan (ćaskanje),

diskusija (strukturiran razgovor).

ODGOJNE STRATEGIJE

Strategija egzistencije obuhvaća metode i postupke kojima se ostvaruju egzistencijalne potrebe. To se

ostvaruje metodama: 1. metoda zdravog života – osigurava uvjete za održavanje života, rast i razvoj, a

ostvaruje se prakticiranjem takvog načina života; 2. metoda rada – preoblikuje prirodu za potrebe

čovjeka, a u početku treba biti u obliku igre i uvijek u zajednici s drugima; 3. metoda sigurnosti –

raznim igrama, situacijama i akcijama osposobljava djecu kako da izbjegnu opasnosti ili ako se nađu u

njoj da se pravilno ponašaju.

Strategija socijalizacije obuhvaća metode i postupke kojima se ostvaruju potrebe pojedinca za drugim

ljudima i zajedničkim životom. Dijete se priprema za život u kolektivu. Ostvaruje se metodama: 1.

metoda afirmacije – djeca traže dobro u svakoj osobi, prihvaćaju različitosti i pridaju važnost svakoj

osobi; 2. metoda komunikacije – djeca ovladavaju nenasilne oblike komunikacije, uče uspostaviti

kontakte i razmjenu informacija i razumijevanje; 3. metoda kooperacije – osposobljava djecu da se

okrenu suradnji s drugim ljudima, a ne natjecanju.

Strategija individuacije obuhvaća metode i postupke kojima se potiče i razvija pojedince za

samostalnu i autonomnu osobu. Postiže se metodama: 1. metoda slušanja – ostvaruje se pasivno i

aktivno slušanje što pridonosi boljoj komunikaciji; 2. metoda poticanja – ostvaruje se podrškom,

suosjećanjem, povjeravanjem, simpatijom, razumijevanjem,…; 3. metoda terapije – koristi se kada

nastane poremećaj u ličnosti.

TERAPIJE

1. Terapija igrom – odgajatelj potiče dijete da se slobodno igra i izražava svoje osjećaje. Odgajatelj

djetetu objašnjava te osjećaje i dovodi ga u konfliktnu situaciju da se suoči s problemom; 2. terapija

aktivnog slušanja – oblik razgovora u kojem odgajanik priča, a odgajatelj ga sluša i pokazuje mu da ga

razumije; 3. realitetna terapija – pojedinca se ohrabruje na aktivnosti koje ne može izvesti da bi

zadovoljio potrebe.

OBRAZOVNE STRATEGIJE

Strategija učenja i poučavanja – Poučavanje može biti problemsko – polazi od definicije problema,

učenici aktivno sudjeluju postavljajući pitanja i vlastitim viđenjem problema, a nakon postavljanja

problema postavljaju se odgovori i nalaze se rješenja; heurističko – isto polazi od problema, ali učenik

se sam vodi kroz postupak i sam dolazi do rješenja; programirano – problem se dijeli na elemente, pa

se djetetu daje zadatak koji zahtijeva određenu aktivnost za rješavanje, a učenik sam dobiva povratnu

informaciju. Učenje otkrivanjem ili iskustveno učenje je učenje kojim se dolazi do vlastitog iskustva,

a polazi od uočavanja i definiranja problema, preko rješavanja problema do ocjenjivanja postupka.

Koristi tri metode: istraživanje, projekt i simulaciju. Istraživanjem učenici proučavaju stvarnost, ima

etape: uočavanje i definiranje problema, formuliranje hipoteza, prikupljanje podataka i praćenje,

stvaranje zaključaka ili rješenja. Simulacija se koristi kada stvarnu situaciju nije moguće ostvariti, a

dijete je za to potrebno pripremiti. Ostvaruje se igrom uloga (učenici se stavljanjem u razne uloge

suočavaju sa nekom situacijom, a nakon toga donose neki zaključak), plan-igrom (grupe komuniciraju

pismenim putem, a u početku se upoznaju sa situacijom i karakteristikama svojih uloga, zatim se

prezentira događaj, a svaka grupa u sebi reagira na određeni način te to zapisuje na komad papira i

daju koordinaciji igre. Koordinacija jednu grupu upoznaje sa zahtjevom neke druge grupe, a zatim

daje novu situaciju koja je u skladu onoga što su te grupe poduzele, na kraju se raspravlja i

sintetiziraju zaključci, te postavljaju novi problemi) i igrama s pravilima (dijele se na strategijske igre

i igre na sreću). Projekt isto polazi od problema i postavljanja hipoteza, ali se na kraju piše pismeni

iskaz kako se problem rješavao. Strategije aktivnog učenja – iskustveno učenje – učenik se stavlja u

uloge u kojima sam stvara, kreira i sudjeluje u novim iskustvima.; inovativno – učenik na temelju

poznatih informacija stvara nove zaključke

Strategija doživljavanja i izražavanja doživljenog - zasniva se na zakonitostima doživljajnog procesa.

Metoda recepcije umjetničkog djela odnosi se na neposredan susret učenika s umjetničkim djelom

koje mora djelovati na dijete. Metoda interpretacije i reprodukcije – učenici postaju interpretatori

tuđeg djela, ali pošto unose svoj senzibilitet postaju i sustvaraoci. Metoda kreacije – učenik sam stvara

svoje djelo koje ne treba biti stvaralački čin, ali izražavanjem doživljavaju autentični doživljaj.

Strategija vježbanja – temelji se na zakonitostima psihomotornih procesa i izvodi se dugotrajnim

ponavljanjem nekog procesa što dovodi do automatizacije. Učenje učenja je metoda u kojoj se djeca

uvježbavaju koristeći se raznim izvorima. Učenje jezika se vježba komunikacijom. Učenje praktičnih

radnji se vježba izvodeći samostalno radnje dok ne postanu precizne i brze, te izvođenjem operacija

pri izradi nekog predmeta. Tjelesno vježbanje se uvježbava stalnim izvođenjem nekih pokreta dok se

pokreti ne automatiziraju. U početnom vježbanju vježbamo prvih par sati i nema pomaka u stjecanju

vještina nego se i dalje upoznajemo s radnjom, u temeljnom vježbanju napredujemo, a u dopunsko

dosežemo maksimum ili optimum svojih mogućnosti. Plato zastoj je dosegnuti maksimumu u

vježbanju. U tijeku vježbanja trebamo distribuirati vježbanje – raditi male zastoje da ne dođe do

zasićenja. Vježbanje može biti globalno (kada cijelu radnju odjednom naučimo), operacijsko (kada

radnju podijelimo na operacije koje kad naučimo spojimo u radnju) i kombinirano.

Strategija stvaranja – Prva etapa je inspiracija koja se javlja iznenada i popraćena je oduševljenjem.,

zatim slijedi rad na ostvarenju zamisli i završna faza je ostvarena zamisao. Stvaralaštvo se potiče:

Olujom ideja – postupak kojim se iznose razne ideje koje se ne smiju kritizirati i ismijavati. Ideje se

zapisuju, analiziraju i sintetiziraju, te na kraju odabiru najbolje, ako se ideje iznose na papir to je

brainwriting.

Morfološka analiza – pojava se podijeli na veći broj varijabli za koje se navede veći broj elemenata.

Elementi se popišu i označe po varijablama te se rade razne njihove kombinacije koje mogu i ne

moraju biti ostvarive.

Radionica budućnosti – definira se problem, zatim se stvara lista žalbi na postojeće stanje, primjedbe

se sistematiziraju i prelazi se na oluju ideja, radi se evaluacija ideja i njihovo sistematiziranja i na

kraju se opisuje željeno stanje (tzv. Konkretna utopija) koje se onda ostvaruje.

Scenarij – izaberu se koraci pri rješavanju problema, a za svaki korak se pronađe što više alternativnih

rješenja.

Misaoni uzorci ili asocijacije – kada se jednu riječ iznose olujom ideja razne asocijacije.

IZBOR STRATEGIJE

Konačan izbor strategija ovisi o učitelju, iako se treba konzultirati s roditeljima, učenicima ili drugim

vanjskim suradnicima. Načela koja se trebaju uvažiti pri izboru strategija ili metoda ili postupaka:

Princip pozitivne usmjerenosti – pri izboru se mora kod svakog učenika razvijati pozitivna slika o sebi

te pronaći i potaknuti razvoj pozitivnih osobina.

Princip uspjeha za sve – škola svoj djeci mora jamčiti uspjeh, pa ne postoje dobra i loša djeca, nego

dobro i loše izabrani postupci i metode.

Princip individualizacije – mora se voditi briga o individualnim potrebama i mogućnostima svakog

učenika da bi svaki učenik ostvario svoj maksimum.

Princip primjerenosti – pri izboru mora se voditi briga da su metode primjerene dobi djece te njihovim

mogućnostima i potrebama.

Princip aktivnosti – mora se voditi briga da su metodama aktivni i učenici i učitelj.

Princip ekonomičnosti – da su metode vremenski i novčano prihvatljive.

PRIRODNA I DRUŠTVENA SREDINA

Oni su primarni izvori znanja i mjesta najadekvatnija za razne pedagoške aktivnosti. Za njihovo

proučavanje postoje razna didaktička rješenja:

Izleti i ekskurzije – oni su spoznajne, motivirane i rekreativne prirode. Učenici se slobodnije ponašaju

i u takvom ugodnom okruženju se stječu bolje socijalne veze. U njihovoj organizaciji su tri faze:

priprema, realizacija i vrednovanje. Ako se na izletima osigurava neko izlaganje, ono ne smije trajati

duže od 10 minuta, a ako traje djeci treba osigurati stolce. Izlet se obavezno mora analizirati u školi, a

dobro je svakom djetetu na izletu dati poneko zaduženje.

Škola u prirodi – Prva takva škola je bila u Njemačkoj, a u Hrvatskoj joj je osnivač bio Franjo Higy

Mandić (škola na Tuškancu). Takva škola pridonosi ostvarivanju zdravstvenih, pedagoških i

spoznajnih ciljeva. Djeca se slobodno kreću po svježem zraku, a mogu se ostvariti i razne pedagoške

situacije koje se ne mogu ostvariti u školi. Važno je učenje iz izvorne prirode, a i djeca dobivaju neka

zaduženja koja ih uče radu (loženje vatre, skupljanje grana). Postoji nekoliko organizacijskih rješenja

prema tom modelu: sve aktivnosti se održavaju u prirodi sa internatskim smještajem djece, sve

aktivnosti se provode u prirodi, ali djeca svaki dan tamo odlaze (Higy), učenici odlaze na tjedan dva u

internatsku školu u prirodi.

Društveno proizvodni i koristan rad – učenici obavljaju veći dio poslova vezan za školski život

(čišćenje, spremanje,…). Pruža mogućnost ostvarivanja određenih pedagoških ciljeva vezanih za

psihomotorni i afektivni razvoj. Učenici u njima uče radeći, upoznavaju prirodu, stječu spoznaje i

odgajaju karakteristike ličnosti.

Školsko dvorište – osim za igru i odmor mogu služiti i za ostvarenje nekih aktivnosti. Svako dvorište

treba imati prostor za odmor, šetnju, igru i učenje, te dio za provođenje raznih tjelesno-zdravstvenih

sposobnosti. Može imati vrt, hidrometerološku opremu, vrt sa životinjama. Tu uče i ekološki odgoj

tako da sami čiste dvorište, a otpatke bacaju u koš za smeće. Može imati i prostor za umjetničko

izražavanje (mjesto za likovnu radionicu, malo kazalište,…).

PROSTORI U ŠKOLSKOJ ZGRADI

Bibliotečno-informacijski centar – zove se još i multimedijski centar. Sastoji se od više funkcionalnih

prostora za individualni ili grupni rad i prostor za smještaj nastavnih medija, a služi za prikupljanje,

obradu i čuvanje informacija koje učenici i nastavnici slobodno koriste. Može imati biblioteku,

videoteku, fonoteku, folioteku, dijateku, fototeku i kompjutere sa bar jednim priključkom na Internet.

Omogućuju fleksibilniji rad u školi, osposobljava učenike za samostalan rad, za traženje i selekciju

informacija te potiče učenje istraživanjem i učenje rješavanjem problema. U njenom sklopu može

djelovati novinska sekcija te radio-stanica. Mora biti dostupan bar deset sati na dan.

Specijalizirane učionice za razredu nastavu – Suvremena učionica bi trebala bar imati kutić za igru,

grubi stol za praktičan rad, materijal za čitanje, pješčanik i nastavnikov stol.

Specijalizirane učionice za znanstveno i umjetničko područje – sastoji se od jedne veće prostorije za

rad i manje za pripremu. U suvremenim školama postoji specijalizirana učionica za svaki predmet sa

pripadnom opremom i materijalima. Prednosti: racionalnije čuvanje, korištenje materijala i

nastavnikovo vrijeme utrošeno na pripreme materijala; imaju motivativnu ulogu jer usmjeravaju

pozornost i interes učenika na materijale. Prigovori su: stalno mijenjanje učionica, veliki dio malog

odmora prođe na seljenje.

Specijalizirani prostori za radno-tehničko i tjelesno-zdravstveno područje – tu učenici mogu upoznati

razne materijale, aparate, alate te uvježbati neke praktične operacije, a u zdravstveno-tjelesnim

područjima, mogu se naći bazen i razna oprema za vježbanje i audio-vizualna oprema.

MEDIJ – Sredstvo komuniciranja ili prenošenja informacija. To su sredstva i materijali koji su

posrednici informacija.

HARDWARE – tehnički dio komunikacijskog sredstva – tehnička pomagala i oprema.

SOFTWARE – informacijski dio komunikacijskog sredstva – programi

OBRAZOVNA TEHNOLOGIJA – sustavna metoda planiranja, korištenja i vrednovanja procesa

poučavanja i učenja uz uvažavanje svih tehničkih i humanih resursa i interakcije među njima.

Karakteristika su joj optimalizacija i racionalizacija procesa. Sastoji se od sredstava koji su izvor

pomagala, programa i postupaka a cilj joj je racionalno i optimalno i objektivno pridonijeti procesu

učenja. Pomagala su strojevi, a sredstva su izvor informacija.

Da učitelj ne bi nestao zbog tehnologije, moramo ojačati naše kompetencije u odnošenju prema

graničnim slučajevima djece i psihoterapijske osnove

PEDAGOGIJA MEDIJA – znanost koja proučava korištenje medija u odgoju.

DIDAKTIKA MEDIJA – znanost koja proučava korištenje medija u nastavnom procesu.

VIZUALNI MEDIJI

Tu spadaju: slikovnice, listići, crteži, grafofolije, dijapozitivi, magnetografi, modeli, makete, materijal

za didaktičke igre i dr.. Zajedničke karakteristike tekstualnih medija su pouzdanost u čuvanju

edukativnih poruka, omogućuju da se učeniku prikažu povratne informacije o izvršenim aktivnostima,

širi krug ljudi se s njima mogu koristiti svugdje. Vrste udžbenika:

1. cjeloviti udžbenik koji svojim sadržajem i strukturom prati cjeloviti nastavni sadržaj, a sadrži

sugestije i sadržaje koji pripremaju učenike na obradu i oni koji su u vezi s općim

informacijama, te aktivnosti i sadržaje za ponavljanje i vježbanje. Prednost: niža cijena izrade,

preglednost, cjelovitost i lakša đačka torba. Nedostatak: za izradu dodatnih materijala koristi

slobodno vrijeme učenika, učitelja i nastave.

2. razgranati – prati osnovne etape nastavnog procesa, a sastoji se od osnovne knjige i dodatnih

svezaka koji sadrže dodatne materijale za vježbanje i ponavljanje. Prednost: ostavlja više

slobodnog vremena i omogućuje veće planiranje za rad. Nedostatak: materijalni troškovi,

pretrpanost torbe i prediferenciranje materijala.

3. programirani – izrađuje se za sadržaje koji su teži za obradu. Prednosti: čini učenikovo učenje

efikasnije, planira više aktivnosti, zadaje zadatke uz obradu nekih osnovnih sadržaja i pruža

povratnu informaciju. Nedostatak: učenik uči samo iz knjige, zahtijeva dugotrajan rad i muku

za izradu.

AUDITIVNI MEDIJI

Mora biti kao i ostali materijali didaktički oblikovan. Najbolje služi u učenju stranog jezika.

AUDIOVIZUALNI MATERIJALI

Istovremeno angažira dva osjetila i omogućuje bogatiju i efikasniju komunikaciju. Trebaju biti

didaktički oblikovani i pri njihovu izboru se treba obratiti pozornost da slika odgovara zvuku, jer ako

nije može dekoncentrirati učenika. Učitelj mora učenike naučiti kako pratiti takve materijale, te kako

voditi zabilješke i na njihovom temelju analizirati viđeno.

PROGRAMIRANI MATERIJALI

To su materijali sa sustavom tzv. malih koraka. Najmanji korak je članak, a svi moraju sadržati

korake: prezentiranje informacije, zadatak, aktivnost pri rješavanju zadatka te povratnu informaciju.

Članci mogu biti složeni u linijskom nizu (sadržaji idu po redu i nema vraćanja ili preskakanja) i

razgrananom nizu (postoje vraćanja na zadatke ili preskakanje nepotrebnih). Sve operacije moraju biti

jasno iskazane. Imaju veliku efikasnost, ali moraju biti provjereni na manjim grupama. U njima se

može tražiti učenika da izvedu neki pokus ili istraživanje. Prednosti: aktivnost učenika, potkrjepljenje

i mali koraci. Nedostatak: kruto vođenje subjekata, nekreativno učenje, koji se mogu riješiti uporabom

kompjutera.

SIMULACIJA

Skup postupaka kojima se oponašaju objekti, strojevi, stanja i procesi u umjetnim uvjetima, radi

njihova upoznavanja ili uvježbavanja nekih radnji.

DEMONSTRACIJSKI POKUSI

To je namjerno izazivanje pojava radi promatranja i proučavanje. Prednost je beskonačan broj

ponavljanja i izvođenje kad je potrebno. Učenicima pružaju informaciju te omogućuju bogatiju i

raznovrsniju komunikaciju. Osposobljavaju učenike za stvaralačko mišljenje i rješavanje problema.

INTERNET I MULTIMEDIJA

Internet predstavlja globalnu svjetsku računalsku mrežu koja omogućuje jednaku dostupnost

informacija svakoj osobi koja ima računalo priključeno na njega. Informacije mogu stići ravno u kuću

i to je uvjetovali nove izraze: školovanje u kući.

Hipermedij – ujedinjeni mediji koji daju novi obogaćeni medij i omogućuje prihvaćanje prednosti

svakog medija koji je u njega ugrađen i dodavanjem nove dimenzije koja se dobiva dopunjavanjem i

obogaćivanjem ugrađenih medija.

Hipermedijska obrazovna tehnologija – sustav postupaka, programa i multimedijskog materijala u

osnovi kojeg je hipermedij ili hipertekst, a koji je korisnicima dostupan putem Interneta, CD-a ili

DVD-a.

Multimedij – dokument u kojem se koristi više različitih načina komuniciranja. Software koji se nalazi

na CD-u ili je dostupan korisnicima Interneta.

Multimedijalnost – istovremeno korištenje više medija koji se dopunjuju i obogaćuju.

Multimedijska nastava – nastava u kojoj se primjenjuje više različitih medija.

Interaktivni multimedij – multimedij koji od čovjeka traži da sam sudjeluje i tome.

IZBOR MEDIJA

Ovisi o ciljevima, o iskustvu i psihofizičkoj zrelosti učenika, o prirodi sadržaja i sposobnostima

učitelja, te prednostima i nedostacima opreme, zemljopisnom položaju škole, …. Karakteristike

medija: osobitosti koji određuju oblik informacija, osobitosti koje određuju stupanj vjerodostojnosti

informacija, osobitosti koje određuju modalitet informacija s obzirom na senzorne kanale, osobitosti

uvjetovane sudjelovanjem u procesu, osobitosti uvjetovane trajanjem izloženih informacija, osobitosti

uvjetovane učiteljevom ulogom u procesu.

VRSTE KOMUNIKACIJA

Komunikacija je interakcija jedne osobe s drugom osobom ili neživom prirodom. Važan element

komunikacije je informacija koja donosi nešto novo. Tijek komunikacije: izvor – poruka – informacija

– kanal – primalac – efekt. U odgojno-obrazovnom procesu učitelj može komunicirati s jednim

učenikom ili s više učenika, učenik može komunicirati s izvorom znanja.

Interpersonalna komunikacija – izravna komunikacija dviju ili više osoba licem u lice ili putem

posredovanja nekog apersonalnog medija. Ja-ti komunikacija

Intrapersonalna komunikacija – introspekcija vlastitog ponašanja ili sposobnosti, tj. razgovor sa

samim sobom. Ja-ja komunikacija

Masovna komunikacija – to je javno prenošenje informacija na širu publiku, koja nije uključena. Ja-

grupa komunikacija

Personalna komunikacija – komunikacija dviju ili više osoba bez posredovanja sredstava.

Apersonalna komunikacija - komunikacija koju posreduje neki tehnički medij.

Verbalna komunikacija – komunikacija riječima koja može biti i pismena i usmena.

Neverbalna komunikacija – komunikacija pokretima, gestama i mimikom, koju ne prate izgovorene

riječi.

Dvosmjerna komunikacija – komunikacija u kojoj je omogućena povratna informacija.

Jednosmjerna komunikacija – komunikacija u kojoj jedna osoba govori, ali ne dobiva nikakvu

povratnu informaciju, o tome što govori.

Telekomunikacija – komunikacija između dviju ili više osoba koje se ne nalaze u istoj prostoriji, pa ne

mogu komunicirati licem u lice.

Neposredna komunikacija – komunikacija između dviju ili više osoba koje se nalaze u istoj prostoriji i

komuniciraju licem u lice.

Autoritarna komunikacija – komunikacija u kojoj nije dopušteno vlastito mišljenje i strogo je

određena.

Demokratska komunikacija – komunikacija u kojoj je dopušteno vlastito mišljenje.

Socijalna reverzibilnost ili simetrično interaktivna komunikacija – mogućnost da se učenik obrati

učitelju istim riječima i istim načinom, a da pritom ne krši pravila pristojnosti, taktičnosti i postupanja.

Nasilna komunikacija – komunikacija praćena vikanjem, prijetnjama, vrijeđanjem ili fizičkim

obračunom.

Nenasilna komunikacija – komunikacija karakterizirana kulturom slušanja i govorenja.

SOCIJALNA KLIMA

To je kvaliteta ukupnih odnosa sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Najvažniji odnosi su odnos

učenika i nastavnika koji je uvjetovan ponašanjem i kvalitetom nastavnika, te odnos učenika i učenika.

Dominantno ponašanje nastavnika – ponašanje koje onemogućuje inicijativu i samostalnost učenika.

Ono je kruto i ne poštuje individualne razlike među učenicima niti njihove interese i potrebe, te

prisiljava učenike da prilagode zahtjeve učitelju.

Integrativno ponašanje – ponašanje koje omogućuje kreativnost, spontanost i inicijativu u grupi, a

okrenuto je rastu i razvoju svakog pojedinca.

Autoritarno vođenje – nastavnik vodi proces, a učenik pasivno sluša i izvršava zapovijedi. Grupa ovisi

o vođi i bez njega ne mogu riješiti postavljen problem.

Indiferentno vođenje – učitelj prihvaća svaki zahtjev učenika i nema nikakav autoritet u grupi. Grupa

teško funkcionira i ne može riješiti nikakav zadatak.

Demokratsko vođenje – vođenje u kojem nastavnik sasluša probleme učenika i želi uvijek postići

nekakav dogovor.

Agresivna autokracija – agresivna reakcija na autoritarno vođenje.

Apatična autokracija – apatična reakcija na autoritarno vođenje u kojoj djeca i dalje poslušno slušaju

nastavnika i ne poduzimaju ništa.

Autoritarni nastavnik – strog, kritizira, upotrebljava oštar ton glasa, izdaje naredbe, nastupa kao šef,

sklon je pritiscima, iskazuje moć, nameće vlastito mišljenje, vlada ljudima i naglašava pogreške, ne

snosi nikada odgovornost.

Demokratski nastavnik – ljubazan, daje prijedloge, nastupa kao voditelj, potiče, svoje mišljenje nudi

kao prijedlog, ne kritizira, ohrabruje, pomaže, ističe pohvale, snosi zajedničku odgovornost.

Direktivni odnos nastavnika prema učenicima – izravan odnos nastavnika prema učenicima, gdje

učenici samo odgovaraju na postavljena pitanja.

Indirektivni odnos – poticajni odnos u kome svatko izražava svoje mišljenje.

Socijalna prezasićenost – stanje kada se mnogo djece nađe na malom prostoru, što potiče agresivnost.

Natjecanje – izaziva oduševljenje i važan je faktor u igri, ako svi učenici imaju mogućnost

doživljavanja uspjeha, a onda je i motivirajuća.

EMOCIONALNA KLIMA

Dominacija osjećaja ugode ili neugode kod sudionika proces.

Pozitivna klima – učenici rado dolaze u školu, oduševljeni su, nema straha i neugode.

Negativna klima – učenici bježe od škole, ne vole dolaziti, osjećaju strah.

Kako od straha postići zadovoljstvo – odgojno-obrazovni proces mora svakome učeniku jamčiti

uspjeh, svako dijete može ostvariti postavljene zahtjeve, treba stvoriti opuštenu atmosferu što se čini:

točnim priopćavanjem sadržaja ispita, surađivanjem s učenicima u toku pripremanja ispita,

provođenjem pripremnog ispitivanja u kojem se učenici mogu upoznati s načinom rada, uvođenjem

učenika u način pripremanja za ispit, davanjem otvorenih pitanja, da učenici pokažu što su sve naučili.

Kako od dosade postići učenje – i nastavnik i učenik se moraju suočiti s problemom kojim se bave,

nastavnik mora biti prirodan i iskren, mora učenika prihvaćati kakvim je, razumjeti ga i ohrabriti.

DIDAKTIČKI ČETVEROKUT I TROKUT – Grafički prikaz osnovnih faktora nastave: učenik,

nastavnik, sadržaji i tehnologija je četverokut, a bez tehnologije je trokut.

DIDAKTIČKI FUNKCIONALIZAM – Izdvajanje i apsolutiziranje razvijanja sposobnosti u

nastavnom procesu.

DIDAKTIČNI MATERIJALIZAM – Naglašavanje stjecanja znanja zasnovanog na činjenicama.

DIDAKTIČKI PLURALIZAM – Postojanje i prihvaćanje različitih didaktičkih teorija i rješenja.

Vrste: pluralizam pedagogija, udžbenički, metodički i programski pluralizam. Osnivački pluralizam i

pedagoški pluralizam (kada u jednoj državi ima više škola i vladajućih pedagogija).

DOKIMOLOGIJA - Znanost o ocjenjivanju.

ŠKOLSKA EKOLOGIJA – pojam koji označava sredinu u kojoj se nastavni proces odvija.

HIPERTEKST – tekst koji ima označene ključne riječi ili slike koje nas dovode do drugih dijelova

računala ili informacija.

INDIVIDUALIZIRANA NASTAVA – nastava koja u obzir uzima individualne potrebe i

mogućnosti svakog djeteta.

INDIVIDUALNA NASTAVA – nastava koju organizira jedan učitelj s jednim učenikom.

NASTAVNI PLAN – školski dokument u obliku tablice u kojoj su napisani predmeti, njihov slijed

poučavanja i fond sati koji će se poučavati. Odobrava ga Ministarstvo, a izrađuju stručnjaci.

NAVIKA – stečena sposobnost da se u nekoj situaciji uvijek isto ponaša.

RUPE U HRVATSKOM ŠKOLSKOM SUSTAVU – prekid predškolskog perioda sa rigoroznim

školskim sustavom, pa mnoga djeca dobiju školsku bolest; prijelaz na predmetnu nastavu koja je

organizirana na akademskoj razini, a djeca stalno mijenjaju profesore dok još nisu dovoljno

samostalna; predpubertetno razdoblje gdje se vrši velika selekcija pri upisu u srednje škole, a trebalo

bi biti razdoblje uspjeha; prijelaz u srednju škola u kojoj moraju zadovoljiti standarde za koje nisu

spremni; prijelaz na fakultet iz srednje škole u kojoj su učenici navikli na poklanjanje ocjena.

STARA ŠKOLA – škola u 19.stoljeću, a obilježja te škole su: učionica je predavaonica, a učitelj stoji

na povišenom; didaktički materijalizam; učenik je pasivan slušatelj; intelektualistička škola; verbalne

metode; predavačka nastava; dominiraju učiteljeva pitanja; nastava je orijentirana na učitelja; nema

uvažavanja individualizacije; odnos učitelj-učenik je kao vladar-podanik.

NOVA ŠKOLA – škola nastala kao kritika na pojam stare škole, obilježja su: pedocentrizam, razne

aktivnosti, ručni rad, nema ocjena, nema krutih planova i programa, nastava je orijentirana na učenika.

ZNANJA – usvojene činjenice.

VJEŠTINE – niz organiziranih i spretno izvedenih radnji stečenih vježbanjem.

NASTAVNI PREDMET – didaktički prerađena znanost.

PEDAGOŠKI SAT – sat koji nema unaprijed određeno trajanje.

PREDAVAČKA NASTAVA – učitelj je aktivan, predaje na povišenom i učenici ne smiju postavljati

pitanja.

AUTODIDAKTIČNI RAD – cjeloživotno obrazovanje, bez veze sa programom, učenik sam

proučava i bira sadržaj, te se i sam ocjenjuje.

KATEHETSKA NASTAVA – unaprijed su određena pitanja, na koja učenik mora naučiti

odgovarati, a zatim se to postavlja

HEURISTIČKA NASTAVA – sustav koji se svodi na razvojni razgovor, učitelj vođenjem dovodi

učenike do rješenja.

TEORIJE IGRE:

Teorija učenja – igra je najpogodniji način za usvajanje informacija i operacija

Teorija viška energije – igra je trošenje akumulirane i suvišne energije

Psihoanalitička teorija – igrom se rješavaju konflikti

Teorija asimilacije – dijete u igri usvaja razne nove sadržaje i izvodi izvjesne operacije

KONSTRUKTIVISTIČKA PERSPEKTIVA – učenje gleda kao aktivni proces u kojemu su

situacije uvjetovane, učenje je samoupravljani proces i socijalni proces.

ZAHTJEVI ZA IZRADU KVALITETNOG UDŽBENIKA – sadržajna usklađenost s programom,

jezično korektna obrađenost, didaktičko-metodička oblikovanost, grafička usklađenost, psihološki

zahtjevi i odgojne vrijednosti.

NASTAVA – sustavno organizirana zajednička aktivnost učitelja i učenika.

INTEPRIRANI DAN

Započinje dogovorom s učenicima o aktivnostima toga dana. Zatim počinje rad koji može biti

individualan i to tako da svaki učenik radi svoje sadržaje, grupni, tako da svaka grupa radi svoje

sadržaje pa se mijenjaju, te rad u kojem svi uče iste sadržaje.

AHA EFEKT – djeca trebaju znati sve činjenice prije nego uspiju shvatiti neku apstrakciju, pa kad

shvate apstrakciju to zovemo aha-efekt.

ZNANJA PO KVALITETI

Prisjećanje, prepoznavanje, reprodukcija, operativno znanje, stvaralačko znanje.

KAVERZNO PITANJE – pitanje s namjernom pogreškom.

DALE – uveo stožac iskustva u procesu. Na vrhu stošca su simbolička iskustva (verbalni i vizualni

simboli), u sredini slikovna iskustva i u dnu direktna iskustva (igre, simulacije).

PITANJA U NASTAVI – aperceptivna (sudionik treba iznijeti sadržaje povezane sa sadržajem

svijesti), alternativna (je li …ili), indirektna, kaverzna, koncentracijska (tko, zašto), skraćena,

sugestivna, višestruko složena?