BAROK XVII. stoljeće

UVOD:

Barok (tal. barocco, španj. i port. barroco/berrucco, engl., franc. baroque, njem. Barock) razdoblje je u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti koje se nastavlja na renesansu, razvija u rokoko i traje do pojave klasicizma u drugoj polovici 18. stoljeća. U katoličkim zemljama to je pokret katoličke obnove (protureformacija). Ime potječe od portugalske riječi barocco koja označava biser nepravilna oblika, tvorevinu bolesne školjke, a u svezi s renesansom koja se smatrala „savršenim biserom”.

Glavne su značajke u likovnoj umjetnosti razigranost masa, monumentalnost prostornih koncepcija, naglašeni iluzionizam i povezivanje arhitekture, skulpture i slikarstva. Barok se javio u Italiji i vezan je za grad Rim

Barok nastaje u Rimu koji je bio središte sakralnog slikarstva i arhitekture, ali ubrzo postaje opći umjetnički pokret u svim europskim zemljama, utemeljen u različitim sustavima društva, od apsolutističke monarhije (jačanje protureformacije) do protestantskih građanskih društava. Matematika, astronomija i fizika dokazuju da u prirodi i u svemiru ne vladaju ni slučaj ni neizvjesnost, nego strogi i vječiti zakoni, koji se mogu pročitati i jasno izraziti matematičkim formulama (prije svega zahvaljujući Johannesu Kepleru i Isaacu Newtonu). Svaki dan se otkriva kako je svijet veći i raznovrsniji; jedino pravilo koje važi je "stalna promjena", sigurni dinamizam, za razliku od mirnoće renesanse i nesigurnosti manirizma. Otkrivajući savršenstvo tog mehanizma svemira koji radi točno i nepogrešivo "kao sat" ljudi se dive njegovom tvorcu – Bogu i odaju mu počast kroz blještavu, obilatu umjetnost punu samopouzdanja.

Otkrićem novih pomorskih putova prema istoku, a naročito otkrićem Amerike, ekonomski se centri Europe premještaju s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog oceana. Moćni trgovački gradovi Italije, ustupaju mjesta novim trgovačkim i pomorskim silama, kao što su Španjolska, Nizozemska, Francuska i Engleska. Slabljenje sredozemnih gradova izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska se moć smanjila, iz čega slijedi pojava reformacije u Njemačkoj i Engleskoj. S ekonomskim centrima mijenjaju se i umjetnički centri. Slikarstvo i arhitektura baroka nastaju u Italiji, dok će vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.

ARHITEKTURA I URBANIZAM:

Gradovi u baroku su često u obliku zvijezde sa zidinama, i šire se u visinu zbog

većeg broja stanovnika. Tako se često na već postojeće kuće podižu katovi ili

MANSARDE, pa ulice popstaju marčnije i optički uže (napr. stara jezgra grada

Praga). Trgovi su obično veliki prostori, ovalni i s fontanama u središtu da bi

stvorio dojam raskoši i dinamike.

Osobine građevina u baroku su: konveksno-konkavni zidovi (ispupčeno-

udubljeno, valoviti), kontrasti svjetla i sjene na zidovima, često dupli stupovi ,

puno reljefa na zidovima, ograde balustrade (s malim stupićima), a česti su

krovovi kupole. Fasade zgrada ili crkava djeluju optički pokrenuto.

Dobar je primjer

Crkva Sv. Carla s četiri

fonatne u Rimu

arhitekta Borrominija. Na

primjeru se vidi da je

krovbna crta sada valovita za

razliku od renesansne koja je

bila ravna.

- Crkva i trg sv. Patra u Vaticanu, Rim

- Bazilika sv. Petra (tal. Basilica Papale di San Pietro in Vaticano) je vatikanska crkva izgrađena u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike. Prema tradiciji i povijesnim izvorima, prvo zdanje podignuto je na mjestu mučeništva i grobu sv. Petra, jednog od dvanaest apostola i prema katoličkoj tradiciji prvog rimskog biskupa, a time i prvog u nizu papa. Smatra ju se jedinstvenom crkvom u kršćanskom svijetu[1], kao i najvažnijom od svih kršćanskih crkava[2]. Iznad groba sv. Petra, u 16. stoljeću, sagrađena je prekrasna bazilika njemu u čast. Brojni znameniti umjetnici Italije, među kojima su Donato Bramante, Gianlorenzo Bernini i Michelangelo bili su uključeni u njenu izgradnju od 1506. do 1626.[3] Danas je zbog svojih religijske i povijesne važnosti vezane uz papinstvo, protureformaciju, te umjetnike i arhitekte značajno hodočasničko i turističko središte. Kupola je Michelangelov projekt i visoka je 133 metra.

- Bazilika sv. Petra nije katedrala, jer u njoj ne stoluje biskup, nego je njezin službeni naziv Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu.

- Jedan zapis na tlu srednje lađe navodi koliko je čitava građevina dugačka, 194 m (vanjska duljina iznosi, zajedno s trijemom, 211,15 metara), a svod je visok 44 metra. Crkveni prostor zauzima površinu od 15.160 m², kupola je do vrha križa visoka 133 m, a nose je četiri nosača, svaki obujma od 71 metra. (samo informativno!)

Bazilika sv. Petra s kupolom ima barokni izgled fasade koju je završio poč. XVII. st.

arhitekt Carlo Maderna

Trg sv. Petra u Vaticanu tipično je barokni prostor. Gradio ga je sredinom XVII.

st. arhitekt i kipar LORENZO BERNINI. Trg je uži ispred crkve a onda se širi u

ovalni, elipsasti oblik, te tlocrt ima simboliku otvorenih Kristovih ruku za

svakoga.

Trg sv. Petra iz ptičje perspektive

Na gornjoj slici trga vidi se u središtu veliki obelisk (navodno car Neron donio iz

Egipta), visok s postoljem 40 m, posvećen i na vrhu ima dio Kristovog križa kao

relikviju. S obje strane obeliska su fontane. Trg je uokviren (vidi se na slici)

velikim KOLONADAMA (kolona = stup) djelo berninija, koje su natkrivene kao

hodnici.

Interijer crkve je raskošan i imaviše oltara. Glavni papin oltar je u središtu nad

grobom sv. Patra, te ima velike brončane TORDIRANE (uvijene) stupove s

pokrovom i to se zove BALDAHIN (vidjet ćemo kasnije da se baldahini stavljaju

iznad kreveta u sobama).

Glavni središnji oltar u bazilici sv. Petra

Općenito su interijeri baroknih crkava raskošni s puno reljefa i skulptura te

pozlate na zidovima, te se to zove SLIKARSKI EFEKT U ARHITEKTURI ( stvaraju se

neobični kontrasti sjena i blještavilo na zidovima ).

Kupola u bazili sv. Petra je oslikana mozaicima (što je rijetko), ima usko

stepenište do vrha s kojeg se pruža prekrasan pogled na Rim. U XIX. st. kupola

je oštećena, te je na obnovi radio i Ruđer Bošković.

DVORCI I HORTIKULTURA

Tipična barokna građevna je kraljevski dvorac kao simbol kraljevske moći u

europskim prijestolnicama. Najpoznatiji je dvorac VERSAILLES kod Pariza, veliki

kompleks građevina oblikovan strogo geometrijski, s ogromnim trgom ispred,

te raskošnim parkovima i šumama.

Povijest-informativno

Kada je Luj XIII. 1624. započeo gradnju lovačkog paviljona nedaleko od Pariza, nije mogao niti zamisliti da će ta skromna građevina jednoga dana postati političko i kulturno središte Europe, prijestolnica njegova sina Luja XIV. Oporbena stranka fronda prisilila je mladog nasljednika na bijeg iz svoje prijestolnice kao jedanaestogodišnjaka. Vratio se kasnije nakon što je ustanak ugušio kardinal Mazarin. Strah od građanske bune, prijezir koji je osjećao prema masi i nepovjerenje u grad koji je ipak bio prijestolnica kraljevstva rezultirali su premještanjem prijestolnice u Versailles. Zamisao da se kraljevsko središte premjesti iz Pariza nije bila nova, još je Mazarin razmišljao o premještanju dvora u Vensan, gdje je postojao dobro utvrđen kraljevski dvorac.

Iz nemira koji su mu ispunjavali mladost, Luj je izvukao pouku; suverenova vlast mora biti neograničena. Luj je podigao spomenik apsolutizmu, neograničenoj moći, gdje će punih pedeset godina svijetu prikazivati balet moći.

Palača se gradila tijekom gotovo cijele njegove vladavine (1663.-1715.). Kada je Luj XIV. odlučio da središtem njegova dvora postane Versailles, pojavila se potreba da se poveća postojeći dvorac koji je sagradio njegov otac i koji je jedva bio nešto više nego lovačka kuća. Gradnja dvorca je započela 1661. kad je Luj XIV. okupio tadašnje najuglednije umjetnike i stručnjake da osmisle novu kraljevsku palaču. Prvi put je povećan kasnih šezdesetih godina 17. stoljeća, pod

ravnanjem Louisa Le Vaua, koji je oko starije zgrade dodao dva niza soba, jedan za kralja, a drugi za kraljicu.

Kompleks zgrada dvorca

U dvorcu Versailles mnogo je prostorija različite namjene, napr. velika dvorska

kapela (poput velike crkve), knjižnica, kazalište, razne sobe za prezentaciju

bogatstva i moći,

spavaće sobe, velika stubišta, sobe za glazbene manifestacije i razne društvene

igre, te najpoznatija DVORANA OGLEDALA za plesove duga 70 metara.

Na primjeru ovog dvorca pokazati ćemo osobine uređenja baroknih interijera:

Raskoš, pozlata na zidovima, puno reljefa na zidovima, freske na stropovima,

mozaici na podovima, puno ogledala (pojačanje dojma veličine i raskoši),

raskošan namještaj, česte jarko crvene zavjese, zidovi bijeli s puno pozlate,

lusteri s kristalićima (vidi se na gornjoj slici). U modi su bile zidne tapete s

cvjetnim gustim ornamentima, a kreveti natkriveni baldahinima (zavjese oko

kreveta i pokrov iznad). Uz svo ovo bogatstvo i razne prostorije, u dvorcu nije

bila razvedena voda i nije bilo kupaonica i WC-a. (moglo se uvesti, jer je palača

u Knososu na Kreti imala razvedenu vodu 1600. pne). U sobama dvorca na

stalcima bili su limeni lavori i posude s vodom. (izumili parfeme).

Radna soba s crvenim zavjesama i

kristalnim lusterima

spavaća soba

Krevet s baldahinom i cvjetni zidni tapeti

HORTIKULTURA se bavi uređenjem parkova i zelenih površina, te je u baroku

bila jako važna kao i arhitektura. Javlja se tada tzv. francuski park, a najbolji je

primjer je u Versaillesu. U tlo se najprije ucrtaju geometrijski ornamenti po

kojima se sije trava i sadi cvijeće, te takav park izgleda poput nekog tepiha s

ornamentima. Sve je jako veliko s puno fontana i velikih umjetnih jezera. Takav

park nije prilagođen čovjeku, on je simbol moći i raskoši (takva vrsta parka je

napr. Zrinjevac u Zagrebu, samo je puno manji).

Dio velikih parkova u Versaillesu

Umjetno jezero i brončani kip boga Neptuna

Mnogi su dvorci u to vrijeme kopirali Versailles i njegov interijer, pa je poznat

(puno manji) dvorac Schonbrunn u Beču i njegovi parkovi.

Dvorac Versailles je dana muzej.