barok i prosvjetiteljstvo

1

dr. sc. Ines Srdoč-Konestra Hrvatski književni barok i prosvjetiteljstvo

OPĆENITO O MANIRIZMU

Manirizam je pojava u umjetnosti, književnosti, glazbi i slikarstvu koji je od početka bio krivo shvaćen (tal. maniera - oponašanje). Mislilo se da umjetnici oponašaju renesansne književnike (imali su iste teme i sadržaje), ali njihov stil bio je neprirodan (bez jasnih stihova, puno metafora, alegorija, teško razumljiv), a koristio se i u prozi, ali i u politici i znanosti.

Uzroci su tome u samom vremenu (druga polovica 16.st), s time da je prvi uzrok društvena klima, a drugi psihologija umjetnika.

Društvena klima obilježena je vrlo teškom društvenom situacijom (ratovi u Europi). Važno je spomenuti pojavu protestantizma (vjerski sukobi s katolicizmom, oko 1520) te ratove koji traju od 1520-1648. Europa je u to vrijeme zahvaćena s dvije struje (protestantizam, Rim).

Isusovačka družba (1540) postaje simbolom novog vremena, crkvena 'vojska'. Oni su nosioci pravovjerja, nametali su silu te su glavni red tog vremena, kao i nosioci nove crkvene kulture (protureformacijska kultura).

Važno je osvrnuti se i na gospodarstvo, čije je trgovačko središte do 16. stoljeća bio Mediteran (Venecija, Genova). Međutim, otkrićem Amerike prebacuje se težnja na Atlantski ocean (Engleska postaje velesila), što uzrokuje propast Sredozemlja.

Svim prethodno navedenim umjetnici su duboko pogođeni i umjetnost osjeća posljedice tih događanja. Umjetnik reagira na tu krizu (osjećaj nemoći) i umjetnost dolazi u pitanje. U renesansi je ideal bio sklad, ali sada ne može stvarati sklad u neskladu. Buni se protiv tog stanja, nema potporu i postaje marginalan; samo je komentator (nema mecenarstva kao u renesansi). To je slično vremenu 20. st (ratovi, avangarda, krize) u kojem je umjetnost protest društvenog stanja.

Manirizam je poetika i ima svoju fizionomiju. Umjetnik je izopćen, osjeća se nepotreban, povlači se u sebe i svoj svijet i tu nalazi teme - subjektivizam. On je stranac u svijetu, izdajnik ideologije, po strani, koji originalno doživljava stvarnost iz unutarnjeg iskustva. Bonito Oliva stvara teoriju ideologije izdajnika, umjetnik se ne uključuje u društvo i umjetnikova se psiha dovodi u pitanje.

Tipični osjećaji manirizma:

» melankolija i depresija (reakcija na stvarnost), pasivnost, djelovanje samo preko umjetnosti

» čovjek manirizma je pesimist (iskrivljena slika svijeta)» ne opisuje ljepotu nego svoje stanje» priroda nije važna, nego osjećaji» simptomi bolesnog čovjeka (kao reakcija na bolesno vrijeme)» umjetnik je preosjetljiv (hipersenzibilnost), emocionalan

Manirizam redovito koristi jednu neobičnu formu – concetto. Concetto je neshvatljiv oblik komplicirana stiha, prepun proturječja, paradoksa i čudnih analogija.

2


Manirizam je kriza identiteta: stvarnost nije realna, nego je privid, nema granica sna i jave - fenomen sna, san je druga stvarnost. Manirizam se manifestira najprije u likovnoj umjetnosti. Sam termin nastaje u 17. stoljeću i ima negativno značenje. Pietro Giovanni Bellori - papinski knjižničar i povjesničar umjetnosti naglašava negativnu konotaciju manirizma i prvi koristi pojam manirizma. Smatrao je da je to umjetnost koja to nije, opadanje, oponašanje, bizarnost, poremećenost, a sve je to bilo zbog nerazumijevanja. Tek sad ga razumijemo, jer ima slične uvjete u 20. stoljeću. Danas se smatra pravim pokretom, koji se ponavlja s vremena na vrijeme, on je prisutan i u antici, a iz likovnih umjetnosti prenosi se u druge umjetnosti. Manirizam prevladava zadnjih 30 godina 16. stoljeća, a trajao je tek nekih 20-ak godina.

Manirizam je nešto novo, eksperiment, nema racionalne interpretacije, percepcija je problematična. Umjetnik je u vakuumu, bez potpore, ali apsolutno slobodan, bez nametanja, očekivanja. Umjetnost je jedino što mu još preostaje, posljedica krize jest protest prema realnosti, težnja ka slobodi, a ono što se ne može postići u stvarnosti postiže se u umjetnosti - jer u umjetnosti nema granica.

Maniristička književnost pokazuje ove osnovne tendencije:

» afektivna naglašenost ili pak najveće reduciranje izraza» prešućivanje ili pak odveć velika razgovijetnost» zagonetnost i evokativnost» šifriranost i jasnoća

Izvještačeni, traženi, uvijeni, prenaglašeni ili preškrti izražajni oblici u vezi su s problematičnim odnošenjem spram sebe (svoga bivstva), društva i filozofskim i religijskim predajama onih koji misle konvencionalno. U europskoj se kulturi već zarana očituje sklonost spram iregularnosti te dolazi do stanovite antitradicionalističke tradicije disharmoničnosti (davno prije Krista). Oblikuje se zapravo kult disharmoničnosti, koji postupno postaje zakonitim, pravilnim antikonformističkim ponašanjem. Taj kult, liturgija manirizma svih vremena, zanimljiv je ne samo povijesno, nego i psihološki i egzistencijalno, i to zato jer se pojavljuje kao estetički pojavni oblik psihičke strukture problematična čovjeka, koji počinje sumnjati o naslijeđenim mjerilima za sebe.

U duhovnopovijesnom smislu manirizam se dodiruje sa starijim i novijim iskustvima magije, alkemije i kabalistike. Nastaje „heteroseksualna“ slika svijeta.

MANIRIZAM U UMJETNOSTI(16. stoljeće)

Manirizam - umjetnički izraz krize koja u 16. stoljeću potresa cijelu zapadnu Europu i obuhvaća sva područja političkog, privrednog i umjetničkog života. Manirističke koncepcije umjetnosti, okarakterizirane poremećajem smisla za sklad, uočavaju se već u kapelici Medici i na kutnim zabatima na stropu Sikstinske kapele.

U posljednjem sudu (1534-1541) taj novi duh ima neograničenu vlast; to što se ovdje uzdiže nije više spomenik ljepote i savršenstva, snage i mladosti, nego slika pomutnje i očajanja, vapaj za izbavljenjem iz kaosa koji se iznenada otvorio da proguta renesansni svijet.

3


u tom djelu prevladava želja za uništenjem svega zemaljskog, tjelesnog i čulnog u čovjeku

svjesno, često razmetljivo kršenje starih načela organizacije, izobličavanje i raspadanje renesansne predodžbe svijeta, izražena je u svim vidovima djela, iznad svega u odbacivanju pravila perspektive, koje se najupadljivije ogleda u odsutnosti skraćenja i u skladu s tim, preuveličanoj obradi gornjih figura kompozicije u odnosu na donje

Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli prvo je značajno umjetničko ostvarenje modernog doba, koje nije više "lijepo" i podsjeća na srednjovjekovna djela koja još nisu bila lijepa, već samo izražajna.

Stilski napori svih vodećih umjetnika manirizma (Pontorma, Parmigianina, Tintoretta i El Greca, kao i Brenghela i Sprangera) bili su, iznad svega, usredotočeni na to da se razbije suviše uočljiva pravilnost i sklad klasične umjetnosti te se njezina nadsobna (nadlična) normativnost zamijeni subjektivnijim i sugestivnijim crtama.

Manirizam počinje time što razlaže renesansnu strukturu prostora i prizora, koji trebaju prikazati ne zasebne, ne samo u vanjskom pogledu, nego i bitno različito organizirane dijelove.

RENESANSA MANIRIZAMumjetnicima renesanse priroda je bila izvor umjetničkog oblika, obrasci umjetnosti bili su zasnovani na objektivnom prototipu (premda organiziranom od strane subjekta)

napušta teoriju umjetnosti kao oponašanje prirode; prema novom učenju umjetnost stvara ne samo iz prirode, nego kao priroda

za renesansu, prostor je osnovna kategorija optičkog pogleda na svijet

u manirizmu prostornost gubi taj vladajući položaj, iako ipak nije potpuno lišena vrijednosti

MANIRIZAM U KNJIŽEVNOSTI(sredina 16. - početak 17. st.)

Manirizam - poremećaj sklada, izraz krize koja je u drugoj polovici 16. st. potresla zapadnu Europu u politici (ratovi), privredi (Mediteran gubi primat u trgovini), otkrića (heliocentrični sustav), religija (protestantizam, isusovački red, cenzura, index), umjetnosti (reflektira se postojeća nesigurnost, tjeskoba i manifestira cjelokupna kriza).

Kriza se u književnosti manifestira kao sklonost:

antiklasičnosti stilističkim kompliciranim izrazima igrarijama svih vrsta

Renesansa = harmonija, skladManirizam = nemir, razdor, nesigurnost

4


Književnost se u manirizmu počinje baviti sobom, komplicira se stil umjetničkih tekstova, književnost sama sebi postaje temom:

književnici se određuju prema tradiciji (staro je istrošeno, novo nije definirano), prema zbilji (elementi zbilje, nefikcijskog u konvencionalnoj strukturi teksta), samom književnom djelu (autotematiziranje, upute o tumačenju i razumijevanju, npr. Prolog Dugog Nosa)

Stilska obilježja:

o izvještačenost i hipertrofija izraza, sklonost iregularnost - kult disharmoničnosti

o opća nesigurnost rezultira estetikom u kojoj je prikriven pravi smisao - pretjerivanje, deformacija, zagonetnost, sklonost prema bizarnosti, neobičnosti

Razlozi tome: nedostatak pjesničkog nadahnuća, potreba da književno djelo ostavi dubok utisak na čitatelja, a to se postiže concettom, metaforom, oksimoronom.

MANIRIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Nove pojave u društvenom, političkom i duhovnom životu rezultirale su novom slikom svijeta. Nova katolizacija cijelog života poslije Tridentskog koncila (1545-1563) snažno se odrazila u hrvatskim stranama (unose nove sadržaje i teme u umjetnost, ali i obnovu starih srednjovjekovnih religioznih oblika, osobito crkvenih prikazanja):

o oživljavanje vjerskog životao isticanje mističko-asketskih raspoloženjao obnova viteškog duhao zategnuti politički odnosi s islamskim neprijateljem

Društveno-gospodarsko stanje:

o propadanje razvijenih primorskih komunao jačanje sukoba između pučana i vlastele

Razbija se i ruši stari, dinamičan i poletan svijet, pred čovjekom koji je upio renesansne svjetovne i materijalističke zasade stvara se jaz zbog pritiska na njegovu slobodu i materijalnu sigurnost. Odatle razbijenost njegove duše, napetost živaca, njegov nemir i pretjerani senzibilitet, sklonost k razmišljanju, sumnji i mistici, a odatle onda nesmisao za šire i sintetičke poglede, za čvrstu kompoziciju, sklad i strukturalno jedinstvo.

Nastupu zrelog baroka u hrvatskoj književnosti prethodilo je čitavo jedno međurazdoblje, koje je obuhvaćalo posljednja desetljeća šesnaestog i prvo desetljeće sedamnaestog stoljeća.

Zbog vrlo brzih promjena u društvenom i političkom životu i sveopće nestabilnosti, to vrijeme nije u hrvatskoj književnosti formiralo i neku posebnu poetiku. Ostalo je na nekim odvojenim pokušajima, ali zajedničke crte nemira, kompozicijske razbijenosti, smisla za detalje i osamostaljene dijelove, vraćanje

5


duhovnosti i kontemplaciji - predstavljaju one elemente kojima se djela tog razdoblja razlikuju od onih u epohi koja ih je slijedila.

Izvanknjiževni čimbenici:

o prelaženjem trgovačko-pomorskog puta sa Sredozemlja na Atlantik osjeća se u dalmatinskim komunama nagli pad trgovačkog prometa, a s time i slabljenje gospodarskih moći do tada jakih pučkih i aristokratskih obitelji

o aristokracija je ljubomorno čuvala svoja stara prava, što dovodi do još većeg odvajanja u staleškom životu, pa će umjesto renesansne umjetnosti, koja je bila izraz jedinstvenog duhovnog života, doći do diferencijacija umjetničkog stvaranja, kad će se početi razlikovati građansko-pučka književnost od ekskluzivne književnosti aristokratskih krugova

o klasni sukobi tipični za čitavo hrvatsko jadransko područje utjecat će i na stvaralačku klimu, i to negativno, jer su se odvajanjem i raslojavanjem stvorile skupine koje same po sebi nisu bile sposobne, a ni materijalno moćne, razvijati bilo koju sferu kulturnog života. Ta podjela na slojeve sasvim je već jasna pjesniku Jurju Barakoviću, koji je u Vili Slovinki (1613) oštro dijelio plemstvo od pučana

Pojedine manirističke crte:

o pogled unatrago odsutnost čvrste koncepcijeo obrada aktualnih temao obnova religioznog teatrao pesimistička raspoloženjao sklonost ka neobičnom izricanju

Pogled unatrag - prvi manirist svakako je Mavro Vetranović (1482/1483 - 1576); u njegovu se spjevu Pelegrin osjeća izrazito formalna i sadržajna maniristička koncepcija - mješavina realnosti i snova, razbijena slika svijeta, to je djelo pisala dekomponirana psiha. U središtu je pozornosti lik pjesnika lutalice, u bezizglednu traženju svoga smisla, s čudnim metamorfozama koje na njega proizvode neke neobjašnjive vanjske slike. On se nalazi u neodređenom prostoru, on je patnik i nemoćnik, osoba potpuno suprotna renesansnom junaku, koji gospodari i upravlja stvarnošću.

Sam je spjev djelo izrazite izvještačenosti i stihotvoračke hipertrofije vlastite pjesnikove poezije. Već stari pjesnik, vanjsku zbilju i vanjske predmete počeo je doživljavati kao simbole sveobuhvatnog svijeta, pa se kod njega sada vrsno ostvaruje jedna vrsta simboličkog naturalizma, koji je mogao nastati onda kada su prihvaćene i usvojene renesansne zasade zdravog pogleda na svijet počele bivati odcijepljene od životnih izvora na kojima su se napajale. Tu se zato sasvim shvatljivo miješa i realizam i spiritualizam, potpuno uspjelo imitiranje prirodnog ponašanja sa simbolikom stvari i bića...

JURAJ BARAKOVIĆ(1548-1628, Zadar)

› opus nije potpuno utvrđen› kao najranije djelo spominje se pjesma Čestitom Zadru gradu, a unio ju

je u svoju Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi (Rim, 1582) Šime Budinić

6


› Jarula (1605), objavljena je prvi put u Mlecima (1618; tiskana je još nekoliko puta - 1636, 1656, 1702, 1720)

› najpoznatije djelo Vila Slovinka nastalo je 1613, iako ju, s obzirom na broj od 9.363 stihova, morao stvarati duže; tiskana je u Mlecima 1614, zatim 1626. i 1682.

› kao posljednje njegovo djelo spominje se Draga, rapska pastirica, koje je nastalo 1626.

N. Kolumbić kaže kako je Juraj Baraković najpotpuniji i najuspješniji pjesnik manirističke poezije u hrvatskoj književnosti.

Osnovne karakteristike Barakovićeve poezije:

o plačljiv tono čovjekova raskidanost između dva svijetao čudan osjećaj kad se zbilja miješa s alegorijom zbog općih životnih

nejasnoća, odnosno apstrakcija se miješa s realnošću, subjektivne preokupacije s općim problemima, lirika s epikom

Mnoge od tih elemenata kao da se pjesnik nije ni trudio povezati, stoga su se starije ocjene i izražavale negativno o Barakoviću, ističući dekomponiranost njegovih djela, pomanjkanje smisla da bitne dijelove poveže u skladno jedinstvo (zbog čega su mnoge poetske cjeline ostale kao nedorečene epizode) - sve su to maniristička obilježja koja danas ne interpretiramo kao 'loše'.

Jarula (Jarula urešena cvitjem od šest vikor svita, složena u slovinski jezik po Jurju Barakoviću Zadraninu) - gredica, lijeha s nasadom različitog cvijeća - vrst antologije, izbor tekstova iz Biblije

» ističe se pokornička nota, odjek vjerskog pritiska; ispričava se što ne uzima rodoljubnu temu, što njegova Jarula nije odjevena "slovinskom odićom"

» obnavlja srednjovjekovnu asketsko-mističnu tematiku, ističe prolaznost, udara na žene kao uzrok svim čovjekovim nevoljama

» u šest pjesama ("cvjetova" daje pregled šest razdoblja kroz koja je prošlo čovječanstvo na ispitu svoje savjesti i grijeha

» poanta Jarule jest u pjesnikovoj misli kako će Raj primiti svakog koji se pokaje - nova ponesenost religioznom tematikom

» pjesnik je između prošlosti i sadašnjosti → prošlost je ljepša» dekompozicija - kao da mu nije bilo stalo da poveže slike» djelo je teško genološki karakterizirati (blisko je poemi)» ima baroknu intonaciju i prožeto je kršćanskom inspiracijom» riječ je o problemu grijeha (šest cvjetova - šest epoha)

Draga, rapska pastirica (poema, nedovršeni spjev) - dolazi do izražaja druga maniristička posebnost - unošenje svakodnevne životne građe.

» posvećeno "hrabromu gradu Rabu", ali je najvažnije isticanje vlastitih doživljava: nizanje detalja i doživljaja te svega što je pjesnik na Rabu čuo

» nedostatak nadahnuća pokušao je nadoknaditi isticanjem subjektivnosti, gomilanjem slika i opisa, miješanjem realnih (rapski poznanici) i irealnih bića (Kalifronte - inače šumski rapski predio, poluotok, i Draga - uvala u kojoj je bio samostan sv. Petra, Supetarska draga)...

7


Vila Slovinka (ep) - nastao kada je Barakoviću bilo oko 60 godina. Sa sadržajne i formalne strane jedno je od najsloženijih djela hrvatske književnosti.

njome se završavaju i afirmiraju, barem na formalnom planu, karakteristike hrvatske renesansne poetike, a ima i neospornih specifičnih crta manirističkog vremena, a ujedno načima i jednu epohu u hrvatskoj književnosti, dajući nekoliko crta koje će dominirati u skoroj baroknoj poeziji

Sadrži 13 pjevanja, a spjevana je po Barakoviću u četiri vrste/načina pjevanja:

» pismi skupne - 12-terački distisi međusobno povezani na marulićevski način, ponavljanjem rima s kraja distiha u prvom polustihu sljedećeg para

» osmoredke - 12-teračke oktave s običnim parnim rimama, koje se ponavljaju u sljedeća dva polustiha kao i u pismama skupnim. Posljednji par u oktavi nije vezan ponavljanjem, nego stoji za sebe

» zučnopojke - vrsta osmeračkih soneta u kojima kvartine imaju obuhvatnu, a terceti trostruku uzastopnu rimu (abba, abba, cdc, dcd)

» poluredke - simetrični (trohejski) osmerci složeni u kvartine, s obuhvatnom rimom

U kraćoj posvetnoj pjesmi iznio je svoju osnovnu ideju, a to su dva doživljaja elementa: sudbina svoje domovine s jedne i svoje životne patnje s druge strane. Pjesnik (PISNIK) središnja je figura i njoj su podređeni svi dijelovi - obično je u prvom planu i u realnom ponašanju, a mnogi su ostali likovi najčešće u nedefiniranom prostoru, što je također maniristička crta.

› pripovijedanje u prvom licu› autobiografski element› odnos prema pisanju - glavni lik autor› način iznošenja građe: stih, ali različiti stih ima različitu ulogu - semantička

obilježenost tradicijom (četiri razine djela): pisni skupne - zbilja, glavna radnja - ulogu koju inače ima prozno

kazivanje osmoretke - mitska zbivanja zučnopojke - lirski komentar poluretke - lik poklisara, realističnost

› odnos prema tradiciji - spominje Zoranića, Ranjinu, Marulića; unosi pjesme iz usmene tradicije; lik Vile...

› vrsta "labirinta" - nema klasičnog pripovjedača› autor putuje domovinom: polazi iz Šibenika i putuje njegovom okolicom u

čijem pejsažu sreće Vilu slovinku (prvih 9 skazanja govori o tom putovanju)› isprepliću se elementi zbiljskog i fantazijskog, paralelno funkcioniraju -

zbiljski elementi (odnosi na njegovu autobiografiju; govori o Zadru kao povijesnom pojmu, odnosi se na povijesnu stvarnost; napad Mlečana, opis gradnje zidina Zadra, ratne operacije, ljudi i običaji - jedini hrvatski opis Zadra do 19. stoljeća)

› tri lika: pjesnik, vila Slovinka, Poklisar (izaslanik)› pjesnik susreće Poklisara, i on mu govori što se događa u Zadru. Sva tri

lika predstavljaju samog autora. Pjesnik u djelu nije biografski Baraković. To mu je mašta, a ne realna figura. Pjesnik u okolici Šibenika susreće vilu s kojom započinje razgovor. Zanima ga prošlost Zadra i ona mu sve

8


objašnjava. Umeće i obiteljsku legendu o jednom obiteljskom pretku. Susreće i Poklisara koji mu govori o sadašnjosti

› postoje tri kadra i isprepliću se prošlost i sadašnjost. To je princip gledišta; pjesnik odgovara sadašnjosti, a vila je princip prošlosti (retrospekcija)

› tema: priča o otadžbini, rodnom domu. Zanima ga u prošlosti i sadašnjosti, koji se na kraju sastaju u jednoj točki. Nakon 13 skazanja daje zaključnu pjesmu: taj tekst je posvetio Zadru. Razočaran je jer Zadar nije pokazao zanimanje za to djelo, pa se zbog toga okreće Antonu Justinijanoviću u Šibeniku (njemu je to djelo posvećeno), koji je bio njegov mecena.

› uz pravu, javlja se i mitska povijest: priča o Neptunovu sinu Slovinu koji je osnovao Zadar

› vila Slovinka: Vila znači tradicija, a Slovinka veza sa slavenskom tradicijom. Autor ima svijest o pripadnosti toj literaturi i tradiciji. Emotivno je vezan uz nju.

BRNE KARNARUTIĆ(Zadar, 1515/1520-1573?)

Vazetje Sigeta grada (povijesni ep), sačuvan u izdanju iz 1584. godine. Građa za ep bila je kronika sigetske bitke Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca Črnka. Osnovna je karakteristika epa faktografsko poznavanje činjenica i pjesnička obrada razvoja događaja.

U hrvatskoj književnosti prva je epska junačka pjesma/spjev s temom iz suvremene domaće povijesti - Karnarutić je spjevao taj spjev svega 5-6 godina nakon sigetske bitke.

› sastoji se od četiri pjevanja (dila)› pripovijedanje je zgusnuto, opisuju se pokreti vojske, bitaka...› likovi su prezentirani u I. pjevanju› najčešće je izvješćivanje o događajima protkano monolozima glavnih

sudionika bitke› pripovjedač/pripovijedanje je objektivno› ponesen emocijom prema slavnim braniteljima, ali bez patetike u odnosu i

bez mržnje prema osvajačima› opis sultanove vojske - naglasak je na sili› govor Zrinskoga - naglasak je na volji

Ep je pisan dvostrukorimovanim dvanaestercem, no često se Karnarutićevo djelo povezivalo s Markom Marulićem:

҉� Marulić - Karnarutič҉� Biblija - kronika Ferenca Črnka҉� davni (biblijski) povijesni događaj - suvremeni povijesni događaj҉� Betulija/Split - siget҉� fikcija - fakcija҉� Judita - Zrinski҉� Judita - Vazetje Sigeta grada҉� opsada Betulije - Opsida Sigeta҉� Holofern - sultan҉� Asirci - Turci

9


Vazetje Sigeta grada Brna Karnarutića prvo je književno djelo koje oblikuje najvažnije ideologeme nacionalne povijesti:

» borba kršćanstva i islama» borba pravednih i nepravednih» hrvatske zemlje kao predziđe kršćanstva» pravedna borba Hrvata protiv osvajača» Nikola Šubić Zrinski kao karizmatična osoba hrvatske nacionalne povijesti

Kratak sadržaj epa:

1. opjevani su Zrinski i Sulejman te Turska vojska, koja kao golema bujica kreće prema Sigetu.

2. U drugom "dilu" govori se o gradnji mosta preko Drave i prijelazu turske prethodnice, koju žestokim i iznenadnim prepadom razbijaju branitelji Sigeta i vraćaju se u grad s velikim plijenom i zarobljenicima. U gradu se slavi pobjeda.

3. Treće pjevanje započinje bijesom sultana, koji je doznao da mu je prethodnica uništena i govorom Zrinskog, u kojem hrabri svoje junake i poziva ih da izdrže do kraja. Zatim se prikazuje višednevna opsada Sigeta.

4. U četvrtom pjevanju pokazuje se sultanova sve veća srdžba, priprema posljednjeg juriša; zatim se govori o neočekivanoj sultanovoj smrti i mudrosti Sokolovića, koji je to prešutio pred svojom vojskom te odluci Zrinskoga da se napusti unutrašnji grad, koji se više ne može braniti i krene na posljednji juriš na Turke. Pošto je održao svoj dugi govor preostalim braniteljima, Zrinski pred svojim junacima izlazi iz grada i krčeći sabljom put kroz turske redove pada pogođen od puščanog zrna. Njegovu je glavu Sokolović poslao u Beč caru. Spjev završava sahranom Zrinskoga u Čakovcu.

OPĆA OBILJEŽJA BAROKA

Termin "barok" potječe od portugalske riječi barroco, što predstavlja zlatarski termin za biser nepravilna, neobična oblika. U kasnom 18. i ranom 19. stoljeću pridjev "barokni" bio je u širokoj upotrebi kao ekvivalent za pridjev "čudnovat", a imenica "barok" bila je ustanovljena kao termin za "loš ukus" u arhitekturi, isprva se jedva i razlikujući od gotike ili rokokoa.

10


Barok je razdoblje u književnosti i umjetnosti koje je započelo nastupom reformacije sredinom 16. st. i završio smrću Luja XIV. poslije 1700. godine. To je pokret katoličke obnove (protureformacija).

Jackob Burckhardt - za njega je barok termin koji se odnosi na ono što je on smatrao dekadencijom visoke renesanse u kitnjastoj arhitekturi protureformacije u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj.

Godine 1888. izlazi djelo Renesansa i barok Heinricha Wolfflina, monografija koja se bavi razvojem arhitekture u Rimu. Njegovo je djelo veoma važno, ne samo zato što je uvažavajućim jezikom dalo prvu pouzdanu tehničku analizu toga stila u Rimu, već i zato što sadrži teze o mogućnosti primjenjivanja baroka na književnost i glazbu.

Barok je izraz jedinstvenijeg pogleda na svijet, iako se u raznim europskim zemljama realizira u različitim oblicima, pa na prvi pogled mogućnost da se svi svedu na jedan zajednički nazivnik izgleda sumnjiva. Barok dvorskih i katoličkih krugova potpuno se razlikuje od baroka buržujskih i protestantskih zajednica.

Gotovo ni u jednoj književnoj sredini 17. stoljeća nije pjesničkoj imaginaciji uspio temeljit prodor do novih tematskih područja; stoga barokno pjesništvo jedini svoj put prema originalnosti i toliko žuđenoj novosti otkriva u mogućnostima drukčijeg (redovito kompliciranijeg) izlaganja naslijeđenih tematskih kompleksa.

U takvoj se situaciji ono što zovemo stilom književnog djela osamostaljuje i odvaja od svoje materijalne podloge, što uvelike pogoduje metodama stilističkog razumijevanja teksta.

Hrvatski je barok književno obilježen istom dvojnošću - teme su uglavnom naslijeđene - i to ne samo iz djela neposrednih renesansnih prethodnika - dok izraz, vrlo često i vrlo temeljito, slijedi ideal tada vladajuće koncepcije originalnog pisanja (to znači da je i hrvatska književnost 17. stoljeća određena u svom ishodištu istom onom situacijom koja utječe na bitna stilska obilježja najtipičnijih baroknih umjetničkih djela).

S jedne strane, umjetnost baroka težila je oslikavanju stvarnosti do najmanjeg detalja (barokni realizam), a s druge oduzimala je čovjeku renesansnu iluziju da je u središtu svijeta i može dominirati neograničenim prostorima - odatle nemir te osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti baroknog umjetnika.

Realnost koja ga okružuje izmiče njegovoj kontroli, jer je ogromna, misteriozna, komplicirana te, da bi je predstavio, mora pribjeći simbolima - odatle pretjerana uporaba metafore, alegorije - figura koje pomažu intuirati ono što osjećaji i razum nisu mogli sa sigurnošću percipirati.

Zaključno:

» ingegno - um, darovitost, oštroumnost, duh, dosjetljivost, talent» ingenioznost pjesnika koncentrira se na formu, trudeći se nadoknaditi

oskudnost sadržaja bogatstvom stila» tako nastaje barokna poetika obilježena principima čuđenja (meraviglia) i

oštroumlja (acutezza) - izraz teži pretjeranosti i treba iznenaditi čitatelja metaforama

11


BAROK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI 17. STOLJEĆA

» Dubrovnik i Dalmacija - barok (barok kao potonulo kulturno dobro)» Ozaljski književnojezični krug» kajkavsko područje» Slavonija

Barok Dubrovnika: Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić, Ignjat Đurđević (Vladislav Menčetić, Džore Palmotić, Jaketa Palmotić Dionorić, Petar Bogašinović, Šiško Gundulić, Vice Pucić Soltanović, Antun Gleđević, Saro Bunić, Nikolica Bunić...)

Jerolim Kavanjin (Split, 1641-1714)

Povijest Vanđelska bogatoga a nesrećnoga Epuluna i ubogoga a čestita Lazara - vrlo opširan spjev religiozne i historiografske tematike u osmeračkim sistinama (32.000 redaka)

OZALJSKI KNJIŽEVNI KRUG

Fran Krsto Frankopan (1643-1671)

Plač za Bogorodičinom kućicom (Italija, 1656) - latinska elegija (plač zbog seobe Bogorodičine crkvice s Trsata u Loreto)Gartlic za čas kratiti (zbirka; nastala u zatočenju; pjesme: Cvitja razmišlenje i žalosno protuženje; Tituluša nima, ime vindar ima; Srce žaluje, da vilu ne vidi; značajka Frankopanove zbirke njezina je metrička raznolikost: osim dvanaesteraca, ima i strofa sličnih talijanskim Kanconetama)Dijačke junačke (većinom ljubavne romance; u naše umjetničko pjesništvo uvodi pučki deseterac)Jarne bogati (prijevod Moliereova Georga Dandina) - prvi prevodio Moliera na hrvatskiTrumbita sudnjega dneva (proza)

Nikola Zrinski (1620-1664, Čakovec)

Adriai tengernek Syrenaia (Beč, 1651) - zbirka; pisao je na mađarskom, bio na čelu urote, no poginuo je u lovu pa je prva ličnost među urotnicima postao brat Petar.

Petar Zrinski (1621-1671, Vrbovac) - boravio u Ozlju

Adrijanskoga mora Sirena (Mleci, 1660) - prijevod pjesničkoga rada brata Nikole na čakavskom; glavni je sadržaj Sirene povijesni ep u 15 pjevanja Opsida sigecka. U Bečkom Novom Mestu smaknut s F. K. Frankopanom, šurjakom.

KAJKAVSKO PODRUČJE

Stara kajkavska književnost traje od polovice 16. do polovice 19. stoljeća; ostvarena je na kajkavskom književnom jeziku te je pisana ili tiskana kajkavskom grafijom. Ta grafija temelji se na mađarskoj, a glavna joj je značajka da nema

12


dijakritičkih znakova. Uz neka manja odstupanja, kroz tri stoljeća nije se mijenjala.

Najstariji datirani stihovi nalaze se u tzv. Prekomurskoj pjesmarici I. (postoji i Prekomurska pjesmarica II. nešto mlađeg postanja); u pjesmi Cantio de matrimonio pretposljednja kvartina nosi autorovo ime i godinu nastanka: Andrija Šajtič, 1534. godine. Sam rukopis zbornika obilježen je na početku godinom 1593, a sadrži stihove više autora i uglavnom su nabožna sadržaja, ali ima i nekoliko svjetovnih pjesama - Oženil se jeden mlad junak, poema o Sigetu, Žalosno vidim grlico, Tužim vnogo Bogu, koja je uperena protiv pijanstva.

o iz 17. st. poznata nam je tzv. Pavlinska pjesmaricao kao prvo tiskano djelo kajkavske književnosti često se spominju Molitvene

knjižice Katarine Frankopan iz 1560. godine. No, kako je molitvenik pisan čakavsko-štokavsko-kajkavskom mješavinom u kojoj znatno pretežu čakavski elementi, on se ne može smatrati za prvo tiskano djelo kajkavske književnosti

o Mihalj Bučić - Rasprava o sakramentu euharistije, nastala prije 1574, ali je djelo spaljeno zbog tzv. Bučićeve kalvinističke rasprave u tom djelu

o prvim tiskanim i sačuvanim djelom kajkavske književnosti smatramo Decretum - zbornik pranih propisa, što ga je Ivan(uš) Pergošić preveo/preradio prema mađarskom izvorniku I. Verboczyja i objavio ga 1574. godine

o 1578, nakon Decretuma, objavljuje Antun Vramec ljetopis Kroniku, a 1586. tiskana je njegova Postilla

Juraj Habdelić (1609-1678)

o u 17. stoljeću najznačajniji predstavnik kajkavskoga književnog kruga, isusovac i prozaik

o napisao je hrvatsko-latinski rječnik Dictionar ili reči slovenske (1670), Zercalo marijansko (1662) i Pervi otca našega Adama greh (1674)

o posljednje djelo: riječ je o zbirkama moralno-poučnih priča, s jedne je strane riječ o tzv. peldama (egzemplumima) kao dijelovima propovijedi, no s druge je strane riječ o narativnoj prozi za individualno čitanje

Nikola Krajačević Sartorius (krojač) (1582-1653)

o dovoljno je spomenuti da je napisao Molitvene knjižice i Svete evangeliomeo bio je zanesen vjerskom misijom pa je grmio protiv 'slobodnijih' narodnih

pjesama kao 'poganskih i nečistih'. Krajačević je tako sam počeo pisati pjesme za koje je želio da ih puk pjeva i da zamijeni one 'nečiste'. Da njegove nabožne popijevke budu protuteža razbludnima, razvratnima, sablažnjivim pjesmama koje su kod puka preuzele mah

PJESMARICE: u kajkavskoj sredini cvate nabožna poezija; značajna je i stoga što, nemajući konkurenciju u svjetovnoj poeziji 17. stoljeća, postaje i jedini oblik poezije; sačuvana je u pjesmaricama i zbornicima:

» Pavlinski zbornik iz 1644. (primjer na sat), Boltižar Milovec, Dvojni dušni kinč, Juraj Ščrbačić rukopisnu pjesmaricu

» 1701. prvi je put objavljena velika pjesmarica CITHARA OCTOCHORDA

13


» ta je pjesmarica svojevrsna summa starokajkavskog vjerskog pjesništva; prožeta je posttridentskom motivikom: deklarativno preziranje zemaljskog života, zebnja od smrti i dijabolizacija bogatstva i tjelesne ljepote

» barokni ornatus (lat. ures, nakit) vrlo je čest

SLAVONIJA

Antun Kanižlić (1700-1777)

o Sveta Rožalija panormitanska divica, nakićena i ispivana po Antunu Kanižliću Požežaninu (Beč, 1780) - religiozna poema

o zakašnjeli barok, elementi rokokoa

Područje pismenosti u XVII. stoljeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII. stoljeću ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Ritterom Vitezovićem dobio na značenju i Zagreb.

U tome je stoljeću problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u «Ritualu Rimskom» (1640.) i prijevodu «Biblije» (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmu »pjesni tašte i isprazne« koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, »Pjesni pokorne kralja Davida« uvod su u religioznu poemu »Suze sina razmetnoga«, uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteško-junački ep »Osman« u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu.

Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme »Derviš«, uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme »Radonja« i rodoljubivoga spjeva »Trublja slovinska«. Ivan Bunić Vučić u kanconijeru »Plandovanja«, oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je pisac te tradicije Matija Divković.

Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić prosvjetnopoučnim moralkama »Zrcalo Marijansko« (1662.) i »Prvi oca našega Adama greh« (1674.). Ivan Belostenec autor je velikoga latinsko-hrvatskoga rječnika »Gazofilacij« (1740.), prvoga hrvatskoga tronarječnoga rječnika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i pol stoljeća kasnije.

U drugoj polovici 17. stoljeća u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom Novom Mestu 1671.), te Pavao Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskoga,

14


kajkavskog i štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama »Gartlic za čas kratiti«, ciklus od osam pjesama »Dijačke junačke« i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea (djelo »Georges Dandin«).

Hrvatski je barok, može se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti razlikovao se i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i kroničarskih.

U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700.

Po jezičnom idiomu, ostvario je uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku, no taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim oslobođenjem Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja prosvjetiteljstva u 18. stoljeću.

Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga:

› DUBROVNIK - glavni i najplodonosniji. Književnost se naslanja na bogatu renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi naraštaj pisaca plemićkoga podrijetla na čijem je čelu Ivan Gundulić. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim općim duhom katoličke obnove

› DALMACIJA - Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu, ali dubrovački pisci kao Gundulić i Đurđević bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik dubrovačkih pisaca – štokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom "jata" - počeo je utjecati na čakavske pisce u Dalmaciji

› KNJIŽEVNOST HABSBURŠKE ILI BANSKE HRVATSKE - dijeli se u dvije zasebne struje: jedna, pretežno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog književnog kruga oko Petra Zrinskoga, s osobitim jezičnim hibridom čakavice i kajkavice, a druga, na istom prostoru, pripada isključivo nabožnoj književnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u kurijama i samostanima.

› SLAVONIJA - nakon 1700. g., kad je napokon oslobođena od Turaka, doživjela je i mali kulturni procvat

Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić, Vučić, Đurđević), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec), kajkavski krug (Habdelić) i slavonski krug (Kanižlić).

EPIKA U BAROKU

› barok - hipertrofija stila

15


› dinamičnost› pesimističan doživljaj svijeta› podvojenost između tjelesnog i duhovnog› nevjerica u moć čovjeka› prevlast iracionalnog nad racionalnim

EP - teži sveobuhvatnoj, harmoničnoj, pozitivnoj, optimističkoj slici svijeta; pripovjedač zauzima:

o afirmativni stav prema nekim događajimao afirmativni stav prema nekim likovimao uspostavlja se neki kriterij vrednovanjao donosi izvjestan sud prema sadržaju

Hijerarhija uspostavljenih vrijednosti u epu može biti čvršća, stroža, relativnija, fluktuirajuća, labavija (s time da su posljednje tri češće u baroku).

Kompozicija baroknog djela:

o labava - ideja djela kao cjelina nije sugerirana strukturalnom zaokruženošću, već sadržajnom cjelovitošću opisanoga događaja

o asimetrična - diskrepancija među dijelovimao nekonzistentna - glavni tijek radnje i epizode jesu ravnopravnio podložna mijenama očišta

Na osnovi kompozicijskog kriterija može se odrediti nekoliko skupina baroknih djela:

1. tekstovi zaokupljeni povijesnim temama - obrađuju događaj važan za užu zajednicu:

» Osman (I. Gundulić) - uzor svima» Dubrovnik ponovljen (Jaketa Palmotić)» Sv. Ivan Biskup trogirski (P. Kanavelić)» Opsida sigetska (Petar Zrinski)» Obkruženje Beča grada od cara Mehmeta i Kara-Musrafe velikog vezijera

(Petar Bogašinović)» Katarine II. i Jose II. put u Krim (Joso Krmpotić)» Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epulana i ubogoga a čestita

Lazara (Jerolim Kavanjin)

2. manja epska djela, primjerice prigodnice o manjim događajima - potresu, kugi:

» Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji; Feniče ali ti sretno narečenju gradu Dubrovniku po trešnji (N. Bunić)

» Grad Dubrovnik vlastelom trešnji; Trstenko pastijer, Dubrovnik oslobođen harača na blagdan sv. Vlasi (P. Kanavelić)

» Trublja slovinska (V. Menčetić)

3. religiozni epovi (biblijska, svetačka ili hagiografska tematika); tradicionalni po tematici i formalnim epskim osobinama - oslanjaju se na medijevalna djela zborničkoga tipa; kronološko redanje događaja; bitna je pouka, exampla:

16


» Sv. Rožalija (religiozna poema, A. Kanižlić)» Povijest vanđelska (Kavanjanin)» Sv. Ivan biskup trogirski i kralj Koloman (Kanavelić)» Život sv. Magdalene od Knezov Zirova (Mrnavić)» Glavosječenje navještitelja Jezusova Ivana Krstitelja slavnoga (N. Bunić)

4. kraća djela koja govore o privatnom intimnom svijetu junaka, ljubavna tematika; oslobađaju se zahtjeva visoke epike; atmosfera podsjeća na pastoralnu; moralna pouka na kraju:

» Mačuš i Čavalica (romantični epilij, V. Skvadri)» Razlike zgode nesrećne ljubavi (I. Đurđević - stihovana novelistika

popunjava nedostatak novele u prozi)

EP služi moralnim, religijskim svrhama - definiran sadržajnim aspektima:

o vodi se računa o sadržajima koji se "moraju" pojaviti, manje o načinu i sredstvima kojima će to postići - nema poetički normiranih sredstava, način izlaganja je slobodan

o postoje "poželjni" sadržajni elementio prikazati borbu za kršćanstvo (tendencioznost)o uzdizati naciju, njezinu silu i povijesnu uloguo prikazati najistaknutije predstavnike te nacijeo informirati čitatelja o raspoloženju božanskih sila

Barokni ep priznaje vergilijansku tradiciju, ali je shvaća na novi način - nema paradigmatskog predloška kojeg bi se trebalo pridržavati, već postoji samo paradigmatska tematika (ne univerzalna, već povijesno situirana).Normiran je izbor događaja i aspekt na koji se prikazuje taj događaj.

Odnos baroknoga epa prema drugim žanrovima:

» sklonost prožimanju s drugim žanrovima, uključuje ih, ali im ostaje nadređen:

na tematskoj razini - ep preuzima iz lirike temu ljubavi, ali daje vlastitu sliku; preuzima vjersku tematiku iz religiozne poeme, ali isto daje vlastitu sliku vjere

» preuzima motive svojstvene drugim žanrovima, primjerice: tužba napuštenog ljubavnika petrarkistički motiv ženskog kupanja motiv pokajanja motiv vjerskog zanosa i preobraćenja» preuzima metaforiku iz drugih žanrova

MELODRAMA

Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokušaja da se stvori pandan jednome klasičnom žanru nego i nastojanjem da se taj žanr što je moguće potpunije obnovi sa svim svojim formalnim osobinama, i to na dvije osnovne razine: na nivou radnje i na nivou strukture.

17


Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosežne posljedice po melodramu kao žanr, i to najprije u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa među likovima. Za temu se uvijek bira takav događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za sudbinu protagonista, a odluke ovih potonjih odlučuju o daljem razvoju opisanoga društva.

Zato se — bar u početku — kao teme tih igrokaza pojavljuju antički sadržaji, bilo mitski, bilo izravno iz tragedija starih autora.

U nas primjer za to predstavljaju Gundulićeve melodrame; i one sačuvane, a sudeći po naslovima i izgubljene, obrađuju klasične sadržaje. Nego, i kasnije, kako se u razvoju melodrame prešlo na teme iz nacionalne povijesti, ništa se nije bitno promijenilo: uvijek se opisuju presudni trenuci u životu zajednica ili naroda, a glavni junaci, rješavajući često svoje intimne (npr. ljubavne probleme, odlučuju o daljoj povijesnoj sudbini zajednice kojoj su na čelu Palmotićeve melodrame, sa svoja tri glavna tematska kruga (klasični, renesansni i domaći izvori) jasno to pokazuju, a najpoznatija među njima, Pavlimir, dobro ilustrira netom izrečenu konstataciju.

Značajnije su posljedice proizašle iz pokušaja melodrame da reproducira grčku tragediju u sferi strukture. Ona je, naime, uvjerena kako su grčke tragedije bile bar djelomično i pjevane, pa se zato napose komponira za nju glazba, a tekst se, sa svoje strane, prilagođava namjeni da bude uglazbljen.

Melodrama govori o vezama naše književnosti s europskom, posebice na glazbenom planu i predstavlja prototip opere. Javlja se u zadnjim desetljećima 16. stoljeća u Dubrovniku, zahvaljujući mladom Gunduliću koji prevodi talijanske tekstove (što je dokaz da dubrovačka književnost slijedi talijansku).

Domovina melodrame je Italija jer krajem 16. stoljeća dolazi do želje za obnovom antičke drame. Dolazi do stvaranja novih oblika i iz melodrame nastaje opera. Opera nije barokni žanr, više pripada renesansi, a svoju punu afirmaciju doživljava u baroknoj poetici. U Italiji je postojala bogata glazbena tradicija, a Dubrovnik podsjeća na talijansku sredinu. Obzirom da nema puno dokumenata prije 16.stoljeća, sve se gradi na tezama, a baza su arhivski izvori. U Dubrovniku je postojala tradicija izvođenja komedija, ali uvijek uz glazbenu pratnju, što vidimo iz didaskalija. No, nije bilo notnog zapisa i čvrstih dokaza.

Glazba postiže uspon, razvija se i na taj način komplicira, ne razumije se o čemu se radi i postala je nepovoljna za izvođenje. Kompozitori teže za inovacijom čiji će cilj biti čista melodija i jasnoća. Javljaju se institucije i udruženja i afirmira se firentinska cammerata. Ottavio Rinucini, pjesnik i kompozitor, jedan je od utemeljitelja melodrame, htio je obnoviti glazbu, okrenuti se starom grčkom pjevanju. Grčka glazba pratila je tekst, ali sad se afirmira jasnoća i verbalna poruka postaje najvažnija, a za to je opera pogodna.

1594. godine umiru di Palestrina i di Lasso, i izvodi se prva opera u povijesti glazbe: Dafne. Izvođena je svake godine i postigla je izuzetnu popularnost.

1608. godine izvedena je drama Ariadna. S njome je ustaljuje naziv opera i ona počinje dominirati kazalištima Italije. Počinje se širiti i izvan granica, a odmah je prihvaćaju i Engleska, Njemačka i Francuska. No, prije tih zemalja opera se

18


udomaćila u Dubrovniku zbog povijesnih okolnosti. Melodrama dobiva temelj u našoj tradiciji i prenosi se njen duh. Isprva su to bili samo prijevodi, a početkom 17.stoljeća Dubrovčani donose prve prijevode Euridike, prijevod Paskoja Primovića. A Ivan Gundulić prevodi Arijadnu 1615.godine.

Junije Palmotić postaje autor opere sredinom 17.stoljeća, kada melodrama doživljava svoj vrhunac. 1667. Dubrovnik pogađa snažan potres i uništava ga. Nakon toga ponovo se obnavlja, a s time ponovo oživljava i melodrama (Antun Gledžević). Melodrama odumire krajem 17.stoljeća, što znači da se održavala nekih 100-ak godina.

O tome kako se melodrama izvodila nemamo podataka. Drame su bile glazbeno praćene, ali ne znamo autore niti izvođače, ali pretpostavlja se da su se izvodile na isti način kao u Italiji. U Italiji se, međutim, svaka predstava notirala, a u Dubrovniku toga nema. Dubrovačka Republika je trubače uzimala u najam, imali su naučnike, a postojali su i brojni amateri.

U vrijeme Junija Palmotića nalazimo opaske o glazbenim izvedbama, a neke su arije ušle u narod i postale dijelom pučke tradicije. Osim glazbe, postojale su i plesne dionice, a izvodio je poznat, stiliziran ples (kod Palmotića nalazimo morešku). Ples je bio pantomiziran kako bi zabavio publiku.

Najveći problem tih djela je njihova neuvjerljivost, junaci su idejni, nisu konkretni ljudi, plošni su i nemotivirani, a fabula je često neuvjerljiva. Tadašnja publika to nije percipirala kao nedostatke, već je uživala u spektaklu.

Do razvoja opere u Dubrovniku neće doći jer su okolnosti bile različite. Dubrovnik je bio premala sredina da bi stvorio nacionalnu operu. Vlastela i puk gledali su predstave, ali je vlastela bila dominantna i sve je bilo podređeno njima. To je bilo doba laganog pada vlastele, i oni su uživali u predstavama o prošlim vremenima. Dubrovnik je bio oaza književnosti i kulture, ali ta je kultura pomalo počela odumirati.

barok i prosvjetiteljstvo

Documents