Rimska kopija grkog kipa boice CERES iz petog stoljea prije Krista. U lijevoj ruci dri klasje ita. CERES (Cerera), ki Saturna i Ree, sestra Jupiterova i Plutonova, mati Prozerpinina, boica poljodjelstva, i po tome civilizacije, kao i plodnosti, zato i boica enidbe. Plebejci su je slavili kao vrhovnu zatitnicu i brinuli se za njezin hram u Rimu, na Aventinu i za njezinu svetkovinu (Cere-alia) u vrijeme etve. Danas CERES simbolizira u mnogim jezicima poljodjelstvo i proizvodnju hrane. Prima Ceres unco glebam dimovit aratro, prima dedit fruges alimentaque mitia terris (Ovid., Met. 5, 341-342) (Prva je Cerera zemlju razgrnula kukastim plugom, Prva plodove zemlji i hranu slatku je dala.) (prev. T. Mareti) ALBERT CAMUS PRVI OVJEK Biblioteka CERES KNJIGA SEDMA Urednik DRAGUTIN DUMANI CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 840-31 =862 CAMUS, Albert Prvi ovjek / Albert Camus; prevela Tatjana Brodnjak. -Zagreb : Ceres, 1996. - 294 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Ceres ; knj. 7) Prijevod djela: Le premier homme ISBN 953-6108-18-6 960312033 Albert Camus PRVI OVJEK Prevela Tatjana Brodnjak CERES ZAGREB, 1996 Naslov izvornika Albert Camus: Le premier homme Gallimard, nrf, Cahiers Albert Camus, Pari 1994. Editions Gallimard, 1 Bibliotheque Nationale, o Louisa Germaina I. TRAENJE OCA Posrednik: Udovica Camus Tebi, koja nikada nee moi proitati ovu knjigu^

Iznad dvokolice koja je odmicala ljunkovitom cestom, veliki i teki oblaci plovili su u sumrak prema istoku. Tri dana ranije, napunili su se iznad Atlantika, priekali vjetar sa zapada, pa se pokrenuli, najprije polako, zatim sve bre, nadlijeui svjetlucave jesenske vode, ravno prema kopnu, razbili seb o marokanske grebene, oblikovali u stada na visoravnima Alira, te se ovdje, nadomak tuniskoj granici, pokuavaju domoi Tirenskog mora da bi u njemu ieznuli. Nakon putovanja dugog tisue kilometara iznad tog golemog otoka, zatienog uzburkanim morem na sjeveru a na jugu nepominim valovima pijeska, prelazei preko te bezimene zemlje jedva malo bre nego to su to tisuljeima inila carstva i narodi, njihov je polet oslabio i neki su se ve poeli pretvarati u velike i rijetke kapi kie to je bubnjala po platnenom krovu iznad etvero putnika. Dvokolica je kripala po dobro trasiranom, ali jedva nabijenom putu. S vremena na vrijeme iskra bi frcnula ispod eljeznog obrua kotaa ili konjskog kopita, a poneki bi kameni udario o drvenu konstrukciju ili pak odskoio u stranu, zabivi se uz mukli zvuk u meku zemlju jarka uz cestu. Dva su mala konja meutim mirno napredovala, posrui tek s vremena (dodati geoloku nepoznanicu. Zemlja i nebo.) Solferino. na vrijeme i upinjui se da bi izvukla teku dvokolicu natovarenu namjetajem, grabila neumorno cestom svojim neusklaenim kasom. Povremeno bi jedan od njih buno frknuo nozdrvama i time poremetio kas. Arapin koji je upravljao dvokolicom tada bi ga tronim plosnatim uzdama* oinuo po leima i ivotinja bi posluno opet uhvatila ritam. ovjek koji je sjedio na prednjoj klupi pored koi-jaa, Francuz star kojih tridesetak godina, zagledao se zamiljeno u konjske sapi to su se micale ispod njega. Povisok, zdepast, duguljasta lica, visoka i etvrtasta ela, odlune vilice, svijetlih oiju, unato poodmak-lom godinjem doba, imao je na sebi platneni kaputi s tri dugmeta, zakopan do vrata kako se nosilo u ono vrijeme, i laganu kapua nad kratko podianom ko-somb. U trenutku kad se kia poela kotrljati po konatom krovu iznad njih, okrenu se prema unutranjosti dvokolice: Kako je? viknu. Na drugoj klupi, stisnutoj izmeu prednje te hrpe starih kovega i namjetaja, sirotinjski odjevena ena, umotana u veliku maramu od grube vune, umorno mu se osmjehnu. Dobro je, dobro, odvrati ona kao da se ispriava. Djeai od etiri godine spavao je privinut uz nju. Imala je blago i pravilno lice, kosu panjolke, valovitu i crnu, mali pravilan nos, lijep i topao sme pogled. No neto je na tom licu ipak zapanjivalo. Nije to bila samo neka vrsta maske koju su umor ili neto tome slino privremeno utisnuli u njega, nego neki izraz odsutnosti i blage rastresenosti kakav trajno nose na licima poneki nevini ljudi, no koji je kod nje na trenutke prosijavao iz same ljepote lica. Toj zapanjujuoj dobroti pogleda pridruivao bi se na mahove bljesak nekog iracionalnog straha koji bi se pojavio i odmah * ispucanim od uporabe a ili neka vrsta polucilindra? b obuven u teke cipele. potom utrnuo. Dlanom ruke ogrubjele od rada, oteenih zglobova, lagano je tapala mua po leima: Dobro je, dobro je, govorila je. Odmah potom prestala bi se osmjehivati te nastavila promatrati ispod platnenog krova cestu po kojoj se se ve poele blistati lokve vode. ovjek se okrenu prema Arapinu, koji je utio ispod svog turbana sa utim resama, a tijelo mu je izgledalo deblje u velikim, pri dnu irokim hlaama stegnutima iznad glenja. Je li jo daleko? Arapin se nasmijei ispod svojih

velikih bijelih brkova. Osam kilometara i stigli smo. ovjek se okrenu, i bez osmijeha, ali veoma brino, pogleda svoju enu. Ona nije odvraala pogleda s puta. Daj mi uzde, ovjek e. Kako hoe, odvrati Arapin. Prui mu uzde, ovjek ga prekorai, a stari se Arapin provue ispod njega na mjesto s kojeg je ovaj upravo ustao. Udarivi dva put uzdama, ovjek ovlada konjima, koji odmah ujednae kas i odjednom ponu vui ravnije. Razumije se u konje? upita Arapin. Odgovor bi kratak i bez osmijeha: Da, ree ovjek. Danje je svjetlo jenjalo i odjednom bi no. Arapin izvue iz spremita etvrtastu svjetiljku to je bila s njegove lijeve strane i, okrenut prema dnu dvokolice, upotrijebi nekoliko ibica da bi upalio svijeu to je bila u njoj. Potom vrati svjetiljku na mjesto. Kia je sad padala polako i ravnomjerno. Svjetlucala se u blijedom svjetlu svjetiljke i ispunjavala ugodnim umom potpunu tamu uokolo. S vremena na vrijeme kola bi se provezla uz bodljikavo grmlje, uz nisko drvee, na nekoliko trenutaka slabo osvijetljeno. Preostalo vrijeme prolazila je pustim predjelima koji su se zbog tame doimali jo prostranijima. Samo su miris spaljene trave ili iznenadan jak vonj gnoja davali naslutiti da su u blizini obraena polja. ena se oglasi iza ovjeka koji je upravljao dvokolicom, a on naas zauzda konje i okrenu se prema njoj: Nigdje ive due, ponovi ena. Boji li se? to? ovjek ponovi svoju reenicu, ovaj put gotovo viui. Ne, ne, ne uz tebe. Ali je ipak djelovala uznemireno. Boli te, ree ovjek. Malo. On podbode konje, i opet su samo tro-pot kotaa to su drobili brazde i topot osam potkovanih kopita ispunjavali no. Bila je jesenska no 1913. godine. Putnici su dva sata ranije krenuli s kolodvora u Boneu kamo su bili stigli iz Alira nakon noi i dana putovanja na tvrdim klupama treeg razreda. Na kolodvoru su zatekli dvokolicu i Arapina koji ih je ekao da ih odveze na imanje pored seoceta, dvadesetak kilometara u unutranjosti, gdje je ovjek trebao preuzeti ravnateljstvo. Trebalo je vremena da se natovare kovezi i ostale stvari, a kasnili su i zbog loe ceste. Kao da je primijetio zabrinutost svoga suputnika, Arapin ree: Ne bojte se. Ovdje nema razbojnika. Ima ih svugdje, odvrati ovjek. Ali imam ja sve to treba. I udari se po uskom depu. Ima pravo, na to e Arapin. Uvijek se nade luaka. U tom trenu ena zazove mua. Henri ree boli me. ovjek opsuje i podbode konjea. Evo stiemo ree. Nakon nekoliko trenutaka opet se okrenu eni. Boli li jo? Ona mu se nasmijei, pomalo odsutna, ali bez izraza patnje na licu. Da, jako. Zabrinuto ju je gledao. A ona se opet ispria. Nije to nita. To je moda od vlaka. Pogledaj, ree Arapin, selo. I doista, s lijeve strane, u daljini, nazirala su se svjetla Solferina zamagljena kiom. Ali ti kreni desnom cestom, ree Arapin. ovjek je oklijevao, okrenu se prema eni i upita: Idemo li kui ili u selo? Oh, kui, bolje je. Malo dalje, kola skrenu udesno u smjeru nepoznate kue koja ih je ekala. Jo a Mali djeak. 10 kilometar, ree Arapin. Stiemo, izgovori ovjek u smjeru ene. Ona je, zgrena od boli, zarila lice u dlanove. Lucie, ree ovjek. Nije se micala. ovjek je dodirnu rukom. Neujno je plakala. Rastavljajui slogove i oponaajui izgovorene rijei, doviknu joj: Ti e lei. Ja u ii po doktora. Da, idi po doktora, mislim da je to to. Arapin ih je zaueno gledao. Dobit e dijete, ree ovjek. Ima li u selu doktor? Ima. Idem po njega ako hoe. Ne, ostani u kui. Pazi na nju. Ja u stii bre. Ima li on kola ili konja? Ima kola. Zatim Arapin

kae eni: Dobit e djeaka. Neka bude lijep. ena mu se osmjehnu, ali kao da ga nije razumjela. Ona ne uje, ree ovjek. Kad budete u kui govori glasno i pokazuj rukama. Dvokolica je odjednom napredovala gotovo neujno. Cesta je postala uom i bila je posuta sedrom. Vodila je pokraj malih hangara prekrivenih crijepom iza kojih su se nazirali prvi redovi vinograda. Ususret im je dolazio jak miris mota. Provezli su se pored velikih kua uzdignutih krovova i kotai su sad drobili ljaku svojevrsnih dvorita bez drvea. Arapin bez rijei prihvati uzde i zategnu ih. Konji stanu, a jedan od njih frknua. Arapin pokae rukom na malu kuu obijeljenu vapnom. Loza penjaica ovijala se oko malih vrata iji okvir se plavio od modre galice. ovjek skoi na tlo i pod kiom otri do kue. Otvori. Vrata su vodila u tamnu prostoriju koja je vonjala po praznom ognjitu. Arapin, koji je uao za njim, uputi se kroz mrak ravno prema ognjitu i, posluivi se komadiem tinjajue eravice, upali petrolejsku svjetiljku to je visjela iznad okruglog stola nasred prostorije. ovjek zastane na trenutak i preleti pogledom po kuhinji obijeljenoj vapnom s crveno oploenim sudoperom, starim kuhinjskim ormarom i zidnim kalendarom No je? 11 punim vlage. Stube obloene istim onim crvenim ploicama vodile su na kat. Zapali vatru, ree i vrati se do kola. (Uzeo je malog djeaka?) ena je ekala bez rijei. Uzeo ju je u naruje da je spusti na tlo, i poto ju je nakratko privinuo uza se, podignu joj glavu. Moe li hodati? Da, ree ena i pomilova mu ruku svojim kvrgavim prstima. On je odvue u kuu. ekaj, ree. Arapin je ve bio zapalio vatru i spretno i paljivo slagao u nju trsove vinove loze. Ona je stajala pokraj stola ruku poloenih na trbuh, a njezinim lijepim licem okrenutim prema svjetlu svjetiljke prelazili su kratki valovi boli. ena kao da nije primjeivala ni vlagu ni miris naputenosti i bijede. ovjek je neto radio u gornjim prostorijama. Odjednom se pojavi na vrhu stuba. U sobi nema pei? Ne, odvrati Arapin. A nema ni u onoj drugoj. Doi, na to e ovjek. Arapin se popne k njemu. Ubrzo izae, natrake, nosei madrac koji je ovjek drao za drugi kraj. Madrac poloie pokraj ognjita. ovjek povue stol u kut, a Arapin se popne na kat i vrati se s jastukom i pokrivaima. Legni ovamo ree ovjek eni i odvede je do madraca. Oklijevala je. Iz madraca se dizao miris vlane strune. Ne mogu se svui, ree, ogledavajui se oko sebe kao da je tek sada opazila to mjesto. Svui to to ima ispod ree joj ovjek. Pa ponovi: Svui donje rublje. Zatim e Arapinu: Hvala ti. Ispregni jednog konja. Odjahat u do sela. Arapin izae. ena se razodijevala, leda okrenutih prema muu, koji se takoer okrenuo. Zatim legne na madrac i tek to se ispruila i povukla na sebe pokrivae, ispusti dug i bolan krik, kao da se njime eljela odjednom osloboditi svih krikova to su se od boli nakupili u njoj. ovjek je stajao pored madraca putajui je da jaue, a kad je utihnula skinu eir, klekne na jedno koljeno i poljubi lijepo elo iznad sklopljenih vjea. Potom stavi eir na glavu i izae na kiu. 12 Ispregnuti konj ve se okretao oko sebe, prednjih kopita zarivenih u ljaku. Idem po sedlo ree Arapin. Nemoj, ostavi mu uzde. Jahat u ga tako. Unesi kovege i ostalo u kuhinju. Ima li enu? Umrla je. Bila je stara. Ima li ker? Nemam, Bogu hvala. Ali imam sinovljevu enu. Reci joj da doe. Hou. Idi s mirom. ovjek je promatrao starog Arapina kako nepomian stoji pod sitnom kiom i

smjeka mu se ispod mokrih brkova. On se ni sad nije nasmijeio, samo ga je promatrao svojim svijetlim i budnim oima. Zatim mu prui ruku koju ovaj prihvati, po arapskom obiaju, vrkovima prstiju i prinese je ustima. ovjek se okrenu uz kripu ljake pod nogama, ode do konja, skoi na njegova neosedlana lea i udalji se tekim kasom. Izaavi s imanja, ovjek se zaputi prema raskru odakle su prvi put ugledali svjetla naselja. Sad su bila nekako sjajnija, kia je prestala, a cesta koja je desno vodila prema njima, sjekla je u ravnoj crti vinograde u kojima bi mjestimice zasvjetlucala ica. Negdje na pola puta konj sam uspori i nastavi korakom. Pribliavali su se neobinoj pravokutnoj kolibi iji je jedan dio, jedna prostorija, bio zidan, a drugi sklepan od dasaka, s velikom nadstrenicom to je zaklanjala izbaenu tezgu. Na zidanom dijelu bila su ugraena vrata iznad kojih se moglo proitati: Poljoprivredna menza Madame Jacques. Ispod vrata je dopiralo svjetlo. ovjek zaustavi konja nedaleko od vrata i, ne sjahavi, pokuca. Iznutra se odmah zau zvonak i odluan glas: to je? Ja sam novi upravitelj imanja Saint-Apotre. ena mi se poraa. Potrebna mi je pomo. Nitko ne odgovori. Ubrzo zatim zau se kako netko podie i povlai zasun, i vrata se otvore. Na njima se pojavi crna kovrava glava Europljanke punih obraza i spljotena nosa iznad debelih usana. Zovem se Henri Cormerv. Moete li otii k mojoj 13 i eni? Ja idem po doktora. Promatrala ga je ne trep-nuvi, pogledom naviklim da procjenjuje ljude i nevolje. Hrabro je izdrao njezin pogled, ali niije dodao ni rijei objanjenja. Idem, ree ona. Pourite. On se zahvali i podbode konja. Nekoliko trenutaka kasnije stigne do sela, prolazei izmeu neke vrste zidina od suhe zemlje. Pred njim se pruala naizgled jedina ulica, obrubljena malim prizemnicama nalik jedna drugoj, kojom se zaputio do malog trga prekrivenog sedrom gdje se, sasvim neoekivano, uzdizao mali glazbeni paviljon metalne konstrukcije. I trg i ulica bili su pusti. Cormerv se ve zaputio prema jednoj kui, kada konj odjednom ustuknu. Neki Arapin to se iznenada pojavio iz mraka, odjeven u taman i poderan burnus, dolazio mu je ususret. Doktorova kua? upita ga odmah Cormerv. Ovaj se zagleda u jahaa. Doi, ree poto ga je dobro odmjerio. Zaputie se ulicom u suprotnom smjeru. Na jednoj zgradi, visokoj prizemnici do koje su vodile stube obijeljene vapnom, moglo se proitati: Sloboda, Jednakost, Bratstvo. Okruivao ju je mali vrt obukanih zidova, a u dnu vrta stajala je kua na koju je pokazivao Arapin. To je ree. Cormerv skoi s konja i, korakom koji nije odavao nimalo umora, prijee vrtom od kojeg je vidio jedino patuljastu palmu, posuena lia i trula debla tono u sredini. Pokuca na vrata. Nitko ne odgovoria. Okrenu se. Arapin je utke ekao. S druge strane za-ue se koraci i zastae iza vrata. Ali ona se ne otvore. Cormerv pokuca jo jednom i ree: Traim doktora. Tog trenutka zau se povlaenje zasuna i vrata se otvore. Pojavi se ovjek mladenakog i ljepukastog lica, ali gotovo sijed, visok i kran, s gamaama na nogama, koji je izlazei oblaio lovaku jaknu. Gle, otkud ste se vi stvorili? ree sa smijekom. Nikad vas nisam vidio. ovjek mu objasni. Oh, da, gradonaelnik mi je rekao da ete doi. No, priznajte, malo ste neobino mjesto izabrali za raanje. ovjek odgovori da je cijelu stvar oekivao kasnije i da se vjerojatno preraunao. Dobro, dobro, to se svakome moe dogoditi. Krenite, osedlat u Matadora i dolazim za vama.

Na pola puta, pod kiom koja je opet poela padati, jaui svog zelenka, sustignu lijenik Cormervja sad ve sasvim pokislog, no posve uspravnog na tekom tegleem konju. Neobian dolazak, doviknu lijenik. Ali vidjet ete, ima ovaj kraj i svojih dobrih strana kad se izuzmu komari i razbojnici iz unutranjosti. Jahao je usporedno sa svojim suputnikom. No, to se tie komaraca, mirni ste do proljea. to se pak razbojnika tie... Pritom se smijao, no ovjek je samo jahao, bez rijei. Lijenik ga radoznalo pogleda. Nita se ne bojte, ree, sve e biti u redu. Cormerv se okrenu prema lijeniku, pogleda ga svojim bistrim i mirnim pogledom, pa e, gotovo srdano: Ne bojim se. Navikao sam na udarce u ivotu. Je li vam to prvijenac? Nije, ostavio sam djeaka od etiri godine kod punice u Aliru1. Stigoe do raskra i zaputie se cestom to je vodila prema imanju. Uskoro je ljaka frcala pod konjskim kopitima. Kad se konji zaustavie i kad je zavladala tiina, iz kue se zau prodoran krik. Dva ovjeka sjau s konja. Jedna ih je sjena ekala u zaklonu ispod loze s koje se cijedila kia. Kad su se pribliili, prepoznae starog Arapina zakukuljenog u vreu. Zdravo, Kaddoure, lijenik e, kako je? Ne znam, ne ulazim ja k enama, odvrati starac. To ti je pametno, na to e a Borio sam se s Marokancima (znaajno ga pogleda), Marokanci nisu dobri. U proturjenosti sa str. 8: mali djeak spavao je privinut uz nju. 14 15 lijenik, osobito kad ene vrite. Ali iz kue vie nije dopirao ni najmanji krik. Lijenik otvori vrata i ude, a Cormerv za njim. Velika vatra od trsja plamtjela je pred njima na ognjitu i osvjetljavala prostoriju jae nego petrolejska svjetiljka s bakrenim obodom i perlicama to je visjela na sredini stropa. S njihove desne strane sudoper je bio prekriven vrevima i runicima. Slijeva, ispred malog klimavog ormara za posude od svijetla drva, bio je stol odmaknut iz sredine. Stara putna torba, kartonska kutija za eire, kojekakvi zaveljaji, sve je sad bilo na njemu. Po svim kutovima bilo je stare prtljage, meu kojom i jedan veliki koveg od vrbina prua, koja je zauzimala gotovo sav prostor i ostavljala samo malo slobodnog mjesta u sredini, nedaleko od vatre. U tom prostoru, na madracu poloenom okomito prema ognjitu, leala je ena, lica poloena na jastuk bez jastunice i raspletene kose. Pokrivai su sada prekrivali samo pola madraca. S lijeve strane kleala je gazdarica menze zaklanjajui neprekriveni dio madraca. Oimala je iznad lavora runik iz kojeg se cijedila crvenkasta voda. Zdesna, sjedei u turskom sjedu, jedna je Arapkinja, bez ara, drala u rukama, kao da prinosi rtvu, drugi lavor od pomalo obijene gledi iz kojeg se puila vrua voda. Dvije su se ene nalazile svaka s jedne strane presavinute plahte koja je bila podvuena ispod bolesnice. Sjene i plamsaji vatre penjali su se i sputali po obijeljenim zidovima, po zaveljajima kojima je bila zatrpana prostorija, obasjavali rumenilom lica dviju uvarica i tijelo bolesnice umotano u pokrivae. Kad dva mukarca uoe u kuu, Arapkinja se osvrnu na njih, osmjehnu im se, pa se opet okrenu prema vatri, pridravajui i dalje lavor svojim mravim i tamnim rukama. Vlasnica menze ih pogleda i radosno uskliknu: Ne trebamo vas vie, doktore. Ilo 16

je samo od sebe. Ona ustane, a dva mukarca ugledae, pored bolesnice, neto bezoblino i krvavo to se micalo na mjestu i isputalo neprekidan zvuk nalik na jedva ujnu podzemnu kripua. To se samo tako ini, na to e lijenik. Nadam se da niste dirale pupkovinu. Nismo, odvrati ena, smijui se. Morale smo neto ostaviti i za vas. Ona ustane i prepusti svoje mjesto lijeniku pa je sad ovaj zakrio pogled na novoroene Cormervu koji je i dalje, skinuvi kapu, stajao na vratima. Lijenik se sagnu, otvori svoju torbu, zatim uzme lavor iz ruku Arapkinje koja se tog asa povue sa svjetla i skloni u tamni kut pored ognjita. Lijenik opere ruke, leima i dalje okrenut prema vratima, zalije ruke alkoholom koji je pomalo mirisao na lozovau i miris kojeg je odmah ispunio cijelu prostoriju. U tom trenutku bolesnica podignu glavu i ugleda mua. Prekrasan osmijeh preobrazi njezino lijepo umorno lice. Cormerv prie madracu. Stigao je, ree mu u jednom dahu i prui ruku prema djetetu. Jest, ree lijenik ali ostanite mirni. ena ga upitno pogleda. Cormerv, koji je stajao pored madraca, uini joj znak da se umiri: Lezi. Ona se spusti na krevet. Kia je sad bubnjala dvostruko jae po starom crijepu na krovu. Lijenik je uurbano radio ispod pokrivaa. Zatim se uspravi i inilo se kao da neto trese pred sobom. Zau se sitan krik. Djeak je, ree lijenik. I to poprilian. Eto jednog koji je dobro poeo, na to e vlasnica menze. Selidbom. Arapkinja se u kutu nasmija i dva puta pljesnu dlanovima. Cormerv je pogleda, a ona, zbunjena, okrenu glavu. Dobro, ree lijenik ostavite nas sad na trenutak same. Cormerv pogleda svoju enu. No njezino je lice i dalje bilo okrenuto u stranu. Samo su ruke, oputene na grubom pokrivau, podsjeale na poput nekih stanica pod mikroskopom. 17 osmijeh koji je nekoliko trenutaka ranije ispunio i preobrazio tu sirotinjsku sobu. Stavi kapu na glavu i uputi se prema vratima. Kako ete ga nazvati? doviknu za njim vlasnica menze. Ne znam, nismo o tome razmiljali. Gledao ga je: Nazvat emo ga Jacques jer ste vi bili tu. Ona prasnu u smijeh, a Cormerv izae. Ispod loze, jo uvijek pokriven vreom, ekao je Arapin. On pogleda Cormerva koji ne prozbori ni rijei. Dri, kae Arapin i prui mu jedan kraj svoje vree. Cormerv se skloni pod nju. Osjeao je rame starog Arapina i miris dima to se isparavao iz njegove odjee, i kiu koja je padala po vrei iznad njihovih glava. Djeak je, ree ovjek i ne pogledavi svog sugovornika. Blagoslovljen budi Bog, ree Arapin. Sad si gazda. Voda koja je stigla ovamo prevalivi tisue kilometara padala je bez prestanka pred njima, po razrovanom sedrenom tlu punom lokava, po oblinjim vinogradima, a ica kojom je loza bila povezana svjetlucala se pod njezinim kapima. Ona nee stii do mora na istoku, a poplavit e cijeli kraj, movarne predjele uz rijeku i okolna brda, golemu, gotovo pustu zemlju iji je jaki miris dopirao do dva mukarca stisnuta pod jednom vreom, dok se iza njih na mahove uo slabi pla. Kasno u no, Cormerv je, opruen, u dugim gaama i potkoulji, na drugom madracu pored svoje ene, promatrao kako na stropu poigravaju plamsaji vatre. Soba je sad bila prilino uredna. Sa enine druge strane, u koari za rublje, lealo je dijete, tiho, tek povremeno jedva ujno brboui. ena je spavala, lica okrenuta prema njemu, poluotvorenih usta. Kia je prestala. Sutra e trebati prionuti na posao. Pored njega, istroena, gotovo drvena ruka njegove ene takoer ga je podsjeala na taj posao. Isprui ruku, njeno je poloi na ruku porodilje, okrenu se na lea i sklopi oi.

18 Saint-Brieuc aetrdeset godina kasnije, jedan je ovjek, u hodniku vlaka za Saint-Brieuc, s negodovanjem promatrao kako pod blijedim suncem proljetnog poslijepo-dneva promiu pored njega skueni i jednolini krajolici runih sela i kua to se proteu izmeu Pariza i La Manchea. Pred njim su se redale livade i polja zemlje koju ve stoljeima ljudi obrauju do njezina posljednjeg metra. Gologlav, kose podiane do koe, duguljasta lica profinjenih crta, stasit, plava i izravna pogleda, unato prijeenoj etrdesetoj, doimao se vitko u svom kinom ogrtau. Ruku vrsto poloenih na metalnu preku ispod prozora, oslonjen na jedan bok, izbaeniih grudi, djelovao je samouvjereno i energino. Vlak je upravo poeo usporavati i napokon se zaustavi na nekom malom bijednom kolodvoru. Nekoliko trenutaka kasnije mlada otmjena ena proe ispred vrata na kojima je stajao mukarac. Ona zastane da bi premjestila koveg iz jedne ruke u drugu i u taj as spazi putnika. Ovaj ju je gledao smijeei se, i ona nije mogla a da se i sama ne nasmijei. ovjek spusti okno, ali vlak je ve kretao dalje. teta, pomisli. Mlada mu se ena i dalje smijeila. Putnik ode i sjedne u odjeljak treeg razreda gdje je imao mjesto pored prozora. Nasuprot njemu, ovjek rijetke i slijepljene kose, mlai nego to se to moglo zakljuiti po njegovu podbuhlom crvenom i a Od samog poetka trebalo bi vie nastojati na udovitu u Jacquesu. 19 pristavom licu, zdepast, zatvorenih oiju, teko je disao, oito uslijed loe probave, i s vremena na vrijeme upuivao prema njemu kratak* pogled. Na istoj klupi, uz hodnik, seljanka u nedjeljnom ruhu, s neobinim eirom ukraenim votanim grozdom na glavi, brisala je nos ridem djetetu blijeda i bezizraajna lica. Osmijeh iseznu s putnikova lica. On izvue iz depa asopis i rastreseno pone itati lanak od kojeg mu se zijevalo. Neto kasnije, vlak se zaustavi i ploa s natpisom Saint-Brieuc pojavi se u okviru vagonskih vrata. Putnik odmah ustane, s lakoom spusti koveg iz prtljanika iznad sebe, te poto na odlasku pozdravi svoje suputnike koji mu iznenaeni otpozdravie, izae brzim korakom i sie niz tri stube vagona. Na peronu pogleda svoju lijevu ruku uprljanu aom, koja se nataloila na bakrenom rukohvatu to ga je upravo bio ispustio, izvadi iz depa maramicu i otare ruku. Zatim se uputi k izlazu i postupno se pridrui grupi putnika blijedih lica u tamnim odijelima. Strpljivo je ekao pod strehom to je podupirahu stupici da pokae voznu kartu, ekao jo malo da mu utljivi slubenik vrati kartu, zatim proe kroz ekaonicu golih i prljavih zidova, ukraenih samo starim plakatima na kojima je i Aurna obala poprimila boju ae, pa se brzim korakom, kroz koso poslijepodnevno svjetlo, uputi ulicom to se od kolodvora sputala prema gradu. U hotelu zatrai sobu koju je bio rezervirao, odbije usluge sobarice, stasom nalik krumpiru, koja mu je htjela ponijeti koveg, ali joj ipak, poto ga je odvela do sobe, dade napojnicu koja i nju iznenadi i zbog koje joj se na licu pojavi izraz simpatije. Zatim ponovno opere ruke i sie svojim uobiajenim hitrim ugaen 20 korakom ne zakljuavi vrata. U predvorju hotela sretne sobaricu, upita je gdje je groblje, dobije i previe objanjenja, ljubazno ih saslua, pa se uputi u naznaenom smjeru. Prolazio je uskim ulicama obrubljenim nezanimljivim

kuama od rune crvene cigle. Mjestimice su stare kue s otkrivenim gredama pokazivale svoje neravne krovove od kriljevca. Rijetki prolaznici nisu se ni zaustavljali pred izlozima koji su nudili predmete od stakla, remek djela od plastike i najlona, rogobatnu keramiku koju je mogue nai u svim gradovima suvremenog Zapada. Samo su duani prehrambenim proizvodima pokazivali rasko. Groblje je bilo opasano visokim i grubim zidom. Nedaleko od ulaza, police jadnog cvijea i klesarske radionice. Pred jednom od njih putnik zastade da bi pogledao dijete bistra pogleda to je u jednom kutu na jo neispisanoj nadgrobnoj ploi pisalo zadau. Zatim ue i uputi se u uvarevu kuu. uvara nije bilo. Putnik prieka u siromano namjetenom uredu, zatim spazi plan groblja koji je upravo bio prouavao u trenutku kad je uvar uao. uvar je bio visok i krupan ovjek jaka nosa koji je ispod debele jakne visoka okovratnika mirisao po znoju. Putnik se raspita gdje je polje s poginulima u ratu 1914. Da, odvrati ovaj, to se polje zove Polje francuskog sjeanja. Koje ime traite? Henri Cormerv, odgovori putnik. uvar otvori veliku knjigu umotanu u pakpapir i svojim prstom prljavim od zemlje pone prelaziti popisom imena. Njegov se prst zaustavi. Cormerv Henri, ree, smrtno ranjen u bici na Marni, umro u Saint-Brieucu 11. listopada 1914. To je, ree putnik. uvar zaklopi knjigu. Doite, ree, i krene ispred njega prema redovima grobova od kojih su neki bili skromni, drugi preuzetni i runi, ali svi prekriveni svakojakim mramorom i ukrasima koji bi obeastili bilo koje mjesto na svijetu. To vam je roak?, upita 21 uvar rastreseno. To mi je otac. Bolno je to, na to e uvar. Pa i nije. Nisam imao ni godinu dana kad je umro. Dakle, razumijete. Da, odvrati uvar, ali svejedno. Bilo je previe mrtvih. Jacques Cormerv ne odgovori. Bilo je doista previe mrtvih, ali to se tie njegova oca, nije mogao izmisliti suut koju nije osjeao. Ve godinama, otkako ivi u Francuskoj, obeaje sam sebi da e uiniti to to je njegova majka, koja je ostala u Aliru, to ga je dakle ona1 ve odavno molila: otii na oev grob koji sama nije nikad vidjela. Smatrao je da taj posjet nema nikakva smisla, prije svega za njega koji nije ni poznavao oca, nije znao gotovo nita o njemu, i koji se uasavao konvencional-nosti, a onda ni za njegovu majku koja nije nikad govorila o pokojniku i koja uope nije mogla zamisliti to ga tamo oekuje. No, budui da se njegov stari uitelj povukao u Saint-Brieuc, pa je to bila prilika da ga ponovno vidi, odluio je da posjeti tog mrtvog neznanca i elio dapae to uiniti prije negoli se sretne sa starim prijateljem, kako bi se mogao osjeati posve slobodnim. To je ovdje, ree uvar. Stigli su do polja ograenog stupiima od siva kamena povezanim debelim crno obojenim lancem. Nadgrobne ploe, mnogobrojne, bile se sve jedna drugoj nalik, jednostavni pravokutnici s uklesanim imenima, rasporeeni u jednakim razmacima po redovima to su se nizali jedan za drugim. Svaka je bila ukraena malim strukom svjeeg cvijea. Francusko sjeanje brine se o odravanju ve etrdeset godina. Evo ga, tu je. Pokazivao je na jednu plou u prvom redu. Jacques Cormerv zastane malo podalje od ploe. Ostavljam vas, ree uvar. Cormerv se priblii ploi i rastreseno je pogleda. Da, to je doista bilo njegovo ime. Podignu pogled. Sve blijedim nebom plovili su polako mali, bijeli i sivi Sic. 22

oblaci, a s neba je dopirala as blaga, as zastrta svjetlost. Oko njega, na tom prostranom polju mrtvih, vladala je tiina. Samo je mukla buka grada dopirala preko visokih zidina groblja. Povremeno bi poneka tamna sjenka promaknula medu udaljenim grobovima. Jacques Cormerv, pogleda uperenog prema oblacima to su polagano plovili nebom, pokuavao je iza mirisa vlanog cvijea dokuiti miris soli koji je u tom asu dopirao s udaljenog i nepominog mora, kad ga udarac vjedra o mramornu plou nekog groba prenu iz sanjarenja. I upravo u tom trenutku proita na ploi datum roenja svoga oca, i tek tada shvati da ga do sada nije ni znao. Zatim proita obje godine, 1885--1914 i gotovo nesvjesno izrauna: dvadeset devet godina. Odjednom mu jedna misao proleti glavom i duboko ga potrese. Njemu je etrdeset godina. ovjek koji lei ispod te ploe, i koji je bio njegov otac, mladi je od njegaa. I taj val njenosti i suuti, to mu iznenada ispuni srce, nije bio polet due koja nosi sina prema uspomeni na nestalog oca, nego potresno saaljenje to ga zreo ovjek osjea nad nepravedno ubijenim djetetom -neto tu nije bilo u skladu s prirodnim poretkom, istinu govorei, u tome da sin stariji od svog oca ni nema nikakva poretka nego samo ludilo i kaos. Slijed vremena samog lomio se oko njega nepominog medu tim grobovima koje vie nije vidio, i godine su se prestale redati, slijedei tu veliku rijeku to tee prema kraju. Bile su samo lom, navala plime, vrtlog u kojem se Jacques Cormerv borio uhvaen u kovitlac tjeskobe i saaljenja*3. Pogledao je i druge grobne ploe tog polja i shvatio po datumima na njima ispisanim da je to tlo bilo zasijano djecom koja su nekada bila oevi a Prijelaz. b Proiriti rat 1914. 23 sad prosijedih ljudi to su u ovom trenutku vjerovali da ive. Jer i on sam vjerovao je da ivi, sam se izgradio, bio je svjestan sveje snage, svoje odlunosti, suoavao se sa ivotom i vladao sobom. Ali, u toj neobinoj vrtoglavici koja ga je obuzela, onaj kip to ga svaki ovjek uspije izgraditi i iskaliti na ognju godina da bi se u nj zavukao i u njemu ekao da se pretvori u prah, ve je uurbano pucao, ve se raspadao. Od njega je ostalo samo to srce puno tjeskobe, eljno ivota, ogoreno na smrtni poredak svijeta, koje ga je pratilo etrdeset godina i koje i dalje kuca istom snagom o zid to ga razdvaja od tajne ivota, elei doprijeti dalje, s onu stranu, i spoznati, spoznati prije nego to umre, spoznati napokon da bi postojalo, samo jednom, samo na trenutak, ali zauvijek. Prisjeao se svog ivota, ludog, hrabrog, kukavikog, tvrdoglavog i uvijek upravljenog prema tom cilju o kojem nije znao nita, i ustvari, sav je protekao a da on nije ni pokuao zamisliti kakav je mogao biti ovjek koji mu je dao upravo taj njegov ivot prije negoli je otiao umrijeti u neku nepoznatu zemlju s druge strane mora. Nije li i on s dvadeset devet godina bio osjetljiv, nesretan, napet, svojeglav, senzualan, zanesen, cinian i hrabar. Da bio je sve to, i jo mnogo vie, bio je iv, bio je ukratko ovjek, a on ipak nije nikad razmiljao o ovjeku to tu poiva kao o ivom biu, nego kao o neznancu koji je nekad davno proveo jedno vrijeme na tlu na kojem je on roen, o kojem mu je majka govorila da mu je nalik i koji je pao u ratu za domovinu. Sad mu se inilo da je ono to je godinama pohlepno elio saznati kroz knjige i ljude, da je ta tajna otila zajedno s tim ovjekom, s tim ocem mladim od njega, s onim to je on bio i to je postao, te da je veoma daleko traio ono to mu je bilo tako blizu, u vremenu i u krvi. Istina je da mu nitko nije pomogao. Obitelj u kojoj se vrlo malo govorilo, u kojoj se nije ni

24 italo ni pisalo, nesretna i restresena majka, tko mu je mogao ita rei o tom jadnom ocu? Nitko ga nije poznavao osim majke, koja ga je zaboravila. U to je bio siguran. I umro je nepoznat, u zemlji u kojoj je boravio nakratko, kao neznanac. Vjerojatno je bilo do njega da se raspita, da postavlja pitanja. Ali onome tko poput njega nema nita a eli cijeli svijet, sva snaga nije dostatna da bi se izgradio i osvojio ili shvatio svijet. Na kraju krajeva, jo uvijek nije prekasno, jo uvijek moe traiti, pokuati saznati tko je taj ovjek koji mu se sada inio mnogo bliim nego bilo koje bie na svijetu. Mogao bi... Poslijepodne se bliilo kraju. Suanj suknje pokraj njega, jedna tamna sjena, vratie ga u krajolik grobova i neba to ga je okruivao. Trebalo je otii, nije tu imao vie to traiti. Ali nije se mogao odvojiti od tog imena, od tih datuma. Ispod te ploe nije bilo niega osim praha i pepela. No za njega je njegov otac bio opet iv, iv na neki neobino tih nain, i inilo mu se da ga sad ponovno naputa, da ga jo jednu no preputa toj beskrajnoj samoi u koju su ga neko bacili i ondje ostavili. Pustim nebom odjeknu iznenadan i jak prasak. Nevidljivi je avion probio zvuni zid. Okrenu vi lea grobu, Jacques Cormerv napusti oca. 25 3. Saint-Brieuc i Malan (].G.f Naveer, za veerom, J.C. je promatrao svog starog prijatelja kako se gotovo pohlepno baca na drugi komad janjeeg buta; vjetar to se podigao, tiho je zavijao oko niske kuice u predgrau nedaleko od ceste uz plau. Dolazei, J.C. je u presuenom potoiu uz plonik primijetio komadie osuenih algi, koji su, uz miris soli, podsjeali na blizinu mora. Victor Malan koji je cio svoj radni vijek proveo u upravi carina, povukao se u mirovinu u taj gradi, kojeg nije izabrao, ali je naknadno svoj izbor opravdavao govorei kako ga tu nita ne ometa u osamljenikim razmiljanjima, ni pretjerana ljepota, ni pretjerana runoa, pa ni sama samoa. Upravljanje stvarima i ljudima mnogo emu su ga nauili, a prije svega tome, ini se, da ovjek tako malo zna. Njegovo je obrazovanje, meutim, bilo golemo i J.C. mu se divio bez ustezanja, jer je Malan, u vremenu u kojem su superiorni ljudi tako banalni, bio jedino bie koje je imalo svoje osobno miljenje, ukoliko je to uope mogue, i, u svakoj prilici, neizrecivu slobodu prosuivanja koja se poklapala s najnepokolebljivijom izvornou. - Tako je, sine - govorio je Malan. - Kad ve idete u posjet majci, pokuajte saznati neto o svom ocu. I doite mi slavodobitno ispripovijedati nastavak. Prilike za smijeh su rijetke. - Da, to jest smijeno. Ali kad mi je ta neobina a Ovo poglavlje napisati i izostaviti. 27 misao ve pala na pamet, mogu bar pokuati ieprkati koju obavijest vie. Ima neeg patolokog u tome da se nisam nikad zanimao za to. - Ma, ne, u ovom sluaju to je bilo mudro. Ja sam bio trideset godina oenjen Marthom, koju ste poznavali. Savrena ena koja mi i dandanas nedostaje. Uvijek sam mislio da voli svoju kuu.1 - Zacijelo imate pravo - doda Malan odvraajui pogled, a Cormerv je oekivao primjedbu, koja je, znao je, neizbjeno slijedila nakon ovog odobravanja. - Ja bih se, meutim, - nastavljao je Malan - no ja sam zacijelo u krivu, suzdrao od toga da pokuam saznati vie negoli me ivot nauio. Ali ja sam lo primjer za

to, zar ne? Sve u svemu, ja, vjerojatno zbog svojih mana, ne bih nita poduzeo. Vi, naprotiv, (i u njegovom oku sijevnu iskra zlobe), vi ste ovjek od akcije. Malan je zbog svoje glave okrugle poput mjeseca, svoga spljotenog nosa, gotovo nevidljivih obrva, zalizane kose i velikih brkova koji ipak nisu bili dostatni da pokriju njegove debele i senzualne usne, bio slian Kinezu. Njegovo mekano i oblo tijelo, debele ruke s pomalo kobasiastim prstima podsjeali su na mandarina koji mrzi tranje. Dok bi napola zatvorenih oiju uivao u jelu, niste mogli a da ga ne zamislite u svilenoj haljini sa tapiima meu prstima. No pogled je mijenjao sve. Njegove tamnosmee, grozniave i nemirne oi, koje bi se iznenada ukoile kao da je inteligencija radila svom brzinom na nekom odreenom pitanju, bile su oi Zapadnjaka velike senzibilnosti i irokog obrazovanja. Stara je slukinja donijela sir koji je Malan pogledao ispod oka. Poznavao sam ovjeka, ree, koji je, poto je proveo trideset godina sa svojom enom... Ova su tri odlomka precrtana. 28 Cormerv je sad sluao paljivije. Svaki put kad bi Malan zapoeo s: poznavao sam ovjeka koji... jedan moj prijatelj koji... ili Englez koji je putovao sa mnom..., mogli ste biti sigurni da je rije o njemu samom..., koji nije volio kolae a ni njegova ih ena nije nikad jela. I onda, nakon dvadeset godina zajednikog ivota, zatekne svoju enu u slastiarnici, i, promatrajui je, shvati da ona nekoliko puta tjedno odlazi onamo i prodire kolae s kremom od kave. Da, mislio je da ne voli slatkie a ona je zapravo oboavala kolae s kavenom kremom. - Dakle, - na to e Cormerv - nikoga do kraja ne upoznamo. - Da, ako ba hoete. No bilo bi moda tonije, ini mi se, u svakom sluaju mislim da bih radije rekao, no pripiite to mojoj nemoi da bilo to pouzdano tvrdim, da, dovoljno je rei da ako dvadeset godina ivota nije dovoljno da bismo upoznali jedno bie, onda vam, neizbjeno, povrno istraivanje etrdeset godina nakon smrti jednog ovjeka moe donijeti samo vrlo ograniene obavijesti, da, mogli bismo rei upravo ograniene, o tom ovjeku. Premda, s druge strane... Uhvativi no, podignu fatalistiki ruku koja se potom spusti na kozji sir. - Oprostite mi. Neete sira? Ne? Uvijek jednako umjereni! Naporno je to, htjeti se uvijek svidjeti! Traak zlobe zasja opet ispod njegovih poluotvorenih kapaka. Ve dvadeset godina poznavao je Cormerv svoga starog prijatelja (dodati ovdje zato i kako) i njegovu je ironiju primao bez ljutnje. - Nije to da bih se svidio: previe jela ini me tekim. Tonem. - Da, vie ne lebdite iznad drugih. Cormerv je promatrao lijepi rustikalni namjetaj koji je ispunjavao nisku blagovaonicu s gredama obi-jeljenim vapnom. 29 - Prijatelju dragi, - ree - uvijek ste mislili da sam ohol. I jesam. Ali ne uvijek, niti sa svakim. S vama, na primjer, ne znam to je oholost. Malan odvrati pogled, to je kod njega bio znak ganutosti. - Znam, - na to e on - ali zato? - Zato to vas volim - odvrati mirno Cormerv. Malan privue k sebi zdjelu s rashlaenim voem i ne ree nita.

- Zato to ste mi se vi, - nastavi Cormerv - dok sam bio veoma mlad, veoma glup i veoma usamljen (sjeate li se, u Aliru ?), obratili i otvorili mi, sasvim neprimjetno, vrata svega onoga to volim na ovom svijetu. - Oh, pa vi ste daroviti. - Zacijelo. Ali i najdarovitijima treba netko da ih potakne. Onaj koga vam ivot u jednom trenutku stavi na put, taj mora biti zauvijek voljen i potovan, ak i ako to nije njegova svjesna zasluga. To je moje uvjerenje! - Dobro, dobro - ree Malan s pomalo lanom skromnou. - Sumnjate u to, znam. Ali, vidite, nemojte misliti da je moja ljubav prema vama slijepa. Vi imate velikih, veoma velikih mana. Barem u mojim oima. Malan oblie svoje debele usne i odjednom pokae veliko zanimanje za razgovor. - Koje? - Vi ste, na primjer, recimo to tako, tedljivi. Ne iz krtosti, uostalom, nego zbog silnog straha da e vam neto uzmanjkati itd. To je ipak velika mana koju openito ne volim. I to je najvanije, vi ne moete a da ljudima ne pripisujete zadnje misli. Vi instinktivno ne vjerujete u osjeaje koji nisu povezani s nekim interesom. 30 - Priznajte, - na to e Malan ispijajui svoje vino, - ne bih smio piti kavu. A opet... No Cormerv nije izgubio mirnoua. - Uvjeren sam na primjer da mi ne biste vjerovali kad bih vam rekao da bih vam, samo da to zatraite, istog trenutka predao svu svoju imovinu. Malan je oklijevao i ovog puta pogleda svog prijatelja. - Oh, znam. Vi ste velikoduni. - Ne, nisam velikoduan. krt sam kad je rije o mojem vremenu, o mojem trudu, o mojem umoru i to mi je odvratno. Ali to to sam rekao, istina je. Vi mi meutim ne vjerujete, i u tome je vaa mana i vaa prava nemo, iako ste inae superioran ovjek. Jer imate krivo. Jedna vaa rije i istog asa sve to imam je vae. Vama to nije potrebno i to je samo primjer. Ali nije izabran sluajno. Sva je moja imovina stvarno vaa. - Hvala, doista, - ree Malan kiljei, - veoma sam dirnut. - Dobro, evo vam poljubac. Ni vi ne volite kad se govori previe otvoreno. Htio sam vam samo rei da vas volim sa svim vaim manama. Volim malo koga i malo se kome divim. to se svega ostalog tie, sramim se svoje ravnodunosti. Ali one koje volim, nita me, ni ja sam a pogotovu ne oni, nee moi natjerati da ih prestanem voljeti. Dugo mi je trebalo da to nauim; sada znam. No, da se vratimo na na razgovor: vi ne odobravate to to se elim raspitati o ocu. - Zapravo da, odobravam, bojao sam se samo da biste mogli biti razoarani. Jedan inoj prijatelj, koji je veoma volio neku mladu djevojku i elio se njome oeniti, uinio je krivo to je htio vie saznati o njoj. a - esto posuujem novac, za koji znam da je izgubljen, ljudima prema kojima sam ravnoduan. Ali to je stoga to ih ne umijem odbiti i istovremeno sam zbog toga oajan. 31 - Jedan malograanin, - doda Cormerv. - Da, - ree Malan, - to sam bio ja. Prasnue u smijeh. - Bio sam mlad. Prikupio sam o njoj toliko proturjenih miljenja da se moje pokolebalo. Nisam bio siguran volim li je ili ne volim. Ukratko, oenio sam se drugom.

- Ja si ne mogu nai drugog oca. - Ne, na sreu. Jedan je dovoljan, ako je vjerovati mom iskustvu. - Dobro, - ree Cormerv. - Uostalom, za nekoliko tjedana moram posjetiti majku. To je prilika. A govorio sam vam o njemu samo stoga to sam maloas bio zbunjen tom razlikom u godinama u moju korist. U moju korist, da. - Da, razumijem. On pogleda Malana. - Recite si da nije ostario. Poteen je te patnje, a ona je dugotrajna. - S ponekom radou. - Da. Vi volite ivot. Tako i treba, samo u njega i vjerujete. Malan se spusti svom teinom u iroki naslonja presvuen kretonom, a izraz neke neizrecive sjete odjednom preobrazi njegovo lice. - Imate pravo. I ja sam volio ivot, volim ga strasno. A istovremeno mi se ini stranim, ali i nedostinim. Eto, zato vjerujem, iz skeptinosti. Da, elim vjerovati, elim ivjeti, uvijek. Tu Cormerv zautje. - Kad imate ezdeset pet godina, svaka se godina ini kao odgoda. elio bih umrijeti miran, a umrijeti je strano. Nita nisam uinio. - Ima ljudi koji opravdavaju postojanje svijeta, koji samom svojom nazonou pomau drugima da ive. 32 - Da, i umiru. Dok su utjeli, vjetar je oko kue zapuhao malo jae. - Imate pravo, Jacques, - ree Malan. Pokuajte neto saznati. Vama vie nije potreban otac. Sami ste se izgradili. Sada ete ga moi voljeti kako vi znate voljeti. Ali..., - ree oklijevajui... - Posjetite me opet. Nije mi preostalo jo mnogo vremena. I oprostite... - Da vam oprostim? -upita Cormerv. - Pa ja sve vama dugujem. - Ne, ne dugujete mi bogzna to. Oprostite mi samo to ponekad ne znam odgovoriti na vau ljubav... Malan je promatrao veliku starinsku svjetiljku to je visjela iznad stola, i glas mu je postao sasvim tih dok je izgovarao ono to je Cormervu, nekoliko trenutaka kasnije, samom na vjetru i u opustjelom predgrau, bez prestanka odjekivalo u mislima: - U meni je neka stravina praznina, neka bolna ravnodunost8... a Jacques / Od poetka sam, jo kao dijete, pokuavao otkriti to je to dobro a to zlo - jer mi to nitko oko mene nije mogao rei. I sada odjednom priznajem da me sve naputa, da mi je potreban netko da mi pokae put i da me hvali i kudi, ne u ime sile ve u ime autoriteta, potreban mi je moj otac. Mislio sam da znam, da vladam sobom, jo uvijek ne [znam?]. 33 4. Djetetove igre Lagani i kratki valovi ljuljali su brod na srpanjskoj vruini. Jacques Cormerv, ispruen napola gol u svojoj kabini, promatrao je kako na bakrenim okvirima brodskih okana pleu odbljesci sunca to se mrvilo u moru. Naglo ustane da bi ugasio ventilator koji mu je suio znoj u porama jo prije negoli mu se ovaj poeo slijevati niz grudi, bilo je bolje znojiti se, i ponovno se spusti na leaj, tvrd i uzak kakve je volio. Odjednom, iz utrobe broda dopre do njega u priguenim vibracijama mukli zvuk strojeva kao da stupaju cijele vojske. Volio je taj zvuk velikih parobroda danju i nou, i osjeaj da hoda po vulkanu dok svuda oko

njega beskrajno more prua pogledu svoja slobodna prostranstva. Ali na palubi je bilo prevrue; putnici, shrvani pretjeranim koliinama hrane, sruili su se u brodske lealjke natkrivene palube ili se sklonili u hodnike da bi malo otpoinuli. Jacques nije volio poslijepodnevni poinak. A benidor, pomislio je mrzovoljno, a to je bio neobian izraz to ga je rabila njegova baka u vrijeme kad je bio dijete u Aliru i kad ga je prisiljavala da se svakog poslijepodneva odmara zajedno s njom. Tri prostorije malog stana u predgrau Alira bile su uronjene u prugastu sjenu brino zatvorenih rebrenicaa. Vani je ljetna ega prila suhe i pranjave ulice, a u polutami stana pokoja debela dosadna muha neumorno bi traila izlaz zujei poput aviona. Bilo je prevrue da sie na ulicu k drugovima, a Oko desete godine 35 jer su i njih roditelji zadrali kod kue. Bilo je prevrue da ita Pardaillana ili l'Intrepideaa. Kad bi baka kojim sluajem bila odsutna, ili bi avrljala sa susjedama, dijete bi prilijepilo nos na rebrenice blagovaonice to je gledala na ulicu. Cesta je bila pusta. Pred duanom cipela i trgovinom krojakim priborom preko puta, zastori od crvena i uta platna bili su sputeni, ulaz u trafiku bio je zasjenjen zavjesom od raznobojnih perli, a kod gostioniara Jeana bilo je prazno, samo je jedna maka, na pragu izmeu poda posutog pilovinom i pranjavog nogostupa, spavala kao mrtva. Dijete bi se tada okrenulo prema gotovo praznoj, vapnom obijeljenoj sobi, u kojoj je u sredini stajao etvrtasti stol, a du zidova, ormar za posue, radni stol pun ogrebotina i tintanih mrlja, mali madrac, na samom podu, prekriven prekrivaem na koji bi naveer lijegao polunijemi ujak, i pet stolacab. U kutu, na kaminu s mramornom ploom, mala vaza izduena vrata i ukraena cvijeem, kakve se mogu nai po sajmovima. Uhvaeno izmeu dviju pustinja sjene i sunca, dijete bi poelo kruiti oko stola, brzim korakom, ne prestajui ponavljati kao da govori litaniju: Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosadno mi je! Dosaivao se, ali bila je to istovremeno i igra, bilo je u tome neke radosti, neke vrste uivanja u dosadi, jer bi ga obuzeo bijes kad bi zauo kako baka, koja se ipak vratila, izgovara A benidor. No njegovi su prosvjedi bili uzaludni. Baka, koja je odgojila devetero djece na a Te velike knjige tiskane na novinskom papiru s neukusno oslikanim koricama, i na kojima je cijena bila otisnuta veim slovima negoli naslov i ime autora. b besprijekorna istoa. Ormar, drveni toaletni stoli s mramornom ploom. Mali runo izraen tepih pored kreveta, troan, izlizan, otrcan po rubovima. A u jednom kutu, veliki koveg prekriven starim arapskim tepihom s resama u obliku ira. 36 selu, imala je svoje predodbe o odgoju. Dijete bi se u tren oka nalo u sobi. Bila je to jedna od dviju prostorija to su gledale na dvorite. U drugoj su bila dva kreveta, majin i onaj na kojem su spavali on i brat. Baka je imala pravo na svoju sobu. U svoj je visok i prostran krevet esto primala dijete nou i svakodnevno za poslijepodnevnog poinka. Izuo bi sandale i popeo se na krevet. Otkako se jednom kad je baka bila usnula iskrao iz kreveta da bi kruei oko stola ponavljao svoju litaniju, njegovo je mjesto bilo u dnu kreveta pored zida. Zavuen tako u dno kreveta, gledao bi baku kako skida haljinu i sputa koulju od gruba platna to je u pasu bila stisnuta vrpcom koju je sada odvezivala. Zatim bi se i sama popela na krevet, a dijete bi

osjetilo pored sebe miris ostarjele puti i promatralo debele plave vene i starake mrlje koje su unakaavale noge njegove bake. Hajde, ponavljala bi. A benidor, i ubrzo bi usnula, dok bi dijete, otvorenih oiju, pratilo kruni let neumornih muha. Da, godinama je to mrzio, pa i kasnije, kad je postao odrastao ovjek, i sve dok se jednom nije teko razbolio nije se mogao odluiti da za velikih vruina poslije ruka prilegne. Ako bi mu se i dogodilo da zaspi, probudio bi se mrzovoljan i s nekom muninom. Tek odnedavna, otkako pati od nesanice, u stanju je odspavati pola sata dnevno i probuditi se raspoloen i io. A benidor... Vjetar kao da se stiao pritisnut suncem. Brod se prestao ljuljati i odjednom se inilo da napreduje po pravocrtnom putu, strojevi su radili punom parom, propeler je okomito sjekao debljinu vode, a buka klipova postala je napokon tako ravnomjernom da se mijeala s muklim i neprekinutim vapajem sunca na moru. Jacques je napola spavao, obuzet nekom ugodnom tjeskobom od pomisli da e ponovno vidjeti Alir i 37 sirotinjsku kuicu u njegovu predgrau. Tako je bilo svaki put kad bi naputao Pariz i putovao u Afriku, to neko pritajeno veselje, od kojeg se nadimaju grudi, zadovoljstvo nekoga kome je uspio bijeg pa se smije zamiljajui zaprepatena lica straara. Jednako tako bi mu se, svaki put kad bi se u nj vraao cestom ili vlakom, srce stegnulo im bi se pojavile prve kue predgraa, koje bi iskrsnule iznenada, nenajavljene drveem ili vodenim tokom, nalik na zloudni tumor to iri oko sebe vorove svoje bijede i svoje runoe, prodirui postupno strano tijelo i odvodei ga do srca grada ije bljetavilo mu je ponekad pomoglo da zaboravi tu umu eljeza i betona ijim je zatvorenikom bio i danju i nou i koja je ispunjavala njegove nesanice. Ali sada je od toga pobjegao, disao je na prostranim leima mora, disao je s valovima, uljuljkan suncem, napokon je mogao spavati i vratiti se djetinjstvu od kojeg nije nikad posve ozdravio, toj tajni svjetlosti, toplog siromatva, koja mu je pomogla da ivi i pobijedi sve. Taj skrhan odsjaj, sad ve gotovo nepomian, na bakrenom okviru brodskog okna dolazio je od istog onog sunca koje je, u zamraenu sobu gdje je spavala baka, pritiui svom svojom teinom o povrinu rebrenica, uranjalo u hladovinu samo jednu tananu otricu kroz pukotinu to ju je odkrhnuti komadi drveta ostavio na spoju rebrenica. Nedostajale su muhe, njihov zuj nije ispunjavao ni pothranjivao njegov drijeme, na moru nema muha, a osim toga one njegove su bile mrtve, one koje je dijete voljelo zato to su bile bune, jedine ive u tom svijetu izblijedjelom od vruine, i svi su ljudi i ivotinje poivali, nepomini, osim njega, istina, koji se prevrtao po krevetu, u uskom prostoru to mu je preostao izmeu zida i bake, i on je htio ivjeti, i inilo mu se da je vrijeme provedeno u snu oteto ivotu i njegovim igrama. Drugovi su ga ekali, sasvim sigurno, u ulici 38 Prevost-Paradol, obrubljenoj vrtovima to su uveer nakon zalijevanja odisali svjeinom i mirisom cvjetova kozje krvi koji su posvuda rasli, zaliveni ili ne. im se baka probudi, odjurit e napolje, spustit se niz jo pustu Lvonsku ulicu pod fikusima, otrati do zdenca na uglu ulice Prevost-Paradol, odvrnuti do kraja veliku slavinu od lijevana eljeza na vrhu zdenca, sagnuti glavu pod slavinu da bi mu veliki mlaz vode ispunio nosnice i ui, slijevajui se kroz otvoreni oko-vratnik koulje sve do trbuha, pa ispod hlaa po nogama sve do sandala. Tada e, sretan to osjea vodu kako se pjeni izmeu njegovih tabana i koe sandala, otrati bez

daha do Pierreaa i ostalih, koji su sjedili na ulazu jedine dvokatnice u ulici, otrei drvenu cigaru koja e im posluiti u igri canette vinga1 s drvenim plavim reketom. Poto bi se okupili, krenuli bi vukui reket po zaralim reetkastim ogradama vrtova pred kuama, uz paklenu buku koja bi probudila cijelu etvrt i rastjerala make to su drijemale pod pranjavim glicini-jama. Trali bi, pretravali ulicu, lovili jedan drugog, ve dobro oznojeni, no uvijek u istom smjeru, prema zelenom polju, nedaleko od kole, etiri ili pet ulica odande. Putem bi obavezno zastali pored onog to se nazivalo vodoskokom, na velikom trgu, pored goleme okrugle fontane na dva kata iz koje nije tekla voda, ali je bazen, ve odavno zaepljen, bio do vrha pun od obilnih kia, to bi tu i tamo pale u tom kraju. Ta bi ustajala voda, prekrivena starom mahovinom, korama dinja, narani i smeem svake vrste, stajala tu dok je sunce ne bi isuilo ili se gradske vlasti probudile i odluile da je ispumpaju, pa bi suhi, ispucani, slani mulj ostao jo dugo na dnu bazena, ekajui da sunce a Pierre, takoer sin ratne udovice koja je radila na poti, bio mu je prijatelj. 1 Vidjeti autorovo objanjenje, dalje u tekstu. 39 dovri posao i pretvori ga u prainu koju e vjetar ili metla smetlara razbacati po sjajnom Uu fikusa to obrubljuju trg. Ljeti bi, u svakom sluaju, bazen bio suh i izlagao pogledu iroku ogradu od tamna, ulatena kamena, to su ga izglaale tisue ruku i stranjica i na kojem su Jacques, Pierre i ostali jahali kao na konju, okreui se na svojim stranjicama dok ne bi neizbjeno pali u plitki bazen to je vonjao po mokrai i po suncu. Zatim bi, i dalje trei kroz vruinu i prainu to je prekrivala istim sivim slojem njihove noge i njihove sandale, letjeli prema zelenom polju. To je bila naputena ledina iza bavarske radionice gdje su se, izmeu zaralih eljeznih obrua i trulih ostataka baava, ispod sedre probijali buseni krljave trave. Tu bi uz veliku graju nacrtali krug u sedri. Jedan bi od njih, s reketom u ruci, stao unutar kruga, a ostali bi, jedan za drugim, bacali drvenu cigaru prema krugu. Ako bi cigara pala unutar kruga, onaj koji ju je ubacio preuzeo bi reket i sad bi on branio krug. Oni najspretniji3 uhvatili bi cigaru u letu i odbacili je daleko. Oni bi imali pravo otii do mjesta na koje je pala i, udarajui rubom reketa o jedan kraj cigare koja bi se potom vinula visoko u zrak, hvatali je i bacali jo dalje, i tako sve dok ne bi promaili ili dok je ostali ne bi uhvatili u letu, pa se brzo vraali natrag kako bi obranili krug od cigare to bi je brzi i spretni protivnik ve bacio prema krugu. Taj tenis siromanih, s tek poneto sloenijim pravilima, ispunio bi cijelo poslijepodne. Pierre je bio najspretniji, bio je mraviji od Jacquesa, i manji, gotovo loman, plavokos koliko je ovaj bio tamnokos, svijetlih trepavica iza kojih je njegov plavi i otvoren pogled djelovao bespomono, ranjivo i zaueno, naizgled nespretan, ali u akciji precizan i ustrajan. spretni branitelj, u jednini. 40 Jacques je pak briljirao u najnemoguijim zahvatima, ali bi promaio one najjednostavnije. Zbog onih prvih, i zbog divljenja koje su izazivali kod drugova, smatrao se najboljim i esto se hvastao. U stvari, Pierre ga je stalno pobjeivao, ali nije nikada o tome priao. Poslije igre bi se samo uspravio u svoj svojoj visini, i tiho se smjekajui sluao drugovea.

Kad vrijeme ili raspoloenje nisu bili pogodni, umjesto da tre ulicama i ledinama, okupili bi se najprije u hodniku Jacquesove kue. Odande bi, kroz vrata u dnu, preli u malo sputeno dvorite okrueno zidovima triju kua. Na etvrtoj strani, preko vrtnog zida nadvijala se kronja naranina stabla iji se miris, kad je bilo u cvatu, penjao uz sirotinjske kue, irio hodnikom ili se malim kamenim stubama sputao u dvorite. S jedne strane i pola druge, u maloj, koso postavljenoj kuici stanovao je frizer panjolac koji je imao frizeraj s uline strane, te arapski brani parb gdje je ena ponekad naveer prila kavu u dvoritu. Na treoj strani, stanari su hranili kokoi u visokim klimavim kokoinjcima od drveta i ice. I napokon, s etvrte strane, lijevo i desno od stuba, zjapili su mrani iroki otvori podruma kue: pilje bez izlaza i svjetla, izdubljene u samoj zemlji, bez ikakvih pregrada, smrdljive od vlage, do kojih su vodile etiri stube prekrivene mahovinom i u kojima su stanari gomilali viak svoje imovine, to e rei gotovo nita: stare vree koje su ondje trunule, komade drvenih sanduka, proupljane i zarale stare lavore, sve ono to se inae vue po zaputenim ledinama i to ne moe sluiti ni najsiromanijima. Upravo tu, u jednom od tih podruma, okupljala su se djeca. Jean i Joseph, dva sina panjolskog brijaa, obiavala su se igrati ondje. Ulaz u tu razvalinu smatrali su svojim a Na zelenom polju odravale su se donnades b Omar je sin tog para - otac je gradski ista ulica. 41 vrtom. Joseph, okrugao i vragolast, neprestano se smijao i davao sve to je imao. Jean, nizak i suh, skupljao je i najmanji avao, i najmanji vijak, i bio osobito tedljiv sa svojim pekulama ili koticama od marelica neophodnim za jednu od njihovih najdraih igaraa. Bilo je teko zamisliti veu suprotnost od ta dva nerazdvojna brata. Svi zajedno, Pierre, Jacques, i Max, trei ortak, zavukli bi se u smrdljiv i vlaan podrum. O zarale eljezne grede razapeli bi poderane vree to su trunule na tlu, otresavi s njih male sive ohare lankovita oklopa koje su nazivali zamorcima. I pod tim odvratnim atorom, konano na svome (jer nitko od njih nije nikad imao svoju sobu pa ak ni svoj krevet), zapalili bi male vatre koje bi, zatvorene u tom vlanom i umalom zraku, tinjale dimei se i tjerale ih iz njihove jazbine, pa bi ih na kraju zatrpali vlanom zemljom, nastruganom u dvoritu. Tada bi, ne bez prepirke s malim Jeanom, podijelili velike bombone od mente, kikiriki ili slanutak, posuen i posoljen, vuji bob i kojekakve slatkie bljetavih boja to su ih Arapi nudili na ulazu u oblinje kino u plitkim koarama prekrivenim muhama koje su bile zapravo obine drvene kutije postavljene na kotaie. U dane pljuskova, iz vlanog dvorita zasienog vodom, viak kie slijevao se u redovito poplavljene podrume, a oni bi se popeli na stare sanduke i igrali bi se Robinzona daleko od istog neba i morskog vjetra, uivajui u svom kraljevstvu bijedeb. No, najljepi* dani bili su u proljee, kada bi, zahvaljujui nekoj dobro smiljenoj lai, uspjeli izbjei poslijepodnevnom odmoru. Tada bi, nemajui nikad a Jednu koticu trebalo je postaviti na tri druge sloene u tronoac. S odreene udaljenosti, trebalo je sruiti to zdanje bacajui drugu koticu. Onaj koji bi uspio, pokupio bi sve etiri kotice. Ako bi promaio, njegova bi kotica pripala vlasniku onih etiriju. b Galoufa najvei

42 novca za tramvaj, dugo pjeaili do botanikog vrta, prolazei utim i sivim ulicama predgraa, kroz etvrti konjunica, uz velika spremita za kola to su pripadala poduzeima ili privatnicima koji su kamionima na konjsku zapregu opsluivali unutranjost zemlje, prolazei pritom uz iroka vrata na povlaenje iza kojih se ulo toptanje konjskih kopita, rzanje, zveckanje lanaca kojima su bili privezani, i s uivanjem udisali miris balege, slame i znoja to se dizao s tih zabranjenih mjesta o kojima bi Jacques matao prije nego to bi zaspao. Zastali bi pred nekom otvorenom konjunicom u kojoj su timarili konje, jake ivotinje vrstih nogu uvezene iz Francuske koje su ih gledale oima izbjeglica, izmuene vruinom i muhama. Zatim bi, pred grdnjama vozaa kamiona, otrali do golemog vrta gdje su se uzgajale rijetke vrste. U velikoj aleji s koje se kroz bazene i cvijee pogled pruao sve do mora, izigravali bi ravnodune i uglaene etae pod sumnjiavim pogledom uvara. No ve u prvom poprenom drvoredu, dali bi se u trk prema istonom dijelu vrta kroz redove golemih korenjaka, tako gustih da je u njihovoj sjeni bilo gotovo mrano, prema velikim stablima kauukovcaa ije su se objeene grane, koje se nije moglo razlikovati od mnogobrojnog korijenja, pruale sve do zemlje, i jo dalje, sve do pravog cilja njihova pohoda, velikih kokosovih palmi s grozdovima malih okruglih i zbijenih plodova naranaste boje na vrhu koje su nazivali cocoses. Tu je najprije trebalo provjeriti na sve strane da u blizini nema nijednog uvara. Zatim bi poeo lov na municiju, to jest kamenie. Kad bi se svi vratili punih depova, gaali su jedan po jedan grozdove plodova to su se, nadvisujui ostalo drvee, blago njihali na nebu. Pri svakom bi pogotku palo nekoliko plodova koji su pripali sretnom strijelcu. Ostali bi morali ekati dok a navesti imena drvea. 43 ovaj pokupi svoj plijen pa tek tada nastavili s gaanjem. U toj je igri Jacques, spretan u gaanju, bio ravan Pierreu. No obojica bi podijelila svoj plijen s onima to su imali manje sree. Najnespretniji je bio Max, koji je nosio naoale jer je imao lo vid. Bio je zdepast i krupan, ali je ipak uivao potovanje svih od dana kad su ga vidjeli kako se tue. Dok su se svi oni, u estim ulinim tuama u kojima su sudjelovali, a pogotovu Jacques koji nije mogao svladavati bijes i estinu, obiavali baciti na protivnika da mu u to kraem vremenu nanesu to veu bol, spremni da im to bude propisno uzvraeno, Max, ije je ime zvualo nekako germanski, jednog dana kada ga je mesarev debeli sin, zvani But, nazvao prljavim vabom, mirno je skinuo naoale, dao ih na uvanje Josephu, zauzeo stav kao to su to inili bokseri koje su viali po novinama, i pozvao ovoga da ponovi svoju uvredu. Zatim je, ne pokazujui uzbuenje, izbjegao svaki Butov napad, udario ga nekoliko puta ne primivi nijedan udarac i na kraju mu, na svoje veliko zadovoljstvo uspio, koje li pobjede, nabiti modricu na oku. Od tog dana Maxova popularnost bila je u grupi osigurana. Depova i ruku ljepljivih od voa, bjeali su iz vrta prema moru i, im bi se nali izvan zidina, poredali bi plodove na svoje prljave maramice, vakali sa slau vlaknaste, slatke i odvratno masne bobice, ali lagane i ukusne poput pobjede. Potom bi odjurili na plau. Da bi stigli do plae, morali su prijei cestu zvanu ovarska jer su njome doista esto prolazila stada ovaca koja su se vraala ili odlazila na sajam u Mai-son-Carre, istono od Alira. Bila je to ustvari zaobi-laznica koja je dijelila more od grada koji se protezao po breuljcima poput amfiteatra. Izmeu ceste i mora,

tvornice, ciglane i plinara bile su okruene pijeskom prekrivenim ploama ilovae ili vapnenom prainom, gdje su se bijelili pranjavi otpatci drva i eljeza. 44 Nakon te rune pustare izlazilo se na plau Sablettes. Pijesak je tu bio pomalo crn, a prvi valovi nisu uvijek bili prozirni. S desne strane nalazilo se kupalino zdanje s kabinama i dvoranom, velikom drvenom kutijom na stupovima, koja je za blagdanskih dana sluila za ples. Za vrijeme sezone prodava prenih krum-piria svakog je dana palio svoju pe. Mala grupa najee nije imala novca ni za jedan tuljac prenih krumpiria. Ako bi sluajno koji od njih imao potreban novaca, kupio bi jedan i znaajno se uputio prema plai, praen povorkom svojih drugova punih potovanja, pa bi, stigavi do mora, u sjeni velike rasuene barke zabio stopala u pijesak i spustio se na stranjicu, drei papirnati tuljac uspravno u jednoj ruci, a drugom ga pokrivajui kako mu nijedna od tih hrskavih pahulja ne bi ispala. Obiaj je bio da zatim ponudi po krumpiri svojim drugovima, koji su se pobono naslaivali tom jednom jedinom toplom poslasticom s jakim mirisom ulja to im ju je namijenio. Zatim bi svi promatrali sretnika kako, ozbiljna lica, guta jedan po jedan preostale krumpirie. Na dnu papirnatog tuljca ostalo bi uvijek mrvica. Preklinjali bi sitog srekovia da ih podijeli s njima. Na to bi ovaj najee, osim kad se radilo o Jeanu, razmotao masni papir, rairio po njemu mrvice krumpiria i dopustio da se jedan po jedan poslue. Izabrali bi na sreu onoga koji e navaliti prvi i prema tome uzeti najveu mrvicu. Poto bi gozba zavrila, a uitak i osjeaj uskrae-nosti bili zaboravljeni, poela je trka prema zapadnom kraju kupalita, pod jarkim suncem, do napola sruene zidine, koja je nekad najvjerojatnije sluila kao temelj sad nepostojeoj kolibi iza koje su se mogli svui. U nekoliko trenutaka bili su goli, trenutak potom u vodi, plivajui snano i nespretno, dovikujui a 2 novia 45 sea, slinei i pljujui, nadmeui se u ronjenju ili u tome tko e ostati dulje pod vodom. More je bilo ugodno, toplo, sunce na njihovim mokrim glavama lagano, a blaena svjetlost ispunjavala je njihova mlada tijela radou od koje su neprestano klicali. Vladali su ivotom i morem, i ono najraskonije to nam svijet moe ponuditi, primali su i nemilice troili, poput gospodara sigurnih u svoje nezamjenjivo bogatstvo. Trei od ala do mora, suei na pijesku slanu vodu od koje su im tijela bila ljepljiva, ispirui zatim u moru pijesak od kojeg su bili posve sivi, posve bi zaboravili na vrijeme. Trali su, a iope su uz prodorne krike letjele nisko iznad tvornica i morskog ala. Nebo, s kojeg se povukla danja sparina, postajalo je bistro i zeleno, svjetlost je jenjala, a s druge strane zaljeva, luk kua i grada, dotada uronjenog u laganu izmaglicu, poprimao je jasnije obrise. Bio je jo dan, no uline svjetiljke ve su se palile jer se sumrak u Africi sputa iznenada. Obino bi Pierre prvi dao znak za pokret: Kasno je, i odmah bi potom nastala jurnjava, brzo opratanje. Jacques bi sa Josephom i Jeanom trao put kue ne obazirui se na ostale. Trali su bez daha. Josephova je majka imala brzu ruku. to se Jacquesove bake tie... Trali su kroz veer koja se sputala svom brzinom, usplahireni prvim upaljenim plinskim svjetlima, osvijetljenim tramvajima to su promicali pored njih, ubrzavajui trk, uasnuti to je ve dobrano pala no, i rastajali se na ulazu bez pozdrava. Tih bi veeri Jacques zastao na mranom i smrdljivom stubitu, naslonio se u mraku na zid i ekao da

se smiri njegovo pomahnitalo srce. Ali nije mogao ekati, a od same te spoznaje jo je bre disao. U tri koraka stigao bi do odmorita, proao pored a Ako se utopi, mama e te ubiti. Nije te sram da se tako pokazuje? Gdje ti je sad mama. 46 zajednikog nunika na katu, i otvorio vrata. U blagovaonici na kraju hodnika gorjelo je svjetlo i on je sleden sluao zveckanje lica po tanjurima. Uao bi. Za stolom, u krugu svjetla petrolejske svjetiljke, polu-nijemi ujaka nastavljao je buno srkati svoju juhu; njegova majka, jo mlada, bujne crne kose, pogledala bi ga svojim blagim pogledom. Dobro zna..., zapoela bi. Ali bi baka, uspravna u svojoj crnoj haljini, stisnutih usana, svijetlih oiju stroga pogleda, kojoj je vidio samo lea, prekinula ker. Odakle dolazi?, pitala bi. Pierre mi je pokazivao zadau iz rauna. Baka bi tada ustala i prila mu. Pomirisala bi mu kosu, pa rukom prola preko njegovih glenjeva jo punih pijeska. Bio si na plai. Onda si ti laljivac, sriui bi rekao ujak. No baka bi bez rijei prola pored njega, uzela iza vrata blagovaonice debeli korba, zvani volujska ila, koji je ondje visio i oplela ga njime po nogama i stranjici dva do tri puta, a to je tako peklo da se derao u sav glas. Neto kasnije, usta i grla punih suza, ispred tanjura juhe koju mu je ujak saalivi se nad njim posluio, trudio se iz sve snage da suspreg-ne suze. Na to bi majka, uputivi baki kratak pogled, okrenula prema njemu svoje lice koje je toliko volio. Jedi juhu, rekla bi. Gotovo je. Gotovo je. Tek bi se tada rasplakao. Jacques Cormerv se probudi. Sunce se vie nije zrcalilo na bakrenom okviru brodskog okna, nego je zalo za obzorje i sad je osvjetljavalo zid nasuprot njemu. Odjenu se i popne na palubu. Stii e u Alir duboko u no. a brat 47 5. Otac. Njegova smrt. Rat. Atentat. vrsto ju je grlio na samom pragu stana, jo zadihan od uspinjanja stubama koje je preao etiri po etiri u jednom zaletu, ne promaivi ni jednu, kao da je njegovo tijelo jo uvijek tono pamtilo visinu stuba. Iziavi iz taksija, u ulici ve prilino bunoj, jo blistavoj od jutarnjeg polijevanja8 koje se isparavalo na prvoj vruini, opazio ju je, na istom mjestu kao nekad, na uskom i jedinom balkonu, izmeu dviju soba, iznad nadstrenice frizeraja - frizer vie nije bio Jeanov i Josephov otac, on je umro od tuberkuloze, takav je to zanat, govorila je njegova ena, stalno udie neiju kosu - prekrivene valovitim limom koja je kao i nekad bila zasuta bobicama fikusa, zguvanim papiriima i starim ikovima. Stajala je tu, jo uvijek bujne, ali od godina posijedjele kose, jo uvijek uspravna unato svojim sedamdeset dvjema godinama, ovjek bi joj dao deset godina manje zbog njezine izrazite mravosti i jo oite snage, a takva je bila cijela obitelj, pleme mravih stvorenja bezbrina dranja i neumorne energije nad kojima starost naizgled nije imala nikakvu mo. Sa svojih pedeset godina, ujak Emil1, napola nijem, doimao se kao mladi. Baka je umrla uspravne glave. A to se majke tie, kojoj je sad hrlio, inilo se da nita ne moe svladati njezinu skrivenu nedjelja. Dalje u tekstu postat e Emest. 49 upornost, budui da deseci godina naporna rada nisu unitili u njoj mladu enu koju je Cormerv kao dijete gledao s divljenjem.

Kad je stigao pred vrata, majka ih je otvorila i bacila mu se u zagrljaj. Onda ga je, kao svaki put kad bi se ponovno sreli, poljubila dva ili tri puta, privijajui ga k sebi svom snagom, a on bi pod rukama osjeao njezina rebra, tvrde i izboene kosti njezinih pomalo drhtavih ramena, i pritom udisao miris njezine koe koji ga je podsjeao na ono mjesto ispod Adamove jabuice, izmeu vratnih ila, koje se vie nije usuivao poljubiti, ali koje je volio mirisati i milovati dok je bio dijete, kad bi ga, rijetko, uzela na krilo ili kad bi se pravio da spava, nosa zaronjena u tu malu udubinu koja je za njega imala miris njenosti, tako rijetke u njegovu djejem ivotu. Poljubila ga je, te, oslobodivi ga svoga zagrljaja, malo ga promatrala pa ga opet zagrlila i jo jednom poljubila, kao da je, odmjerivi u sebi svu ljubav to ju je za nj mogla osjeati ili izraziti, ustanovila da jo neto nedostaje. Sine moj, govorila je, bio si tako dalekoa. A onda, odmah potom, okrenula se, vratila u stan i otila sjesti u dnevnu sobu koja je gledala na ulicu, doimala se kao da vie ne misli na njega, i ni na to drugo uostalom, i na trenutke bi ga ak pogledala s nekim neobinim izrazom u oima, kao da joj odjednom, ili mu se barem tako inilo, smeta u tom skuenom, praznom i zatvorenom svijetu u kojem je samovala. Tog je dana, tovie, poto je sjeo kraj nje, izgledala nekako nemirnom i s vremena na vrijeme kriomice pogledavala na ulicu svojim tamnim i grozniavim oima koje bi se razvedrile im bi se njezin pogled spustio na Jacquesa. Ulica je postajala sve bunijom, a teki crveni tramvaji, kloparajui poput starog eljeza, prolazili su prijelaz 50 sve ee. Cormerv je promatrao majin profil u sivoj bluzi s bijelim okovratnikom dok je sjedila kraj prozora na neudobnoj stolici [ J1 na kojoj je uvijek sjedila, lea malo pogrbljenih od godina, ali kojima nije trebala potpora naslonjaa, ruku spojenih oko maramice koju bi svojim ukoenim prstima smotala u klupko, pa je zatim spustila u krilo izmeu dvije nepomine ruke, glave okrenute prema ulici. Bila je ista kao trideset godina ranije, i iza njezinih bora nazirao je isto ono udesno mlado lice, lukove obrva napete i glatke, kao stopljene s elom, mali ravan nos, usnice jo lijepo ocrtane unato borama u kutu usana zbog umjetnog zubala. Sam vrat, koji tako brzo propada, sauvao je lijep oblik unato sad ve vorastim ilama i malo oputenoj bradi. Bila si kod frizera, rekao je Jacques. Nasmjeila mu se osmijehom male djevojice koju su uhvatili u prijestupu. Da, zna, radi tvog dolaska. Oduvijek je bila koketna na svoj gotovo neprimjetan nain. I ma kako siromano odjevena bila, Jacques nije pamtio da je ikad na njoj vidio neto runo. I sad su te sive i crne boje koje je imala na sebi bile dobro izabrane. Bio je to uroeni ukus pripadnika njihova plemena, uvijek bijednih, uvijek siromanih, ili pak, neto bolje stojeih, poput nekih roaka. Ali svi su oni, a pogotovu mukarci, poput pravih Mediteranaca drali do bijele koulje i dobro izgla-ane crte na hlaama, smatrajui pritom prirodnim da taj posao neprekidnog odravanja, jer je odjee bilo malo, uz ostale enske poslove obavljaju ene, to jest majke ili supruge. to se majkea tie, ona je uvijek smatrala da nije dovoljno to pere rublje i sprema po tuim kuama, i Jacques je se, otkako pamti, sjeao kako neprestano glaa jedine bratove i njegove hlae, sve dok on nije otiao i otputio se u svijet u kojem 1 Dva neitka znaka a luk obrva koat i gladak ispod kojeg se sjao grozniav pogled crnog oka.

51 ene niti peru niti glaaju. Talijan je, ree majka, taj frizer. Dobro radi. Da, na to e Jacques. Htio je rei: Veoma si lijepa, ali je zastao. Uvijek je to mislio o svojoj majci, ali joj se nikad nije usudio rei. Ne stoga to se bojao da bi ga mogla odbiti ili to je sumnjao da bi joj se takav kompliment mogao svidjeti. No, to bi znailo prekoraiti onu nevidljivu granicu iza koje se cijelog ivota zaklanjala - blaga, uglaena, pomirljiva, gotovo pasivna, ali ne ponizujui se nikad pred niim i pred nikim, osamljena u svojoj polugluhoi, nemogunosti izraavanja, lijepa ali gotovo nedostupna, to nedostupnija to je bila nasmijeenija i to ga je srce vie vuklo k njoj - da, cijeli svoj ivot zadrala je to isto bojaljivo i posluno dranje, a opet suzdrano, isti onaj pogled kojim je trideset godina ranije, ne upleui se, gledala kako njezina majka korbaem tue Jacquesa, ona koja nije nikad dotakla pa ak ni ozbiljno izgrdila svoju djecu, ona koju su ti udarci bez sumnje takoer boljeli ali je, nemona da neto poduzme, to zbog umora, to zbog nemutog izraavanja i potovanja koje je dugovala majci, preputala da stvari idu svojim tijekom, trpjela danima i godinama, trpjela da joj tuku djecu, kao to je sama trpjela naporne radne dane sluei drugima, pranje parketa na koljenima, ivot bez mukarca i bez utjehe, okruena masnim otpatcima i prljavim rubljem tuih ljudi, duge dane muke to su se nizali jedan za drugim, tvorei ivot koji se, lien nade, pretvorio u ivot bez ikakvih osjeaja, neuk, tvrdokoran, pomiren s patnjama, svojima i tuima. Nikad je nije uo da se ali, samo bi ponekad rekla da je umorna ili da je od pranja velikog rublja bole kria. Nikad je nije uo da nekog ogovara, samo bi ponekad rekla kako su sestre ili tetke bile s njom neljubazne ili ohole. Ali je isto tako veoma rijetko uo da se smije iz sveg srca. Smijala se neto vie u posljednje vrijeme otkako je prestala raditi, a 52 djeca se brinula da joj nita ne nedostaje. Jacques je promatrao sobu, ni ona se nije promijenila. Nije htjela otii iz tog stana u kojem je imala svoje navike, iz te etvrti u kojoj joj je sve bilo lako, da bi se odselila u neki drugi, udobniji, ali gdje bi sve postalo teko. Da, bila je to ista ona stara soba. Promijenila je namjetaj, koji je sad bio pristojniji i manje sirotinjski. Ali bio je kao i uvijek gol, priljubljen uz zid. Uvijek neto prekopava, rekla je majka. Nije mogao a da ne otvori ormar za posude u kojem su, unato svim njegovim prijekorima, i sada bile samo najpotrebnije stvari, i praznina kojeg ga je zapanjivala. Otvorio je i ladice stolia za odlaganje jela gdje su se povlaila dva, tri lijeka, to je toj kui bilo sasvim dovoljno, pomijeana s dvoje, troje starih novina, komadima konopca, te mala kartonasta kutija s rasparenom dugmadi i stara fotografija za osobnu kartu. Tu su ak i suvine stvari bile sirotinjske jer se nikad nisu upotrebljavale. I Jac-ques je bio siguran da bi u normalnoj kui pretrpanoj stvarima, kakva je bila njegova, majka upotrijebila samo ono najnunije. Jednako je tako znao da ni u po-krajnoj majinoj sobi, namjetenoj malim ormarom, uskim krevetom, drvenim toaletnim stoliem i slamnatom stolicom, s jednim jedinim prozorom zastrtim kakanom zavjesom, nee nai nikakav drugi predmet, osim moda, ponekad, maramicu smotanu u klupko koju bi odlagala na golo drvo toaletnog stolia. Ono to mu je upalo u oi kad je upoznao druge kue, bilo one svojih drugova iz liceja ili kasnije one bogatijih ljudi, bio je upravo broj razliitih vaza, vreva, kipia, slika kojima su bile natrpane prostorije. Kod njega se govorilo vaza na kaminu, vr, duboki tanjuri, a onih nekoliko drugih predmeta koje se u kui

moglo nai nije imalo imena. Kod njegova ujaka, naprotiv, mogli ste uivati u keramici iz Vogeza, jelo 53 se u tanjurima iz Quimpera. On je odrastao okruen siromatvom golim poput smrti, okruen opim imenicama; kod ujaka je, pak, otkrio vlastita imena. Ni dandanas u prostoriji sa svjee opranim oploenim podom, na jednostavnom i ulatenom namjetaju, nije bilo niega, osim jedne arapske pepeljare od tucanog bakra na stoliu za posluivanje jela, stavljene onamo prije njegova dolaska, i potanskog kalendara na zidu. Tu se nije imalo to vidjeti niti to rei, i stoga nije znao nita o svojoj majci, osim onoga to je sam saznao. Niti o svom ocu. - Tata? Ona ga pogleda i posta paljivaa. -Da. - Zvao se Henri i to jo? - Ne znam. - Nije imao jo koje ime? - Mislim da je, ali ne sjeam se. Njezina panja kao da je odjednom popustila, gledala je prema ulici gdje je sunce ve peklo svom snagom. - Da li mi je bio slian? - Da, cijeli ti, pljunuti. Imao je svijetle oi. I elo kao tvoje. - Koje je godine roen? - Ne znam. Ja sam imala etiri godine vie od njega. - A ti, koje godine? - Ne znam. Pogledaj u obiteljsku knjiicu. Jacques ode u sobu, otvori ormar. Meu ubrusima, na gornjoj polici, bila je obiteljska knjiica, mirovinska knjiica i nekoliko starih dukumenata pisanih na panjolskom. Vrati se s dokumentima. Otac - ispitivanje - rat 1914. - Atentat. - Roen je 1885. a ti 1882. Imala si tri godine vie od njega. - A ja sam mislila etiri. Davno je to bilo. - Rekla si mi da je rano izgubio oca i majku i da su ga braa dala u sirotite. - Da. I sestra takoer. - Roditelji su mu imali gospodarstvo? - Da. Bili su Alzaani. - U Ouled-Fayetu. - Da. A mi u Cheragi. To je sasvim blizu. - S koliko je godina izgubio roditelje? - Ne znam. Oh, bio je mlad. Sestra ga je ostavila. To nije lijepo. Nije ih htio vie vidjeti. - Koliko je godina imala sestra? - Ne znam. - A braa? On je bio najmlai? - Ne. Drugi po redu. - Znai da su braa bila premala da se brinu o njemu. - Da. Tako je. - Ali to onda nije bila njihova krivica. - Je, zamjerio im je to. Nakon sirotita, sa esnaest godina zaposlio se na imanju kod svoje sestre. Davali su mu previe posla. To je bilo previe. - Doao je u Cheragu.

- Da. K nama. -1 tako si ga upoznala? -Da. Ona ponovno okrenu glavu prema ulici, i on vie nije imao snage nastaviti na taj nain. No ona je sama progovorila. - Nije znao itati, razumije. U sirotitu se nita ne naui. - Ali pokazala si mi dopisnice koje ti je poslao iz rata. 54 55 - Da, nauio je s gospodinom Classiaultom. - Kod Ricomea. - Da. Gospodin Classiault je bio gazda. On ga je nauio itati i pisati. - S koliko godina? - S dvadeset godina, mislim. Ne znam. Sve je to bilo tako davno. Ali kad smo se vjenali, nauio je prepoznavati vina i mogao je raditi bilo gdje. Bio je pametna glava. Promatrala ga je. - Kao i ti. -1 onda? - Onda? Doao je tvoj brat. Tvoj je otac radio za Ricomea, a Ricome ga je poslao na svoje imanje u Saint-Lapotre. - Saint-Apotre? - Da. I onda je doao rat. Umro je. Poslali su mi geler. Geler koji je raznio glavu njegovu ocu nalazio se u maloj kutiji za kekse iza ubrusa u ormaru, zajedno s dopisnicama poslanim s bojinice koje je Jacques mogao izgovoriti napamet kako su bile ture i kratke. Draga moja Lucie. Ja sam dobro. Sutra mijenjamo poloaj. Pazi na djecu. Grlim te. Tvoj mu. Da, iste one mrkle noi kad je roen, za vrijeme selidbe, on, izbjeglica, dijete izbjeglica, Europa je ve podeavala svoje topove koji su trebali grunuti svi zajedno nekoliko mjeseci kasnije, protjerujui Corme-ryeve iz Saint-Apotrea, njega prema njegovom korpusu u Aliru, nju prema malom stanu njezine majke u sirotinjskom predgrau, s djetetom oteklim od uboda komaraca na rukama. Nita se ne brinite, majko. im se Henri vrati, otii emo. A baka, uspravna, sijede kose zaeljane unatrag, svijetlih oiju stroga pogleda: Keri, trebat e raditi. - Bio je u zuavima. - Da. Borio se u Maroku. Tono. Zaboravio je to. Godine 1905. njegov je otac imao dvadeset godina. Sluio je, kako se to kae, aktivni vojni rok u ratu protiv Marokanacaa. Jacques se prisjeti to mu je ispripovijedao ravnatelj kole kad ga je nekoliko godina ranije sreo na alirskim ulicama. G. Levesque bio je mobiliziran kad i njegov otac. Ali su ostali samo mjesec dana u istoj postrojbi. Slabo je upoznao Cormerva, kako je sam rekao, jer je ovaj veoma malo govorio. Otvrdnuo na umor, bio je utljiv, ali jednostavan i pravedan. Jedan jedini put je Cor-mery bio sav izvan sebe. Bila je no poslije vrueg dana, u onom dijelu Atlasa gdje je odjel vojske logo-rovao na breuljku zatienom stjenovitim klancem. Cormery i Levesque trebali su smijeniti strau u dnu klanca. Nitko se nije odazvao na njihov poziv. A onda su, podno ivice od divljih smokava, ugledali svog druga glave zabaene unatrag, udno uperene prema mjesecu. U prvi as nisu ni prepoznali njegovu glavu koja je imala neobian oblik. Ali bilo je posve jednostavno. Bio je zaklan, a ta blijeda

oteklina u njegovim ustima bilo je cijelo njegovo spolovilo. Tek su tada spazili njegovo tijelo rairenih nogu, zuavske hlae rasparane, i usred tog procijepa, u neizravnom odsjaju mjeseca, krvavu lokvu13. Stotinjak metara dalje, iza velike stijene, i drugi je straar bio u istom stanju. Oglaena je uzbuna, straarska mjesta pojaana. U svitanje, kad su se vratili u logor, Cormery izjavi da to nisu ljudi. Levesque, koji je razmiljao, odgovori mu da oni misle da tako moraju postupiti ljudi, da su oni kod njih, i da ovi pribjegavaju svim sredstvima da se obrane. Cormery se usprotivi. Moda. Ali imaju a 1914. b krepao ti sa ili bez, rekao je narednik. 56 57 krivo. ovjek ne ini takvo to. Levesque mu odvrati kako oni smatraju da si ovjek u odreenim okolnostima moe sve dopustiti i (sve unititi). Na to Cormerv pobjesni: Ne, ovjek se mora znati svladavati. To je onda ovjek, inae... I potom se smiri. Ja, progovori zatim muklim glasom, ja sam siromaan, odrastao sam u sirotitu, daju mi tu odjeu, odvuku me u rat, ali ja se svladavam. Ima Francuza koji se ne svladavaju, rekao je na to Levesque. Onda ni oni nisu ljudi. I odjednom zaurla. Prljavi gadovi! Kakvi gadovi! Svi, svi... Zatim ue u svoj ator, blijed kao krpa. Kad je bolje razmislio Jacques je shvatio da je od tog starog uitelja, kojeg je odonda posve izgubio iz vida, zapravo saznao najvie o svom ocu. A opet nita vie, osim nekoliko detalja, od onoga to je mogao naslutiti iz majine utnje. Otvrdnuo i ogoren ovjek koji je cijeli svoj ivot radio, ubijao po nareenju, prihvatio sve ono to nije mogao izbjei, ali koji je negdje duboko u sebi odbijao da ga moralno iskvare. Siromah, ukratko. Jer siromatvo [se] ne bira, ali se moe zadrati. I pokuao je zamisliti, na temelju ono malo stvari koje je saznao od majke, istoga tog ovjeka devet godina kasnije, oenjenog, oca dvoje djece, koji se izborio za neto malo bolji poloaj u drutvu i kojeg odjednom pozivaju u Alir radi mobilizacijea, dugo putovanje nou sa strpljivom enom i nepodnoljivom djecom, rastanak na kolodvoru i onda, tri dana kasnije, u malom stanu u Belcourtu, njegov iznenadni dolazak u krasnoj crvenoj i plavoj uniformi sa irokim hlaama kakve je nosila zuavska pukovnija, uznojen ispod debelog sukna, usred srpanjske ege* sa slamnatim a novine 1814. u Aliru. [Sic] * Kolovoz 58 eirom u ruci, jer nije bilo ni fesa ni kacige u trenutku kad je kriomice izaao iz garnizona pod svodovima obzidane obale i otrao izgrliti enu i djecu prije veernjeg ukrcavanja za Francusku koju do tada nije nikad vidioa, prije negoli se otisnuo na more koje ga nije nikad nosilo, i grlio ih je snano, u urbi, a zatim otiao kako je i doao, dok mu je ena s malog balkona mahala na pozdrav, a on joj odmahivao trei, okrenuvi se da jo jednom mahne eirom prije nego to se zaputi trkom niz ulicu sivu od praine i ege, i nestane iza kina, u daljini, u bljetavom jutarnjem svjetlu, da se nikad vie ne vrati. Ostalo je trebalo zamisliti. Ne na temelju onoga to mu je mogla rei majka, koja pojma nije imala o povijesti i zemljopisu, koja je znala jedino da ivi na zemlji pored mora, da je Francuska s druge strane tog mora kojim ni ona nikad nije plovila, a Francuska je uostalom neko sumnjivo mjesto izgubljeno u nejasnoj noi kamo se stie preko luke zvane Marseille koju je zamiljala slinu Aliru, gdje bljeti jedan grad za koji svi kau

da je veoma lijep i koji se zove Pariz, i gdje se, napokon, nalazi pokrajina zvana Alzas odakle su rodom roditelji njezina mua koji su odande pobjegli, ima tome mnogo godina, pred neprijateljima to se zvae Nijemcima, da bi se nastanili u Aliru, kraju koji je trebalo oduzeti tim istim neprijateljima, koji su uvijek bili zloesti i okrutni, pogotovu s Francuzima, i to bez ikakva razloga. Francuzi su se uvijek morali boriti sa svaalakim i neumoljivim ljudima. Tu je bila i panjolska koju nije znala kamo smjestiti, ali koja nipoto nije bila daleko, iz koje su njezini roditelji, Mahonci, otili isto tako davno kao i roditelji njezina mua da bi doli u Alir jer su krepavali od gladi u Mahonu, za koji ak nije znala da je otok, jer nije uostalom znala ni to je to a Nikad prije nije vidio Francusku. Vidio ju je i bio ubijen. 59 otok jer nikad nijedan nije vidjela. Imena nekih drugih zemalja ponekad bi privukla njezinu panju iako ih nije uvijek mogla tono izgovoriti. U svakom sluaju, nikad nije ula za Austro-Ugarsku monarhiju, niti za Srbiju, Rusija je poput Engleske bila za nju teka rije, nije znala to je to nadvojvoda i nikad ne bi mogla izgovoriti etiri sloga imena Sarajevo. Rat je bio tu, poput zloslutnog oblaka, pun crnih prijetnji, ali kojeg je bilo nemogue sprijeiti da zavlada nebom, jednako tako kao to je nemogue sprijeiti dolazak skakavaca ili oluje to pustoe po alirskim visoravnima. Nijemci su ponovno prisiljavali Francuze na rat, i ljudi e opet patiti - tome nije bilo uzroka, ona nije znala to je povijest Francuske niti to je to povijest. Poznavala je pomalo svoju, i jedva neto malo povijest ljudi koje je voljela, a ti ljudi koje je voljela morali su patiti poput nje. U tmini svijeta koji nije mogla zamisliti i povijesti koju nije poznavala, jedna je jo tamnija tmina upravo zauzela mjesto, stigla su tajanstvena nareenja, to ih je znojan i umoran andar donio u selo, trebalo je napustiti imanje gdje se ve sve spremalo za berbu - upnik je doao na kolodvor u Boneu da otprati mobilizirane vojnike. Treba se moliti, rekao joj je, a ona je odvratila: da, gospodine upnie, ali nije ga ustvari ni ula, jer joj nije govorio dovoljno glasno, a njoj uostalom nikad ne bi ni palo na pamet da se moli, jer nije nikad nikome htjela smetati - i njezin je mu tako otputovao u svojoj lijepoj raznobojnoj uniformi, uskoro e se vratiti, svi su to govorili, Nijemci e biti kanjeni, ali do tada je valjalo nai posla. Sreom, jedan je susjed rekao njezinoj majci da u tvornici metala u Vojnom arsenalu trebaju ene i da e prednost imati ene mobiliziranih, napose ako uzdravaju obitelj, i tako e joj se posreiti da radi deset sati dnevno svrstavajui male kartonske kutije prema veliini i boji, moi e baki donijeti neto 60 novca, djeca e imati to jesti dok Nijemci ne budu kanjeni i dok se Henri ne vrati kui. Ona, razumije se, nije znala da postoji nekakva ruska fronta, niti to je to uope fronta, niti da se rat moe proiriti na Balkan, na Srednji istok, na cijelu planetu, sve se dogaalo u Francuskoj kamo su Nijemci uli ne najavivi se, i napali djecu. Sve se zapravo dogaalo ondje gdje su Afrike trupe i medu njima H. Cormerv, prebaene na vrat na nos, odvedene takve kakve su se zatekle u tajanstveni kraj o kojem se govorilo, na Marnu, i nije ak bilo vremena ni da im se nadu ljemovi, a tamonje sunce nije bilo dovoljno jako da ubija boje kao u Aliru, pa su tako mase arapskih i francuskih Aliraca, odjevene u jarke i gizdave boje, sa slamnatim eirima na glavi, crvene i plave mete koje se moglo primijetiti sa stotina metara, u gomilama ulijetale u vatru, pogibale i gnojile tlo na kojem e tijekom etiri godine ljudi pristigli iz cijelog svijeta, suureni u blatnim rovovima,

puzati metar po metar pod nebom naikanim svijetleim bombama, bombama to su fijukale dok je grmjela obrana najavljujui uzaludne juriea. No u onom trenutku nije bilo rovova, samo afrike trupe to su se topile pod vatrom poput lutaka od raznobojna voska, i svake se godine na stotine siroadi raalo posvuda u Aliru, arapskom i francuskom, sinovi i keri bez oca koji e morati nauiti ivjeti bez poduke i bez naslijea. Nekoliko tjedana, i onda jedne nedjelje ujutro, na malom unutranjem odmoritu jedinog kata u zgradi, izmeu stubita i dva nunika bez rasvjete, crne rupe zidane na turski nain, koju su neprestano istili kre-zilom i koja je stalno zaudarala, Lucie Cormerv i njezina majka sjedile su na dva niska stolca i istile leu pod svjetlom to je dopiralo iz prijenice na stubitu, proiriti 61 dok je malo djetece u koari za rublje cuclalo zaslinje-nu mrkvu, kad se jedan gospodin, ozbiljna lica i lijepo odjeven, pojavio na stubitu s nekakvom omotnicom. Dvije su ene odloile tanjure, u koje su stavljale oienu leu to su je uzimale iz posude smjetene izmeu njih, i otrle ruke kad ih je gospodin, zausta-vivi se na pretposljednoj stubi, zamolio da se ne miu, pitao tko je tu gospoda Cormerv, evo je, rekla je baka, ja sam njena majka, i gospodin je rekao da je on gradonaelnik, da donosi bolnu vijest, da je njezin mu umro za domovinu i da ga Francuska oplakuje i ponosi se njime. Lucie Cormerv ga nije ula, ali je ustala i pruila mu ruku s mnogo potovanja, baka se uspravila, s rukom na ustima, i ponavljala na panjolskom Boe moj. Gospodin je zadrao Lucinu ruku u svojoj, zatim je jo jednom stisnuo objema rukama, promrmljao "rijei utjehe i na kraju joj pruio omotnicu, okrenuo se i tekim korakom siao niz stube. to je rekao?, pitala je Lucie. Henri je mrtav. Ubili su ga. Lucie je gledala omotnicu ne otvarajui je. Ni ona ni njezina majka nisu znale itati, okretala ju je, bez rijei, bez ijedne suze, nesposobna da zamisli tu tako daleku smrt na kraju neke nepoznate tmine. Zatim je stavila omotnicu u dep svoje pregae, prola pored djeteta i ne pogledavi ga, te otila u sobu koju je dijelila sa svoje dvoje djece, zatvorila vrata i rebrenice na prozoru koji je gledao na dvorite, bacila se na krevet, gdje je ostala nijema i bez suza satima, stiui u depu omotnicu koju nije mogla proitati i zurei u mraku u nevolju koju nije razumjelaa. - Mama, - ree Jacques. a ona je mislila da se geleri kreu sami od sebe. 62 I dalje je gledala na ulicu, s istim izrazom lica, i nije ga ula. On dodirnu njezinu mravu i naboranu ruku, a ona se okrenu prema njemu smjeei se. - Tatine dopisnice, zna, one iz bolnice. -Da. - Primila si ih poslije gradonaelnika? -Da. Geler ga je pogodio u glavu pa su ga transportirali jednim od onih odvratnih sanitetskih vlakova, punih krvi, slame i zavoja, kakvi odravaju vezu izmeu klaonice i evakuacijskih bolnica u Saint-Brieucu. Tamo je nakrabao dvije dopisnice naslijepo, jer vie nije vidio. Ranjen sam. Nije to nita. Tvoj mu. I onda je za nekoliko dana umro. Bolniarka je napisala: Bolje je tako. Ostao bi slijep ili lud. Bio je veoma hrabar. I onda