147563884 politicke stranke skripta

Političke stranke - Izraz politička partija imao je ideološko značenje i asocirao na komunističku partiju ili jednopartijski monopol. Tek je sa tranzicijom u politički govor ušla riječ politička stranka. Klaićev riječnik stranih riječi donosi odrednicu «partija» kao oznaku zastupnim ljudima koji se bore za isti cilj. Seiler kaže da partija etimološki u francuskom jeziku potiče od glagola «partir» koje ja na starom francuskom značio komadati, dijeliti. Robert Michels stranku razumije kao ratnu, vojnu organizaciju koja se podvrgava zakonima taktike čija je bit borba za jednu stvar ili protiv nje. Izraz politička stranka koristi se kao oznaka za neku skupinu ljudi koji u politici zauzimaju i drže neku stranu ili koji se nalaze na nekoj strani (lijevo, desno,centar). Stranke nastaju zbog kidanja cjeline na djelove, partikularitete i koji se u pluralnom društvu pojedinačno udružuju kako bi političkom borbom i političkom igrom osvojili vlast u ulozi cijeline, ali opet za vlastiti interes.

Historija političkih stranaka – Povijest stranka povezuje se uz povijest novovjekovne demokratije i pojave općeg biračkog prava (M.Weber). Ali postoji i neka pretpovijest stranaka iako tu nije riječ o udrugama građana koje danas poznajemo u modernom značenju pojma stranke. Seiler smatra da su još u Aristotelovo doba postojale društvene skupine koje su se suprostavljale Ateni. Povjesnici starog Rima pisali su o Plebejskoj i Patriajskoj stranci. Plebejci su u početku zahtijevali privatno pravnu jednakost i sudjelovanje u procesu donošenja političkih odluka. Kasnije su organizovali vlastitu organizaciju kako bi se mogli zaštiti od samovolje patriajskih činovnika. U srednjem vijeku kao primjeri predstranka spominju se stranke Gvelfa i Gibelina koje su egzistirale na vjerskoj crti sukoba. Gibelini su čuvali carevinsku misao i vjernost Carstvu, dok su Gvelfi bili otvoreni prema papinskom uticaju. U Njemačkoj je političko i stranačko grupiranje započelo 1848god. kada se grupiraju liberali, demokrati, konzervativci i socijalisti. U ostalim Evropskim zemljamam političke stranke se pojavljuju sredinom 19st.početkom 20st.

Pojam i politološka teorija stranaka – Ona se temelji na nauku različitih mislitelja politike u 20 st. koji su se bavili fenomenom političkih stranaka. Robert Michels modernu stranku razumije kao «ratnu organizaciju». Po Michelsu svaka organizacija završava u oligarhiji, a oligarhija u monarhiju. M.Weber kao izumitelj sociologije, stranke naziva udrugama koji se temelje na slobodi novačenja pristalica koji svojim vođama prikupljaju moći i koji se bore za postizanje partikularnih i općih interesa. Po svojim obilježjima stranke mogu biti privremene ili trajne udruge. Weber izvodi sljedeću tipologiju stranka : - karizmatske, tradiocionalne, vjerske, utilitarne i koristoljubive. Stranke su po Weberu voluntarističkog karaktera. igmund Neumann smatra da stranke nastaju u trenutku identifikacije i diferencijacije članova nekog društva.

Struktura stranaka – M.Duverger kaže da jedno od bitnijih obilježja stranka jeste heterogenost. Sastav čelništva i njegovo obilježje određuju strukturu stranke.npr.stranke srednjih slojeva, liberalne i konzervativne imale su obilježja kadrovskih stranka. Socijalističke stranke bile su stranke masovnog tipa sa naglašenim stranačkim činovništvom i stranačkim institucijama kao što su : kongresi, nacionalni komiteti, vijeća, izvršni komiteti, sekretarijat itd.Vodstvo se kretalo od demokratije ka oligarhiji s tendencijama završavanja u monarhiji. Komunističke i fašističke stranke imale su masovni karakter, s centralističkom stranačkom organizacijom,

s vođama diktatorskog tipa, te jakom disciplinom. Te stranke ne poznaju izbore. Temelje se na totalitarnoj doktrini, mitovima, iracionalizmu i vojničkoj disciplini.U organizacijskom smislu komunističke partije temelje se na smislu ćelija, a fašističke ističu načelo elite, dok se laburističke oslanjaju na sindikate.

Organizacija stranaka – Duverger ističe da za organizaciju stranaka su važni članovi i vođe. To je temlj ili minimum organizacije iz koje se nadziru odnosi moći, vladara ili onih kojima se vlada. Duverger rašlanjuje tipove ili oblike organizacije stranaka, npr.piše o obliku indirektne stranke. Po njemu postoje dvije stranke s takvom organizacijom sa takvom organizacijom. To su socijalističke i katoličke ili kršćansko-demokratske stranke. Socijalističke i laburističke stranke oslanjaju se na sindikate i prijateljska društva. U treću skupinu indirektnih stranaka spadaju agrarne stranke koje se oslanjaju na poljodjelske i agrarne sindikate. Duverger govori i o horizontalnoj i vertikalnoj organizaciji oslanjajući se na Ostrogorskog piše o kokusu političkih stranaka. Riječ je o manjim skupinama unuar stranke ili izbornom odboru. Kokus u američkim izbornim kampanjama ima ulogu elektora. Stranke totalitarnog tipa nemaju kokusa. Organizacija socijalista je decentralizirana, a komunista centralizirana. Nedemokratske stranke koje nemaju kokus i izborno načela ali imaju zato miliciju kao bazu.

Članstvo – Članom stranke možemo odrediti osobu koja izravno pripada stranačkoj organizaciji. Međutim, tip stranke i njena organizacija bitno utiču na vrstu članstva. Duverger kaže da je koncept članstva rezultat evolucije od kadrovske do masovne stranke. Razlika između masovne i kadrovske stranke nije u dimenzii i broju članova, nego u strukturi i načinu novačenja članova. Način participiranja članova u nekoj stranci ovisi o tipu organizacije. U demokratskoj organizaciji kadrorvskih stranaka participacija se temelji na političkoj slobodi i individualnoj autonomiji i toleranciji. Kod masovnih stranka, npr.radikalnih, participacija isključuje svaku slobodu ili iznošenje oporbenog mišljenja. U kadrovskim strankama dopuštena je oporba dok masovne i totalitarne stranke ne toleriraju unutarnje diobe, sekte i frakcije. Čelništvo se može birati demokratskim izborima unutar stranke što vrijedi za demokratske ili kadrovske stranke dok se u totalitarnim strankama čelništvo bira na indirektan način.

Stranački sistemi – U nedemokratskim sistemima postoji jednostranački sistem tj.politički monopol jedne stranke, dok u demokratskim sistemima postoje oblici stranačkih sistema. Obično se stranački sistemi dijele na dvostranačke i višestranačke sisteme. Stranački sistem definira se kao partikularni politički odnos determiniran različitim obilježjima. Duverger stranačke sisteme razvrstava na : 1.Jednostranačke, 2.Anglosaksonske-dvostranačke, 3.Višestranačke-kombinirane. Iz pluraliteta partija legalno proizilazi i opozicija, jer ako postoji više stranaka i ako sve nisu na vlasti istodobno, onda su neke nužno oporbene. Postoji 8 funkcija oporbe prema Winfredu Steffaniju : 1.nadzor vlade, 2.kritika vladine politike i isticanje alternativa, 3.izrada i oblikovanje alternativnih političkih programa, 4.izrada i oblikovanje alternativnih političkih elita koje bi mogle uskočiti u vladu, 5. stvaranje uvjeta za preuzimanje vlasti, 6.kritika vlasti radi zaštite temeljnih prava i sloboda, 7.uključivanje manjinskih skupina u politički proces, 8.pokretanje javnosti kao političkog faktora.

Liberalizam/Liberalne stranke – Pod liberalizmom podrazumijevamo političku filozofiju utemeljenu na ideji slobode i prava pojedinaca te tip političke prakse orijentirane prema liberalnoj demokratiji. Sloboda

pojedinacai društvenih skupinanajviše je filozofsko-politički postulat liberalizma. U političkoj antropologiji liberalizam u odnosu na konzervatizam ima optimističnu sliku čovjeka i budućnosti koju temelji na ideji razuma i napretka. Odgovor na liberalizam bio je konzervatizam. Liberalne stranke iznikle su iz povratka građanstva kao trećeg staleža. Liberalne stranke u Evropi nikada nisu bile masovne stranke. One su stvorene kao elitističke stranke. U 20 st. njihova je uloga pretežno koalicijska. Duhovni temelji liberalizma postavljeni su u humanizmu, racionalizmu, empirizmu i prosvjetiteljskoj filozofiji, te u političkoj filozofiji. Temelj doktrine je ideja slobode čovjeka zajamčena ljudskim pravima. Sloboda i ljudska prava zajamčena ustavom. Liberalizam kao ekonomska doktrina polazi od ideje privatnog vlasništva kao neotuđivog prava, slobodne konkurencije i minimalne uloge države u ekonomskoj sferi, ideji tržišta i njegovog širenja, primjer čega je proces globalizacije koji se upravo oslanja na liberalnu doktrinu.

Konzervatizam/konzervativne stranke – Konzervatizam je oznaka za evropsku struju političkog mišljenja koji se izvorno javlja kao protupokret Francuskoj revoluciji. Službeno je rođen 1789. g. i oslanja se na tradiciju, iskustvo prethodnih generacija. To je protuprosvjetiteljski i protuliberalni pokret koji je stao u obranu starog pokreta, monarhije i legitimiteta. Konzervativne stranke su se rađale u velikom povijesnom sukobu tradicije i ideje napretka, raskolu tradicije i moderizacije. Duhovni otac ili rodonačelnik evropskog konzervativizma je Edmund Burke. On izražava odbojnost spram ideje revolucije. On razvija sljedeće ideje: 1. ideju osvrtanja na iskustva prethodnih generacija 2. ideju nasljedstva, 3. ideju politike koja se oblikuje po uzoru na prirodu, 4. ideju političkog sistema koji je u podudarnosti s redom svijeta, 5. ideju cjeline svijeta u stanju nepromjenjive trajnosti i nenasilnog prekida, 6. ideju prirode u oblikovanju i vođenju države, 7. ideju predaka i ideju nasljednosti. Burke Francusku revoluciju doživljava kao veliki društveni metež u kojem su zakoni bili oboreni, a crkva opljačkana.

Kršćansko-demokratske stranke – Kršćanska demokratija je oznaka za politčku doktrinu onih skupina i političkih stranaka koje se u političkom djelovanju pokušavaju oslanjati na crkveno socijalni nauk. Nastala je kao rezultat radikalnog konflikta liberalizma, komunizma i socijaldemokratije s obzirom na pojam osobe, slobode, obitelji, društva i države s osobom na socijalni nauk crkve i kršćansku etiku. Kršćansko demokratske stranke pojavljuju se u 19 st. rođenjem crkveno-socijalnog nauka, a na značaju dobijaju u 20 st. Prvi kongres kršćansko-demokratskih stranaka održan je 1932. g. u Kelnu. Vodeća politička glava demokršćana bio je Alcide de Gasperi. On je tokom 1943. g. postavio načela demokršćanskih stranaka. 1947. g. utemeljena je međunarodna demokratska organizacija NEI koja je 1965. g. prerasla u Evropsku uniju kršćanskih demokrata (ECDU). Većina stranaka članica ECDU baštinik je načela crkveno-socijalnog nauka. Program CDU se određuje kao narodna stranka, socijalna, liberalna, konzervativna, izražava kršćansko vjerovanje i politički program.

Socijaldemokratkse stranke – socijaldemokratija je oznaka za stranke i pokrete upravljene prema socijalizmu i demokratiji. Socijalna demokratija političke ciljeve želi postići političkim reformama. Prihvata parlamentarizam, demokratsku metodu političkog djelovanja i odbacuje klasnu metodu i klasnu koncepciju društva. Bitna razlika između socijaldemokratije i revolucionarnih komunista je što se prvi zalažu za demokratiju, a drugi su gradili društvo koje je završilo u lijevoj totalitarnoj diktaturi. Faze su sljedeće: 1. 1848-1918. g.-

industrijalizacija, pojava lijevih stranaka, polarizacija na ljevici, 2. 1918-1945. g. –polarizacija na reformiste i revolucionarne marksiste, komuniste i socijademokrate, 3. 1945-1959. g. – definitivna polarizacija, socijaldemokratija prihvata doktrinu demokratskog socijalizma, zauzima poziciju narodne stranke lijevog centra, 4. 1959-1990. g. – faza tranzicije; pojava zakašnjelih socijaldemokratija u južnoj i srednoj Evropi, propast komunizma-većina komunističkih stranaka pojavljuje se u obliku reformiranih komunista koji naknadno prihvataju socijaldemokratski program, 5. 1990-1998. g. – kriza identiteta, smjena neokonzervativnog vala, socijaldemokratija pred izazovima globalizacije.

Stranke zelenih – Zeleni su oznaka za eko pokrete i političke stranke koje su se u Evropi pojavile početkom 70-tih godina kao pokušaj artikulacije novih alternativnih političkih interesa globalnog preživljavanja i zastupanja zelenih interesa u parlamentu. Stranke zelenih izvode se iz pokreta novih ljevica 60-tih godina. U početku su ove incijative bile nevezane, a kasnije su se udruživale. S vremenom su se oblikovali ekološki pokreti. Najveći uspjeh zeleni su doživjeli u Njemačkoj 1998. g. ušavši u koaliciju sa socijaldemokratima. Zeleni se u području politike pojaljuju u spektru boja, npr. kao ekoliberali, ekokonzervativci, ekosocijalisti i sl. Njihova doktrina je obojena prije svega kritikom materijalističke civilizacije Zapada koja je usljed svoje neizmjerene želje za maksimiranjem profita osuđena na propadanje, jer ne vodi računa o granicama rasta, razvoja i granicama izdržljivosti priorde.

Formiranje i politika modernih građanskih političkih pokretaGodina 1903. bila je prelomna u političkom životu i razvitku većine jugoslovenskih zemalja (nestanak dinastije Obrenovića u Srbiji, pad apsolutističkog režima Khuena Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski ustanak u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH, itd). Ta je godina, na neki način obnovila nacionalnu svijest u glavnim južnoslovenskim zemljama. Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove forme političkog života. Domaće građanstvo je ekonomski dovoljno ojačalo da stekne svijest o svojoj društvenoj i političkoj ulozi. Stvaranjem vlastitih preduzeća i banaka i organiziranim radom u oblasti kulture i prosvjete, svaka od tri nacionalne buržoazije nastoji da se odupre stranom kapitalu i doseljenicima. Pored toga i prva generacija moderne domaće inteligencije koja se bori za demokratizaciju društvenog života, stavlja se u službu svojoj buržoaziji. Kako je Kallajeva uprava postigla određene rezultate na planu privrednog razvitka, opšte kulturno-političke i institucionalne postavke stranačkog stanovništva ostale su potpuno nerazvijene. Oko 90% stanovništva bilo je nepismeno, izdvajanja za zdravstvo su bila slaba itd. Najvećim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokušaj da Bosnu i Hercegovinu odvoji od opštih tokova razvitka u Srbiji i Hrvatskoj. Uprkos njegovom angažmanu na tom planu, Kallaj nije uspio ostvariti osnovni cilj svoje političke misije, a to je obezbjeđenje stabilnosti i trajnosti Austrougarske uprave U BiH. Novi zajednički minister finansija Istvan Burian najavljuje uprave (poreske, političke i dr.), te priznaje potrebu ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On najavljuje da će upravu u BiH usmjeravati u pravcu samouprave uz posebno stvaranje demokratskih ustanova (srezske i okružne skupine, sabor itd.). Najavljene reforme, a posebno one političkog karaktera ostvarivale su se veoma sporo. Burian je, između ostalog prekinuo sa provođenjem Kallajeve ideje bošnjaštva. U prosvjetnom pitanju, Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis između Kallajeve

politike koja je sprečavala svaku ekspanziju školstva koja je mogla izmaći kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za miran i postepen proces razvitka školstva. O tome da se nakon 1903. godine stvaraju se uslovi za javni politički život, govore i podaci o razvoju štampe (politički, književni, naučni i vjerski časopisi). Krajem 1906. godine odobren je, a 2 marta 1907. godine proglašen novi zakon o štampi, po kojem za izdavanje lista više nije potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima osam dana prije izlaska. Građanske političke stranke se formiraju u BiH u prvoj deceniji 20. stoljeća po svom obliku, političkoj ideologiji i psihologiji, uglavnom su odgovarale tipu «narodnih organizacija» koje nastaju u kolonijalnim zajednicama u doba njihove borbe za nacionalno oslobađanje. Bez predstavničkog tijela, nije bilo ni uslova za djelatnost klasičnih političkih stranaka i svako političko diferenciranje bilo bi štetno po osnovne nacionalno-političke ciljeve. Složnost se mogla postići najprije kroz narodne organizacije, jer tek kad jedan narod postigne svoje državno-pravne ciljeve, mogu se putem stranaka i parlamenta rješavati različita staleška pitanja. SNSD, SBiH, SDA, HDZ, HDZ 1990 i PDP

Muslimanska narodna organizacija - Muslimanska narodna organizacija je prva gradanska politicka stranka u BiH koje je istakla svoj program i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okružnim i mjesnim odborima. Ova stranka nastala je iz autonomnog pokreta. Nakon progonstva vode autonomnog pokreta Džabica, pokret je ostao bez vodstva što novi ministar Burian koristi pa krajem 1904. godine i pocetkom 1905. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkciji i imenuje nove clanove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Glavna pitanja za koja se autonomni pokret zalagao i dalje se neriješena (agrarno-vakufska i vjersko-prosvjetna pitanja). Muslimanska reputacija koju su sacinjavali Šerif Arnautovic, Mehmed-beg Džinic, Šemsi-beg Zaimovic i Derviš-beg Miralem, otputovala je u februaru 1906. godine preko Beograda u Carigrad da od Džabica preuzme dokumente i ovlaštenja za dalje vodenje autonomnog pokreta. Nakon što su iste dobili, u aprilu 1906. godine poceli su poduzimati korake za pokretanje naroda u akciju. Zemaljsko vakufsko povjerenstvo, iako imenovano od strane vlade, podržalo je autonomni pokret, te u maju 1906. godine usvaja peticiju kojom traži od vlade da do kraja godine riješi pitanje islamske autonomije. Burian na to odgovara kako se pitanje vakufsko-mearifske autonomije može riješiti tek onda kada se Muslimani slože u pogledu svojih zahtjeva i u pogledu zastupnika. Nakon ovog, muslimanski prvaci odmah pocinju agitaciju za osnivanje jedne politicke stranke. Vode tog pokreta uglavnom su se ogranicile na gradsko stanovništvo, mada je ostavljena mogucnost da se organizacija proširi i na selo. U Slavonskom Brodu 3. Decembra 1906. godine održan je sastanak muslimanskih prvaka cijele zemlje na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija. Vecina ucesnika tražila je da se autonomna borba proširi i na pitanje politickih sloboda i uredenja agrarnih odnosa. Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije za cijeg je predsjednika izabra Alibeg Firdus iz Livna. Sjedište odbora bilo je u Budimpešti. U programu MNO se agrarni odnosi postavljaju kao opšte muslimansko pitanje. Traži se ukidanje paušalizacije desetine, vracanje prava na ispašu i korištenje opštinskih šuma selima i vlasnicima i zaštita zemljoradnika i obezbjedenje njihovih prava. Zatim se traži ukidanje naredbe o neovlaštenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja borave van zemlje. Zahtjeva se i uvodenje gradanskih sloboda, sloboda

javnih korporacija i opštinskih samouprava, te da se vlada ravnopravno odnosi prema Muslimanima, pravoslavcima i katolicima.

Srpska narodna organizacija

Devetogodišnja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju obogatila je političko iskustvo srpskog građanstva, izbacila na površinu njegove vođe i razvila određeni sistem komuniciranja između njih čime su postavljeni temelji za osnivanje jedne političke organizacije. Prvi praktičan korak srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog i prosvjetnog društva «Prosvjeta». Osnovali su ga srbi činovnici kojih je u to vrijeme sa fakultetskim obrazovanjem bilo svega 29, na skupštini 18. avgusta 1902. godine. Osnovna ideja «Prosvjete» je stvaranje nacionalne inteligencije i rad na nacionalnom vaspitanju i jačanju nacionalne kohezije. Najznačajnije akcije «Prosvjete» su rad na osnivanju srpskih zemljoradničkih zadruga i organiziranju tečajeva za nepismene. U pogledu političkog organiziranja, inteligencija je smatrala da je srpskom narodu neophodna organizirana politička borba, ali se razilazila po pitanju obima i metoda te borbe. U tom pogledu se izdvajaju četiri grupe i tendencije u srpskom političkom životu od kojih tri postaju poznate po nazivima svojih glasila: «Srpska riječ», «Narod», i «Otadžbina», te grupa dr. Lazara Dimitrijevića oko časopisa «Dom». Jednu grupu predstavljaju vođe autonomne borbe, sa srpskom čaršijom. Najistaknutiji predstavnici su Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola, a od intelektualaca im se pridružuje dr. Milan Srškić. Ova grupa osniva 1905. godine Srpsku dioničarsku štampariju i pokreće list «Srpska riječ», list za politiku, prosvjetu i privredu. List se zalagao za to da srpski narod u BiH «izvojeva sebi» pravo na samooprjedeljenje i učešće u zakonodavstvu, upravi i sudstvu, te poboljšanje agrarnog pitanja koje je uzrok nepovoljnog ekonomskog stanja srpskog naroda u BiH. Radit će se na propagiranju zadrugarstva, raznih staleških, narodnog zdravlja i higijene, širenju prosvjete i podizanju srpskih samoupravnih škola, te na tome da se ćirilici izbori ravnopravnost u državnim poslovima. «Srpska riječ» posebno je napadala hrvatsku tezu da su svi katolici u Bosni Hrvati. Srpski političari koji su vodili borbu za autonomiju trudili su se da održe dobre odnose sa muslimanskim vođama, da ih vežu za sebe dalekosežnim ciljevima, da svim Muslimanima oprezno i postepeno nametnu srpsko ime i na taj način osiguraju sebi apsolutnu većinu u BiH. Dok inteligencija traži da se od crkveno-školske pređe na političku borbu, stari učesnici pokreta za autonomiju glavnu pažnju posvećuju unapređenju svojih ekonomskih interesa. Inteligenciji je smetao i oportunistički stav starih, pa zbog nemogućeg djelovanja u Sarajevu, za središte tog pokreta uzimaju Mostar. Mostarskoj grupi pripadao je najveći broj inteligencije iz cijele zemlje, a

vodili su je Dušan Vasiljević, dr. Nikola Stojanović i dr. Uroš Krulj. Oni 1907. godine pokreću list «Narod» koji su uređivali Risto Radulović i Vasilj Grđić, a pridružit će im se i Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović i drugi. Pored ove grupe u Mostaru, među intelektualcima se javlja jedna oportunistička, proaustrijska struja u Sarajevu na čelu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom Dimitrijevićem koji je bio zagovornik radikalnog rješenja agrarnog pitanja. Osnovao je časopis «Dan» u kojem je propagirao to radikalno rješenje. Smatrao je da će Austrougarska osloboditi srpske kmetove ukoliko se prema njoj budu držali lojalno. Zbog prorežimske politike, ova struja nije uživala podršku, a nakon što je u maju 1907. godine dr. Dimitrijević osnovao svoju «Srpsku narodnu samostalnu stranku» reagovala je i mostarska grupa oštrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o potrebi osnivanja jedne nacionalne organizacije. U centar svog programa ova grupa stavlja zahtjev da narod dobije što veće građanske slobode, zatim se zahtijeva sređivanje agrarnih prilika, samostalno carinsko područje itd. U nacionalnom pitanju program «Naroda» imao je osjećaj i za bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalašavao da će Srbi zastupati srpsko nacionalno stanovište, ali da neće nikome nametati srpsko ime.

Hrvatska narodna zajednica

U hrvatskom političkom pokretu s početka 20. stoljeća javile su se dvije struje: klerikalna i građansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske političke organizacije dala je liberalno-politička struja, pa je krajem februara 1908. godine osnovana Hrvatska narodna zajednica. Temelji ove organizacije položeni su još ranije, u avgustu 1906. godine na skupštini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne, gospodarske i političke organizacije. Izabran je odbor od 6 članova: Nikola Mandić, M. Katičić, dr. Jozo Sunarić, St. Kukrić, dr. Ivo Pilar(teoretičar i ideolog ovog pokreta) i Đuro Džamonja. Tri osnovna principa za koje se HNZ zalaže jesu:1Jedinstvenost političke misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno i socijalno-ekonomski najslabiji elemenat, jedino tako mogu razvijati, a to je potreba:A-bezuslovna solidarnost svih Hrvata i B-saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni pokret Hrvata radi postizanja većine. 2 Što skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu sjedinjenja sa Hrvatskom3Održanje zatečenih odnosa u BiH u smislu isključivanja pripajanja nekoj balkanskoj državi čime bi Hrvati brojno i ekonomski slabi, postali «neravnopravni».Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila

NHZ-a, pa je NHZ već u toku januara 1908. godine sproveo organizaciju po okruzima i izbrisao središnji odbor za cijelu zemlju. Konstituirajuća sjednica središnjeg odbora održana je 21. februara 1908. godine a izabrani su dr. Nikola Mandić za predsjednika, Nikola Preka za tajnika, a za članove Ivo Budimirović, Jozo Sunarić, fra. Marijan Dujić, dr. Milan Katić, Aleksa Cvijetić, Ivo Pilar, Hamid Šahinović-Ekrem, Stjepan Mikić, Pavo Grgić, Kosta Đebić-Marušić, Đuro Džamonja i Dane Čubelić. U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i priključenje Hrvatskoj, jer je BiH po pravu hrvatska zemlja, a Muslimani su po narodnosti «neprijeporni Hrvati». Kada su u pitanju odnosi sa Srbima, bosanski Hrvati nastojat će s njima održavati najbolje odnose. Prema Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav («ne može biti narodna i ne može u potpunosti udovoljiti narodnim potrebama»). Član HNZ-a može može biti svaki odrasli Hrvat koji je pripadnik BiH ili državljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno obitava u BiH. dakle, članovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv čega istupa Štadlerova grupa koja je smatrala da «prava realna narodna hrvatska politika u BiH mora poći od onoga što je njeno, a to je isključivo narod katoličke vjere u ovim zemljama». HNZ ipak nastoji održati jedinstvo sa Štadlerovom grupom jer joj je za političko djelovanje potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz želje za saradnjom sa Štadlerovom, vjerovatno je došlo i do promjene u formulaciji člana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog naroda u BiH, a politička djelatnost je isključena. Druga verzija kaže da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetno-društveno-kršćansko moralno podizanje hrvatskog katoličkog naroda u BiH, usljed čega HNZ, budući katoličko društvo, to u vjersko-prosvjetnim pitanjima stoji prema svakome na stanovištu katoličke vjere. Smatra se da je ovo bio određeni ustupak Štadleru, mada su franjevci, članovi središnjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost ne treba uplitati u narodnu organizaciju. U osnovi političke strategije HNZ-a ležalo je uvjerenje o malobrojnosti Hrvata u BiH. Konfesionalnost kao ključ nacionalnosti ne može koristiti toliko Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke smatra da HNH mora biti nadkonfesionalna organizacija, čime senastojalo privući Muslimane. SNO, kao i Splitska «Sloboda» organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno negativan stav prema HNZ.

Hrvatska katolička udruga

Hrvatska katolička udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH. Štadler je riješio da osnuje svoju stranku pošto je uvidio da ne može preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o tome donio je u vrijeme aneksije, pošto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i austrijskim hrišćanskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine Štadler je uporno pokušavao da preuzme postojeću organizaciju HNZ. On je ranije, 18. decembra 1908. godine održao sastanak sa svojim područnim sveštenstvom sa koga je ultimativno zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine promijeni pravila u potpunom katoličkom duhu, a u par navrata je pokušao odstraniti Mandića i preuzeti vođenje HNZ. Nakon izbora novog rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi središnji odbor na sjednici 21. maja 1909. godine zaključuje da se Štadlerom ne može biti više nikakvog sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci

izlaze otvoreno sa prijedlogom o osnivanju svoje političke stranke. Septembra 1909. godine pojavila se serija članaka sa nazivom «Hrvatska katolička udruga za BiH», što će kasnije postati i zvanični naziv stranke. Vođena je široka propagandna akcija preko «Hrvatskog dnevnika» i «Vrhbosne» kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU. Osnivačka skupština HKU održana je u Sarajevu 18. januara 1910. godine. Skupštini je prisustvovalo nešto građana i cjelokupan svjetovni kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu Starčevićeve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno podržava izvršena aneksija i zahtijeva trijalističko preuređenje Monarhije. HKU će na temelju državnog prava i narodnog načela raditi svim zakonitim sredstvima da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom, između ostalog). Članom HKU može biti svaki punoljetni Hrvat koji je hrvatsko-ugarski austrijski državljanin ili pripadnik Bosne i Hercegovine. Hrvatska katolička udruga posebno naglašava naklonost prema Muslimanima s kojima katoličke Hrvate vežu narodni opstanak, tradicija i narodno načelo. U programu se dalje ističe da će se raditi na jačanju i širenju hrišćanskog morala, prosvjete i vjerskog osjećaja među katolicima. HKU zahtijeva oslobađanje kmetova na što lakši i brži način. Štadler je zahtijevao od Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada je oklijevala zbog povezivanja na program stranke prava iz 1894. Godine, ali je prećutno odobrila rad HKU i njen izlazak na izbore. Formalna potvrda stigla je tek 1911. godine.

Muslimanska napredna (samostalna) organizacija

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna dosta heterogena grupa, tzv. «naprednih Muslimana». Pokret koji se među Muslimanima javlja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ocrtava se u dva pravca: Na jednoj strani je pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, dok je drugi čisto kulturne prirode. Njegovi nosioci su 1900. godine pokrenuli prvi književni list «Behar», osnovali potporno društvo «Gajret», sportsko društvo «El-Kamer», brojne čitaonice itd. Drugim riječima donijeli su kulturni ili racionalni preporod. Ovaj preporod počinje krajem osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća sa djelatnošću Mehmed-bega Kapetanovića i lista «Bošnjak». Kapetanović naglašava ideju o slovenskom etničkom porijeklu bosanskih Muslimana uz njihovo stroga odvajanje od Osmanlija. Kada je u pitanju djelovanje časopisa «Behar», može se reći da je on stalno nastojao pružiti muslimanskoj čitalačkoj publici, s jedne strane, autentičan narodni život i slovensku narodnu tradiciju, o prijevodima iz istočnih književnosti, na drugoj strani, održati kontinuitet orijentalnog duha. Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe «naprednim Muslimanima», ali ne predstavljaju homogenu grupu. Tu se nalazi nešto uglednijih građana režimskih orijentiranih kao što je gradonačelnik Sarajeva, Esad ef. Kulović i tešanjski veletrgovac Adem-aga Mešić, nekoliko nezavisnih intelektualaca kao što je Safet-beg Bašagić i jedan broj državnih činovnika od kojih su po aktivnosti posebno zapaženi Osman Nuri Hadžić i Edhem Mulabdić. Napredni Muslimani su se u suštini borili za iste ciljeva kao i nosioci autonomnog pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi i taktici te borbe, smatrali su da je došlo vrijeme «zamjene oružja knjigom i naukom». Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu

najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao nečeg što je trajno i definitivno riješeno i izvjesnim povezivanjem sa hrvatskom građanskom politikom koja je manje opasna od srpske politike. Napredni Muslimani bili su za održanje tada postojećih agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upućeni širokim slojevima muslimanskog naroda, nego njegovoj posjedničkoj klasi-begovima i bogatijim građanima. Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu uspjeli ostvariti značajniji uticaj u muslimanskom narodu (nisu se identificirali s narodom).

Aneksija Bosne i Hercegovine

Kada je u Turskoj izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908. godine, Austrougarska zajednička vlada ocijenila je da je Turska pala «pod likvidaciju» i da je došao dugo očekivani trenutak za aneksiju. Taj čin smatrao se neophodnim kako bi se spriječio uticaj mladoturske revolucije u BiH. Mladoturska revolucija je učinila pitanje ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila mišljenja da se davanje ustava ne može zamisliti prije aneksije. Najvažniji preduslov za rad na aneksiji je da se postigne unutarnji sporazum o državnopravnim pitanjima između vlada Austrije i Ugarske. Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na pripremanju aneksije u BiH. Obavljeni su «tajni» razgovori sa članovima muslimanske i srpske opozicije. U Beču je odlučeno da se velike sile obavijeste o aneksiji ručnim pismom Franje Josipa, koje će 5. ili 6. oktobra ambasadori uručiti njemačkom i ruskom caru, britanskom i italijanskom kralju i predsjedniku Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski «Times» označio kao primjer političkog cinizma, izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija i Francuska su smatrale da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom povjerenju. Aneksija je izazvala veliko uzbuđenje i u Italiji, Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemačka je odlučno podržala Austrougarsku i upravo posredstvom njemačke diplomatije Turska će nakon kratkih pregovora sa Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine. Austrougarska se obavezala da će isplatiti Turskoj 2,5 miliona funti sterlinga i dati joj druge ekonomske koncesije i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko stanovništvo u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta višestoljetna veza BiH sa Osmanskim carstvom.

Pripreme za donošenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

Nakon diplomatskog i unutrašnjeg političkog sređivanja aneksione krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje državnopravnog uključivanja BiH u postojeću ustavnu strukturu Austro-Ugarske. Aneksija je u Hrvatskoj podstakla izvjesne nade u trijalističko preuređenje Habsburške Monarhije, ali je to Austro-Ugarska na samom početku odbila. U proglasu aneksije car je obećao narodu BiH ustav koji će dati

konfesionalnu i socijalnu strukturu bosanskog društva. Vlada je počela sa pripremama, pa je 8. februara 1909. godine sazvala ustavnu anketu na čijem je otvorenju civilni adlatus baron Benko izložio opće principe budućeg ustava. U posebnim kurijama u budućem saboru mogu biti zastupljeni odlični dostojanstvenici, osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom mjestu, stanovnici gradova i seoskih općina. Sabor odobrava, prema Benkovom izlaganju, zemaljski budžet i završne račune, zaključuje zemaljske zajmove i konvertira postojeće. U nadležnost Sabora spadaju sudstvo, krivično i građansko pravo, trgovački, gruntovnički, šumarski, rudarni, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, školski, vjerski i općinski poslovi, izravni porezi, pošta, telegraf, katastar i komunikacije, ali Sabor nema stvarnu zakonodavnu vlast. Benko je najavio uvođenje jedne nove ustanove – «Zemaljskog vijeća», koje bi se sastojalo nekoliko saborskih poslanika koji bi imali pravo da u poslovima koji ne spadaju u nadležnost Sabora, daju svoja mišljenja, bilo vlastitom inicijativom, bilo na zahtjev vlade. Predstavnici SNO su se povukli iz rada ankete, a N. Stojanović je objavio svoj govor koji je trebao izlagati u toku ankete, kako bi se znali zahtjevi SNO. On tu prigovara što bosanski Sabor neće imati uticaja na spoljne i vojne poslove. Kritikuje carinsku, poresku i željezničku politiku vlade. Stojanović iznosi svoj prijedlog: «potpuna autonomija Bosne koja će osigurati nedjeljivost BiH i ravnopravnost njenog stanovništva».

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao 17. februara 1910. godine, a svečano su proglašeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni poredak u BiH reguliran je sa šest zakona:Zemaljski Ustav (Statut),Izborni red,Saborski poslovni red,Zakon o društvima za BiH,Zakon o skupljanu za BiH,Zakon o kotarskim vijećima.

Ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. «piramidalnoj ustavnosti», prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna prava, imaju postepeno proširivati novim demokratskim ustanovama i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakavkoncept opravdan je kulturnom zaostalošću naroda u BiH. Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i njegove agencije – činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustavom su uvedene i tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Najznačajnija ustanova je Sabor iako sa ograničenim legislativnim pravima. Zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadležnosti cara, odnosno vlada u Beču i Pešti i Zajedničkog ministarstva finansija. Sabor može da sarađuje na zakonima ali nema nikakvog uticaja na upravne poslove. U izvršnoj vlasti nemaju udjela ni Sabor, niti pojedini poslanici. Poslanici ne mogu čak ni postavljati

pitanja vladi o njenom radu. Sabor može jedino upućivati Zemaljskoj vladi pitanja o onome što pripada u njegov opseg rada. Bosanski sabor nije imao pravo čak ni sarađivati na svim zakonima. Njegova nadležnost protezala se isključivo na bh. poslove. Nije mogao odlučivati u poslovima koji se tiču oružane sile, o uređenju međusobnih trgovačkih i magistralnih veza, o carinskim pitanjima i sl. Budžetsko pravo Sabora je također bilo ograničeno. U nadležnost Sabora spadali su i slijedeći poslovi: zaključivanje novih i konvertiranje postojećih zajmova, opterećivanje i otuđenje zemaljskog imanja, krivično pravosuđe i policija, nadzor nad strancima putne isprave i popis stanovništva, građansko pravo, šumsko i rudarsko pravo, akcionarska i osiguravajuća društva, pravo udruživanja i skupljanja, štampa i autorsko pravo, zdravstvo, obrtno-pravni poslovi, vjerski poslovi, agrarno-pravni poslovi, povećanje i uvođenje novih poreza, gradnja cesta i drugih komunikacija, itd. Da bi Saborski zaključak bio valjan, potrebno je prisustvo više od polovine članova sabora i apsolutna većina glasova prisutnih. Bosanski Sabor je sastavljen kombinacijom specijalnog, nacionalnog i virilističkog kurijalnog sistema. Građanin su bili podijeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama, čime se svakoj konfesiji osiguravao odgovarajući broj poslanika srazmjerno njenoj veličini. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije. Ustavom je određeno i 20 lica koja po položaju ulaze u Sabor. To su, uglavnom, vjerski poglavari, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik Sarajeva i predsjednik Trgovačke i Obrtničke komore u Sarajevu. Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik a birano je ukupno 72 poslanika koja su se dijelila na tri kurije.

Agrarno pitanje u Saboru

Agrarno pitanje u Saboru dovelo je do stvaranja hrvatsko-muslimanskog pakta, pojave dviju disidentskih grupa u Muslimana i razbijanju jedinstvenog Srpskog kluba. Srpska građanska politika našla se u procjepu između opravdanog pritiska svog seljaštva koje je tražilo oslobođenje od feudalnih obaveza i sa druge strane, želje da održi dotadašnji politički savez sa MNO, koji je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih aspiracija u BiH. Muslimansko političko vodstvo, u kome begovat ima odlučujuću riječ, želi zadržati zemljišni posjed i u tu svrhu iskoristiti osjećaj ugroženosti svih slojeva muslimanskog stanovništva. Između potrebe da pomogne hrvatskom seljaku ili da ostvari nacionalne aspiracije, hrvatska građanska politika odlučila se za ovo drugo. Za nju je sporazum sa begovatom bio važniji od oslobođenja hrvatskih kmetova. HNZ nije u svom izbornom programu iznijela nikakvo stanovište o agrarnom pitanju, a HKU nije ni pominjala to pitanje o izbornoj kampanji, mada joj nije bilo do sporazuma sa Muslimanima.

Osnov izborne platforme SNO pored proširenja ustavnih i parlamentarnih sloboda, bio je zahtjev za obaveznim otkupljivanjem kmetova, ali da se ujedno sačuva savez sa Muslimanima. Pokušavalo se dokazati da je obavezni otkup i u interesu Muslimana koji bi, kao, mogli uložiti novac u produktivne svrhe. Muslimani-demokrati oko lista «Samouprava» jedini su podržavali nastojanja, uvjerenih srpskih intelektualaca da se nađe optimalno rješenje koje će zadovoljiti obje strane; oni su nastojali očuvati muslimansko-srpski savez, ali su svjesni i da je neophodno radikalno rješenje agrarnog pitanja. Zbog toga su Muslimani – demokrate pokušavali da dokažu klasnu strukturu muslimanskog društva, u kome se interesi veleposjeda ne mogu identifikovati sa opštemuslimanskim potrebama. Ukoliko bi se uspjelo u tome, muslimansko seljaštvo i građanstvo bi se odvojilo od begovata koji bi ostao izoliran. Muslimanski narod bi tada mogao raditi na zaštiti svojih stvarnih interesa, a politički savez sa Srbima bio bi očuvan. Agrarno pitanje je od čisto ekonomskog dobilo politički karakter. Muslimani-demokrati nisu našli neko rješenje agrarnog pitanja koje bi suprostavili MNO-i koju su optuživali da brine o interesima samo jedne klase, a ne naroda u cjelini. Slabost demokrata je bila upravo ta prosrpska orijentacija koja u narodu nije uživala ugled. Nikola Stojanović ponudio je jedan projekt agrarnog zakona čija je osnovna ideja bila osiguranje stalnosti kmetova na posjedu i ukidanje prava agi da odstranjuje kmetove sa zemljišta. Ali, to nije bilo prihvatljivo za Muslimane, jer je to značilo lišavanje age njegovih prava. U junu 1908. godine Egzekutivni odbor MNO podnio je nacrt «Agrarnih ustanova» Zemaljskoj vladi. Prema njemu zemljoposjednici bi dobili mogućnost da u svako doba odstrane kmeta sa svog privatnog posjeda. Kmet tako postaje običan poljoprivredni radnik na posjedu. I «Napredni» Muslimani jednako kao pristalice MNO insistiraju da je odnos između age i kmeta privatnopravni, a ne javnopravni. Ipak, kod jednog broja muslimanskih veleposjednika postojala je spremnost da se prihvati obavezan otkup. Seljački pokret, «štrajk» u Bosanskoj krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910. godine veoma je zaplašio muslimanske zemljoposjednike i presjekao sporazume i saradnju sa Srbima. Smatra se da taj pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Kočića i njegovih drugova, a cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni i usvojila obavezni otkup. Muslimansko vodstvo potražilo je sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je tražila da Muslimani podrže u Saboru Mandićev prijedlog zakona o zvaničnom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911. godine. Car je ručnim pismom od 3. marta 1910. godine naredio da se za prvi Bosanski sabor izradi zakonska osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selišta. Osnova je podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a suština prijedloga je da otkupljivanje može uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma između vlasnika zemlje i kmeta. Mada je vlada prećutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je neophodna, jer Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko i demografsko jačanje jednog elementa, a slabljenje drugog.

Po predloženom projektu, ako se kmet i aga sporazume o otkupu i cijeni. Vlada je dužna posredovati i pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu koju će kmet u toku više godine otplaćivati uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje više u korist kmetova, ali bez uspjeha. Vladin prijedlog ipak je izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom većinom.

Reorganizacija zemaljske uprave 1912. godine

Vojna stranka u Beču spremala se za sukob sa Srbijom pa je željela učvrstiti pozicije Monarhije u BiH. Od Bosne je trebalo izgraditi rivala Srbiji, a od Sarajeva stvoriti najveći kulturni centar na Balkanu. Još od 1907. godine načelnik generalštaba Franz Conrad Hotzendorf se zalagao za sprovođenje vojnog kursa u upravi BiH, tj. za jačanje funkcije poglavara zemlje i smanjenje uloge civilnog adlatusa. Stoga se u BiH šalju ljudi od kojih se očekivalo da će zgnječiti srpsku propagandu. Jedan od njih bio je Oskar Potorek koji je 2. oktobra 1911. godine otvorio drugo zasjedanje Sabora. To je zasjedanje bilo duže od tri sedmice paralizirano jer su Nikola Stojanović i Derviš-beg Miralem optužili Muslimansko-hrvatsku koaliciju da pri sastavljanju odbora nisu poštovana prava manjine. Nakon te, izbila je kriza oko zakona o održavanju i upravi javnih puteva, onda je vođena rasprava u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovištu za srpsko-hrvatski jezik). Šerif Arnautović nije bio zadovoljan rješenjem jezičkog pitanja sa kojim u sukob dolazi Milan Srškić govoreći da se Muslimani nemaju pravo miješati u to pitanje dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana je Arnautovićevim optuživanjem Zajedničkog ministarstva finansija za nepravilnost pri izdavanju u zakup tuzlanske soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane više od mjesec dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. Godine kada se pretresao budžet. Muslimani i Srbi glasali su protiv vladinog prijedloga budžeta, dok su Hrvati bili suzdržani. U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje. U Saboru je osuđena i policijska intervencija 18. februara 1912. godine prilikom velikih đačkih demonstracija protiv bana Cuvaja i uvođenja komesarijata u Hrvatskoj. Dotadašnji zajednički ministar finansija Burian podnio je ostavku, a na njegovo mjesto postavljen je 19. februara 1912. godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog Burianovog odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave BiH koju je Potiorik spremao. Izmjene koje on predlaže bile bi sljedeće: 1) Izmjena u položaju poglavara Zemaljske vlade; 2) Privlačenje autohtonog elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3) Podjela nadležnosti između Zajedničkog ministarstva i Zemaljske vlade.

Osvrt na Bosansku politiku u doba vojnog kursa

Period 1912 – 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To je period kada kod Srba, u vrijeme balkanskih ratova jača samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane

djelovali poražavajuće, jer su propast Osmanskog carstva oni primili kao nestajanje njih samih. HNZ i HKU ujedinili su se u ljeto 1912. Došlo je do rasula u SNO. Bilinski je 10. juna 1912. godine na međustranačkoj konferenciji iznio investicioni program zahtjevajući podršku svih političkih grupa. Poslanici Muslimansko-hrvatske koalicijei «Srpska riječ» na koju se sveo Srpski klub, uz određene izmjene podržali su ministrov prijedlog, ali Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na trećem zasjedanju Sabora, na sjednici od 3. decembra 1912. Godine izglasan je budžet i Zakon o željeznicama. Ponovo je izbila kriza u vezi sa jezičkim pitanjem, traženo je uvođenje srpskohrvatskog jezika u unutrašnjoj upravi i na željeznicama, ali Vlada to odbija i zadržava njemački jezik. Zbog te krize zasjedanje je odloženo i nikad nije ni nastavljeno. Kriza izazvana balkanskim ratovima, te Skadarska kriza (Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da se povuku iz Skadra), imale su posljedice u BiH. Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od najznačajnijih članova Ustava, ograničio je kretanje i promet stranaca, proizvodnju, prodaju i nošenje oružja, pooštrio krivični postupak, ograničio štampu i poštanski saobraćaj, ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga društva. Uvođenje ovih mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda izazvalo je ogromno nezadovoljstvo. «Srpska riječ» se u septembru 1913. godine povlači iz Sabora, a Bilinski je planirao da ta mjesta popuni Danilo Dimović sa svojim ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku i pokrenuo list «Istina». Zagovarao je sniženje kamatne stope na kredite za otkup kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlogo obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu podršku Dimović je osvojio 12 upražnjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913. godine održano je posljednje, četvrto zasjedanje Sabora koje je teklo mirno dok Mađari u Delegacijama nisu počeli pružati otpor zbog Dimovićeve agrarne reforme koja je bila preveliko opterećenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda, Bilinski pokušava aktiviranjem jezičkog pitanja u Saboru da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.

147563884 politicke stranke skripta

Documents