FILOZOFSKI FAKULTET

IVANA LUČIĆA 3

10000 ZAGREB

VOJNO – POLITIČKA ORGANIZACIJA ČETNIKA

U LICI OD KAPITULACIJE ITALIJE DO

POVLAČENJA IZ LIKE

MENTOR: POSTDIPLOMANT:

Dr. sci. IVO GOLDSTEIN KREŠIMIR MATIJEVIĆ

ZAGREB, STUDENI 2006

Razvoj četnika i njihovo djelovanje kao vojnog i političkog čimbenika do

kapitulacije Italije pod utjecajem je vojno-političkih događaja i promjena u odnosima

Italije prema savezničkoj NDH i ustanicima, a podložan je naglim promjenama i to

različitog intenziteta u raznim krajevima Like. Četnički utjecaj na narod i čvrstoća

njegovih vojno političkih organizacija zavisila je od vojne snage kako njegove vlastite

tako i snage partizanskog pokreta predvođenog KPH, ali i o aktivnosti propagatora

obiju strana za dobivanje podrške širokih narodnih masa. Tamo gdje su četnici uspjeli

još na samom početku, jednim djelom zahvaljujući i prisustvu Talijana (u Gračac i

okolini te naročito u Gackoj dolini), bilo je to zahvaljujući prvenstveno aktivnošću

domaćih propagatora i njihovom sposobnošću da se stave na čelo mase; tamo je i njihov

utjecaj bio jači i čvršći. Širenje njihovog utjecaja također je uvjetovano i sposobnošću

zapovjednika i vodećih osoba, njihovoj unutrašnjoj organizaciji i prodiranjem u mase,

ali i umješnošću rješavanja tzv. oficirskog pitanja. Tamo gdje je došlo do sukoba

domaćih četničkih organizatora i novo pridošlih bivših časnika JV poslanih da preuzmu

zapovjedništvo nad četničkim postrojbama nastaje zastoj u razvoju pokreta i stvaranju i

jačanju organizacije. Taj zastoj naročito se osjetio u Gackoj dolini do dolaska Joce

Eremića koji vješto uz pomoć popa Bože Vuksana staje na čelo četničke organizacije u

Gackoj i sklanja je na suradnju s četnicima južne Like i priznaje zapovjedništvo Ličkog

Četničkog Korpusa. Svoj vrhunac četnička je organizacija doživjela početkom 1943.

godine, tada je vojno i politički najjača, a njihov utjecaj u narodu najjači. U proljeće

1943. godine dolazi do zastoja u jačanju četnika i započinje naglo opadanje. Tada su

raspršene ili uništene talijansko-četnički posade u Lici, a doživljavaju i politički poraz

jer započinje i prva neslužbena, a zatim i službena, priznanja NOVJ kao boraca protiv

okupatora.

Dolaskom Nijemaca u Lapac, a potom i u Gračac, a početkom 1944. godine i u

Gacku dolinu ostaci četnika koji su se povukli u proljeće 1943. godine izvan Like (Knin,

Selce, Moravice) ponovo se vraćaju u Liku i ponovo se počinje organizirati i razvijati

četnički pokret čiji utjecaj ponovo jača. Temeljna razlika je što sada četnička

organizacija mnogo čvršća jer joj pripadaju pojedinci mnogo bliži četničkoj ideji kojima

je cilj borbe mnogo jasniji nego do 1943. godine. Tako su sada četničke postrojbe mnogo

borbenije. Također uvedena je čvrsta disciplina ne samo u vojsci nego i u narodu koji

kontroliraju po time onemogućena svaka komunistička agitacija. Sadašnja organizacija

nije trula već je povjerena provjerenim ljudima i ojačana prelascima iz partizana u

2

narodu uglednijih vođa (Eremić, Kosanović, pop Vuksan) koji joj podižu ugled i

obogaćuju je iskustvima iz partizana.

Nakon povlačenja iz Gacke doline

Četnici koji su se zatekli u Primorju prilikom kapitulacije Italije prebačeni su

brodovima talijanske ratne mornarice na Lošinj odakle su ih Saveznici trebali prebaciti

negdje izvan Jugoslavije1. Među časnicima se na Lošinju tada javljaju dvije struje;

jedna koja je bila da se Lošinj napusti odmah dok je druga zagovarala ideju da se otok

brani. Međutim iako je prevladala ova druga struja s Talijanima Lošinj napuštaju i

četnički zapovjednici s obiteljima i odlaze u Opatiju. Jedan je brod od njemačkog

zrakoplovstva prisiljen na pristajanje u Pesaro gdje su četnici pod zapovjedništvom

kapetana Mile Mandića zarobljeni i internirani u Bolognu. Tamo im je oružje vraćeno

na intervenciju agenta Gestapo-a Žarka Vučinića iz Moravica i oni su se u veljači 1944.

godine pridružili četnicima iz Gacke koji su se već nalazili u Opatiji pod

zapovjedništvom potporučnika Milana Potrebića koji je od ranije bio u vezi s

Đakovićem i vojvodom Dobroslavom Jevđevićem, a ima i vezu s Kninom i vojvodom

Momčilom Đujićem. Tada u Opatiju stižu i Đaković i Jevđević. U travnju 1944. godine

150 četnika iz Opatije zajedno sa još 300 novo pridošlih, koje iz Gacke dovodi poručnik

Marjan i poručnik Potrebić od Ogulina, odlaze u Postojnu. Oko 30 četnika iz Opatije

većinom Hrvata s Krka koji su bili u četnicima od 1942. godine odveli su Nijemci u

Gestapo i razaslali ih po Primorju i Istri kao svoje agente. Glavno četničko

zapovjedništvo koje se preselilo iz Selca ostaje u Opatiji, a zapovjedništvo sada

preuzimaju Đaković i vojvoda Jevđević. Ovo zapovjedništvo održava vezu sa

Saveznicima, a i sa Kninom preko Drage Pejnovića iz Smiljana. Kapetan Mile Mandić

dospio je tada u njemačko zarobljeništvo jer se našao u sukobu sa Đakovićem oko

prestiža među četnicima. Poručnik Mile Marjan poslan je sa oko 30 četnika u Gacku

njemu se pridružio i kapetan Borić koji je nedavno stigao u Opatiju iz partizanskog

zarobljeništva. Njihovu namjeru da odmah uspostave četničko zapovjedništvo u Otočcu

spriječili su ustaše uz pomoć Nijemaca tako da je poručnik Marjan unovačene četnike

morao odvesti u Opatiju odakle su kako smo već vidjeli ranije otišli u Postojnu.

Dolaskom u Gacku on je uspostavio vezu sa četničkim organizatorima Đurom 1 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

3

Banjaninom, Nikolom Orlićem, Miletom Grozdanićem, Stankom Nećakom, Đurom

Mileusnićem, Petrom Milusnićem, Milom Mandićem koji su se nalazili kod svojih kuća.

Oni su uspjeli preko 200 novo unovačenih boraca XXXV divizije NOV-a2 odvesti u

Opatiju u četnike. Zajedno s Marjanom u Opatiju odlaze i neke četničke vođe Nikola

Orlić i Mile Mandić–Obućina, dok ostali ostaju u selima i dalje novače ljude u četnike

pa je tako još 90 boraca otišlo u Opatiju, a veći broj njih u grupicama se zadržavao u

okolini svojih sela. Zapovjednikom svih četnika u Gackoj dolini tada postaje Đuro

Banjanin koji prenosi naputke svim vođama četničkih oružanih grupa po selima Mileti

Grozdaniću u Ponorima, Nedjeljku Janjatoviću u Bjeljevinama, Savanu Skenđžiću u

Škarama, Milošu Popoviću (Vajcan) u Zalužnici, Stanku Nećaku u Brlogu. Ove

naoružane grupe podijeljene su u trojke sa zadatkom da suzbijaju utjecaj partizana u

narodu i da likvidiraju sve njihove simpatizere koji ne pristupe četnicima. Banjanin je

također održavao vezu s Plaščanskim četničkim odredom, a preko svog brata Vlade i

Miloša Grozdanića–bivšeg narednika JV organizira četničku organizaciju i u XXXV

diviziji NOV-a. Njihov zadatak bio je da zaustave pojedinačna dezertiranja iz ove

divizije i u pogodnom trenutku se uz pomoć Plaščanskog četničkog odreda odvoje od

divizije kao gotova vojna postrojba. Partizanska obavještajna služba osujetila je ovaj

pokušaj svojevrsnog četničkog puča, ali su se pojedinačni prelasci u četnike i dalje

nastavili. Još tokom VII ofenzive u Gacku dolaze Ilija Vlasić iz Drenova Klanca i Jovo

Rapajić iz Rapainog Dola kao poslanici Draže Mihajlovića. Ova dvojica odmah se

povezuju s četničkim prvacima Banjaninom, Grozdanićem i Nećakom.

Četnička organizacija u Gackoj doživjela je veliki zamah dolaskom Jovana

«Joce» Eremića i popa Bože Vuksana, ranijeg vjerskog referenta ZAVNOH-a, koji je

tokom VII ofenzive preko popa Pejića iz Visuća uhvatio vezu s popom Đujićem u Kninu

i zajedno s njim otišao u Donji Lapac, a zatim i u Knin k četnicima da bi sada kao

organizator došao u Gacku. Ovi četnički prvaci: Đuro Banjanin, Stanko Nećak, Mile

Grozdanić, Miloš Popović, Jovo Rapajić zajedno s Vojom Žakulom iz Drenova Klanca

potpomognuti Eremićem, a kasnije i kapetanom Mandićem, Mandićem (Obućinom) i

Orlićem koji se sa oko 20 četnika vraćaju u ljeto 1944. godine iz Opatije razvijaju dobru

i jaku propagandu kojom uspijevaju stvoriti jaku i čvrstu organizaciju s oko 500 boraca.

Sada najistaknutiji i najautoritativniji postaje Joco Eremić, on unosi novu od

partizana preuzetu organizaciju, pogotovo u rad s mladeži i u obavještajnu službu. Po

2 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

4

svim selima stvara se četnička omladinska organizacija «Srpska nacionalna omladina», a

organizira se i «Kolo srpskih sestara» kao organizacija za rad s ženama i djevojkama. Po

svim selima organiziraju se i četnički NOO-i, a također i općinski i kotarski tamo gdje je

to bilo moguće. Krajem studenog 1944. godine osnovan je i «Četnički nacionalni komitet

oslobođenja Gacke doline i Korduna». U ovo najviše četničko političko predstavništvo u

Gackoj ušli su Joce Eremić–predsjednik; Đuro Banjanin, Nikola Kosanović i pop

Bogdan Vuksan–potpredsjednici; Ilija Vlasić i Branko Krajnović–sekretari i još 15 ljudi

kao članovi, od koji se ističu Nikola Orlić, Radojka Naprta, poručnik Mile Marjan, Ilija

Katić, Mića Ović i Stevo Kosanović-Jabučar. U seoske četničke NOO-e ulaze

najpopularniji i najistaknutiji pojedinci koji vrše nadzor nad stanovništvom. U svakom

takvom NOO-u nalazio se jedan pouzdanik koji je nadzirao i sam NOO. Svako selo

imalo je svoj obavještajni centar, pod vodstvom najpouzdanijeg pojedinca, koji podnose

izvještaje zapovjednicima četničkih jedinica.

Najveća pažnja posvećena je vojsci u koju je uvedena disciplina. Unovačeno je

sve što može nositi oružje, a kako je bila nestašica oružja tako su ljudi bili naizmjence

pod oružjem. Po uzoru na političke komesare u partizanskim jedinicama uvedeni su

nacionalni povjerenici čija je zadaća podizanje morala i potenciranje nacionalnih

osjećaja veličajući događaje iz srpske povijesti. Pred samo napuštanje Gacke doline

četničko brojno stanje brojilo je oko 500 ljudi organiziranih u Grupu odreda Gacke

doline i Korduna3 na čijem čelu je bio poručnik Mile Marjan, a zamjenik mu je Đuro

Banjanin. Nacionalni povjerenik ove Grupe odreda je pop Božo Vuksan čiji zamjenik je

Branko Krajnović. Grupa odreda sastojala se od dva odreda, četničkog odreda «Gacka

dolina» kojim je zapovijedao Ilija Vlasić i Kordunaškog odreda pod zapovjedništvom

Joce Eremića. U ovaj Kordunaški odred ulazilo je 5 bataljuna: kordunaški, škarački,

zalužnički, brloški i ponorski.

Pri Štabu grupe odreda formiran je četnički vojni sud koji su činili: poručnik

Mile Marjan–zapovjednik Grupe odreda; Đuro Banjanin–zamjenik zapovjednika

Grupe odreda; Stevo Kosanović–Jabučar – obavještajni oficir odreda «Gacka dolina»;

Ilija Vlasić–zapovjednik odreda «Gacka dolina»; Bogdan Vukelić–informativni časnik

odreda «Gacka dolina»; Nikola Orlić i Branko Krajnović–zamjenik nacionalnog

povjerenika Grupe odreda.

3 Vojno – politička organizacija četnika u Lici, elaborat OZNE za Like 1945; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

5

Četnička organizacija Gacke doline preko Donjeg Lapca održava vezu s Đujićem,

o čemu svjedoči četnička arhiva, u jednom izvještaju kaže se da je veza s Jevđevićem

prekinuta (u trenutku kada im Nijemci uskraćuju opskrbu ratnom spremom). Poslije

pada Knina i sam vojvoda Đujić na svom povlačenju u Sloveniju preko Bihaća i Dabra

dolazi u Gacku dolinu s 5380 četnika4. Njihov dolazak u prvi mah izazvao je

oduševljenje, ali uskoro je ono splasnulo čemu su doprinijeli i sami četnici svojim

izgledom, ali najviše zato što je teret izdržavanja te vojske skoro mjesec dana pao na

sam narod Gacke doline. S vojvodom Đujićem dalje za Sloveniju odlazi i gotovo 400

četnika iz Gacke i oko 100 civila pretežno četničke mladeži. Kao cjelovita postrojba u

Gackoj ostaje jedino Ponorski bataljun sa zadatkom da okupi sve četnike koji bi zaostali

kod svojih kuća unatoč zapovjedi o likvidaciji svih simpatizera partizana i onih četnika

koji bi ostali i njihovih obitelji. Osim ovog bataljuna ostalo je i nekoliko četničkih

organiziranih grupa do 10 ljudi koje se nazivaju «Crna Ruka» ili «Crne Komite». Jedna

ovakva grupa od 5 četnika ostala je pod vodstvom Jove Rapajića Muse na sektoru

Rapajin Dol–Crni Kal–Vrzići; grupica od također 5 četnika pod vodstvom Stanka

Nećaka ostala je na području Brlog–Srpsko Polje (dan. Hrvatsko Polje). Na području

Tukljace–Brloška Dubrava–Drenov Klanac ostala je grupa od 6 četnika pod

zapovjedništvom Đure Mileusnića mlađeg iz Tukljaca. Pod zapovjedništvom Mane

Žunića ostalo je 10 ljudi na području Staro Selo–Orovac. Najveća grupa od oko 20-tak

četnika ostala je na području Dabar–Lička Jesenica–Plaški pod vodstvom Đure

Šumonje «Đuđe»5– bivšeg zapovjednika Plaščanskog partizanskog odreda i njegovog

obavještajnog oficira Ilije Ljuštine. Nakon svog povlačenja za glavninom četnika prema

Sloveniji Ponorski je bataljun također ostavio jednu do dvije grupice i to na području

Ponori – Gorići - Švica grupu od 6 četnika pod zapovjedništvom Ilije Aleksića i grupu

na području Bjeljevine–Srpsko Polje–Plase. Sve ove grupice trebale su služiti kao

obavještajni centri i usputne stanice koje bi povezivale čitavu teritoriju i preko kojih bi

se mogle davati upute simpatizerima na terenu. Također, one su imale i zadatak

diverzantskog djelovanja na istaknutije pojedince i partizanske političke radnike.

Do kapitulacije Italije kosinjski četnici prilično se uspješno održavaju u Velebitu.

Od zapovjedništva u Selcima dobivali su streljivo, duhan i novac, a i moralnu podršku.

Nakon kapitulacije dolazi do demoralizacije i osipanja i predaje uslijed straha da će im

imovina biti zaplijenjena, a porodice protjerane i sl.. Konačno ostaje u Velebitu samo

4 izvještaj OZN-e za Liku OZN-i za Hrvatsku br. 2 od 9. siječnja 1945.; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 29485 pravim imenom Đuro Šušnjar

6

17 četnika koji se skrivaju po spiljama iznad Lipova Polja održavajući veze sa selom, a

do pada snijega i s grupom četnika u Ponorima i njihovim zapovjednikom Miletom

Grozdanićem. Njihov jedini cilj u tom trenutku je ne pasti u zarobljeništvo partizana.

Iako vojno slabi ipak uspijevaju ostvariti svoj utjecaj osim na civilno stanovništvo i na

narodnu vlast preko Mile Kokotovića i Đurice Stakića članova MNOO-a Lipovo Polje.

Nakon povlačenja partizana i ponovne uspostave vlasti NDH u siječnju 1944. godine.

Ova grupa četnika započinje ponovno organiziranje četničke organizacije. Nešto silom,

a nešto i propagandom okupljaju dobar dio partizanskih bjegunaca, a uspostavljaju i

suradnju sa službenim vlastima NDH preko Brune Vernazze–župnika u Kosinju i

vršitelja dužnosti općinskog bilježnika Ivana Špoljarića Dume. Stvoren je odred jačine

70 ljudi pod zapovjedništvom Mane Uzelca. Četnici pokušavaju iskoristiti ove dobre

odnose s vlastima da bi proširili svoj utjecaj i na ostala srpska sela i zaselke kosinjske

općine (Krš, Mlakva pa i na Studence). Ovi dobri odnosi četnika s vlastima NDH

prestaju odlaskom Špoljarića na teritorij pod kontrolom partizana. Plan velikog župana

Velike župe Like i Gacke Josipa Bujanovića za povlačenje poslije gubitka Gospića bio je

da se HOS povuče u Velebit što je zahtijevalo likvidaciju četnika u Lipovom Polju kako

bi i taj ulaz u Velebit bio u njihovim rukama. Prilikom likvidacije četnika ubijen je i

njihov zapovjednik Mane Uzelac, a nekolicina preostalih pod zapovjedništvom Steve

Bunjevčevića povlači se u svoja stara zakloništa iznad sela. Ova grupa nastavlja

održavati vezu s Ponorima. Potpuno uništenje četnika spriječilo je naglo pojavljivanje

partizanskih jedinica u kosinjskoj dolini6. Kosinjski četnici zapravo čine posebnu

četničku grupaciju iako formalno potpadaju pod zapovjedništvo Grupe odreda Gacke

doline i Korduna s kojom održavaju slabu gotovo nikakvu vezu preko ponorskog

bataljuna. Službeno se ova četnička postrojba naziva «Samostalni četnički odred Lipovo

Polje».

ČETNICI JUGOISTOČNE LIKE NAKON KAPITULACIJE ITALIJE

Nakon razoružanja talijanske vojske krajem ljeta 1943. godine u Lapačku dolinu

prodiru Nijemci i uspostavljaju posade najprije u Donjem Lapcu, a kasnije u studenom,

nakon napuštanja komunikacije Lapac–Mazin–Gračac, svoju posadu uspostavljaju i u

Srbu na pravcu Bihać–Lapac–Srb–Otrić. Zajedno s Nijemcima u lapačku dolinu dolazi

i Mane Rokvić koji se odranije nametnuo kao glavni četnički autoritet pred njemačkim

6 izvještaj OZN-e za Liku OZN-i za Hrvatsku br. 2 od 9. siječnja 1945.; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

7

zapovjedništvom čime je zasjenio popa Đujića. Ubrzo nakon dolaska Nijemaca

aktiviraju se tajne četničke organizacije. Sako Opačić uspostavlja vezu s Nijemcima, ali

usprkos postojanju ilegalne četničke organizacije, kojom je obuhvaćen čitav kotar, ne

uspijeva stvoriti značajniju vojnu postrojbu. Tek početkom jeseni 1943. godine

formirana je od izbjeglih četnika lapačke doline, koji se vraćaju iz Dalmacije, Gračaca i

najvećim dijelom Bosne četnička posada u Donjem Lapcu. U Donji Lapac najprije

dolazi vođa bosanskih četnika Pero Đilas, a zatim odmah nakon uspostave suradnje

vojvode Đujića s Nijemcima i organizatori četnika iz Lapca, Udbine i Gračaca koji su se

nakon partizanskog zauzimanja Like sklonili u Dalmaciju. Sam Đujić je za razliku od

suradnje s Talijanima koja je išla isključivo preko njega osobno, sada zazirao od izravne

suradnje s Nijemcima i kompromitiranja pred srpskim narodom te je suradnja s

Nijemcima išla preko njegovog pouzdanika, ali i suparnika Steve Rađenovića. Dolaskom

četničkih organizatora iz Dalmacije, većinom istaknutijih članova četničke organizacije

još iz početaka ustanka koji sa sobom dovode ostale izbjegle četnike, četnička tajna

organizacija jača i postaje sve snažnija mobilizacijom preko ranijih ilegalnih, a sada još

uvijek polu ilegalnih domaćih organizatora. Već početkom zime 1943. godine stvorena je

u Opačić Dolini posada jačine oko 100 ljudi kojom zapovijeda Nikola Plečaš, a

istovremeno u Mazinu Geno Kovačević stvara četnički odred jačine oko30 ljudi. Kasnije

nakon napuštanja ove komunikacije zajedno s Nijemcima odlazi i ovaj odred u Srb gdje

se pridružuje tamošnjim četnicima koje je iz Lapca doveo Pero Rajak i formira četničku

posadu u Srbu koja će kasnije prerasti u III četničku brigadu. Za zapovjednika u Donji

Lapac nakon odlaska Pere Rajaka dolazi Savo Čorak-Braco. Tokom 1944. godine

četnici još više pojačavaju mobilizaciju stanovništva, a preko svojih veza u jedinicama

NOVJ s ovog područja uspijevaju u četničke redove prevesti oko 100 boraca.7 Preko

svojih starih veza s visućkim parohom Pejićem Braco Čorak širi četnički utjecaj i na

Visuć,a preko njega i na cijeli udbinskom kotaru, ali je ovaj ponovni pokušaj širenja

četničkog utjecaja na udbinski kotar partizanska obavještajna služba onemogućila.

Krajem 1944. godine brojno stanje četnika u lapačkom kotaru iznosi oko 700 boraca8 od

čega se gotovo 50% odnosi na bosanske četnike Pere Đilasa. Najčvršća uporišta stvorena

su u Opačić Dolini, Birovači i Štrbcima u lapačkoj općini i u Gornjem Srbu, Suvaji i

Brotnji u srbskoj općini.

7 Izvještaj OZNE za Liku OZN-i za Hrvatsku br. 2 od 9. siječnja 1945.; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 29488 isto

8

Formirane su dvije brigade III. i IV. koje ulaze u sastav 1. Ličkog Četničkog

Korpusa sa sjedištem u Gračacu.

Zapovjedništvo III. brigade koja broji ukupno oko 340 boraca bilo je u Srbu, a

zapovjednik joj je Pero Rajak, dok nacionalnog povjerenika nema. U njen sastav ulaze

Suvajski odred jačine 90 boraca kojim zapovijeda Svetiša Jovanić koji je ujedno i

zamjenik zapovjednika brigade; Srbska četa pod zapovjedništvom Paje Drče jačine 110

boraca; Bosanska četa kojom zapovijeda Pero Đilas i broji oko 100 boraca i Zaluško-

Brotnjanska četa jačine oko 40 ljudi pod zapovjedništvom Nikole Pilje.

Zapovjedništvo IV. brigade bilo je u Opačić Dolini kod Donjeg Lapca, a brojila je

također oko 340 boraca. Ovo zapovjedništvo čine Dušan Lukić – zapovjednik, Trivo

Guteša – nacionalni povjerenik, Lukica Popović – operativni časnik, Geno Kovačević

časnik za vezu i Nikola Plečaš – zamjenik zapovjednika. U njen sastav ulaze I. bataljun

jačine oko 210 ljudi sa stožerom u Donjem Lapcu kojim zapovijeda Stevo Plečaš i II.

bataljun jačine 150 ljudi sa stožerom u Opačić Dolini kojim zapovijeda Milan Opačić.

Formiran je i Vojni četnički sud s ciljem sprečavanja suradnje s partizanskim

pokretom. Predsjednik ovog suda bio je Mile Škorić, a čine ga Rade Zobenica, Rade

Blanuša, Rade Mrđa i Ilija Opačić.

Nacionalni povjerenici formacijski ne postoje kod lapačkih četnika sve do pred

sam odlazak, a i tada su uspostavljeni samo formalnim imenovanjima. Na taj položaj

većinom su imenovani članovi tajne policije pa je i za pretpostaviti da i je i njihova

djelatnost bila usko vezana sa obavještajnim radom.

Osim vojne organizacije uspostavljena je i civilna vlast, a također su

uspostavljene i ostale četničke organizacije primjerice «Kolo srpskih sestara». Tokom

jeseni 1944. godine formirani su četnički narodni odbori i to ne u svim selima, a

uspostavljeni su i općinski i kotarski četnički narodni odbor Donji Lapac sa starim

jugoslavenskim upravnim nazivima Sresko načelstvo i općinska uprava. Sresko

načelstvo činili su Savo « Braco» Čorak koji je postavljen za načelnika i njegov zamjenik

Nikola Kantar, dok ostalo osoblje sreza (kotara) nije imenovano; općinsku upravu činili

su načelnik Sako Opačić i njegov zamjenik Jovo Opačić te blagajnik i dvojica vijećnika.

U selima i općinama gdje nije uspostavljena civilna vlast četnici djeluju preko

nacionalnih povjerenika koji su također u tom smislu neka vrsta upravnih organa.

Svaki nacionalni povjerenik je istovremeno ili član ili bliski suradnik četničke tajne

policije pa su oni time osim političkih i upravnih organa bili i policijski i obavještajni

organi.

9

Kolo srpskih sestara bila je četnička masovna organizacija žena i djevojaka.

Njihova uloga bila je osim promidžbe također i da potpomažu četničke postrojbe u

hrani i odjeći, da peru rublje i ribaju kasarne te kao posluga u bolnicama.

Četnička tajna policija sastavljena je od provjerenih četnika, prilično sposobnih

ljudi od koji neki više ili manje vremena borave u partizanima. Šef te tajne policije u

Lapcu bio je Rade Zobenica (Kliščić)9 koji je za boravka u partizanima postao član KP i

sekretar njezine ćelije u bataljunu NOVJ. Većinom su i nacionalni povjerenici u selima i

vojsci.

Četnička organizacija u Lapcu u ovo vrijeme njemačke okupacije je u usporedbi

s ostalima postankom najmlađa, njeno jezgro čini oko stotinjak četnika iz 1941. godine

dok joj ostalo ljudstvo osigurava mobilizacija koju u prvom redu omogućavaju Nijemaci

svojom okupacijom kotara.

Gračački četnici uzdigli su se ne samo vojnički nego i politički za vrijeme svog

boravka u sjevernoj Dalmaciji od proljeća do jeseni 1943. godine. Četnici koji su se

povukli u Dalmaciju bili su većinom idejno kompaktni, u svakodnevnim borbama s

partizanima oni su stekli borbeno iskustvo i izvježbali se tako da su od četničkog

zapovjedništva Dinarske četničke oblasti u Kosovu kod Knina smatrani za najbolje

postrojbe. Oni u Dalmaciji formiraju III. ličku četničku brigadu u koju formacijski

ulazi i Dalmatinski četnički odred Obrada Bijanka iz Obrovca, koji ostaje vezan za

gračačke četnike na ovaj ili onaj način sve do povlačenja iz Like, i dijelovi Medačkog

četničkog odreda koji su se povukli za Dalmaciju dok je jedan njegov dio ostao u

Velebitu iznad sela Medak i Počitelj održavajući veze s četničkim zapovjedništvom u

Kninu i sa svojim porodicama u selima podno Velebita. Zapovjednik ove brigade je

Marko Crljenica, njegov zamjenik je Dmitar Terzić, bivši narednik JV, a obavještajni

časnik brigade je Mane Ribar nekadašnji žandarmerijski narednik, dok je nacionalni

povjerenik Lazo Rastović također bivši narednik JV, za intendanta brigade postavljen

je Nikica Sanader – bivši narednik JV. Brigada je imala i svoj sud i bila je sastavljena od

tri bataljuna. Većinom se nalazila na području Žegara i ulazila je u sastav 502. četničkog

korpusa čiji je zapovjednik major Milivoj Vuksanović.

Major Vuksanović uz punu podršku popa Đujića pokušava od razularene rulje

stvoriti politički nepokolebljivu vojsku naobraženu za suvremeno ratovanje. On

postupno uklanja sve dotada samovoljne četničke prvake, prvenstveno starješine i

9 Izvještaj OZN-e za Liku OZN-i Hrvatske broj 41 od 23.08.1944.; HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

10

samozvane vojvode i komandante i na njihova mjesta postavlja bivše časnike i dočasnike

JV. U svim brigadama pod svojom komandom uspostavlja propagandne odjele koji

imaju zadatak suprotstaviti se partizanskoj propagandi među narodom. Vuksanović

ponovo pokušava ukloniti braću Marić koji su jedini od ličkih četničkih prvaka pristali

uz Manu Rokvića i nisu priznavali primat popa Đujića i njegovih zapovjednika već su

osnovali Samostalni četnički komitski odred «Braće Marića» koji broji oko 100 četnika

većinom iz Tiškovca te s Otrića i Zrmanje. Osim ovog komitskog odreda na području

pod kontrolom partizana četnici imaju i 31 trojku čiji je zadatak da djeluju među

narodom, obavještajno i da vrše manje napade na istaknute prvake partizanskog

pokreta. Većina ovih trojki nalazi se na području odgovornosti upravo III. ličke brigade.

Osim odreda braće Marić, četnici s Otrića i iz Zrmanje lojalni vojvodi Đujiću formiraju

u Kninu I. ličku brigadu kojom zapovijeda poručnik Kosanović, a načelnik štaba joj je

Vojo Perišić. Jedan broj četnika nakon povlačenja većine njihovih vojnih formacija u

Dalmaciju ostao je skriven po spiljama i nije se želio predati partizanima, ali nije želio ni

slijediti zapovijed četničkih vođa iz Knina o povlačenju. Ovi četnici kao borci ulaze u

sastav navedenih postrojbi nakon njihovog povratka u Liku iako su u početku bili

smatrani dezerterima i proganjani i od samih četničkih trojki i od partizanskih

pozadinskih vlasti.

Dolaskom Nijemaca u rujnu 1943. godine u Gračac četnici se postupno vraćaju u

Liku. Najprije im prilazi odred braće Marić koji su priznavali Manu Rokvića koji je

zajedno s Nijemcima prošao kroz lapačku dolinu na čelu svojih četnika. III. lička

četnička brigada dolazi u Velebit iznad Gračaca, ali se u samo mjesto k Nijemcima ne

spušta sve do Đujićevog sporazuma s njima iako su određeni kontakti postojali i prije

samog sporazuma. Nakon povratka u Liku u sastav novo formiranog Ličkog Četničkog

Korpusa ulazi i I. brigada koja se smješta u Zrmanji i koja je do tada za svog boravka u

Dalmaciji bila izravno pod zapovjedništvom Štaba Dinarske četničke divizije. Za

zapovjednika ovog korpusa koji se sastojao od četiri brigade: I. u Gračacu (s oko 360

četnika), II. na Otriću (s oko 260 četnika), III. u Srbu (s oko 340 četnika) i IV. u Donjem

Lapcu (s oko 340 četnika) postavljen je dotadašnji zapovjednik 502. četničkog korpusa

major Milivoj Vuksanović. U sastavu Korpusa kao samostalna postrojba bio je i

Medački četnički odred s oko 108 četnika koji je također smješten u Gračacu, dok je na

području Metka izvodio samo povremene akcije. Zapovjednici ovog odreda poručnik

Milan Potrebić i Gavro Stanojević imali su tokom ljeta 1943. godine veliki sukob sa

zapovjednikom Korpusa majorom Vuksanovićem što je dovelo do odvajanja jednog

11

dijela odreda koji na čelu s Gavrom Stanojevićem odlazi u Gospić i stavlja se na

raspolaganje vlastima NDH, ali se vrlo brzo opet vraća pod zapovjedništvo korpusa.

Povratkom iz Dalmacije ličke četničke postrojbe postale su borbenije,

discipliniranije i s većim moralom, ali taj trend polagano opada s novim svakodnevnim

novačenjem stanovništva u svim selima pod njihovom kontrolom. Jedino je odred braće

Marića ostao prilično borben cijelo vrijeme, ali je razlog njegove borbenosti bila pljačka

koja je bila osnovni način izdržavanja odreda dok je major Vuksanović kao

profesionalni časnik zabranjivao i oštro kažnjavao takve pojave u postrojbama Ličkog

Četničkog Korpusa.

Četnici pojačavaju politički rad i nastoje putem letaka i raznih najčešće

rodbinskih veza proširiti svoj utjecaj i na teritorij pod kontrolom partizana. Osnivaju

razne organizacije – «Kolo srpskih sestara», četničke NOO-e u koje ulaze poznati

organizatori. Izuzetak čine samo pojedini seoski odbornici u općini Otrić koje kao svoje

pouzdanike postavljaju braća Marić koji inače ne polažu gotovo nikakvu pažnju na

politički rad među narodom i glavna zadaća njihovih odbora je izdržavanje njihovog

četničkog odreda.

Veliku pažnju četnici polažu obavještajnom radu na terenu i masovno

organiziraju mrežu jataka i obavještajnih punktova10 na cijelom teritoriju pod njihovom

kontrolom, ali i na području pod kontrolom partizana. Najjače uporište i najbolje

uspjehe postižu u općini Medak kamo često odlazi Medački četnički odred, a dvadesetak

četnika iz tog odreda stalno se zadržava na Velebitu iznad sela Počitelj i Medak

održavajući veze sa svojim porodicama u selima.

Početkom veljače 1944. godine Dinarska četnička oblast reorganizirala se je

podijelivši oblast na šest korpusa (2 bosanska, 2 lička i 2 dalmatinska). Prvi lički četnički

korpus obuhvaćao je kotareve Gračac, Udbina i Donji Lapac, dok je II. lički četnički

korpus obuhvaćao ostatak Like i područje sve do Sušaka.

Početkom zime 1944. godine, nakon hapšenja Mane Rokvića koji nakon pada

Bosanskog Petrovca skoro mjesec dana boravi sa svojim štabom kod odreda «Braće

Marić», uz svesrdno nastojanje majora Vuksanovića pred sam odlazak u Gacku dolinu i

Sušak dolazi do naglog popuštanja braće Marić i do njihove suradnje. Tada odred

«Braće Marić» kojim zapovijeda Đuro Marić - Đoko od Đujića kao priznanje dobiva i

10 detaljan pregled donosi nam izvještaj OZN-e broj 41 od 23. kolovoza 1944, HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z - 2948

12

pohvalu i službeni naziv « Samostalni komitski četnički odred Braće Marića» i kao

samostalna postrojba ulazi u sastav 1. Ličkog Četničkog Korpusa.

Pred samo povlačenje četnika iz južne Like 1. Lički Četnički Korpus doživio je

još jednu reorganizaciju. Medački četnički odred postaje sada V. brigada ovog Korpusa

pod zapovjedništvom poručnika Milana Potrebića, a u njegov sastav nakon povlačenja

iz Dalmacije ulaze i Velebitska brigada s oko 270 četnika pod zapovjedništvom Obrada

Bijanka koja je do tada bila u sastavu Velebitskog Korpusa. Prilikom povlačenja ova

brigada se gotovo raspolovila jer nešto više od 100 četnika odlazi s vojvodom Đujićem za

Gacku i dalje u Sloveniju, dok se preostali njezin dio pod zapovjedništvom Milana Čiče

povlači u Velebit. Također i Karinsko–Obrovačka brigada s oko 90 četnika ulazi u

sastav Ličkog Korpusa neposredno prije njegovog povlačenja.

Na području kotara Gračac formirana su dva zasebna vojno-četnička suda za

svaku općinu (Gračac i Otrić) pod njihovom kontrolom. Predsjednici ovih sudova bili su

zapovjednici brigada koji su zaposjedale područje tih općina Jovo Stojisavljević (I.

brigada Gračac) i Dmitar Terzić (II. brigada Otrić). Također kao i na području Donjeg

Lapca i u Gračacu je organizirana četnička obavještajna služba na čijem čelu je stajao

Nikica Sanader. U Gračacu se u razdoblju 1943-1944. godine nalazio i zatvor

Velebitskog četničkog korpusa.

Općinska uprava i četnički NOO-i organizirani su za obje općine dok je «sresko

načelništvo» bilo u planu, ali nije formirano. Na čelu općinske uprave u Gračacu stajao

je Nikica Stanisavljević – predratni načelnik općine, dok je na Otriću predsjednik bio

Đuro Budimir. U obje općine također je bila organizirana i ženska organizacija «Kolo

Srpskih Sestara».

Tokom jeseni u listopadu 1944. godine u Kosovu kod Knina bio je organiziran

tečaj na kojem su sudjelovali i lički četnici pod vodstvom Špire Lukića. Cilj ovog tečaja

bio je obučiti izabrane četnike za gerilsko ratovanje u trojkama. Tečaj je održavao

kapetan Lazarević, što je zapravo pseudonim za njemačkog časnika Rasnowa11 čije

pravo ime nije utvrđeno. On je u Đujićev štab stigao iz Štaba Vrhovne komande

Jugoslavenske vojske u Otađbini s dekretom Draže Mihajlovića. Nakon tečaja od

njegovih polaznika organizirana je Leteća brigada Dinarske Četničke Oblasti pod

zapovjedništvom Špire Lukića.

11 Medić Mićo: Obavještajna služba na području Like i osvrt na vojno-obavještajnu službu u jedanaestom korpusu; Kotar Donji Lapac u NOB-u; str.812

13

Pred povlačenje s Tromeđe u četničkom zapovjedništvu vladala su dva mišljenja,

jedno da se odmah ostavi određeni broj boraca raspoređenih u trojke dok je drugi dio

zapovjednika smatrao da se takve trojke naknadno šalju na teren. Konačna odluka nije

donesena zbog naglog povlačenja, ali možemo pretpostaviti da su takve trojke ostavljene

tim prije jer su postojale i u ljeto 1943. godine u vrijeme prvog četničkog povlačenja iz

Like.

Krajem veljače 1944. godine održana je u Đujićevu štabu i tajna konferencija sa

svim zapovjednicima njegove divizije na kojoj je Đujić iznio plan gerilskog ratovanja

nakon iskrcavanja saveznika u Dalmaciji koje je iščekivao. Prema tim planovima četnici

bi se presvukli u odore bivše JV koje bi im sa saveznicima donijeli njihovi pomagači koji

bi se iskrcali zajedno sa saveznicima. Đujićev plan sadržan je u 6 točaka:

1) Ubacivanje sigurnih četnika u redove partizana s ciljem da u danom

trenutku razviju svoju djelatnost na razbijanju partizanskih redova

2) Pojačanje vlastite i suzbijanje partizanske propagande o zabrani

povratka kralja u zemlju.

3) Ubacivanje četničkih u šume trojki čim nastupi proljeće preobučenih u

partizanske odore s ciljem da djeluju po sistemu njemačkih trupova.

4) Četnički odred braće Marić da odmah počne djelovati u pozadini kao

partizani

5) Sve četničke formacije da se opskrbe partizanskim kapama

6) Izvlačiti od Nijemaca sto više oružja i municije i sklanjati to na podesna

mjesta kako bi u pogodnom trenutku moglo biti upotrijebljeno

Zaključke ove konferencije zapovjednici su pod prijetnjom strijeljanja trebali

najstrože čuvati. Posljednjih dana kolovoza i tokom rujna sam Đujić je posjetio Srb,

Doljane, Donji Lapac i Veliku Popinu s namjerom da učvrsti borbeni moral svojih

četnika pokušavajući spriječiti njihovo rasulo nakon Titovog poziva da mu se pridruže.

Nakon povlačenja ostalo je na području dotadašnjeg djelovanja četnika na

području Like osam grupa s oko 260 četnika12 uglavnom raspoređenih na prostorima

oko važnih komunikacija s osloncem na planinski dio Velebita i Kapele. Najbrojnije i

ujedno najopasnije po sastavu i opremljenosti bile su grupe koje predvode Momčilo

Marić i Obrad Bijanko. Krajem 1944. godine one se nalaze ovako: grupa Momčila

12 Medić Mićo: Obavještajna služba na području Like i osvrt na vojno-obavještajnu službu u jedanaestom korpusu; Kotar Donji Lapac u NOB-u; str.812

14

Marića s oko 30 ljudi bila je u Poštaku i Kučinoj kosi gdje se nalazio i Marićev štab, njoj

se na početku ožujka pridružuje Đoko Marić kao izaslanik «Vrhovne Komande» s još 8

četnika koji su se vratili iz Istre s ciljem da povežu sve ove grupe u jedinstveni četnički

odred «Tromeđa». Još su bile Popinska grupa od 30 ljudi u šumi Maslovara, grupa

Obrada Bijanka jačine oko 80 ljudi u Velebitu (likvidirana polovicom veljače 1945.

godine), Vučipoljsko-grabska grupa jačine 34 četnika u Velebitu između Vučipolja i

Obrovca, Velebitska grupa od 15 četnika oko vrha Crnopca u šumi istočno od ceste

Gračac – Obrovac, Medačko-počiteljska grupa od 10 ljudi između Papuče i Križajica i u

Velebitu, Kosinjska grupa u Velebitu poviše sela Lipova Polja s oko 40 ljudi i grupa

Đuđe Šumonje koja se s oko 20 ljudi kretala i održavala na području između Plaškog,

Glibodola, Ličke Jesenice i Dabra. Osim ovih postojalo je još nekoliko međusobno

nepovezanih četničkih grupica koje se može se reći više skrivaju nego što vode neku

borbu protiv JA. U prvim procjenama 1945. spominjalo se 350 četnika na području

Like, UDBA je utvrdila da je nakon povlačenja u Lici ostalo 63 četnika. Iz ovih brojaka

ako im pridodamo i izvještaj o banditizmu u Hrvatskoj koji spominje ne više od 70

četnika na području Hrvatske možemo zaključiti da je četništvo vrlo brzo splašnjavalo.

Ova razlika prema Radeliću proizlazi iz vremena procjenjivanja. Radelić13 smatra da je

Udbina procjena koja navodi 63 četnika u Lici vjerojatno iz jeseni 1945. dok bi se onih

procijenjenih 350 četnika nalazilo u Lici neposredno nakon rata.

13 Radelić Zdenko: Projugoslavenska protukomunistička gerila u Hrvatskoj nakon drugog svjetskog rata.

15

Literatura:

1) Medić Mićo: Obavještajna služba na području Like i osvrt na vojno-

obavještajnu službu u jedanaestom korpusu; Kotar Donji Lapac u NOR-u

1941-1945, HAK, Zbornik 14, Karlovac 1985

2) Kotar Korenica i kotar Udbina u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, HAK,

Zbornik 10, Karlovac 1979

3) Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 13, Karlovac 1984

4) Kotar Gospić i kotar Perušić u NOR-u 1941-1945, HAK, Zbornik 20,

Karlovac 1989

5) Milan Bukvić: Otočac i Brinje u NOB 1941-1945, Otočac 1971

6) Zdravko Dizdar: Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945,Dom i

svijet, Zagreb 2002

7) Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj

i u Bosni i Hercegovini 1941-1945; Dom i svijet, Zagreb 1999

8) Zdenko Radelić: Križari gerila u Hrvatskoj 1945-1950, Dom i svijet, Zagreb

2002

9) Zdenko Radelić: Projugoslavenska protukomunistička gerila u Hrvatskoj

nakon drugog svjetskog rata

Arhivska građa:

1) HDA, fond ZKRZ, mikrofilm Z – 2948; Vojno – politička organizacija četnika u

Lici, elaborat OZNE za Liku 1945;

2) HDA ; Fond Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ);

3) HDA ; Fond Dinarske četničke oblasti;

4) HAK ; Četnička arhiva

16