VLADIMIR DEVID

ZEN

Ideje, umjetnost, tekstovi

Dok smo mi laici-posjetioci, nakon obuke u zazenu, po obiaju hrama Sojiji prali hramske zahode, motrio sam kako taj isti posao radi jedan njegov redovnik: s krpom u ruci - bez gumenih rukavica - prao je pod i brisao ga od ostataka prljavtine i mokrae, a etkom je istio zahodske koljke od ostataka izmetina. Sve smo to, dodue, radili i mi, ali bitno drukije. ini mi se da je veina nas svrhu tog posla vidjela u tome da nas poui poniznosti i skromnosti. Meutim, s lica i pokreta redovnika vidjelo se neto posve drugo: Naime, da on ienje zahoda doivljava kao neto obino pri emu nije potrebna nikakva poniznost ni skromnost, nikakva samodisciplina. Jednostavno, to je posao kao svaki drugi. Tome redovniku - ije mi ime nije poznato - posveena je ova knjiga.

Predgovor

Tekstovi ove knjige skupljeni su u tri grupe:

Prva sadri uvodna razmatranja o zenu, njegovu znaenju i njegovoj vrijednosti te skice ivota i rada nekolicine njegovih istaknutih predstavnika.

Druga sadri prikaze nekoliko grana japanskih umjetnosti koje su se razvijale pod snanim utjecajem zena i kojima se njihova puna poruka bez zena ne moe razumjeti ni prihvatiti.

Trea sadri izbor prijevoda nekih klasinih tekstova o zenu, od njegovih poetaka do dananjice, koji su, mislim, posebno reprezentativni za zen, a napisali su ih autori sa Zapada i s Istoka.

Koncepcija je knjige da bude djelom o zenu koje slijedi srednji put: naime, da ne bude ni previe struno-akademski tekst, a ni neprihvatljiva simplifikacija. Motivacija je knjige da itaoca koji se dosad nije zanimao za zen niti se o njemu obavijestio ponuka da to uini, a onoga koji je otprije zainteresiran da zainteresira jo vie. Tekst koji slijedi unekoliko je tek nastavak ovog predgovora - a pogovora ne moe ni biti - zen se, naime, nikad ne zavrava.

U Zagrebu, 6. studenog 1989.

VLADIMIR DEVID

to je zen ?

U prvi bi se mah moglo oekivati da e knjiga o zenu zapoeti time da kae - ili bar da pokua rei - to je zen, kao to e, recimo, knjiga o informatici zapoeti time da kae to je informatika ili pak knjiga o zaraznim bolestima time da kae to su zarazne bolesti.

Pa ipak, ako je rije o zenu, onda je drukije. Nema mnogo svrhe postaviti pitanje to je zen? jer na takvo pitanje ne moe biti zadovoljavajueg odgovora. Dapae, zen sam kategoriki i emfatiki odbija odgovarati na takva pitanja.

A za to postoje vrlo jaki razlozi. Kad god je rije o nekom zaista osnovnom, fundamentalnom pojmu, ne moemo oekivati da emo ga moi eksplicitno definirati prema klasinoj definiciji definicije, naime da definitio sit in genu proximum et differentiam specificam, to e rei da definicija treba biti (dana) pomou najblieg (ireg) rodnog pojma i specifine razlike. Za svaki pojam koji nije poseban sluaj nekoga openitijeg pojma, takvu se zahtjevu, oito, ne moe udovoljiti.

Neka mi, kao mala profesionalna deformacija, bude dozvoljen primjer iz matematike: Moe se rei da je primbroj takav prirodni broj vei od jedan koji je bez ostatka djeljiv samo sa jedan i sa samim sobom. Naprimjer, 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17,... su primbrojevi a l, 4, 6, 8, 9, 10, 12, 14, 15, 16,... nisu. Tu je, dakle, najblii openitiji pojam prirodni broj, a specifina razlika primbrojeva prema ostalim brojevima jest u tome to su primbrojevi vei od jedan i to se ne mogu bez ostatka podijeliti nekim brojem koji se razlikuje i od jedinice i od polaznog broja samog. Meutim, ako bismo eljeli definirati to je prirodni broj sam, saznali bismo da se u tom pogledu ni najvei matematiari ne slau. Moemo dakle precizno opisati primbrojeve pomou prirodnih brojeva - ali to su prirodni brojevi ne znamo rei tako da bi se s time svi sloili. Pa ipak, to nikoga ne smeta da s prirodnim brojevima rauna i da se njima uspjeno slui u svakodnevnom ivotu.

Tako emo ipak i o zenu moi govoriti a da prethodno nismo precizirali to je zen. Samim razgovorom o zenu pomalo emo o njemu znati vie i vie ali nam se valja pomiriti s time da nikada neemo moi eksplicitno, kategoriki, isto i jasno odgovoriti na (u tom smislu krivo postavljeno) pitanje: to je zen?. Jo nekoliko napomena koje e ilustrirati kako takve okolnosti i inae ne moraju biti prepreka razgovoru.

Ako bi nas netko zapitao to je ivo bie?, moda bismo predloili odgovor da su to objekti koji se mogu razmnaati - bez obzira da li spolno, samooplodnjom, bespolno, dijeljenjem itd. Meutim, mazga i mula ne mogu se razmnaati a ipak nitko razuman nee zanijekati da su i one iva bia. Zatim, netko bi mogao pomisliti da je za ivo bie karakteristino to to moe uzimati hranu iz svoje okoline i tako rasti. No, i mnogi kristali rastu prihvaanjem materije iz prikladne otopine u koju su uronjeni, a ipak nismo skloni smatrati kristale ivim biima. Znai, ni rast na raun materije iz okoline nije zadovoljavajua specifina razlika. Uope, koliko god bismo umovali traei neku korektnu definiciju ivoga bia, sve bismo se vie zapletali u sve zamrenije konstrukcije koje bi se, ukoliko ne bi bile jednostavno krive,vie-manje svodile na tautologiju da je ivo bie ono to je ivo bie.

Slino bismo se upustili u jalov posao da pokuamo odgovoriti na pitanje: to je svijest? Neki bi, moda, simplificirano i vulganizirano rekli da je svijest proizvod materije ili proizvod mozga. No, to je prilian nesmisao ukoliko bi time trebalo rei to svijest jest; tim vie to to, samo po sebi, jo ne bi rjeavalo ak ni dilemu je li i svijest sama takoer materija ili nije. Ukratko, ini se da se i tu moramo zadovoljiti time da moemo razgovarati o svijesti smatrajui da shvaamo o emu je rije, iako ne znamo rei to je svijest.

Zen je, eto, isto tako jedan od osnovnih pojmova kao to su to pojmovi broja, ivog bia, svijesti itd. koji se ne mogu definirati svoenjem na neke ve poznate. jo openitije pojmove.

Pa ipak, iako ne znamo rei to je zen, ne znai da o zenu ne bismo mogli rei ama ba nita u smislu razgranienja toga pojma prema drugim pojmovima. Moemo, primjerice, nabrojiti mnogo toga to zen sigurno nije: takvim komplementiranim ili negativnim definiranjem nismo, dodue, precizirali gdje je zen, to je protezanje tog pojma, ali smo ipak iz njega bar mnogo toga iskljuili. Govorei slobodnije - i malo pretjerano mogli bismo rei da kipar, kad od kamenog bloka klee neije poprsje, ini upravo to i nita vie: naime, uklanja tono one komade kamena koji su suvini, koji ne ine poprsje - a ono to preostane je poprsje o kojem je rije. Dakako, sasvim tako jednostavna analogija sa zenom nije, jer e i nakon nabrajanja svega i svaega to zen nije jo itekako mnogo toga preostati u sivoj zoni gdje se ne vidi to zenu pripada a to ne.

Meutim, primjerice, moemo rei: Zen nije filozofski smjer - bar dotle dok pod tim razumijevamo ono to o tome smatramo na Zapadu. Takoer, zen nije ni religija - opet, ako pod tim razumijevamo ono to o tome mislimo na Zapadu. to se tie najblieg rodnog pojma, moda bi se moglo rei da je zen oblik doivljavanja ivota, pogleda na ivot, stava prema ivotu - no time ga nismo mnogo ograniili, a to se tie specifine razlike, nema nade da bismo je mogli iole preciznije formulirati, ve bismo i tu mogli, jedino, iskljuiti pojedine stavove prema ivotu koji sigurno nisu zen.

Svejedno, u ovoj emo knjizi govoriti o zenu uglavnom tako kao da znamo o emu je rije. A za itatelja koji se bude potrudio da je svu proita, bit e instruktivno da se - poto je proitao njezin posljednji odjeljak ponovno vrati i na ovaj njezin prvi, uvodni dio. Morat e zakljuiti da, dodue, o zenu sada zna prilino toga to nije znao na poetku, ali da - svejedno - ni na kraju ne moe odgovoriti na pitanje: to je zen? Meutim, tada e mu biti jasnije da uope i nije potrebno pokuavati odgovoriti na takvo pitanje ako se zna to je zen. Moda i nije previe romantina usporedba ako bismo rekli da svatko tko je ikad bio zaljubljen zna to je ljubav, iako vjerojatno ne bi znao odgovoriti na takvo pitanje nekomu koji sam nikad nije proivio takve osjeaje.

Zen se voli izraavati anegdotama koje su za nj vrlo specifine; na prvi pogled mogu esto djelovati poput kakva nadrealistikog vica, ali im je znaenje obino mnogo dublje. Na kraju ovog uvoda jedna tipina zen-anegdota u vezi s pitanjem to je zen:

Neki je konfucijanski uenjak posjetio jednog zen-majstora i upitao ga:

- to je najdublja istina zena? Majstor odgovori:

- Vi u vaim analektama imate vrijednu izreku: Nema niega to bih krio od vas. Tako i zen nita ne krije od vas.

- Ne razumijem - ree uenjak.

Kasnije su zajedno proetali planinskom stazom. Divlji je lovor upravo cvjetao. Majstor ree:

- Osjeate li miris ovoga stabla u cvatu? - Jest, osjeam - odgovori uenjak.

- Onda - ree majstor - nita nisam sakrio od vas.

Zen putuje na Zapad

Ve nekoliko desetljea na Zapadu sve vie, sve ire i sve dublje raste zanimanje za zen. Tiskaju se - sve bolji - prijevodi brojnih japanskih i starokineskih klasika zena, odravaju se seminari, teajevi i predavanja, otvaraju se zen-centri u kojima pouavaju uvozni zen-majstori iz Japana ili Koreje, kao i domai iz raznih zapadnih zemalja. I nau je zemlju u novije vrijeme posjetilo nekoliko takvih majstora, a o njihovu je izlaganju u nas u vie navrata bilo opirnije izvjetavano u asopisu Kulture Istoka.

U okvirima takva djelovanja uitelja zena izvan Japana razvijaju se i razne sekte i podsekte zena; ukratko, zen se danas na Zapadu iri uz sve uobiajene popratne pojave irenja neke, recimo, religije ili ideologije ili umjetnikog smjera - iako zen, barem onaj autentini, nikako nije nita od svega toga. U toj poplavi od informacija o zenu ima, naravno, i poplava od dezinformacija a pogotovo je meu izvorno zapadnom literaturom o zenu daleko vie prosjenih, minornih ili bezvrijednih djela negoli zaista autoritativnih - a osobito tamo gdje se dalekoistoni zen eli modificirati da bi se time, navodno, bolje pripravio za asimilaciju u krugu zapadne, posebno evropske kulturne tradicije.

Zagledamo li paljivije i dublje u mnoge teajeve, knjige i izlaganja koji uesnicima, itaocima i sluaocima obeavaju da e ih garantirano za tri dana prosvijetliti, ili im kao ready-made instant-metodu preporuuju LSD i druge droge, vidjet emu i previe esto da potroai takve duhovne hrane time veinom dobivaju vrlo malo, dok njihovi uitelji materijalno profitiraju mnogo vie. Ima sluajeva da polaznici intenzivnih kurseva nakon takva prosvjetljenja postaju psihijatrijski pacijenti.

Meutim, s druge strane, postoji i prvorazredna literatura koja zaista predstavlja autentino uenje zena, i ona je danas sve pristupanija, pogotovu na zapadnim svjetskim jezicima, a najvie na engleskom. I u nas je objavljeno desetak knjiga o zenu, iako - naalost - dio prijevoda nije najbolji, a ni izvornici nisu ba uvijek najsretnije odabrani. (U nekim takvim prijevodima, primjerice, dragonfly, libela ili vilin konjic prevedeno je sa zmaj ili pak cocoa, kakao s koka!)

Razumljivo je da se sa zenom ire i razne predrasude o njemu. I to kako pozitivne tako i negativne. Neki ga odbacuju i ne nalaze u njemu i njegovim protagonistima, kakav je Daisetz Teitaro Suzuki, nikakvih vrijednosti - tako je meu ostalima mislio i Arthur Koestler. Jedan je na kritiar napisao i ovo (vidi Vjesnik od 19. VIII. 1976, str. 11):

...dobiva (se) romantini teorijski koktel koji evo ve dvjesta godina upravo zapadnjake intelektualne kastice ispijaju zatvorenih oiju. Od romantizma do zen-budizma u dvoranama velikih hotela na Zapadu, od satorija do psihoanalitikih hepienda...

Drugi pak misle da e, ako se dovoljno obavijeste o zenu, pa postignu prosvjetljenje, time uhvatiti boga za bradu i tako rijeiti sve probleme ivota i svijeta u kojemu ive. To je iluzija. Satori ovjeku nee omoguiti da rijei neki jo nerijeeni matematiki problem niti e ga nuno osloboditi od glavobolje ili zubobolje. esto ga ak nee sauvati ni od depresije ili pokuaja samoubojstva.

Namjera ove knjige - i moja motivacija da je napiem - upravo i jest u tome da pokua provesti itaoca izmeu Scile i Karibde; da ukae na ono zaista vrijedno, trajno, duboko, znaajno i veliko u izvornom zenu, ali i da upozori kako ni zen nije (nepostojei) klju za razumijevanje i rjeavanje ama ba svega sa ime smo danas suoeni kao pojedinci i kao narodi. Kakav bi, onda, stav kritiki raspoloen Zapadnjak koji se eli obavijestiti o zenu - a nema o njemu nikakvih predrasuda ni u pozitivnom ni u negativnom smislu trebao zauzeti?

Prije nekoliko godina, kad su u knjiari August enoa zagrebakoj italakoj publici predstavljali prijevod na na jezik poznate knjige Alana Wattsa The Way of Zen, Put zena - u izdanju beogradskih Knjievnih novina -jedan je od prisutnih u razgovoru o knjizi rekao kako smatra da bi Zapadnjak ipak prema svemu tome, u skladu s batinom svoje eurocentrike tradicije, trebao pristupiti sa sumnjom. Koliko je god takav stav prividno opravdan i razborit, on je - ipak - i sam podloan sumnji.

Zamislite momka koji udvara nekoj djevojci i elio bi je poljubiti, ali sumnja bi li mu to uspjelo. Upita li ga i ona sama bi li je poljubio, momak e kao dosljedni eurocentrist odgovoriti kako to od sveg srca eli ali da sumnja je li za to sposoban. U takvim okolnostima, dakako, prilino je sigurno da je nikada nee poljubiti.

Moda e se nekomu ovaj primjer uiniti neumjesnim, ali ja bih rekao da on ima svoju teinu, jer istie da i spontanost ima svoju vrijednost a ne samo njezino koenje. Obrnuto bi, dakako, bilo neopravdano ne sumnjati ni u to u vezi sa zenom. Tako bi, moda, uzevi sve pod gotov gro postupili neki naelni antieurocentristi. Oito je ponekad potrebna i ak neophodna duboka sumnja, a ponekad je ona nepotrebna i ak nedopustiva. Drugim rijeima, odvaimo li se na (mukotrpni) uspon na planinu zena, moramo - pored ostalog - biti pripravni i na to da emo ponekad skrenuti s pravoga puta (kao Dante na poetku Pakla) i zalutati samo zato to smo posumnjali. A drugi put dogodit e nam se to isto samo zato to nismo posumnjali. Ako se u uspinjanju dovoljno izvjetimo, moda emo jednog dana preskoiti tu prepreku transcendiranjem u pristupu uz sumnju koja nije sumnja -no, moramo odloiti tumaenje to bi takva sumnja imala znaiti.

S time je u tijesnoj vezi i pitanje kakav treba biti zapadni zen. Nema sumnje da e on u nekim pojedinostima biti drukiji od japanskoga - i da mora biti tako. Meutim, u nekim drugim pojedinostima - tonije: u glavnini svoga sadraja - on nee i ne smije biti drukiji. Ako zanemarimo prvo, dobit emo zen koji smo preuzeli zajedno s ambalaom koja nam ne treba; ako zanemarimo drugo, dobit emo zen u kojem je mnogo toga razbijeno i uniteno, jer smo, odbacujui njegovu ambalau grubo i nesmotreno, otetili i sam sadraj. I jedno i drugo zaista se i dogaa - kako pri preuzimanju zena, tako i pri preuzimanju ikebane, japanskog araniranja cvijea, ili judoa ili karatea, itd. Jedna od najeih pogreaka Zapada u tom pogledu jest da tehniku pretpostavlja duhovnosti. U Japanu je izgradnja duhovnog stava ovjeka koji slae ikebanu ili prakticira karate bitna i osnovna, a slaganje cvjetova ili davanje i primanje udaraca jest neto to iz toga - gotovo bi se moglo rei usput - proizlazi, takoreku samo od sebe. Ako se ta hijerarhija izvrne kao to se to u Europi i u SAD esto ini - rezultat nije neka zapadna ikebana ili zapadni karate, ve neto to nije ikebana odnosno nije karate. A analogno vrijedi i za niz daljih grana japanske umjetnosti, posebno onih koje su se razvijale pod utjecajem - dubokim utjecajem, snanim i trajnim - zena, kao to je to, recimo, haiku-poezija, keramika za ajni obred, no-drama, ureenje tzv. suhih vrtova, kaligrafija, itd. Da bi se ove umjetnosti razumjele, da bi se primila njihova poruka, ovjek ne mora postati uvjereni zenovac, ali o zenu mora biti obavijeten - isto tako kao to Japanac, ako eli razumjeti i primiti poruku evropske romanike ili gotike arhitekture i kiparstva, ne mora postati osvjedoeni kranin, ali o kranstvu mora biti obavijeten. Ako se pri izuavanju povijesti ili filozofije umjetnosti ograniimo na iskljuivo likovne kategorije, niti emo naa likovna postignua prenijeti Japancima, niti emo sami primiti njihova.

Pri svemu tome vano je da zen koji nam je doao s Dalekog istoka nipoto nije neto to mi, zbog svoje drukije tradicije i kulturnog nasljea, ne bismo mogli shvatiti. I u naoj batini ima vrlo, vrlo mnogo zena samo to to ovdje nije nazivano tim imenom. Prva od mnogih knjiga to ih je napisao Reginald Horace Blyth, jedan od najzaslunijih to je razumijevanje haiku i zena prodrlo na Zapad, nosi naslov Zen in English Literature and Oriental Classics, Zen u engleskoj knjievnosti i istonim klasicima; u njoj je brojnim primjerima pokazao koliko ima istinskog zena u klasinim djelima evropske umjetnosti. Uostalom, bilo ga je u ovim prostorima i mnogo prije: Heraklitova filozofija, primjerice, velikim je svojim dijelom visoki zen.

intoizam

elimo li dublje razumjeti neki stav, neko gibanje, neku ideologiju, neku religiju, neki svjetonazor, neku umjetnost,... bit e dobro ako se nastojimo obavijestiti o tome kako je do njega dolo: koje mu je ishodite, kakav mu je razvoj, kakvo mu je sadanje stanje, koliko je sklon promjenama - ukratko, to je njegova dalja i blia povijest.

elimo li razgovarati o zenu, trebamo se upoznati s razvojem koji je doveo do njega. A to znai da bar letimino - i stoga neizbjeno prilino simplificirano a ponegdje ak i poneto vulgarizirano - moramo skicirati indijski raniji budizam i kasniju mahayanu, kineski konfucijanizam i taoizam te ch'an kao svojevrsnu sintezu mahayane i taoizma, pa japanski into jer je i taj imao nekog utjecaja pri razvoju od kineskog ch'ana do japanskog zena.

intoizam je prvotno bio prvenstveno zbir izvorno starojapanskih legendi, mitologije i animistikih shvaanja; into doslovce znai put bogova, to jest ivot u skladu s onim to oni sami ine i oekuju od ljudi da se za tim povode. Prema animizmu intoa, sva je priroda iva; planine, rijeke, stabla i kamenovi nisu neivi. U njima je kami - recimo bog iako to ba nije posve adekvatni termin - ne toliko po tome da bi taj kami bio neki njihov duh, koliko po tome da su oni sami taj kami. da su iva bia kao i ljudi, ivotinje i biljke. Ovakva su gledanja duboko i trajno utjecala i na poslovinu ljubav Japanaca i Japanki prema prirodi.

Meu najranijim intoistikim legendama posebno je zanimljiva i pouna - pa i zabavna -jedna koja je oito nastala pod dojmom neke pomrine Sunca:

Boginja Sunca Amaterasu naljutila se zbog drskog ponaanja svoga brata Susanoa. Ogorena, zatvorila se u nebesku peinu i navalila na njezin ulaz velik kamen mlade i lijepe ene znaju biti uvredljive i prkosne. Amaterasina svjetlost - jer ona je Sunce samo - prestala je sjati, i na Zemlji je zavladala tama. Bogovi se zabrinue to li e biti s ljudima, i pokuae nagovoriti Amaterasu da izie iz peine. Ali je ona to odbijala - mlade i lijepe ene znaju biti tvrdoglave i inatiti se. Tada se netko dosjeti i nagovori jednu od boginja pa ova stane plesati pred peinom razodijevajui se - to je vjerojatno bio prvi registrirani strip-tiz u povijesti ovjeanstva. Dakako, skupljeni su se bogovi grohotom smijali. uvi taj smijeh, Amaterasu nije mogla odoljeti da ne proviri i pogleda emu li se vani toliko smiju - mlade ene znaju biti i znatieljne. No, im je izila, bogovi brzo navale kamen natrag na ulaz u peinu da se ne bi ponovno zatvorila i Sunce opet zasja ljudima na Zemlji.

Za razliku od budizma, koji je u Japan stigao iz Indije preko Kine i Koreje prilino kasnije, sredinom estog stoljea, intoizam nije uio da je ivot patnja. into je vedar; on uope ne govori i ne razmilja o nekom zagrobnom ivotu. Ne poznaje pojam grijeha pa dakle niti ispatanja zbog njega - valja initi dobro i izbjegavati zlo, a ako je kakva zla i bilo, valja se od njega oistiti to se redovno smatra ienjem u doslovnom smislu, pranjem. into je i jednostavan u svom pristupu i ne zabrinjava ga gotovo beznadna zbrka u njegovoj mitologiji - ini se da nitko nije osjeao da bi je trebalo nekako srediti i uiniti dosljednijom. into je naivan, ako to shvatimo u dobrom smislu rijei - kao djetinji, a ne kao djetinjast. Te se crte intoa nikad nisu izgubile. Iako njegove legende o bogovima i o stvaranju svijeta - to e rei: Japana - danas nitko ne uzima ozbiljno, njegovo je gledanje na ivot i njegov je stav prema ivotu jo uvijek itekako prisutan u svakodnevnom ivotu Japana. Ideali intoa u pogledu jednostavnosti i istoe prvenstveno su utjecali na to kako se u Japanu iz kineskog ch'ana razvio japanski zen budizam.

Tijekom cijele povijesti Japana into je odigrao i vrlo znaajnu politiku ulogu. Car je - teoretski - bio boanskog porijekla, sa svim pozitivnim i svim negativnim implikacijama takve koncepcije: s jedne strane, posebno se za epoha klanskih ratova (od trinaestog do esnaestog stoljea) i pred restauracijom Meiji (u sedamdesetim godinama devetnaestog stoljea) takvu gledanju uvelike moglo zahvaliti to se odrao kontinuitet i legalitet drave. S druge strane, u nekoliko desetljea prije pa do kraja Drugoga svjetskog rata takvo je gledanje bilo (zlo)upotrebljeno kao plat ekspanzionistike politike i militarizma. No ako se na into gleda u svem njegovu djelovanju tijekom cijele japanske povijesti, nema nikakve sumnje da je dobrim dijelom zahvaljujui upravo njemu Japan ne samo jedina zemlja i nacija sa (bar nominalno) jedinstvenom i neprekinutom dinastijom, ve i to to je u nekim presudnim i najkritinijim situacijama povijesnih dilema nacije autoritet cara bio taj koji je mogao prevagnuti - i prevagnuo. Za ovo je posve dovoljan jedan jedini primjer: naime, kad je prethodni japanski car Hirohito sprijeio namjeru dijela vojnih krugova koji su i nakon druge atomske bombe to je bila baena na Nagasaki inzistirali na borbi do kraja, koja bi, da se nesreom ostvarila, jamano dovela do nezamislive i nepopravljive katastrofe za itav narod.

Da bismo osvijetlili japansko gledanje na ulogu cara kao poglavara intoistike crkve u Japanu, bit e korisno navesti nekoliko odjeljaka iz eseja o caru kao zrcalu Japana, Kagami no shite no tenno, autora Kobayashi Michinorija (objavljenog u lipanjskom broju 1986. asopisa Seiron):Duhovni autoritet cara kao sri nacije uvijek je bio osnova na kojoj su oni to su u rukama drali stvarnu politiku vlast mogli legalizirati svoju vladavinu. Tijekom povijesti, nastojanja za uzurpiranjem careva poloaja nikad nisu uspjela, jer car nije vladar ve duhovni autoritet. Uloga cara da ujedinjuje volju naroda trajala je tijekom cijele japanske povijesti. ak za razdoblja u petnaestom i esnaestom stoljeu, kad su pokrajine bile meusobno zaraene, kad je vladavina bila u neredu i sjedite politike vlasti nejasno, bila je sauvana careva funkcija kao sredite politikog ivota. Ona nije bila razorena niti za prevrata pri kraju razdoblja Tokugawa (1603 -1868) niti za poraza Japana u Drugome svjetskom ratu.

U raznim vremenima tijekom stoljea carevi su zaista bili i zatitnici budizma, ak i onda kad su marljivo obavljali intoistike obrede: bili su patroni est budistikih sekti za razdoblja Nara (710 - 794), sekti Shingon i Tendai za razdoblja Heian (794 - 1185) kao i zen sekti razdoblja Kamakura (1185 - 1333). To je oito po tome to je car esto dodjeljivao religijske naslove visokim budistikim sveenicima. U istom je duhu, poevi od ere Meiji, carska obitelj prihvatila mnoge obiaje evropskih kraljevskih obitelji, dajui time primjer za modernizaciju Japana.

Car nije samo politiko bie nego i - jo i vie kulturno i religijsko bie koje obuhvaa i nepristrano titi razliite religije. Time car poput zrcala odrazuje to jest vrlina i to vrlinu kri, prihvaajui sve i pomirujui njihove suprotnosti. Obredi intoa to ih car obavlja izvor su japanskoga politikog, vojnog, religijskog i kulturnog bia i kao takvi najvanije su sredstvo za ouvanje integriteta japanske kulture.

(Tek usputna napomena: Ako bi se, moda, nekomu uinilo udnim da car moe biti i crkveni poglavar, neka se prisjeti da je i britanska kraljica poglavar anglikanske crkve.)

Moda najbolji i najljepi simbol svega toga kontinuiteta u mijenama kako se tijekom japanske povijesti odraava u tradiciji intoa jest Veliko intoistiko svetite u Iseu:

To je svetite u pokrajini Mie osnovano i postoji ve oko jednog i pol tisuljea. Sastoji se od Unutarnjeg svetita posveena boginji Sunca i Vanjskog svetita posveena bogu poljoprivrede i zanatstva. Ono to je na njima jedinstveno u svijetu jest to da se svakih dvadeset godina - kroz stoljea i stoljea, od drevnih vremena do dananjice - Svetite porui i izgradi novo, potpuno identino s prethodnim. Unutarnje svetite smjeteno je na jednom od dvaju susjednih pravokutnih podruja; na jednom je postojei kompleks zdanja Svetita a drugo eka da primi idue. Prije negoli e se staro zdanje sruiti, izgrauje se novo. Svi su objekti od japanskog empresa, neki sa stupovima od pol metra promjera. Drvo je isto, neobojeno, povezano tesarskim vezovima pera i utora bez avala koji uvaju tradiciju drevnog naina gradnje - ak i to se tie alata koji se upotrebljava za njihovu izradu. Od grae poruenog zdanja sijeku se prutii koje graani dobivaju kao amulete. Pokrov zdanja je od debelog sloja slame. Obnavljanje Velikog svetita u Iseu svakih dvadeset godina zaista simboliki odraava stalno pomlaivanje, neprekinutu mladost, uz ouvanje vrednota drevne batine. Uz Veliko intoistiko svetite u Izumu, i Svetite u Iseu uva najstariji arhitektonski stil Japana.

I tako, ako danas - putujui Japanom - na mnogim mjestima nailazimo na intoistika svetita posveena esto za nae pojmove udnim boanstvima lisice ili nekih drugih ivotinja, nemojmo preko toga olako prijei s nadmonim osmijehom. into ima svoju povijest, ima svoje opravdanje, ima svoju poeziju i svoju ljepotu i ima svojih tragova na svakom koraku i u dananjem Japanu. U miroljubivoj koegzistenciji s budizmom uspio je sauvati beskrajno bogatstvo kulturne batine kako se oituje u obiajima i festivalima, plesovima, napjevima i glazbi...

Budizam

Osniva budizma Siddhartha Gautama roen je oko godine 560. p.n.e. u Kapilavastu, gradu na nepalskim obroncima Himalaja. Bio je kneevi iz plemike obitelji Shakya i kao mlad ovjek uivao je bogatstvo i sve udobnosti takva svog porijekla.

Meutim, u kasnim dvadesetim godinama ivota sreo se, prema legendi, sa starcem, bolesnikom i mrtvim tijelom, i to ga je potaklo da spozna prolaznost svega svjetovnog, pa se sa 29 godina odrekao ivota u blagostanju, napustio obitelj i kao asket- beskunik poao u svijet da bi tragao za osloboenjem od patnji. est godina kasnije, nakon velikih napora i upornog nastojanja, postigao je u mjestu Uruvela, nakon noi probdjevene u meditaciji pod stablom Bodhi, ugledavi zvijezdu Danicu, prosvjetljenje: postao je Buddha, probueni, osloboen od iluzija snova prividnosti svjetovnog ivota. (U naem je jeziku u tom imenu dobro sauvana slinost s njegovim sanskrtskim pretkom: nije nam teko osjetiti da Buddha oznaava onoga koji je budan pa to ne moramo prevoditi kao Englezi ili Nijemci s the enlightened one odnosno der Erleuchtete. Naime, engleski awakened i njemaki erwacht, probuen nije tako blisko Buddha.)

Od toga je vremena Buddha sve do svoje smrti u Kashinagari (uz dananju indijsko-nepalsku granicu) u svojim osamdesetim godinama - oko godine 480. p.n.e. - irio svoj nauk. Po njemu, ivot (neprobuenog) jest patnja, o emu je Buddha nauavao etiri plemenite Istine: Istinu o patnji, Istinu o uzroku patnje, Istinu o ukinuu uzroka patnje i Istinu o putu do ukinua patnje. Ta je posljednja, po Buddhi, plemeniti osmerostruki Put, koji se sastoji od 1. Ispravnog gledanja, 2. Ispravnog odluivanja, 3. Ispravnog govora, 4. Ispravnog postupanja, 5. Ispravnog naina ivota, 6. Ispravnog nastojanja, 7. Ispravnog promiljanja i 8. Ispravnog zadubljivanja.

U Buddhinu se uenju ne javlja Bog kao stvaralac ili pokreta svemira, ivota i ovjeka. Zato, elimo li budizam smatrati religijom, onda je to ateistika religija - a to nije uobiajena sintagma za mediteranske religije: judaizam, kranstvo i islam.

Misli se da je budizam stigao iz Indije u Kinu sredinom prvog stoljea n.e. Meutim, tek je tri stoljea kasnije tamo imao znaajnijeg utjecaja - za vrijeme kineskih est dinastija. Iz Kine je dalje preao u Koreju, a sredinom estog stoljea kralj jedne od tadanjih korejskih drava, Kudare, upoznao je s budizmom i japanski dvor. Taj, meutim, u prvo vrijeme nije bezrezervno prihvatio novo uenje. Dolo je do sukobljavanja oko pitanja treba li novo vjerovanje prihvatiti kao slubenu religiju ili ne treba. Jedna se struja borila za zadravanje intoizma kao nacionalne vjeroispovijesti, dok je druga, impresionirana neusporedivo bogatijom budistikom sakralnom knjievnou, smatrala da e Japan dobiti a ne izgubiti na moi i ugledu prihvati li budistiko uenje. Ta je druga struja konano prevladala, a kao posljedica toga budizam je trajno izmijenio japanska gledanja, japanski svjetonazor i, nadasve, japanske umjetnosti.

Kao pobornik ranog budizma u Japanu posebno se istakao Shotoku Taishi, roen godine 573; njegov glasoviti tekst od 17 lanova smatra se i danas prvim japanskim ustavom, a po njemu se vidi kako je njegov sposoban, energian i mudar sastavlja zakljuio da je uvoenje budizma i politiki oportuno, kako bi - uz konfucijanizam i intoizam - bilo jednom od poluga za jaanje sredinje dravne vlasti. Shotokuov je ustav jedan od prvih primjera u japanskoj povijesti koji svjedoe o izuzetnoj spretnosti Japanaca da prihvaanjem razliitih i naizgled nepomirljivih i uzajamno iskljuivih filozofija, religija ili uope gledanja postignu da sve one djeluju zajedniki, u promicanju istoga cilja. Prvi lan Shotokuova ustava, primjerice, izrazito je konfucijanistiki time to zahtijeva pokoravanje autoritetu da bi se odrao red i mir. No, drugi mu je lan intoniran izrijekom budistiki:

Treba iskreno potovati tri blaga: Buddhu, njegov Zakon i budistike Redove. To su konana utoita bia nastalih na sva etiri naina generiranja (tj. raanjem iz jajeta, iz maternice, iz vlage i metamorfozom). Malo je ljudi koji su nepopravljivo zli. Moe ih se pouiti kako da slijede ispravni put. No, ako odbiju da prihvate tri blaga, kako onda ispraviti njihovu pokvarenost?

Rani je budizam u Japanu sveobuhvatno i duboko djelovao na sve oblike ljudskih djelatnosti a posebno na umjetnost. Za Shotokuove je uprave djelovalo 46 velikih budistikih kompleksa hramova i samostana, u kojima je ivjelo i radilo blizu tisuu i pol redovnika i redovnica.

Budizmu svoj rani procvat mogu zahvaliti, meu ostalim, i skulptura od drva i bronce, i arhitektura, i slikarstvo, i umjetniki obrt; sve je to od poetaka sedmog stoljea bilo poticano budizmom -bilo izravno, bilo neizravno. Taj se snani utjecaj produio vie ili manje sve do razdoblja Momoyama u esnaestom stoljeu, kad su vojskovoe, koji su tada u rukama drali stvarnu vlast, slamali - kadto krajnje okrutno - mo budistikog klera i svjetovno pretpostavljali crkvenom.

Meutim, kako je god u prvim budistikim razdobljima Japana, naime u razdobljima Asuka (552 - 645), Nara (646 - 793) i Heian (794 - 1185) - dakle ukupno od sredine estoga do potkraj dvanaestog stoljea - budizam bio dominantno uenje, ne treba ipak misliti da su ga svi na dvoru i oko njega i u privatnom ivotu bezuvjetno prihvaali. Mnogi zapisi iz tog vremena ukazuju na suprotno. U jednom od najveih klasinih proznih djela starojapanske knjievnosti, Zapisima uz uzglavlje dvorske dame Sei Shonagon, s kraja desetog stoljea, moemo primjerice proitati i ovo:

Zaista je bolno kad roditelji svoga voljenog sina odgoje da bi postao redovnikom. Nema sumnje da je to zasluno djelo, no, naalost, veina je ljudi uvjerena da je redovnik nevaan poput komada drveta pa se tako prema njemu i odnose. Redovnik ivi jadno, hrani se oskudno i ne moe mirno ni odspavati a da ne bude prekoren. Dok je jo mlad, prirodno je da ga zanima sve i sva, pa ako u blizini ima i ena, vjerojatno e neki put pogledati i prema njima, pa makar - razumije se - s izrazom odbojnosti na licu. A to je na tome loe? Pa ipak, ljudi e mu odmah zamjeriti i takav beznaajni prijestup. -A jo je bolnija sudbina redovnika koji istjeruju avla... Kad se prouje da su mu molitve uspjene, pozivaju ga ovamo i onamo da bi istjerao zlog duha: to postaje poznatijim, to mu manje daju mira. Neki e ga put pozvati da posjeti kakva tekog bolesnika, i redovnik e morati iscijediti sve svoje snage da bi istjerao zloduha koji je prouzroio nesreu. No ako, iscrpljen od napora, tek malo zadrijema, smjesta e ga napasti: Zaista, ovaj redovnik stalno spava. Takve su primjedbe za redovnika krajnje neugodne i nije teko zamisliti kako se on pritom mora osjeati.

S druge strane, idua razdoblja Kamakura (1185 - 1333), Nambokucho (1333 - 1393) i Muromachi (1393 - 1573) obiluju zapisima redovnika-isposnika, a ti su zapisi - s literarne strane - meu najvrednijim djelima japanske knjievnosti uope. Ta su razdoblja bila razdirana klanskim ratovima i praena poastima, poplavama, poarima, vulkanskim provalama i glau. Tako je tada, dakle, bilo obilje potpore budistikom uenju o nepostojanosti i prolaznosti i o tome kako je ivot patnja. Kao primjer, evo kratka izvatka iz teksta Hojoki, Zapisi iz kolibe od est stopa u kvadrat, Kamo no Chomeija iz vremena na prijelazu od dvanaestog na trinaesto stoljee:

Rijeka tee bez prestanka, a ipak joj voda nikad nije ista - dok se na mirnim mjestima skuplja i nestaje plutajua pjena, ne zastajui ni trenutka. Upravo je takav i ovjek sa svojim prebivalitem... ovjek je i njegov dom poput jutarnje rose na cvijetu slaka i tko zna to e nadivjeti? Moda e rosa ishlapiti a cvijet ostati, ali tek dotle da uvene na jutarnjem suncu - a moda e pak rosa ostati na uvelom cvijetu, no nee vidjeti idue veeri.

Ili, kao drugi primjer, evo dijela uvoda u japanski ep Heike monogatari, Prie o Heike, o borbama izmeu klanova Heike i Genji:

Zvuk zvona hrama Gion objavljuje nepostojanost stvari, a boja nam cvjetova ara-stabala pokazuje brzo raspadanje svega to cvjeta. Tko se hvalie, ubrzo e propasti - on je poput kratkog sna proljetne noi. A tko je hrabar, i on e ubrzo nestati-on je poput praine na vjetru.

Kasniji indijski budizam mahayana u nekim se svojim stavovima i gledanjima razlikuje od ranog budizma. Samom rijei mahayana mahajanisti ele izraziti te razlike svojeg puta od ortodoksnijeg budizma theravada, uenja starih (to ga mahajanisti, pomalo pejorativno, zovu hinayana). Mahayana, naime, znai velika kola a hinayana znai mala kola - to e rei, po mahajanistima, da je njihovo uenje za iri krug, a ne samo za odabranu elitu. Za teravadiste, mahajanisti su odstupili od izvornog Buddhina uenja; za mahajaniste, hinajanisti Buddhino uenje tumae suvie doslovno, formalno i skolastiki. Ili, u aktualnijoj terminologiji, teravadisti su dogmatiari a mahajanisti su revizionisti.

Na putu prema ulasku u nirvanu, theravada trai potiskivanje i gaenje svih strasti i udnja, jer one neizbjeno vode produenju patnje u iduim ivotima. Tko zbog osjeaja obaveze prema obitelji ne moe prihvatiti asketski ivot redovnika, moe se jedino nadati da e, slijedei Buddhino uenje, u iduem ivotu biti roen pod povoljnijim okolnostima, koje e mu moda omoguiti da postane redovnik-asket. Mahayana je liberalnija i demokratinija: ne trai potpunu anihilaciju udnji, ve samo njihovo odvajanje i oslobaanje od konica sebinosti i usmjeravanje prema opeljudskom - nije neophodno asketsko odricanje nego intuitivno razumijevanje Buddhina uenja.

Iako rije nirvana i u naem kulturnom krugu nije vie posve nepoznata, ne znai da je svatko razumije, pa nee biti naodmet navesti o tome jedan citat profesora Daisetza Teitara Suzukija:

... kad govorimo o nirvani zamiljamo da postoji neka takva stvar:.. kao u sluaju nekog stola ili neke knjige. Nirvana, medutim, nije drugo doli jedno stanje duha ili svijesti kad stvarno transcendiramo relativnost - svijet raanja i umiranja.

Arhat je onaj koji je, zahvaljujui moralnim naporima tijekom kruga mnogobrojnih raanja, ivota i umiranja, proien, u stanju prosvijetljenosti. Da bi to postigao, da bi se pribliio tome cilju, svatko se mora truditi sam; drugi ga na to mogu jedino nagovarati i poticati. Arhat je idealna figura theravade.

Mahayani je to Bodhisattva koji, iako prosvijetljen, dobrovoljno odlae svoj odlazak u nirvanu, prijelaz na drugu obalu iz samsare, kruga raanja i umiranja, kako bi i drugima pomogao da postignu isto. U nekoj iako dalekoj i gruboj - analogiji, mahayana se prema theravadi odnosi donekle slino kao kranstvo prema judaizmu.

Prema D.T. Suzukiju, postoje dva stupa koji podupiru veliku zgradu budizma: mahaprajna, Veliko (intuitivno) znanje i mahakaruna, Veliko milosre ili suut, suosjeanje. Mudrost izvire iz milosra i milosre iz mudrosti; jer su oboje jedno.

Prema nekoj drugoj paraboli, mahaprajna i mahakaruna dva su krila ptice; jednim samim ona ne bi mogla letjeti. Malo karikirano mogla bi se razlika izmeu theravade i mahayane ilustrirati ovim pogledima (netolerantnih) pristalica tih smjerova:

(Netolerantni) teravadist rei e da su mahajanisti sebini, jer oekuju i trae da se netko drugi brine o njihovu osloboenju. (Netolerantni) mahajanist rei e da su hinajanisti (dakle teravadisti) sebini, jer se brinu samo o svojem vlastitom osloboenju, ne mislei na druge.

U svojoj The Perennial Philosophy, Vjena filozofija, Aldous Huxley pie:

Knjievnost mahayane i naroito zen budizma jest ta, u kojoj nalazimo najbolji prikaz psihologije ovjeka za koga su samsara i nirvana, vrijeme i vjenost, jedno te isto. Moda sustavnije negoli ijedna druga religija, budizam Dalekog istoka pouava put spiritualnom znanju u njegovoj punini i na njegovim vrhuncima, u svijetu i kroz svijet, i u dui i kroz duu. U tom se kontekstu moe ukazati na izvanredno znaajnu injenicu da je neusporedivo pejzano slikarstvo Kine i Japana u biti bilo religiozna umjetnost inspirirana taoizmom i zen budizmom; u Evropi, naprotiv, pejzano slikarstvo i poezija oboavanja prirode bile su svjetovne umjetnosti koje su se uzdigle kad je kranstvo bilo u nazadovanju, i dobile malo ili nita nadahnua od kranskih ideala.

Konfucijanizam

Konfucijanizam dodue nije bio jedan od direktnih predaka zena u uzlaznoj liniji, ali jest bio meu njegovim postranim roacima kao jedan od dominantnih svjetonazora drevne Kine. Konfucijanizam je, naime, bio i u interakciji s njemu u mnogoem upravo suprotnim taoizmom i preko te interakcije nesumnjivo je imao neki posredni utjecaj i na zen.

Opet pojednostavljeno reeno, konfucijanizam je bio prvenstveno skup normi ponaanja, moralno-etikih propisa i rituala kojih se treba pridravati a po kojima se uzvieni, u dobrom smislu rijei elitni ovjek razlikuje od obinoga i vulgarnog. I za konfucijanizam stvar je shvaanja hoemo li ga smatrati filozofijom, religijom, svjetonazorom ili praktinom uputom kako treba provoditi ivot.

Povijesno, konfucijanizam nije jednostavno uenje majstora Kunga, Konfucija; on se nastavlja na dugu i bogatu batinu misli drevne Kine. No Konfucije je tu batinu sredio, proirio, oblikovao, oplemenio...

Budui da velik dio (iako nipoto ne sve!) njegova uenja hvali i trai potivanje postojeeg reda, Mao Zedong ga je smatrao reakcionarnim protivnikom revolucije, pa je za tzv. Kulturne revolucije (koju bi prema njezinoj - navodnoj - intenciji i motivaciji moda bilo ispravnije zvati Revolucijom kulture) Konfucijevo uenje - prvi put u novijoj povijesti Kine - bilo estoko napadano. (Usporedi npr. knjiicu - na engleskom jeziku - Konfucije, mudrac reakcionarnih klasa od Yang Jung-kuoa, u izdanju Foreign Languages Press, Peking 1974.) Danas su takvi simplicistiki stavovi u NR Kini prevladani i u toku su kompetentna istraivanja kako bi se Konfucijevo uenje stavilo na mjesto koje mu pripada.

Prema slubenoj kronologiji, Konfucije je ivio od godine 551. do 479. p.n.e, no neki strunjaci smatraju da su mu prave godine roenja i smrti oko etvrt stoljea kasnije. U svakom sluaju, za Konfucija (za razliku od legendarnog osnivaa taoizma Lao Tzua) uope nije sporno da jest bio povijesna osoba.

U kratkoj skici Konfucijeva uenja kao to je ovaj tekst, mislim da e biti najbolje ograniiti se na izbor citata iz jedne od najznaajnijih knjiga konfucijanizma, Analekata. Moi emo, meu ostalim, uoiti (za ponekog itaoca moda neoekivane) neke izvanredne slinosti i sa pol tisuljea mlaim kranstvom.

Ponekad se na konfucijanizam gleda kao na pomalo dosadno moraliziranje koje prigovara manama i osuuje ih a hvali otrcane vrline. No takva ocjena nije opravdana. Postoje pojedini odlomci Analekata izrazitih poetskih kvaliteta, koji, to se toga tie, ponekad mogu podsjetiti na dijelove Propovijedi na gori iz biblijskoga Novog zavjeta. Ve u prvom poglavlju prve glave Analekata nalazimo i ovu reenicu:

Zar nas ne oduevljava kad nas posjeti prijatelj koji je doao iz daljine?

U jedanaestom poglavlju pete glave (i slino na jo dva dalja mjesta) itamo tekst:

Nemam elje da drugima inim ono to ne elim da oni meni ine.

U osmom poglavlju etvrte glave Konfucije veli da onaj koji je ujutro nauio ispravni Put ivota, naveer moe smireno umrijeti. Tree i etvrto poglavlje iste glave glasi:

Majstor je o poslovici 'Samo ispravan ovjek zna kako ljude treba voljeti i kako ih treba mrziti' rekao ovo: 'Onaj ije je srce i u najmanjoj mjeri usmjereno na dobrotu, nee mrziti nikoga'.

Dalje, u etrnaestom poglavlju, nalazimo: Ispravnu ovjeku nije stalo do toga da bude na nekome visokom poloaju; njemu je stalo do toga da svojim sposobnostima i vrlinom zaslui da bude na takvu poloaju. Ne smeta ga ako ne dobiva priznanja, jer je zaokupljen radom koji ga ini vrijednim priznanja.

Konfucije nije ni naivni dobriina ni dobroudni naivac, to mu se, inae, takoer ponekad prigovara. U IX, 17 kae (i ponavlja u XV, 12):

Jo nikada nisam vidio ovjeka komu bi udnja da izgrauje svoju moralnu vrlinu bila isto toliko snana kao i njegova seksualna pouda.

I kao to u Evanelju pored 'Ljubi blinjega svoga' ima i istjerivanje biem trgovaca iz hrama, tako i u Analektama, pored navedenog citata iz V, 11, ima i ovaj tekst iz XIII, 24:

Tzu-kung upita: 'to biste mislili o ovjeku koga su voljeli svi njegovi suseljani?' Majstor odgovara: 'To nije dovoljno.' Zatim Tzu-kung nastavi: A to biste mislili o ovjeku koga su svi njegovi suseljani mrzili?' Majstor odgovori: 'Ni to nije dovoljno. Najbolje od svega bilo bi da ga dobri ljudi iz njegova sela vole, a zli mrze.'

Spomenuti prigovor Konfuciju za Kulturne revolucije, da je naime uio potrebu pokornosti postojeoj vlasti, takoer nije uvijek toan, jer u XIII, 6; XV, 6 itamo:

Majstor ree: 'Ukoliko je vladar sam ispravan, sve e se dobro odvijati ak ako i ne bude izdavao nareenja. No ako on sam nije ispravan, makar izdavao nareenja, ljudi ih nee potivati'.

'...Sve dok je ono to govori vladar dobro, bit e, dakako, dobro da mu se ne suprotstavlja. No, ako je ono to govori loe, nee li to gotovo dovesti do toga da mu jedna reenica uniti zemlju?'

Majstor ree: 'Povjesniar Yii bio je zaista ispravan i uspravan! Dok je u zemlji prevladavao Put, bio je ravan poput ,strijele; kad je Put prestao prevladavati, ostao je ravan poput strijele. Chu Po Yu bio je zaista ispravan ovjek. Kad je u zemlji prevladavao Put, sluio je dravi; no, kad je Put prestao prevladavati, znao je kako e svoje sposobnosti sakriti u nabore svoje odjee (i prestao je sluiti dravi).'

Konfucije, takoer, zna da ne valja biserje bacati pred svinje; u XV, 7 kae:

Nepouavati onoga koga se moe pouiti jest gubitak ovjeka. Pouavati one koje se ne moe pouiti jest rasipanje rijei. Onaj koji je zaista mudar nikad nee izgubiti ovjeka; no, u drugu ruku, nikad nee ni rasipati rijei.

Jo nekoliko citata iz Analekata:

Ispravan ovjek ne ali ako drugi ljudi ne priznaju njegovih zasluga. On se brine jedino o tome da ne bi propustio priznati njihove zasluge. (I, 16)

Onaj koji ui ali ne razmilja izgubljen je. Onaj koji razmilja ali ne ui u velikoj je opasnosti. (II, 16)

Kad neto zna pa uoi da to zna, i kad neto ne zna pa uoi da to ne zna - to je znanje. (II, 17)

Bez dobrote ovjek ne moe zadugo podnositi tekoe i ne moe zadugo uivati blagostanje. Dobar je ovjek zadovoljan dobrotom; onaj koji je samo mudar ini dobro u vjeri da e mu se isplatiti. (II ; 2)

Od viteza koji kroi Putem ali se stidi pohabane odjee i siromane hrane ne treba traiti savjeta. (IV, 9)

Ima izdanaka kojima je sueno da proklijaju ali nikad nee procvjetati; drugima je sueno da procvjetaju ali nikad nee donijeti ploda. (IX, 21 )

Trima se vojskama moe oduzeti njihov vojskovoa, ali ni najponiznijem se seljaku ne moe oduzeti njegovo miljenje. (IX, 25)

Onaj koji je zaista dobar ne moe nikada biti nesretan. Onaj koji je zaista mudar ne moe nikada biti zbunjen. Onaj koji je zaista hrabar ne moe nikada biti uplaen. (IX, 28)

Uzvien ovjek upozorava na dobre strane drugih ljudi; ne upozorava na njihove mane. Sitniav ovjek ini upravo suprotno od toga. (XII, 16)

Kad je neki ovjek postigao da sam sebe sredi, nee imati nikakvih tekoa bude li postavljen na bilo koje mjesto dravne uprave. No, ako sam sebe ne moe srediti, kako se moe nadati da bi mu uspjelo srediti druge? (XIII, 13)

Istinski je ovjek pomirljiv ali ne rtvuje naela. Obini ljudi rtvuju naela ali nisu pomirljivi. (XIII, 23)

Tko se ne brine o onome to je daleko, uskoro e blizu doivjeti neto gore od brige.(XI;11 )

Jedino oni koji su najpametniji i oni koji su najgluplji ne mogu se mijenjati. (XVII, 3)

Oito s namjerom da to istakne kao ispravni Put, Konfucije je o sebi rekao:

Kad mi je bilo petnaest godina, poeo sam se ozbiljno zanimati za studij. Sa trideset godina bio mi je oblikovan znaaj. Sa etrdeset vie se nisam zbunjivao. Sa pedeset razumio sam volju Neba. Sa ezdeset ne bi me moglo uznemiriti nita to sam uo. Sa sedamdeset mogao sam dati krila mislima a da ne prekrim moralni zakon.

To je postizanje potpune slobode uz punu disciplinu.

U svakom sluaju Analekta - a i druge knjige konfucijanizma - jesu tekstovi koji nisu zaboravljeni niti danas, nakon dvije i pol tisue godina. Mnogo toga to je u njima zabiljeeno nikad nije prestalo biti aktualno.

Konfucijanizam kakav se udomaio u Japanu prilino se razlikovao od izvornoga kineskog: kineski je uio obaveze lojalnosti unutar obitelji kao jednu od osnovnih vrlina koje valja njegovati - kakvi trebaju biti odnosi izmeu mua i ene, roditelja i djece, starije i mlae brae i sestara. U Japanu se to modificiralo u - prvenstveno obaveze lojalnosti izmeu feudalnog gospodara i njegovih vazala. U novije vrijeme, poslije Drugoga svjetskog rata, od toga su se razvile obaveze lojalnosti izmeu poslodavca i posloprimca, i tko s time nije upoznat, nee i ne moe uspjeti u pokuajima da protumai primjerice japanske sindikalne pokrete pomou iskljuivo zapadnih iskustava i kategorija o tim odnosima.

Taoizam

Oko pol tisuljea prije nae ere razvio se u drevnoj Kini taoizam (po pinyinu daoizam): jedan svjetonazor, jedna filozofija - pa, ako hoemo, i religija kad i budizam esto svrstavaju u tu kategoriju - koja je zauvijek ostala jednim od bitnih stubova kineske misli i kineskog djelovanja. Moda bi se pojednostavljeno moglo rei da je taoizam subjektivistika i relativistika filozofija dominacije nad konfliktom; taoistika gledanja iskazuju doktrine djelovanja ne-djelovanjem, akcije ne-akcijom, govora utnjom, pobjede iskljuenjem borbe. Za razliku od konfucijanizma, taoizam spontanost pretpostavlja ritualima, prirodnost pretpostavlja potivanju propisa. Svi su ti elementi taoizma kasnije u manjoj ili veoj mjeri nali svoj put u (najprije) kineski ch'an i odatle (poslije) u japanski zen.

Jedan od najveih taoistikih mislilaca drevne Kine i ujedno jedan od najbriljantnijih stilista svih vremena te velike zemlje je Chuang Tzu (iz etvrtoga i treeg stoljea p.n.e.). Meu njegovim brojnim tekstovima ima i ovaj, koji izvrsno predouje taoistiki subjektivizam i relativizam:

Jednom sam ja, Chuang Chou, sanjao da sam leptir i bio sam sretan poput leptira. Bio sam svjestan da sam posve zadovoljan sa sobom, no nisam znao da sam Chou. Najednom se probudih, i eto me - oito Chou. Ne znam je Ii to bio Chou koji je sanjao da je leptir, ili leptir koji (sada) sanja da je Chou.

U treem dijelu ove knjige, u zen-itanci, dan je iri izbor Chuang Tzuovih tekstova.

Glavni izvor taoistike mudrosti je njezina biblija Tao Te Ching, Knjiga o (ispravnom) Putu i Vrlini, koja se pripisuje (vjerojatno legendarnom) najveem taoistikom misliocu i osnivau taoizma Lao Tzuu iz vremena oko pet stoljea prije nae ere. Taj vrlo koncizan tekst (svega sadri oko 5000 ideograma), u esto poetskom obliku - kao to je to obiaj u drevnim istonim tekstovima pa i u Evanelju - iznosi osnovne zasade i gledanje taoizma. Navodimo neto iri izbor iz njegovih osamdesetak poglavlja:

Kad svi ljudi svijeta upoznaju ljepotu kao ljepotu, Dolazi do (uoavanja) rugobe.

Kad svi ljudi svijeta upoznaju dobro kao dobro, Dolazi do (uoavanja) zla.

Stoga mudrac: Upravlja poslovima bez akcije; Propovijeda doktrinu bez rijei.

Budui da ne trai priznanja ni za kakvu zaslugu, zasluga mu se ne moe oduzeti.

Tao te Ching, II

Najbolje u ljudima jest poput vode;

Voda koristi svim stvarima, A ne takmii se s njima.

Boravi u (niskim) mjestima koja svi preziru, ime je bliska Taou.

U svom obitavalitu (mudrac) voli (nisku) zemlju;

U svojem srcu voli ono to je duboko;

U odnosima izmeu sebe i drugih voli ljubaznost;

U svojim rijeima voli iskrenost;

U upravljanju zemljom voli mir;

U svojem djelovanju voli odabiranje ispravnog trenutka.

Budui da se ne nadmee, Nema mu se to predbaciti.

Tao Te Ching, VIII

Napne li luk do samog kraja,

Poalit e to se nisi na vrijeme zaustavio.

ZakaIi li (otricu sablje) do krajnje otrine, Otrica nee dugo potrajati.

Ako ti je dvorana puna zlata i ada, Nee ih si moi osigurati.

Tko je ponosit uz bogatstvo i asti, Sije sjeme vlastitog pada.

Povuci se kad si zavrio svoje djelo. Takav je put Neba.

Tao Te Ching, IX

Trideset se bica sjedinjuje oko glavine:

Od njihova nepostojanja (u otvoru glavine) Proizlazi korist od kotaa.

Oblikuj glinu u posudu:

Od njezina nepostojanja (u upljini posude) Proizlazi korist od posude.

Isijeci vrata i prozore u kui (njezinu zidu):

Od njezina nepostojanja (u tim otvorima) Proizlazi korist od kue.

Stoga postojanjem stvari dobivamo, a njihovo nam nepostojanje slui.

Tao Te Ching, XI

Pet boja zasljepljuje ljudske oi;

Pet glazbenih zvukova zagluuje ljudske ui;

Pet okusa otupljuje ljudski jezik;

Konjske trke, lov i gonjenje izluuju ljudski duh;

Zbog rijetkih i skupocjenih predmeta vlasnici im nou ne mogu spavati.

Zato se mudrac:

Brine za eludac (nutarnji ivot), a ne za oi (vanjski ivot).

Stoga posljednje odbacuje a prvo prihvaa.

Tao Te Ching, XII

Tko poznaje Vjeni zakon, trpeljiv je;

Kako je trpeljiv, nepristran je;

Kako je nepristran, svjetski je graanin;

Kako je svjetski graanin, u skladu je s Nebom;

Kako je u skladu s Nebom, u skladu je s Tao;

Kako je u skladu s Tao, vjean je,

I itav mu je bitak sauvan od nedaa.

Tao Te Ching, XVI

Za najbolje upravljae

Narod jedva zna da postoje;

One neto slabije voli i hvali;

Onih jo slabijih boji se; A najsIabije psuje.

Tao Te Ching, XVII

Pri propadanju velikog Tao

Pojavljuju se doktrine ovjenosti i pravde.

Kad se pojavilo znanje i domiljatost,

Iz njihova je buenja poteklo veliko licemjerje.

Kad est odnosa (u obitelji) vie ne ivi u skIadu,

Dolazi do (pohvale) brinih roditelja i odanih sinova.

Kad je zemlja pala u kaos i bezvlae,

Dolazi do (pohvale) lojalnih slubenika.

Tao Te Ching, XVIII

Ustupiti znai biti usavren.

Biti povijen znai uspraviti se.

Biti prazan znai ispuniti se.

Biti otrcan znai obnoviti se.

Biti u oskudici znai posjedovati.

ivjeti u obilju znai biti smeten

Tao Te Ching, XXII

Oni koji znaju, ne govore.

Oni koji govore, ne znaju.

Tao Te Ching, LVI

Kako su velike rijeke i mora zadobili kraljevstvo nad stotinama povirja?

Zaslugom da su bile nie od njih; Tako su zadobile kraljevstvo.

Zato, da bi bio iznad ljudi, (Mudrac) mora govoriti kao da je nii od ljudi.

Da bi ih vodio, Mora stati iza njih.

Tako je mudrac na vrhu, A da ljude ne pritite njegova teina.

Tako on vodi, A da ljudi nisu odvedeni u nesreu.

Ovako e svi sa zadovoljstvom biti voeni od njega.

I njegovo vodstvo nikome nee omrznuti.

Jer se ne napree, Nitko mu na svijetu ne moe biti takmacem.

Tao Te Ching, LXVI

Nema niega mekeg od vode;

A ipak napada kruto i snano,

I nita je u tom ne moe nadmaiti:

Zato nema nieg to bi je nadomjestilo.

Tao Te Ching, LXXVIII

Istinite rijei ne zvue ugodno;

Rijei to ugodno zvue nisu istinite.

Ispravan ovjek ne nagovara niti uvjerava;

Onaj koji nagovara i uvjerava nije ispravan ovjek

Mudrac ne zna mnoge stvari;

Onaj koji mnogo toga zna nije mudar.

Mudrac ne nagomilava (za sebe):

On ivi za druge ljude,

I time postaje bogatijim;

Daje drugima, i uiva vee obilje.

Kad se liio svoje posljednje prnje, poklonivi je drugima,

Gle, imetak mu je jo vei nego je bio prije toga! *

Jer Put je Neba takav da otri a da ne sijee,

A Put je mudraca takav, da djeluje a da se ne napree.

Tao Te Ching, LXXXI

* Tj. postie svrhu bez upotrebe materijalnih sredstava.

Velika linost Japana restauracije Meiji, Okakura Kakuzo, na jednom mjestu pie:

Umjetnost je ivota u stalnom i ponavljanom prilagoavanju naoj okolini. Taoizam prihvaa ovozemaljsko kakvo jest i, za razliku od konfucijanista i budista, nastoji nai ljepotu u ovome naem svijetu boli i briga.

Jedna od omiljelih ilustracija pukog gledanja na razlike izmeu tih triju doktrina - konfucijanizma, budizma i taoizma - na Dalekom istoku jesu slike Triju kuaa octa. Ima ih itav niz, od mnogih slikara (Josetsu, Hakuin,...), a predouju ovaj prizor:

Pred buretom punim octa stoje Konfucije, Buddha i Lao Tzu i, umoivi prst u tekuinu i liznuvi ga, kazuju kakva je okusa. Pragmatini i injenini Konfucije konstatira da je ocat kiseo; pesimistini Buddha ustanovljuje da je ocat gorak, a subjektivno-relativistiki Lao Tzu, koji dominira nad konfliktima, zakljuuje da je ocat - sladak!

Kineski ch'an

Na uenje zen budizma danas na Zapadu veina gleda kao na neto tipino i isto japansko. Do toga je dolo stoga to je Zapad to uenje upoznao ponajprije i ponajvie preko Japana - od japanskih zen majstora i Zapadnjaka koji su u Japanu izuavali zen. Nadalje, u Japanu je tradicija zena jo uvijek i te kako iva - i to ne samo u mnogim samostanima i hramovima, ve, moda jo i vie a svakako ire, u svoj onoj superstrukturi ivota i umjetnosti Japana koja se stoljeima razvijala pod izuzetno snanim utjecajem zena.

Meutim, zen je u krajnjoj liniji porijeklom iz Indije, gdje se iz prvobitnog budizma razvila mahayana - o emu je ve bila rije - ali je svoj puni i iroki razvoj doivio tek u Kini, preuzevi i prihvativi mnogo toga bitnog iz taoizma - ime je i nastao kineski ch'an. Taj je kasnije stigao u Japan i tamo se dalje preoblikovao djelomino ak i pod utjecajem intoizma - u japanski zen, no nema sumnje da je u svojoj biti i u glavnini sadraja, a i po korpusu daleko najveeg dijela klasine literature - zen ostvarenje Kineza i Kine. No tamo ch'an ve dugo ivi samo unutar vrlo uskih krugova. A ako je rije o ch'anu ili zenu u Koreji, o tome se na Zapadu, naalost, jo uvijek zna samo vrlo, vrlo malo. I tako je danas Japan nesumnjivo glavni nosilac i izvorite ivoga i ivotno snanog zena, a i njegovo glavno rasadite.

Prema tradiciji ch'ana (i zena), njegove najdublje istine koje vode prosvjetljenju i time osloboenju, ne mogu se prenositi i priopiti rijeima, pa bili to i tekstovi svetih knjiga budizma, nego jedino neposredno, s duha na duh i uma na um. Prosvjetljenje se mora zbiti u ovjeku samom, a ono to ga u tome moe podstaknuti prelazi s uitelja na uenika neposredno, mimo izreene ili napisane rijei. To najbolje ilustrira ova legenda:

Buddha je jednom, okruen svojim uenicima, ne izustivi ni rijei, podigao ruku u kojoj je drao cvijet. Samo se jedan od prisutnih, Mahakasyapa - japanski: Kasho - osmjehnuo; on je bio jedini koji je razumio tu Buddhinu poruku. Na to mu je Buddha rekao: Ti, Mahakasyapa, ti si razumio! i uinio ga prvim patrijarhom ch'an budizma (ili zena).

Legenda ujedno izrie pretenziju zena da je upravo on taj koji nastavlja izvorno Buddhino uenje - s ime se mnogi pripadnici nekih drugih budistikih sekti, svakako, ne bi sloili.

Po tradiciji ch'ana (i zena) osniva toga uenja je veliki indijski majstor Bodhidharma koji ga je iz svoje domovine prenio u Kinu. O tome takoer postoji niz legendi: kako su mu, poto je u peini godinama meditirao, otpale noge; kako je jednom, zadrijemavi, sam sebi odrezao one kapke da mu se to vie nikad ne bi dogodilo - i na mjestu kamo ih je bacio nikao je aj, koji e ubudue redovnike odravati budnim za dugih i tekih sati meditacije; kako je, konano, prihvatio Eku da mu bude uenikom i nasljednikom tek poto je ovaj, da bi dokazao ozbiljnost i definitivnost svoje odluke, sam sebi odsjekao ruku i prinio je Bodhidharmi. U Japanu je Daruma - japansko ime Bodhidharme - i danas jo izuzetno popularna figura i u folkloru. Legende o Bodhidharmi, meu ostalim upuuju kako je to uenje od svojih poetaka moralo biti, bar naizgled, vrlo surovo i nesmiljeno - na putu prema prosvjetljenju nema mjesta mekoputnosti, slabosti, kolebljivosti i neodlunosti.

Jedan od u svakom pogledu najveih spisa ch'ana je kineski Bi-yan-lu -japanski: Hekiganroku - Zapis sa smaragdne peine, velikog majstora Yuan-wua, napisan na Djia-shanu kod Lija u Honanu poetkom XII. stoljea. Bi-yan-lu sadri stotinu sluajeva, opisa dogaaja iz ivota zen majstora, kojima je svrha da onima to trae pomognu nai Istinu, Prosvjetljenje, Osloboenje. No, kao to se to uvijek ponovno naglaava, ti se opisi ne smiju zamijeniti s Istinom samom, kao to se - prema jednoj ch'anu i zenu omiljenoj metafori - prst koji pokazuje prema Mjesecu ne smije zamijeniti s Mjesecom samim. Svakom primjeru (sluaju) prethodi uputa, a slijede mu napomene, razjanjenja, pjesme itd. - komentari i komentari komentara. U prvom sluaju dolazi i ovaj tekst:

Wu-di iz Lianga upita velikog majstora Bodhidharmu:

- Koji je najvii smisao svete Istine? Bodhidharma odgovri:

- iroko prostranstvo - nikakve svetosti! Car dalje upita:

- Tko je taj to stoji preda mnom? Bodhidharma odgovori:

- Ne znam.

Car se s njima nije mogao snai. Bodhidharma tada prijee rijeku i doe u We.

U jednom od Yuan-wuovih komentara o tome, meu ostalim, stoji:

Moj nekadanji majstor Fa-yan, koji je pouavao na brdu Petog patrijarha, jedno je rekao: Treba samo ova jedina rije - iroko prostranstvo, nikakve svetosti. Kada tko to ispravno sagleda i smotri, odlazi tiho kui i mirno sjeda. Stoga kaemo: Tko je u ophoenju s majstorom shvatio i prozreo makar samo i jednu od njegovih rijei, tome su odjednom prozirne i jasne tisue i deseci tisua rijei. I tako samo od sebe, jedino sjedei u tiini, ree vor; i kako zahvaa, vrsto dri. Stoga jedan od starih (majstora) veli:

Samljevene kosti, rasjeeno tijelo ne dostaju kao hvala.

Jedna jedina rije to stvara jasnou vrijedi vie od milijuna.

Istinu ne propisuju zakoni, ve ovjekova iskonska priroda. Ona se ne objanjava svetim knjigama, rijeima, ve doivljavanjem ivota, ivotom samim. to je vie pokuavali ralaniti analitikim zakljuivanjem, to je slabije vidimo: kao to - prema jednoj starokineskoj metafori - lonac za boje to vie gubi svoj izvorni oblik to se vie slojeva boje u njemu i preko njega sasuuje.

Odbacujui u naelu vrijednost budistikih svetih knjiga, ch'an i zen ne prezaju ni od paljenja Buddhinih statua - ako nam ustrebaju da se ogrijemo - i objavljuju da su:

Posebna predaja izvan svetih knjiga, Nezavisna o napisanoj ili izreenoj rijei; Neposredno ukazivanje na Duh u svakome od nas, Gledanje u vlastitu prirodu, ime postajemo Buddhe.

Ch'an i zen po svojoj prirodi prkose da budu adekvatno opisani, jer inzistiraju na inkomunikabilnosti rijeima svojih najdubljih istina, spoznaja i doivljaja. Prema jednoj starokineskoj izreci, ch'an je neto okruglo to se kotrlja, sklisko i glatko - to jest rijeima neuhvatljivo.

Ch'an i zen su, svakako, jedan pogled na svijet, jedan Put doivljavanja ivota, koji je jedinstven u kulturnoj povijesti ovjeka i koji je, u smjeru kojim je poao, dopro do krajnjih granica mogunosti ljudske spoznaje i doivljavanja.

Usprkos etimologiji rijei ch'an koja dolazi od dhyana, meditacija, ta posljednja za nj i za zen nije toliko bitna kao prajna, intuicija, intuitivno, nutarnje razumijevanje.

Dobru ilustraciju toga da se po ch'anu i zenu ovjek na putu prosvjetljenja mora potruditi sam, da mu drugi u tome moe samo prstom ukazati na Mjesec ali ne i uiniti prosvjetljenje za njega, daje i ova popularna ch'an i zen anegdota:

Kasno u noi neki slijepac htjede poi kui poto je posjetio prijatelja, pa ga zamoli da mu posudi fenjer. Prijatelj ga upita od kakve e mu koristi biti fenjer kad je slijep, a slijepac odgovori da e ga tako drugi vidjeti i nee se u tami s njime sudariti. Prijatelj mu da fenjer od papira i bambusovih iba, sa svijeom unutri, i slijepac ode. No, tek nekoliko koraka dalje netko svom snagom udari u njega, i slijepac ljutito povie:

- Zato ne pazite! Zar ne vidite moj fenjer? A neznanac zaueno odgovori:

- A zato u njemu niste upalili svijeu?

Za razliku od Bodhidharme, esti patrijarh ch'ana i zena Hui Neng - japanski: Eno - svakako jest povijesna osoba; umro je godine 713. Njegovo se duboko razumijevanje ch'ana esto ilustrira ovom priom:

U samostanu gdje je Hui Neng radio kao nepismeni kuhar, ivio je i uenik redovnik Shen-hsiu; taj je jednog dana, da bi iskazao svoje poznavanje budizma, napisao pjesmu:

Ovo je tijelo Bodhi-stablo, Duh je poput svijetlog zrcala; Brini se da uvijek bude isto,

Ne dopusti da se na njem skuplja praina.

Kad su Hui Nengu to proitali, zamolio je da kao odgovor napie njegovu pjesmu - koja je pokazala neusporedivo dublje razumijevanje:

Bodhi nije poput stabla, Svjetlo zrcalo nigdje ne sjaji;Kad od iskona nema niega, Gdje da se skuplja praina?

Japanski zen

Rani je budizam uveden u Japan iz Koreje sredinom estoga stoljea. Kineski ch'an - koji se u Japanu razvio u zen - uveden je vie nego pol tisuljea kasnije: Redovnik Eisai (1141 - 1215) donio je godine 1191. iz Kine u Japan rinzai-zen (kineski: lin- chi) a redovnik Dogen (1200 - 1253) donio je godine 1227, takoer iz Kine, u Japan soto-zen.

Rinzai i soto i danas su glavni smjerovi zena u Japanu. Obuka redovnika u zenu odvija se preteno putem dviju tehnika: zazena, odreene vrste meditacije u sjedeem poloaju punog lopoa ili polu-lopoa (koja se, meutim, razlikuje od indijskih sustava yoge) i koana, odreenih trans-logikih pitanja na koja uenik povremeno nudi uitelju svoje odgovore. I o zazenu i, pogotovo, o koanu bit e kasnije jo rije opirnije. I rinzai i soto upotrebljavaju obje ove tehnike, no, openito uzevi, u rinzaiju je teite na koanu a u sotou na zazenu.

Transformacija koju je indijska mahayana doivjela u Kini razvivi se, uz utjecaj taoizma, u kineski ch'an, bila je mnogo dublja i dalekosenija od promjena koje je u Japanu doivio ch'an razvojem u zen. Ipak, takvih je promjena bilo, a meu njima je i - neki put dosta suptilan ali ipak prisutan - utjecaj intoa. into je izvorna japanska religija, neka vrsta - ne u pejorativnom smislu primitivnog animizma sa svojim popratnim legendama, obredima, prilino nekoherentnom mitologijom itd.

Japan je kroz itavu svoju povijest prakticirao svojevrsnu miroljubivu koegzistenciju religija, pa i uvoenje budizma nije imalo za posljedicu progon intoizma: naprotiv, naeni su neki - za nae pojmove moda malo udni - kompromisi, identifikacijom pojedinih intoistikih boanstava s osobama iz budistikog panteona. (Uostalom, nekih iskljuivo religijski motiviranih progona u Japanu nikad nije bilo; ako je neka vjera i bila progonjena, onda je to bilo prvenstveno iz posve politikih razloga - kao, primjerice, progon japanskih krana za razdoblja Tokugawa, ili unitavanje kompleksa budistikih hramova u vrijeme razdoblja Momoyama.)

Posebno su intoistiki obredi purifikacije - makar i posredno - utjecali na formiranje japanskog zena od kineskog ch'ana. Inzistiranje na istoi, jednostavnosti strogosti, askezi odrazilo se u japanskom zenu i svim onim oblicima japanskih umjetnosti koji su se razvijali pod njegovim dubokim, snanim i trajnim utjecajem.

Jedan od najveih mislilaca zena Japana novijeg vremena, D.T. Suzuki, na jednom mjestu pie:

Znaajna je injenica da su sve ostale budistike kole ograniile svoj utjecaj gotovo iskljuivo na duhovni ivot naega naroda. Zen je poao dalje od toga. Zen je proeo svaku fazu kulturnog ivota u Japanu.

U Japanu zen i danas cvate, iako, moda, openito nije vie na onoj razini snage, izvornosti, vitalnosti i originalnosti kao to je to bio u Kini od - recimo osmoga do trinaestog stoljea.

Ve je bila rije o rezervama zena prema napisanoj i izreenoj rijei. D.T. Suzuki veli:

Novac predstavlja dobro koje ima realnu vrijednost, no, mi smo toliko navikli na novac da njime rukujemo kao da je to vrijednost sama. Rijei su poput novca. Zen majstori to znaju; odatle njihova uporna i esto nasilna opozicija prema rijeima i intelektu koji radi iskljuivo s rijeima.

Takoer je, na samom poetku ove knjige, bilo govora o tome kako je iluzorno postavljati pitanje to je zen R.H. Blyth o tome kae:

Zen, iako daleko od toga da bi bio neodreen, po definiciji se ne moe definirati, jer zen je aktivno naelo ivota samog.

Dugogodinji predsjednik Britanskog budistikog drutva Christmas Humphreys pie:

Zen je apoteoza budizma. Taj neposredni napad na tvravu istine, ne oslanjajui se na pojmove (Boga ili due ili spasenja), ili na upotrebu svete knjige, obreda ili zavjeta, jedinstven je. Tono je da kola zena upotrebljava sredstva ili metode (sanskrt: upaya, japanski: hoben) da bi postigla svoj cilj, i pojmovi su potrebni da se objasne granice pojmovne misli. Neke od svetih knjiga mahayane, kao Lankavatara sutra i Dijamantna sutra, studiraju se u zen samostanima i odravaju se slube itanja i molitve sutra. No, nikakvo takvo sredstvo nije nuno, a sva su ona podjednako prezrena i smatra se da nemaju bitne vrijednosti. Zaista, tehnika je zena toliko estoka i toliko prezire uobiajeni aparat religije, da se sumnjalo je li zen uope budistika kola. Sigurno je da on ini kolu sam za sebe i teko ju je smjestiti u podruje budizma.

O posljednjoj se temi zen majstor Zenkei Shibayama izraava ovako:

Danas u Japanu ima mnogo ljudi koji inzistiraju na razlici zena kao budistike kole i istinskog zena samog. Oni smatraju da zen kao samu Istinu, u najirem smislu, valja razumjeti i upotrebljavati itavo ovjeanstvo, jer to pomae u izgradnji i profinjenju linosti pojedinca i moe misao uiniti dubljom.

I na drugom mjestu:

... zen treba podrazumijevati nezavisno od zen kole budizma. Zen ne pripada inkluzivno i ekskluzivno zen koli budizma. Vjerujem da je zen univerzalna istina to donosi istinsku mudrost i mir narodu svijeta. Svaka bi se religija i kultura trebala posluiti svakom spiritualnom vrednotom to je zen moe ponuditi.

R.H. Blyth razliku izmeu obinog budizma i zena vidi ovako:

Iako ja (self), sebini ja (selfish self), mora nestati, emocija ostaje, i ta je emocija ljubav. Ovdje je i susret i toka rastanka zena i obinog budizma. Obini nas budizam ui da ljubimo sve stvari to postoje. Zen veli: Rijei se sebe (self) i djeluj po Sebi (Self)! To je poput dviju strana planine koje se, kako god rastavljene na podnoju, sastaju na vrhu. Postoji i ta razlika da je zen kratka strana ali vrlo strma. Strana je obinog budizma duga, uspon postupan. No ipak, one su na kraju iste...

U predgovoru jednoj antologiji Suzukijevih eseja njegov osobni dobri poznavalac B. Phillips pie:

Za zen sam ivot nije neto to treba promatrati i objektivno razumjeti. Razumjeti znai stajati postrani. Objektivno stajalite motivirano je eljom za dominacijom i redukcijom objekta na dio koji se moe svladati. Razumijevanje, nasuprot ljubavi, jednosmjerni je odnos, osvajaki akt u kojem vlastiti bitak zadravam netaknutim i ostajem kapetan svega nad ime imam pregled. ovjek dobiva itav svijet ako ga tako objektivira, ali gubi duh stvari - a koja je korist od toga? To je ono to je Mefisto ponudio Faustu, ime sotona stalno mae pred oima svih ljudi: mo na raun realnosti. Odnositi se prema svijetu objektivno jest odnositi se prema njemu apstraktno, a ivot je ovjekov tada sve vie zasien nerealnou. Nije li to krajnji razlog za ispraznost koja obiljeava toliko mnogo toga u modernom ivotu? Tehnoloko je drutvo proizvod isto apstraktnog odnosa prema ivotu. Njegovi su trijumfi djelo intelekta upravljenog prema osvajanju i nije udo da su produkti tehnologije na kraju duboko nezadovoljavajui.

Zen je beskompromisan u zahtjevu neposrednosti i spontanosti spoznaje. U jednoj pjesmi kae se:

Mjesec nema namjere da bilo kuda baci svoju sliku, Niti jezero izraava elju da mu Mjesec bude gostom. Kako vedro i tiho miruje voda Hirosawe!

Zen koji izmie deskripciji jest prisutan u neposrednom doivljaju. Opet rijeima jedne stare pjesme:

Motrimo li ga, ne moemo ga vidjeti; Oslukujemo li ga, ne moemo ga uti. No, ako se njime sluimo, neiscrpan je.

Nema razlike izmeu prosvijetljenog i neprosvijetljenog ovjeka - kae zen - ali samo prosvijetljeni zna da je tako. Zen je antiintelektualan (samo) utoliko to odbacuje analizu i dedukciju kao primarno ili ak prvenstveno sredstvo spoznaje: ova po njemu treba i moe biti samo neposredna, bez intervencije intelekta, koji bi je nuno deformirao. Krajnji je cilj dugih i tekih vjebi doivljaj satorija, prosvjetljenja (enIightenment, Erleuchtung), momentanog sagledavanja ivota u njegovoj punini i sveobuhvatnosti, u emu onaj koji ga doivljava, po rijeima R.H. Blytha, vidi ivot kao to pjesnik vidi rascvjetalo stablo. Po B. Phillipsu, satori je mistino vjenanje sa ivotom.

Velikom doivljaju Velike Istine i Velike Ljepote mora prethoditi i Velika Bol. Satori je i porod, porod samoga sebe. Jednim sam udarcem smrvio spilju utvara, kae zen.

D.T. Suzuki pie:

Kad ovjek doe do ruba, obuzet e ga strah pred skokom, ali e ga neki poticaj tjerati dalje. Trenutak kad odlui odbaciti svoj strah, upravo je trenutak kada skae...

ovjek misli da skae u ponor bez dna, no kad je skoio, nalazi kako se podie cvijet lopoa da bi ga doekao. To je silaenje isto tako kao i uzlaenje.

Satori je i opet po svojoj prirodi inkomunikabilan: majstor zena moe voditi uenika putem koji e mu olakati da postigne satori, ali on ne moe drugome rastumaiti u emu se satori sastoji - kao to ni slikar ne moe rastumaiti ljepote Cezanneove ili Gauguinove palete nekome koji je od roenja slijep za boje, i kao to glazbenik ne moe rastumaiti Beethovenove simfonije i Bachove fuge nekome koji je od roenja gluh. Opisi doivljaja satorija samo su metafore a nipoto nisu adekvatne deskripcije. Neto emo saznati npr. iz Hakuinovih spisa o njegovu doivljaju satorija i iz Suzukijevih eseja o satoriju - ali sam satori time nikad nee biti opisan ni izreen ni prenesen na drugoga koji ga sam nije doivio. Na takvog nee prijei ni Rembrandtov satori s njegova posljednjeg autoportreta, ni onaj Leonarda da Vincija u osmijehu Monne Lise Gioconde. Kao to vele majstori zena, uitelj ne moe utaiti uenikove gladi ako ovaj sam ne jede, niti njegove ei ako uenik sam ne pije.

Sigurno je da satori nema mnogo veze s transom ili halucinacijama pod utjecajem droga kao to su meskalin, LSD itd. Zato, koliko god opisi doivljaja u takvu stanju jednog A. Huxleya ili A. Wattsa svakako jesu interesantni i vrijedni dokumenti, oni ostaju beskrajno daleko od onoga o emu govori D.T. Suzuki.

Isto je tako satori i uope zen daleko od suhoparnoga i mrtvog kolsko-administrativno-akademskog square zena, uglatog zena - kako ga zove A. Watts profesionalnih profesora, analitiara i povjesniara, ali i od tzv. beat zena skupina poput beatnika i hippija.

Put zena zahtijeva od onoga koji ga je odabrao veliku vjeru, veliku sumnju i veliku hrabrost. U nemogunosti da se adekvatno izrazi rijeima, zen pribjegava paradoksu, besmislici, pa i fizikoj grubosti: esto se spominju udarci akom ili tapom, bolno zavrtanje nosa, pa ak i odsijecanje prsta - sve e to, moda, izvjesnom ok-terapijom pomoi ueniku da preskoi zapreku koja se, kao gomila iluzornog znanja i besplodnog logikog rasuivanja, isprijeila pred njegovim iskonski istim duhom.

Hui Neng pie:

Naa je priroda iskonski ista... Vlastita je priroda uvijek ista, upravo kao to Sunce i Mjesec uvijek sjaje. Jedino onda kad su zamraeni obIacima, sjaj je iznad a tama je ispod, pa se Sunce, Mjesec i zvijezde ne mogu vidjeti. No, kad najednom puhne povjetarac i rastjera sve oblake, svi su dogaaji bogato razastrti pred nama, pojavljujui se svi zajedno.

Da bi se donekle osjetio okus metoda i uenja zena, bit e od koristi nekoliko tipinih zen-anegdota. Mnoge od njih bit e manje nerazumljive ako odgovor na neko pitanje nastojimo shvatiti ne toliko kao odgovor na samo to pitanje kakvo jest, ve na onu situaciju, na onu dilemu, koja je bila poticajem da se pitanje uope postavilo.

***

Neki je ovjek idui poljem susreo tigra. Poe bjeati, a tigar za njim. Doavi do nekog ponora, uhvati se za korijen divlje loze i baci se preko ruba. Tigar je odozgo dahtao na njega. Drui, ovjek pogleda dolje, odakle je, iz duboka, drugi tigar ekao da ga prodre. Dva mia, jedan bijeli i jedan crni, poee malo pomalo glodati lozu. ovjek spazi pored sebe opojnu jagodu. Drei jednom rukom lozu, drugom ubere jagodu: kako je bila slatka!

***

Riko, visoki dravni slubenik dinastije T'ang, upita Nansena:

- U davno je doba neki ovjek drao gusku u boci. Rasla je sve vea i vea dok vie nije mogla van iz boce. ovjek nije htio razbiti bocu niti je htio pozlijediti gusku - kako biste je vi izvadili?

Majstor povie: - O, slubenie!

Riko smjesta odgovori:

- Da!

- Eto, ona je vani! - ree Nansen.

***

Neki redovnik upita Suibija:

- U emu je znaenje toga da je prvi patrijarh preao u Kinu?

- Priekaj dok ne bude nikoga u blizini, pa u ti rei - odgovori Suibi.

Zatim odoe u vrt, i redovnik ree:

- Ovdje nema nikoga. Molim te, reci mi.

Suibi pokae na bambuse koji su rasli naokolo i ree:

- Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.

***

Uenici zapitaju majstora:

- to e biti s vama poslije smrti?

- Poi u u pakao.

- Ali, smatra se da ste vi vrlo svet ovjek?

- Ako ne poem u pakao, kako da vam pomognem?

***

Redovnik upita majstora:

- to sam ja?

- Ja.

- Kako biste vi mogli biti ja??

- To si ti.

***

Idem praznih ruku, no lopata mi je u rukama;

Hodam svojim stopalima, no jaem na leimo bika;

Kad prelazim preko mosta, Gle, most tee a ne rijeka!

***

Moda najdublja ali i najtea izreka zena glasi: Iluzija je prosvjetljenje; prosvjetljenje je iluzija.

***

Mala digresija u anti-zen.

Mislim da na ovom mjestu nije naodmet napomena koja slijedi, jer pokazuje kako se u nas, open.ito govorei, jo uvijek malo zna o zenu:

Poslije velike izlobe japanske umjetnosti Kyoto cvijet kulture Japana, to smo je 1986. godine mogli vidjeti u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu, obratilo mi se urednitvo jedne nae poznate knjievne revije na stranim jezicima da napiem osvrt na tu izlobu. Nisu mi dozvolili da ga napiem na engleskome, jer oni imaju odline prevodioce; ali su mi obeali da u svakako prijevod dobiti na uvid prije nego ode u tiskaru - to se, dakako, nije dogodilo. Odlini prevodilac - ili prevoditeljica - preveo mi je filozofija zena sa philosophy of women, filozofija ena, smatrajui, oito, da sam pogreno otipkao zena umjesto ena - a nije osjetio - ili osjetila - da time reenica kao cjelina postaje upravo sablasno besmislena, jer bi znaila da je keramika za ajni obred u Japanu esnaestog stoljea bila pod dubokim utjecajem enske filozofije! Uostalom, u istom je prijevodu bio jo itav niz slinih besmislica. Dodue, glavni mi je urednik obeao - i zajamio -da e u asopisu objaviti moj ispravak, onako kako ga sam budem napisao na engleskome - ali, dakako, ni to se nije dogodilo; moj je ispravak zamijenjen kratkim i razvodnjenim tekstom uz napomenu da e itljiv prijevod ostati (sic!) jednom od primarnih briga redakcije.

Moda e ova knjiga barem malo pomoi da i takve osobe naue da postoji neto to se zove zen.

Zazen, koan i mondo

Zazen je sjedenje u pozi meditacije, s nogama presavijenim u poloaj punog lopoa ili polu-lopoa, uspravne kime, poluotvorenih oiju, s pogledom uperenim ukoso prema dolje i naprijed. U zen-samostanima redovnici za vrijeme zazena redovno sjede u dva usporedna reda. Kod rinzai zena okrenuti su jedni prema drugima, a kod soto zena jedni od drugih, svaki prema stijeni uz koju sjedi. Zazen se smjenjuje s kraim etnjama i povremenim pojedinanim razgovorima redovnika s majstorom. Za vrijeme zazena jedan monah eta gore-dolje izmeu redovnika drei u ruci uzdignut drveni tap i ako primijeti da je neki redovnik zadrijemao, upozori ga na to, pa se redovnik namjesti tako da ga monah tapom moe udariti po leima (obino dvaput, slijeva i zdesna od kraljenice). Svrha tih udaraca nije da budu kazna zbog drijemea, ve pomo redovniku da se razbudi. Inae, ti udarci nipoto nisu simbolini, ve veoma estoki, pa se bol i arenje osjea satima.

Kako je ve spomenuto u jednom od ranijih napisa, iako zazen stavom tijela podsjea na indijsku yogu, on se i po motivaciji i po tehnici od nje prilino razlikuje - no ovdje nije mjesto da se u to dublje ulazi.

Etimoloki, koan bi, doslovno, znaio javni zapisnik, neto poput pismene registracije kakva sudskog sluaja. U zenu, koan je pitanje nekog zen majstora postavljeno redovniku (ili odgovor majstora na redovnikovo pitanje), pitanje koje se ne moe shvatiti na intelektualnoj razini nego treba potai uenika da razmiljajui o njemu - redovno nakon mnogo muke i mnogo promaaja - shvati nedostatnost intelekta samog i intuitivno osjeti i doivi poruku i znaenje koana. Cilj je koana da ueniku pomogne postii prosvjetljenje, satori u terminologiji zena, i time ga oslobodi od iluzija pogrenog vienja i shvaanja svijeta i ivota.

Po svojoj je prirodi koan neto to treba doivjeti, ivjeti i proivjeti, pa stoga prianje i pisanje o njemu poput teksta koji sada itate - ne moe na zadovoljavajui nain objasniti o emu je zapravo rije. Moe (i treba) jedino potaknuti na praktiki rad (redovno dugotrajan, teak i muan) na koanu; dokraja razumjeti to je koan moe se tek kad ga se rijei - no kad to kaemo, neizbjeno upadamo u tautologiju da emo koan shvatiti onda, kad ga budemo shvatili.

Time to koan trai da transcendiramo, prevladamo intelektualnu razinu razumijevanja, ne misli se da rasuivanje s pomou intelekta uope ne bi bilo korisno, potrebno ili ak neophodno - nego jedino da ono nije i ne moe biti jedini pa ni vrhunski put prema spoznaji. Intelekt jest jedno od sredstava, ali ne smije postati ciljem. Slino i novac jest sredstvo koje nam odlino slui pri razmjeni dobara, ali ne valja ako nam posjedovanje novca samog postane krajnjim ciljem, jer tada njime neemo moi nita kupiti, budui da bi nam to smanjilo koliinu novca koji posjedujemo. Ili, ako nam borba za neki drutveni poredak - umjesto da bude sredstvo usmjereno prema cilju ostvarenja toga poretka - sama postane ciljem, onda eljeni poredak ne moemo ostvariti.

Jo je bolje ta narav koana ilustrirana jednim tekstom Gyomaya Kubosea:

Koan ni u kakvom smislu nije osoban ili mistian. Koan jest ono pomou ega se komunicira zen, bit ivota. To je nekako poput Ijubavi koju doivljavamo osobno, no istovremeno ona ima univerzalno znaenje - doivjeti je moe svatko. Iako je univerzalna, ljubav se prenosi neposredno od jedne osobe na drugu, upravo tako kao to se zen prenosi s duha na duh.

Da bi se komunicirala ljubav, rijei su esto nedovoljne. Budui da je ljubav ivot, ona je neposredna i direktna, a metoda komunikacije vrlo je dinamina. Ljubav se ak moe saopiti udarcem, prijekorom i drugim suprotnim izrazima. Ponekad, da bismo izrazili duboko suustvovanje i ljubav, kaemo Ne volim te. Ljubav daje i uzima. Ljubav nema tek jedan statiki oblik.

U zenu se istina stvarnosti, bit ivota, komunicira dinamiki. Postoje koani, duboki iznenadni povici Kwatz i udarci, to je sve usmjereno prema buenju uenika. Negativne su metode esto uspjenije od obinih afirmativnih puteva uenja. Nema mjesta sentimentalnosti jer je u zenu rije o biti ivota i o istini svemira.

Kao ilustracija, jedan koan s komentarom: Unmon ree: Ne pitam vas o danu prije petnaest dana. Ali to je s danom nakon petnaest dana? Doite, recite neto o tome! Budui da nijedan redovnik nije odgovorio, Unmon odgovori umjesto njih: Svaki je dan dobar dan.

Kuboseov komentar:

Svaki je dan dobar dan jednostavna je izreka, no malo ih je koji znaju njezino stvarno znaenje. Dobar dan ne znai lijep dan u usporedbi s runim danom. To oznaava apsolutni, a ne relativni dan. Danas je apsolutni dan, jedini dan u vjenosti vremena. Danas se nikada ne ponavlja. Svaki je dan svje i nov upravo kao to je to na ivot svakoga dana. Svaki je dan dobar dan, no ta dobrota nije na vlastiti proizovd. On je dobar u izvornom ili apsolutnom smislu - kia ili sunce, rat ili mir; bolest ili zdravlje. Prolost je samo za referiranje; budunost je tek nada. Danas je stvarnost.

Mondo je razgovor izmeu uitelja i uenika, zen-majstora i redovnika-novaka, kojim uitelj vodi uenika, nastoji mu pomoi na putu prosvjetljivanja. No, mondo moe biti i razgovor dvaju majstora meusobno, kojim odmjeravaju svoje prosvjetljenje (i, esto, obostrano uivaju u mogunosti takve komunikacije).

Primjer mondoa koji ilustrira zen-nain nadilaenja relativnog u apsolutno:

Joshu upita redovnika koji se prvi put pojavio u zen-dvorani:

- Jesam li te ikada prije ovdje vidio?

- Ne, majstore, niste - odgovori redovnik.

- Onda, evo ti alica aja - ree Joshu.

Okrenuvi se drugom redovniku, Joshu ga upita:

- A jesam li tebe ikada prije ovdje vidio?

- Jeste, majstore, dakako da jeste! - Onda, evo ti alica aja!

Kasnije, redovnik upravitelj samostana upita Joshua:

- Zato odgovarate ponudom aja bez obzira na to to odgovore na vae pitanje?

- Upravitelju, jesi li jo ovdje? - upita na to Joshu.

- Naravno, majstore!

- Onda, evo ti alica aja!

***

Sumnjiavu itaocu koji nije navikao na nain zena moglo bi se uiniti da su koani i mondoi carevo novo ruho, a da su sami po sebi bilo trivijalni, bilo besmisleni ili apsurdni, a komentari o njima opsjenarstvo. Meutim, nije tako. Za upuenoga koani i mondoi su bogati rudnici mudrosti - no da je se vidi i uje nije dosta imati oi i ui, ve treba i vie od toga. Koan i mondo nije hrana za djecu.

Deset slika o pripitomljivanju goveda

Jedna od najpopularnijih dalekoistonih alegorija za Put ovjekova duha prema Prosvjetljenju (Osloboenju, Probuenju, Oienju, Ostvarenju,...) je pria o postupnom pripitomljivanju prvotno nepokornog pastirova goveda. Predoena je nizom tekstova, pjesama, crtea ili slika to prikazuju pojedine etape na tom putu. Kao cjelina, taj niz moe biti tumaen bilo u smislu teorije o postepenom prosvjetljivanju, bilo u smislu teorije o iznenadnom prosvjetljenju nakon postupne pripreme za nj. Verzije koje zavravaju praznim krugom kao simbolom Praznog blie su teravadskom budizmu kojemu je ideal Arhat to je stigao na drugu obalu; druge pak verzije koje se nakon toga Praznog nastavljaju vraanjem prosvijetljenoga meu ljude da bi i drugima pomogao na njihovu putu k osloboenju, blie su mahajanskom budizmu, gdje je taj ideal Bodhisattva koji se zavjetovao da e prije definitivnog odlaska u Nirvanu spasiti sva iva bia.

U nekim verzijama niza slika o pripitomljivanju goveda ono je prvotno posve crno, zatim sve vie postaje bijelim i na kraju je posve bijelo. Ovo vrlo vjerojatno potjee od uenja doktrine tzv. Pet Rangova koje je prvi bio razvio Tung-shan Liang-chieh (807-869); njegov je sustav bio predoen krugovima sa segmentima od crnog pa do bijelog.

Sama zamisao da se prosvjetljivanje usporeuje s pripitomljivanjem goveda bit e da ima korijen u jednoj teravadskoj sutri gdje se jedanaest naina timarenja goveda usporeuje s dunostima i obavezama budistikih redovnika.

injenica da tibetska rije glan znai kako krava tako i slon oito je bila povodom za analogne alegorije s pripitomljivanjem slona gdje slon i njegov goni preuzimaju ulogu goveda i njegova pastira (primjerice u Blo-bzan Don-joda iz 16/17. stoljee).

Najstarije kineske verzije niza pjesama o pripitomljivanju goveda potjeu iz jedanaestog stoljea; neke su od njih bile popraene otiscima drvoreza to je bilo povodom da su i slikari preuzeli tu temu. Nadalje, pjesme Yang Chieha - koji je bio i slikar taoistiki obojenog neobuzdanog naina - potakle su prikaz alegorije monumentalnom skulpturom isjeenom iz ive stijene na planini Pao-ting u pokrajini Szechwanu.

Prvotne pjesme o timarenju goveda Ch'ing-chua iz sredine jedanaestog stoljea samo su djelomino sauvane, ali je u potpunosti sauvan tek neto mlai niz pjesama P'u-minga, koji je jo u svoje vrijeme u Kini bio vrlo popularan i ostao takvim tijekom stoljea.

U Japanu je najpopularnija bila verzija niza pjesama ilustrirana otiscima drvoreza kineskog majstora Kuo-ana iz vremena stotinjak godina kasnije, sredinom dvanaestog stoljea. U Japan su kopije toga niza (od kojih najstarija potjee iz dvadesetih godina etrnaestog stoljea) donijeli japanski budistiki redovnici.

Uz ovaj tekst reproducirani prvi niz od deset slika o pripitomljivanju goveda bio je inspiriran Kuo-anovim slikama, a pripisuje se velikom japanskom slikaru Shubunu, koji je u drugoj etvrtini petnaestog stoljea ivio u hramu Shokokuji u Kyotu, gdje se taj niz i danas uva; meutim, ne zna se za neki nedvojbeni dokaz da je Shubun zaista autor ove sauvane verzije. Ona se sastoji od deset slika na krugovima promjera 14 centimetara koje su nalijepljene na svitak visine 33 centimetra a duljine 187 centimetara.

Likovno analizirajui taj niz slika, J. Fontain i M.L. Hickman primjeuju:

Ve i letimina usporedba oslikanog svitka s iIustracijama otisaka drvoreza nekog tiskanog izdanja Kuo-anova teksta ukazuje na slikarevu blisku ovisnost o jednom od tiskanih prototipova. Meutim, budui da se ilustracije u razliitim izdanjima knjige razlikuju samo u manjim pojedinostima, ne ini se moguim ustanoviti koje je izdanje umjetniku posluilo kao model. Prihvativi isti kruni format, umjetnik je vjerno slijedio osnovne formule kompozicije svake pojedine od deset slika. Otre linije na pastirovoj odjei i stablima, kao i razraena struktura formacija stijena, stilske su znaajke koje su izvedene neposredno iz ilustracija drvorezima.

O naslovu teksta uz desetu sliku isti autori piu:

Znaenje je desete slike pomalo nejasno, posebno zbog nesigurnosti tumaenja rijei koje, doslovce, znae s rukama to blagoslivlju, i to su tumaenje prihvatili i neki drugi prevodioci. Dok se za mlohavo oputene ruke pretpostavlja da znae potovanje, toj je pozi takva konotacija pridijeljena tek za razdoblja Ming. Stariji tekstovi sugeriraju da je izvorno znaenje bilo blie suprotnom od ovog kasnijeg; da je znailo nezavisnost, prkos, kadto ak i grubost. ini se da je to ono to je tu bilo miljeno. Pu-tai je postigao razinu Prosvjetljenja gdje ga ne moe uprljati ni ulazak u vinski podrum iIi u ribarnicu, a iza njegovih grubih napomena skrivalo se znanje. Odavanjem potovanja Pu-taiu i slijedei njegove primjere, pastir postie konani cilj.

Niz slika s popratnim tekstovima i pjesmama koji slijedi izvrstan je primjer tipino dalekoistonog holistikog pristupa u izlaganju nekog uenja: tu proza, poezija, crte i filozofija ine nedjeljivu cjelinu. Zapadnom itaocu, neoptereenu iluzijom eurocentrikog (ne)vienja, moe pruiti pun uitak - intelektualni, poetski, likovni, filozofski, etiki,... (Za prezentaciju teksta sluio sam se literaturom navedenom na kraju lanka.)

I. Traenje goveda

emu traenje? Govedo nikad nije zalutalo. Meutim, dogodilo se da je pastir okrenuo lea svojoj vlastitoj prirodi i, zaveden osjetilima, skrenuo s puta; stoga je njegovo govedo za nj postalo strancem i konano se izgubilo u dalekim, pranjavim prostranstvima. Planine rodnoga kraja sve se vie gube u daljini. Pastir se neoekivano naao na zapletenim stazama i stranputicama. elja za dobitkom i strah od gubitka buknue poput plamena za poara i tako shvaanja o ispravnom i neispravnom iskrsnue jedno nasuprot drugome, poput kopalja na bojnome polju.

PJESMA

U bespuu divljine samotni pastir koraa veIikim koracima kroz gutik i korov traei svoje govedo.

Tee nabujala rijeka, u daljini se uspinju planine, a staza se sve gue zaplee.

Potpuno iscrpljen i oajan, pastir u potrazi ne nalazi smjera koji bi ga vodio.

U veernjem sumraku uje jedino pjesmu cikada u javorovim stablima.

II. Nalaenje tragova goveda

itanje sutra i sluanje