uvod u filozofiju: logika,

UVOD U FILOZOFIJU: LOGIKA, Mladen Milić, dipl. teol.

1

LL OO GG II KK AA

UVOD Bochemski je bio logičar. Zadržati demo se na TRADICIONALNOJ LOGICI KOJA PROMATRA TRI TEMELJNE RADNJE LJUDSKE MISLI: poimanje, rasuđivanje i zaključivanje. Logika je toliko marginalizirana jer danas sudove i zaključke dobivamo na dlanu od misledih elita koji misle za nas. A mi im moramo vjerovati bez obzira koliko je to dobro ili logički. Totalitarni sustavi ne vole ljude koji misle. Totalitarna vlast voli 100 poslušnih nego jednog pametnog. Logično je mišljenje u krizi jer se odgovori dobivaju na dlanu. Logika s jedne strane je nepopularna kod učenika i studenata danas je ona s druge strane nezaobilazna jer bez nje ne možemo racionalno rasuđivati.

ŠTO JE PREDMET LOGIKE

Riječ logika upuduje da je to nauka o logosu = riječ, smisao, govor. Kod nekih filozofa logos je počelo svijeta kao i kod sv. Ivana. Kroz povijest je dobila različite definicije. Ona je nauk o mišljenju, o poretku misli. Mogli bismo ju definirati kao znanost (unutar filozofske discipline) Ona je znanost o zakonima mišljenja kojima se razum ravna da bi u svojim radnjama poštivao pravilan poredak. Znanost o pravilnostima mišljenja. Jedan autor knjige koja se zove Logika, Gajo Petrovid kaže da je logika filozofska disciplina o oblicima valjane misli. Drugi autor Sredko Kovač kaže da se logika bavi načelima dosljednog zaključivanja.

Predmet logike su radnje razuma, a ne funkcije osjetila. Istražuje samo zakone pravilnosti ili pravilnost u radnji razuma, a ne nikako spoznajom istine. Ona promatra samo formu mišljenja da bude zakonito i pravilno a ne materiju tj. je li mišljenje istinito. Zato se logika naziva formalnom disciplinom. Npr. Postoje vanzemaljci. Logički to može biti ispravna misao bez obzira je li to istinito ili nije. Koji je materijalni oblik u znanosti logike su radnje razuma. Formalni objekt tj. vidi ili način pod kojim se promatra je njihova pravilnost.

Odnos logike prema drugim znanostima je taj što se druge znanosti ne bave onime čime se logika bavi. Ona prethodi drugim znanostima jer one imaju zakone mišljenja, logička razmišljanja,…

LOGIKU KAO DISCIPLINU DIJELIMO na dva dijela: tradicionalnu i modernu ili matematički logiku. TRADICIONALNA LOGIKA vrhunac ima u kasnom srednjem vijeku, a formirala se od aristotelove i stoičke logike. Dijeli se na tri djela: 1. POJAM 2. SUD 3. ZAKLJUČAK Pretpostavlja se da naš razum ima tri vrste djelatnosti poimanje, rasuđivanje,zaključivanje.


2

POVIJESNI PREGLED

Antička logika počinje sa Aristotelom 384-322. pr. Kr. Koji je rođen u gradu Stagiri. Formira se najviše sa Arisotelom. Doprinos prethodnika je razvijanje rasprave koja uključuje zaključke i dokaze. Za traženje dokaza u filozofiji dali su doprinos učenja koja su pokušala osporiti zdrav razum. Jedno takvo učenje bila je Parmenidova metafizika. Koja kaže da je cijela stvarnost ispunjen prostor, nepromjenjiv, vječan,… Na to odgovarao Zenon iz Eleje koji je pokušao dokazati da postoji suprotna hipoteza da je svemir velik, pokretan, u kretanju,… Aristotel je Zenona držao osnivačem dijalektike. Logika se ne bavi samo zaključcima ved i semantikom (znanost o znakovima i simbolima). Bavi se studijem jezika. Za pravilnu uporabu razuma, riječi zauzimali su se Protagora i Pordig. Takva istraživanja je gajila Platonova akademija. Misao treba imati i glagol i imenicu…Platon razlikuje istinite i neistinite sudove. Neistinite tvrdnje i stvari su one koje nisu činjenice. Platon bi bio osnivač TEORIJE KORISPONDENCIJE. Najveda zasluga za stvaranje logičkog sustava je ARISTOTEL. On je silogistički jer silogizam ima istaknutu ulogu. Njegove logičke rasprave sadržane su u zbirci Organon ili Oruđe. Taj naziv su dali komentatori kasniji. Govori o kategorijama, tumačenjima, sofistici,… Osim Organona o logici govori i 4 knjiga Metafizika. Aristotel govori o sintaktičnim i semantičkim

problemima. Sudove dijeli na sudove afirmacije i negacije,… Kaže da postoje 4 SKUPINE SUDOVA: singularni (Sokrat je bijel ili nije bijel) – odnosi se na jednoga

univerzalni – svaki čovjek je bijel ili nije bijel partikularni – poneki čovjek je bijel poneki nije bijel neodređeni – čovjek je bijel ili nije bijel. Postavio je temelje logike ali kasnije to izučavanje nastavlja Teofrast njegov učenik. Megarska škola ili megarani, a najpoznatiji je Euklit (Sokratov učenik). Važnu ulogu u razvoju logike odigrali su STOICI. Osnivač škole je Zenon iz Kitija oko 336. rođen. Po pitanju plodonosnosti i logike spominje se HRIZIP (djela su mi izgubljena). Aristotel je razvijao logiku pojmova kroz silogizam a ovaj sudovima. Definiranjem je li sud istiniti ili nije istinit. Suradnje aristotelove škole i stoičke nije bilo suradnje i zato su razvijali različite terminologije. Krajem 1. st pr. Kr. obje logičke teorije se pomalo povezuju i izučuju u filozofskim školama. GALEN je poznat po medicini, bio je liječnik, manje je poznat po djelu uvod u dijalektiku i brojnim esejima o logičkim problemima, komentarima Aristotela, Hrizipa,… U to vrijeme su bili popularni EKLETICI (ono što mi se sviđa uzeti du a što ne nedu). Boetije i Ciceron imaju puno obavijesti o grčkim autorima i stvorili su latinsku termilologiju. Logiku i grčke logičare uspješno prenose u srednji vijek. Grčki logičari zamiru u 3. st u Rimu. Nakon ranog srednjeg vijeka koji je siromašan znanošdu i filozofijom dolazi do procvata logike. Logička učenja se na sveučilištima i školama zapadne europe ponovno pojavljuju između 11. i 15. st. Izučavanja logike nisu baš istražena i vidi se da se razina razvoja logike u srednjem vijeku može usporediti sa antičkim razvojem (Aristotelovim doprinosima, stoičkim doprinosima,...) Postala je nenadmašiva do pojave matematičke logike u 20 st.


3

Logička djela su nestala. BOETIJE je bio dostupan u samostanskim školama. Preko njega se saznavalo o Aristotelu i njegovih kategorija. LOGIČKI SPISI srednjega vijeka pokazuju oskudnog??? Tek u 11. st javlja se skupina dijalektičara i logičara te rasprave o logičkim kriterijima. Temelje se na teološkom nauku. Komentatori su Petar Damjanski, svetog Anzelma (ontološki dokaz za Božju opstojnost), Petar Abelaj koji najviše komentira. Djelo mu je dijalektika i bavi se logikom. problem univerzalija opdih pojmova. Pojavljuju se komentari Aristotelovog Ogranona iz prijevoda arapskog i grčkog jezika. Pojavom velikih sveučilišta pogotovo onih u Parizu i Oxfordu, logika se proučava na filozofskom fakultetu, a Aristotel i arapski pisci proučavaju se za teološki fakultet (viši fakultet). Oni se proučavaju unutar teologije zbog opasnosti od krivovjerja da se ne bi došlo u herezu. Često su logiku proučavali niši sveučilišni kadar. Logika se samo oslanjala na formalne i lingvističke principe, izvučena je kao posebna znanost koja se bavi formalnim i lingvističkim principima. A teolozi raspravljaju o velikim filozofima.

Počinju se izdavati i udžbenici za logiku na sveučilištima. Petar Španjolski je napisao djelo SUMMULAE LOGICALES (logička zbirka). Bio je više od 150. godina najpopularniji udžbenik iz logike. Krajem 13. st. sve više se obnavljanje moderne logike prenosilo iz Pariza u Oxford jer tamo nije bilo kulta aristotelizma. U Parizu u sveučilištima su bila zastupljeni i uvelike naglašivani neki filozofi te je tumačenje njihove teorije prelazilo pomalo u kult. Villim Occham – suma logike - otvorio je period zrelosti srednjovjekovne logike.

Suvremena logika počinje u 18. i 19. st.

IZVORI LJUDSKE SPOZNAJE Ljudska spoznaja proizlazi iz uma i osjetila.

OSJETILNA SPOZNAJA

Postoje 5 osjetila: vid, sluh, miris, okus i opip ili dodir. Osjetilima možemo hvatati samo materijalne i konkretne predmete, stvari u prostoru i vremenu. Zato i imamo drugo i

specifično vrelo spoznaje a to je UM.

Intelectus ili ratio – je duhovna sposobnost koja se ne nalazi u nekom ljudskom organu. Služi se dušom kao oruđem. Ne spoznaje se mozgom. Umska spoznaja zahvada predmete na univerzalni ili apstraktan način. Um dohvada bit stvari i zato može spoznavati i nematerijalne predmete, samoga sebe (dr. riječima- misliti mišljenje). Pojam je jednostavan element ljudske misli. Sudovi se sastoje od pojmova, a zaključci od sudova.

SPOZNAJA je čin ili radnja koja se odvija u umu. Ima imanentno djelovanje. Sam taj čin

spoznaje, a osobito predmet spoznaje, različit je od uma. Predmet spoznaje je neka duhovna predodžba, neka sličnost ili slika predmeta. Ta se slika razlikuje od drugih slika. Njome se spoznaje predmet ili to je sama spoznaja predmeta. Takva se duhovna (prva slika) slika naziva intencionalnom jer um preko nje teži prema svome predmetu. Spoznaja i spoznati predmet nisu jedno te isto. Spoznaja je čin ili proces kojim sebi predočujemo ili usvajamo neki predmet. Spoznati predmet je tim činom


4

predočen. Predmet se ne stvara spoznajom nego joj prethodi. Umska ljudska spoznaja može biti intuitivna – strogo neposredna, ali i posredna ili apstraktivna. Ona se očituje se kroz tri oblika: pojam, sud i zaključak.

SPOZNAJA

OSJETILNAINTELEKTIVNA

ILI UMSKA

INTUITIVNA

STROGO NEPOSREDNA

POSREDNA

APSTRAKTIVNA

POJAM SUD ZAKLJUČAK


5

NARAV I PREDMET POJMA

MOŽEMO GA PROMATRATI POD DVA VIDIKA ČIN kojeg ljudski duh kao predmet dohvada. Rezultat toga je umska predodžba ili

pojam. Pojam je misao o biti onoga što mislimo ili o bitnim karakteristikama (Petrovid). Odgovara na pitanje što je neki predmet i to se označava kao bit predmeta. Kod svakog spoznavanja pojma moramo razlikovati čin, sadržaj i predmet spoznaje. On u sebi nosi neki sadržaj. Čin - sadržaj i predmet spoznaje je bitno kod svakog spoznavanja. Čin je čisto zahvadanje pojma, pojam kao čin uma, kao nešto subjektivno.

Savki pojam ima SADRŽAJ i tu promatramo nešto objektivno. Sadržaj daje znanje o

nekom pojmu. Svaka spoznaja je intencionalna tj. usmjerena prema nečemu onda pojmom nešto i predočavamo. To se zove predmet spoznaje ili predmet pojma ili objekt pojma. Zato i imamo materijalni predmet i formalni objekt ili predmet. (što se promatra i pod kojim vidom se promatra). Svaki pojam ima svoj sadržaj i opseg. Sadržaj je skup ili zboroj svih oznaka nekog pojma.

SADRŽAJ I OPSEG POJMA Zbroj svih oznaka pojma koji on izriče o nekom predmetu zove se sadržaj. Skup svih oznaka koji neki pojam pridaje tom predmetu zove se sadržaj tog pojma. Skup svih premeta kojima pristaju sve oznake zove se opseg pojma.

ODNOS IZMEĐU SADRŽAJA I OPSEGA – što je vedi sadržaj manji je opseg i obratno.

GLAVNE VRSTE POJMOVA

JASNI I ODJELITI POJMOVI Jasan je onaj pojam koji donosi takve oznake i toliko njih da se jedna stvar može razlikovati od druge stvari. Razgovijetan pojam je onda kada se neke glavne oznake mogu razlikovati i nabrojati. Barem donekle točno određenje pojma). Odjelit je onaj ako znamo njegov sadržaj.

SVEOBUHVATAN POJAM – onaj koji iscrpljuje svu unutrašnju spoznatljivost nekog predmeta. U skolastici se smatralo da to posjeduje samo Bog.

APSTRAKTNI I KONKRETNI POJMOVI Apstraktni p. izriče formalnu oznaku predmeta odjeljenju od njegova nositelja (očinstvo ili mudrost - završavaju na ost). Konkretni p. ističe nositelja (otac ili mudrac)

POZITINI I NEGATIVNI Pozitivni pojam predočava stvar.


6

Negativan pojam odsutnost te stvari. (npr. znanje i neznanje). Neki su pojmovi po sadržaju negativni a po obliku nisu (npr. lijen – pozitivni je pojam, ali po obliku je negativni, npr. nezgoda (gramatički je negativno ali se dogodilo). Pojam pozitivno i negativno ne smijemo vezati sa moralnošdu. Pozitivno je nešto što se dogodilo a negativno je ono što se nije dogodilo.

JEDNOSTAVNI I SLOŽENI POJMOVI Jednostavni p. donosi samo jednu oznaku o svom sadržaju (npr. bide). Složeni p. donosi više oznaka a izriče se jednom riječju (npr. učenje)

UNIVERZALNI, KOLEKTIVNI, PARTIKULARNI I SINGULARNI POJMOVI – oni se tiču opsega, a ne sadržaja. Svi su pojmovi univerzalni jer nikada ne predočuju neku pojedinačnu stvar nego uvijek neku stvar u punini ili neke oznaka no nikada samo pojedinačnu stvar (ne misli se na konkretno). Univerzalan pojam izriče nešto jedno što se mnogima odjelito pridjeva i to u punom smislu. Nastaje u umu na temelju apstrakcije jer izvan uma postoje samo konkretni predmeti. Kolektivni ili zbirni – pojam kojem se pridjeva mnogima. (npr. grad: grad je Zagreb, grad je Otok,…; ili narod: hrvati, kinezi,…) - pridjeva se mnogima, zbirni je pojam Partikuplarni pojmovi – njima je sužen samo na neki neodređeni dio opsega. npr. neki ljudi, neki filozofi,… Singularni pojmovi – pojedinačni su na neki određeni , vlastita imena ili obilježja predmeta (ovaj, taj) važno je da se zbog njihove pojedinačnosti ne mogu izraziti opdim pojmovima zato se te individualne oznake ljudi izražavaju sa ovim sedam obilježja: oblik, lik, mjesto, vrijeme, podrijetlo, dom, ime.

POJMOVI KOJI SU OSJETILNO DOHVATLJIVI Analogan pojam izriče stvar u odnosu prema drugoj stvari koja joj nije potpuno jednaka. Rabimo ih kod duhovnih i nadosjetilnih stvari. Ovija se na tri načina i to negiranjem oznake, isticanjem sličnosti, isticanjem uzorčnosti ili ovisnosti.

NAČINI PRIDIJEVANJA UNIVERZALNIH POJMOVA (ili praedicabilia)

Pojmovi u filozofiji i logici zauzimaju vrlo važno mjesto jer u fil. govoru težimo prema apstrakciji, ne govorimo konkretno. Potrebno je promotriti kako se univerzalni pojmovi upotrebljavaju i kako se pridijevaju predmetima. Ti pojmovi i načini na kojima se pridijevaju razrađeno je u NAUKU O PET PREDICABILIJA (označuje mogudnost izricanja nekog pojma nekom predmetu, lat. je pojam). Tih pet predicabijija određuju načine na koje se univerzalni pojmovi mogu izricati ili pridijevati svojim predmetima.

1. VRSTA ILI SPECIES = Ono što se izriče o mnogim predmetima kao njihova potpuna bit. A bit se uzima ono po čemu neka stvar jest, ono što odgovara na pitanje „što je to“. Taj pojam pod sobom ima samo pojedinačne stvari koje se međusobno razlikuju samo po broju, ali ne i po biti (npr. vrsta čovjek dijeli se na pojedince Idu, Jovicu, Marina,Marinu,… Čovjek je čovjek po vrsti. Nema dvije vrste čovjeka ili ljudi. Tu se vidi i pada svaka rasna, vjerska diskriminacija)

2. ROD ILI GENUS = ono što se o mnogima izriče kao nešto nepotpuno ili kao dio biti koji se može dalje odrediti. (npr. kod pasa to su vrste pasa kao pudlica, njemački ovčar,…)


7

3. RAZLIKA ILI DIFERENTIA = Razlika je ono što se o mnogima izriče kao dio biti koji određuje. Razlika može biti vrsna (specifična) ako određuje vrste (npr. čovjek, mačka, pas, riba,…) a može biti i rodna ako određuje rodove (gepard, pantera, perzijska mačka, sijamska mačka,…)

4. VLASTITOST ILI PROPRIUM = ono što se izriče o mnogima kao nešto što nužno slijedi iz njegove biti ali nije dio te biti.

5. PRIGODAK ILI ACCIDENS = ono što se o mnogima izriče kao nešto prigodno tj. ne nužno. To je svojstvo koje neki predmet može imati, ali ne mora.

Vrsta, rod i razlika izriču nešto što je za predmete nužno, a ovi ostali nešto što nije toliko nužno. Vrsta, rod i razlika stoje u nekom određenom odnosu i to u odnosu podređivanja. Vrste se podređuju rodovima ili su sadržane u njihovu opsegu. A rodovi kada im se pridruže razlike svrstavaju se u niže rodove i onda konačno u vrste.

POREDAK MEĐU RODOVIMA

Postoji najviši rod (kada nad sobom neka nikakvog drugog roda), određeni rod (ima iznad sebe neki viši rod ali ima i ispod sebe rodova) i najniži rod (najbliži je vrsti).

NAJVIŠI RODOVI ILI KATEGORIJE = njima su podređeni svi rodovi, sve do pojedinačnih predmeta tj. individua. Dolazi od grč. riječi kathegorein a znači pokazati, govoriti o nekomu nešto ili izricati o nekome nešto. Definiramo ju kao prirodni raspored ili niz nekog najvišeg roda i svega onoga što taj rod pod sobom sadrži. Aristotelova podjela kategorija ima 10 i to:

1. SUPSTANCIJA - student 2. KVANTITETA ili količina - sam 3. KVALITETA ili kakvoda - dobar 4. RELACIJA ili odnos - prodavač 5. AKCIJA ili djelovanje - prodaje 6. TRPNJA ili passio – na hladnodi 7. MJESTO ili ubi (odgovara na pitanje gdje) – na korzu 8. VRIJEME ili quando – pred božidno 9. POLOŽAJ ili situs – na nogama 10. STANJE ili habitus – raspoložen da čini dobro

RAZLIKA IZMEĐU KATEGORIJA I PREDICABILIA – kategorije ne izriči različite

načine prediciranja, a predikabilije izriču. Kategoria izriče različitost bivanja ili skupove stvari.

ODNOSI IZMEĐU POJMOVA Promatramo odnose koje imaju pojmovi među sobom tj. mogu li se njihove oznake slagati ili ih moramo razlikovati. Ili se slažu ili se protive. Po čemu se razlikuju i protive:

1. IDENTIČNOST I RAZLIČITOST POJMOVA – identičnost kao odnos pretpostavlja da postoje dvije stvari koje stoje u odnosu dok identičnost sama po sebi upravo kaže da ne postoje dvije nego samo jedna stvar. Vrlo je važna kod identičnosti, ona se redovito uzima onda kada se više stvari stavlja pod jedan pojam. Razlikujemo i formalnu (formalna identičnost su identični pojmovi koji izražavaju jednaku


8

karakteristiku za sve, npr. svako bide je istinito) i materijalnu identičnost (to je formalna identičnost). Materijalna identičnost izriče različite forme, a nalaze se na istom subjektu. Važno je zapamtiti da se više stvari stavlja na jedan pojam ali se numerički razlikuje. Svojstva su ista ali su numerički razlikuju. Različitost je logički odnos koji se sastoji u tome da više pojmova označavaju različite stvari. Dva se pojma razlikuju umski ili racionalno ako imaju različiti sadržaj. A ako su umski istovjetni (imaju isti sadržaj) onda govorimo o sinonimima ili istoznačnicama (npr. radost i veselje, muhomlat - muholovka). Ako nisu ista neovisna o promatranju onda su realno različita npr. čovjek i hrast. Ako izriču istu stvar pod raznim vidicima.

2. OPREKA ILI OPOSITIO = su oni pojmovi koji ne mogu biti na istom predmetu pod istim vidikom. Npr. toplo – hladno, pametan – glup, visok – nizak, …Ima nekoliko vrsta opreka a uveo ih je Aristotel: a) strogo oprečni – oni kod kojih se uz jedan može navesti i drugi oprečan, njegova

suprotnost (npr. svjetlo – tama, dan – nod, …). Ima uvijek odnosa između dva pojma.

b) šire oprečni ili disparatni pojmovi – određeni su bez nekog prevelikog oprečnog odnosa (npr. zvijezda – list, drvo – cesta,…). Nema odnosa.

Razlikujemo ČETIRI VRSTE OPREKA: KONTRADIKCIJA ILI PROTUSLOVLJE– oprečni su pojam i njegova jednostavna

negacija (npr. bijel – nebijel, lijep – nelijep, …) Nema trede mogudnosti u odnosu kontradikcije ili protuslovlja.

NASUPROTNOST ILI KONTRARNOST – to su oni koji se u istom rodu ponajviše razlikuju (npr. crn – bijel, lijep – ružan, škrt – darežljiv,…). U smislu kontrarnosti može postojati treda mogudnost.

LIŠIDBENOST ILI PRIVATIVUM (privacija) – oprečni pojmovi koji izriču neko svojstvo i njegovu odsutnost (npr. sluh – gluhoda, vid – sljepoda, toplina – hladnoda, …)

RELATIVNOST ILI relacija– oprečni pojmovi koji stoje u nekom odnosu jedan prema drugome i razumiju se jedino po tom odnosu. (npr. otac – sin, stvoritelj – stvorenje)

DEFINICIJA Važne su jer u svakoj znanosti služi se nekim definicijama i igra vrlo važnu ulogu. Poimanje i tumačenje definicija su bitne da bi objasniti neke pojmove. definirati pojam znači logički ga svesti na druge jednostavnije pojmove. Termin kojim definiramo je uvijek na početku rečenice logički dogovoreno je na lijevoj strani, on je ono što se definira, a skup riječi kojima se definira ili tumači to je definians. (npr. Automobil je vozilo sa 4 kotača…) Prvi je uočio i razradio definiciju Aristotel. Samu definiciju možemo odrediti kao sud kojim se nedvosmisleno izriče sadržaj nekog pojma. Gleda se pod DVA VIDIKA i to nominalna i realna. Nominala definicija tumači samu riječ za neki predmet. Jedna riječ drugom riječi. Ili etimološko tumačenje.


9

Realna definicija navodi oznake samog predmeta. Ona je definicija u pravom smislu riječi. To su tvrdnje o nekim predmetima a one mogu biti isitnite ili neistinite, a mogu biti i relativne nekada. Može biti višestruka. Ona je esencijalna ili bitna. Može biti i deskriptivna ili opisna (tu se upotrebljavaju akcidenti, vlastiti), može biti propisujuda, pokazna definicija, Definicije su bitne u znanosti i da moraju imati svoja pravila. Čovjek da bi na neki način mogao misaono funkcionirati on mora davati također i definicije. PRAVILO DEFINICIJE – mora biti jasna, recipročna i kratka. Definicija je jasna kada se izbjegavaju višeznačne ekvivočne metaforične i neodređene riječi. Nesmije biti kružna, ciklička. Ne smiju kružiti pojmovi. Ona je recipročna ako se može primijeniti svakom predmetu koji pada u opseg nekog pojma. I samo njemu. Mora biti kratka jer inače više zamagljuje nego što razjašnjava. Nije nužno sve definirati.

SSUUDD Ljudski se govor sastoji os smisaonih cjelina koji izriču sadržaj misli. Tu vedu govornu cjelinu u logici i gramatici zovemo rečenica. A REČENICAMA čovjek izriče svoje SUDOVE. A elementi te cjeline su POJMOVI. Svoje spoznaje čovjek priopduje IZJAVNIM REČENICAMA kojima nešto tvrdi ili niječe, afirmira ili negira. Na kraju svake izjavne rečenice stoji točka. Takve rečenice, kojima se jedino logika bavi. Sudovi su uvijek tvrdnje ili u niječnom ili potvrdnom smislu.

ŠTO JE SUD?

- Sud je čin duha kojim on o nečemu nešto tvrdi ili niječe. To je kategorički sud kojeg u logici promatramo.

- Ono o čemu se nešto sudi ili niječe zove se SUBJEKT, a ono što se u subjektu tvrdi ili niječe zove se PREDIKAT. Subjekt suda može biti objektivan pojam ili stvarnost u najširem smislu riječi.

- Ako ono stanje stvari koje se tvrdi ili niječe doista postoji onda je sud ISTINIT. Jer se radi o poklapanju uma i stvarnosti.

- Gajo Petrovid: sud je spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili poriče - Sredko Kovač: sud je logički oblik pomodu kojega mislimo neko stanje stvari

DVA SU DJELA SUDA:

SUBJEKT: PREDIKAT: se zove još i se KOPULA ili SPONA Se izriče riječju je (jest) uvijek u indikativu i uvijek u prezentu Često je zamijenjen nekim drugim glagolima u izričaju Na njega spada sve što dolazi iza subjekta

KAKO SUD NASTAJE? Sudu prethodi uvid povezanosti subjekta i predikata. Tri elementa nastanka suda: dohvadanje, shvadanje istinitosti i pristanak.


10

Postoje i bezlični sudovi logički sudovi (npr. grmi, kiši, …). Kod njih nedostaje subjekt ali se podrazumjeva.

VRSTE SUDOVA

AFIRMATIVNI I NEGATIVNI SUDOVI – nešto potvrđuju a negativni niječu. Razlikujemo ih jer afirmativni imaju je ili jest a negativni ne ili nije. U Afirmativnom sudu predikat se upotrebljava dijelom svoga opsega jer je opseg predikata redovito vedi od opsega suodva. Npr. Hrvati su bijelci. Hrvati su subjekt, a su bijelci je predikat. Opseg subjekta dio je opsega predikata.

U negativnom sudu predikat se uzima u njegovom čitavom opsegu. Npr. Nikola tesla nije bio Mađar.

SINGULARNI, UNIVERZALNI I PARTIKULARNI SUDOVI – Singularni subjekt je pojedinac (Aristotel je filozof), Kod univerzalnih imaju neku srodnost (Ljudi su smrtni, Svi ljudi dišu, …) a Partikularni izražavaju nešto opdenito.

MODERNI – način na kojima pripada subjekt.

Sudovi kojima se logika i ne bavi previše su:

HIPOTETIČNI SUDOVI - prepoznaju se po tome što su pogodbene rečenice… (imaju u sebi veznik ako npr. Ako pada snijeg, ceste su skliske). Sastoji se od dvije gramatičke rečenice kojia se izirče neki odnos ovisnosti jednog suda od drugog. Prvi se zove antecedens (prednjak – onaj koji prethodi) i consequens (posljedak – onaj koji slijedi).

DISJIUNKTIVNI SUDOVI – dva ili više termina stoje u odnosu međusobne isključivosti koja se izražava riječju ili. Mora postojati neka opreka i raspodjela (lat. disjunkcija). Nema trede mogudnosti kod stroge d.

OODDNNOOSSII MMEEĐĐUU SSUUDDOOVVIIMMAA OPREKA SUDOVA – jedan sud niječe ono što drugi tvrdi. Npr. ploča nije crvena nego

je zelena.

U logici se odnos prikazuje tzv. LOGIČKIM KVADRATOM. Univerzalno afirmativni sudovi obilježavaju se slovom A. Univerzalno negativni sudovi = E Partikularno afirmativni sudovi = I Partikularno negativni sudovi = O

- Dijagonale su uvijek kontradiktne. Zajedno ne mogu biti ni istiniti ni neistiniti.

- Odnos kontrarnosti vlada između sodova A i E. Ne mogu biti zajedno istiniti ali mogu biti zajedno neistiniti. Kontrarnost dopušta tredu mogudnost.

- Subalternirani ili podređeni sudovi – ako nešto vrijedi za sve vrijedi i za pojedine. - Subkontrarni pojmovi – donja stranica logičkog kvadrata (I-O) – mogu biti

zajedno istiniti. (npr. Neki ljudi su bjelci. Neki ljudi nisu bjelci.) Ali ne mogu zajedno biti neistiniti.


11

VENOVI DIAGRAMI - Gledamo sudove kao skupove. Jedan krug predstavlja

jedan krug a drugi krug skup predikata. - Shema se sastoji od lijevog polumjeseca, desnog

polumjeseca, lede i pravokutnika koji predstavlja područje logičkog diskursa.

- Ono što se osjenča ne pripada vrsti. Npr. Kit (2) je sisavac (1) ali druge morske životinje nisu sisavci (1).

4

2 3

1

2


12

ZZAAKKLLJJUUČČAAKK Lat. ratiocinium, a hrvatski izraz je DOUMITI, DOUMAK. U korijenu te riječi je um. Vidjeli smo da je sud plod ljudske spoznaje. Međutim pojedine čovjekove izravne spoznaje imaju dosta ograničen doseg. Pojedino rasuđivanje ili izravno ima dosta ograničen doseg i zato je i mogude i potrebno da ljudski duh, čovjek kao misaoni subjekt neke od stečenih spoznaja postepeno proširuje i tako dolazi do novih spoznaja. Kao što um slaganjem pojmova dobiva sudove tako i od sudova zaključivanjem dobivamo nove sudove. Katkada je to mogude neposrednim prijelazom sa jednog suda na drugi. Ali zaključak se najčešde odvija posredovanjem tredeg suda. Postoji neposredno zaključivanje, ali najčešde zaključujemo posredno preko 3 suda. Prema tome zaključivanje je radnja uma kojom se iz dvaju sudova

izvodi neki tredi sud. Takvo posredno zaključivanje naziva se SILOGIZAM.

Dijelimo ih na

1. POSREDNE I NEPOSREDNE - Neposredni proizlazi iz neposrednog suda. npr. vani je poledica – zaključak je vani je sklisko. Vani je poledica, a poledica je skliska – zaključak je netko de poskliznuti.

2. DEDUKTIVNE I INDUKTIVNE. Dedukcija je izvodimo iz opdeg prema neposrednog. Indukcija je iz posebnog prema opdem.

Zaključke možemo razlikovati

a) KATEGORIČKI ako su oba suda kategorička onda je zaključak kategorički. Kategorički silogizam = 2 kategorička suda

b) HIPOTETIČKI c) DISJUNKTIVNIM ZAKLJUČCIMA

DIJELOVI SILOGIZMA U tradicionalnoj logici razlikujemo materiju i formu silogizma. MATERIJU DIJELIMO da daljnju materiju i bližu materiju. Daljnja su tri termina ili pojma unutar jednog silogizma i to subjekt, predikat i sednji termin. Terminus medius označava se slovom M. Subjetk i predikat zovu se i krajnji ili vanjski termini. Bliža materija silogizma su tri suda: Dva suda iz kojih se zaključuje zovu se premise. Zajedno ih zovemo antecedens. A tredi sud zove se konkluzija ili consekvens. S M - antecedens M P - preise S P - consequens - konkluzija Premisa koja sadrži ??? zaključka zove se premisa major ili veda premisa, a premisa koja sadrži subjekt zaključka zove se premisa minor. Premisa major stoji najčešde gore. Zaključak je misaona radnja u kojoj se iz dva ili više sudova dolazi do jednog zaključka. Kao daljnju materiju ima subjekt, predikat, antecedens. Premise se dijele na Premise major (tamo gdje je predikat.)


13

FORMA SILOGIZMA - je logički slijed iz premisa a zove se konsekvenca.

PRAVILNOST SILOGIZMA – postoji pravilna konkluzija ako je silogizam pravilan. Ako konkluzija slijedi iza premisa onda je pravilan ako ne slijedi govorimo o nevaljanom ili neispravnom silogizmu. Mogude je nekada u nekim slučajevima da konkluzija bude pravilna ali neistinita, ili da bude pogrešna ali ipak istinita. (npr. Svi rukometaši su sportaši a Ivan Balid je nogometaš. Ivan Balid je sportaš.) Pravilan je, ali nije istinit jer mu forma nije istinita. Iz istinitog antecedensa uvijek slijedi istiniti konsekvens. Ako su premise istinite i konkluzija mora biti istinita. No ako je antecedens u djelu ili u cijelosti neistinit postoji pravilo da zaključak može biti istinit. Ako je konsekvesn neistinit onda je barem jedna od premisa neistinita.

PRAVILA I. PRAVILO ILI NAČELO IDENTIČNOSTI I RAZLIČITOSTI – subjekta i predikata sa srednjim

terminom. Na temelju toga stari su logičari donijeli osam pravila za pravilnost silogizama. Najvažnija su prva tri a ostalih 5 su uključeni u ta pravila.

1. Silogizam smije sadržavati samo tri termina – izbjegava se četverostrukost termina. Silogizam mora imati tri termina. npr. Svi rukometaši igraju loptom. Jurica je rukometaš. Jurica igra loptom. Terminus mediom je rukometaš. Subjekt je Jurica, predikat je igrati loptom. Kada bi uveli kvaternaciju.

2. Srednji termin se mora barem u jednoj premisi upotrebljavati generalno. Jer bi postojala opasnost četverostrukosti termina.

3. Termini konkluzije ne smiju imati veći opseg nego u premisama. 4. Srednji termin se ne smiju pojaviti u konkluziji. 5. Afirmativne premise ne mogu imati negativni zaključak. 6. Obje premise ne smiju biti negativne. 7. Konkluzija ide uvijek za slabijom premisom. 8. Obje premise ne smiju biti partikularne.

FIGURE SILOGIZAM Postoji nekoliko figura silogizama. Kao figure mogu i imaju različiti stupanj savršenosti a ono ovisi o ???? što su jasnije premise jasnija je konkluzija. Figura ili lik silogizma čini prikladan položaj središnjeg termina prema krajnjem terminu. Major sadrži predikat konkluzije a minor subjekt. Postoje 4 figure silogizama (prve tri su od aristotela dok četvrtu dodaje Galen):

1. M – P S – M S – P

Subjekt je u majoru i predikat u minoru. Minor mora biti uvijek afirmativan, a major univerzalan. Aristotel je to lijepo rekao što se tvrdi o svima tvrdi se o nekima i o pojedinima. (Npr. Ako su svi studenti prve godine u predavaonici br. 3. A Marko je student prve godine. I on je u toj predavaonici. )

2. P – M

S – M S – P

U obe premise može biti predikat. Jedna premisa mora biti negativna a major univerzalan.


14

3. M – P M – S S – P

U obe premise subjekt. Minor mora biti afirmativan a konkluzija artikularna.

4. P – M

M – S S – P

Predikat u majoru a subjekt u minoru.

U ova 4 slučaja govorimo o srednjem terminu. Srednji termin može biti subjekt u majoru i predikat u minoru, …

MODUSI SILOGIZAMA Postoje 14 modusa: Za PRVU FIGURU mogudi su modusi: AAA (ako je prva premisa A i druga premisa A onda je i zaključak unierzalno afirmativan. Stari logičari zovu lat. imenima te kombinacije, npr. Svi ljudi su smrtni. Svi Hrvati su ljudi. Svi hrvati su smrtni.) EAE, AII, EIO Za DRUGU FIGURU: EAE, AEE, EIO, AOO Za TREĆU FIGURU: AAI, EAO, IAI, AII, OAO, EIO Za ČETVRTU FIGURU: AAI, EAE, AII, AEO, IEO

KAKO ISPITATI VALJANOST SILOGIZAMA:

Postoje tri pravila. Raspodijeljenost ili distribucija izraza - Na određenom mjestu unitar silogizma taj pojam može biti raspodijeljen ili nije a to ovisi o kojoj se vrsti iskaza on javlja tj. je li on subjekt ili predikat. Npr. izraz: Svi kitovi su sisavci. Taj izraz kaže nešto o kitovima.

- U stavu A - univerzalno afirmativnom subjekt je raspodijeljen, a predikat neraspodjeljen.

- U E stavovima: Raspodijeljena su oba izraza jer za svakog pauka možete tvrditi da nije sisavac ali i za svakog sisavca da nije pauk.

- Također i u I stavovima - partikularno afirmativnima oba su izraza neraspodijeljena. Npr. Neke su biljke jestive. Niti je svaka biljka jestiva niti je svaka jestiva stvar biljka.

- U O iskazu subjekt je neraspodijeljen ali je predikat raspodijeljen, npr. Neki filozofi nisu glazbenici.

HIPOTETSKI SILOGIZMI Hipotetski su oni sudovi kojem su jedna ili obe premise hipotetičke. To su pogodbene rečenici. A disjunktivni su ili-ili. Ako je jedna premisa hipotetične onda govorimo i o takvom silogizmu. Hipotetički silo. je onaj kod kojega su jedna ili obje premise hipot. Najčešde je to


15

jedna. Treba pripaziti dopušteno je zaključivati afirmativno od istinitosti antecedensa na istinitost konsequensa. Ako P onda Q. A što se tiče negativnog, dopušteno je od neistinitosti consequensa na neistinitost antecedensa. Ako spava ne griješim. Spavam dakle ne griješim. Ako antecedens nije istinit onda nije ni consequens.

DISJUNKTIVNI SILOGIZMI

Disjunktivni s. onaj kod kojeg je major disjunktivni sud koji stiče više članaka a minor jedno od tih članak tvrdi ili niječe. I zaključujemo što jest ili nije. On izriče da se disj. članci tvrde ili niječu. DILEMA ILI ROGATI SILOGIZAM Dilema je složeni silog koji u premisi major ima disjunkciju a u minoru ima dva hipotetička suda a ne aktegoričnog suda po kojima iz svakog člana disjunkcije izvodi isti zaključak. (Ili je bog svemogud ili nije). Disjunkcija je od dva člana ako ima tri člana onda je trilema,… Zakoni dileme mora disjunkcija biti potpuna, pojedini članovi moraju biti zakoniti. Dilema se ne može retorkvirati. Klasična idlema tj. protagorina dilema. Protagora je dao pouku u retorici (govorništvo po kojoj se treba izvesti zaključak na svoj mlin) pod uvjetom da je euaklo dužan platiti sva ako pobjedi u svom prvom procesu. Završivši tečaj euaklo nije imao niti neki proces niti je platio tečaj. I protagora mu reče. Tužiti du te sucu i sudac ili de te osuditi da platiš trošak ili de te osloboditi. ako se dogodi prvo morati deš platiti zbog odluke a ako se dogodi drugo moraš platiti na temelju ugovora jer si pobio. Euaklo je retorkvirao na dilemu ovako. ni u jednom slučaju nisam dužan platiti. ako budem osuđem biti du oslobođen po našem ugovoru jer sam prvi proces izgubio. Ako budem oslobođen biti du slobodan na temelju sučeve presude. Ta dilema kao i mnoge dileme uopdenisu rješive. Ona se događa ili-ili pa se može zaključiti i jedno i drugo. Najčešde dileme ništa ne dokazuju. Može li bog stovriti kamen koji ne može stvoriti. Kao dilema može se uzeti i kao stari porblem zla u svijetu. Svijet je pun zla to znači da bog ili ne može spriejčiti zlo ili to ne želi. Ako ne može nije svemogud a ako to ne želi nije dobar. Prema tome ili bog nije svemogud ili nije dobar. To se porotivi teološkom nauku jer je zaključak neistinitost. Razlog tome može biti u neistinitosti premisa. Postoji izravna argumentacija a oblici izravne argumentacije su entimema (skradeni silogizam u kojem se jedna premisa prešuduje jer se to podrazumjeva.) epihirema (silogizam u kojem se dodaje još jedan razlog tvrdnje- tim zaključkom se često služimo) polisilogizam – dokazivanje u kojem konk. jednog silagizma postaje premesa drugom. Sorit – argumentacija koja se sastoji od više subjekta u koem preidkat postaje subjekt susljednog.) s je M; M je P = S je P neizravna argumentacija polazi od protuslovlja koje treba dokazati. U izravnoj argumentaciji polazimo od istinitih sufdova. Polazi se od protuslovlja koje treba dokazati. Aristotel to neargumentiranje naziva svođenje na apsurd. Sve ovo dovodi do sigurnih argumentacija. Vjerojatne argumentacije – su dijalektični silogizmi ali . vjerojatan sud je onaj za kojeg govore neki važni razlozi ali koji ne isključuju protuslovnu tvrdnju. Pristanak na takvu tvrdnju koja


16

nije čvrsta zove se mišljenje. Zaključak može biti istinit ali može se tu pojaviti i neko drugo mišljenje. Argument iz analogije ili sama analogija – u argumentu iz analogije zaključujemo na temelju neke sličnosti s nekom drugom več poznatom stvari. Analogijski argument se temelji na principu koji glasi da slične stvari imaju slična svojstva a različite imaju različita svojstva (učinke, uzorke) što vrijedi za sličnoga vrijedi i za ostale. To je analogija. Analogija se često rabi u teologiji pogotovo u govoru o bogu, trojstvu, sapsenju. Jer nemamo sigurne tvrdnje ali možemo bududi da je vjera prožeta razumom možemo na temelju vjerojatnih argumentacija izvodimo zaključke. Sličan je induktivnom argumentu (ona se pirpisuje svima). Analogijski argument – analogiju rabimo u obično životu kada ljudima sludimo na temelju vlastitih misli, čuvstva,… Kada o nekom stvaramo mišljenje tu često koristimo analogiju. Rabi se u govorništvu i pjesništvu. A i u znanostima. HIPOTEZA – pretpostavka je stav čija istina nije dokazana još ali se privreemno zuzima kao istinita ili vjerojatna jer na prikladan način objašnjava neke činjenice. Hipoteza pretpostavlja vjerojatne uzrkoe za očite učinke. Najpoznatija hipoteza: Teorija evolucije. Može biti samo vjerojatna jer se njome čini logički neodpušten zaključak. Ako imamo ulinak imamo siguran i uzrok. Kod hipoteze toga nema jer se radi o vjerojatnosti. Zaključak bi trebao biti mogude je da je takav uztok jer bi isti učinak mogao proizvesti i neki drugi ulinak. Što je vjerojatniji iskustvo to de biti sigurnija hipoteza ili ako se rade pokusi koji mogu potvrditi hipotezu ona postaje sigurna ako je sigurna ona postaje tvrdnja. Tako se doalzi do verifikacije hipoteze. Hipoteza postaje sigurna kada između više hipoteza jednino dovoljno tumači neku pojavu. račun vjerojatnosti, statistika, Arguentum ad hominem (vjerojarna argumentacija, idete napadati čovjeka) sofističke argumentacija – ili kriva argumentacija ona gdje se neki liogički nedostatak pod likom istine vodi neistinitom zaključku. skolastička rasprava – ili disputatio – to je argumanetaija koja od jednog pitanja vodi ka drugome s ciljem da se dokaže neka tvrdnja. Ovisno o cilju imamo 4 vrste: apodiktična koja nešto dokazuje, elenktička koja nešto pobija, apologetska ona nešto brani i sofistička ona koja želi nekoga prevariti. Prava je ona s koje se nešto brani a s druge se strane nešto pobija. To su najčešde rasprave. Dvije strane koja jedna brani a druga pobija. Vrste rasprava: obična e ona koja se drži slobodnog načina raspraljanja. Dvije znanstvene metode rasprava i to sokratička rasprava: Sokrat je postavljao pitanja. vječno postvaljenim pitanjima koja slijede jedna za drugim prisile protivnika da prizna ili ga se navuče da prizna istinitost tvrdnje o kojoj se raspravlja. Silogistička ili skolastička rasprava – je ona u kojoj se raspravlja uz pomod silogizama. Korist skolastičke rasprave je danas nikakva. Njezina korist kroz poviejst je jer su se nome služili ne samo kao školskom vježbom nego za rješavanje teških i kontroverznih pitanja među učenjacima. Danas je takva rasprava napuštena. Ova metoda se može samo marljivom vježbanjem usvojiti. Početak raspravljenja počinje vodi ju dvije osobe jedna je od tih branitelj ili defendes koji astuplja određenu tezu i „napadač“ koji tu tvrdnju svojim argumentima pokušava oboriti. Raspravi treba prethoditi kratko izlaganje ili ekspozitio. Tada obično koji obaa tezu izlaže kratko zašto želi osporiti tu određenu tezu. Napadač dokazuje suprotno silogizmima. Nesmiju se upotrebljavati polusilogizmi, soriti,… Braniteljmora ponoviti napadačev argument. Cilj tog ponavljanja je da se uvidi je li branitelj dobro shvatio što je ovaj rekao. Postoji 4 načina odgovora kod


17

branitelja: neki se sud ili dopušta concedo ili negira – nego ili se prešuduje ili se razlučuje – distinguo. Kada branite svoju tezu dopuštate onu tezu koju smatrate istinitom,… Nastavak postupka rasprave. Zabranjenu premisu napadač mora dokazati novim silogizmom. Tak kada tu poteškodu riješi može prijedi na drui prigovor. Ako su pretpostvake neistinite moraju se dokazati. Važno je (kod kategorič. sil) treba razlikovati što se nalazi u srednjem terminu i u ??? terminu (što je M a što je S i P). Kod hipotetskog i disjunktizma treba razlikovati antecedens od konsequensa. Kod idsjunk. ako disjunkv+cija nije savršena mora se zanijekati.

uvod u filozofiju: logika,

Documents