SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PRAVNI FAKULTET

Ivan Tomić

AMERIČKI USTAVNOPRAVNI RAZVOJ DO 1787. GODINE

Seminarski rad iz kolegija Opća povijest prava i države

Mentor: Ljubomir Zovko, prof. dr. sc.

Mostar, svibnja 2014.

SADRŽAJ:

1. UVOD..............................................................................................................1

2. OD KOLONIZACIJE DO DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI.......................2

2.1. NOVO ZNAČENJE KOLONIJA: EKSPLOATACIJA I POTČINJAVANJE............................................................................................3

3. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI..................................................................5

3.1. DONOŠENJE I OSNOVNE ODREDNICE DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI...............................................................................................6

3.2. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI U GLOBALNOJ PERSPEKTIVI.....8

4. ČLANCI O KONFEDERACIJI........................................................................9

4.1. UREĐENJE KONFEDERACIJE.............................................................11

5. UREDBA O SJEVEROZAPADU..................................................................13

5.1. UREĐENJE SPORNOG TERITORIJA...................................................13

6. ZAKLJUČAK.................................................................................................15

1. UVOD

Sjedinjene Američke Države jedna su od vodećih svjetskih gospodarskih velesila.

Kada su Europljani uspostavili vezu s Amerikom, započinje njen razvitak. Bez obzira što su

nekoliko stoljeća bile predmet najgrublje eksploatacije, ipak će epizoda europske

eksploatacije biti uzročnik čvršće kohezije među kolonijama. Engleska vladavina i sve

bezobzirnije mjere engleskog Parlamenta usmjerile su kolonije prema državnosti. Na tom

etatističkom putu od iznimnog su značaja Deklaracija nezavisnosti, Članci o Konfederaciji i

Uredba o Sjeverozapadu.

Ovaj seminarski rad prati četiri glavne teme: prva tema obrađuje život prvih kolonista

i uopće razdoblje i prilike sve do donošenja Deklaracije nezavisnosti; u drugoj temi pratimo

povijesnu pozadinu koja je uzrokovala donošenje Deklaracije nezavisnosti, sam proces

izglasavanja te utjecaj američke deklaracije na ostatak svijeta, njezin globalni utjecaj; treća

tema obrađuje Članke o Konfederaciji, mogli bismo reći prvi ustav američkog naroda, glavne

odredbe i ustrojstvo Konfederacije prema tom aktu; četvrta, posljednja tema u seminarskom

radu, pokazuje razvoj prilika po završetku američkog revolucionarnog rata te reguliranje

pitanja novostečene zemlje kroz Uredbu o Sjeverozapadu. Taj akt bio je posljednji značajni

akt konfederalnog Kongresa, donosi se novi konstitutivni akt,Ustav SAD-a, najstariji pisani

ustav. Konfederacija biva zamijenjena čvršćim savezom američkih država-federacijom.

Zbog ograničenog opsega rada pojedini trenutci američke povijesti nisu detaljno

obrađeni, ali nastojanje će biti da se ispitaju i prikažu najzanimljiviji, najvažniji dijelovi koji

su imali presudan utjecaj na dalji razvitak SAD-a.

Budući da ove teme predstavljaju nepresušan izvor rasprava,istraživanja i obrada, u

ovom seminarskom radu pokušat ću prikazati svoj pogled na ključne trenutke američke

povijesti, trenutke koji su, mogli bismo reći, usmjerili SAD na put tolike globalne veličine

kakvu te Države predstavljaju danas.

1

2. OD KOLONIZACIJE DO DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI

Otkako je 1492. godine otkriven Novi svijet, započinje istraživanje, naseljavanje i

kolonizacija tih prostora. Moreplovci i ekspedicije pod zastavom Španjolske i Portugala

zaposjedaju novootkriveni prostor koji će kasnije postati izvor sirovina za različite proizvode,

ali ne samo sirovina, nego i proizvoda koji Starom kontinentu nisu bili dostupni, odnosno s

kojima Europljani dolaze u doticaj po prvi put. Kolonizatorske sile, Španjolska i Portugal,

dolaze u sukobe oko prevlasti za taj prostor, povlači se granica razgraničenja između njihovih

posjeda te oni nastavljaju već započetu eksploataciju, preuzimaju plemenite kovine kao i

šećer. Španjolska ovladava velikim prostranstvima koja se protežu od Meksičkog zaljeva pa

sve do Buenos Airesa.

Potkraj 16. i početkom 17. stoljeća u proces eksploatacije i kolonizacije uključila se

Engleska koja ugrožava španjolske brodove na Atlantiku, nastaje spor koji će trajati sve do

18. stoljeća. U 17. stoljeću na prostoru Sjeverne Amerike živi oko milijun domorodaca u

kojih, još uvijek, prevladava plemenska organizacija. U isto vrijeme dolazi do opadanja

španjolske moći, a Francuska se uključuje u spomenuti proces te ovladava prostorom od

Kanade preko Velikih jezera niz rijeku Mississippi do Meksičkog zaljeva. Nizozemska, koja

je bila pod nadzorom Španjolske, osnovat će skupinu kolonija poznatih kao Nova

Nizozemska, ali njena vladavina bila je uistinu kratkotrajna jer već za Restauracije

1664.godine Engleska zaposjeda te naseobine da bi potkraj 17. stoljeća u potpunosti ovladala

tim prostorom koji obuhvaća istočni obalni pojas Sjeverne Amerike u neprekinutom nizu

skoro 1500 km.

Godine 1606. tadašnji engleski kralj James III. skupini kolonista dao je povelju za

trgovinu i kolonizaciju izvjesnih sjevernoameričkih oblasti. Engleski kolonizatori osnivaju

Jamestown koji će kasnije postati središte prve engleske kolonije Virginije. Od 1607.godine,

kada je osnovana prva,pa do 1733.godine, kada je osnovana posljednja engleska kolonija

Georgia,stvoreno je ukupno 13 engleskih kolonija.

Novonastale kolonije organizirane su na dvije različite osnove: prve su bile u

vlasništvu dioničkih društava, od kojih je najpoznatija Londonska kompanija1, a druge u

vlasništvu pojedinaca ili skupina kojima je kralj izdavao povelje za kolonizaciju. S gledišta

gospodarskog života, gdje je linija razgraničenja bila rijeka Potomac, kolonije su se dijelile na

sjeverne,u kojima je prevladavala trgovina, pomorstvo i farmerska privreda; i južne, gdje su

prevladavale plantaže s velikim brojem robova koji su ih obrađivali.

1 Opširnije Samardžić Đ.,Opšta istorija države i prava, Sarajevo 1967.g., str.305.2

2.1. NOVO ZNAČENJE KOLONIJA: EKSPLOATACIJA I PODČINJAVANJE

Sredinom 18. stoljeća engleska buržoazija sve više nastoji ograničiti samoupravu

kolonija2 podčinjavajući ih neposrednom nadzoru Matice. Već za restauracije Engleske

kolonije su postale važan gospodarski faktor, zapravo izvor sirovina. Parlament je zbog toga

1663. donio Zakon o sirovinama kojim su kolonije postupno podčinili vlastitim interesima.

Kolonije protestiraju, a njihovu pobunu James II, kralj Engleske, nastoji utihnuti novim

restriktivnim mjerama. Kralj je u tu svrhu oduzeo povelju Massachusettsa, a sve kolonije

stavio pod jurisdikciju neograničenog guvernera, ukinuo samoupravu i raspisao poreze.

Nove „utege“ za kolonije uveo je William III. za čije je vladavine osnovana Komora

za trgovinu i kolonije, broj proizvoda koje kolonije mogu izvoziti samo u Englesku je

proširen, dok neke proizvode kolonije uopće ne mogu izvoziti kako ne bi konkurirale

engleskim proizvodima. S vremenom, Engleska provodi sve bezobzirniju politiku prema

kolonijama, te kolonije postaju „idealne za eksploataciju“.

Usporedo s tim događajima, započet će Sedmogodišnji rat između Francuske i

Engleske , a rat se odvija kako na europskom tlu tako i na tlu kolonija. Kako bi uspješnije

organizirala koloniste u borbi protiv Francuske, Engleska je sazvala jedan Kongres u Albanyu

na kojem je usvojen nacrt3 Benjamina Franklina prema kojemu je trebalo stvoriti federalni

savez kolonija. Ipak, nacrt nije ostvaren do početka rata.

Ratne uspjehe kolonije doživljavaju kao vlastite trijumfe, a osvojenu zemlju u tijeku

rata kao sebi pripadajuću. Engleska uviđa opasnost od širenja kolonija te donosi odredbu

prema kojoj kolonije ne smiju naseljavati prostor sjeverno od planine Alleghanya, a u

kolonijama uspostavlja vojsku od 10 000 plaćenika čije su troškove trebale snositi kolonije.

Povećava se broj carinjene robe pri uvozu u Ameriku. U Engleskoj jača utjecaj Parlamenta

koji 1765. donosi Zakon o biljezima ( Stampt Act)4 koji je svim kolonijama nametnuo biljege

na sve novine, kalendare, brošure i druge pravne isprave da bi taj prihod pokrio dijelom

troškove koji su je toliko iscrpili u ratu s Francuskom. Ovaj namet ujedinio je kolonije koje su

početkom listopada 1765. organizirale Kongres (sudjelovali predstavnici 9 kolonija). Kolonije

odbijaju plaćati poreze koje im je nametnula Kruna, prekida se uvoz robe iz Engleske. Zakon

je opozvan već iduće godine, a umjesto njega donesen novi Declaratory Act5 kojim je

potvrđeno zakonodavno pravo Parlamenta nad kolonijama, uključujući i porezno pravo. 1767.

uveden je Townshend Act6 kojim se broj carinjene robe proširio na čaj, papir, staklo, boje i

2 O samoupravi pobliže Festić R.,Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998.g., str.231.3 O nacrtu vidi Boyer P.S.,United States History, Oxford, 2001.g., str.24.4 Ibid., str.741.5 Vidi Kurtović Š.,Opća povijest prava i države-Novi vijek, Zagreb, 1993.g., str.84.6Pobliže Tasić.B.,Sjedinjene Američke Države, Beograd, 1967.g., str.40.

3

drvo. Carine su ukinute nakon napada kolonista na vojsku u Bostonu, to je tzv. Bostonski

pokolj.

Engleski parlament, pokušavši nadmudriti kolonije, uvodi 1773. presedan7: dotadašnji

visoki porez na čaj zamjenjuje se niskim oporezivanjem kako bi kolonije prihvatile poreze

koje im nameće Engleska. Predvidjevši namjeru Krune nekolicina kolonista je u Bostonu

priredila Bostonsku čajanku, tzv. Tea party. Naime, kada su tri broda natovarena čajem došla

u bostonsku luku kako bi čaj istovarili i prodali Amerikancima po niskim porezima,

spomenuta skupina je, umjesto istovara, čaj, vrijedan 18 000 funti, pobacala u more. Bila je to

Bostonska čajanka, bila je to iskra revolucija, ogledalo nezadovoljstva i pokazatelj spremnosti

kolonista da zbace teret podčinjenosti sa svojih leđa, koji im kontinuirano pokušava nametnuti

Matica.

Matica je reagirala donošenjem tzv. pet nepodnošljivih zakona8 kojima je nastojala,

ponovno, ugasiti stihiju nezadovoljstva. Kulminacija je dostignuta Zakonom o Quebecku

1774. koji je sve zemlje sjeverno od rijeke Ohio proglasio dijelom Kanade, a Kanadi ukinuta

autonomija bez ikakvih samoupravnih ovlasti. Virginija, koja je tim zakonom bila najviše

pogođena, reagirala je pozivanjem svih kolonija da pošalju svoje predstavnike na zajednički

kongres, Prvi kontinentalni kongres.

7Presedan je pravna odluka, rješenje administrativnog organa vlasti koji se uzima kao uzorak, obrazac u rješavanju analognih slučajeva.8Samardžić, op.cit. (bilj. 1), str.309.-310.

4

3. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI

Prvi kontinentalni kongres sastao se 4.rujna 1774. u Philadelphiji, tada središtu

američke kulture. Na Kongresu su sudjelovali predstavnici 12 kolonija (osim Georgije),

ukupno 56 izaslanika. Kongres je imao zadatak riješiti goruće probleme u svezi s Krunom.

Izneseni su različiti razlozi za otpor kao i prijedlozi za rješenje spora. Kongres je usvojio

najracionalniji prijedlog: kralju je upućena zamolnica, u njoj nije osporeno pravo Parlamenta

da donosi zakone za kolonije.

Jedan od značajnih dokumenata usvojenih na tom Kongresu bila je Deklaracija prava

kojom se na temelju samoupravnih prava kolonija obvezuje sve kolonije da za period od tri

mjeseca zaustavi svaki uvoz ili izvoz u Englesku. Deklaracija je također potvrdila odlučnost

kolonija da se udruže u slučaju ako dođe do napada na Massachusetts. Kongres je ojačao već

postojeću američku svijest, a veliku pažnju zadobili su izaslanici Virginije, Thomas Jefferson9

i George Washington.

Nadajući se mirnom rješenju većina delegata ipak nije deklarirala želju za separacijom

od Matice. Britanski parlament i kralj George III. koloniste proglašavaju pobunjenicima, te

tijekom 1775. dolazi do oružanih sukoba. Upravo ti sukobi bili su razlog za sazivanje drugog

kontinentalnog kongresa.

Drugi kongres sastao se 10. svibnja 1775., također u Philadelphiji, ali novostvorene

okolnosti tražile su puno više od prvog zasjedanja. Članovi Kongresa odlučili su posljednji

put pokušati riješiti problem mirnim putem: poslali su kralju „Peticiju maslinove grančice“.

Kada je ta peticija odbijena, a kao odgovor britanske vlade stigao Prohibitory Act10, nestali su

i zadnji razlozi vjernosti britanskoj kruni. Mjesec dana nakon saziva, Kongres je odlučio da

sve kolonije započnu oružanu pobunu, a Washingtona je imenovao za vrhovnog zapovjednika

oružanih snaga. Izvršena je reorganizacija samoupravnih organa, zbačeni kraljevski

namjesnici te osnovani različiti odbori radi povezivanja i osnaživanja revolucionarnih snaga.

Iako su još uvijek prevladavale pacifističke ideje o sporu, u svibnju 1776. svima je postalo

jasno da su separacija od Krune i proglašenje nezavisnosti postale egzistencijalne potrebe,

potrebe dana.

U siječnju iste godine izlazi pamflet „Zdravi razum „ („Common sense“) Thomasa

Painea11, s uvodom Benjamina Franklina, koji prvi put jasno postavlja ideju nezavisnosti

kolonija i neminovnosti odvajanja od britanske krune. Ovaj pamflet bit će pretiskan više puta i

doseći ukupnu tiražu od nekoliko stotina tisuća primjeraka te će imati velik utjecaj među

9 Opširnije Ellis J.J.,The character of Thomas Jefferson, New York 2005.g.,str.42-64, 71-7310 Vidi Morse J.T.,Thomas Jefferson, New York, London, 1980.g., str.56.11 Boyer,op.cit.(bilj. 3), str. 148

5

kolonistima. Svijest o nužnosti strane (u prvom redu francuske) pomoći u financiranju rata, te

nabavi oružja i ratne opreme, navest će i neodlučne kolonije da prihvate Deklaraciju

nezavisnosti koja bi prvenstveno trebala omogućiti europskim silama da stanu na stranu

kolonija.

3.1. DONOŠENJE I OSNOVNE ODREDNICE DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI

Unatoč rastu javne podrške za nezavisnost, Kongresu je nedostajala jasna ovlast da ju

deklarira. U Kongres su izabrani predstavnici 13 različitih vlada (uključujući posebne

konvencije, ad hoc odbore te izborne skupštine) koje su svojim predstavnicima dale upute

kako se imaju vladati. Neke kolonije su isključivo zabranile svojim predstavnicima da se

izjasne za nezavisnost. Dok je javni osjećaj za nezavisnost rastao, zagovornici nezavisnosti

zahtijevali su reviziju uputa koje su date predstavnicima kolonija: da bi Kongres proglasio

nezavisnost, većina delegacija trebala je ovlaštenje da glasuje za nezavisnost, a vlada jedne od

kolonijalnih delegacija trebala je dati posebne upute svojim predstavnicima da u Kongresu

predlože nezavisnost.

Sjeverna Karolina, u travnju, prva je jasno ovlastila svoje predstavnike da glasuju za

nezavisnost. Instrukcije ostalih kolonija bile su raznovrsne: od formalnih do zakonodavnih

akata, od konvencija do sudskih uputa. Neke kolonije još uvijek su se suzdržavale od

podržavanja nezavisnosti. Centar „otpora“ bio je u središnjim kolonijama, među kojima je

najizričitije izražavala svoj protest Pennsylvanya. Na dan 10. svibnja 1776. potaknut takvim

događajima, Kongres je preporučio skupštinama i konvencijama onih kolonija u kojima nije

još stvorena adekvatna uprava da prihvate takvu upravu koja će, po mišljenju predstavnika

naroda, najbolje doprinijeti sreći pojedinaca i Amerike uopće. Rezolucija je prihvaćena

jednoglasno u Kongresu. Kao što je bio običaj, Kongres je izabrao odbor za nacrt preambule

koja će objasniti rezoluciju. 15. svibnja Kongres je prihvatio radikalnu rezoluciju Johna

Adamsa12, prema kojoj kolonije preuzimaju potpunu moć samouprave, a svaki pokret

britanskog autoriteta treba se suzbiti. Istoga dana kada je usvojena Adamsova radikalna

rezolucija, Konvencija Virginije ovlastila je svoje predstavnike da Kongresu predlože slobodu

i nezavisnost. U skladu s tim uputama, Richard Henry Lee13, delegat Virginije, 7.lipnja

predstavio je Kongresu rezoluciju u kojoj je ustanovio da kolonije jesu i trebaju biti slobodne

i nezavisne države, te da je svrsishodno odmah potražiti pomoć stranih saveznika, kao i

izraditi nacrt o Konfederaciji. Četiri dana poslije Kongres je izabrao „Odbor petorice“ kojeg

su sačinjavali: John Adams, Benjamin Franklin, Thomas Jefferson, Robert R. Livingston i

Roger Sherman, čiji je zadatak bio izraditi nacrt Deklaracije nezavisnosti. Jefferson, najmlađi

12 Ellis,op.cit.(bilj. 9), str. 41.-62.13 Boyer, op.cit.(bilj. 3), str. 176.

6

član odbora i prema Adamsu jedini sa reputacijom majstorskog pera, izabran je da pripremi

dokument. Inspiriran Masonovim nacrtom14 Deklaracije prava, Jefferson je pripremio nacrt

Deklaracije nezavisnosti. Svoj nacrt prvo je podnio Adamsu i Franklinu, a potom ostalim

članovima odbora. Oni su predložili neke stilističke izmjene, te je revidirana verzija 28.6.

iznesena pred Kongres. Na zasjedanju Kongresa 2.7. usvojena je cijela Leeova rezolucija bez

ijednog glasa protiv (delegacija New Yorka, čekajući nove upute, je apstinirala). Tijekom

iduća dva dana Kongres je raspravljao i o nacrtu Deklaracije nezavisnosti. Delegati na

Kongresu dodatno su revidirali nacrt, nacrt je izmijenjen u malim stilskim inačicama te

izbrisana gotovo četvrtina teksta. Najvažniji dio teksta koji je izostavljen odnosio se na

trgovinu robljem15. Kako bilo, Kongres je 4. srpnja 1776. usvojio Deklaraciju nezavisnosti, a

dokument poslan na publikaciju kako bi se javnost upoznala s tekstom Deklaracije.16

Iako je rad na njoj započeo još 10. lipnja, dakle prije nego što je usvojena Leeova

rezolucija o nezavisnosti, njezin prvenstveni cilj nije bio da formalno proglasi nezavisnost –

ona je trebala svijetu (zapravo prvenstveno Francuskoj) objasniti razloge proglašenja

nezavisnosti. Ona je trebala biti formalno opravdanje jednog već dovršenog čina. Dva dana

prije njezinog donošenja Kongres je već konstatirao činjenicu nezavisnosti.

Sama Deklaracija sastavljena je u obliku pravno-sudskog akta: nakon preambule

dolazi pravna osnova (prirodno pravo), konkretni optužni postupci (dugačak i preuveličan

popis kraljevih zločina) i na kraju presuda (zaključak). U svojoj biti ona počiva na teoriji

prirodnih prava, onako kako je to iznio John Locke u svojoj knjizi „Dvije rasprave o vlasti“.

Deklaracija nije pisana s namjerom trajnosti i proklamiranja načela. Ona je prvenstveno

zamišljena u propagandne svrhe. Naime, u trenutku njezina donošenja američkim kolonijama

nužno je potrebna financijska i logistička pomoć Francuske i njezinih saveznica, a da bi je

dobili, potrebno je bilo uvjeriti Francusku u ozbiljnost namjera. Njezin značaj rast će kasnije s

godinama koje dolaze. Deklaracija nigdje ne spominje britanski Parlament, iako je upravo

odmjeravanje snaga s njim dovelo do rata i proglašenja nezavisnosti. Među izaslanicima

Kongresa već je prevladalo mišljenje da su kolonije vezane uz britanski imperij samo osobom

kralja, bez vezanosti za Parlament.

Od trajnijih načela Deklaracija nabraja „da su svi ljudi stvoreni jednakim, da ih je njihov

stvoritelj obdario stanovitim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i traženje sreće“17.

Dakako, Deklaracija tim stavom nije imala namjeru ukinuti ropstvo. To ipak ne znači da su

načela prirodnog prava unesena u Deklaraciju samo u smislu literarnog ukrasa. Pisana

14 Vidi George Mason, http://www.conservapedia.com/George_Mason , 6.travanj 2014.15 Jefferson je u svojem nacrtu kralja optužio za poticanje razvoja ropstva u kolonijama. Ipak je taj dio izbačen.16 Daljnja objašnjenja prema Morse,op.cit. (bilj.10).17 Imamović M.,Predavanje iz opće povijesti prava i političkih institutcija, Sarajevo, 2006.,str. 174.

7

prvenstveno kao propagandni dokument, Deklaracija je ostavila nekoliko otvorenih problema,

počevši od samog imena dokumenta: naziv pod kojim je Kongres usvojio nacrt dokumenta

jest „Deklaracija predstavnika Ujedinjenih Država Amerike okupljenih u Općem kongresu”.

Pri izradi kaligrafskog primjerka Kongres je odlučio staviti naslov „Jednodušna deklaracija

trinaest Ujedinjenih Država Amerike. U trenutku donošenja Deklaracije Ujedinjene Države,

kao institucija, još ne postoje, već samo Kongres kao ad hoc veza među međusobno

nezavisnim kolonijama, bez određenih institucionalnih oblika.

3.2. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI U GLOBALNOJ PERSPEKTIVI

Nijedan američki dokument nije imao veći globalni utjecaj od Deklaracije nezavisnosti.

Deklaracija predstavlja ključni trenutak američke povijesti, to je najznačajniji dokument

budući da se u njoj prvi put u svjetskoj povijesti pojavljuje naziv Sjedinjene Američke

Države, te u tom smislu Deklaracija predstavlja rodni list američkog naroda. Kao prva

uspješna deklaracija o nezavisnosti u svjetskoj povijesti, Deklaracija je inspirirala brojne

pokrete za nezavisnost i samoodređenje te revolucije poslije 1776.godine. Jedan od

najentuzijastičnijih zaljubljenika Deklaracije, mađarski nacionalist Lajos Kossuth, konstatirao

je da Deklaracija nije ništa manje od najplemenitijih, najsretnijih stranica čovječanstva.

Deklaracija nezavisnosti 1776. inspirirala je, također, vođe Francuske revolucije.

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina pronašla je inspiraciju i sadržaj upravo u američkoj

deklaraciji preuzevši mnoge ideale od nje. Prema povjesničaru Davidu Armitageu Deklaracija

je bila prva u novom žanru deklaracija o neovisnosti koje su najavile stvaranje novih država18.

…

Nakon proglašenja Deklaracije sve kolonije proglasile su se nezavisnim državama,

zamijenile kraljeve namjesnike u upravi i počeli izrađivati svoje vlastite ustave. Slijedilo je

razdoblje izrade nacrta Konfederacije.

4. ČLANCI O KONFEDERACIJI

Politički pritisak za povećavanjem suradnje među tadašnjim, Kruni odanim,

kolonijama počinje na Kongresu u Albanyu 1754. Benjamin Franklin promovira ideju o

međukolonijalnoj suradnji za pomoć u rješavanju lokalnih pitanja. Tijekom sljedeća dva

desetljeća recenzije osnovnih koncepata će ojačati, druge oslabiti-naročito odanost Kruni.

Revolt kolonista rezultirao je nasiljem i nepodnošljivim djelima, te kolonisti proklamiraju

18 Vidi Influence in other countries, http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Declaration_of_Independence , 7.travanj 2014.

8

„izlazak iz područja protekcije Krune“. Tijekom 1775. Kongres preuzima ulogu privremene

vlade kako bi pokrenuo američki revolucionarni rat19, a kolonije dobile nezavisnost. Bilo je to

vrijeme pisanja ustava-većina država bila je zauzeta tim zadatkom, a vođe su osjećali da nova

nacija mora sastaviti ustav, čak iako to nisu učinile druge države. Tijekom rata, Kongres je

iskušavao nedokazanu razinu političkog, vojnog, diplomatskog i ekonomskog autoriteta.

Kongres je usvojio trgovinske zabrane, osnovao i održavao vojsku, izdavao fiducijarni novac

te sklapao sporazume sa stranim vladama. Da bi se transformirali iz odmetnika u legitimnu

naciju, kolonije su trebale međunarodno priznanje i pomoć stranih saveznika.

Kontinentalni kongres je 11. lipnja izabrao odbor koji je trebao pripremiti plan

konfederacije, kako je to predložio Henry Lee svojom rezolucijom 7. lipnja. John Dickinson,

kao predsjednik toga odbora, izradio je nacrt članaka i podnio ga Kongresu 12. srpnja.

Kongres o nacrtu konfederacije raspravlja do 20. kolovoza kada se rad na člancima obustavlja

na godinu dana i nastavlja tek u listopadu 1777. Više je okolnosti utjecalo na dužinu rada i

vrijeme koje je Kongres utrošio na donošenje Članaka o Konfederaciji. Na to su utjecale teške

prilike i porazi kontinentalne vojske u tim prvim godinama rata. Nadalje, jedan od bitnih

razloga duge rasprave bilo je i pitanje vlasti nad prostorom iza Alleghanya-kome će pripasti te

tko će njime upravljati. Također, ovo je doba kada se težište političkog rada i zanimanja

nalazi u kolonijama koje upravo postaju samostalne države. Proces donošenja novih državnih

ustava zaokupljao je Amerikance više od stvaranja zajedničkih institucija. Najzad, u tome se

još nije razjasnilo što se želi postići: stvara li se ugovor među suverenim državama ili ustav

jedne nove zajednice. Potreba za zajedništvom u ratu, kao i pridobivanje francuskog

savezništva, nikome nije bila sporna. Različitost između novoproglašenih država i veličina i

naseljenost prostora činili su upitnom mogućnost postojanja neke središnje vlade. I prije

Dickinsonova nacrta bilo je pokušaja da se uredi pitanje konfederacije20. Pa ipak se tek s

Dickinsonovim nacrtom pristupilo sustavnom razmatranju saveza američkih država. Jedna od

osnovnih zadaća koje je trebalo riješiti konfederacijom bilo je osigurati mir među američkim

kolonijama. Poučeni europskom poviješću, američki su političari svakako željeli izbjeći da

odlazak Engleske s kontinenta rezultira ratnim sukobima među američkim državama.

Rasprava o člancima pokazala je da su tri pitanja naročito sporna: razmjer glasova, način

određivanja udjela u troškovima te ovlaštenja nad zapadnim teritorijem. Razmjernim

predstavništvom male bi države praktički izgubile utjecaj u Kongresu, dok su se oko načina

financiranja podijelile sjeverne i južne države. Južne države smatraju da bi udio u troškovima

19 Američki revolucionarni rat traje 1776.-1783.Unatoč početnim uspjesima Britanaca, kolonisti se konsolidiraju te preokreću ratnu sreću na svoju stranu. Rat je završen,pobjedom kolonista, mirom u Parizu 1783.godine.20 Supra, nacrt Benjamina Franklina na Kongresu u Albanyu.

9

trebao biti razmjeran vrijednosti zemlje koja je značajno skuplja u naseljenijim sjevernim

državama. Sjeverne države smatraju da bi se udio trebao računati po broju stanovnika,

uključujući tu i robove, kojih je daleko više u južnim državama. Ova pitanja na sličan način

otvorit će se i kasnije, tijekom Konventa. Dickinson započinje rad na svom prijedlogu

konfederacije istovremeno kad Jefferson piše Deklaraciju o nezavisnosti. U njegovu

prijedlogu konfederacije za države je zacrtan podređen položaj, što jasno proizlazi iz članka 3.

nacrta: „Svaka kolonija će zadržati i uživati onoliko svojih sadašnjih zakona, prava i običaja koliko će

smatrati prikladnim i pridržavati za sebe jedino i isključivo reguliranje svoje unutarnje uprave, u svim

stvarima koje neće zadirati u članke ove konfederacije“21. U toj odredbi nalazimo dva ograničenja

stavljena pred države: jedno se odnosi na uživanje sadašnjih zakona (ne i budućih). Drugo

ograničenje odnosni se na upravu država koja ne smije zadirati u konfederaciju. Iz ove opće

odredbe lako se uočava težnja da se državama uskrati potpuna kontrola nad njihovom

unutarnjom upravom. Daljnjim člancima državama su nametnuta ograničenja u

međunarodnim odnosima, imenovanju časnika policije, propisivanju carina. Države ne mogu

ulaziti u rat bez suglasnosti Kongresa. Kongres bi po Dickinsonovu prijedlogu dobio pravo

ograničavanja granica onih kolonija za koje „poveljom ili proklamacijom ili pod bilo kojom

drugom izlikom rečeno da dosežu do Južnog mora“. On bi bio ovlašten i za određivanje

granica bilo koje druge kolonije koje se čine neodređenima. Također, Kongresu bi pripadala

ovlast dodjeljivanja teritorija za buduće nove kolonije „unutar kojih će se uspostaviti vlade na

principima slobode“. Članak 18. određuje popriličan broj ovlasti Kongresa, ali mu stavlja i

važno ograničenje: Kongresu je zabranjeno propisivanje poreza i pristojbi. Dickinson je

predvidio da kolonije imaju po jedan glas pri odlučivanju, a važne odluke bi se donosile

većinom od devet glasova kolonija. Doprinosi Kongresu utvrđivali bi se na osnovi broja

stanovnika, a mandat delegata trajao bi godinu dana. Kada je 1777. nastavljena rasprava o

Dickinsonovu nacrtu, već su od kolonija uspostavljene države sa svojim ustavima i u njima

sada djeluju legitimno izabrane vlade. To će se značajno odraziti i na nacrt konfederacije.

Thomas Burke će svojim amandmanom potpuno preokrenuti odnos konfederacije i države.

Njegov amandman postat će članak 2. usvojenih Članaka o konfederaciji: „Svaka država

zadržava svoju suverenost, slobodu i nezavisnost i svaku vlast, nadležnosti i pravo, koje nije putem

ove konfederacije izričito delegirano Sjedinjenim Državama, u Kongresu okupljenima“22. Konačni

nacrt članaka o Konfederaciji ratificiran je i stupio na snagu 1. ožujka 1781.

21 Dickinsonov prijedlog i konačni nacrt Članaka o Konfederaciji vidi na stranici http://www.yale.edu/lawweb/avalon/pre18.htm , 7.travanj 2014.22 Ibid.

10

4.1. UREĐENJE KONFEDERACIJE

Članci o Konfederaciji (službeni naziv: Articles of Confederation and Perpetual

Union) previdjeli su konfederativni oblik državnog uređenja i republikanski oblik vladavine.

Sve države su prema tom konstitutivnom aktu (članak 2) zadržale suverenitet, nezavisnost i

slobodu. Također, sva vlast, koja nije izričito stavljena pod jurisdikciju Kongresa, pripadala je

organima države-članice Konfederacije.

Prema Člancima jedini organ koji je bio spona između država bio je Kongres. Kongres

je bio jednodomni, a države su u njemu bile zastupljene po načelu pariteta. Naime, države su

mogle u Kongres poslati najmanje dva, a najviše sedam delegata, ali je svaka država imala po

jedan glas. Predstavništvo svake države predstavlja oblik diplomatskog predstavništva budući

da ga bira isključivo država, te ona ima pravo izmijeniti ili čak opozvati prije isteka

„mandata“, država izdaje naputke prema kojima se imaju ponašati, predstavnik nastupa u ime

države, izaslanici ne mogu govoriti u vlastito ime. Između zasjedanja Kongresa (koja su dosta

rijetka s obzirom na prirodu Unije) redovite poslove u ime Kongresa obavlja Odbor

trinaestorice, dakle po jedan član iz svake države; kada zasjeda bira predsjedatelja (sličan je

bio Odbor koji je izradio Članke o Konfederaciji).

Kako ne bi došlo do sporova između članica po pitanju nadležnosti, Člancima su

precizno određene nadležnosti Kongresa (kao organa Konfederacije): odlučuje o ratu i miru,

vodi rat, brine o izgradnji i održavanju zajedničke flote, kuje novac i emitira novčanice,

ugovori i savezi, rješavanje sporova među državama, imenovanje svih časnika zajedničke

vojske i mornarice, kao i viših časnika dobrovoljačke vojske, budžet konfederacije i njeni

zajmovi-to su poslovi skupine 1 te poslovi skupine 2: trgovina, pošta i diplomatsko

predstavništvo konfederacije. Bit ove razlike odnosi se na način odlučivanja: o poslovima iz

prve skupine može odlučivati samo Kongres, i to dvotrećinskom većinom (9 država), dok se

odluka o poslovima iz druge skupine donosi običnom većinom (7 država).

Financijska uprava povjerena Kongresu nije sadržavala pravo oporezivanja.

Centralna uprava morala je u pogledu budžeta oslanjati se na rekvizicije od država. Isti sustav

trebao je osigurati i prikupljanje te opremanje vojske. Kongres nije mogao sprovoditi svoje

zakone ili naredbe niti o jednoj važnijoj stvari. Kontrola nad trgovinom praktički je ostavljena

državama. Nadmoć država dodatno je osigurana klauzulom da se nikakve izglasane odluke,

osim onih za odlaganje zasjedanja za jedan dan, ne mogu sprovoditi bez pristanka većine svih

država, a nijedna važna mjera bez suglasnosti svih država. Konfederacija nema ni

zakonodavni ni izvršni organ23, te Kongres svoje odluke dostavlja državama, a one su ih

uobličavale u zakone i primjenjivale. Kako su se Članci mogli sprovoditi u život tek

23 O pojmu konfederacije vidi Visković N.,Teorija prava i države, Zagreb,2001.g., str. 63.11

ratifikacijom svih država, tako su se oni mogli izmijeniti samo jednoglasnim pristankom svih

država. Države su zadržale suverenitet i nezavisnost pa su mogle uvijek istupiti iz

Konfederacije.

Uskoro se pokazalo da Konfederacija ne zadovoljava osnovne uvjete njenog opstanka.

Ukratko, osnovni nedostatci Konfederacije bili su:

nepostojanje odvojene izvršne vlasti koja bi provodila zakone Kongresa

nepostojanje nacionalnog pravosuđa koje bi sankcioniralo djela protiv zakona

središnje vlade ili rješavanje sporova među državama

Kongres nije imao ovlast ubirati poreze

Kongres nije mogao regulirati unutarnju i vanjsku trgovinu

Države su, uz Kongres, kovale novac

Kongres nije mogao podržavati i financirati vojsku i mornaricu, nego se morao

oslanjati na državnu policiju

Zakon je mogao biti usvojen tek nakon što bi za njega glasovalo 9 država

Izmjene i dopune Članaka zahtijevale su jednoglasni pristanak država

Kao posljedica svega gore navedenog Članci o Konfederaciji bit će uskoro, već nakon

samo 8 godina važenja, zamijenjeni novim konstitutivnim aktom, Ustavom SAD-a koji vrijedi

do naših vremena.

…Unatoč svemu, Kongres će, po ovlaštenjima koje su mu dali Članci o Konfederaciji,

donijeti veoma značajnu uredbu, Uredbu o Sjeverozapadu.

5. UREDBA O SJEVEROZAPADU

Već za vrijeme Revolucionarnog rata kolonijalne države počele su se sporiti oko

zemlje iza Alleghanya. Iako je to područje bilo pod upravom Velike Britanije, tadašnje države

počele su zahtijevati pripajanje tog teritorija. U početku rata sedam je država na osnovu svojih

kolonijalnih povelja ili sporazuma s domorodcima Indijancima, od kojih naročito Virginija,

New York, Carolina i Pennsylvania, pokazivalo aspiracije prema spomenutom području.

Naročito sporno bilo je područje sjeverno i zapadno od rijeke Ohio. Zbog toga je nakon

završetka rata 1783.g. i mira u Parizu regulacija tog spora postala esencija za dalji opstanak

Konfederacije.

Kako je rat bivao sve dugotrajniji i skuplji države koje su pretendirale za taj teritorij

morale su se suočiti s rastućim pritiskom, zahtjevi su išli za ustupanjem tog područja

12

Kongresu koji će osigurati novčana sredstva za podmirenje dugova i isplatu vojnih mirovina.

Tijekom 1784. Kongres je kontrolirao većinski dio područja u kojemu se zalaže za uspostavu

republikanskog oblika vladavine i osnivanje novih država koje će se pridružiti savezu na

jednakoj bazi kao i postojeće države. Neki u Kongresu su se pribojavali da će buntovni

zapadnjaci možda pokušati osnovati države neovisne od Sjedinjenih Država. U skladu s tim

pitanjima, odbor pod predsjedanjem Thomasa Jeffersona, proklamirao je odredbu prema kojoj

bi se trebao urediti sporni prostor. Predloženo je da se Sjeverozapadni teritorij dijeli besplatno

te da odmah dobije samoupravu koja će se kretati u pravcu podržavljenja odnosno stvaranja

novih država24. Kongres je ipak odbio takav prijedlog budući da je smatrao da se prihodi od

prodaje novostečene zemlje mogu iskoristiti za podmirenje ratnih dugova. Takva odluka

Kongresa bila je ne samo posljedica „isplativosti“ nego i utjecaja Istoka kojemu besplatna

raspodjela zemlje nije odgovarala jer bi uzrokovala odljev radne snage na Zapad.

Kongres će zbog toga pitanje pokušati regulirati Uredbom o zemljama Sjeverozapada.

Prema toj uredbi zemlja se imala prodavati samo u velikim parcelama,najmanje četvrtina

milje tj. 256 hektara. Ipak, uredba nije dosljedno provedena. Kongres je dio zemlje dodijelio

ratnim veteranima kao plaću za njihove zasluge u ratu. Konfederalni kongres suočen s tim

problemima, prisiljen na urgentnu akciju, donosi Uredbu o Sjeverozapadu 1787.

5.1. UREĐENJE SPORNOG TERITORIJAUredba o Sjeverozapadu donesena je 13. lipnja 1787. godine. Tom uredbom zasnovan

je presedan: Kongres, koji prema Člancima o konfederaciji nije imao tih ovlasti, dobio je

područje na kojemu on neposredno vrši vlast. Sjeverozapadni teritorij nije označen kao

kolonija već kao teritorij čije je značenje državno-pravne prirode.

Prema Uredbi prije nego što teritorij dosegne broj od 5000 stanovnika, imat će

ograničeni oblik vlade: guverner, tajnik i tri suca koje imenuje Kongres. Guverner će imati

zemljište u veličini od 1000 hektara, a tajnik i suci zemljište u veličini od 500 hektara.

Guverner je vrhovni zapovjednik policije, imenuje magistrate i druge državne službenike, te

pomaže u stvaranju i objavljivanju zakona. Tajnik je zadužen za održavanje i očuvanje akata i

zakona koje je donijelo teritorijalno zakonodavno tijelo, javnih evidencija okruga i prijenos

takvih autentičnih akata i postupaka, svakih šest mjeseci, do tajnika Kongresa. Suci su

zaduženi pomagati guverneru pri donošenju i provedbi akata i zakona kao i za kreiranje

službenih sudskih pravila. Kada broj stanovnika teritorija dosegne 5000 slobodnih muškaraca,

tada će oni moći izabrati svoje predstavnike za Kongres. Na svakih 500 muškaraca bira se

jedan predstavnik, sve dok taj broj ne dosegne 25 predstavnika nakon čega će Kongres

određivati taj broj iz pojedinih zakonodavnih tijela pojedinog teritorija. Predstavnik mora

24 Odredba poznata kao Land Ordinance of 1784.13

živjeti na prostoru SAD-a najmanje tri godine, odnosno tri godine u određenom okrugu. Svaki

predstavnik mora posjedovati najmanje 200 hektara zemlje u istom okrugu. Ako predstavnik

umre ili bude smijenjen, izabrat će se drugi predstavnik koji će vršiti tu funkciju do isteka

mandata predstavnika na čije je mjesto izabran. Određeno je da će prostor biti podijeljen na tri

do pet dijelova25, a kada jedan od tih dijelova dosegne broj od 60 000 odraslih muškaraca

stječe se pravo da ustavni konvent taj prostor ustanovi kao državu, donese ustav i odluku o

pristupu u savez. Uredbom je nagoviješten tzv. Bill of Rights, prvih. 26Razna zakonska i

imovinska prava su zajamčena, vjerska tolerancija i sloboda vjere proglašeni, potaknuta

edukacija i zabranjene prekomjerne, neobične kazne. Zabranjeno je ropstvo, ali ipak se u

uredbi nalazi klauzula o bijegu robova. Buduće države trebaju se uspostaviti kao republike.

… Uredba o Sjeverozapadu uvelike je utjecala na razvoj i organizaciju budućih država.

Kada je donesen Ustav SAD-a, federalni kongres u kolovozu 1789. usvojio je uredbu kao

zakon.

6. ZAKLJUČAK

Povijest Sjedinjenih Američkih Država jedna je od najbogatijih, ali i najzanimljivijih

dijelova cjelokupne svjetske povijesti. U ovome radu prikazan je američki ustavnopravni

razvoj sve do donošenja novoga, i danas važećeg, Ustava SAD-a. Svakako da je američka

povijest znatno opsežnija od samih akata koji su ovdje prikazani, ali upravo ti akti odigrali su

najznačajniju ulogu u daljem ustavnopravnom razvoju kao i izrastanju malih kolonija u

države koje imaju svoj ustav, svoje zakone, autonomiju.

Deklaracija nezavisnosti bila je poput mudrosti, mudrosti trajanja. Deklaracija je

zapravo samo izraz i rezultat dugo nakupljanog nezadovoljstva kao i želje kolonija i njezinih

naseljenika za samostalnošću. Kolonije su Deklaracijom dobile dugo priželjkivanu slobodu,

njihova sloboda od toga trenutka postala je legitimna. Upravo taj akt potakao je bezbrojne

revolucije, pokrete za autonomiju drugih naroda diljem svijeta koji su, poput kolonija, željeli

25 Sjeverozapadni teritorij podijeljen je na pet dijelova, te na njemu danas postoje: Ohio, Indiana, Illinois, Michigan i Wisconsin.

26 Povelja o pravima ( Bill of Rights) naziv je za prvih deset izmjena i dopuna na Ustav Sjedinjenih Američkih

Država, koja jamče temeljna demokratska i ljudska prava u SAD i ograničavaju moć savezne države. Povelju je

1789. uveo J. Madison, na snazi je od 15. prosinca 1791., nakon ratifikacije u zemljama članicama Unije.

14

samostalnost. Ona je izvorište za kasnije akte sličnog sadržaja, osim toga mnoštvu takvih bila

je inspiracija i vodilja.

Članci o Konfederaciji bili su izraz osamostaljenih država o njihovom savezu, prije

svega tada potrebnom vojnom savezu. Bez obzira što se ponekad dovodi u pitanje značaj

Članaka, konstatirao bih da bolji nisu mogli postojati s obzirom na tadašnje prilike. Članci o

Konfederaciji svoju potvrdu pronašli su u novom Ustavu Sjedinjenih Država, što njihov

značaj čini neupitnim.

Posljednja odredba prije preobrazbe iz konfederalnog u federalni savez, Uredba o

Sjeverozapadu, nastojala je smiriti duhove i osigurati najpovoljnije rješenje oko spornog

novostvorenog prostora. Prema mojem viđenju, Uredba predstavlja oblik kompromisa

suprotstavljenih interesa.

Iz cijelog rada možemo nedvojbeno zaključiti da su spomenuti akti imali presudan

utjecaj na dalji ustavni razvoj SAD-a, i to ne samo SAD-a, nego i na razvoj sveukupne

svjetske povijesti.

15

LITERATURA:

KNJIGE:

1. Boyer, Paul Samuel: United States History,The Oxford Companion, Oxford, 2001.

2. Ellis, Jospeh John: The caracter of Thomas Jefferson,Knopf, New York, 2005.

3. Farnsworth, Ethan Allan.: An Introduction to the legal system of the United States,

Oceana, New York,1996.

4. Festić,Raifa: Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998.

5. Imamović, Mustafa: Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija,

Sarajevo, 2006.

6. Karčić, Fikret.: Komparativna pravna historija, Sarajevo, 2012.

7. Krkljuš,Ljubomir; Šarkić,Srđan: Opća historija države i prava, Beograd, 1986.

8. Kurtović,Šefko: Opća povijest prava i države-Novi vijek, Sveučilište u Zagrebu,

Zagreb, 1993.

9. Morse,John Torrey: Thomas Jefferson, Mifflin and Company , New York-London,

1980.

10.Samardžić,Đorđo.: Opšta historija države i prava, Sarajevo, 1967.

11.Tasić,Branka: Sjedinjene Američke Države,Vuk Karadžić, Beograd, 1967.

12.Visković,Nikola: Teorija prava i države, Birotehnika, Zagreb, 2001.

WEB IZVORI:

1. http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Declaration_of_Independence , 4.travanj

2014.

2. http://www.conservapedia.com/George Mason , 6.travanj 2014.

3. http://yale.edu/lawweb/avalon/pre18.htm , 7.travanj 2014.