tomislav odak - neostvareni projekt

UPI-MPLUS

HRVATSKA ARHITEKTURA DVADESETOG

STOLJEA

Tomislav Odak

Neostvareni projekti

urednik

Vladimir Mattioni

grafi~ki dizajn

Ranko Novak

izdava~i

STUDIO FORMA URBIS, Zagreb

UPI-2M PLUS, Zagreb

za izdava~e

Ratko Mili~evi} i Danijel Mal~i}

ArhitekturanapapiruArhitektonskamizanscena900.-000.

WagnerSchuleNove{kole

ZaboravljenovrijemeNovamonumentalnost

IdejatipizacijePropaliplanovi

FunkcionalnaretencijaGradovibudu}nosti

RaspadkanonaArhitekturagrada

EpizodePo~etakkraja

Zatvarnjekruga

Neostvareniprojekti

PopisdjelaBiografskebilje{ke

IzvoriPodacioautoru

Indeks

7779996677

8

978

6

Autor zahvaljuje arhitektima - autorima, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, Kabinetu grafike HAZU, Muzeju Grada Zagreba, Nacionalnoj i sveu~ili{noj knjinici, Udruzi hrvatskih arhitekata i firmi Geofoto na pomo}i u izdavanju ove knjige.

HRVATSKAARHITEKTURADVADESETOGSTOLJE]A/NEOSTVARENIPROJEKTI 7

ARHITEKTURANAPAPIRU

ARHITEKTURANAPAPIRU8

Crte, plan i rije nisu arhitektura, ali su nuan uvjet njenog ostvarenja. U slijedu proteklih dogaaja otvoreno je pitanje izbora koji je trenutak nudio. Od mnogobrojnih zamisli ostvarenje je dosueno samo jednoj. Sve ostale ostaju alternative, a njihov kola daje sliku neostvarene arhitekture.

Ako prihvatimo da najbolje {to je sagraeno, sagraeno je samo na papiru ako na itavom svijetu nema doista znaajne graevine koja nije u ovom ili onom smislu postala ruinom, grafikom prikazu arhitekture ostaje da djeluje svojom idealnom projekcijom kao katalizator arhitektonskih i kulturnih procesa, ali i da bude svjedokom jednog vremena, njegovih mogunosti i ogranienja, iskori{tenih i propu{tenih prilika. Iako je samo mogunost jednog trenutka i jedne situacije, neostvarena arhitektura u opusu znaajnih protagonista i u arhitektonskoj kronici jedne sredine esto ini kljune toke razvoja.

Arhitektonskom projektu dosuena je uloga istraivaa nepoznatoga i afirmacije novoga, katalizatora u prijelomnim trenutcima mijene svjetonazora, dru{tvenih, politikih i (ili) tehnikih zahtjeva, a time i promjene arhitektonskih sredstava i postupaka sadranih u definiciji stila. U mirnim periodima kontinuiranog razvoja, kada etablirani stil postupno prerasta u novi akademizam, nemir duha izraen crteima, skicama, akumulacijom po horizontali - bujno{u i srodno{u ideja i misli, i po vertikali - njihovom kvalitetom i misaonim dosegom otvara bre{e u pomalo oko{talim mreama dogmi i recepata, a time trasira nove putove i nove svjetlonazore. U krilu postojeeg raa se novo posredstvom projekta, grafikom sublimacijom misli i idejnih opredjeljenja.

Nagli i radikalni rezovi kakovi se de{avaju na povijesnim prekretnicama kao {to su to francuska revolucija koncem 18. stoljea sa arhitektonskim anticipacijama revolucionarnih dogaaja Boullea i Ledouxa ili ruska revolucija sa isto takovim anticipacijama slikara Maljevia, skulptora - arhitekta Tatlina, unato visokih likovnih i intelektualnih dometa osueni su na crte, sliku ili u najboljem sluaju maketu kao krajnji domet glede materijalizacije. Njihova anticipacija u pravilu inaugurira novi arhitektonski izraz, ali isto tako i novu tehnologiju, dru{tvenu i politiku organizaciju, financijske izvore i nain njihovim raspolaganjem {to im sve zajedno u trenutku nastanka daje utopistiku dimenziju, a u vremenu njihove ostvarivosti oni ve pripadaju pro{losti.

Upravo neostvarenost ini ih utjecajnima, nezaobilaznim izvorima novih poticaja, ma{tanja i nove igre. Izostanak ostvarenja znai nekompromitiranost izvedbom, njenim pote{koama i rezultatom ostavlja dojam da je bilo ... bilo bi premda je to nedokazivo i pod velikim je upitnikom. Ostaje iluzija da bi se na arhitektonskoj i uope kulturnoj sceni stvari odvijale sasma drukije nego {to su se odvile, ali iluzija je kao sunce, voda, zrak ... neophodna. Projekt, posebno onaj neostvareni ili neostvarivi, koji nosi poruke otvara nove horizonte, ozbiljna je igra ponekad sa nesagledivim posljedicama. Sukob je {irokih horizonata i tjeskobne svakodnevnice, svjetla i tame, smje{ten je izmeu juera{njeg i sutra{njeg dana u ogranienjima dana{njice. On je kao poezija, dobra literatura, slika ili glazba, lu koja osvjetljava put.


Neobavezan, esto bez investitora, narudbe, neovisan, arhitektonski projekt pribliava se slikarstvu: relativno jeftin, materijalno neuvjetovan, nosilac je misli i ideje, a presudno utjee na ostvarenja koja e uslijediti. Potvruje se trasom koju je zacrtao, a demantiraju ga ili dovode u sumnju te{koe i posljedice realizacije koje je uvjetovao i kojima je predhodio. Papirnata arhitektura djeluje svojom idealnom projekcijom kao katalizator graditeljskih, arhitektonskih i kulturnih procesa osloboenih svega onoga ega arhitektura kao artefakt ne moe biti osloboena. Projekt je ideogram, ako se razumijemo oko znaenja te rijei.

Pikova dama. Tri karte, tri karte, tri kartice, a toliko nedoumica: slika, skulptura, arhitektura ... ona neostvarena. Postoje slike izvrsne, dobre, osrednje, poticajne i konvencionalne, ali neostvarenih nema. Plo{na, dvodimenzionalna, obuhvatna gotovo jednim pogledom slika je na plohi ili je njen dio. Skice, studije, detalji ili oleati na platnu samo ekaju okvir kako bi dobili peat ostvarenosti.Nasuprot slici, skulptura osvaja prostor, najprije svojom fizikom dimenzijom, a potom silnicama koje {iri oko sebe, svojom aurom i njenim dosegom. U procesu nastajanja izraava se crteom, skicom, dakle slikarskim sredstvima, potom modelom, a tek u izvedbi dobiva pravu dimenziju, materijal i teksturu... uglavnom u, ili oko arhitekture.

Arhitektura se izraava po sebi, prostorom koji osvaja i oblikuje; plohama koje stvara slui slici; unutarnjom {upljinom ili vanjskim prostorom skulpturi, a predstavlja se gotovo iskljuivo dvodimenzionalnim prikazima, tehnike ili artistike naravi.Plohe namijenjene slici moemo zamijeniti bojom, a praznine {upljine ispunjene mobilijarom sa svim njegovim dizajnerskim, skulpturalnim i koloristikim obiljejima.

Konvencija usvojena kroz stoljea u nainu prikazivanja i itanja arhitekture toliko je ukorijenjena da diskrepanciju sredstva - plo{nog prikaza i cilja - prikaza trodimenzionalnog i sveobuhvatnog prostora gotovo i ne primjeujemo. Osuena na plo{ni prikaz arhitektura postaje nekom vrstom funkcionalne slike, tako da pregled neostvarene arhitekture postaje pregled slika arhitekture, a kriterij izbora postavljaju vrijeme i okolnosti injenicom da su djela javno prikazana, publicirana, izloena, da je autor od znaaja u pregledu hrvatske arhitekture po doprinosu na profesionalnom i dru{tvenom planu, kao uitelj ili kao artist. Naje{e, svi ovi elementi se preklapaju i ine ukupnost linosti i njenog djelovanja.Svako djelo mjereno je mjerilom autora u stoljetnoj povijesti hrvatske arhitekture i znaaju djela u autorskom opsegu.

Izvor informacija, njihova vjerodostojnost bitni su za konani rezultat, a kako su skupljani po arhivama, poutjelim novinama, asopisima, starim katalozima, iza njih ne stoji niti jedna institucija s razvijenim znanstveno-istraivakim instrumentarijem, tako da je sve obavljeno uglavnom na bakinoj daski za tijesto. Ovo nije isprika za nedostatke nego samo njihovo mogue obja{njenje.Ipak, u konanici radi se o izboru slika o arhitekturi i dajmo im mogunost i pravo da kao i slikarske slike dobiju svoj okvir, a time i obiljeje dovr{enosti, jer i nepostojea arhitektura je dovr{ena arhitektura.

0

Piet Mondrian, Broadway Boogie-Woogie, 1942.-1943.

HRVATSKAARHITEKTURADVADESETOGSTOLJE]A/NEOSTVARENIPROJEKTI

ARHITEKTONSKAMIZANSCENA900.-000.

ARHITEKTONSKAMIZANSCENA900-000

itavi pokreti u arhitekturi 20. vijeka ostali su vi{e - manje na papiru kao skice, crtei i projekti. Futurizam, ekspresionizam, ruski konstruktivizam poetkom stoljea osvjedoeni su ponekom realizacijom koje potvruju pravilo da se radi o arhitektonskim projekcijama koje trasiraju nove putove. New Babilon koncem 50-ih, Archigram i Metabolisti 60-ih te ruska papirnata arhitektura 80-ih nisu niti usmjereni prema ostvarenju nego prije prema kritici postojeeg i otvaranju novih perspektiva i horizonata, novih vizija oslonjenih na znanstvena i tehnika dostignua i na likovnost kao bitan aspekt.

Utjecaj likovnih kretanja na arhitekturu, ali i obratno, neupitan je. Slikarski laboratorij istrauje nove plo{ne i prostorne mogunosti i odnose tako da je otvoreno pitanje koliko su suprematizam i Maljeviev bijeli kvadrat na bijeloj povr{ini utjecali na purizam rane Moderne, koliko je Mondrianov Brodway boogy - woogy slikarska reakcija na ortogonalni urbanistiki plan i arhitekturu stije{njenu na sitnim parcelama, ali visinski neogranienu, na dinamizam prometa, treptanje svjetlosti reklama, a koliko je arhitektura Mies van der Rohe-a Modrianova slika sa treom dimenzijom. Bauhaus sa svojom ambicijom sinteze u arhitekturi proet je djelovanjem slikara, ali i arhitekata koji se slikarski izraavaju. Konano, i Le Courbusier, slikar i kipar sa arhitektonskom prevalencijom ispituje i dokazuje arhitektonske zakljuke likovnim pretpostavkama i dokazima - elementarnim volumenima, igrom svjetla i sjene, originalnim slikama i crteima, skulpturalnom arhitekturom i arhitektoninom skulpturom.

Izvorna Moderna koja je obiljeila 20. stoljee ostala je u znaajnoj mjeri na razini projekata, crtea i skica. Kako se ini da je s one strane plota sve ljep{e i bolje i povijest Moderne izgleda bogatije u papirima s onu stranu realizacije.

Urbanistiki plan poduprt arhitektonskom interpretacijom u La cite industrielle (1901 - 1904) Tonija Garniera obeava na samom poetku stoljea borbu za humanizaciju rada i novu integraciju rada i stanovanja. 30-ih godina novi industrijski gradovi u SSSR-u nastali su sa deklarativno istim ciljem, ali u bitno razliitom politikom i dru{tvenom okruenju iz ega proizlaze nove sheme organizacije grada, odnosa prostora stanovanja, proizvodnje i boravljenja.

Le Corbusier, urbanistiko-arhitektonskom utopijom une ville contemporaine i aplikacijom na plan Voisin (1925) higijenski, tehniki i organizacijski purificira Paris koji je ve Hausmann u 19. stoljeu popravio u duhu i smislu vojno - policijske profilakse, prosjecanjem bulevara koji e poput {umskih prosjeka sprijeiti {irenje socijalnih poara u gustoj i nepravilnoj srednjovjekovnoj strukturi i ponavljanje neke nove Bastille. Iako je u pogledu tehnikih, financijskih i organizacijskih mogunosti u odnosu na Hausmannov zahvat jednako radikalan, Le Corbusierov prijedlog doekan je sa odbojno{u kao svojevrsni barbarizam. Uostalom, malo je vjerojatno da je i sam Le Corbusier vjerovao u ostvarenje. Vjerojatnije je da se utopistikim projektom elio potpisati na mapu svjetskih dogaaja, za budunost koja e mu izgraenim La Defence-om dati za pravo.

Mies van der Rohe, Friedrichstrasse, Berlin, 1919.-1921.Le Corbusier, Plan Voisin, Paris, 1925.


Nije sluajno da je paralelno sa suvremenim gradom Le Corbusiera 1922. nastao suvremeni grad Augusta Peretta 1922. te Hilberseimerov grad visokih zgrada 1924. sa berlinskom aplikacijom 1929 - 1930. Gotovo paralelno (1920 - 1930) nastaje projekt G.A. Gradova za grad od 250.000 stanovnika, ali bez advokata svjetske teorije urbanizma. Arhitektura ostaje u sjeni. U pitanju je duh vremena u kojem se problemi urbanizma i arhitekture degairaju na 5., 10., 50. kat uz uvjerenje da e svemona tehnika, tehnologija i organizacija razrije{iti ivotna pitanja proiza{la na razini tla. Utjecaj ovih utopistikih projekata osjea se tokom 20. stoljea kod svih urbanista i arhitekata koji su probleme postavljali i rje{avali grosso modo.

Neostvareni arhitektonski projekti na prijelomu 19. i 20. stoljea obiljeeni su retencijom 19. vijeka, secesijom, Wagnerovim bekim projektima, projektima Wagnerove {kole 1894 - 1912., Loosovim radikalizmom glede nasljea secesije, odricanja od ornamenta, odnosno povezivanjem forme i funkcije, eksplozije SantElijinih futuristikih fantazmagorija u samo 3 godine (1913 - 1915) oslonjenih na Marinetijev manifest 1909., slikarstvo Severinia, Sironia, Durdevilla..., De Stijlovim razbijanjem volumena u plohe sa Oudom, Ritveldom, van Doeosburgom kao arhitektonskim tumaima, ekspresionistikim projektima poslovnih tornjeva Mies van der Rohe-a koji je njima izi{ao iz Behrensovog okrilja, Loosovim antipodom, ekspresionistikim Poelzigom, graditeljem arhitekture kao ornamenta po sebi, te konano Loosovim uzmakom pred vlastitim principima kada 1922. predlae The Chicago tribune column, dorski stup sa entazisom, povijen pod pritiskom - ega?

- neba, svemira? ili moda pod pritiskom svog vlastitog ornamenta koji kao papak neastivog izviruje iz njegovog purizma.Programski i organizaciono razvedeni Bauhaus sa ambicijom sinteze u arhitekturi,

Ludwig Hilberseimer, Grad visokih ku}a, 1924.G. A. Gradow, Kolektivni grad za 240.000 stanovnikaAntonio SantElia, Novi grad, 1913.Antonio SantElia, Zra~na luka i eljezni~ki kolodvor, 1914.Antonio SantElia, Autoportret, 1913.

ARHITEKTONSKAMIZANSCENA900-000

u kojem analiza sadrajnog, konstruktivnog, oblikovnog i likovnog predhodi sintezi, {to sve zajedno pretpostavlja rad, red i disciplinu, koji gotovo znanstvenom metodom eli voditi i kontrolirati stvaralaki proces, nije sprijeio njegovog nosioca W. Gropiusa da predloi Chicago tribume (1922.), dogaaj dana i nezaobilazni teatar Piscador (1926) koji je ostavio trag u povijestima arhitekture i kazali{ta. Kad kaemo, nije sprijeio, onda mislimo na Lunaarskog koji govorei o kreativnom procesu spominje stonogu koja na pitanje {to joj radi x. desna noga kad joj y. lijeva zakorai naprijed, zastaje, da se nikad vi{e ne pokrene, jednostavno krepa.

Ruski konstruktivizam, osebujna pojava paradoksa visokog tehnicizma, koji je temelj arhitektonske interpretacije u razorenoj, siroma{noj i zaostaloj zemlji, objavio se Tatlinovim spomenikom III. internacionali (raznih atribucija 1917 - 1919), potom Lenjinovom govornicom El Lisickog (1920) da bi potom itavu deceniju obiljeio projektima

Ladovskog, brae Vesnjin, Meljnikova, ernikova, Leonidova. Projekt Lenjinovog instituta u Moskvi (1927) svrstava Leonidova u klasike konstruktivizma, a njegove skice za ministarstvo te{ke industrije (1933), afirmativne za konstruktiviste ne bi se odrekli ni postmodernisti 80-ih godina.

Sveprisutni Le Corbusier nakon izbora natjeaja za Ligu naroda u enevi (1927/28) clairvoyantno predvia njenu propast, a u projektu za palau Sovjeta papskiji je od pape - ruskih konstruktivista, ali nakon natjeaja i izbora Iofanovog prijedloga torte sa Lenjinovom skulpturom na vrhu ne povlai paralelu sudbine SSSR-a sa sudbinom Lige naroda.

Za izvornu Modernu moemo rei da je svoj arhitektonski vokabular formirala do II. svjetskog rata. Nakon rata arhitektura (ili moda bolje graditeljstvo) obnove i minimalnih zahtjeva imperativ je vremena, ali i interes kapitala na zapadnoj te zakona velikih brojeva i afirmacije dru{tvenog sistema na istonoj strani, a rezultirala je shemama i postupcima koji se multipliciraju ad infinitum bri{ui granice izmeu arhitekture i produkcije, oslonjenih na internacionalni stil sa jedne i na socijalistiki

Vladimir Tatljin, Spomenik Tre}oj Internacionali, 1919.-1920.Ivan Ilji} Leonidov, Narkomtjashprom, 1934.A. L. i V. Vesnin, Lenjingradska Pravda, 1923.-1024.Viktor Vesnin, Dnjeprostroj, 1929.Ivan Ilji} Leonidov, Lenjin institut, 1927. Klutsis, Plakat za Prvi petogodi{nji plan, 1930.Ivan Ilji} Leonidov, Ku}a te{ke industrije, 1933.Jakov ^ernjihov, Arhitektonske funkcije, Lenjingrad, 1933.Uravnoteena kombinacija arhitektonskih prostora, 1929.Konstruktivna gra|evina, 1929.


realizam sa druge strane. Produkcija koja se nametnula u ime arhitekture prebacuje na njena plea posljedice koje su i danas sa polustoljetne distance evidentne.

Archigram 60-ih na temeljima potro{ne umjetnosti - POP-arta koncem 50-ih, nasljea konstruktivizma, tehnolo{kog napretka sa povjerenjem u njegove mogunosti slae provokativne kolae od kompjutorskog grada Dennisa Cromptona (1964), preko

hodajueg grada Rona Herrona (1964), po H. Klotzu samoironizirajueg, do utikakog (Plug-in city) grada shvaenog kao strukture relativno stabilnog - konstrukcija i instalacija i zamjenjivoga - upotrebnih kapsula, da bi u posljednoj fazi napravili iskorak prema dekonstrukciji projektom Shadow House Petera Cooka i Christiane Hawley (1980). Ve u ernikovim arhitektonskim fantazijama koncem 20-ih moemo prepoznati naznake onoga {to e se pola stoljea kasnije objaviti kao dekonstrukcija. Bitna razlika je u namjeri. Dok konstruktivisti 20-ih bezrezervno vjeruju u politiko - socijalnu utopiju nudei oblike njenog ostvarenja u prostoru, dekonstrukcija 80-ih posljedica je suprostavljanja i reakcija na arhitektonski razvoj prethodnih vremena. Prema H. Klotzu radi se o dinamikoj, ali i maniristikoj interpretaciji konstrukcije suprotstavljene vrstoi volumena i vertikali Mies van der Rohe-a.

Ron Herron (Archigram), Hodaju}i grad, 1964.Peter Cook (Archigram), Toranj, 1967.Arata Isozaki, Grozdovi u zraku, 1962.Rem Koolhaas, Biblioteka Jussieu, Paris,

WAGNERSCHULE6

Gotovo paralelno sa Archigramom pojavljuju se Metabolisti. Arata Isozaki nudi svoj utopistiki projekt Cluster in the Air sa slinom tezom zamjenjivih kapsula na fiksnoj konstrukciji i instalacijama. Iako manje ortodoksan moe se u novim tehnikim i tehnolo{kim okolnostima usporediti sa Le Corbusierovim planom Voisin. (?)Sedamdesete najavljuju Postmodernu koja e, sakupljena na venecijanskom Bijenalu 1980., biti prezentirana kao pokret vrlo {iroke lepeze, od kritike, nadopuna, nadogradnje i reinterpretacije Moderne na gradograditeljskom i arhitektonskom planu (A. Rossi, M. Botta, Koolhas, L. Krier, H. Holein, J. p Kleichs ...) sa prisjeanjem na pro{lost i traenje paralela sa suvremeno{u, preklapanja raznih povijesnih prostornih matrica gdje u povijest spada i Moderna, pa do vulgarne aplikacije povijesnih arhitektonskih oblika sa karikaturalnim rezultatima.

U arhitekturi je, kao i u modi, postalo dozvoljeno sve: od prekratkih hlaa, predugih podvrnutih rukava do kominih kratkih rukava navuenih preko drugih. Kako je jedna od definicija mode da je izraz neukusa koji se stoga mora mijenjati svakih 6 mjeseci, tako je i krajnja vulgarizacija kao dnevna pomodnost brzo isezla, barem kao prevalentno postmodernistiko obiljeje.

Trajni je doprinos Postmoderne u razvoju gradograditeljstva i arhitekture da je doprinjela pluralizmu mi{ljenja i shvaanja, relativiziranju kanona Moderne i posebno internacionalnog stila, a time i ru{enju akademizma koji se u njihovom okrilju razvio. Postmodernu u njenim najboljim primjerima moemo promatrati kao nadogradnju Moderne u novim povijesnim, tehnikim i tehnolo{kim okolnostima, na prelazu iz industrijskog u postindustrijsko doba.

U slijedu razvoja proizvodnih principa i mogunosti, Postmoderna u razdoblju internacionalnog stila zasnovanog, meu ostalim i na velikim, industrijski ili poluindustrijski proizvodnim serijama ne bi bila mogua. Nju je omoguila tek nova tehnologija i organizacija utemeljena na razvoju informatike, mogunosti izbora u okviru manjih serija, fleksibilne organizacije proizvodnje i distribucije elemenata. To se uostalom dogodilo i u drugim podrujima - automobilske industrije sa smanjivanjem serija, moguno{u ispunjenja gotovo pojedinanih zahtjeva, proizvodnje graevinskih komponenti, a ne gotovih proizvoda itd.

To naravno ne znai da svaka isforsirana postmodernistika eskapada uvjetovana prepisivanjem i precrtavanjem spada u okvire tog generalnog procesa.

Konano, na samom kraju stoljea, post - postmoderna izvjesna je reafirmacija Moderne, ali u novim dru{tvenim, ekonomskim prilikama i sa novim tehnikim i tehnolo{kim postupcima. Oslobaanje prisile tehnikih konvencija oslobaa prostor, otvara nove mogunosti, ali paralelno dovodi do shizofrene situacije razdvajanja forme i sadraja, konstrukcije i prostora koji oblikuje, dovodi do dekonstrukcijske histerije.

Naravno, ovdje se ne radi o sublimnoj analizi arhitekture 20. stoljea nego o povr{noj freski, skici stanja i okolnosti u kojima se razvijala hrvatska arhitektura i iz kojih proizlaze projekti, naroito neostvareni i oni koji to nisu mogli ni biti.

A. Brodsky, I. Utkin, ^ovjek-grad, 1988.Zaha Hadid, Uredska zgrada, Berlin, 1986.


WAGNERSCHULE

WAGNERSCHULE8

Poetkom 20. stoljea, u vrijeme rastakanja klasicizma, trajanja secesije, najave Moderne, pojave Futurizma, Hrvatska je mediteranski, srednje europski i balkanski prostor na istonom i junom rubu crno - ute monarhije, politiki i ekonomski nerazvijen, sa skromnim graanstvom, u polukolonijalnom odnosu prema Ugarskoj.

Istovremeno, {to zvui kontradiktorno, Hrvatska je prostor znaajne urbane gustoe, usporedive sa razvijenim zemljama carstva, ali u skromnijem mjerilu, proporcionalno vlastitim etnikim i gospodarskim resursima.

Uostalom, dihotomija je osobina Hrvatske, ona je priznata i kolonija, urbano zgusnuta, a bez prave graanske klase, usvaja brzo civilizacijske i tehnolo{ke tekovine, a zaostala je agrarna zemlja, prometno je vana, ali sa zaostalim prometnicama, siroma{na, a pokree je bankovni i financijski kapital, etniki kroz stoljea iscrpljena, a zemlja najvee emigracije ... Dihotomiju podcrtava i razvoj Zagreba promatran u kontekstu itave Hrvatske.

Koncentracijom uprave, {kolstva i prije svega privrede i bankarstva, Zagreb postaje, u tradicionalnim okvirima, centar velike gravitacijske snage, neposredno

povezan sa Beom, Budimpe{tom, Pragom, dakle znaajnim europskim gradovima, velikim znanstvenim, glazbenim, literarnim, kulturnim, a time i arhitektonskim izvori{tima.

U takvim okolnostima zapoinje naukovanje prvih obrazovanih hrvatskih arhitekata koji po stjecanju diplome postupno participiraju u domaem graditeljstvu.

Sasvim prirodno u okviru postojee geo-politike i kulturne konstelacije, u nedostatku nacionalnog uili{ta, hrvatski arhitekti naobrazbu stjeu u okviru Austro-Ugarske u Beu, Grazu, Pragu, a iskorakom izvan granica carstva u Njemakoj i Francuskoj.

injenica da se obrazuju u srednje europskim centrima ini hrvatske arhitekte s poetka stoljea uenicima, a potom i sudionicima europskih arhitektonskih i ope kulturnih gibanja. Povratkom u Hrvatsku, prije I. svjetskog rata i neposredno nakon

Viktor Kova~i}, Versammlungsort, 1897.Viktor Kova~i}, Hotel, 1898.Viktor Kova~i}, Orianda, 1899.


njega, pro{iruju i prenose u vlastitu sredinu arhitektonska stremljenja spoznata iz prve ruke u znaajnim europskim uili{tima i pod utjecajem nosilaca filozofske, artistike i tehnike projekcije arhitekture svog vremena.

Stipendisti {kole O. Wagnera, J. Costaperaria (1898-99), V. Kovai (1896-99), V. Bastl (1899-1902) u okviru studija i pod neupitnim autoritetom O. Wagnera, projektiraju graevine kojima zasigurno nije predodreena realizacija, ali kojima kroz rad, utjecaj uitelja na razini vlastite sposobnosti arhitektonskog izraavanja octravaju duh i namjere {kole i vlastite dosege unutar nje.

Obrazovanje steeno kod Wagnera bitno je za formiranje pojedinaca, ali i za ukupan razvoj hrvatske arhitekture na prijelomu stoljea. Osobito znaajan je angaman jednog od pretea Moderne - Viktora Kovaia i to kako na planu profesionalnog rada i afirmacije profesije, tako i na planu dru{tvene organizacije i definiranja cehovskih prava i obveza. Kovaieva uloga u stvaranju nacionalne arhitektonske {kole je izuzetna.

Zalaganjem za ouvanje karaktera i oblika povijesnih graevina i cjelina zacrtao je odnos prema nasljeu, a vlastitim projektom regulacije Kaptola (1908) primjerom

pokazuje metodu i rezultat.

Stjecaj nesretnih okolnosti i prerana smrt zaustavili su Kovaia u razvoju prema potpuno suvremenom izriaju tako da unato stremljenju ka sutra{njici ostaje obiljeen juera{njicom.

Juraj Zaninovi}, Spiel Kasino, 1902.Vjekoslav Bastl, Vila Zagreb, 1900.

WAGNERSCHULE0

Hugo Ehrlich, povratkom u Zagreb (1909) nakon bekih studija i suradnje u Loosovom atelieru, zajedno sa Kovaiem bitno mijenja arhitektonsku scenu Zagreba i Hrvatske. Dvije snane osobnosti na{le su se u maloj sredini sa slinim ciljevima promicanja suvremene arhitekture.

Ehrlichov projekt vladine palae na Markovom trgu u Zagrebu (1907) koji zadrava klasicistike stilske elemente bez nagla{enih sredi{njih rizalita sa Markovog trga i iz Opatike ulice zadrao bi miran gabarit primjereniji okolnom prostoru i graevinama.

Negova ambiciozno i monumentalno predloena regulacija Strossmayerovog {etali{ta (1908) asocira na Plenikovo rje{enje malog paviljona na pra{kim Hradanima (1925-27), ali dvadesetak godina ranije. Dok mladi Ehrich izlazi iz klasicizma i secesije, vjeni Plenik, koji se ne da svrstati u aktualne pokrete i tendencije svog vremena, ostaje praktino nepromijenjen, po svom arhitektonskom habitusu moda prvi europski pred i post modernist u najboljem smislu tog pojma.

Ehrlichov Narodni dom u Koprivnici (1912), a posebno hrvatski dom u Zemunu (1913), ve su oi{eni izvrsno proporcionirani volumeni, inerpretirani formom i materijalom u kontekstu sredine ali i nastupajue Moderne.

Juraj Zaninovi}, Casa Valdoni, Trst, 1907.


NOVE[KOLE

NOVE[KOLE

Slomom Austro - Ugarske monarhije i posljedicama I. svjetskog rata, geopolitika karta mijenja se isto tako dramatino kao koncem 80-ih godina 20. stoljea raspadom Sovjetskog carstva, ru{enjem berlinskog zida, restauracijom nekada{njih i stvaranjem novih drava.

U tom trenutku, svoju satima mjerenu samostalnost kao otvorenu mogunost, Hrvatska odlukom Sabora zamjenjuje novom konkubinacijom u okviru versajske tvorevine Jugoslavije.

U Interegnumu politiar Stjepan Radi govori tim povodom o pona{anju gusaka u magli, a knjievnik Miroslav Krlea, parafrazira papu ... o povijesnom hrvatskom kontinuitetu traenja drugog gospodara trovarsi un altro signore, na crti dogaaja 1102 (Koloman) - 1671 (Zrinski i Frankopan) - 1848 (Jelai) - 1918 (hrvatski sabor), odnosno svih onih datuma kada je 1102. izgubljena hrvatska samostalnost ponovo bila na dohvatu ruke, ali proigrana. U nacionalnim razmjerima 1918. predstavlja katastrofu kojom Hrvatska prvi put u tisuu godina povijesti (925 - 1918) gubi makar i formalnu, rudimentalnu samostalnost priklanjajui se Kraljevini SHS.

Obiljeena ratnim teretom, pripadno{u protivnikoj poraenoj strani, Hrvatska je u novoj asocijaciji predmet sumnjiavosti i nepovjerenja, sa tretmanom plijena koji unato zdravom apetitu i solidnoj probavi pobjednika nije bilo mogue progutati ni teritorijalno, ni nacionalno i politiki, ni kulturno i ekonomski.

Pod krinkom jugoslavenstva, zacrtanog na tragovima ideje sveslavenstva (Juraj Kriani), ili u okviru slavenskih naroda pod Austro - Ugarskom (J. J. Strossmayer sa Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, Frano Supilo, Ante Trumbi) odvija se poku{aj novog podjarmljivanja Hrvatske.

U vrijeme sazrijevanja Moderne, poetkom 20-ih, hrvatski arhitekti, obrazovani u {irem europskom krugu, povratkom u zemlju, praktinim djelovanjem i intelektualnom prtljagom koju sobom nose, stvaraju pretpostavke razvoja nove arhitekture, utemeljene na tehnikim i znanstvenim rezultatima razvoja u europskom ozraju.

Veze uspostavljene tijekom {kolovanja i suradnje sa znaajnim europskim arhitektima ne prekidaju se. Odlasci i povratci (Ibler, Weissmann, Ehrlich, Neidhardt, Neuman), ritam su ivota i rada, preno{enja informacija, znanja i iskustava, njegovanja starih i sklapanja novih poznanstava, a time i odravanja neprekinute veze sa znanstvenim, intelektualnim i kulturnim tokovima {ireg okruenja.

Otvaranjem Visoke tehnike {kole u Zagrebu 1919. nastaje nacionalno arhitektonsko uili{te na kojem djeluju u inozemstvu obrazovani arhitekti (Edo Schn, prvi rektor {kole, predavai Hugo Ehrlich, slikar Ljubo Babi, Peter Knoll, Viktor Kovai) da bi im se ubrzo - osnivanjem Tehnikog fakulteta prikljuili aci Visoke tehnike {kole Z. Vrkljan, J. Denzler, A. Albini ...

Mladen Kauzlari}, Regulacija Kaptola, Zagreb, 1928.Franjo Florschutz, Spomenik Kolumbu, 1930.


1926. osniva se Tehniki fakultet sa osam studija, meu ostalima i studija arhitekture. Istovremeno, pri Likovnoj akademiji pokrenuta je Iblerova Arhitektonska {kola sa iskljuivo suvremenom arhitektonskom orjentacijom.

Sistematinost obrazovanja na Visokoj tehnikoj {koli, visoki obrazovni kriteriji koji su postavljeni kroz pojedine predmete, rezultiraju solidnom opom, likovnom i tehnikom naobrazbom polaznika. Arhitektonski i graditeljski profil uitelja, njihova povezanost sa zemljama biv{e monarhije pa i itavim europskim krugom rezultiraju bezrezervno suvremenom i modernom orjentacijom {kole.

Osnivanjem Tehnikog fakulteta 1926. u okviru kojega je i studij arhitekture gasi se VT. Studij arhitekture na tehnikom fakultetu predpostavlja razvrstavanje gradiva po raznim kolegijima koji dovode do diplomskog integrala.

Paralelno sa Tehnikim fakultetom 1926. poinje djelovanje Iblerove arhitektonske {kole zasnovane na potpuno razliitom sistemu obrazovanja. Uz izvjesna pojednostavljenja moemo rei da se kod Iblera studira arhitektura u svojoj ukupnosti, razmatrana kroz razliite aspekte i kroz neprekidan kontakt uenika i voditelja studija u permanentnoj interakciji, ali i kroz kontakte sa nearhitektonskim medijima - slikarstvom, skulpturom, literaturom, dakle intergralnom kulturnom scenom svog trenutka.

Bez obzira na razliite programe i obrazovne postupke iz raznih {kola VT, Tehnikog fakulteta i Iblerove {kole izlaze arhitekti koji e u buduemm razvoju hrvatske arhitekture imati znaajnu ulogu: sa VT i Tehnikog fakulteta Z. Vrkljan, A. Albini, J. Denzler, E. Steinmann, J. Seissel, E. Weissmann, V. Potonjak, V. Piman, F. Bahovec, K. Ostrogovi ..., a iz Iblerove {kole A. Freudenreich, M. Kauzlari, S. Plani, L. Horvat, Z. Pogaj, B. Bon, I. Bartoli, D. Gali, N. egvi ...

U podudarnosti duha i svjetonazora VT, Tehnikog fakulteta i Iblerove {kole, {kola zasnovanih na istim europskim zasadama, stremljenjima i iskustvima, nalazimo razloge eksplozije Moderne u Hrvatskoj uope, a u Zagrebu posebno u razdoblju od

Lovro Perkovi}, Hotel, 1933.Stjepan Plani}, idovska bolnica, Zagreb, 1930.Drago Ibler, Blok zakladne bolnice, Zagreb, 1933.

NOVE[KOLE

30-ih do II. svjetskog rata.

Uz izvjestan cinizam, moemo rei da se arhitekti utapljanjem Hrvatske u Kraljevinu SHS, potom u Jugoslaviju, oslobaaju imperativa dravotvornog djelovanja sa ciljem prezentacije i reprezentacije vi{ih ciljeva i okreu se dnevnim problemima kulturne, graanske i socijalne provenijencije.

Uz arhitektonske {kole javljaju se artificijelna gibanja na granici likovnog, artistikog i politikog angamana.

Poetkom 20-ih pojavom asopisa Zenit i zenitistikom tezom arhitektonsko - slikarskom ekspresijom J. Kleka, alias Josipa Seissela, gotovo paralelnom sa De Stijlom, ruskim konstruktivistima i Dadom, u okviru Micievog projekta Zagreb - Beograd uspostavlja se kontakt sa apostolima konstruktivizma - Tatlinom, El Lisickim, Laslo Mohly Nagyom koji rade naslovne stranice asopisa. Za hrvatsku arhitektonsku scenu marginalna pojava, ali znaajna za registraciju nadrealizma u arhitekturi i slikarstvu ovih prostora.

Kontraverzni Ljubomir Mici, pokreta Zenita zalae se za novu kulturu, pojam prilino fluidan podloan mjenama od dadaizma preko ekspresionizma (1921), konstruktivizma (1923) do ekstremnog hrvatskog nacionalizma koji je uzrok razlaza sa Jo Klekom, jedinim arhitektom/slikarom sposobnim da se nosi sa tendencijama svog vremena na potrebnoj likovnoj razini, te sa krugom srbijanskih intelektualaca (M. Crnjanski, D. Mati, R. Petrovi, B. Tokin, S. Vinaver). Miciev Galimatias kozmopolitskog, ekstremno lijevog i na kraju ekstremno nacionalistikog dovodi do konane zabrane Zenita zbog komunistike propagande 1926.

Osnivanjem likovne grupe Zemlja 1929. otvorena je diskusija na socijalnom, umjetnikom i graditeljskom planu. A. Augustini, F. Kr{ini, K. Hegedu{i i dr. apostrofiraju likovno - socijalni aspekt, a M. Kauzlari, S. Plani, L. Horvat, J. Seissel, J. Piman, D. Gali, Z. Strii, S. Gombo{, predvoeni D. Iblerom arhitektonsko - socijalni aspekt do te mjere provokativno da je Zemlja kao pokret ili asocijacija misleih, socijalno osjetljivih, a politiki lijevo orijentiranih slikara, kipara i arhitekata, dekretom zabranjena 1935.

Osobina dekreta je da moe zabraniti djelovanje, ali ne moe izazvati amneziju, tako da odjek Zemlje ukljuujui sjeanje na sve njene aktivnosti i izlobe pamtimo do kraja trajanja prve Jugoslavije, ali i nakon prevrata 1945.

Nakon Zemlje, 1932. osniva se Radna grupa Zagreb (RGZ), koja okuplja V. Antolia, M. Heimovia, Z. Kavuria, J. Seissela, D. Todorovia, E. Weissmanna, J. Pimana.

U RGZ radi se o okupljanju arhitekata istomi{ljenika u odnosu na probleme suvremene arhitekture koji obuhvaaju u prvom redu arhitektonske i urbanistike aspekte, dok Zemlja ukljuuje arhitekturu, likovnost te socijalu, a samim time i

Drago Ibler, kola za arhitekturu, Zagreb, 1932.


politiku i koja takva predstavlja najsadrajniju kritiku postojeeg stanja u prostoru sagledanom sa naj{ireg dru{tvenog, (s)likovnog i arhitektonskog aspekta.

Kako se radi o istom intelektualnom krugu izvjesna prelijevanja su neizbjena tako da o{tru crtu izmeu Zemlje i Radne grupe Zagreb nije mogue povui. Konano, iste osobe pojavljuju se u obje asocijacije ime je difuzija poveana, a granice omek{ane.

Okolnost da niz arhitekta ostaje izvan pokreta Zemlja i Radne grupe Zagreb, a meu njima su znaajna imena tog vremena kao {to su I. Zemljak, Z. Neumann, A. Albini, B. Petrovi, J. Denzler. F. Floschtz, F. Cota, F. Bahurec, A. Ulrich, S. Kliska, A. Freudenreich, P. Deutsch, B. Ar ... pokazuje da postoje razlike u razini dru{tvenog i profesionalnog angamana nosilaca hrvatske Moderne.

injenica da pored Zemlje nastaje Radna grupa Zagreb ukazuje na izvjesnu razliitost interesa arhitekata.Razlog moemo pretpostaviti, a to je razliitost linosti koje dominiraju u jednom i drugom pokretu.

U Zemlji neosporno je vodea uloga Drage Iblera, lijevog intelektualca {irokog interesa i visoke kulture okrenutog srednje europskom krugu, dok je Radna grupa Zagreb preko svojih najistaknutijih lanova Weissmanna i Antolia povezana sa CIAM-om. Krajnji rezultat djelovanja Radne grupe Zagreb je niz izlobi u zemlji i priprema za kongres CIAM-a i Atenske povelje, u okviru kojih je izraena studija urbanog i socijalnog stanja Zagreba, prikazana meu 30 svjetskih gradova kao osnova za registriranje stanja u urbanizmu.Gotovo unisono opredjeljenje hrvatskih arhitekata za modernost i Modernu, velik broj izuzetnih stvaralaca, ima za posljedicu brojne projekte i realizacije moderne provencijencije na tlu Hrvatske.Afirmaciju Moderne visoke artistike vrijednosti izmeu dva svjetska rata moemo tumaiti:

- obrazovanjem hrvatskih arhitekata u europskim uili{tima i kod nosilaca arhitektonskih gibanja svog vremena (O. Wagnera, H. Poelziga, A. Loosa, P. Behrensa, Le Corbusiera)

- raspadom Austro - Ugarske monarhije ime se mijenja uloga pojedinih centara u pogledu poloaja na tri{tu, i u pogledu smjera razvoja

- uvoenjem novih tehnologija graenja primjerenih zahtjevima jednostavnijeg i breg graenja u novim uvjetima

- otvaranjem nacionalnog arhitektonskog uili{ta, najprije je VT (1919), a potom Tehnikog fakulteta (1926) {to doprinosi podizanju obrazovne razine {ireg kruga na najboljim naelima svog vremena

Drago Ibler, Bata, Zagreb, 1939.

6

- djelovanjem Iblerove {kole - alternativnog obrazovnog instituta kompatibilnog sa Tehnikim fakultetom

- pokretanjem Zenita, asopisa koji je u trenutku nastanka (1922) doprinjeo uspostavljanju veza sa avangardom svoga vremena

- pokretanjem likovno - socijalno angairane grupe Zemlja 1929. koja analizom postojeeg stanja, izlobama (Kua, ivot i Selo) otvara putove socijalizacije arhitekture

- osnivanjem Radne grupe Zagreb koja je otvorena prema CIAM-u i uvr{uje odnose sa zapadno europskim pokretima.

Iz ovog slijeda razliitih dogaaja politikih, kulturnih, obrazovnih u ozraju svoga vremena nastala je nikad do kraja definirana zagrebaka arhitektonska {kola, {kola bez konzistentnog programa koji bi bio jednoznaan, ope prihvaen. Ako i kad bi postojao, taj program bio bi fragmentaran, vezan uz konkretne ustanove ili slobodne asocijacije, s njima se proimao, ali bio bi dovoljno elastian i raznovrstan da pokriva najvanije segmente urbanog i arhitektonskog ivota.

Jednostavno reeno zagrebaka arhitektonska {kola ugrauje novo u postojee bez ekscesa, naru{avanja meusobnih prava i obveza, pitomo usugla{ava novo sa zateenim, po mogunosti bezkonfliktno, graanski pristojno.

Zagrebaka {kola nije revolucionarna, ne ru{i postojee niti uspostavlja nove svjetove, nastavlja se na zateeno uvaavajui interese svih uesnika uz usugla{avanje elja i interesa a tek potom definira organizacijska, tehnika i oblikovna rje{enja.

Na urbanom planu {kola je obiljeena istim prosedeom: slijediti postojee silnice, popunjavati i dograivati prostor loginim, ekonomski i organizacijski opravdanim smjerovima, intenzitetima namjenom i tipologijom gradnje.

Diskontinuiteti koji su se dogodili izvan su urbanistikog i arhitektonskog konteksta i pripadaju u prvom redu svijetu politike, ali konano, graenje je i oblik politikog djelovanja.

Izvan diskusije je da sve {to se dogaa, dogaa se na razini arhitektonskih i urbanistikih dometa svog vremena a to znai u okvirima shvaanja i interpretacije Moderne.

NOVE[KOLE


ZABORAVLJENOVRIJEME

ZABORAVLJENOVRIJEME8

Uglavnom pre{ueno razdoblje hrvatske arhitekture, jer isticati se nakon prevrata 1945. projektima nastalim izmeu 1941. i 1945. ne bi bilo osobito mudro, {to su uesnici tada{nje arhitektonske scene pravodobno shvatili. Kako je prilian broj znaajnih imena kroz natjeaje (a moda i kroz narudbe

- na kraju, ivjeti se mora) bio ukljuen u dogaaje za NDH (D. Ibler, I. Viti, V. Potonjak, V. Turina, R. i M. Marasovi, V. Antoli, L. Horvat, M. Haberle, F. Ti{ina, ... erjavi), oni su o tome {utjeli, a politike strukture njihovu su {utnju benevolentno prihvatile, tako da nije bilo pretjerane difamacije pojedinaca koji su nastavili djelovanjem nakon 1945.

Uostalom i danas, nakon 60 godina, otvorite li posljednje izdanje Hrvatske likovne enciklopedije neete nai niti jedan projekt npr. J. Neidhardta iz tog perioda premda se moe navesti njihov prilian broj: Zrana luka Sarajevo, eljeznika postaja Sarajevo, Dom tjelesne kulture Sarajevo, regulacija kupali{ta Ilija{, Kasino Ilija{, radniko naselje Ilija{ ... Ni enciklopediji ne treba vjerovati vi{e nego {to je to nuno - neke konice ili moda lijenost, tromost, neznanje djeluju i nakon toliko decenija.Niz projekata u razdoblju 1941/45. u svim svojim osobinama preslikavaju razdoblje hrvatske Moderne, u svemu na ve ranije zacrtanoj trasi. Tako, promatrajui pojedine projekte, moemo ih vremenski locirati u razdoblja prije 1941. ili poslije 1945., a da razliku ne primjetimo. Radi se, dakle, o kontinuitetu hrvatske arhitekture, bez nekog napretka, ali i bez retardacije. Kontinuitet je neosporan.

Nacistika arhitektura utemeljena na interpretaciji njemakog klasicizma, pokrenuta Speerovim organizacijskim i diabolikim arhitektonskim genijem te znaajnim materijalnim izvorima nije imala u Hrvatskoj odjeka.

Drago Gali}, Neboder i plivali{te, Zagreb, 1941.Juraj Neidhardt, Kazino, Ilija{, 1942.


Jedan od malobrojnih primjera vezanja arhitekture sa politikim intencijama usta{kog reima Planieva je gesta izgradnje triju nevjerojatno runih i besmislenih minareta uz Me{troviev paviljon na trgu N u Zagrebu. Arhitektonski prkati po dovr{enoj slici paviljona tada jo{ ivog autora, gesta je u najmanju ruku problematina a

urbanistiki suprostavljanje triju vertikala minareta vertikali katedrale na samo nekoliko stotina metara udaljenosti znai ignoriranje semantike slike grada, gradacije znaaja sadraja i njihovih mjerila.

Nakon Zemlje, njenih socijalnih, politikih i arhitektonskih ambicija potonuti u laskanje Pavelievom cvijetu hrvatstva, znai izgubiti kompas, spravu tako potrebnu u turbulentnim vremenima, spravu koja e svojim jednostavnim mehanizmom rei barem elementarne istine vezane na orijentaciju i sauvati korisnika od moralne, intelektualne i profesionalne blamae.

Manje poznat je primjer Oficirskog doma Wehrmachta i kasnije radnikog doma u Osijeku graenog do konca rata, istina nedovr{enog, ali zgrade koja je sa svojom dvoranom od cca 1000 mjesta bila u funkciji i koja je sru{ena kao relikt jednog vremena. Da li bi i eljeznica Pavelievog reima od Zagreba do Plitvica, da je kojim sluajem bila zavr{ena, u ime istih identinih principa bila uni{tena?

Ilustrativan je natjeaj za hotel Plitvice (1942) gdje se u nizu paviljonskih rje{enja pojavljuje provokativna 16 katna vertikala V. Turine i F. Ti{ine. Imajui u vidu Turinin temperament i Ti{ininu pragmatinost, moemo danas upitati: A za{to ne?

Juraj Neidhardt, Kazino, Ilija{, 1942.

ZABORAVLJENOVRIJEME0

Usporeujui taj natjeaj sa onim 8 godina kasnijim 1950. za isti prostor i isti sadraj, moemo rei da je sve isto, samo malo drukije. Promijenili su se vrijeme, dru{tvene i politike okolnosti, ali arhitektura je ostala ista. Naravno, neka imena donijela su nove nijanse.

Ti{inin Djeji grad u Maksimiru (1943) postao je u sjajnoj urbanistikoj, arhitektonskoj i pejsanoj Vitievoj interpretaciji Grad Titovih pionira. Promijenimo marame, kape, znake i idemo dalje. Stvari su puno jednostavnije nego {to se ine. Nemojmo mistificirati.

Mrtvi su i tako mrtvi. ivi odat e im poast u Jasenovcu ili na Dotr{ini, u Bleiburgu

ili Jazovki. Bez obzira na znakovlje pod kojim su skonali a bit e posla za arhitekte.

U svim tim grobi{tima poivaju rtve, bili pravoslavci, idovi, katolici, komunisti ili Romi. Minutnoj boli nemojmo se dati, postrojimo se, drimo kurs, koraajmo {to je mogue slonije lijeva, lijeva, lijeva i tako slijedeih 45 godina.

Juraj Neidhardt, Kupali{te, Ilida, 1942.


NOVAMONUMENTALNOST

NOVAMONUMENTALNOST

Prvi zadaci poslijeratne arhitekture posljedica su etverogodi{njeg martirija, ali i zahtjeva nove dru{tvene, politike i ekonomske situacije. Seissel projektira obnovu sela Bilice dok rat jo{ traje: to kao da simbolizira procijep izmeu nunosti osiguranja minimalnih uvjeta egzistencije i elje za nadvladavanjem materijalnih i duhovnih okolnosti arhitekturi nesklonih.

U vrijeme kada je ideja pretpostavljena materijalnoj injenici i kada bi nas ta materijalna injenica po logici stvari svela na ono {to smo kroz vijekove bili: enciklopedijski primjer objekta tue eksploatacije i afirmacije tueg suvereniteta, ideja osloboenja koncentrirala je nesluenu energiju i volju da se to povijesno nasljee prevlada i da se ostvare pretpostavke nacionalnog i klasnog osloboenja.

Arhitektura, koja je sredstvo afirmacije dru{tvenog sistema, kao materijalna potvrda i oigledan dokaz ispravnosti idejnog opredjeljenja, na{la se u procijepu elja, potreba i mogunosti. Ona je razapeta izmeu imperativa osiguranja gole egzistencije, podizanja krova nad glavom, stvaranja minimalnih preduvjeta koliko - toliko civiliziranog ivota organizirane dru{tvene zajednice s jedne strane, i reprezentacije dru{tva znaajnim graevinama koje afirmiraju jednu situaciju kao dru{tveni i politiki fait accompli s druge strane.

Obiljeje prvih poslijeratnih godina je paralelno postojanje dvije vrste zadataka - jednih izi{lih iz rje{avanja egzistencijalnih problema dana - tipskih stambenih zgrada: djejih ustanova, tipskih domova kulture i kinematografa - i drugih, izi{lih iz potrebe afirmacije dru{tvenog sistema vrijednosti od izuzetnog znaaja, natjeajima za savezne, dravne i republike i politike organizacije.

Arhitektonska interpretacija u najznaajnijim primjerima temelji se na iskustvima meuratne hrvatske moderne. Artistike i idejne preokupacije avangarde koju mi danas veemo uz revolucionarna gibanja nakon I. svjetskog rata, u doba mladosti jugoslavenske revolucije, beskrajno su daleko. Negativno tehniko iskustvo mlade avangarde nakon sovjetske revolucije ({to je manje vano), i njena idejna diskvalifikacija ({to je neusporedivo znaajnije) stavili su je ad acta. Tema socijalizacije arhitekture, onako kako je postavila avangarda 20-ih i 30-ih godina, a to znai na razini sveobuhvatnog dru{tvenog, organizacionog, idejnog i ideolo{kog procesa, ostala je, uglavnom, na na{em tlu izvan tei{ta interesa. Kao da se pragmatinost trenutka jugoslavenske revolucije preslikala u pragmatinost arhitektonske koncepcije. Ta arhitektonska koncepcija traila je i nalazila mogunosti aplikacije, obrane i afirmacije pozitivnih tendencija svog vremena, njihovog teorijskog uobliavanja i praktine provedbe, ali bez velikih gesta: radi se ipak o poku{ajima podizanja arhitektonskog standarda na {irokoj osnovi, a ne o snanim prodorima i uzletima arhitektonske ideje.

Unato brojnosti i razliitosti zadataka koje su postavili nuda i dnevna politika i njihovog relativno uspje{nog izvr{avanja, ni u jednom trenutku nije uspostavljena takva {irina odnosa revolucije i arhitekture koja bi arhitekturu uzdigla na razinu revolucionarnog ina. Arhitektura nakon pokreta Zemlja ostaje unutar vlastitog


medija, bez pravog prikljuka na revolucionarne tokove. Socijalni doprinos i politika uloga Zemlje osvjetljavaju arhitekturu i dogaaje u njoj jo{ dugo nakon {to je Zemlja si{la sa socijalne, politike i umjetnike scene.

S druge strane, odsutnost apriorizma idejne, politike i oblikovne naravi, izvjesna mekoa arhitektonske teorije i prakse, ine na{u arhitekturu neposredno nakon rata sposobnom da odgovori dnevnim zadacima i da to uini na razini tada{njih saznanja i iskustava, a ona su vezana, prirodno, za meuratno razdoblje i period afirmacije moderne na na{em tlu, za rezultate Kovaia, Ehrlicha, Denzlera, Neidhardta, Iblera, Albinija, Kauzlaria, Pimana, Plania, Galia ... itavu plejadu stvaralaca izmeu dva rata, od kojih mnogi nastavljaju aktivnost i nakon 1945. Upravo to prirodno povezivanje poslijeratne s meuratnom arhitekturom razlogom je kontinuiranog razvoja poslijeratne hrvatske arhitekture na najboljim tradicijama,

Drago Ibler, Opera, Beograd, 1948.

NOVAMONUMENTALNOST

ali u sasvim novim uvjetima.

Ti novi uvjeti definirani su Harkovskim kongresom 1930. inauguracijom formule socijalistikog realizma.

Na kulturna kretanja u periodu 1945 - 1952 socrealistiki diktat u Hrvatskoj bitno se odrazio na umjetnikom planu na literaturu, film, teatar, likovne discipline ali je samo okrznuo arhitekturu i to tek onoliko koliko su sami arhitekti postali cenzori vlastitog stvarala{tva.

Arhitekturi su postavljeni samo okvirni zadaci reprezentacije dru{tvenog i politikog sistema i njegove uspje{nosti, bez uplitanja u njene organizacijske, tehnike i oblikovne karakteristike.

Otvoreno je pitanje koliko su na povla{teni poloaj arhitekture utjecali usvojena

tehnologija projektiranja i graenja koje nije bilo mogue mijenjati preko noi, koliko odnosi vlasti i znaajnijih intelektualaca i arhitekata (Tito - Krlea - Ibler) a koliko predratne neupitne simpatije arhitektonskog pokreta Zemlja i lijevog politikog pokreta.

Da progresivna orijentacija nije po sebi dana i bezuvjetno zacrtana pobjedom revolucije, svjedoe sukobi, iskljuivosti i nerazumijevanja koji se tih ranih poslijeratnih dana mogu pratiti na teorijskom planu, u prvom redu na stranicama asopisa Arhitektura, ali s refleksom na cijelu kulturnu situaciju.

U vremenu kada je formalno nepovrediva vladavina socrealistike formule na svim umjetnikim planovima, u knjievnosti, slikarstvu, skulpturi, arhitekturi, kao

Neven egvi}, Skup{tina NR Slovenije, Ljubljana, 1948.

Juraj Neidhardt, B. Sim~i}, Skup{tina NR Slovenije, Ljubljana, 1948.


fundamnetalno postavlja se pitanje njene interpretacije. Tada{nja interpretacija pokazuje se i danas, u 60 godi{njoj retrospektivi, kao stvaralaka alternativa dogmatinosti i oko{talosti uzora, kao afirmacija antidogmatskog principa koji tumae na{i arhitekti i teoretiari arhitekture od 1945. do 1952. Do Krleina referata na Ljubljanskom kongresu knjievnika, kada je meritorno intelektualno i moralno podvuena crta pod pitanje tendencije u umjetnosti i slobode stvaranja, kada je razgranieno pitanje socrealizma kao dravno-ideolo{kog instumenta podreivanja umjetnosti interesima dnevne politike i tendencije u umjetnosti kao pitanje sudbine i opredjeljenja umjetnika. Tom prilikom u okviru dijagnoze stanja svijesti, stanja povijesnih fakata reeno je da je u meunarodnom politikom socijalistikom pokretu do{lo do aberacije u odnosu snaga i da je politiko magnetsko polje Moskve prevladalo snagu intelektualne gravitacije zapadnoeuropske, to je samo po sebi tragino, ali da je tako bilo i ostalo, s tim se europski proletarijat pomirio ve prije nekoliko decenija i ako se moe govoriti o lijevom i desnom programu, mi smo tendenciozno lijevo ... da se to ne moe ostvariti na nain anr slikarstva po ukusu druge polovine 19. stoljea, na nain diletantske ... lirike ... da se to ne moe odraziti fauvistiki ili po ukusu konstruktivnog i imaginastikog ili apstraktnog slikarstva ili poezije ... da nam desno likovno kontrarevolucionarna gerasimov{tina i danov{tina s idealistikom spoznajnom teorijom Todora Pavlova kod toga ne mogu biti od koristi, to je izvan svake sumnje ...

Drugim rijeima, ali solidno podkrijepljeno argumentima, u su{tini o istoj temi, samo transponiranoj u arhitektonski medij, progovorio je Andrija Mohorovii jo{ 1947. Formalno prihvaajui i, {tovi{e, afirmirajui socrealistiku formulu, Mohorovii joj daje neoekivane sadraje. On tvrdi da arhitektura mora biti tehniki i sadrajno funkcionalna, ali odmah upozorava na smjer u novijoj teoriji arhitekture (koji je) tvrdio da je dovoljno da arhitektura udovolji iskljuivo problemima tehnike funkcionalnosti i da je time njena zadaa izve{ena. Ova je tendencija potpuno neodriva ... negiranje postojanja estetsko-oblikovne komponente dovelo bi u krajnjoj liniji do pune negacije svake vrijednosti, primjerice, likovnog ili muzikog ostvarenja uope, jer kod tih umjetnosti isezava komponenta tehnikog funkcionalizma ... ne postoji kao jedini iskljuivo tehniki funkcionalizam kojeg bi zadovoljenje znailo ujedno i afirmaciju arhitekture. Odreujui se spram funkcionalizma ({to kod njega znai implicite i konstruktivizma kao vrste tehnikog funkcionalizma), Mohorovii istovremeno definira odnos prema zastranjenju u suprotnom smjeru, koje je momentalno jo{ aktlno ... ono proizlazi s pretpostavke da su izvjesne izbalansirane kvalitetne vrijednosti ve utvrene, te da se ... njima moe uvijek sluiti ... ovo je sasvim nedijalektiko i nehistorijsko promatranje suprotno osnovnim principima dijalektike analize ... ono ne uzima u obzir injenicu da je ljudsko dru{tvo u stalnom razvoju ({to) se oituje u svim njegovim manifestacijama, pa tako i na polju umjetnike afirmacije. Ovo zastranjenje ... onemoguuje previlnu realizaciju estetsko-funkcionalnih odnosa u arhitekturi ... i dovodi do najbjednijeg formalizma i eklekticizma ... ono je u svojoj biti izraz primitivizma i osueno je, kao i svaki eklekticizam, na potpuno bezvrijednu {ablonu.

Zaokruujui stav prema problemu arhitektonskog oblikovanja. Mohorovii tvrdi

NOVAMONUMENTALNOST6

da u analizi arhitektonskog oblikovanja ne moemo poi s pretpostavke analize funkcionalizma u uem tehnikom smislu ... (ve) ... moramo dovesti dijalektiku analizu umjetnikog oblikovanja. On istie postojanje poopenog funkcionalizma, tj. postojanje vrijednosti, koja u sebi ukljuuje tehniki funkcionalizam, ali nije identina s njim.

Tom argumentiranom Mohoroviievom stavu i distanciranju spram lijevog i desnog zastranjenja i posebno uvoenju pojma poopenog funcionalizma i danas, s gotovo 60 godi{nje distance jedva moemo ne{to dodati ili oduzeti. Pojava tako suverene analize i opredjeljenja, koje je njome poduprto, jo{ nije dobila adekvatno mjesto u povijesti na{e arhitekture.

Kvalifikacija Mohoroviievog teksta kao apolitikog i nedijalektikog gledanja na arhitekturu ispunjenog nejasnim, zamr{enim pseudonaunim tezama koje se ni u kom sluaju ne mogu uvrstiti u okvir ... konkretne naune analize i tvrdnja da je Mohorovii stao na poziciju funkcionalista i konstruktivista, koju je iznio Branko Maksimovi, nije nanjela Mohoroviiu ozbiljnije {tete, ali je zato izazvala polarizaciju i, mogli bismo rei, plebiscitarno opredjeljenje za kulturnu i stvaralaku liniju obrane tendencije u umjetnosti (arhitekturi) bez balasta promijenjenog folklora i primjerene arheologije.

Mohoroviiev poopeni funkcionalizam derivat je osnovne funkcionalistike ideje, pro{irenja pojma koje je sobom donijelo vrijeme i problemi koji su pred arhitekturu postavljeni. Za nas je od osobitog interesa injenica da se sve do 60-ih godina u na{oj sredini ne susreemo drastino s problemima i posljedicama koje izlaze iz funkcionalistikog opredjeljenja, posebno njegove simplicistike vulgarizacije. Funkcionalizam u na{em podneblju od samog poetka bio je, po Mohoroviievoj definiciji, poopeni funkcionalizam. Funkcionalistika arhitektura na{e moderne stvarana je slojevito, uzimajui u obzir historijske, morfolo{ke, kulturne i ostale okolnosti. Imajui na umu da je veina protagonista moderne, a time i funkcionalizma, evoluirala u svom arhitektonskom razvoju i opredjeljenju, te da su do moderne i funkcionalizma do{li sa znaajnim predhodnim iskustvima, da su svoje iskustvo prenosili kontinuirano na nove generacije i da su gradili u okviru postojeeg miljea, ta se pojava ini sasvim razumljivom.

Unato Mohoroviievim teorijskim definicijama koje nisu meritorno ni jednog ternutka dovedene u pitanje, njegovom poopenom funkcionalizmu kome su pod okrilje poopenja stavljeni mnogobrojni estetski, socijalni i politiki i drugi slojevi, mnogo prvih poslijeratnih projekata i natjeaja za znaajne dravne i republike graevine pokazuje prilino nesnalaenje u novim uvjetima, pred novim zadacima, i {to je posebno vano, pred neizvjesno{u tumaenja i prihvaanja arhitektonske forme. Naime, osim kvalitetnog rje{enja problema arhitektonskog zanata, pred arhitekte se postavljao i nov zadatak, koji je morao izazvati mnogobrojne nedoumice. Traila se monumentalna arhitektura.

Seissel nas obavje{tava da je raspisa natjeaja za zgradu CK KPJ traio od arhitekta


jo{ i to da zgrada bude izraz stvaralake snage, moan simbol KP, rukovodilaca naroda Jugoslavije u borbi za stvaranje FNRJ. Govorei o tom problemu, on kae: Moderna arhitektura u ideji racionalistika i po namjeni profana te{ko je mogla u sebe ukljuiti moment monumentalnosti. Ipak su realizacije brae Peret, Asplunda, Ostberga, Poelziga ... a kod nas Plenika, Kovaia, Ehrlicha i dr. dokazom da je mogue jezikom moderne arhitekture dati izraz monumentalnosti. No i to su samo izuzeci ... uvrijeilo se mi{ljenje da monumentalnost pripada pro{losti, a funkcionalnost i svrsishodnost sada{njosti ... Tu su pojavu promatrali sovjetski arhitekti i jo{ 1932. godine objavili svoje gledi{te ... konstatirali su da je otklanjanje monumentalnosti i simbola u modernoj arhitekturi ... nesposobnost da monumentalnost ispuni umjetniko - ideolo{ke zadatke, izraz propadanja graanske kulture.

U kontekstu reenoga shvatljiva je dilema Augustinia (manje), Bona, Galia i egvia (vi{e) prilikom izrade natjeajnog rje{enja za zgradu predsjedni{tva vlade, dilema koja je jednom izraena te{kom kolonadom karijatida, a drugi put scherzo temom alternativnog prijedloga posve u maniri moderne, i krokija koji je potkrepljuje. Govorei o prvonagraenom, kasnije izvedenom radu Potonjaka, Neumana, Ulricha i Peraka, Milorad Macura konstatira: Estetika ovakove arhitekture zasniva se potpuno na zakonima klasike. Oni su formulirani iz osjeaja koje u nama izaziva grki hram, jedna od najharmoninijih kompozicija arhitravne kompozicije u kamenu. Dati su novi oblici po nasljeenim principima. U odsustvu novih zakona arhitektonske estetike moramo se posluiti starim, s tim da prilagodimo svojim osjeanjima materijalni oblik. Ovakvo rje{enje vidimo kod svih arhitektonskih objekata izgraenih u prelaznim periodima. Takav objekt treba da bude i zgrada Predsjedni{tva vlade, to je njena uloga u procesu razvoja na{e arhitekture.

Neven egvi}, Muzej hrvatskih starina, Klis, 1950.

NOVAMONUMENTALNOST8

Komentirajui natjeaj za Narodnu skup{tinu NR Slovenije, Grabrijan je radove podijelio u tri grupe: analitike (ili funkcionalistike), monumentalistike (ili skulptorske) i prostorno - plastike. Po njemu, analitiari su se pokazali boljim organizatorima nego oblikovaocima, jer ni jednome od njih nije uspjelo dati izgled koji je odgovarao: Imali smo bolnicu, {kolu, kino ... samo ne parlament ... a monumentalisti su nas postavili pred dvojni izbor izgleda skup{tine: ili mauzolej (Halikarnas) ili pak crkva.

Prijedlog Jurja Neidhardta prokomentirao je kao tlocrt poput Kolumbova jajeta, a u pogledu oblikovanja da je takva, plastino oblikovana graevina doprinos modernoj arhitekturi. Treba napomenuti da se Grabrijan, kao i prije njega Seissel, koristi terminom modernost bez ikakve ograde ili idejne diskvalifikacije.

U temama koje manje optereuje imperativ monumentalnosti arhitektonska interpretacija je leernija, a osnovna se panja obraa bitnim problemima, kao na primjer kod Ostrogovieva prijedloga beogradske Opere. On arhitektonsku interpretaciju razvija iz shvaanja teatra i njegove funkcije. Izvjesna je monumentalnost u ovom sluaju prirodna posljedica dosljedno shvaene i interpretirane scene i gledali{ta kao jedinstvenog fleksibilnog prostora, forme koja tu fleksibilnost omoguava i dimenzija zgrade koje proizlaze iz ambicioznog programa, ali i iz naina njene organizacije.Problem monumentalne arhitekture, otvoren na natjeajim za dravne i partijske zgrade FNRJ, opseno i temeljito razmatra egvi u studiji Stvaralake komponente arhitekture FNRJ.

Problem monumentalne vrijednosti, kae egvi, treba razmotriti mnogo {ire. U prvom redu treba razvrstati arhitektonske standarde, koji primarno dolaze u obzir kao monumenti ... Ima djela koja su se rodila da budu monumentalna, a ima i takvih, koja nikada nee postati monumentalna. Znai da su za stvaranje monumentalne arhitekture potrebne odreene predispozicije, odreena svojstva. egvi ne ostaje na naelnim razmatranjima, on ulazi u detalj i poku{ava, kako sam kae, skicirati jednu karakterizaciju tih (monumentalnih) svojstava, gdje od totala do detalja razmatra pravilno odabiranje prostornog standarda za monument, prostorni smje{taj objekta u stanovitom kompleksu dominacije i njen radijus, selekcioniranje forme i njenu redukciju, dodavanje objekta ambijentu ili suprostavljanje, detaljiranje oblika, te konano trajnost objekta i plemenitost upotrebljenih materijala. Harmonino stapanje tih svojstava u odreenom sluaju odreuje arhitektonsku monumentalnost.

Analizirajui radove za CK KPJ iskljuivo formalno, iz aspekta postizanja odreenih monumentalnih svojstava, egvi nije osobito zadovoljan postignutim rezultatima, ali ipak konstatira da se iz natjeaja za Prezidij Narodne skup{tine u Ljubljani, Operu u Beogradu, za pojedine oblasne i narodne odbore, muzej u Beogradu ... vidi, da se kod nas u traenju monumentalnog izraza ne ide eklektikim putem, ve putem stvaranja arhitektonskih organizama, vrsto povezanih za urbanistiki okvir.


IDEJATIPIZACIJE

IDEJATIPIZACIJE0

Paraleno sa monumentalnim temama znaajnih saveznih i republikih graevina, dnevni zadaci i poku{aji da se oni definiraju i realiziraju uz postizanje odreenog minimalnog standarda projektantske i izvoake racionalizacije rezultiraju tipskim projektima kinematografa, zadrunih domova, dru{tvenih objekata odreene profilacije i fizionomije. Iako su poku{aj traenja standarda, zadruni domovi (redovito najrunije zgrade potpuno izvan mjerila pitoreskih sredina u kojima su podignuti), pokazuju da je rezultatom demantirana prvobitna namjera i da se kulturni i graevinski standard ipak ne mogu postizati projektirajui apstraktno, za nepoznatu lokaciju i nepoznate uvjete.

Govorei o stambenoj problematici egvi govori o potrebi razraivanja posebnog tipa stambene kue. Na{e dosada{nje realizacije i projekti uglavnom su vezani uz uobiajene stambene tipove bez nekih znaajnih modifikacija. Danas treba prii prouavanju socijalistikog stambenog objekta i njegovih elemenata, koji iz dana u dan stvaraju modifikacijom ivotnih oblika (nestajanje kuhinje, zajedniki prostori, dvorane za sastanke, menza u veim stambenim jedinicama itd.). U ovom pravcu, bit e potrebno mnogo istraivakog rada. Teme utopista, ruske avangarde i definiranje zadataka stvaranja novog tipa stambene elije, ne za pojedine meusobno suprostavljene individ, nego za mase, prerastanje stambenog bloka, tada jo{ uvijek aritmetike sume privatnih stanova, u sintetiki kompleks zajednikog stanovanja varira egvi u na{oj situaciji, ali bez odjeka. U tom podruju nikad nismo izi{li iz uskih okvira pragmatizma i odsutnosti svake druge ambicije, osim osiguranja odreene kvantitete. Komunistika ideologija nije u nas nikad prekoraila granicu stambenog praga. Niti u globalu - definiranju dru{tvenih zadataka i nainu njihovih rje{avanja, niti u detalju stambene zgrade i njenog programa.

Razvijajui dalje misao o stambenoj problematici, egvi tvrdi da nije mogue za sve stambene objekte oktroirati jedan kompozicioni sistem, jer oblik nije mehaniki proizvod utilitarnih funkcija, nego idejna nadgradnja njihova ... U traenju arhitektonskog izraza na{ih novih stambenih objekata u svom razvitku moramo prijei {iroku skalu umjetnikih sredstava.

Praktian put u traenju organizacije i oblika stambene zgrade pokazuje egvi u konkursnoj skici za tipiziranu kuu u Beogradu. Oblik, veliina i struktura stanova, organizacioni i komunikacijski sistem zgrade tvore pomak u odnosu na dotad uobiajene postupke. Arhitektonska interpretacija u ovom sluaju potpuno je primjenjena sadraju. Bilo bi zanimljivo istraiti genezu nekih tipova beogradskih stambenih blokova u odnosu na ovaj egviev prijedlog.

Natjeaji za Vojni muzej i Modernu galeriju u Beogradu uglavnom su zavr{ni akordi znaajnih natjeaja kasnih 40-ih i poetka 50-ih godina. U prijedlogu za Vojni muzej M. Haberle i F. Galina, J. Bartol, R. Marasovi i M. Bui, Z. i S. Dumjegi i I. Ger{i daju prijedloge koji gotovo u cjelosti odraavaju teorijske i praktike probleme tih dana, ali koji isto tako potvruju egvievu tezu da se formalistika zastranjenja u na{oj arhitekturi jedva zapaaju i da ... to moramo djelomice zahvaliti i injenici {to se borba na tom terenu, posebno kod Hrvata, ve nakon pojave Kovaia, a naroito

Frano Bu{kariol, Tip zadrunog doma, 1949.Z. Luk{i}, H. Katunari}, Tip zadrunog doma, 1949.D. Vodanovi}, Tip zadrunog doma, 1949.

Bernardo Bernardi, Porodica i doma}instvo, Zagreb, 1960.


Iblera, privela kraju ... dvije izrazite individualnosti, kao Kovai i Ibler, uspje{no su mogle likvidirati formalistiki pravac.

Kod Kauzlarieve Moderne galerije u Beogradu muzeolo{ka je problematika pravilno postavljena. Muzej ne smije biti nametljiv - to je prostor za izlobu. Objekt ne izlae sebe ve izloene predmete, kojima treba pruiti mogunost potpunog izraza u prostoru ... tek vitka fasadna kolonada ukazuje na poseban sadraj objekta ...

U vrijeme znaajnih diskusija, opredjeljenja za socrealistiku formulu ili protiv nje, I. Viti se gotovo pravolinijski odluno kree kroz arhitektonsku problematiku gradei nervom iskonskog stvaraoca. Od obiteljske kue koja se razvija kako se razvijaju potrebe i mogunosti korisnika (1945), preko Veslakog kluba u Zagrebu 1947., organiziranog i oblikovanog na razini najboljih meuratnih ostvarenja, Malog i Velikog stadiona u Beogradu, zadrunog doma, kina, mnogobrojnih {kola, on derivira formulu moderne u novim okolnostima i s primjesom specifinog Vitieva konstuktivizma.

Mohoroviiev poopeni funkcionalizam, ili relativni funkcionalizam Franka Wernera, domestificirani funkcionalizam koji usvaja mjerila sredine u kojoj stvara, prilagoava se rje{avajui probleme odnosa u kontekstu, kako bi se to dana{njom frazom reklo, prepoznatljivi su kod Turinina rje{avanja problema rijeke Delte. U rasponu od urbanistikog cilja postavljenog rje{enjem neprirodne dilatacije izmeu Rijeke i Su{aka, izazvane geopolitikom povije{u, gdje je postavljen cilj graenja prazninom, preko strogo racionalistikog i funkcionalistikog organiziranja

Neven egvi}, Standardna ku}a, 1945.Neven egvi}, Tipizirana stambena ku}a, Beograd, 1947.

IDEJATIPIZACIJE

plivali{ta i pokretnih tribina, koje slue raznim borili{tima, pa do izbora materijala, dimenzije i oblika bavaste ljuske u koju je smje{teno zimsko plivali{te, restauracije natkrivene unjastom konstrukcijom s ventilacijskim otvorima ... sve u tom projektu strogo je funkcionalno. Organizacija i oblikovanje prostora podvrgnuti su zakonima i pravilima svrhe, {to ne smeta da u kvaliteti prostornih odnosa budu poetini, u postavljenim tehnikim i organizacijskim zahtjevima futuristiki, u shvaanju prostora grada duboko humani i senzibilni.

Arhitektonska kompozicija zasnovana je na tri osnovna elementa: kvadratu, krugu i pravokutniku, ali i na jedinstvu artificijelnog i prirodnog, njihovoj istovremenoj suprostavljenosti i komplementarnosti. Ako je Le Corbusierova Palaa Sovjeta (po Mohoroviiu) konstruktivistiki Partenon, Turinina Delta je apoteoza poetskog funkionalizma.

Odnos prema krajoliku, paljivo vaganje arhitektonskih elemenata kako se njima ne bi naru{io sklad prirode, malo gdje je tako vidljiv kao u projektima za Nacionalni park Plitvika jezera. Ve izbor arhitekata koji e se tom problematikom baviti i koji e svojim projektima provjeriti programe i pripremiti gradnju pokazuje reprezentativan skup toga vremena: M. Kauzlari, Strii, R. Marasovi, Haberle. Po cijenu manje ekonominosti donesena je odluka o paviljonskoj gradnji koja se lak{e uklapa u krajolik. Projekti potvruju ispravnost stava. Unato kritici koja je izreena prilikom analize radova, projekti Marasovia, Kauzlaria, Striia i Haberlea ine jednu od ljep{ih komornih epizoda poslijeratne arhitekture.Usporedbom sa 8 godina ranijim natjeajem (1942.) moemo ustvrditi da osim djelomino imena natjecatelja, ni{ta bitno nije se promijenilo, samo {to nema ekscentrinosti Turinog i Ti{ininog prijedloga 16 katnog tornja.


PROPALIPLANOVI

PROPALIPLANOVI

Nasuprot komornosti prethodnika stoji izrada urbanistikih planova do tada nesluenih dimenzija. Regulacijski plan i direktivna regulacijska osnova Zagreba, izraeni pod vodstvom Vlade Antolia, sasvim je u duhu Le Corbusierovih i CIAM-ovskih principa, ali su temeljeni i na iskustvima Ernsta Maya i planovima Novosibirska, Magnitogorska, Tirgana. Centralni dio grada odreen je za ministarstva i ostale centralne upravne i kulturne ustanove. etiri visoke zgrade ine glavni skupni akcent toga ansambla. Premda nerealiziran, ovaj plan u velikoj mjeri odreuje budui nain razmi{ljanja o urbanistikom razvoju Zagreba. Ipak, plan nije mogao predvidjeti da e Zagreb u svom razvoju formirati margine obi{av{i centralnu zonu Trnja.

Antolieva regulacijska osnova Zagreba, zajedno s planovima Karlovca, Makarske, Siska, makedonskih gradova Bitole, Prilepa, Sv. Nikole i Ohrida ini impozantan opus koji oekuje vrednovanje. U natjeaju za urbanistiki plan Novog Beograda Strii polazei s analize postojeeg grada, dolazi do zakljuka da je grad na desnoj obali Save (Stari Beograd) uza svu nelijepu izgradnju, jo{ i neracionalno izgraen ... grad je rastao nesuvislo ... provedbom sreenja mogao bi podnijeti dvostruku izgradnju stambene povr{ine ... zato ne zahtjeva neka velika teritorijalna pro{irenja ... analizirajui teren Novog Beograda ... projektant dolazi do zakljuka da su povoljniji kako

u klimatskom pogledu, tako i u pogledu sastava tla predjeli na desnoj obali Save ... za teren Novog Beograda projektant smatra da je pogodan za ope javne potrebe, a ne za pro{irenje stambenog dijela grada.

Ni Striieva argumentacija za koncentraciju i racionalizaciju gradnje Beograda, ni Antolieva regulacija kojom se predvia logino i postupno {irenje Zagreba nisu prihvaene, po svemu sudei na neprocjenjivu {tetu tih gradova. Prevladale su metropolitanske ambicije izraene u razliitim mjerilima i razliitim detaljima, ali u istoj biti - poistovjeivanje kvalitete s prostranstvom i veliinom. Ukoliko god se Antoliev plan inio shematinim, promatran danas kao antiteza postojeem stanju, pokazuje nesumljive vrijednosti.

Vladimir Antoli}, Regulacijski plan, Zagreb, 1949.


FUNKCIONALNARETENCIJA

FUNKCIONALNARETENCIJA6

Rane pedesete godine period su izvjesne stabilizacije. Do tada isticana teorijska i ideolo{ka pitanja gube na intenzitetu, a projekti i realizacije, razvijani na zasadama specifinog hrvatskog funkcionalizma i moderne, po prirodi stvari sve se vi{e otvaraju prema utjecajima razvoja i promjena iste te moderne do kojih dolazi u Zapadnoj Europi. Meutim, sudbinu i razvoj arhitekture tog vremena ne odreuje u prvom redu utjecaj ili preno{enje tuih uzora u shvaanju i interpretaciji arhitekture, nego poveanje opsega graenja i sistema vrijednosti, koji se u njega infiltrirao. irina zamaha urbanizacije, diktati koji iz nje proizlaze u pogledu izbora sredstava realizacije upuuju na postupke usvojene i razvijene u tehnolo{ki naprednijim sredinama. Zajedno s postupcima, neovisno o volji i elji, unose se i kriteriji i principi na kojima su ti postupci utemeljeni. Najjednostavnije izraeno,

princip razvoja graevinarstva utemeljen je na formuli: vea cijena konstrukcije - vei profit. Te{koe europske obnove i gradnje itavih novih gradova jo{ se ne prenose k nama u onoj mjeri u kojoj e se to de{avati u doba intenzifikacije graenja u razdoblju 1960 -70., ali prvi simptomi ve se mogu prepoznati. Ne moe se rei da smo pravodobno primjetili da nam uzori poivaju na vrijednostima u najmanju ruku sumnjivim. Robni karakter arhitekture u kojoj je i arhitektonska kreacija ima vrijednost samo utoliko ukoliko podie cijenu i poveava robnu vrjednost graevine, ostala je nezapaena.

Funkcionalistika retencija u ideolo{koj i teorijskoj zavjetrini, koja poinje sredinom 50-ih godina i traje gotovo do 70-ih, donijela je niz djela koja su vi{e ili manje uspje{no varirala ve poznate teme i ponavljala ve izreene misli. Nijansirano vaganje pojedinih projekata, koliko god znailo obavezu prema pojedincu stvaraocu, u cjelini ne mijenja bitno opu sliku.

Natjeajni rad za Muzej grada Beograda Z. Bregovca i V. Richtera, zajedno s prvonagraenim radom na meunarodnom natjeaju za muzej u Alepu istog

Zdravko Bregovac, Vjenceslav Richter, Muzej grada Beograda, Beograd, 1954.


tandema, visok je arhitektonski domet u okviru poznatih shema i funkcionalistike i racionalistike provenijencije.

Izuzetan je rezultat skromna gimnazija u Novoj Gradi{ki A. Dragomanovia. Jednostavnost i lapidarnost u organizaciji prostora, likovnoj interpretaciji, proimanju konstrukcije i forme ine taj projekt visokim i zrelim dometom unutar vladajueg koncepta.

Ansambl zgrada NOG Zagreba K. Ostrogovia realiziran je samo djelomino. I torzo, onakav kakav jest, spada u antologijska djela hrvatske poslijeratne arhitekture.

Bez obzira na demanti sjevernije postavljenih stambenih zgrada. O dometu cjeline moemo samo pretpostavljati.

Z. Pogaj, laureat Sao Paola, prijedlogom zimsko - ljetnog turistiko - sportskog centra u Stubikim toplicama, kao i ne{to kasnije projektom kupali{ta Jezero u Zagrebu, ostaje na crti svog interesa. U oba ova prijedloga arhitektonski prostorni elementi dimenzijom i oblikom podreeni su prirodnoj okolini.

B. Bernardi, predlaui stan budunosti, nije mogao ni slutiti da e njegov prijedlog, pod potpisima raznih autora, postati najvi{e izvoen tip stana u Zagrebu u iduih 25 godina. Vei kompliment predvianju danom u okviru jednog natjeaja (porodica i domainstvo) nije mogue dati.

FUNKCIONALNARETENCIJA8

Prijedlog ureenja Trga Republike u Zagrebu Jurja Neidhardta reakcija je na raspis natjeaja za Ilicu 1a (dana{nji neboder) i Neidhardtov plaidoyer za smirivanje gabarita trga i zadravanje niske gradnje na njegovom jugozapadnom zavr{etku. Regulacijski plan Zadra plan je rekonstrukcije razorenog grada, gdje urbanist postojee specifinosti Zadra ne negira, ve se naprotiv novo gradsko tkivo sa svim zahtevima {to ih postavlja suvremeni ivot i moderno naziranje za graenje, organski u njih uklapa. Ovo se nastojalo postii punom valorizacijom povijesnih gradskih prostora, meusobnim proporcioniranjem trgova, ulica i arhitekture, kako one recentne tako i novoprojektirane. Ukratko, htjelo se uspostaviti urbanistiko mjerilo i hijerarhija prostornih vrijednosti. Model urbane rekonstrukcije Zadra mogao je presudno utjecati na teoriju i praksu urbanizma u nas, no ostao je samo primjer obnove jedne razorene historijske jezgre, nedovoljno valoriziran, premda je za gotovo dvije decenije anticipirao europska kretanja.

Za razliku od dogaaja u arhitektonskoj teoriji i praksi na poetku 50-ih godina koji su najavljivali burnu dolazeu deceniju, kraj 50-ih godina promie u ti{ini. U gotovo monolitnom funkcionalistikom opredjeljenju, bez obzira na njegovu ortodoksnost (Ulrich, Ostrogovi, Richter, Bregovac), poetinost (Turina, Dragomanovi, Bernardi, Da{a Crnkovi), domesticiranost (Strii, R. Marasovi, Neidhardt, Kauzlari) refleksno reagiranje na prirodu zadatka, njegov dru{tveni, politiki i arhitektonski kontekst (egvi), nagla{eni konstruktivizam i likovnost (Viti), konac 50-ih donosi u projektima prve nefunkcionalistike proboje.


GRADOVIBUDU]NOSTI

GRADOVIBUDU]NOSTI0

Turina i Maga{ u Zenici tradicionalnoj organizaciji teatra suprostavljaju totalan i fleksibilan prostor s izmjenama odnosa scene i gledali{ta, a sivom i aavom zenikom krajoliku namjenjuju betonsku graevinu kojoj neprijateljska atmosfera nee na{koditi.

Gluni. 1960. kazali{te u Novom Sadu s Potonjakom, N. Kovaeviem. Iste godine robna kua u Sarajevu, 1963/65. produetak Babunieve ulice u Zagrebu, 1962. RTV Zagreb (s Maga{em), 1963. studija Iblerova trga, dogradnja hotela Dubrovnik u Zagrebu. Proplamsaj jednog talenta u samo pet godina. Sve u projektima. Negacijom je odreena sudbina jednog stvaraoca: po Kolacijevoj definiciji (uz natjeaj RTV Zagreb) ne arhitektura (jasna podjela javno - pod kosom plopm koja izvire iz tla, proizvodno pogonsko - odvojeno u zasebnom kompleksu, uprava - prostorna dilatacija meu njima), ne arhitektura robne kue u Sarajevu. Robna kua je pod zemljom. Nad zemljom vidljive su njena teza - transparentna forma veeg, i antiteza - puna forma manjeg volumena ... namee se asocijacija potro{ake katedrale i baptisterija pred njom.

Graditi prazninom ne znai ne graditi. Funkcionalistika premisa dovedena je do krajnje konzekvence: ostvariti funkciju ne dodirnuv{i prostor. Samo naznaiti da ona tu postoji. Teatar u Novom Sadu suprotna je eksplikacija iste te funkcije uobliene briljantnom formom unutar koje tee neomeen scensko - gledali{ni prostor.

Ipak, bolje je ne graditi, kae Gluni razmatrajui problem pro{irenja hotela Dubrovnik ... tako mu se i po(ne)sreilo. Nije gradio.

Richterov Muzej revolucije u Beogradu. Gesta koja je 10 godina ranije kada je projektiran Muzej grada Beograda bila nezamisliva. Parabolina forma krova motivirana je simbolinim znaenjem, gdje simbol postaje svrhom.

Delfinov i Kneeviev prijedlog istog sadraja, arhitektonska ekspresija lebdeeg

Ante Glun~i}, Babuni}eva ulica, Zagreb, 1962.Ante Glun~i}, Iblerov trg, Zagreb, 1963.Vojtjeh Delfin, Muzej Pounja Biha}, 1964.


volumena postavlja pitanje ne radi li se o prezentaciji neke ezoterine revolucije odvojene od tla ... Bre{e u funkcionalistikoj mrei postaju sve vee. To ne znai da su argumenti za njihovo otvaranje uvijek pravi.

Poetini muzej Pounja u Bihau Vojtjeha Delfina. Jo{ jedna propu{tena prilika. Urbanistika rje{enja naselja Sopot u Zagrebu (Tepe{, Richter, Gluni, Mi{evi), uz provjerenu shemu Mi{evia i likovnu igru Richtera, Gluniev poku{aj afirmacije terena i njegovih vrjednosti, ne nalaze odjeka ... Vrbe, platane i tragovi savskih rukavaca nemilosrdno su sravnjeni. Nivelacija je totalna: od terena do misli i shvaanja.

Bezidejno idejno rje{enje Trnja. Gotovo 20 godina nakon Antolieva regulacijskog plana Zagreb je ve ozbiljno zakoraio na desnu obalu Save, a oko Trnja i Save jo{ se lome koplja: cestovni koridori sve su {iri, petlje prodiru prostor, a pje{ake denivelacije sve su impozantnije. Racionalna analiza nije na cijeni, projicirane elje nisu u skladu sa stvarnim mogunostima. Ako stvarnost nije u skladu s predodbama o tome kakva bi trebala biti, to gore po nju. Posljedica je blokada prirodnog razvoja grada. Shema i postupak su prividno funkcionalistiki (organizacije prostora, promet itd.). Rije je zapravo o voluntaristikoj projekciji koja bi mogla ponijeti i neke utopistike kvalifikacije da nisu u pitanju ve poodmakle {ezdesete godine.

Najvi{e repere svjetskog ranga postavlja Kenzo Tange za natjeaj obnove Skopja nako potresa 196?. Prvu nagradu dijeli sa Mi{eviem i Wenzlerom. Delfinov hidroid, Mutnjakoviev domobil, Sinturbanizam Vjenceslava Richtera, Trigon Radovana Delallea: kao da se gotovo paralelno s uzorkom - neosmi{ljenom nekontroliranom i neusmjeravanom, gotovo 100 posto poveanom stambenom gradnjom u Hrvatskoj javlja reakcija.

itamo: Kao reakcija na ... te{koe europske obnove i gradnje itavih gradova, pojaano je zanimanje za utopijske modele, otvorene sisteme i fleksibilne strukture. Pri tome preovlauju tehniki aspekti ... dok se socijalni, ekonomski i

Ivo Viti}, RTZ, Zagreb, 1963.Radovan Delalle, Trigon, Stambena zajednica, 1970.

GRADOVIBUDU]NOSTI

politiki problemi gradova budunosti poku{avaju rije{iti biolo{kim analogijama i rasplinutim ideologijama, i to u ime prava na suodluivanje i prava buduih generacija na promjene. Nikad do dana{njih dana nisu ive generacije suvi{e brinule o buduima ili barem ne na ovaj nain i s ovoliko strepnje. Rje{avale su svoje probleme i zadovoljavajui svoje potrebe bile su sigurne da postupaju ispravno. ivot im je davao za pravo, i uvr{ivao ih u uvjerenju da dobro ine. Na{a pretjerana briga za budue generacije izlazi iz nesigurnosti u vrijednosti na{eg vremena, iz neke vrste egzistencijalne sumnje ili straha. Ne radi se o tome da na{i prostori nee zadovoljiti pro futuro, ve o tome da oni danas ne zadovoljavaju.

Hidroid je sposoban da primi mnogo turista, dao bi novu socijalnu dimenziju turizmu, Domobil je odgovor proizvodnjom od 100.000 stambenih jedinica na zahtjev da ih se proizvede samo 10.000, uz obrazloenje da je to neracionalno. Mutnjakovi razmi{lja nekonvencionalno teei za zadovoljenjem potrebe ovjeka na osnovi malog broja rje{enja dinamiziranih stanova, tj. stanova koji po komandi mogu primiti razliita oblikovna i funkcionalna stanja, a da njihova karoserija i pogonska snaga budu jednaki.

Sinturbanizam - uspostavlja jedinstvo mjesta rada, boravka i odmora u cirkuratu Andrija Mutnjakovi}, Centar Novog Zagreba, 1971.


odgovarajue dimenzije (10.000 stanovnika). Prelazak ceste doista vi{e nije potreban! Paralela s metabolistima, Jonom Friedmanom, Archigramom je oigledna. Delalleov Trigon afirmira fleksibilnost strukture, broja i veliine jedinica, fleksibilnost prostora ... bez potrebne metodolo{ke i tehnolo{ke pratnje, ali tu je gotovo sve {to je pretpostavljala jo{ relativno nova Habrakenova fomula prisustva korisnika u odluivanju. Hotelski sistem Marjan 1967. Nasuprot arhitektonskim

sitniarenjima u problematiziranju odnosa forme i sadraja, egvi {irokom gestom oslikava principe organizacije prostora i turistike ugradnje na priobalnom podruju i otocima. Areal srednje Dalmacije promatra kao podruje najraznovrsnije ponude, ali zoni Splitskog kanala namjenjuje naveu koncentraciju sadraja. Otoci od iova do Visa nude komplementarne sadraje, bitno razliitih karakteristika. Nudei {iroke planerske horizonte, egvi nudi jedan od moguih izlaza iz uskih arhitektonskih or-sokaka.

Paviljonom USA na Zagrebakom velesajmu razvija Viti temu odnosa konstrukcije i arhitektonskog prostora do konstruktivnog ekspresionizma. Njegovo shvaanje konstrukcije, sposobnost da jednostavno i tehnolo{ki elegantno savlada i najsloenije konstruktivne probleme, ine ga u nas jedinstvenom pojavom. Zaokupljen problemima konstrukcije, volumena i plohe, potpuno je nezainteresiran za promjene mode i ukusa. Shvaanje oblikovanja kao problema konstruktivnog savladavanja prostora i izraavanja konstrukcijom namee paralelu sa Frei Ottom.

J. Neidhardt oblikuje organian projekt za hotel Agava, uz obrazloenje da na{

Lj. Luli}, J. Nosso, D. Zlatari}, Omladinski dom, Pri{tina, 1970.

GRADOVIBUDU]NOSTI

ovjek umije da uiva na svom skromnom teferiu, bez ikakova luksuza sigurno intenzivnije nego u ... hotelskim salonima. Od tog narodnog pulsa treba ne{to prenjeti u kuloare na{ih zvaninih hotela.

Zbunjenost je karakteristika trenutka. Da nije tako ne bi se moglo dogoditi da odgovoran i kvalificiran iri prvu, a to znai i izvedbenu nagradu za Spomen-dom Boro i Ramiz u Pri{tini dodijeli neizvedivom projektu autora Luli - Nosso - Zlatari.

Slabljenje magnetske sile jednog, do juer vrijedeeg principa, izaziva poremeaje u vrednovanju. Kriteriji postaju nepouzdani jer su ciljevi postali nejasni.

Lj. Luli}, J. Nosso, D. Zlatari}, Omladinski dom, Pri{tina, 1970.


RASPADKANONA

RASPADKANONA6

Probojem funkcionalistike ortogonalne sheme poele su {ezdesete godine. Raspadom uvrijeenih kanona od funkcionalistikih do CIAM-ovskih zapoinju sedamdesete.A. M. Vogt u poku{aju da dade karakteristike 70-ih godina definira ak pet struja u arhitekturi tog vremena: show funkcionalizam obiljeen Kurokawinim paviljonom na izlobi u Osaki i Centrom Pompidou u Parizu: gradska reprezentacija obiljeena motom vi{e - bre - bolje, ali i sa dva tipa visokih zgrada - graevinama istih staklenih formi koje djeluju kao noem odrezane (Ming Pei) i monim strukturnim ma{inama od elika (SOM): ripolin geometrija i kola s geometrijom obiljeeni Stirlingom (kola funkcionalistikih elemenata industrijskog porijekla), Stirlingova geometrija je historicizam s jednoznano pozitivnim znaenjem; odbijanje obiljeeno Sarcelitisom (Sarcelles - satelitski grad kod Pariza), monotonijom novih naselja i reakcijom odbijanja CIAM-ovih principa; novi manirizam (Venturi), i konano autonomna arhitektura koja je autoritativno formulirana (Rossi), s pitanjem slinim onim Boulleovim u arhitekturi sjena; radi li se o upotrebljivoj arhitekturi ili o meditaciji slikara zaokupljenog graevinskim motivima ...

Razvoj dogaaja u nas na izvjestan nain odraava opa kretanja, pa i Vogtove projekcije, ali isto tako ima samosvojna obiljeja. Razbijanje jednistvenog monolitnog arhitektonskog kubusa, njegovo strukturiranje infinitezimalnim prostorima i konstruktivnim i oblikovnim elementom izraz su novih tehnologija graenja armiranim betonom, ali i fasciniranosti arhitekata znanstvenim i tehnikim razvojem.

U megastrukturama identifikacija subjekta trai se u identifikaciji njegove prostorne jedinice. Fascinacija tehnologijom, korakom ovjeka u svemir, nije za potcjenjivanje. Preivljavanje u totalnoj izolaciji ovjeku neprijateljskog kozmikog prostora kao da dobiva svoju paralelu u preivljavanju u sve manje prijateljskom zemaljskom okoli{u.

Razbijanje volumena, igra infinitezimalnih elemenata obiljeava Richtera i njegova prostorna istraivanja. Konano Richterov Sinturbanizam moemo promatrati kao primjenu na makro planu postupka razvijenog i oblikovanog na mikro arhitektonskom planu, a prije toga na planu fleksibilne skulpture.

Richterov skulptorski obrazac uvr{tenjem varijable mjerila mijenjao se od sobne skulpture preko arhitekture do globalnog oblikovateljskog principa.

Drugim sredstvima, arhitektonskim oblicima u specifinoj topografskoj i urbanistikoj situaciji, Hri, Krznari, Mance u projektu Zelenog dola u Zagrebu stvaraju megastrukturu gomilanjem infinitezimalnih elija, ali ovaj put razvijenih horizontalno. Aplikacija principa na konkretnu situaciju daje rezultatu mekou i uvjerljivost bez nametljive doktrinarnosti.

Natjeajem za rje{enje centra Zagreba (Donjeg Grada), 1969-70, tema urbanog


revivala kao da se spontano afirmira. Urgentni problemi postavljaju imperativ urgentnih rje{enja. Evidentno je napu{tanje funkcionalistikog zoniranja sadraja.

Godine 1971. u natjeaju za centar Novog Zagreba, na slobodnim prostorima turopoljske ravnice te{ko je bilo oduprijeti se {irokim projekcijama i megastrukturama koje haraju europskom arhitektonskom scenom (V. Neidhardt - I. Frani, D. Bradi, I. Crnkovi - mit). Mrkische Viertel u Berlinu zapoet je 1963/64.

Godine 1968. sastali su se lanovi Rimskog kluba da bi pod lupu stavili opasnosti i granice rasta ... Granice rasta ugledale su svjetlo dana 1972. godine. Unato tome retencija optimizma i povjerenja u bolju sutra{njicu traju na arhitektonskom planu gotovo do 80-ih godina. Naftna kriza 1973. i njene posljedice, energetski i ekonomski kolaps Zapadne Europe nas se jo{ ne tiu. Dana{nje prostodu{no zadravanje juera{nje predodbe o sutra{njem danu.1977. Povelja Machu Pichu. Dok Atenska povelja 1933. projicira budunost,

Branko Sila|in, Hildegard Auf-Frani}, Trg Francuske republike, Zagreb, 1976.

RASPADKANONA8

odreuje nain razmi{ljanja i djelovanja, Povelja Machu Pichu registrira i vi{e-manje komentira dogaaje koji su se ve desili ili su u toku, sankcionirajui ih i traei njihovo mjesto u okviru CIAM-a i Atenske povelje. Kuriozan dokument koji je potvrda novih tendencija izraenih u nastojanjima ponovnog kompleksnog sagledavanja grada kao organizma izmje{anih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih funkcija. On manje djeluje na promjenu naina razmi{ljanja nego {to nova mjerila i novi kriteriji djeluju na njega. Upravo stoga oigledna je podudarnost tokova i dogaaja na svjetskoj pa i na{oj arhitektonskoj sceni sa Machu Pitchu poveljom.

Problemi urbanizma i arhitekture sagledavaju se i rje{avaju u kontekstu.

Pratimo obazrive, a ponekad i estetiki boleive, u detalju minucionizne intervencije u prostorima zagrebake donjogradske jezgre. Nimalo sluajno, u raznim kombinacijama (Auf-Frani, Kranjc, erbeti) neprekidno susreemo Silainovo ime. Senzibilitetom djeteta grada, s visokom likovnom kulturom, osjeajem za mjeru i proporciju, prepoznatljivim rukopisom obiljeava niz projekata. Beskompromisna osoba kompromisa juera{njeg s dana{njim kao mostom prema sutra{njem. Modernost u najboljem smi

tomislav odak - neostvareni projekt

Documents