Španjolske pripovijetke

of 86/86
1

Post on 16-Apr-2015

106 views

Category:

Documents

25 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Izbor španjolskih pripovjedača 20. stoljeća. Preveo hrvatski prevoditelj Josip Tabak.

TRANSCRIPT

1

PANJOLSKE PRIPOVIJETKESa panjolskoga preveo Josip Tabak

2

Sadraj

Leopoldo Alas (Clarn)ADIS, CORDERA

Jos Mara de PeredaNOVAENJE (La Leva) I II III

Jacinto Octavio PicnPRIJETNJA (La amenaza)

Emilia Pardo - BaznZAVJET (El voto)

Vicente Blasco IbezZID (La pared)

Alberto InsaGRBAVKO (El Jorobadito)

Blanca de los RosUKROENJE (La Doma)

Juan ValeraZELENA PTICA (El pjaro verde) I II III IV V VI VII

Miguel de UnamunoJEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTA (El sencillo don Rafael, cazador y tresillista)

Napomene o piscima Copyright3

Leopoldo Alas (Clarn) ADIS, CORDERABilo ih je troje, uvijek troje: Rosa, Pinin i Cordera. Livada Somonte bijae trokutni komad zelena baruna, prostrt niz breuljak poput kakva saga. Jedan kraj livade, donji, presijecae eljeznika pruga Oviedo-Gijn. Brzojavni stup, usaen u samu livadu kao neka pobjednika zastava, sa svojim bijelim aama i usporednim icama, s lijeve i desne, predstavljao je za Rosu i Pinina irok nepoznat svijet, tajinstven, straan, o kojem ne imaahu nikakva pojma. Promatrajui dane i dane to drveno udovite, taj brzojavni stup, nakon mnogo razmiljanja, videi, da je miran, da se ne mie s mjesta, da nije opasan; videi, gdje je voljan da se obikne u selu i da se to je mogue vie prikae kao osueno stablo Pinin mu pokaza svoje povjerenje, koje je ilo dotle, da ga je obujmio i uspuzao se uza nj sve do samih ica. No ipak nikad nije dodirnuo porculana, koji ga je podsjeao na ae, to ih je vidio u upnom dvoru opine Puao. Kad bi vidio, da je odve blizu svetoj tajni, obuzelo ga strahopotovanje, i urno se sputao niza stup, tako da je udarao tabanima o ledinu. Rosa, manje smiona, no vie zaljubljena u nepoznato, zadovoljavala se da prisloni uho o brzojavni stup, pa je tako dugo sluala brujanje, to ga je stvarao vjetar u dodiru sa icama. U onom zujanju, ponekad jakom kao treperenje ugaala, Rosa je itala pisma, koja su prolazila icom, vijesti nedokuiva sadraja: bijae to za nju nerazumljiv jezik nepoznata s nepoznatim. Nije je vuklo da odgoneta, to to oni odanle, iz daljine, kazuju onima na drugom kraju svijeta. Ba nimalo. Nju je zanimao zvuk radi zvuka, radi boje i tajne. Cordera, mnogo formalnija od svojih drugova i relativno zrelija po dobi, uvala se svakog dodira s civiliziranim svijetom, promatrala je izdaleka brzojavni stup, iz svoje perspektive, kao stvar mrtvu, beskorisnu, o koju bi se u najboljem sluaju mogla samo oeati. Cordera bijae krava, koja je mnogo ivjela. Leei sate i sate, strunjak u paama, znala je upotrijebiti vrijeme, razmiljala je vie nego to je jela, uivala je u radosti mirna ivota, pod sivim nebom svoje zemlje, kao da hrani duu, koju i ivotinje imaju. I kad 4

ne bi bila profanacija, moglo bi se rei, da su misli bake krave, pune iskustva, sliile po svoj prilici najmirnijim i najuenijim odama Horacijevim. Kao prava baka bijae u igri ovo dvoje malih pastira, kojima bijae povjerena na uvanje. Da je mogla, nasmijala bi se pri pomisli, da je Rozina i Pininova zadaa na livadi bila u tome, da paze da ona, Cordera, ne prijee mee i granice, da se ne uputi eljeznikom prugom i ne ode susjedu u tetu. Zato da ode susjedu u tetu, zato da se uputi prugom? Psti kadikad, ne mnogo, svaki dan manje, ali paljivo ne gubei vremena na to, da podie glavu iz puke radoznalosti, izbirui bez kolebanja najbolje zalogaje, a zatim lei da uiva u preivanju, da bude sretna, to ne oskudijeva i to ivi to bijae njezin posao, a ludost sve ostalo. Ne bi se ni sjetila, kad bi je muha ubola. Bik, ludo skakanje po livadama... sve je to prolo! Tiina se prekinula samo na dan sveanog otvorenja eljeznike pruge. Kad je prvi put ugledala vlak, Cordera kao da je poludjela. Preskoila je ogradu na najviem mjestu, pojurila tuim livadama. Strah je potrajao vie dana i ponavljao se, jae ili slabije svaki put, kad bi se vlak pojavio u susjednom prokopu. Malopomalo navikavala se na neopasnu tresku. A kad se uvjerila, da je to opasnost, koja prijeti a ne pokazuje se, smanjila je svoju opreznost. Stojei uzdignute glave gledala je ravno u to golemo udovite. Kasnije ga promatrala i ne diui se, s antipatijom i s nepovjerenjem. Konano ga nije ni gledala. Pinina i Rose ugodno se dojmila ta novost. U poetku je to bilo ludo veselje, pomijeano s neto praznovjerna straha, sve je u njima poigravalo, vikali su, mahali rukama, a kasnije bijae to tiha i ugodna zabava, to se ponavljala nekoliko puta na dan. Dugo je potrajalo dok se iscrplo uzbuenje pri promatranju vrtoglava leta, popraena vjetrom vrtoglava leta velike eljezne zmije, to je pravila toliku buku i u svojoj utrobi nosila toliko ljudi, nepoznatih, stranih. * Brzojav, eljeznica, sve to bijae samo obian dogaaj, koji je nestajao u moru tiine, to je okruivala livadu Somonte. S livade se nisu vidjela ljudska naselja, do nje nije dopirala buka svijeta, osim kad bi vlak prolazio. U beskrajna jutra, ponekad pod zrakama sunca, u zujanju kukaca, oekivahu krava i djeca podne, da se vrate kui. 5

Zatim vjene veeri, pune slatke tuge u onoj tiini, opet na livadi, sve dok se ne spusti no, s veernjom zvijezdom, kao nijemim svjedokom na visini. Kruili su oblaci rasle sjene drvea i litica na breuljku i u klancu, ptice ile na poinak, poinjale svjetlucati zvijezde na najtamnijem dijelu nebeskog plavetnila, a Pinin i Rosa, blizanci, djeca Antona de Chinte, due obuzete slatkom i omamljivom vedrinom sveane i ozbiljne Prirode, utjeli su sate i sate, umorni poslije igara, nikad odve bunih, sjedei uz Corderu, koja bi sveanu tiinu od veeri do veeri popratila mekim zvukom svoje klepke. Usred te tiine, u tome nepominom miru, bilo je ljubavi. Voljelo se ovo dvoje brae kao dvije polovice istoga zelenog voa, vezani istim ivotom, s vrlo malo svijesti o onom, to ih je razlikovalo. Voljeli su Pinin i Rosa Corderu, kravu-baku, veliku, ukastu, kojoj elo bijae poput zipke. Pj esnika bi Cordera podsjetila na Zavalu iz Ramayane, svetu kravu. U irini svojih oblika, u sveanoj mirnoi svojih odmjerenih i dostojanstvenih pokreta inila se kao svrgnut idol, zadovoljna svojom sudbinom, zadovoljnija to je prava krava negoli krivi bog. Moe se rei, da je Cordera, koliko se takve stvari mogu dokuiti, voljela blizance, koji su je vodili na pau i uvali. Malo se izraavala, ali strpljenje, s kojim je podnosila da im u igri slui kao jastuk, kao zaklon, kao konj, na kojem su jahali, i kao jo mnogo ta u njihovoj mati pokazivalo je utke ljubav mirne i misaone ivotinje. U tekim su vremenima Pinin i Rosa inili sve mogue brinui se za Corderu i pazei je. Anton de Chinta nije naime oduvijek imao livadu Somonte To je relativno nova stvar. Prije dvije-tri godine Cordera je morala izlaziti da pase kako najbolje zna, na sreu, po puteljcima i prolazima, po golim i oskudnim opinskim poljanama, koje istodobno bijahu i ispaa i opinski put. Pinin i Rosa u tim danima oskudice vodili su je po najboljim uzvisinama, na najmirnija i najmanje ogoljela mjesta, i oslobaali je tako pogrdnih rijei, kojima su izloene siromane ivotinje, to moraju traiti hrane, na koju putem naiu. U danima gladi, kad je u staji nestajalo sijena i kukuruzovine, da bi se moglo izmusti toplo mlijeko iz krave, Cordera je imala da Pininu i Rosi zahvali na tisuu malih umjenosti i dosjetljivosti, koje su joj olakale bijedu. A to tek da se kae o junatvu u doba telenja 6

i hranjenja teleta, kad se zametnula neizbjena borba izmeu hrane i dara nacije, s jedne, i interesa obitelji Chinta, s druge strane, borba koja se sastojala u tome, to se iz vimena sirotice majke kralo sve mlijeko, koje ne bijae prijeko potrebno za odranj e teleta! U tom sukobu Rosa i Pinin bijahu uvijek na strani Cordere, pa kad bi se pruila prilika, potajno su odvezivali tele, koj e bi, slijepo i kao ludo, pojurilo da potrai zatite u majke, a ova bi ga gostila pod svojim trbuhom, okreui zahvalno glavu i govorei na svoj nain: Pustite k meni malene i telad. Takve se uspomene i dokazi ljubavi lako ne zaboravljaju. Dodajmo jo k svemu, da je Cordera imala najbolju duu od svih siromanih krava na svijetu. Kad bi se nala s nekom svojom drgom pod jarmom, Cordera bi znala podvri svoju volju tuoj, pa bi sate i sate stajala sputene ije, dok bi joj drga spavala. * Anton de Chinta uvidio je, kako se rodio da bude siromah, kad se naao nemoan u svojoj namjeri da ostvari san o vlastitom krovu nad glavom, s barem dva uprega. Doao je, zahvaljujui dugotrajnoj tednji, koja bijae pravi pakao muka od otkidanja od svojih usta, doao je do prve krave, Cordere, i ni makac dalje. Prije nego to je mogao kupiti drugu, bio je primoran, da bi vlasniku platio zaostatak za unajmljeni majur, prodati komad svoje utrobe, dio svoga ivota, Corderu, ljubav svoje djece. Antonova je ena umrla dvije godine poto je krava kupljena. Izmeu staje i brane postelje bio je zid, ako se zidom moe nazvati zastor ispleten od kestenova granja i kukuruznih stabljika. Antonova ena, Muza gospodarstva u ovoj bijednoj kui, umrla je gledajui kravu kroz otvor na tom zidu, blagosiljajui je kao spas obitelji. uvajte je, ona vas hrani kao da na samrti govorahu oi bijednice, koja je umrla izmorena glau i iscrpljena radom. Djeca su zavoljela kravu. Ljubav, koje im otac nije mogao nadomjestiti, djeca su nala u kravljim njedrima, u njezinoj toplini, u staji i tamo na livadi Somonte. Sve je to Anton razumijevao na svoj nain, konfuzno. O prodaji, koja se morala izvriti, nije se djeci smjela ni rije spomenuti. Jedne subote mjeseca srpnja, kad je sunce izlazilo, Anton, sav slomljen, poe u Gijn, tjerajui pred sobom kra vu, kojoj je o vratu visjela klepetua kao jedini nakit. Djeca su spavala. U 7

druge dane trebalo ih je ibom buditi. Ovaj put otac ih je ostavio na miru. Kad se probudie, naoe se bez Cordere. Tata ju je zacijelo odveo biku. to drugo nije se moglo nagaati, Pinin i Rosa miljahu, da krava ide protiv volje; miljahu, da ona vie ne eli djece, jer ih je svu brzo gubila, ne znajui ni kada ni kako. Kad se smrklo, Anton i Cordera vratie se tuni, umorni i zapraeni. Otac nije nita govorio, ali su djeca shvatila pogibao. Nije je prodao, jer nitko nije htio platiti cijene, koju je on sebi utuvio u glavu. Cijena bijae pretjerana: sofizam ljubavi. Traio je previe za kravu, da je nitko ne bi odveo. Oni, koji su se pribliavali da pokuaju sreu, odmah su se udaljavali psujui ovjeka, koji je zlovoljno i izazovno gledao svakoga, tko bi se usudio pribliiti utvrenoj cijeni, kojom se on ograivao. Do posljednjeg asa pazara bijae Anton de Chinta u Humedalu, dajui vremena sudbini. Nee se rei miljae da izbjegavam prodaju; oni mi ne plaaju za Corderu, koliko vrijedi. Konano odahnu; iako ne zadovoljan, ipak nekako utjeen, uputi se cestom u Cands, kui, u zbrci i buci, izmeu svinja, to roktahu, i junadi, to mukahu, posred rike krava i volova, koje seljaci iz razlinih okolnih upa tjerahu s manje ili vie muke, ve prema tome, da li veze izmeu gospodara i ivotinja bijahu starijeg ili novijeg datuma. U Natahoyu, na prekriju, bio je Anton de Chinta jo uvijek izloen opasnosti, da ostane bez Cordere; neki seljak iz opine Carri, koji ga je cio dan salijetao, nudei mu neto manje o d traene svote, malo pripit, navali na nj i posljednji put. Nudio je sve vie i vie, borei se izmeu krtosti i svog hira da odvede kravu. A Anton, kao stijena. Ve su stisli ruke i zastali nasred puta... krtost je pobijedila; razlika od pedeset reala otvorila je ponor meu njima. Ispustie ruke i udarie svaki svojim putem. Anton krene puteljkom, koji ga je izmeu kozje krvi, to jo nije procvjetala, i kupina u cvatu odveo ravno kui. Od tog se dana, kad su uvidjeli pogibelj, Pinin i Rosa nisu umirili. Sredinom tjedna eto ti posjednikova upravitelja u Antonovu dvoritu. Bijae to takoer seljak, iz iste upe, prgav, neumoljiv i okrutan spram zakupnika, koji su u zaostatku. Anton, koji nije doputao prigovaranja, poblijedio je pred prijetnjama otkaza. Vlasnik vie nije htio ekati. Dobro, prodat emo kravu uz malu 8

cijenu, za bagatelu. Trebalo je platiti ili ostati na ulici. Druge je subote pratio Pinin oca u Humedal. Djeak je s uasom gledao one, to se pogaaju za meso, tirane na pazaru. Cordera je po pravoj cijeni pripala nekom kupcu iz Kastilje. Napravie joj znak na koi i vratie u staju, u Puao, prodanu, tuu. Iza nje, uz tuan zvon njezine klepke, koracahu bez rijei Anton de Chinta i Pinin, s otealim oima. Rosa, kad je saznala za prodaju, bacila se Corderi meu rogove, a ova je saginjala glavu milovanju kao i jarmu. Ode stara! pomisli Anton, zle volje, puste due. Ono, zapravo, Cordera je ivotinja, ali moja djeca nemaju druge majke ni bake. Onih je dana na pai u zelenilu livade Somonte vladala grobna tiina. Cordera, bez ikakva pojma o svojoj sudbini, odmarala se i pasla kao i uvijek, sub specie aeternitatis, kao to bi poivala i jela as prije ivinskoga i smrtonosnog udarca. Ali Rosa i Pinin bijahu tuni i bespomono leahu na travi, odsad beskorisnoj. S mrnjom gledahu na vlakove, to su prolazili, i na brzojavne ice. Onaj nepoznati svijet, tako dalek, odveo im Corderu. U petak uveer bio je rastanak. Doao je ovjek od kastiljanskog kupca po govee. Platio je. Popio j e s Antunom gutljaj i izveo Corderu iz staje. Anton je iskapio bocu. Bio je zanesen. Teina novca u depu takoer ga hrabrila. Htio se omamiti, zagluiti. Govorio je mnogo, hvalio vrline krave. Onaj drugi samo se smjekao, jer Antonova hvaljenja bijahu nesklapnosti. Da je krava davala toliko i toliko litara mlijeka? Da se lako uprezala, da je lako vukla teret? Zato? emu, kad, e se i onako za nekoliklo dana pretvoriti u odreske i druge sone zalogaje. Anton nije htio na to pomiljati. On ju je zamiljao ivu, kako radi, kako slui drugome, zaboravljena od njega i njegove djece, ali iva i sretna. Pinin i Rosa, sjedei na gomili ubra i bilja, za njih sentimentalnoj uspomeni na Corderu i vlastite muke, drei se za ruke gledahu sa strahom u neprijatelja. U zadnjem se asu bacie na svoju prijateljicu. Bijae poljubaca, zagrljaja. Nisu se mogli od nje odvojiti. Anton, omamljen vinom; kao da je odjednom sav klonuo, prekriio je ruke i uao smrknut u dvorite. Djeca su prevalila dobar komad puta izmeu visokih plotova, slijedei tunu skupinu: ravnoduna ovjeka i Corderu, koja je nerado ila s nepoznatim u ovo doba. Konano se moradoe rastati. 9

Anton je, neraspoloen, vikao iz kue: Djeco, velim vam, dosta tih neozbiljnosti: Tako je vikao izdaleka otac, planim glasom. Sputala se no. Mranim putem, s tamnim visokim plotovima kao nekom grobnicom, gubila se Corderina spodoba, koja se izdaleka inila crnom. Zatim se uo odmjeren i tih zvon njezine klepke i nestajao u daljini, u melankolinom cvranju cvraka. Zbogom, Cordera! vikala je Rosa briznuvi u pla. Zbogom, Cordera, duo! Adis, Cordera! ponavljao je Pinin, sav slomljen. Zbogom! odgovorilo je, na kraju, zvonce na svoj nain, a tuan mu se glas gubio u drugim glasovima srpanjske noi na selu... * Sutradan ranom zorom, u svoj uobiajeni sat, Pinin i Rosa odoe na livadu Samonte. Ona im tiina nikad ne bijae tuna . Toga dana livada bez Cordere inila im se pustinjom. Odjednom zapita lokomotiva, pojavi se dim, a zatim i vlak. U zatvorenu vagonu, iza uskih visokih prozora za zrak, nazirahu blizanci kravlje glave, koje su, zaueno gledale na otvore. Zbogom, Cordera! jecala je Rosa, videi meu njima svoju prijateljicu, kravu-baku. Zbogom, Cordera! vikao je Pinin, s istom vjerom, sa akama prema vlaku, koji je iao u Kastilju. Vie upuen u lupetvo svijeta, ponavljao je djeak plaui: Vode je na klaonicu... da je pojedu gospoda, popovi, bogatai... Zbogom, Cordera! Adis, Cordera! I Rosa i Pinin s bijesom gledahu na prugu, na brzojavne ice, simbole onoga neprijateljskog svijeta, koji im je ugrabio njihovu drugaricu u tolikim asovima, u tolikim tihim njenostima, oteo im je za svoj apetit, da je pretvori u jelo bogatih prodrljivaca... Zbogom, Cordera! Adis, Cordera! * Prolazile godine. Pinin je postao mladi i otiao u vojsku. Bjesnio je karlistiki rat. Anton de Chinta bijae zakupnik u nekoga 10

vlastelina na strani pobijeenih; nije imao utjecaja da svu beskorisnost ratovanja objasni Pininu, koji po naravi bijae poput hrasta. I jedne tune listopadske veeri Rosa je na livadi Somo nte, sama, oekivala da proe vlak u Gijn, vlak, koji joj odnosi jo jedinu ljubav: njezina brata. Zapitao je izdaleka stroj, pojavio se vlak u prokopu i prohuktao kao munja. Rosa, gotovo zahvaena kotaima, mogla je za asak, u vagonu treeg razreda, vidjeti mnotvo glava siromanih novaka, koji su vikali, mahali rukama pozdravljajui drvee, zemlju, polja, svu uu domovinu, svoja sela, koja ostavljahu, da pou u smrt u bratoubilakim borbama i re domovine, u slubi kralja, kojega nisu ni vidjeli, u slubi ideja, koje ne poznavahu... Pinin, polovinom tijela nagnut preko prozora, pruio j e ruke prema sestri; gotovo se dodirnue. I Rosa je izmeu treske kotaa i regrutskih povika mogla razabrat brato v glas, koji je jecao viui, kao da je nadahnut uspomenom na dalek bol: Zbogom, Rosa...! Zbogom, Cordera...! Zbogom, Pinin, duo...! Otiao je onamo kao i ona, krava-baka. Odveo ga svijet: kravlje meso za deronje, za bogatae; Pinina kao hranu topovima, za ludosti svijeta, za tue ambicije. Ovako je razmiljala siromana sestra, sva skrhana bolom, gledajui kako se u daljini gubi vlak i tuno piti, dok mu se zviduk odbija o kestene, ravnice i hridi... Kako je ostala sama! Kako tek sada bijae pusta livada Somonte! Zbogom, Pinin! Zbogom, Cordera! S kakvom je mrnjom Rosa gledala put uprljan izgorjelim ugljenom, s kakvim bijesom brzojavne ice! O, dobro je inila Cordera, to se nije pribliavala. Taj joj je nepoznati svijet sve uzeo. I ne mislei, Rosa prisloni glavu o stup, usaen u podnoje livade Somonte kao neka zastava. U utrobi osuene jele vjetar je pjevao svoju zvonku metalnu pjesmu. Sad ju je Rosa shvaala. Bijae to pjesma o suzama, o naputenosti, o usa mljenosti, o smrti. U brzom treperenju, kao u bolnim uzdasima, kao da je ula dalek glas, to jeca putem; Adis, Rosa! Adis, Cordera! Zbogom, Rosa! Zbogom, Cordera! 11

Jos Mara de Pereda NOVAENJE (La Leva) ISuelice sobi, u kojoj piem ove retke, nalazi se kuerak s jadnim izgledom. Kuerak ima prizemlje, kat i potkrovlje. Donji se boj razaznaje po uzanim otvorenim prozorima, to gledaju na ulicu. Nikad nisam mogao upoznati ljude, to ive iza onih triju uzanih prozora. Na katu je zaputen balkon, a protee se du cijelog proelja. U potkrovlju se izdiu dva meusobno odvojena prozora, to jest dvoja staklena vrata s balkonom. Iza onih, to su meni na desnu ruku, ive bolje: ivljahu dojako mu i ena, oboje jo mladi, s neto sitne djece. Mu bijae razrok, malen, ut u licu, otre i neuredne kose; redovito, je nosio pokrpanu zelenu majicu i smee hlae, ukruene, neukrotive od silnih zakrpa i mnoge umaenosti. Zvahu ga nadimikom Razroki. ena nije razroka kao mu, niti crnomanjasta, ali joj je kao i njemu kosa etinjasta; lice joj je rumenkaste boje, na prijelazu u tamnu; nema toga, tko bi joj odolio. Nosi suknju od naranasta sukna, bluzu od tanke smee tkanine i bijel rubac na glavi. Maliani nemaju nekoga svojstvena oblija, jer kako se ne umivaju, vidim ih garava lica, budui da je a ona boja, kojom su se ponajprije zamazali. Nita odreeno ne mogu kazati ni u pogledu njihove odjee, jer ljeti idu goliavi ili se nateu oko jedne poderane koulje, koja svaki as mijenja gospodara; zimi ih podjednako urede ostacima oeve odjee, majinom donjom suknjom ili pokrivaem s postelje. Razroki je ribar, ena mu prodaje ribu, a djeca... ive od uda bojeg. Za drugim tavanskim vratima stanuje sam neki mornar, ezdesetgodinjak, herkulski stasit, poneto savijen pod teretom godina i na moru proivljenih bura. Nosi na glavi crvenu kapu, a odijelo mu je gotovo jednako odjei u susjeda mu Razrokog. Sijeda mu je upava kosa, sijedi su mu zalisci, sijede obrve. Ne bih 12

pouzdano umio kazati, kakvo mu je lice, jer ga onaj ovjek rijetko kada pokazuje, a ja ne imadoh prilike da ga zagledam, kako bih htio. Ovome starini pravo je ime barba Mihovil, ali se on svima odaziva, kad ga zovnu po nadimku Tremontorio, a to je iskrivljena rije promontorio, rt. Taj mu nadimak dadoe u mladosti zbog njegova divovskog uzrasta i zbog snage, to je pokazivae, kad je trebalo zaveslati uza struju ili za nepogode. Ve je dvaput sluio kralja, to jest zapala ga srea da dvaput slui na ratnom brodu, u oba sluaja po etiri godine. Posljednji je put sluio na fregati Ferrolana; na tom je brodu obigrao oko svijeta, a taj mu je put uvrstio ugled to ga je meu prijateljima uivao zbog svoga mnogoga pomorskog znanja, zbog svoje hrabrosti, svoga dobrog srca i... svojih eljeznih aka. Jo je uvijek momak, jer mu izmeu njegove barke, njegove slube na ratnom brodu i njegovih mrea, koje vrlo spretno plete, nije ostalo etvrt sata slobodnog vremena, da sebi potrai druicu. U stanu na katu ive mu i ena, vrnjaci barba-Mihovilovi; ako i nisu snani poput Mihovila, supruzi su zato neuredniji od njega, a podjednako sijedi, suncem opaljeni i smeurani. Iz ovog braka rodio se Razroki, onaj s tavana, koji je pokraj oca nauio, kako se upravlja veslom, kako se oprema brodica, rijeju: nauio da bude dobar ribar. Otac Razrokoga nazvan stric Bolina ili Heravi, jer je iao nahero, naginjajui se na desnu stranu i dalje se, usprkos svojim godinama, borio s morem, kao i barba Tremontorio; iao je na more ne iz ljubavi prema moru, kako bi ozbiljno rekao kakav pjesnik s kopna, iz srca Castille ili Manche, navikao da ravna pokretima i da upravlja burama s neke pozornice ili na bari u kakvu parku; iao je na more zato, to oni ljudi ive od ribolova, a love, samo da bi ivjeli, te po stotinu puta na godinu izlau ivot opasnosti na bijesnome Kantabrijskom moru, na krhkome amcu ribarskom. * Nakon ovih podrobnosti, ukoliko se itatelj zaudio, otkud meni ove pojedinosti, duan sam mu rei, da ja za njima nisam tragao, a niti su opisane osobe dole da mi ih iznesu: same su se prokrale kroz vrata na balkonu, i to vrlo jednostavno Kuerak, o kojem govorim, i kuu, u kojoj piem, razdvaja ne ba iroka ulica, a moji susjedi, i ljeti i zimi, izravnavaju svoje raune i razglabaju i najtee svoje poslove s balkona na balkon. 13

Na priliku: Dan je prepolovio, pa se primie vrijeme ruku. S tavanskih vrata u Razrokog uju se povici i udarci njegove ene te jecaji i pravdanja maliana, koji dobivaju batine. Prizor se, meutim, ne moe vidjeti od silnog dima iz kuhinje, to suklja na mali balkon, gdje mu je jedini odvod. ena strica Boline pribija hobotnice na zid svoga balkona, da se prosue. Snaha se pojavljuje na svome balkonu, neurednija nego ikad s licem crvenim kao suha paprika, raupane kose, posred gusta oblaka od dima... zaista paklenska pojava. Polovinom se tijela nagnula preko ograde te promuklim, nezgrapnim glasom vie gledajui na kat pod sobom Strina...! Valja napomenuti, da u narodu ovog kraja zet ovako zove punicu i snaha svekrvu. Starica s kata, ne prekidajui svoga posla, kad prepozna snahin glas, prilino nevoljko odgovori: to ti je? Imate li zrno soli, da isprim koju skuu? Nemam soli. Zdravlja ne imali promrsi ena Razrokog. A ti stida nema zapiti stara, kad je u. I znaj, da imam soli, ali ti je ne dam. Znam ja to, jer ste takvi uvijek bili. Zar sam te malo puta nahranila, a? Nezahvalnice, bezdunice! to nahranila? Svaki me dan sramotite, blebetuo, blebetava...! Da se ne bojim ogovaranja, ve bih vas bacila niza stepenice. Samo bi tebi sliilo, vucibatino! Tko ne voli svoje roene djece, ne moe ni staro potivati. Ja da ne volim svoje djece? Ja da ih ne volim? grmi ena iz potkrovlja, podboujui se rukama i sipajui vatru iz oiju. A tko bi ih onda mogao voljeti? Ja! sasvim mirno odgovara starica. Ja, koja sam ih toliko puta uzela u svoju kuu, jer ih ti ostavlja golu i naputenu na ulici, kad se povlai no krmama... pijanico! Laitorbo...! Vjetice...! povika raeena i grozniava ena Razrokoga, kad u te rijei. Ja pijanica? Kada ste me to 14

digli sa zemlje, klevetnice? Sve i da jest tako, nije na tui raun. A to se koga tie, to ja radim u svojoj kui. Tie me se, tie, jer vidim, koliko se mome sinu valja znojiti, dok zaradi komad kruha, koji ti prodaje za bocu rakije, umjesto da ga djeci podijeli! Zato jadni anelci nemaju ni postelje, gdje bi spavali, ni vatre, gdje bi se ogrijali, ni koulje, da je obuku... Zato ti nema zrna soli, nego je u mene trai... Kupi je, grenice...! Ali si ti od zla roda, da bi to valjala. Moj je rod sa sve etiri strane bolji od vaega. Bijah u svojoj kui. On je mene traio. Kamo sree da te nikad nije potraio... Dobro sam mu ja govorila: Pazi, ona je iz Visoke ulice 1 i ne moe biti dobra! Svijetla su obraza ljudi iz Visoke ulice; mogu ga pokazati cijelom svijetu... Bolji su negoli ovi odavde... lijenine lijene! koji su pustili da ih u natjecanju jedrilicama triput uzastopce pobijedi Visoka ulica... To vas bode, a? Ma kolike molitve nizali u kapeli u Mirandi i ma kolike svijee pripaljivali Svetim Muenicima, na e Sveti Petar sve natkriliti. Nikad Sveti Petar ne moe u zatitu uzimati bezdunike, kao to si ti. A to se izgubilo na regatama, bog zna, zato to bijae. Zato? Zato, to nema aka! Eto zato, znaj te. Vii, samo vii, nek te uje mu, koji se, eno, ozdo pojavljuje, a ti onda gledaj, kamo e se djeti. Ja govorim istinu, pa bilo to i pred svojim muem uzvraa ena s tavana, gledajui iskosa na zaokret ulice i sputajui glas, im ugleda Razrokog. Starica s kata pribija posljednju hobotnicu pa se, ne gledajui snahe, povlai s balkona cijedei: Idi, idi, jelo mu pripravi, ispiuturo! I snaha, bijesna, odlazi i nestaje iza gusta dima, to i dalje suklja iz kuhinje; odlazi, poto je svekrvi uputila ove laskave rijei: Vjetice, vjetiurino...! Idite da skujete izmiljotine, to ete ih kazivati mome muu... blebetuo, klevetnice! * Prije nego to dalje poemo, itatelju valja znati, da meu pomorcima i ribarima iz Visoke ulice i onima iz Luke ulice 1

Calle Alta, neko glavna ulica u gornjem dijelu Santandera. Prev.

15

dviju suprotnih etvrti u Santanderu oduvijek vlada nezajaljiva mrnja. Svaka etvrt ima svoj ceh, pa im, ak ni nebeski zatitnik nije isti. Sveti Petar zatitnik je Visoke ulice ili Gornjeg ceha, a Luka ulica ili Donji ceh nalazi se pod zatitom svetih muenika E meterija i Celedonija, ijim se slavnim glavama za koje se pria da su udom dole u ovu luku u kamenoj barci posvetila i na troak ceha sagradila lijepa kapela u predjelu Miranda, koji vlada dobrim dijelom mora. Kad ovo ima u vidu, itatelj se nee zauditi, kako moje dvije susjede, poto su se rijeima onako poastile i nadmetale, kako je navedeno u prvom dijelu razgovora, mogu smatrati uvredom asti i dostojanstva to, to je netko iz Visoke ulice, i obratno. Da nastavimo. Razroki stie kui. (Imajmo na umu, da se dim razilazi te mi vie ne prijei da vidim prizor u svim pojedinostima.) Skida s glave svoj sueste ili nepromoivi eir; na stari koveg odlae kabanicu od vrsta nepromoiva platna, kojom je ogrnuo ramena, te o klin vjea koaru pokrivenu navotenim platnom, a punu pribora za ribolov. Njegova ena u krbavu zdjelu sipa juhu od kupusa i graha, loe skuhanu i jo gore zainjenu; stavlja je na koveg zajedno s velikim komadom loa kruha. Razroki ni bijele da probijeli, nego, poto su mu se djeca okupila oko zdjele, poinje juhu kusati kositrenom licom. Prati ga ena s malianima, po redu, drugom, drvenom licom. Poto su posrkali juhu, Razroki oekuje neto, to ne dolazi. Gleda u zdjelu, zatim upravlja pogled u dno prazna lonca i, najzad, upire oi u enu. Ova blijedi. Gdje je meso? najposlije e ribar promuklim glasom. Meso... muca njegova ena ...kako su mesnicu ve zatvorili, kad sam pola po meso, nisam ga ni donijela. La...! Juer sam ti u podne dao dva i po reala2, da ga kupi, a mesnica se ne zatvara u etiri sata. Gdje ti je novac? Novac...? novac... u depu. Nitarijo! I danas si lokala... kou u ti odrti! vie ogoren Razroki videi sve primjetniju zabunu u svoje ene. 2 Real, etvrtina pesete (25 centima), ako je bakarni; srebrnih ima s razliitom vrijednosti. Prev.

16

Novac na vidjelo! Velim ti, odmah! Upitana dre i vadi poneki cuarto3 iz depa i ne otvarajui potpuno ake, pokazuje muu novac. To je svega osam... a ja sam ti ostavio dvadeset i jedan cuarto... Gdje je drugo? Bit e da se izgubilo... jo jutros sam imala dvadeset i jedan... Ne moe biti: dao sam ti dva reala u srebru. Ja sam ovaj... promijenila sam na trgu... to je jutros mama radila? brzo pita Razroki svoje najstarije dijete, hvatajui ga za ruku. Malian se trese od straha, naizmjence gleda u oca i majku, i uti. Govori brzo! veli mu otac. Izbit e me mama, ako kaem uzvraa jadni malian, krivei lice u pla. A ja u ti, ne kae li, prilijepiti pljusku, da e ti se razletjeti njuka. I malian, koji iz iskustva zna, da njegov otac ne prijeti uprazno, i pored toga to mu mati daje znak da uti, zatvara oi i, kao da mu rijei pale usta, brzo izgovara: Mama je jutros donijela p litre rakije, bocu je sakrila u slamnjau. Razroki, uvi ovu posljednju rije, pljuskom obara prestupnicu, tri postelji, pretura po slamnjai i odande izvlai bijelu bocu s malim ostatkom prokazane kriomtine; vraa se sa staklenkom eni u asu, kad se ova podie, udari je njome u glavu i tako je opet srui, a djecu i nehotice poprska grenom tekuinom. Cvili ranjena nesretnica, plau preplaena djeca, a razbjenjeni ribar izlazi na balkon, proklinjui svoju hudu sreu i kunei svoju enu. Barba Tremontorio, koji se s mora vratio s Bolinom i Razrokim, na balkonu plete mree (to mu je omiljeli posao, kad j e kod kue); tu je za svojim poslom jo od poetka svae u susjeda, te kadikad zagriza u komad kruha i prijesna, osuena bakalara jelo od kojega se ponajvie sastoji njegova hrana. Premda je savreno upuen u ono to se zbilo, on se pred Razrokim ini kao da nita ne3 Cuarto, stari panjolski bakarni novac, kojemu vrijednost bijae 4 maravedija. Prev.

17

zna, jer se ne voli mjeati u ono to ga se ne tie. Ali rasreni mu, kojemu je potreban oduak za jed, to je u njemu jo ostao, zove susjeda, pa njih dvojica, s balkona na balkon, na sav glas zameu ovaj razgovor: Barba Tremontorio, ja vie ne mogu s ovom huljom pa u jednog dana poiniti kakvo zlo. Ve sam ti rekao, da si od poetka sam kriv, im si vidio da je malo zaplovila, morao si saviti jedra... to sam morao initi, kad je izgledala kao svetica? to si morao initi? Ono, bolan, to sam ti uvijek govorio: Pazi na vjetar s boka i dobro ravnaj; s jakim vjetrom u krmu, naprijed! Ali kad vie nema kosti u tijelu, koje joj nisam izvrnuo i namjestio! Ve je drvo natrulo, bolan! Boe, kakve li nitarije! to e biti od te djece, ako me sudbina od kue otrgne? Ni sm av ne zna, kud bi s ovom enom. Prolog sam joj tjedna dao dvadeset i etiri reala, da djecu odjene... Vidio sam od njih, koliko i vi. Pijandura ih potroila za rakiju. Na smrt sam je premlatio, a nakon tri dana, ona dade ponjavu za oku rakije. Juer joj dadoh dvadeset i jedan cuarto za meso, a ona opet zapila... I tako djeca gola, ja bez koulje... ni na blagdan ne smijem ispiti au vina. Zato je, bolan, ne odvede, da joj avla istjeraju? Moda je u nju uao! I za tim sam lijekom posegao, barba Tremontorio. Vodio sam je vie od tri milje odavde, nekome sveeniku, za kojega kau da se time bavi; vodio sam je, da joj oita Evanelje. I oitao je. Dao mi je blagoslovljen zapis i malo rutvice, a ja sam to saio u kesicu i o vrat joj objesio. Taj me obred stajao napoleon po prilici... I nita, slijedeeg se dana naljoskala, da se nije mogla micati. Dao sam joj rakije kuhane s prahom, za koji vele da pijanca odvraa od pia, all mi se ini, da joj odonda rakija jo vie prija. Koliko sam potroio uiui svijee Svetim Muenicima, da bi je od zla odvratili, i nita... Vie ne znam, to da radim, barba Tremontorio, osim da je ubijem, jer je u nje golema opaina. Zamislite, poto sam joj dao rakije s onim prahom, spopalo je stezanje u crijevima, te sam mislio, da e crknuti. Kako sam uo, da je rakij a dobra protiv bolova u trbuhu i da ovi uminu, ako se stave oblozi njome dobro namoeni, 18

izlio sam je u tavu etvrt litre po prilici i stavio na vatru, a ka d je gotovo uzavrela, odnio sam je nitariji, koja se prevrtala na postelji . Kaem joj, da asak pridri tavu, dok ja u kovegu potraim koju krpu. Vratim se s krpama... i da vidite! Neete vjerovati, kad vam kaem: iskapila je svu rakiju iz tave, sve onako vrelu! To je, ovjee, gore od prokletstva! U tom pogledu, prijatelju... to da ti kaem? Kad ena toliko skrene kao tvoja, udri; ako ni onda pravo ne zaplovi, vrgni je na dno u pogodan as ili se objesi o jarbol. Kad ti velim, ovjee boji, da sam je svu isprebijao; od silnih pljusaka lice joj je crnje od lignjeva crnila! Onda se objesi, a mene pusti na miru, da s bojom pomoi vezujem ove oice na mrei, jer ja se nisam htio eniti, da ne gubim strpljenja, bolan ne bio! Da me hoe munja smjeriti! Dabogda ja bio hrana ribama na prvi sjeverozapadnjak, to me na moru zadesio...! Ako se ovjek zato raa, bolje da se ni rodio nisam... Jadan ja, to je nisam stavio u salamuru, prije nego to sam izgubio strpljenje i zdravlje za tu prokletu nitariju! I grizui usne od jeda Razroki se vraa u svoje potkrovlje i zatvara vrata na balkonu. Barba Tremontorio, ne diui oiju sa svog posla, otpravlja ga pjevuei hrapavim glasom ovu kiticu: Jer je lakoma i smjela, na meku se riba lovi; a ja kako lakom nisam, u slobodi morem plovim. * A sada, itatelju, zamisli, da je blagdan. Bolina...! Bolina...! uje se glas Tremontorijev. ta je? odaziva se Bolina izlazei na balkon. Ne izlazi mi raun, nedostaje mi novaca... fali te fali, eto! Morski te psi izjeli! Ne shvaam, emu si toliko svijetom obigravao, kad jo ne zna ni prste na ruci izbrojati! ta ti opet fali? Fali mi, fali... ni sm ne znam koliko, ali fali. Ako je samo to... Zar ve nismo vie od trideset puta 19

napravili raun? Zar nisi vidio, da ti nita ne fali? Jest, vidio sam, ama sam kod kue bolje smislio i sraunao, i nema ga, tko bi mi izbio iz glave, da onih trideset reala... Eto ti ga opet s trideset reala! Zar tebe nije spadalo deset dura4 za ribolov ovog tjedna? Jest. Zar nam nisu tebi, mome sinu i meni uzajmili bavicu sardela u krmi Estrobo? Jesu. Je li bavica stajala sedamdeset i dva reala? Jest. Otpada li na tebe dvadeset i etiri? Otpada. Jesi li osim toga u krmi najprije dugovao trideset cuarta za kavu i pie, a onda dva i pol reala, koliko si uzajmio? Jesam. Dobro: dvadeset etiri i est, to je trideset. A koliko ti ima? Imam, imam... dva i dva su etiri... etiri po devetnaest, najprije... Dobro, stavi im pesetu. U redu. Onda e imati etiri dura. Tono... A s druge strane imam u cuartima dvije pesete i dva tarina. To je deset reala, to s onih osamdeset prijanjih daje devedeset. Devedeset. Sad mi ostaju etiri pesete po pet i... jedan, dva, tri... i dva, pet... i jedan est... est forinti, a to je... To je, to je... prije smo imali devedeset reala i sad etiri pesete po pet, to je... devedeset i dvadeset... Da je deset, bilo bi stotinu; ovako je sto i deset... Pa onda est forinti, to su tri... Sa sto i deset, to je sto trinaest... Do dvije stotine ostaje... Vidi li, bolan, kako fali? I ne brigaj ti, Bolina: kad ja neto velim, bolan ne bio...! Stani, tovare! Pusti me, da zavrim... Kad sve pobrka. Tko1 duro = 5 peseta, 1 medio duro (forinta) = 2 i pol pesete, 1 peseta = 4 reala, 1 real = 25 centima, 1 cuarto = 4 maraveds, 34 maraveds = 1 real de velln, 8 i pol cuarta = 1 tarn. Prev.4

20

ti je rekao, da sto i deset reala i tri dura iznosi sto i trinaest reala? Na cijelom svijetu sto i deset i tri iznosi sto i trinaest, bolan ne bio! Jest; ali ta tri nisu reali nego duri, a u tri dura ima ezdeset reala; onih sto i deset i ovih ezdeset, to je sto i sedamdeset. A koliko je to dura? Pol une5 isto je koliko i sto ezdeset reala, a mi imamo sto sedamdeset; dakle pol une i forinta... osam dura i pol. Isto kao i prije, vidi li...? A da bude deset dura, fali... Kad ja neto velim! Grom te ubio! Ta zar ti nisam rekao, da treba odbiti trideset reala, koliko si dugovao u krmi? Jesi. Eh, upravo za tih trideset dali su ti manje, a ba ti toliko fali do dvije stotine. To e rei, da mi s jedne strane daju trideset reala manje a s druge ti mi isto toliko odbija u raunu... bolan... Sad je jo gora muka: trideset ovamo, trideset onamo... Ne dam ja tako, bolan! Odmah idem na pristanite... Idi, tovare, magare...! Fali ti daska u glavi! Voda te odnijela, vole boji...! Sada zamislimo, da ve cio tjedan kia pada, a na moru je velika oluja, jer je zapuhao sjevero-zapadnjak. Barba Tremontorio, jeste li vidjeli, kako sjever bije? Nekoliko e dana estoko puhati... Jutros se u zoru na sjeveroistoku malo razvedrilo, pa sam pomislio, da emo sutra na more; ali je opet zapuhao silan vjetar i pokazao lice gore od tvoga. Zar nije bogu plakati, koliko nam ribe ode za ovo vrijeme! A bilo bi barbuna, da bi nam ve i dotuio...! Velim vam, ova e nas studen skupo stajati. I kao dometak, jutros ono prepiranje na cehovskom sastanku... Zato li sve ovjeka ne zovu i iz kue ga ne izvlae...! Da sam se, bolan, poveo za svojom udi...! I meni se oni usuuju kazati, kako od svega onog, to je tokom godine kapnulo u blagajnu, nita nije ostalo za razdiobu, da ovjek proivi koji danak, na priliku, kad ne moe na more pa ne smogne niti za slei... Bolan! neka mi samo jo zatrae real, to je ovjeku potreban, da ne umre od gladi!5

Onza de oro, zlatna una, 80 peseta. Prev.

21

Teko je, barba Tremontorio. to je pravo, pravo. A eto, dogodilo se, da se kao po dogovoru pol ulice razboljelo: Tolete obolio od kozica, barba Mocejn dobio sakagiju, to ga gui, Viruta iaio nogu, Mordaguero uzet na desnoj strani... i ne znam, koliko ih jo, to e poi na dno... S druge opet strane, lijenik nije htio lanovima pruati pomo, ako mu se ne povise one dvije tisue reala plae, te nije bilo druge nego mu udovoljiti; Puntalova barka ove nam godine naprtila dosta duga na vrat; pa onda nova zastava za kapelu... sam se avo kanda protiv nas urotio... Daj za bolesne, to im svaki dan pripada, plati lijeniku, koliko je vie zatraio, plati zastavu, izgubi, koliko se izgubilo na prijevozu, pak... Okreni priu, bolan, jer ta mi je dobro znana... Ako je onaj Patuca mudar, nisam opet ni ja budala. Vidio sam ja to, kako nam je komadiem narkana papira htio usta zaepiti. Jesi li vidio, kako ne htjede nainiti rauna s nama svima, kako je red, nego na svoju ruku. Pismen je pa samo sipa: Eto, ovdje stoji... Ali nee, majin sin, meni podvaliti, jer nisam ni ja s kruke pao, makar ne znao ni buhe u slovima, bolan ne bio! Ali su se rauni ondje dobro pregledali. Vidjeli su ih ljudi, koji se u njih razumiju. Love nas, bolan, kao girice, vjeruj ti meni... Velim ti, da netko trbuh podmazuje onim, to ja i ti iznojimo; vidjet e, ako nije tako. Patuca jedva da ide na more; obuen je i dotjeran kao kakav gospodin; u njegovoj se kui svaki drugi dan meso jede, a nikad nije bez pol litre rioje6; ima udio u Castrejevoj laici, a sav puca od debljine. av me odnio, ako jo nedavno nije bio siromah kao i ja. Odakle se toliko usjajio? Bolan, ne u da govorim. A da u njegov dep ne kapa iz cehovske blagajne, kao to kaplje dvije godine, ne bi mu se koa onako sjajila. Zloba iz vas izbija, barba Tremontorio. Nema, bolan, u meni zlobe. Zato nije htio da se novac preda trgovcu s pristanita, kako je drugi ceh uradio? Jer novcem moemo i sami upravljati bez iije pomoi. Jer mu je tako zgodnije, magare. Zlobni ste, barba Tremontorio. Hajde a... Tako mu je lake varati vas s nekoliko zguvanih papiria i loviti vas kao skue... Ako hoe da mu ovo izbrblja, kad6

uveno vino iz Rioje, u pokrajini Logroo. Prev.

22

ga toliko uzima u obranu, idi, ba je mene briga. Nisam ja baba blebetua niti od tog ivim; ali kad se zlo govori o dobru ovjeku... vidite, to mi se ne svia, barba Tremo ntorio. Mnogo ste svijeta vidjeli, ama ponekad biste htjeli da i previe znate. Kad ve toliko preklapa, bolan, je li pravo, da natovaren djecom i enom, kakva je u tebe, koja ti i krv popije, je li pravo, da ne primi kakvu potporu u dane ove nepogode? Nisi li potrebit kao nitko? Dobro mi je i mogu raditi... Raditi... a ta? Da valja bave na pristanitu? Za ovo su drugi prije tebe, a ti se ima brinuti oko barke i svojih obveza. Ne velim, da mi kakva potpora ne bi dobro dola, no kada mi je ne daju, emu da okrivljujem onoga, tko nije kriv. A zato od nas trae, umjesto da nam daju? E, to je druga pria... Uostalom, gdje nita nema, ne moe se nita ni uzeti. To e ti ve pokazati. U svakom sluaju, barba Tremontorio, rauni su se podnijeli, pa se nalo, da su u redu. I koliko god se mi trudili... Vidjet emo, to e jesti za koji dan, ako se ovaj vjetar ne stia Bog dao zdravlja, a ostalo emo vidjeti. Amen...! (Bolan, kakvih sve ljudi ima na svijetu! Sve je njima dobro. I takvi no se hlae!) * Ako bi koje dijete, dok Razroki bijae na moru, razbilo lonac ili pojelo kruh, to se nalazio na kovegu, ili pak poinilo kakvu vragoliju svojstvenu njegovoj dobi, mati bi mu na balkonu praila tur, na balkonu bi ga vukla za ui i na balkonu ga pljuskala, da mu licem krv potee. Kad bi na povratku s ribarnice, poto bi prodala ribu, ena polagala raun Razrokome, koji ga je strogo pregledao, pa se neto u raunu ulovilo, na balkonu bi se ula prva od pljusaka, to ih je nesretni mu dijelio svojoj bojoj polovici; s balkona bi zvao svoga oca, majku, barba Tremontorija; s balkona bi im kazivao, to se zbilo i srdit kleo svoju enu; s balkona zazivae pomo boju... s balkona na balkon razvezivao se nadasve iv razgovor, to bi po pol sata zabavljao ljude na ulici. 23

Ako je vlasnik barke, na kojoj moji susjedi zajedno idu u lov, ovima togod dugovao, oni to sa svoga balkona kazivahu i na balkonu raspravljahu, kako e to naplatiti. Na balkonu barba Tremontorio doekuje pitanja, kojima ga salijeu, da bi im kazao, kakvo e biti vrijeme; s balkona on odgovara, a balkon je i njegova zvjezdarnica. Jednom rijeju: balkon mojim susjedima slui kao kua, jedino to ondje ne spavaju i ne oblae se; ali ni u te dvije prilike ba sasvim ne bjee ispred javnosti. Tremontorio i Bolina, poglavito, presvlae koulju i navlae hlae posred sobe sa irom otvorenim vratima... a skapaju se i neizbjenim se konim remenom opasuju na balkonu. Tako je to zimi, jer mi ljeti valja ili zatvoriti kapke na prozoru ili pak gledati susjede do najmanjih pojedinosti u njihovu intimnom tvotu, koli dnevnom, toli nonom... Da budem sudionik u svim navadama i obiajima svojih siromanih susjeda, i mene u isto vrijeme kad i njih, u tri izjutra ljeti, a u pet zimi, budi prodoran i neprevodiv povik; apuyaaa!7 kojim ih neki pomorac, to je plaen za tu slubu, zove da idu na more. * Iz svega se ovog, itatelju, jasno vidi, da sam i bez svoje sklonosti da opisujem obiaje, bez ikakva truda sa svoje strane, mogao doi do podataka, to sam ih iznio na prvim stranama ove crtice, pa mi stoga nitko ne treba za ovo ast skazivati. A sada, poto si mi oprostio ovo udaljivanje o d stvari, a uz pretpostavku, da si upoznat s osobama, o kojima je govor, prij ei u na pravi predmet svog izlaganja.

IIPrije nekoliko dana poeo mi je pozornost svraati izgled, to ga davae kuerak preko puta. Vrata Razrokoga jedva da su se otvarala; niti se odande uo smijeh, niti pla, niti oni redovni udarci. Barba Tremontorio ponekad je pleo mree na svome balko nu, ali uvijek mualjiv i tih, kakav ve bijae po svojoj udi, kad ga susjedi ostavljaju, da u miru obavlja svoj posao.7

Apuya u narjeju santanderskom, arriba na jeziku kastiljanskom: ustajte!

Prev.

24

Starac i starica s kata vrlo se izrijetka pokazivahu; kojiput vidjeh gdje su u ene starca Boline oteeni oni njezini navorani i suhi oni kapci. Bez sumnje, neto se tegotno zbivalo u mome susjedstvu. Unekolike zaokupljen ovom milju, svu svoju panju upravih na onaj kuerak, sa svrhom da saznam istinu. Dimom ocrnjena vrata na balkonu u potkrovlju napokon se poslije podneva otvorie, pa prvo, to moje oi u unutranjosti otkrie, bijae ovjek meni leima okrenut; ovaj na sebi ima e bijelu maju sa irokim modrim ovratnikom, to se sputao niz plea, a na glavi vunenu kapu, isto tako modru; zabavio se oko toga, da u velik pamuni rubac, prostrt na kovegu, koji ve poznamo, poslae neke komade odjee. Poto je u vorove svezao etiri roga na rupcu, u kojem se nalazila oprema, ovjek se uspravio, okrenuo lice... i ja u njemu prepoznah lice Razrokoga, ali smrknutije, snudenije, kiselije negoli ikad prije. Slikovito odijelo siromanog ribara odmah mi je objasnilo uzrok promjeni, to se zbila s mojim susjedima. Poto je bio gotov zaveljaj s odjeom, Razroki provue lijevu ruku ispod vorova, pod kapu uvue nekoliko pramenova kose, to mu padahu na oi, iz depa na hlaama izvue umaenu konatu kesu, izvadi iz nje rezanog duhana, savije cigaretu i pripali je na ugarku, to mu ga prinese ena, koja plakae, premda istiha; zatim pogleda djecu, to su se natisla oko njega, pa uz oit napor progovori nesigurnim glasom: Hajmo a! Kad se mora, onda to bre! uvi mua, to kazuje, ena gorko zaplae, a za njom podjednako i djeca Hoete li uutjeti, sto mu gromova! uzviknu ribar vidno uzbuen. A ti nadoveza obraajui se eni dobro zna, ta e se uiniti. Djeca sad odmah idu sa mnom; ostavit u ih majci usput, dok silazim. U nje e ostati, sve dok se ne vratim. Ne, ne, tako ti svih svetaca nebeskih! povika ena, koja, najzad, bijae majka. Kadra sam da se za njih brinem i ne elim, da itko drugi moju djecu hrani. Znam ja dobro, to si ti kadra i to valja; ne elim da jednoga lijepoga jutra anelci osvanu na ulici obamrli od studeni. I nadasve, ne odvodim ti ih na more: ostaju ti sasvim u blizini; cio dan moe dolje biti s njima... A ve sam rekao materi: Prije im nogu prebij nego to e ih gore pustiti... I basta! Odluka je tu. Hajdemo 25

dolje... I pazi se, da nisi ila za mnom na pristanie, jer ne elim nikakvih prizora; to je ovjek vie sm, to bolje... Bilo kako mu drago, ja tako hou, jer ne budem li pazio na otvor palubni, dua e mi van iz podbroa, eto...! Hajdemo, djeco... I nesretnik Razroki sagne se, da u naruje uzme najmanje izmeu svoje djece, koja ga plaui gledahu. A ena, popustivi neodoljivoj pobudi srca, baci se muu oko vrata i potokom svojih suza najzad izazva suze moda prve! na mrkim oima onoga surovog pomorca. Meutim, to ne bijae ovjek, koji je poputao slinim slabostima; oslobodivi se enina zagrljaja, uze u naruje najnejakije edo, a ostaloj djeci zapovjedi, da pou za njim: enu primora, da ostane u kui, pa brzo izie i za sobom zatvori vrata na stubitu. Za nekoliko asaka ve bijae na ulici, sa svenjem o ruci, a u pratnji starca Boline i barba Tremontorija. Sva trojica iahu pokunjena i utljiva; koracahu protiv volje. Gotovo u isto vrijeme, kad oni na ulici, pojavie se na svojim balkonima ena starca Boline, okruena svojom unuadi, i ena siromaha Razrokog, sama, raupane kose, viui od alosti. Djeca joj i svekrva, ako i ne vikahu koliko ona, podjednako obilne suze ronjahu. uvi ovaj zbor, to srce kida, tri pomorca pourie korak, susjedi se na ulici naikae na balkonima, a ja odluih da pratim svoje znance, sve dok se do kraja ne razmrsi prizor, kojemu vidjeh poetak. Bol oarava kao i radost, a suze zavode poput osmijeha. Uzeh dakle eir i uputih se na pristanite. Natisnulo se mnotvo mjetana, zgrnula se sila naroda; ljud i se kretahu, vikahu, plakahu i preplavljivahu posljednju privoznu kosinu, gdje na drugom kraju bijae privezana barka. U barci se nalazilo dvanaestak ljudi obuenih poput Razrokog; svaki je poput ovog o ruci nosio malen zaveljaj odjee. Neki su od ovih ljudi sjedili i plakali, drugi su stajali, blijedi, nepokretni, sa stranim biljegom, to ga duboka bol utiskuje na jakome i muevnom tjelesnom ustrojstvu; neki pak, inei se mirnim, nastojahu usiljenim osmijehom prikriti suzu, to im se na oku caklila. Svi su se oni ve oprostili sa svojim roditeljima, sa svojim enama, sa svojom djecom, to im s kopna, u suzama, upuivahu rijei ljubavi i nade. Na obali opet, neki, to bijahu pogoeni istom nesreom, jedva se jedvice oslobaahu zagrljaja, kojima ih svojta i prijatelji htijahu jo 26

koji asak na kopnu zadrati i zato rije oe, majko, sinko, prijatelju, bijahu jedine, to vladahu onim tunim suglasjem uzdaha i jecaja. Strana mora da bijae peal8 i tuga, to je suzama orosila one oi, koje su vikle da svakoga dana vedro gledaju smrti u oi, nad ponorima razbjenjelog mora! Gibanje i nemir u ljudi na obali ne prestade ni onda, kad i posljednji mornari, to jo tamo bijahu, malo-pomalo prijeoe na onu barku. Posljednji se ukrca Razroki, poto je svoga oca i svoga susjeda vrsto stegao u zagrljaj. Jo samo srce osta zajedniko izmeu onih, koji su se ukrcali, i onih, to ostadoe na obali. Sluba domovini bijae prvima gospodarom ivota i slobode kroz etiri godine, raunajui od onog asa; a pred tako uzvienom dunosti morahu se prekinuti obiteljske i prijateljske veze. Vesla ve dodirnue vodu, a barka jo bijae uz kosinu, privezana o nju konopom, kojemu je kraj na obali u rukama drao neki stari mornar, to zauen promatrae prizor. Putaj! povikae mu s barke vie no jedamput, slabim i drhtavim glasom. Ali stari pomorac ili nije uo opomena, ili se o nj ih ogluio, to e prije biti, kako bi jo koji asak ostao sa svojim drugovima. Putaj! jo glasnije mu povikae. I nita: starac, kao da je na obali u zemlju ukopan, ne pusti konopa. No Razroki, kojemu oev pla i pomisao na djecu srce probadahu, bojei se, da e najzad popustiti pod teretom boli, to se na nj slegla i ve mu oi zamutila, a videi, da u starca pomorca ne nailaahu na odjek dosadanji povici odlui da mu sm zavikne: Putaj! zagrmi grubim i stranim glasnim, to je nadvladao viku na obali, i svoj mrki pogled upre u starog mornara. Ovaj odmah poslua; kraj konopa pade u vodu, zakripnue vesla, zau se beskrajan, neopisiv zbogom! i barka kliznu put San Martina, gdje se puilo iz dimnjaka na brodu, to je ekao da primi putnike s barke. U ovaj toli uzvien as ene na obali jo vie zajecae, zagrlie svoju djecu, roditelje, brau i prijatelje, tako te se svi izmijeae u bujici suza.8

peal nevolja, jad, bijeda

27

Ima asova, itatelju i prijatelju, to su gotovo neo pisivi, pa nije svakom dano da ih naslika; a ovaj bijae jedan od takvih. Da ga osjeti, dostaje dobro srce, kao to je tvoje i moje; da ga opie i naslika u njegovoj pravoj boji, potrebna je jaka mata pjesnika, a takve u mene nema. Sjeam se, kako je, prije dvije godine, moj prijatelj Eduardo Bustillo9, nadahnuti pjesnik nae slave, pred prizorom istovjetnim s ovim, to ga opisujem, na ovome istom mjestu, moda na istom kamenu, gdje i ja... svojom duom oplakao jade i nevolje ubogih obitelji, to ih novaenje baca u ponor ljutih boli i muka... spominjem se, kako je na usta ene, to je s djecom ostala sama i bespomona, izrekao ove jednostavne, a njene rijei, koje toliko toga kau: Za nestalom, gle, ljubavi svojom, Za ocem, dalek to svijet ga uze, Gorke ki moja sad roni suze. ta bit e sada sa keri mojom? Ta reci, Vinji, tko dat e hljeba, Njojzi i brai, to sutra treba? A bolu mome ravna i nije, Vrh svega emer velik me bije: Pred oi eto ve tuge moje. I vie nego to alim mua, Tuim za onim, tko kruh nam prua, Plaem za ocem djece ja svoje. Nadomjetaju ove lijepe kitice sve reenice, to ih ja ne nalazim da opiem tugu onog prizora. Plakalo se za ocem, za muem, za sinom, koji odlazi moda zauvijek, ali koji svojim odlaskom odnosi kruh onima, to ostaju...

9

Eduardo Bustillo, panjolski pjesnik i dramski pisac (1886. 1908.). Prev.

28

IIIKad je barka pristala uz bok broda, mnotvo koje je ostalo na pristanitu, raspoznajui jedino malu crnu tok u na povrini vode, pomalo se razilazilo, tako da je na koncu ostala jedna jedina skupina, koju sainjavaju obitelji odsutnih pomoraca. Ovaj skup, jedinstven, zbijen, kao da u takvoj spojenosti svaki osjeae vlastitu nesreu manjom, poe se tuno kretati; ljudi su tjeili ene, a ove djecu. Meu spodobama u onoj tunoj slici isticala se ramena i glava barba Tremontorija, koji, ne imajui vlastite obitelji, uzimae kao svoju sve ostale. ovjek, koji je plovio po svim morima i kojega je vojska dvaput pogodila, jer su ga dvaput unovaili, kako je u poetku reeno bijae utoite, kojemu hitahu oni ubogi ljudi, da bi od njega togod saznali o sudbini, to eka predme t njihove ljubavi Kaite, barba Tremontorio: je li istina da ih mnogo kanjavaju, da ih na brodu tuku? pitae ga jecajui neka siromana ena. Kakve izmiljotine! to jeca! Same izmiljotine! Tko e ih, bona, tui? Jo bi to trebalo! Neko i toga bijae... Ja jo nisam iskusio ue; dakle, moe misliti... Osim toga, tvoj je mu ovjek, koji zna, ta je dunost, pa e dobro proi.... A to se tie ivota na brodu, samo da ne bude kakva opaka nostroma10, nema bojazni. Ta nae li se koji od onih, to su nakrivo nasaeni te avla trae, pa kad takav ovjeka na zub uzme, bog me obranio... moe uzeti, da si jo dobro proao, kad te poalje da oisti jabuku na konom nastavku ili da se uspne na najvii ko, bez ikakve potrebe, u olujnoj noi... Ali, ta! Toga vie nema... Sada je uitak sluiti na kraljevskom brodu. A kamo e sada s njima? Eh, najprije e u El Ferrol11. Tamo e nekoliko dana biti u mornarikom okrugu, a odande e koji na fregatu, koji na brzoplovku, a neki opet na parobrod; malo-pomalo svi e mi se oni ukrcati. Jedni e ostati za obalnu strau, na ovim naim vodama, a

10 11

Nostromo, najstariji podoficir na brodu Prev. El Ferrol, p. ratna luka, u pokrajini La Corua. Prev.

29

sve je to nita, sve se svodi na bordianje12, kako se veli, od jedne luke do druge; tek to ih kadikad moe zahvatiti pljusak pra en vjetrom; no kako nas ove vode poznaju, nema mjesta bojazni. Drugi e u svoje odredite na onu stranu. Tamo opet svata ima; malo rada, jake smrekovae, dobra duhana i kave; ali ti se valja znojiti na svakom koraku... Usto, danas kolera, sutra uta groznica... A kako, bona, ove nevolje vrebaju na jadnog mornara! Koga one svojom akljom dohvate, ne putaju ga, dok mu duu ne izvuku. Ako te u Manili13 zahvate, ni kruh u tebi ne ostaje; tijelo ti je u onoj zemlji ba poput kakve vre: punio ga ili ne punio, isto ti je; proputa vodu kao star rasuen amac; kad se iskrca, nema u tebi ni kapi. U mjesec dana ovjek se na onome moru tako pro mijeni, da ga ne bi poznala ni mati, koja ga je rodila... Sav, bona, usahne i pouti...! A onda, sada nema ratova, to ovjeka tjeraju da svaki as ispaljuje topove... I kako smo mi, na Ferrolani, vidjeli sva mora, koliko ih je Bog dao, i obili vaskoliki svijet, to bi itko tumarao onuda, kuda mi proosmo? Bona, ne dao Bog...! jer danas se iv ispee od ege, a sutra crkava od studeni; ovdje groznica, ondje svrab... Da, opaka li podneblja! A ljudi! Bog te obranio! Kakvih li sve boja u njih nema! to se pak tie dananjih bitaka, ne treba brinuti... Dakle... veselo! Sve e, bona, dobro biti... Evo mene, pa ta mi je bilo? Nisam umro. Sudbina mi je naudila, koliko i morski pas barci... I nita vie ne velim. Dobriina Tremontorio i dalje je tjeio, na svoj nain, one jadne ene, sve dok skup jo uvijek zbijen i jo brojniji, jer se uveavao povorkom djece, to mu se putem prikljuivahu nije zaokrenuo kod Konzulata pa uao u grad. Ja, koji sam i nehotice iao za Tremontorijem i sluao ga od samog pristanita donde, izgubih ga ondje iz vida i produih prema obali, duboko dirnut prizorima, to ih vidjeh one veeri. * Oko ega se kretahu moja razmiljanja, lako j e pogoditi. Kakav sam lijek zamislio, da bi se doskoilo velikome zlu, kao to je ono, koje onda oplakivah to ovdje ne mogu iz dva razloga iznijeti:12 13

bordianje manevriranje u jedrenju. Manila, glavni grad i luka na Filipinskom otoju (neko u p. posjedu).

Prev.

30

prvo, to se i uz najbolju volju mogu prevariti, a drugo, to moje teorije, sve kad bih i pogodio, ne bi naile na odziv na visokim mjestima, gdje odluuju o sudbini Cidovih potomaka 14. Meni siromanu slikaru narodnog ivota i obiaja, valja se drati svoga posla; da iznosim narodni ivot i obiaje, kako najbolje umijem, i da ih u svoje srce urezujem. I zato, izlaui ovu crticu na uvid ljudima, koji mogu uz pretpostavku, da e se udostojati na nju svratiti pogled iz dna srca usklikujem sa svojim dragim prijateljem Bustillom: Zakon i strogost ljubav ne zovu, Stoga svi jednom pamtimo ovu: Ratom u bijedu ovjek se vraa, Treba svi ljudi da budu braa.

14 panjolci se rado nazivaju potomcima (unucima) Cidovima, po p. narodnom junaku Cidu (1049 1099), koji je tukao Arape u brojnim bitkama Prev.

31

Jacinto Octavio Picn PRIJETNJA (La amenaza)Odbilo je podne, a kroz vrata se malo zatim, u valovima ljudske plime, natisnulo umorno i tiho mnotvo, to ga sainjava osoblje u radionicama. Nitko nije govorio: niti se mukarac brinuo o eni, niti je djevojka traila laskanja u momka, niti se dijete zaustavljalo, da se poigra. Jaki pokazivahu iscrpljenost, mladi se injahu ostarjeli, stari bijahu napol mrtvi. Ljudi pod dvostrukim jarmom: ugnjeteni vlastitim neznanjem i tuom sebinou! Mnotvo se razilazilo, kao to se razilazi i nestaje oblak na vjetru: najprije je ilo u gomili, zatim u skupinama, a potom u parovima, to se tiho odvajahu bez oprotaja i bez pozdrava, te jedni odlaze kui, a drugi ulaze u gostionice i krme, rasprujui se i gubei se, mijeajui se i nestajui u ivoj vrevi predgraa. Meu onima, to su posljednji izili, nalazio se i Gaspar Santiags, s nadimkom Golemi ili Gasparn, jer bijae strahovito snaan, vrlo visok i veoma vrst. Zbog svoga blagog izgleda, vedrog ela i otvorenog pogleda uivae opu naklonost; onako krupan, inio se poput Herkula u bluzi. Golemi poe u sjeni nekog zida, prijee dvije-tri ulice i trg, pa udari kroz prolaze i gradilita, da skrati put; stie na etalite pod ogromnim brijestovima, kojima su se grane ispreplele u svod s debelom hladovinom. Ovdje ga, sjedei na oborenu stablu, ekae mlada ena, ista i umilna; preda se stavila koaru, sa strane joj bijae pas, a u krilu dijete. Pas potra prema gospodaru, malian isprui ruice, i dok je ovjek vadio iz koare i lomio penini kruh, ena je, ne prestajui da ga gleda, stavila salatu na jednu stranu, izvukla bocu crnog vina, ubrus, drvene lice, te na dubok tanjur od bijele gline, s modrim obrubom, istresla lonac govedine s grahom, to se utio i puio... Kad je u daljini zazvonilo za povratak na rad, Gasparn, ispije posljednji gutljaj, smota cigaretu, poljubi dijete, baci psu komad kruha i onda, brzo stegnuvi enu u zagrljaj, kao krtac, to se dotie svoga blaga, udari put tvornice. Proao je glavna vrata, preao preko dvorita puna nagomilanih 32

eljeznih ipki i uao u dugi i iroki odjel, osvijetljen prozorima, kroz kojih se zamazana stakla nazirahu potamnjeli zidovi, gomile ugljena, iskre s kovakih ognjita, i visoki dimnjaci, iz kojih u guste oblake suklja teak i praan dim od kamenog ugljena. U visini, a svom duinom tvornikog odjela kretao se u zamrenim pravcima nepregledan broj uarenih komada elika, usijana eljeza, poluga, ipki i tokova spojenih remenjem... Sve se dizalo, sputalo, okretalo, unakrtavalo i tvrdoglavo obrtalo poput ludih dijelova iva mehanizma, u kojem se nita ne bi moglo zaustaviti, a da se sve ne ukoi. Podignuti kat tresao se uz trepet i dahtanje pare, to se ulo u blizini; iz ostalih radionica, neto slabije zbog buke i zbog udaljenosti, uo se zvon eljeza na nakovnju i zujanje strojeva, pomijeano s pjesmom ena. Na svretku onog odjela nastavljao se drugi, ali ih je dijelilo dvorite; oba odjela bijahu povezana uzanim drvenim mostiem, pokraj kojega se na svojoj osovini okretao golem toak s ogromnim zamanjakom. Kad se Gasparn naao nasred mostia, vidje kako je iz suprotnog odjela u svoj naglosti pojurio neki naunik, a kol iko se zatrao, nije se mogao zaustaviti. Kako za uzmak nije bilo vremena, a vidjevi, da obojica ne mogu ostati na uzanu prolazu, Gasparn se utisnuo i maknuo ustranu: djeak dojuri kao munja, nespretno zaobie, sudari se i padne niice, ostavi gotovo izvan uzane debele daske, visei nad ponormn, bez mjesta, o koje bi se upro. Gasparn, briniji nad tuom pogibelji negoli nad vlastitom, prui mu ruku; malian je u slijepom strahu pograbi s takvom snagom i tako pomamno, da je radnik izgubio ravnoteu. Osjetivi da je gubi, radnik nagonski, da bi je uspostavio protuteom, nazad zabaci drugu ruku, koju mu zahvati bica zamanjaka i otkinu mu kost povie ake. Djeak kasnije kaza, kako je unato strahu uo prasak, kao kad se rascijepi drvo pod udarcem sjekire. No onaj ovjek imade jo snage i sabranosti, da uini nekoliko koraka nazad: vukao je maliana, i kad ga je iva i zdrava izvukao na vrsto tlo na gornjem katu zgrade, sruio se iscrpljen od strane boli. Podigoe ga drugovi, a kako, u tvornici ne bijae bolnike slube, stavie ga na stolac i odnesoe u oblinju bolnicu, gdje su mu iste veeri morali odsjei ruku u laktu. Ozdravljanje dugo potraja: za to se vrijeme ponajprije potroie 33

utede, zatim zajam uzet na nedjeljnu odjeu, na njegovu kabanicu i njezin ogrta, potom neto uteevine drugova i susjeda i naposljetku dar iz trajkakog fonda. Na novi se posao nije moglo ni pomiljati, jer bijae izgubljena desna ruka. etrdeset i nekoliko dana nakon nesree, Gasparnova se ena pojavi u tvornikoj blagajni. Bijae to malena prostorija prepolavljena drvenom pregradom i ianom mreom s oknima, kroz koje se vidjelo gdje star gospodin, dobro odjeven, s istom kouljom, sjedi pokraj eline blagajne i ita novine. U njegovoj blizini, pod njegovim okom, dva ovjeka stajahu nadvijena nad visokim i nagnutim pisaonicima od borova drveta, gdje pisahu u velike knjige. to te vodi ovamo? prozbori jedan od pisaca, kad se ena pribliila. Kako je proao Gasparn? upita drugi. Kako bi i proao! Ostao je sakat. A po to dolazi? Da naplatim. Jedan od ove dvojice dohvati neku biljenicu i poe listati mrmljajui: Gaspar... Gaspar... Santiags, zgrada builica, odjel drugi nadopuni ena. Tono: Gaspar Santiags, evo ga. To je nadoveza ena uzdiui. Pisar uze ispisivati brojke na etvrt arka papira te ne diui pogleda upita: Je li prolog tjedna isplaeno? Da, gospodine. Onda je... treba da iznosi... Sada gospodin u istoj koulji odloi novine i ne gledajui ene upita: Kojeg se dana ona zbilo? Dvadesetoga prolog, u srijedu, u dva tuno uzvrati ena. Onda opet e gospodin nema nikakve sumnje: ponedjeljak, jedan; utorak, dva; srijeda... dva i pol dana, po etiri i pol na dan... to je jedanaest peseta i dvadeset i pet centima. To ree i okrenu lea. Namjetenik izvadi iz blagajne poput koare pletenu krabicu, izbroji novac i predade ga ne govarei nita vie. Mlada ena izie 34

plaui. Jo se nije izgubio odjek njezinih koraka, a gospodin u tstoj koulji strogo kaza; Ne zaboravite pribiljeiti: stavka Gasparn skinuta. Kad su radnici saznali, da su Gasparnu isplatili dva i pol dana, nad njihovim je kolibama proao vihor, nad njihovim se glavama uzdigla bura. Nepravednost je izazvala gnjev. Sastali se predstavnici pojedinih skupina, odrao se jedne noi sastanak u krmi Francuz, i da se sluaj prikae u cijelosti, pozvan je i sam siromani bogalj. Gasparn je najprirodnije ispripvjedio svoju nesreu, pokazao batrljak pun oiljaka, a zatim je za trajanja sastanka neprestano salijetao prijatelje molei ih, da mu savijaju cigarete, jer jo nije nauio da se slui jednom rukom. Prljava svjetiljika, to je jedva svijetlila, uzalud je gorjela, jer nije osvjetljivala prostorije. Gotovo se i nisu vidjele spodobe, likovi ni oblija. inilo se, da glasovi izlaze izmeu sjena kao bezimeni prosvjedi i prijetnje. Ve sam pedeset i dvije godine po radionicama kaza prvi govornik pa znam vie od vas; proao sam kroz mnoge tvornice, poeo sam s dvanaest godina... Uvijek sam govorio, da bi najbolje bilo prisiliti ih, da podupiru one, koji vie ne mogu radili. Ako li ne, eto vidite: uljevi na rukama i prazan trbuh. Ja s manje godina ree drugi imam vie iskustva: moramo se sloiti uvati tajnu i kvariti im materijal, radnu snagu, alat, sve, to se moe; gubiti vrijeme, loe lijevati, gore tkati. Za godinu dana nee biti tvornice s kreditom. Ni radnika s kruhom. Osam sati! istodobno povikae mnogi. Krasan savjet! Biti pas osam sati umjesto devet. Povienje nadnica! A oni e odmah podii cijene odjei, kruhu, stanovi ma... Da mogu i zrak bi naplaivali! Tada se zau glas, to se jo nije javljao, glas, to je odavao malo tijelo, ali strahovitu volju. Nismo ovamo doli da raspravljamo, nego da se osvetimo. Imate li hrabrosti? Da ili ne? Znam, gdje su tri vreice dinamita, svaki po dvije i pol kile; jedan za skladite modela, koje najvie vrijedi; drugi za tvorniarevu kuu, sa stranje strane, gdje mu je 35

obitelj... trei ostaje u pohrani, dok ustreba. Bacit emo ko cku, pa koga zapadne, taj e ga postaviti. Duga utnja zavlada nakon stranog prijedloga. Jedni su se plaili ideje pustoenja, drugi se bojahu strane kazne; to se tie volje, gotovo svi bijahu sukrivci, ali nitko ne ree: Ja se usuujem. Odjednom ustade Gasparn, povue dva dima i smjestivi se pod slabo svijetlo svjetiljke, da mu na licu proitaju neslomljivu odluku, ovako progovori: Sve je to beskorisno ili neasno. Ni vie zalagaonice, a ni hranarine od njihova novca. Zar sanjate! trajk? Zato? Da rujemo zemlju, ako u kui nema kruha, da ostanemo zadueni i vratimo se na posao? Ono s dinamitom kukavno je divljatvo. Za moj raun neka se nitko ne ubija! Osvetu meni prepustite. Bit e do bra i duga... elji mu svi udovoljie: jedni huui od bijesa, a drugi s drage volje; slabii od straha a zanesenjaci opet stoga, to u Gasparnovim oima proitae neto strano i tajinstveno. I sastanak se odmah razmetnu poput oluje, to nosi gromove, a ne udara ih u zemlju. Sutradan se Gasparn postavi i uze prositi podno krasne kue, u kojoj ivljae tvorniar. Uvijek je ondje pokraj reetke sa zlatnim vrhovima, blizu prozora, kroz kojih se stakla vide svileni zastori, to se sputaju u irokim naborima; tamo ga moete vidjeti od sunca do sunca, kako pokazuje batrljak s oiljcima, a dronjava mu se spodoba ocrtava na mramornom proelju; o vratu mu visi objava, na kojoj se itaju rijei: Onesposobljen u tvornici Don Martina Pealva. Ni molbe, ni prijetnje, ni ponude uinjene sa svrhom, da se makne, to god se poduzelo, sve bijae uzalud. On je tamo, kad bogata, novi vlastelin modernog feudalizma, izlazi na svoje razonode i u svoje poslove; tamo je, kad se bogataeva ena vraa s molitve i kad bogataeve keri u skupocjenu rublju idu na ples. Onaj prosjak na vratima one palae ivi je prijekor... A i strano proroanstvo. Ruka, kojom prosi, ini se, da prijeti.

36

Emilia Pardo - Bazn ZAVJET (El voto)Sebastijan je Becerro otiao iz svog sela, kad mu bijae sedamnaest godina. Zahvaljujui uteevini svoga strica sveenika, opskrbio se velikim kiobranom, vrstim ogrtaem, prijevoznom kartom, putnom ispravom i lanom svjedodbom, da ne podlei vojnikoj obvezi (ovu je, u skladu s propisima nabavio, gdje se ve izdaju takve isprave); ovako opskrbljen ukrcao se na brod i zaplovio put Buenos Airesa. Za plovidbe je naao prijatelj i zatitnik, a kad je stigao u glavni grad republike Argentine, zapreke su pred njim nestajale, kao da ih uklanja kakav tajinstveni talisman moda amulet od gagata15, to ga je jo iz djetinjstva nosio o vratu. Primljen u neko veliko trgovako poduzee, s najnieg se mjesta uspeo na najvie, postavi najprije ovjekom povjerenja, zatim ortakom i najposlije vlasnikom. Tako brz uspon mogao bi se objasniti premda se ne bi i opravdao Becerrovim osobinama: bijae on radin poput mrava i toliko sposoban, da bi izbio novanicu i iz kamena odbojnika. Takva jaka sklonost sticanju spojena s pravinou robota i s radinou, to vie prilii stroju negoli ljudskome biu sama bi sobom bila klju i objanjenje zaudno sretnog udesa Becerrova, kad ne bismo znali, da svaka biljka pogiba, nema li pogodna podneblja. Okolnosti su pomogle Becerru, a i on je pomogao okolnostima. Ve od prvog dana provodio je ivot uz monako odricanje, to je svojstveno ovjeku, koji svoje snage usredotouje i upravlja jednoj bitnoj svrsi. Mlad i krepak, nije okretao glave, da uje umilni zov sirena na pliinama. Od odmjerena i kruta shvaanja kao da su mu usahla utila i osjeaji. Nije imao ni snova ni iluzija, ali je zato imao nadu. Kakvu? Ta tko je ne bi znao! Kao i svi ljudi njegove rase, i Sebastijan je elio vratiti se u svoj rodni kraj, tamo se okuiti i tamo poloiti kosti na vjeni poinak. U dvadeset i dvije godine izbivanja i uporna rada, bjesomuna reda i ivota krtice u krtinjaku, onaj,15

crni jantar

37

koji je iz svog sela otiao siromaan, mlad i kose plave, kao to je svila na kukuruzu, a svje poput draguca na movarnu tlu, vraao se kao bogat ovjek, etrdesetgodinjak, prosjede kose i provehla lica. Prijelaz preko mora na povratku, ba kao i na odlasku, bijae blag i lijep, pa uz um valova na Atlantiku, Sebastijan, sada po prvi put slobodan od svakodnevnog ropstva u radu, osjeti kako se u njemu bude udne enje, nove i ive tenje, u kojima i mata ima podjednak udio. I odjednom, osjetivi da je bogat, neostario, sam sebi gospodar, primiui se kopnu neobino se zaplete i stade se muiti: pade mu u glavu, da se Providnost, nadnaravna sila, to upravlja svijetom i to je dosad toliko titila Sebastij ana Becerra, nekako zamorila titei ga i sustala, te da e niti na biu zamijeniti samim eljezom: utuvio je u glavu, da e brod zaglaviti pred samom lukom, ili e se on, Sebastijan, utopiti podno mola, ili pak oboljeti od pjegavca ili upale obaju plunih krila. Spopao ga strah, kakav ve spopada one, to se primiu dugo oekivanoj srei. I s praznovjerjem poput onoga, to je tiranina sa Samosa natjeralo, da u more baci skupocjeni smaragd sa svoga prstena, Sebastijan, u elji da prinese umirnu rtvu, pomisli da se sam rtvuje; on odbaci hirovita matanja, to su ga zaokupila, kad je zaigrao svjei morski povjetarac i kad su skladno zaumjeli valovi; izie iz nedoumice u pogledu zavjeta (bi li Udesu, obeao, da e sagraditi crkvicu, sklonite ili ludnicu), pa se odlui na najneobiniji zavjet, na skrajnje odricanje: zavjetova se, da e se bez oklijevanja oeniti najrunijom djevojkom u svome mjestu. Sveano u sebi posvetivi ovaj zavjet, Sebastijan je opet naao duevni mir te je bez zapreka zavrio svoj put. Kad je prispio u selo, sunce je zapadalo na pozlaenu nebu; polja bijahu utonula u tiinu, osamljenost i slatku tugu; sve bijae tako, da bi se iskre poezije izbile i iz kore hrasta-plutnjaka, a ne znam, da li se mogla koja izbiti iz due Sebastijanove. Pouzdano je to, da je na zavijutku staze kroz zelenilo naiao na studenac, gdje je kao dijete tisuu puta gasio e; na studencu vidje djevojku poput cvijeta, visoku, bijelu, plavokosu, milovidnu. Putnik zatrai, da mu dade vode, a djevojka podnese vr pod cijev studenca, a zatim ga biblijski ljupko pridri na goloj i obloj ruci te ga nae Sebastijanovim ustima, palei mu grud gutljajima hladne vode, divnim osmijehom te smjerno i umilno izgovorenim: 38

Pijte, gospodine, i nek vam je nazdravlje. Bogata nastavi put, a nakon nekoliko koraka ote mu se uzdah moda prvi, koji ne bijae od tjelesnog umora; no kad stie u mjesto, sjeti se obeanja te odlui da bez otezanja potrai svoju rugobu od zarunice i da se njome oeni, pa ma bila i sam bauk. I, zaista, sutradan, u nedjelju, ode na veliku misu i obavi smotru mjetanki. Bijae ih veoma tamnoputih i vrlo runih; nije mnoga trebalo pa da pod arenim okrajkom uta rupca ugleda najuasnije japansko lice, najrazrokije oi, najtubastiji nos, najnakaznija usta, najgoru kou i najstraniju kosu, to se ikad vidjela; a sve to popraeno stopalima i akama poput praklja16 i prilinom grbom. Sebastijan nije ni za asak sumnjao, da je nakaza od mjetanke zacijelo neudata, sasvim slobodna djevojka ne velim usidjelica, jer skrajnja runoa, ba kao ni skrajnja ljepota, ne doputa, da srauna godine. Kad mu rekoe, da je strailo za udaju, nije se nimalo iznenadio; zbilo se s njime protivno od onoga, to je osjetio Polikrat, kad je naao svoj smaragd u ribljoj utrobi... Vid io je, kako mu sudbina prata, ali... uz kaznenu sankciju: da ispata pokraj rugobe. Ova grdoba, pomisli, stvorena je upravo radi mene; ako je ne uzmem, morat u propasti ili umrijeti. I da zlo bude vee, bogata na povratku s mise ugleda i onu djevojku sa studenca; nije ni potrebno kazati, da li mu se u onom nedjeljnom ruhu, s uskrnje lijepim licem i snagom opreke uinila krasnom, slatkom, arobnom, poglavito kad ga djevojka, spustivi pogled, njeno i umilno upita: Ne biste li danas svjee vodice? Ta kako je ne bi htio! Ali udes ili kob eto ga sili, da pije otrov; Sebastijan se, naime, prometnuo u junaka: selu na uenje, a sebi na uas propitao se za rugobu, zaprosio je rugobu, naruio za rugobu sveano ruho, obavijestio upnika i izvrio sve pripreme za sveanost runih zaruka... Dogodilo se, da je Sebastijan uoi naznaenog dana, dok je stajao na vratima svoje kue, koju je kanio pretvoriti u raskoan dvorac, ugledao djevojku sa studenca gdje prolazi bosonoga i s16

plosnat komad drveta s drkom kojim se udara rublje kad se pere na potoku i

sl.

39

vjedrom na glavi. Zovnu je, a da ni sam nije znao zato. Kako djevojka ue na dvorite, bogata odjednom, videi takvu ljepojku bez obrane jer se ena, koja nosi abar, ne moe obraniti od takvih ispada uzme joj ruku i utisne na nju cjelov, kao to bi uradio kakav vitez sa stare pozornice. Nasmijala se djevojka, zbunio se bogata; pomae joj da spusti kabao, otpoee naklapanje, zaredae pitanja, uzvici, spusti se no i mjesec izie, a razgovor se ne prekide... Sebastijanu se u dui inilo, da i nije mjeseina, nego da podnevno sunce alje valove arkoga i sjajnog svijetla... Veleasni ree Sebastijan upniku nakon malo sati ne mogu da se onom oenim, jer mi se noas usnilo, da je zmaj i da me prodire. Vjerujte, tako mi se usnilo. Ne udim se tomu spokojno uzvrati upnik. Ali je stvar u tome, to sam se zavjetovao. to mislite? Da li sam odrijeen ako onom strailu poklonim polovinu svoga blaga? Dostajala bi i etvrtina, ili petina... Bez sumnje, upnik nije bio tako praznovjeran kao Becerro, jer je ovaj, prije nego to se oenio ljepojkom, polovinu svojih dobara poklonio runoj, koja je bila na dobitku, jer ni ona nije ostala bez mua, i to veoma zgodnog i mladog. A evo se ini vjerojatnijim negoli Sebastijanova dareljivost. Zaista, bijae plod straha.

40

Vicente Blasco Ibez ZID (La pared)Kad god bi se unuci ujaka Rabose nali s djecom Casporrine udovice, na stazama u polju ili na ulicama campanarskim, svi bi stanovnici raspravljali o tom dogaaju. to su se gledali...! V rijeali se kretnjama...! Susret bi se zlo svrio, i mjestance bi, kad se najmanje nadalo, doivjelo novu neugodnost. Naelnik s najuglednijim mjetanima propovijedae mir mladiima obiju neprijateljskih obitelji, a upnik, smijean starac, odlazae iz jedne kue u drugu, preporuujui im, da zaborave uvrede. Ve trideset godina mrnja izmeu porodice Rabosa i Casporra uznemiruje Campanar. Gotovo na vratima Valencije, u ljupkome mjestacu, to s obale rijeke gleda na Valenciju s velikih prozora na svome iljastome zvoniku tu, oni barbari, s afrikanskom mrnjom, ponavljahu povijest borbi i nasilja znamenitih talijanskih porodica iz srednjeg vijeka. Neko ivljahu u velikom prijateljstvu; njihove su kue, premda smjetene u razliitim ulicama, graniile dvoritima, to bijahu odijeljena samo niskim zidom. Jedne noi, u svai oko navodnjavanja, neki lan obitelji Casporra jednim hicem sravni sa zemljom starijeg sina ujaka Rabose, a na to Rabosin maloljetni sin da se ne rekne, kako u obitelji vie nema muke glave uspije da ubojici, nakon mjesec dana vrebanja, vrati milo za drago, sasuvi mu metak posred ela. Odonda su ove dvije obitelji ivjele samo zato, da jedna drugu iskorijeni, mislei vie na to, kako e iskoristiti susjedovu nepanju, negoli na to, kako e obraivati zemlju. Bijae pukaranja nasred ulice, prosjevnuli bi meci iz kanala za navodnjavanje ili kroz trsku ili pak niza strane, ispaljeni u prvi mrak, kad bi se omraeni neprijatelj s polja vraao; poneki bi put koji lan obitelji Rabosa ili Casporra otiao na onaj svijet s unom olova ispod koe; e za osvetom nije prestajala, nego je, kanda, jo vie rasla do laskom novih pokoljenja; inilo se, da u tim dvjema kuama, kako se koje dijete rodi, odmah prua ruke za pukom, da ubija susjede. 41

Nakon trideset godina borbe, u kui porodice Casporra ostade samo udovica i tri njezina sina, sva tri momci od oka, k tri grada od miia. U drugoj ostao samo ujak Rabosa sa svojih osamdeset godina, nepokretan u pletenom naslonjau, uzet u nogama; ostao je kao smeurani idol osvete, pred kojim se njegova dva unuka zaklinjahu, da e braniti obiteljsku ast. Meutim, bijahu druga vremena. Vie se nije moglo pukarati na trgu, po izlasku s velike mise. Policija ih nije putala s vida; susjedi ih nadzirahu, te bijae dosta, da se jedan od njih koji asak zadri na nekoj stazi ili na kojem uglu, i ve bi ga opkolili ljudi, to ga svjetovahu, da ostane s mirom. Umorni od tolikog nadzora, to se prometnuo u progonjenje i isprijeio se meu njima kao nesavladiva prepreka, lanovi porodice Casporra i Rabosa vie i nisu traili jedni druge, te su se gotovo jedni drugima uklanjali s puta, kad bi se sluajno susreli. Njihova elja, da se razdvoje i da se ne vide, bijae tolika, te im se uini malenom ograda, to je dijelila njihova dvorita. Kokoi jednih i drugih, penjui se na hrpe drveta, bratimile se navrh zida; ene iz dviju kua kretnjama s prozora pokazivahu svoju mrnju. To se vie nije moglo podnositi; bijae, kao da ive u istoj obitelji; i udovica Casporra nagovori sinove, da podignu zid za jedan arin. I susjedi pourie, da svoju mrnju iskau kamenom i bukom, te jo podigoe zid za koji pedalj. I tako je, u tome uzajamnom i ponavljanom iskazivanju imrnje, zid rastao, neprestano rastao. Ve se nisu vidjeli prozori, a malo zatim nisu se vie vidjeli ni krovovi. ivina na dvoritu drhtae u alosnoj sjeni one strahote od zida, to joj skrivae dio neba; kokodakanje joj zvualo tuno i prigueno kroz onaj zid, spomenik mrnje, to se inio, kao da su u nj uzidane kosti i krv rtava. I tako je prolazilo vrijeme dvjema obiteljima: nisu se vie meusobno napadale kao neko, ali se nisu ni pribliavale jedna drugoj; ostajahu nepokretne i kristalizirane u svojoj mrnji. Jednog poslijepodneva zazvonie na uzbunu zvona u mjestancu. Gorjela je kua ujaka Rabose. Unuci bijahu u polju; ena jednoga od njih otila na rijeku rublje prati; kroz pukotine na prozorima i na vratima izlazio gust dim zapaljene slame. Unutri, u onome paklu, to je umio traei oduka, bijae djed, jadni ujak Rabosa, nepomian u svom naslonjau. Unuka upae kosu na glavi, govorei, kako je svojom nepanjom izazvala oganj; svijet se strkao 42

na ulicu, zaplaen snagom poara. Neki, hrabriji, otvorie vrata, ali ustuknue pred sukljajima gusta dima, pomijeana s iskrama, to se rairi ulicom. Djed! Jadni djed! vikae Rabosina unuka, uzalud kruei pogledom, ne bi li nala spasitelja. Uplaene mjetane obuzeo takav strah, kao da se zvonik na njih pokrenuo. Tri momka brzo utrae u zapaljenu kuu. Bijahu to momci iz obitelji Casporra. Gledali su se i izmijenili jedan razborit pogled, pa bez suvinih rijei poput gutera pojurili u ogromnu lomau. Mnotvo ih pljeskom pozdravi, kad se pojavie nosei visoko, kao sveca u nosilima, ujaka Rabosu u pletenom naslonjau. Spustie starca i ne pogledavi ga, pa opet jurnue u oganj. Ne! Ne! povika mnotvo. A oni se nasmijeie i jurnue u kuu. Pooe, da spasu togod od imovine svojih neprijatelja. Da su unuci ujaka Rabose bili ondje, ne bi se momci ni makli iz svoje kue. No radilo se samo o starc u, koga su morali obraniti, kao ljudi, koji imaju srca. I ljudi s ulice vidjee ih gdje izlaze i ulaze, sad iz kue, sad u kuu, zaranjajui u dim, otresajui sa sebe iskre kao uznemireni demoni, izvlaei namjetaj i vree, da opet uu u oganj. Krik se prolomi u gomili, kadno dva starija brata iznesoe mlaega na rukama. Greda, to se otkinula, prebila mu nogu. Brzo, stolac! Svijet, u brzini, die starca iz njegova pletenog naslonjaa, da u nj poloe ranjenika. Mladi, opaljene kose i aava lica, osmijehom prikrivae jaku bol, od koje mu se usta krivljahu. On osjeti kako ga neke drhtave ruke, neravne, staraki smeurane, primaju za ruke i steu ih. Sinko moj, sinko moj! drhtae glas ujaka Rabose, koji se privukao k njemu. I prije nego to je jadni djeak mogao izmaknuti ruke, uzeti starac svojim krezubim i dubokim ustima potrai ruke, koje je drao u svojima, te na njih utisnu cjelov, poljubi ih bezbroj puta, polijevajui ih suzama. Kua je do temelja izgorjela. Kad su zidari doli, da sagrade novu, unuci im ujaka Rabose ne dadoe da zaponu s ienjem crne ruevine na zgaritu. Najprije im valjalo obaviti prei posao: sruiti prokleti zid. I pograbivi pijuk, sami zapoee prve udarce. 43

Alberto Insa GRBAVKO (El Jorobadito)Grbavko bijae djeak od sedam godina, bogato dijete, koje su uvijek u bijelo oblaili. ovjek bi osjetio saaljenje, kad bi vidio, kako mu je aneoska glava upala meu ra mena, kao da se naslanja na grbu. Nikad nisam vidio tako tunih modrih oiju ni takve zlaane kose kao u Grbavka. Jo ne vidjeh ela tako iroka, tako plemenita, tako zamiljena, kao to je u Grbavka, nit ikada uh djejeg glasa toliko blaga i tako puna neposrednog poimanja ivota... Grbavkov izgled bijae kao neki hir zlobna kipara, to je glavu djeteta Isusa stavio na tijelo nakaze. Za Grbavkove roditelje bijae to strana muka. Dok bi dijete spavalo, majka bi, promatrajui ga, tiho plakala. Otac bi ga vo dio u etnju. Dijete se ne mogae etati ni igrati s ostalom djecom. Dijeca su, valja vam znati, okrutna i neumoljiva; rugala bi se Grbavku, udarala ga po leima, a on bi namrtio svoje misaono elo, da zaplae. Zato ga otac nije putao sama iz kue; izlazio bi samo s ocem ili s majkom Stanovahu na trgu, to bijae pun bagrema, a po danu, i sunca. Grbavko promatrae drugu djecu, okretnu, ravnih lea, pa bi mu tuga izbijala iz oiju. Mati bi ga pitala: Bi li s ocem siao na trg? Ne! odgovarae dijete. Hou s ocem u Retiro, u Moncloa17, tamo gdje nema djece. I majka zapadae u teku tugu nalazei se pred onim, emu nema lijeka. Ve sam rekao, da Grbavko bijae veoma pametno dijete. Bijae jedno od one prerano zrele djece, to plae, djece, po koju e ubrzo smrt doi, djece, koja ne dolaze na svijet zato, da ive, nego zato, da svijet promatraju tunim oima, da tajnovito razmiljaju ne znam o em, i da brzo umru, s osmijehom. Neki pjesnik ree, da to i nisu djeca, ve due: due, to su u njih moda prele od nekog starca; to su due stare, uene, to se17

Retiro (Buen Retiro) i Moncloa parkovi i etalita u Madridu. Prev.

44

utjelovljuju u cvijeu i u boleljivoj djeci, jer ne ele dueg vijeka. Ne znam, je li tono, to veli ovaj pjesnik; ali bi moglo biti, zar ne? Ili je to moda istanana mata tako ljupkog sentimentalizma ... Grbavko je izlazio s ocem u etnju po pustim mjestima. Gledao je sunce kroz kronje drvea. Promatrao je mirnu, zelenu vodu u ribnjacima, i kad bi se u njoj ogledao, obuzela bi ga neka neodreena elja, da poe traiti blijedo dijete, to mu se sa dna smijei, dijete s istim leima pod bijelim odijelom... U proljee one godine Grbavko htjede da sam malo vidi svijet. Naruga se panji svojih roditelja i izie na ulicu. Osjetio je veliku hladnou svuda oko sebe. Ljudi ga saalno gledahu. Grbavko poe sjenom bagrema i zae u nepoznate ulice. Neka gospoa, vidjevi ga, promrmlja: teta! Zatim ga, iz neke vee, pozva neka stara i runa ena: Hodi ovamo! Dijete se drhtei zaustavi, a stara e opet: Hodi ovamo! Neu ti nita... samo da te poljubim. Dijete poe. Kad doe do stare, ova iz depa izvue papir, da se njime dotakne Grbavkovih lea. Dijete se zaudi: to ste mi to uinili? Nita. Imam desetinu sreke, pa sam se njome dotakla tvojih lea. Zar ne zna, da tvoja grba donosi sreu? Grbavko, sav alostan, doe kui. Roditelji, korei ga zbog ovoga prvog pothvata i neposluha, ostadoe iznenaeni, kad ga vidjee onako zamiljena. to ti se dogodilo, sine? Nita. Majka ga opet upita: Hajde, kai majci, to su ti nainili? Grbavko odgovori: Neka mi je ena prela papirom preko lea govorei: Zar ne zna, da tvoja grba donosi sreu? Nisam to znao, jer mi ni ti ni otac nikad to ne kazaste. Otac se i mati pogledaju. Zatim se mati sakrije, da plae. Poslije nekoliko dana, u Retiru, Grbavko upita oca: Oe, to je to sreka? Otac mu objasni, a onda ga upita: A zato me to pita? 45

Tako, nita. Kad se izvlae sreke? Dvadesetog. Zar te zanima? Ne. Bijae mjesec svibanj. Petnaesti svibnja. Grbavko je mudrovao do devetnaestog. Toga dana opet nestade iz kue, s novcem. Na ulici kupi desetinu sreke, a zatim, kad se zatvorio u svoju sobu, muno nekoliko puta prijee srekom preko svojih lea, govorei: Sreu ocu... sreu majci... Potom zaspa, s desetinom sreke u svojim lomnim rukama... Desetina je sreke izvukla dobitak, ali kako je Grbavko one iste noi umro, otac i majka ne htjedoe desetine, ve Grbavka s njome pokopae.

46

Blanca de los Ros UKROENJE (La Doma)Lomei kalj i parge uljevitim, ilavim stopalima, to su provirila iz raspalih konopljanih postola, udarivi preko polja stazama, to su ih zamijesile kie, a ispeklo ih andaluzijsko sunce, zaputio se u Dos Hermanas18, vukui ukoenom nogom bruku i naviku okova, Curro zvani Zlohudi, iji ivot od uboda noem do osude i od pomilovanja do uboda noem bijae dugo opravdanje tunog nadimka. U kaznionici se zatrovala njegova mladost bez mladosti, u kaznionici sagnjila njegova opaka zrelost poput biljke u movari, a da u njegovu zaglibjelu duu nikad ne zasja zraka ljubavi ni traak nade. Smiljajui svoje prvo zlodjelo, oenio se bezazlenom Amparillom19 potonjom gospom Amparom bez sumnje samo zato, kako bi uivao u tome, da nesretnica cijelog ivota nosi ljagu kao ena robijaeva. U kratkim vremenskim razmacima bijae na slobodi a iz tog je razdoblja njegovo dvoje djece, od kojih svijet bjeae kao od otrovnih biljki, izraslih na stramputici, to vodi od zloina do vjeala. Currovo starije dijete, sin, Zlohudi, izgledom pokazivae, da ga je rodila niska zloa njegova oca, koji je, kao od vlastite vidljivemjesto juno od Sevilje Prev. Amparillo je deminutiv enskog imena Amparo. enska imena u panjolskoj ponekad su veoma udna: Amparo (doslovno prevedeno, zatita), Dolores (alost), Socorro (pomo), Encarnacin (blagovijest), itd. Sva ta imena, meutim, nisu nita drugo doli u panjolskoj esto i preesto ime Mara. Kako je mnogo Marija u kalendaru i u panjolskim svetitima, to se enskoj djeci na krtenju uz ime Mara doda jo i atribut, pa otud Mara del Amparo (Marila Zatitnica), Mara de los Dolores (Marija od Sedam alosti), Mara del Socorro (Marija Pomonica), Mara de la Encarnacin (Marija od Blagovijesti), itd. U obinoj upotrebi. nikad ne dolazi itavo takvo ime, nego se ono skrauje, pa se ovako krtena enska eljad naziva samo atributom razliitih Marija: Amparo, Dolores, Socorro, Encarnacin itd. Stoga nam se neka panjolska enska imena ako nemamo na umu, kako su nastala ine udnim, pogotovo, kada dou u deminutiv, pa tako primjerice od Marije od Sedam alosti (Mara de los Dolores) nastane Lola ili Lolita, a Marija Zatitnica prometne se u Amparillo. Prev.18 19

47

savjesti, bjeao od vuia i mrzio ga od samog roenja. Ani quita, djevojica, deset godina mlaa od Curra, bijae vjeran izraaj majine umilnosti i ustrpljive estitosti negativne dobrote, tako daleke od neba, koliko i od pakla, ali proete ljubavlju i svakim dobrom putem boanskog utjecaja materinstva, to i najprimitivniju enu oplemenjuje i preobraava. Kad se Aniquita rodila, inilo se, da e se Zlohudi okaniti svoje profesionalne djelatnosti od zloina do kaznionice, pa je ak gospi Ampari najavio, kako djevojicu nee obasipati kletve i psovke, od kojih se ovjeku koa jei, kao to obasipaju djeaka; no, tu se zaustavila oinska njenost Zlohudog, koji je, prije nego to je Aniquita i prohodala, ve zaradio drugih dvadeset godina okova, poto je noem izbo nekoga jadnog, bezazlenog koijaa, za au vie ili za uvredu manje, u krmi Orija. Ovog puta Zlohudi nije izaao iz kaznionice pomilovan, nego kao kanjenik, koji je odsjedio svoje i koji je, sudei mu po namrtenu elu, naumio iskoristiti svoju slobodu poduhvaajui se jo sjajnijih djela, jer to je izgubio u mjestu? Rad ga zaista ne bi vukao; njegovi ga mjetani izbjegavahu, uvijek su ga mrzili, jer... njega nitko nije mogao voljeti! A sad, epajui od okova i s gotovo sedamdeset godina povrhu... kamo bi poao Zlohudi, odakle ga ne bi izbacili kao ugava psa...? Kui? Zar ju je ikad imao? Sa svojima u posljednjih dvadeset godina ne imae nikakve druge veze doli, triju ili etiriju pisama, to ih je napisao upnik ili uitelj i to su mu, izmeu nekoliko muno i loe ispisanih slova, to bi mu ih mucavo itao neki drug supatnik, u njegovu jazbinu kanjenika-zvijeri donijela poneku lou vijest a to, naposljetku, bijae njemu svejedno. to se toga tie..., razmiljae Zlohudi, kad bi netko i htio da mu kaem, htio bi samo zato, da na me baci prijekor... robija... sramota.. ili bi traio, da radim i sluim kao rob, ili bi se stidio moje krvi... Eto, kad oni sa mnom... unaprijed velim... ogrest u u krvi! Tako, kad me opet epaju neka bude za neto! Prevrui iza dlakavih obrva tako pobone nakane, Zlohudi prijee slikovite prilaze svome mjestu u osvit jednoga vedrog dana u mjesecu studenom, kad opkopi, puni crne drozge, i zelenkasto-bijeli maslinici, puni mlade eljadi, to se zaposlila pa pjeva, kazivahu kanjeniku, da se mjesto Dos Hermanas grozniavo predalo velikom poslu na andaluskim poljima: branju kako u Andaluziji zovu 48

berbu maslina. Klonei se instinktivno i po navadi svakoga nepoeljnog susreta sa andarima, financima i policajcima, ili pandurima, Zlohudi zae u krmu u Kanonikovoj ulici, da iskapi ko ju au crnog i da upita, ne zna li sluajno tupavi vinotoa togod o eni i djeci, to su u svojoj okolici poznati pod nadimkom Zlohudii. Zlohudii? Da, da, samo su ene ostale. A oni... otac gnjije u kaznionici u Cartageni... sin odmaglio. Ve je deset godina, t o od zle eljadi ni traga ne osta u mjestu Dos Hermanas. to se tie go spe Ampare i Aniquite, koje bijahu estite, one su bile u kuma na cesti, to vodi u Alcal, na Rodinu estku. Bez daljeg raspravljanja, pridoli uze svoj jadni zaveljaj i bjesnei unaprijed, da se izravna za ravnodunost ili gaenje, s kojim e ga, kako predvia, doekati ena i ki, izie iz mjesta, prijee preko eljeznike pruge, pa du opkopa i malinika stie do Rodina estka. Bijae to plodan i dobro iskoriten komad tla, napol maslinik, napol vrt; zemljite se zaista poelo pretvarati u vrt: nekoliko crvenih dralinjaka i ruinih grmova ispreplelo svoje grmlje u cvatu izmeu ispruganih. izrezuckanih listova kalja, ili gizdavih, nabranih ovratnika kupusa i grkulje. Prema svinutim granama