-SLIKARSTVO BAROK

Barokno slikarstvo se razvilo najprije u Italiji, a za naglo širenje zidnog slikarstva najzaslužniji su bili Isusovci koji su, boreći se za pobjedu protureformacije, osnivali brojne samostane i gradili uz njih blistave i raskošne crkve po cijeloj Europi. Čak Vatikan i katolička crkva su odredili stroga ikonografska pravila u slikarstvu i zahtijevali su da se na slikama izrazi snažan vjerski zanos.Barok kao i u ostalim umjetnostima,uvodi promjene i u slikarstvu. U baroknom slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rješenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepliću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih golih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo likovnog izraza.

U baroku se osamostaljuju brojne slikarske teme, kao što su portret, akt, krajolik ili mrtva priroda. Čak se neki slikari opredjeljuju i specijaliziraju za samo jednu od tih tema, ili unutar njih još uže. Tako se Francuz Georges de la Tour bazirao na kontrastnu igru svjetlosti i sjene u noćnoj rasvjeti, Nizozemac Frans Hals je hvatao ljudske emocije na lepršavim portretima, a Jan Vermeer van Delft je opjevao ljepotu intimnosti ljudskog doma.

Ovo je primjer G. De la Toura-Sveti Josip kao stolar

U Baroku osobito postaje važan subjektivni dojam, tako se osobni stilovi nekih umjetnika posve razlikuju i upravo je u tome bogatstvo barokne umjetnosti. To je najočitije u slikama dvojice slikara koji su potekli iz istog područja i slikali u gotovo isto vrijeme, ali potpuno različitim stilom. Tako je veliki Flamanski slikar Peter Paul Rubens slikar barokne pokrenutosti, neumjerena obilja i raskoši, materijalnih bogatstava, jarkih boja, usmjeren izvanjskom i površnom u često pretrpanim kompozicijama povijesnih, alegorijskih, mitoloških ili religijskih tema. Dok Nizozemac Rembrandt van Rijn, najveći genij Nizozemskog slikarstva, istražuje unutrašnje duhovno bogatstvo, vječitu ljudsku dramu, podjednako u portretima i autoportretima, kao i u biblijskim prizorima, a njegovo glavno izražajno sredstvo su plemenite zlatno-smeđe boje i dramatičan odnos proboja zrake svjetlosti u pretežito mračan prostor slike

Ovo je Rubensov primjer ulja na platnu-Podizanje križa.

Predstavnici španjolskog slikarstva su:Diego Velazquez, Bartolomé Esteban Murillo, Francisco de Zurbarán.

 Diego Velázquez bio je španjolski slikar koji je bio vodeći umjetnik na dvoru kralja Filip IV.Bio je najvažniji portretist baroka i slikar scena od povijesnog i kulturnog značaja. Slikao je portrete španjolske kraljevske obitelji, značajne osobe iz cijele Europe, ali i običnog puka u brojnim genre scenama. Velázquezova djela su primjer za realističke i impresionističke slikare, osobito na Maneta. Od tada sve više modernih umjetnika, kao Španjolci Pablo Picasso i Salvador Dalí, ali i irski slikar Francis Bacon, odaju svoju počast slikajući prema Velázquezovim slavnim djelima.

Pored četrdesetak portreta kralja Filipa, Velázquez je naslikao i ostale članove kraljevske obitelji: Filipovu prvu ženu – Isabellu Bourbonsku, njihovu djecu, osobito najstarijeg sina Don Baltasara Carlosa. Za Velázqueza su pozirali i plemići, vojnici, svećenici, pa i popularni pjesnik Francisco de Quevedo.

El Primo (Omiljeni), čije inteligentno lice i velika bilježnica s tušem i perom koje stoje pored njega, prikazuju ga kao mudra i bolje obrazovana čovjeka od mnogih uglađenih dvorjana.

Velázquez je rijetko potpisivao svoje slike i kraljevski arhiv daje datume samo njegovih najvažnijih djela. Nutarnji dokazi iz njegovih portreta daju detaljnije informacije. Velázquez je po povratku u Madrid iz Italije u kojoj je dugo živio naslikao prvi od mnogih portreta mladog princa prijestolonasljednika - Don Baltasara Carlosa na propetom konju u maršalskoj odori, odišući plemenitošću usprkos mladosti

Predaja brede je inspirirana Velázquezovim prvim putom u Italiju na kojemu ga je pratio Ambrogio Spinola koji je osvojio Nizozemski grad Bredu nekoliko godina ranije. Ovo remek-djelo prikazuje darovanje ključeva grada španjolskoj vojsci za vrijeme opsade Brede. Smatra se jednim od najboljih Velázquezovih slika.

Gledajući brojne poglede u slici, nije nam jasno što je zapravo tema slike. To je još uvijek temom dvojbi, a jedna od interpretacija kaže da je slikar ubacivši blijedi portret kralja i kraljice na suprotni zid, Velázquez pronicljivo prognozirao pad španjolskog carstva koje će nastupiti nakon njegove smrti. Druga interpretacija kaže da je to ogledalo, te da je slika tako organizirana da su promatrači slike na mjestu kralja i kraljice, te se njihov odraz vidi u ogledalu na kraju sobe.

Murillo je rođen u siromašnoj obitelji. Roditelji su mu umrli jako rano, kad je imao deset godina. Njegovi staraoci dali su ga na zanat kod lokalnog umjetnika Juan de Castilla. U njegovom ranom periodu vidi se Castillov utjecaj na njegovim djelima. Kod njega je naučio kako raditi slike sa religioznim motivima koje su se prodavale po lokalnim sajmovima. Pored religioznih slika, njegovi drugi poznati radovi prokazuju djecu koja prose, prodavačice voća kao i obične ljude iz Seville. Njegovi kasniji radovi predstavljaju religiozne kompozicije napravljene sa velikim tehničkom umijećem i to se očituje na slikama koje je naslikao u nekoliko Sevillskih crkava koristeći iskustva flamanskih majstora. Tijekom rada na slici Svete Katarine u kapucinskoj crkvi u Cádizu spada sa skele i od posljedica tog pada umire nekoliko mjeseci poslije 3. travnja 1682.

Jedno od njegovih najpoznatijih djela.Prikazuje majku Isusovu u molitvi i oko nje anđele.Krščanske teme donijele su mu najveću slavu.

Nakon njegove smrti mnogo njegovih učenika i sljedbenika nastavili su način kojim je radio i to je urodilo plodom.Njegova djela su poznatija u svijetu od bilo kojih drugih španjolskih djela.Stoga,zaradio je i svoj kutak u muzeju u Cadizu.

Slikao je portrete pobožnih likova, redovnike i svece u meditaciji i molitvi, smješteni u nejasan prostor pun sjenki, premda sami likovi posjeduju masivnu čvrstoću poput skulptura. Vrhunac predstavlja Viđenje sv. Petra Nolasca (1629.). U početku ih karakteriziraju oštri kontrasti kjaroskura odavajući utjecaje Caravaggia, a potom se nazire meki stilski izraz B. Murilla.

Slikao je i mrtve prirode u kojima majstorsku uporabu boje naglašava briljantna intenzivnost svjetlosti. Njegove dramatične mistično-religiozne kompozicije iz života svetaca i redovnika (ciklusi slika iz života sv. Bonaventure u Sevilli, 1629.) istodobno su idealizirani i realistični, a svakodnevni predmeti su prožeti osjećajem svetosti.Uz Diega Velazqueza najpoznatiji je španjolski barokni slikar.

Kao i ostalima,slike koje su prikazivale svece najpoznatije su.

Ovo je rodenje Djevice Marije.

Uz Mariju,čest lik u njegovim djelima je Sv.Franjo.Ovdje je prikazan u meditaciji

Još jedan primjer Sv.Franje

Karavagisti je naziv za sljedbenike slikarstva Caravaggia u 17. stoljeću. Zbog karakteristične uporabe kjaroskuraje(to je u širem smislu raspored svjetla i sjene na slici ili u užem - tehnika prikazivanja, u likovnim umjetnostima, pri čemu svjetlo postupno prelazi u sjenu u želji da se stvori iluzija trodimenzionalnih predmeta u prostoru ili atmosferi.) nazivaju ih i tenebristima(način slikanja izrazito jakog kjaroskura, tj. velikih kontrasta svjetla i sjene. Prvi tenebristi bili su inpirirani djelima Caravaggia koji je bio poznat po svojim tzv. „tamnom manirom“ slikanja u kojoj su se likovi rastapali u pozadinskoj dubinskoj sjeni. Jaki kontrasti su dovodii do dramatičnih, skoro teatralnih djela u skladu s baroknim pretjerivanjem. Tenebristi i njihovi sljedbenici su bili iznimno zainteresirani za karakteristike osvjetljenja, prije svega na način na koji svjetlost utječe na raspoloženje i odraz emocija.) 

Diego Velazquez se sa karavagizmom upoznao dok je živio u Italiji.

Na ovom primjeru(Portret Sebastiana de Morra) možemo uočiti prijelaz svijetla u sjenu i stvara se trodimenzionalni predmet( u ovom slučaju lik) .

BY:Ivo Matić