1

2

ŠPANJOLSKE

PRIPOVIJETKE

Sa španjolskoga preveo

Josip Tabak

3

Sadržaj

Leopoldo Alas (Clarín) ADIÓS, CORDERA

José María de Pereda NOVAČENJE (La Leva)

I II III

Jacinto Octavio Picón PRIJETNJA (La amenaza)

Emilia Pardo - Bazán ZAVJET (El voto)

Vicente Blasco – Ibáñez ZID (La pared)

Alberto Insúa GRBAVKO (El Jorobadito)

Blanca de los Ríos UKROĆENJE (La Doma)

Juan Valera ZELENA PTICA (El pájaro verde)

I II III IV V VI VII

Miguel de Unamuno JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTAŠ

(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista) Napomene o piscima Copyright

4

Leopoldo Alas (Clarín)

ADIÓS, CORDERA

Bilo ih je troje, uvijek troje: Rosa, Pinin i Cordera.

Livada Somonte bijaše trokutni komad zelena baršuna, prostrt

niz brežuljak poput kakva saga. Jedan kraj livade, donji, presijecaše

željeznička pruga Oviedo-Gijón. Brzojavni stup, usađen u samu

livadu kao neka pobjednička zastava, sa svojim bijelim čašama i

usporednim žicama, s lijeve i desne, predstavljao je za Rosu i Pinina

širok nepoznat svijet, tajinstven, strašan, o kojem ne imađahu

nikakva pojma. Promatrajući dane i dane to drveno čudovište, taj

brzojavni stup, nakon mnogo razmišljanja, videći, da je miran, da se

ne miče s mjesta, da nije opasan; videći, gdje je voljan da se obikne

u selu i da se što je moguće više prikaže kao osušeno stablo — Pinin

mu pokaza svoje povjerenje, koje je išlo dotle, da ga je obujmio i

uspuzao se uza nj sve do samih žica. No ipak nikad nije dodirnuo

porculana, koji ga je podsjećao na čaše, što ih je vidio u župnom

dvoru općine Puao. Kad bi vidio, da je odveć blizu svetoj tajni,

obuzelo ga strahopoštovanje, i žurno se spuštao niza stup, tako da je

udarao tabanima o ledinu.

Rosa, manje smiona, no više zaljubljena u nepoznato,

zadovoljavala se da prisloni uho o brzojavni stup, pa je tako dugo

slušala brujanje, što ga je stvarao vjetar u dodiru sa žicama. U onom

zujanju, ponekad jakom kao treperenje ugađala, Rosa je čitala

pisma, koja su prolazila žicom, vijesti nedokučiva sadržaja: bijaše to

za nju nerazumljiv jezik nepoznata s nepoznatim. Nije je vuklo da

odgoneta, što to oni odanle, iz daljine, kazuju onima na drugom

kraju svijeta. Baš nimalo. Nju je zanimao zvuk radi zvuka, radi boje

i tajne.

Cordera, mnogo formalnija od svojih drugova i relativno zrelija

po dobi, čuvala se svakog dodira s civiliziranim svijetom,

promatrala je izdaleka brzojavni stup, iz svoje perspektive, kao stvar

mrtvu, beskorisnu, o koju bi se u najboljem slučaju mogla samo

očešati. Cordera bijaše krava, koja je mnogo živjela. Ležeći sate i

sate, stručnjak u pašama, znala je upotrijebiti vrijeme, razmišljala je

više nego što je jela, uživala je u radosti mirna života, pod sivim

nebom svoje zemlje, kao da hrani dušu, koju i životinje imaju. I kad

5

ne bi bila profanacija, moglo bi se reći, da su misli bake krave, pune

iskustva, sličile po svoj prilici najmirnijim i najučenijim odama

Horacijevim.

Kao prava baka bijaše u igri ovo dvoje malih pastira, kojima

bijaše povjerena na čuvanje. Da je mogla, nasmijala bi se pri

pomisli, da je Rozina i Pininova zadaća na livadi bila u tome, da

paze da ona, Cordera, ne prijeđe međe i granice, da se ne uputi

željezničkom prugom i ne ode susjedu u štetu. Zašto da ode susjedu

u štetu, zašto da se uputi prugom?

Pâsti kadikad, ne mnogo, svaki dan manje, ali pažljivo ne

gubeći vremena na to, da podiže glavu iz puke radoznalosti, izbirući

bez kolebanja najbolje zalogaje, a zatim leći da uživa u preživanju,

da bude sretna, što ne oskudijeva i što živi — to bijaše njezin posao,

a ludost sve ostalo. Ne bi se ni sjetila, kad bi je muha ubola.

Bik, ludo skakanje po livadama... sve je to prošlo!

Tišina se prekinula samo na dan svečanog otvorenja

željezničke pruge. Kad je prvi put ugledala vlak, Cordera kao da je

poludjela. Preskočila je ogradu na najvišem mjestu, pojurila tuđim

livadama. Strah je potrajao više dana i ponavljao se, jače ili slabije

svaki put, kad bi se vlak pojavio u susjednom prokopu. Malo-

pomalo navikavala se na neopasnu tresku. A kad se uvjerila, da je to

opasnost, koja prijeti a ne pokazuje se, smanjila je svoju opreznost.

Stojeći uzdignute glave gledala je ravno u to golemo čudovište.

Kasnije ga promatrala i ne dižući se, s antipatijom i s

nepovjerenjem. Konačno ga nije ni gledala.

Pinina i Rose ugodno se dojmila ta novost. U početku je to bilo

ludo veselje, pomiješano s nešto praznovjerna straha, sve je u njima

poigravalo, vikali su, mahali rukama, a kasnije bijaše to tiha i

ugodna zabava, što se ponavljala nekoliko puta na dan. Dugo je

potrajalo dok se iscrplo uzbuđenje pri promatranju vrtoglava leta,

popraćena vjetrom vrtoglava leta velike željezne zmije, što je pravila

toliku buku i u svojoj utrobi nosila toliko ljudi, nepoznatih, stranih.

*

Brzojav, željeznica, sve to bijaše samo običan događaj, koji je

nestajao u moru tišine, što je okruživala livadu Somonte. S livade se

nisu vidjela ljudska naselja, do nje nije dopirala buka svijeta, osim

kad bi vlak prolazio. U beskrajna jutra, ponekad pod zrakama sunca,

u zujanju kukaca, očekivahu krava i djeca podne, da se vrate kući.

6

Zatim vječne večeri, pune slatke tuge u onoj tišini, opet na livadi,

sve dok se ne spusti noć, s večernjom zvijezdom, kao nijemim

svjedokom na visini. Kružili su oblaci rasle sjene drveća i litica na

brežuljku i u klancu, ptice išle na počinak, počinjale svjetlucati

zvijezde na najtamnijem dijelu nebeskog plavetnila, a Pinin i Rosa,

blizanci, djeca Antona de Chinte, duše obuzete slatkom i

omamljivom vedrinom svečane i ozbiljne Prirode, šutjeli su sate i

sate, umorni poslije igara, nikad odveć bučnih, sjedeći uz Corderu,

koja bi svečanu tišinu od večeri do večeri popratila mekim zvukom

svoje klepke.

Usred te tišine, u tome nepomičnom miru, bilo je ljubavi.

Voljelo se ovo dvoje braće kao dvije polovice istoga zelenog voća,

vezani istim životom, s vrlo malo svijesti o onom, što ih je

razlikovalo. Voljeli su Pinin i Rosa Corderu, kravu-baku, veliku,

žućkastu, kojoj čelo bijaše poput zipke. Pjesnika bi Cordera

podsjetila na Zavalu iz Ramayane, svetu kravu. U širini svojih

oblika, u svečanoj mirnoći svojih odmjerenih i dostojanstvenih

pokreta činila se kao svrgnut idol, zadovoljna svojom sudbinom,

zadovoljnija što je prava krava negoli krivi bog. Može se reći, da je

Cordera, koliko se takve stvari mogu dokučiti, voljela blizance, koji

su je vodili na pašu i čuvali.

Malo se izražavala, ali strpljenje, s kojim je podnosila da im u

igri služi kao jastuk, kao zaklon, kao konj, na kojem su jahali, i kao

još mnogo šta u njihovoj mašti — pokazivalo je šutke ljubav mirne i

misaone životinje.

U teškim su vremenima Pinin i Rosa činili sve moguće brinući

se za Corderu i pazeći je. Anton de Chinta nije naime oduvijek imao

livadu Somonte To je relativno nova stvar. Prije dvije-tri godine

Cordera je morala izlaziti da pase kako najbolje zna, na sreću, po

puteljcima i prolazima, po golim i oskudnim općinskim poljanama,

koje istodobno bijahu i ispaša i općinski put. Pinin i Rosa u tim

danima oskudice vodili su je po najboljim uzvisinama, na najmirnija

i najmanje ogoljela mjesta, i oslobađali je tako pogrdnih riječi,

kojima su izložene siromašne životinje, što moraju tražiti hrane, na

koju putem naiđu.

U danima gladi, kad je u staji nestajalo sijena i kukuruzovine,

da bi se moglo izmusti toplo mlijeko iz krave, Cordera je imala da

Pininu i Rosi zahvali na tisuću malih umješnosti i dosjetljivosti, koje

su joj olakšale bijedu. A što tek da se kaže o junaštvu u doba telenja

7

i hranjenja teleta, kad se zametnula neizbježna borba između hrane i

dara nacije, s jedne, i interesa obitelji Chinta, s druge strane, borba

koja se sastojala u tome, što se iz vimena sirotice majke kralo sve

mlijeko, koje ne bijaše prijeko potrebno za održanje teleta! U tom

sukobu Rosa i Pinin bijahu uvijek na strani Cordere, pa kad bi se

pružila prilika, potajno su odvezivali tele, koje bi, slijepo i kao ludo,

pojurilo da potraži zaštite u majke, a ova bi ga gostila pod svojim

trbuhom, okrećući zahvalno glavu i govoreći na svoj način:

— Pustite k meni malene i telad.

Takve se uspomene i dokazi ljubavi lako ne zaboravljaju.

Dodajmo još k svemu, da je Cordera imala najbolju dušu od

svih siromašnih krava na svijetu. Kad bi se našla s nekom svojom

drúgom pod jarmom, Cordera bi znala podvrći svoju volju tuđoj, pa

bi sate i sate stajala spuštene šije, dok bi joj drúga spavala.

*

Anton de Chinta uvidio je, kako se rodio da bude siromah, kad

se našao nemoćan u svojoj namjeri da ostvari san o vlastitom krovu

nad glavom, s barem dva uprega. Došao je, zahvaljujući dugotrajnoj

štednji, koja bijaše pravi pakao muka od otkidanja od svojih usta,

došao je do prve krave, Cordere, i ni makac dalje. Prije nego što je

mogao kupiti drugu, bio je primoran, da bi vlasniku platio zaostatak

za unajmljeni majur, prodati komad svoje utrobe, dio svoga života,

Corderu, ljubav svoje djece. Antonova je žena umrla dvije godine

pošto je krava kupljena. Između staje i bračne postelje bio je zid,

ako se zidom može nazvati zastor ispleten od kestenova granja i

kukuruznih stabljika. Antonova žena, Muza gospodarstva u ovoj

bijednoj kući, umrla je gledajući kravu kroz otvor na tom zidu,

blagosiljajući je kao spas obitelji.

— Čuvajte je, ona vas hrani — kao da na samrti govorahu oči

bijednice, koja je umrla izmorena glađu i iscrpljena radom.

Djeca su zavoljela kravu. Ljubav, koje im otac nije mogao

nadomjestiti, djeca su našla u kravljim njedrima, u njezinoj toplini, u

staji i tamo na livadi Somonte.

Sve je to Anton razumijevao na svoj način, konfuzno. O

prodaji, koja se morala izvršiti, nije se djeci smjela ni riječ

spomenuti. Jedne subote mjeseca srpnja, kad je sunce izlazilo,

Anton, sav slomljen, pođe u Gijón, tjerajući pred sobom kravu, kojoj

je o vratu visjela klepetuša kao jedini nakit. Djeca su spavala. U

8

druge dane trebalo ih je šibom buditi. Ovaj put otac ih je ostavio na

miru. Kad se probudiše, nađoše se bez Cordere.

— Tata ju je zacijelo odveo biku.

Što drugo nije se moglo nagađati, Pinin i Rosa mišljahu, da

krava ide protiv volje; mišljahu, da ona više ne želi djece, jer ih je

svu brzo gubila, ne znajući ni kada ni kako.

Kad se smrklo, Anton i Cordera vratiše se tužni, umorni i

zaprašeni. Otac nije ništa govorio, ali su djeca shvatila pogibao.

Nije je prodao, jer nitko nije htio platiti cijene, koju je on sebi

utuvio u glavu. Cijena bijaše pretjerana: sofizam ljubavi. Tražio je

previše za kravu, da je nitko ne bi odveo. Oni, koji su se približavali

da pokušaju sreću, odmah su se udaljavali psujući čovjeka, koji je

zlovoljno i izazovno gledao svakoga, tko bi se usudio približiti

utvrđenoj cijeni, kojom se on ograđivao. Do posljednjeg časa pazara

bijaše Anton de Chinta u Humedalu, dajući vremena sudbini.

— Neće se reći — mišljaše — da izbjegavam prodaju; oni mi ne

plaćaju za Corderu, koliko vrijedi.

Konačno odahnu; iako ne zadovoljan, ipak nekako utješen, uputi

se cestom u Candás, kući, u zbrci i buci, između svinja, što roktahu,

i junadi, što mukahu, posred rike krava i volova, koje seljaci iz

različnih okolnih župa tjerahu s manje ili više muke, već prema

tome, da li veze između gospodara i životinja bijahu starijeg ili

novijeg datuma.

U Natahoyu, na prekrižju, bio je Anton de Chinta još uvijek

izložen opasnosti, da ostane bez Cordere; neki seljak iz općine

Carrió, koji ga je cio dan salijetao, nudeći mu nešto manje od

tražene svote, malo pripit, navali na nj i posljednji put. Nudio je sve

više i više, boreći se između škrtosti i svog hira da odvede kravu. A

Anton, kao stijena. Već su stisli ruke i zastali nasred puta... Škrtost

je pobijedila; razlika od pedeset reala otvorila je ponor među njima.

Ispustiše ruke i udariše svaki svojim putem. Anton krene puteljkom,

koji ga je između kozje krvi, što još nije procvjetala, i kupina u

cvatu odveo ravno kući.

Od tog se dana, kad su uvidjeli pogibelj, Pinin i Rosa nisu

umirili. Sredinom tjedna eto ti posjednikova upravitelja u Antonovu

dvorištu. Bijaše to također seljak, iz iste župe, prgav, neumoljiv i

okrutan spram zakupnika, koji su u zaostatku. Anton, koji nije

dopuštao prigovaranja, poblijedio je pred prijetnjama otkaza.

Vlasnik više nije htio čekati. Dobro, prodat ćemo kravu uz malu

9

cijenu, za bagatelu. Trebalo je platiti ili ostati na ulici.

Druge je subote pratio Pinin oca u Humedal. Dječak je s

užasom gledao one, što se pogađaju za meso, tirane na pazaru.

Cordera je po pravoj cijeni pripala nekom kupcu iz Kastilje.

Napraviše joj znak na koži i vratiše u staju, u Puao, prodanu, tuđu.

Iza nje, uz tužan zvon njezine klepke, koracahu bez riječi Anton de

Chinta i Pinin, s otežalim očima. Rosa, kad je saznala za prodaju,

bacila se Corderi među rogove, a ova je saginjala glavu milovanju

kao i jarmu.

— Ode stara! — pomisli Anton, zle volje, puste duše. — Ono,

zapravo, Cordera je životinja, ali moja djeca nemaju druge majke ni

bake.

Onih je dana na paši u zelenilu livade Somonte vladala grobna

tišina. Cordera, bez ikakva pojma o svojoj sudbini, odmarala se i

pasla kao i uvijek, sub specie aeternitatis, kao što bi počivala i jela

čas prije živinskoga i smrtonosnog udarca. Ali Rosa i Pinin bijahu

tužni i bespomoćno ležahu na travi, odsad beskorisnoj. S mržnjom

gledahu na vlakove, što su prolazili, i na brzojavne žice. Onaj

nepoznati svijet, tako dalek, odveo im Corderu.

U petak uvečer bio je rastanak. Došao je čovjek od

kastiljanskog kupca po goveče. Platio je. Popio je s Antunom gutljaj

i izveo Corderu iz staje. Anton je iskapio bocu. Bio je zanesen.

Težina novca u džepu također ga hrabrila. Htio se omamiti,

zaglušiti. Govorio je mnogo, hvalio vrline krave. Onaj drugi samo se

smješkao, jer Antonova hvaljenja bijahu nesklapnosti. Da je krava

davala toliko i toliko litara mlijeka? Da se lako uprezala, da je lako

vukla teret? Zašto? Čemu, kad, će se i onako za nekoliklo dana

pretvoriti u odreske i druge sočne zalogaje. Anton nije htio na to

pomišljati. On ju je zamišljao živu, kako radi, kako služi drugome,

zaboravljena od njega i njegove djece, ali živa i sretna. Pinin i Rosa,

sjedeći na gomili đubra i bilja, za njih sentimentalnoj uspomeni na

Corderu i vlastite muke, držeći se za ruke gledahu sa strahom u

neprijatelja. U zadnjem se času baciše na svoju prijateljicu. Bijaše

poljubaca, zagrljaja. Nisu se mogli od nje odvojiti. Anton, omamljen

vinom; kao da je odjednom sav klonuo, prekrižio je ruke i ušao

smrknut u dvorište.

Djeca su prevalila dobar komad puta između visokih plotova,

slijedeći tužnu skupinu: ravnodušna čovjeka i Corderu, koja je

nerado išla s nepoznatim u ovo doba. Konačno se moradoše rastati.

10

Anton je, neraspoložen, vikao iz kuće:

— Djeco, velim vam, dosta tih neozbiljnosti: Tako je vikao

izdaleka otac, plačnim glasom.

Spuštala se noć. Mračnim putem, s tamnim visokim plotovima

kao nekom grobnicom, gubila se Corderina spodoba, koja se

izdaleka činila crnom. Zatim se čuo odmjeren i tih zvon njezine

klepke i nestajao u daljini, u melankoličnom cvrčanju cvrčaka.

— Zbogom, Cordera! — vikala je Rosa briznuvši u plač. —

Zbogom, Cordera, dušo!

— Adiós, Cordera! — ponavljao je Pinin, sav slomljen.

— Zbogom! — odgovorilo je, na kraju, zvonce na svoj način, a

tužan mu se glas gubio u drugim glasovima srpanjske noći na selu...

*

Sutradan ranom zorom, u svoj uobičajeni sat, Pinin i Rosa

odoše na livadu Samonte. Ona im tišina nikad ne bijaše tužna. Toga

dana livada bez Cordere činila im se pustinjom.

Odjednom zapišta lokomotiva, pojavi se dim, a zatim i vlak. U

zatvorenu vagonu, iza uskih visokih prozora za zrak, nazirahu

blizanci kravlje glave, koje su, začuđeno gledale na otvore.

— Zbogom, Cordera! — jecala je Rosa, »videći« među njima

svoju prijateljicu, kravu-baku.

— Zbogom, Cordera! — vikao je Pinin, s istom vjerom, sa

šakama prema vlaku, koji je išao u Kastilju.

Više upućen u lupeštvo svijeta, ponavljao je dječak plačući:

— Vode je na klaonicu... da je pojedu gospoda, popovi,

bogataši...

— Zbogom, Cordera!

— Adiós, Cordera!

I Rosa i Pinin s bijesom gledahu na prugu, na brzojavne žice,

simbole onoga neprijateljskog svijeta, koji im je ugrabio njihovu

drugaricu u tolikim časovima, u tolikim tihim nježnostima, oteo im

je za svoj apetit, da je pretvori u jelo bogatih proždrljivaca...

— Zbogom, Cordera!

— Adiós, Cordera!

*

Prolazile godine. Pinin je postao mladić i otišao u vojsku.

Bjesnio je karlistički rat. Anton de Chinta bijaše zakupnik u nekoga

11

vlastelina na strani pobijeđenih; nije imao utjecaja da svu

beskorisnost ratovanja objasni Pininu, koji po naravi bijaše poput

hrasta.

I jedne tužne listopadske večeri Rosa je na livadi Somonte,

sama, očekivala da prođe vlak u Gijón, vlak, koji joj odnosi još

jedinu ljubav: njezina brata. Zapištao je izdaleka stroj, pojavio se

vlak u prokopu i prohuktao kao munja. Rosa, gotovo zahvaćena

kotačima, mogla je za časak, u vagonu trećeg razreda, vidjeti

mnoštvo glava siromašnih novaka, koji su vikali, mahali rukama

pozdravljajući drveće, zemlju, polja, svu užu domovinu, svoja sela,

koja ostavljahu, da pođu u smrt u bratoubilačkim borbama šire

domovine, u službi kralja, kojega nisu ni vidjeli, u službi ideja, koje

ne poznavahu...

Pinin, polovinom tijela nagnut preko prozora, pružio je ruke

prema sestri; gotovo se dodirnuše. I Rosa je između treske kotača i

regrutskih povika mogla razabrat bratov glas, koji je jecao vičući,

kao da je nadahnut uspomenom na dalek bol:

— Zbogom, Rosa...! Zbogom, Cordera...!

— Zbogom, Pinin, dušo...!

»Otišao je onamo kao i ona, krava-baka. Odveo ga svijet:

kravlje meso za žderonje, za bogataše; Pinina kao hranu topovima,

za ludosti svijeta, za tuđe ambicije.«

Ovako je razmišljala siromašna sestra, sva skrhana bolom,

gledajući kako se u daljini gubi vlak i tužno pišti, dok mu se zvižduk

odbija o kestene, ravnice i hridi...

Kako je ostala sama! Kako tek sada bijaše pusta livada

Somonte!

— Zbogom, Pinin! Zbogom, Cordera!

S kakvom je mržnjom Rosa gledala put uprljan izgorjelim

ugljenom, s kakvim bijesom brzojavne žice! O, dobro je činila

Cordera, što se nije približavala. Taj joj je nepoznati svijet sve uzeo.

I ne misleći, Rosa prisloni glavu o stup, usađen u podnožje livade

Somonte kao neka zastava. U utrobi osušene jele vjetar je pjevao

svoju zvonku metalnu pjesmu. Sad ju je Rosa shvaćala. Bijaše to

pjesma o suzama, o napuštenosti, o usamljenosti, o smrti.

U brzom treperenju, kao u bolnim uzdasima, kao da je čula

dalek glas, što jeca putem;

Adiós, Rosa! Adiós, Cordera!

— Zbogom, Rosa! Zbogom, Cordera!

12

José María de Pereda

NOVAČENJE

(La Leva)

I

Sučelice sobi, u kojoj pišem ove retke, nalazi se kućerak s

jadnim izgledom. Kućerak ima prizemlje, kat i potkrovlje. Donji se

boj razaznaje po uzanim otvorenim prozorima, što gledaju na ulicu.

Nikad nisam mogao upoznati ljude, što žive iza onih triju uzanih

prozora. Na katu je zapušten balkon, a proteže se duž cijelog

pročelja. U potkrovlju se izdižu dva međusobno odvojena prozora,

to jest dvoja staklena vrata s balkonom. Iza onih, što su meni na

desnu ruku, žive — bolje: življahu dojako muž i žena, oboje još

mladi, s nešto sitne djece. Muž bijaše razrok, malen, žut u licu, oštre

i neuredne kose; redovito, je nosio pokrpanu zelenu majicu i smeđe

hlače, ukrućene, neukrotive od silnih zakrpa i mnoge umašćenosti.

Zvahu ga nadimikom Razroki. Žena nije razroka kao muž, niti

crnomanjasta, ali joj je kao i njemu kosa četinjasta; lice joj je

rumenkaste boje, na prijelazu u tamnu; nema toga, tko bi joj odolio.

Nosi suknju od narančasta sukna, bluzu od tanke smeđe tkanine i

bijel rubac na glavi. Mališani nemaju nekoga svojstvena obličja, jer

kako se ne umivaju, vidim ih garava lica, budući da je čađ ona boja,

kojom su se ponajprije zamazali. Ništa određeno ne mogu kazati ni

u pogledu njihove odjeće, jer ljeti idu golišavi ili se natežu oko

jedne poderane košulje, koja svaki čas mijenja gospodara; zimi ih

podjednako urede ostacima očeve odjeće, majčinom donjom

suknjom ili pokrivačem s postelje.

Razroki je ribar, žena mu prodaje ribu, a djeca... žive od čuda

božjeg.

Za drugim tavanskim vratima stanuje sam neki mornar,

šezdesetgodišnjak, herkulski stasit, ponešto savijen pod teretom

godina i na moru proživljenih bura. Nosi na glavi crvenu kapu, a

odijelo mu je gotovo jednako odjeći u susjeda mu Razrokog. Sijeda

mu je čupava kosa, sijedi su mu zalisci, sijede obrve. Ne bih

13

pouzdano umio kazati, kakvo mu je lice, jer ga onaj čovjek rijetko

kada pokazuje, a ja ne imadoh prilike da ga zagledam, kako bih htio.

Ovome starini pravo je ime barba Mihovil, ali se on svima odaziva,

kad ga zovnu po nadimku Tremontorio, a to je iskrivljena riječ

promontorio, rt. Taj mu nadimak dadoše u mladosti zbog njegova

divovskog uzrasta i zbog snage, što je pokazivaše, kad je trebalo

zaveslati uza struju ili za nepogode. Već je dvaput služio kralja, to

jest zapala ga sreća da dvaput služi na ratnom brodu, u oba slučaja

po četiri godine. Posljednji je put služio na fregati Ferrolana; na

tom je brodu obigrao oko svijeta, a taj mu je put učvrstio ugled što

ga je među prijateljima uživao zbog svoga mnogoga pomorskog

znanja, zbog svoje hrabrosti, svoga dobrog srca i... svojih željeznih

šaka. Još je uvijek momak, jer mu između njegove barke, njegove

službe na ratnom brodu i njegovih mreža, koje vrlo spretno plete,

nije ostalo četvrt sata slobodnog vremena, da sebi potraži družicu.

U stanu na katu žive muž i žena, vršnjaci barba-Mihovilovi;

ako i nisu snažni poput Mihovila, supruzi su zato neuredniji od

njega, a podjednako sijedi, suncem opaljeni i smežurani. Iz ovog

braka rodio se Razroki, onaj s tavana, koji je pokraj oca naučio,

kako se upravlja veslom, kako se oprema brodica, riječju: naučio da

bude dobar ribar. Otac Razrokoga — nazvan stric Bolina ili Heravi,

jer je išao nahero, naginjajući se na desnu stranu — i dalje se,

usprkos svojim godinama, borio s morem, kao i barba Tremontorio;

išao je na more ne »iz ljubavi prema moru«, kako bi ozbiljno rekao

kakav pjesnik s kopna, iz srca Castille ili Manche, navikao da ravna

pokretima i da upravlja burama s neke pozornice ili na bari u kakvu

parku; išao je na more zato, što oni ljudi žive od ribolova, a love,

samo da bi živjeli, te po stotinu puta na godinu izlažu život

opasnosti na bijesnome Kantabrijskom moru, na krhkome čamcu

ribarskom.

*

Nakon ovih podrobnosti, ukoliko se čitatelj začudio, otkud

meni ove pojedinosti, dužan sam mu reći, da ja za njima nisam

tragao, a niti su opisane osobe došle da mi ih iznesu: same su se

prokrale kroz vrata na balkonu, i to vrlo jednostavno

Kućerak, o kojem govorim, i kuću, u kojoj pišem, razdvaja ne

baš široka ulica, a moji susjedi, i ljeti i zimi, izravnavaju svoje

račune i razglabaju i najteže svoje poslove — s balkona na balkon.

14

Na priliku:

Dan je prepolovio, pa se primiče vrijeme ručku. S tavanskih

vrata u Razrokog čuju se povici i udarci njegove žene te jecaji i

pravdanja mališana, koji dobivaju batine.

Prizor se, međutim, ne može vidjeti od silnog dima iz kuhinje,

što suklja na mali balkon, gdje mu je jedini odvod.

Žena strica Boline pribija hobotnice na zid svoga balkona, da

se prosuše. Snaha se pojavljuje na svome balkonu, neurednija nego

ikad s licem crvenim kao suha paprika, raščupane kose, posred gusta

oblaka od dima... zaista paklenska pojava. Polovinom se tijela

nagnula preko ograde te promuklim, nezgrapnim glasom viče

gledajući na kat pod sobom

— Strina...!

Valja napomenuti, da u narodu ovog kraja zet ovako zove

punicu i snaha svekrvu.

Starica s kata, ne prekidajući svoga posla, kad prepozna snahin

glas, prilično nevoljko odgovori:

— Što ti je?

— Imate li zrno soli, da ispržim koju skušu?

— Nemam soli.

— Zdravlja ne imali — promrsi žena Razrokog.

— A ti stida nemaš — zapišti stara, kad je ču. — I znaj, da

imam soli, ali ti je ne dam.

— Znam ja to, jer ste takvi uvijek bili.

— Zar sam te malo puta nahranila, a? Nezahvalnice,

bezdušnice!

— Što nahranila? Svaki me dan sramotite, blebetušo,

blebetava...! Da se ne bojim ogovaranja, već bih vas bacila niza

stepenice.

— Samo bi tebi sličilo, vucibatino! Tko ne voli svoje rođene

djece, ne može ni staro poštivati.

— Ja da ne volim svoje djece? Ja da ih ne volim? — grmi žena

iz potkrovlja, podbočujući se rukama i sipajući vatru iz očiju. — A

tko bi ih onda mogao voljeti?

— Ja! — sasvim mirno odgovara starica. — Ja, koja sam ih

toliko puta uzela u svoju kuću, jer ih ti ostavljaš golu i napuštenu na

ulici, kad se povlačiš no krčmama... pijanico!

— Lažitorbo...! Vještice...! — povika ražešćena i grozničava

žena Razrokoga, kad ču te riječi. — Ja pijanica? Kada ste me to

15

digli sa zemlje, klevetnice? Sve i da jest tako, nije na tuđi račun. A

što se koga tiče, što ja radim u svojoj kući.

— Tiče me se, tiče, jer vidim, koliko se mome sinu valja

znojiti, dok zaradi komad kruha, koji ti prodaješ za bocu rakije,

umjesto da ga djeci podijeliš! Zato jadni anđelci nemaju ni postelje,

gdje bi spavali, ni vatre, gdje bi se ogrijali, ni košulje, da je obuku...

Zato ti nemaš zrna soli, nego je u mene tražiš... Kupi je, grešnice...!

Ali si ti od zla roda, da bi što valjala.

— Moj je rod sa sve četiri strane bolji od vašega. Bijah u svojoj

kući. On je mene tražio.

— Kamo sreće da te nikad nije potražio... Dobro sam mu ja

govorila: »Pazi, ona je iz Visoke ulice1 i ne može biti dobra!«

— Svijetla su obraza ljudi iz Visoke ulice; mogu ga pokazati

cijelom svijetu... Bolji su negoli ovi odavde... lijenčine lijene! koji

su pustili da ih u natjecanju jedrilicama triput uzastopce pobijedi

Visoka ulica... To vas bode, a? Ma kolike molitve nizali u kapeli u

Mirandi i ma kolike svijeće pripaljivali Svetim Mučenicima, naš će

Sveti Petar sve natkriliti.

— Nikad Sveti Petar ne može u zaštitu uzimati bezdušnike, kao

što si ti. A što se izgubilo na regatama, bog zna, zašto to bijaše.

— Zašto? Zato, što nema šaka! Eto zato, znajte.

— Viči, samo viči, nek te čuje muž, koji se, eno, ozdo

pojavljuje, a ti onda gledaj, kamo ćeš se djeti.

— Ja govorim istinu, pa bilo to i pred svojim mužem —

uzvraća žena s tavana, gledajući iskosa na zaokret ulice i spuštajući

glas, čim ugleda Razrokog.

Starica s kata pribija posljednju hobotnicu pa se, ne gledajući

snahe, povlači s balkona cijedeći:

— Idi, idi, jelo mu pripravi, ispičuturo!

I snaha, bijesna, odlazi i nestaje iza gusta dima, što i dalje

suklja iz kuhinje; odlazi, pošto je svekrvi uputila ove laskave riječi:

— Vještice, vještičurino...! Idite da skujete izmišljotine, što

ćete ih kazivati mome mužu... blebetušo, klevetnice!

*

Prije nego što dalje pođemo, čitatelju valja znati, da među

pomorcima i ribarima iz Visoke ulice i onima iz Lučke ulice —

1 Calle Alta, nekoć glavna ulica u gornjem dijelu Santandera. — Prev.

16

dviju suprotnih četvrti u Santanderu — oduvijek vlada nezajažljiva

mržnja.

Svaka četvrt ima svoj ceh, pa im, čak ni nebeski zaštitnik nije

isti. Sveti Petar zaštitnik je Visoke ulice ili Gornjeg ceha, a Lučka

ulica ili Donji ceh nalazi se pod zaštitom svetih mučenika Emeterija

i Celedonija, čijim se slavnim glavama — za koje se priča da su

čudom došle u ovu luku u kamenoj barci — posvetila i na trošak

ceha sagradila lijepa kapela u predjelu Miranda, koji vlada dobrim

dijelom mora.

Kad ovo ima u vidu, čitatelj se neće začuditi, kako moje dvije

susjede, pošto su se riječima onako počastile i nadmetale, kako je

navedeno u prvom dijelu razgovora, mogu smatrati uvredom časti i

dostojanstva to, što je netko iz Visoke ulice, i obratno.

Da nastavimo.

Razroki stiže kući. (Imajmo na umu, da se dim razilazi te mi

više ne priječi da vidim prizor u svim pojedinostima.) Skida s glave

svoj sueste ili nepromočivi šešir; na stari kovčeg odlaže kabanicu od

čvrsta nepromočiva platna, kojom je ogrnuo ramena, te o klin vješa

košaru pokrivenu navoštenim platnom, a punu pribora za ribolov.

Njegova žena u škrbavu zdjelu sipa juhu od kupusa i graha, loše

skuhanu i još gore začinjenu; stavlja je na kovčeg zajedno s velikim

komadom loša kruha. Razroki ni bijele da probijeli, nego, pošto su

mu se djeca okupila oko zdjele, počinje juhu kusati kositrenom

žlicom. Prati ga žena s mališanima, po redu, drugom, drvenom

žlicom.

Pošto su posrkali juhu, Razroki očekuje nešto, što ne dolazi.

Gleda u zdjelu, zatim upravlja pogled u dno prazna lonca i, najzad,

upire oči u ženu. Ova blijedi.

— Gdje je meso? — najposlije će ribar promuklim glasom.

— Meso... — muca njegova žena — ...kako su mesnicu već

zatvorili, kad sam pošla po meso, nisam ga ni donijela.

— Laž...! Jučer sam ti u podne dao dva i po reala2, da ga kupiš,

a mesnica se ne zatvara u četiri sata. Gdje ti je novac?

— Novac...? novac... u džepu.

— Ništarijo! I danas si lokala... kožu ću ti odrti! — viče

ogorčen Razroki videći sve primjetniju zabunu u svoje žene. —

2 Real, četvrtina pesete (25 centima), ako je bakarni; srebrnih ima s različitom

vrijednosti. — Prev.

17

Novac na vidjelo! Velim ti, odmah!

Upitana dršće i vadi poneki cuarto3 iz džepa i ne otvarajući

potpuno šake, pokazuje mužu novac.

— To je svega osam... a ja sam ti ostavio dvadeset i jedan

cuarto... Gdje je drugo?

— Bit će da se izgubilo... još jutros sam imala dvadeset i

jedan...

— Ne može biti: dao sam ti dva reala u srebru.

— Ja sam ovaj... promijenila sam na trgu...

— Što je jutros mama radila? — brzo pita Razroki svoje

najstarije dijete, hvatajući ga za ruku.

Mališan se trese od straha, naizmjence gleda u oca i majku, i

šuti.

— Govori brzo! — veli mu otac.

— Izbit će me mama, ako kažem — uzvraća jadni mališan,

kriveći lice u plač.

— A ja ću ti, ne kažeš li, prilijepiti pljusku, da će ti se razletjeti

njuška.

I mališan, koji iz iskustva zna, da njegov otac ne prijeti

uprazno, i pored toga što mu mati daje znak da šuti, zatvara oči i,

kao da mu riječi pale usta, brzo izgovara:

— Mama je jutros donijela pô litre rakije, bocu je sakrila u

slamnjaču.

Razroki, čuvši ovu posljednju riječ, pljuskom obara

prestupnicu, trči postelji, pretura po slamnjači i odande izvlači bijelu

bocu s malim ostatkom prokazane kriomštine; vraća se sa

staklenkom ženi u času, kad se ova podiže, udari je njome u glavu i

tako je opet sruši, a djecu i nehotice poprska grešnom tekućinom.

Cvili ranjena nesretnica, plaču preplašena djeca, a razbješnjeni ribar

izlazi na balkon, proklinjući svoju hudu sreću i kuneći svoju ženu.

Barba Tremontorio, koji se s mora vratio s Bolinom i

Razrokim, na balkonu plete mreže (to mu je omiljeli posao, kad je

kod kuće); tu je za svojim poslom još od početka svađe u susjeda, te

kadikad zagriza u komad kruha i prijesna, osušena bakalara — jelo

od kojega se ponajviše sastoji njegova hrana. Premda je savršeno

upućen u ono što se zbilo, on se pred Razrokim čini kao da ništa ne

3 Cuarto, stari španjolski bakarni novac, kojemu vrijednost bijaše 4 maravedija.

— Prev.

18

zna, jer se ne voli mješati u ono što ga se ne tiče. Ali rasrđeni muž,

kojemu je potreban odušak za jed, što je u njemu još ostao, zove

susjeda, pa njih dvojica, s balkona na balkon, na sav glas zameću

ovaj razgovor:

— Barba Tremontorio, ja više ne mogu s ovom huljom pa ću

jednog dana počiniti kakvo zlo.

— Već sam ti rekao, da si od početka sam kriv, čim si vidio da

je malo zaplovila, morao si saviti jedra...

— Što sam morao činiti, kad je izgledala kao svetica?

— Što si morao činiti? Ono, bolan, što sam ti uvijek govorio:

»Pazi na vjetar s boka i dobro ravnaj; s jakim vjetrom u krmu,

naprijed!«

— Ali kad više nema kosti u tijelu, koje joj nisam izvrnuo i

namjestio!

— Već je drvo natrulo, bolan!

— Bože, kakve li ništarije! Što će biti od te djece, ako me

sudbina od kuće otrgne? Ni sâm đavô ne zna, kud bi s ovom ženom.

Prošlog sam joj tjedna dao dvadeset i četiri reala, da djecu odjene...

Vidio sam od njih, koliko i vi. Pijandura ih potrošila za rakiju. Na

smrt sam je premlatio, a nakon tri dana, ona dade ponjavu za oku

rakije. Jučer joj dadoh dvadeset i jedan cuarto za meso, a ona opet

zapila... I tako djeca gola, ja bez košulje... ni na blagdan ne smijem

ispiti čašu vina.

— Zašto je, bolan, ne odvedeš, da joj đavla istjeraju? Možda je

u nju ušao!

— I za tim sam lijekom posegao, barba Tremontorio. Vodio

sam je više od tri milje odavde, nekome svećeniku, za kojega kažu

da se time bavi; vodio sam je, da joj očita Evanđelje. I očitao je. Dao

mi je blagoslovljen zapis i malo rutvice, a ja sam to sašio u kesicu i

o vrat joj objesio. Taj me obred stajao napoleon po prilici... I ništa,

slijedećeg se dana naljoskala, da se nije mogla micati. Dao sam joj

rakije kuhane s prahom, za koji vele da pijanca odvraća od pića, all

mi se čini, da joj odonda rakija još više prija. Koliko sam potrošio

užižući svijeće Svetim Mučenicima, da bi je od zla odvratili, i

ništa... Više ne znam, što da radim, barba Tremontorio, osim da je

ubijem, jer je u nje golema opačina. Zamislite, pošto sam joj dao

rakije s onim prahom, spopalo je stezanje u crijevima, te sam mislio,

da će crknuti. Kako sam čuo, da je rakija dobra protiv bolova u

trbuhu i da ovi uminu, ako se stave oblozi njome dobro namočeni,

19

izlio sam je u tavu četvrt litre po prilici i stavio na vatru, a kad je

gotovo uzavrela, odnio sam je ništariji, koja se prevrtala na postelji.

Kažem joj, da časak pridrži tavu, dok ja u kovčegu potražim koju

krpu. Vratim se s krpama... i da vidite! Nećete vjerovati, kad vam

kažem: iskapila je svu rakiju iz tave, sve onako vrelu! To je,

čovječe, gore od prokletstva!

— U tom pogledu, prijatelju... što da ti kažem? Kad žena toliko

skrene kao tvoja, udri; ako ni onda pravo ne zaplovi, vrgni je na dno

u pogodan čas ili se objesi o jarbol.

— Kad ti velim, čovječe božji, da sam je svu isprebijao; od

silnih pljusaka lice joj je crnje od lignjeva crnila!

— Onda se objesi, a mene pusti na miru, da s božjom pomoći

vezujem ove očice na mreži, jer ja se nisam htio ženiti, da ne gubim

strpljenja, bolan ne bio!

— Da me hoće munja smjeriti! Dabogda ja bio hrana ribama na

prvi sjeverozapadnjak, što me na moru zadesio...! Ako se čovjek

zato rađa, bolje da se ni rodio nisam... Jadan ja, što je nisam stavio u

salamuru, prije nego što sam izgubio strpljenje i zdravlje za tu

prokletu ništariju!

I grizući usne od jeda Razroki se vraća u svoje potkrovlje i

zatvara vrata na balkonu.

Barba Tremontorio, ne dižući očiju sa svog posla, otpravlja ga

pjevušeći hrapavim glasom ovu kiticu:

Jer je lakoma i smjela,

na meku se riba lovi;

a ja kako lakom nisam,

u slobodi morem plovim.

*

A sada, čitatelju, zamisli, da je blagdan.

— Bolina...! Bolina...! — čuje se glas Tremontorijev.

— Šta je? — odaziva se Bolina izlazeći na balkon.

— Ne izlazi mi račun, nedostaje mi novaca... fali te fali, eto!

— Morski te psi izjeli! Ne shvaćam, čemu si toliko svijetom

obigravao, kad još ne znaš ni prste na ruci izbrojati! Šta ti opet fali?

— Fali mi, fali... ni sâm ne znam koliko, ali fali.

— Ako je samo to... Zar već nismo više od trideset puta

20

napravili račun? Zar nisi vidio, da ti ništa ne fali?

— Jest, vidio sam, ama sam kod kuće bolje smislio i sračunao,

i nema ga, tko bi mi izbio iz glave, da onih trideset reala...

— Eto ti ga opet s trideset reala! Zar tebe nije spadalo deset

dura4 za ribolov ovog tjedna?

— Jest.

— Zar nam nisu — tebi, mome sinu i meni — uzajmili bačvicu

sardela u krčmi Estrobo?

— Jesu.

— Je li bačvica stajala sedamdeset i dva reala?

— Jest.

— Otpada li na tebe dvadeset i četiri?

— Otpada.

— Jesi li osim toga u krčmi najprije dugovao trideset cuarta za

kavu i piće, a onda dva i pol reala, koliko si uzajmio?

— Jesam.

— Dobro: dvadeset četiri i šest, to je trideset. A koliko ti imaš?

— Imam, imam... dva i dva su četiri... četiri po devetnaest,

najprije...

— Dobro, stavi im pesetu.

— U redu.

— Onda ćeš imati četiri dura.

— Točno... A s druge strane imam u cuartima dvije pesete i

dva tarina.

— To je deset reala, što s onih osamdeset prijašnjih daje

devedeset.

— Devedeset. Sad mi ostaju četiri pesete po pet i... jedan, dva,

tri... i dva, pet... i jedan šest... šest forinti, a to je...

— To je, to je... prije smo imali devedeset reala i sad četiri

pesete po pet, to je... devedeset i dvadeset... Da je deset, bilo bi

stotinu; ovako je sto i deset... Pa onda šest forinti, to su tri...

— Sa sto i deset, to je sto trinaest... Do dvije stotine ostaje...

Vidiš li, bolan, kako fali? I ne brigaj ti, Bolina: kad ja nešto velim,

bolan ne bio...!

— Stani, tovare! Pusti me, da završim... Kad sve pobrkaš. Tko

4 1 duro = 5 peseta, 1 medio duro (forinta) = 2 i pol pesete, 1 peseta = 4 reala, 1

real = 25 centima, 1 cuarto = 4 maravedís, 34 maravedís = 1 real de vellón, 8 i pol

cuarta = 1 tarín. — Prev.

21

ti je rekao, da sto i deset reala i tri dura iznosi sto i trinaest reala?

— Na cijelom svijetu sto i deset i tri iznosi sto i trinaest, bolan

ne bio!

— Jest; ali ta tri nisu reali nego duri, a u tri dura ima šezdeset

reala; onih sto i deset i ovih šezdeset, to je sto i sedamdeset.

— A koliko je to dura?

— Pol unče5 isto je koliko i sto šezdeset reala, a mi imamo sto

sedamdeset; dakle pol unče i forinta... osam dura i pol.

— Isto kao i prije, vidiš li...? A da bude deset dura, fali... Kad

ja nešto velim!

— Grom te ubio! Ta zar ti nisam rekao, da treba odbiti trideset

reala, koliko si dugovao u krčmi?

— Jesi.

— Eh, upravo za tih trideset dali su ti manje, a baš ti toliko fali

do dvije stotine.

— To će reći, da mi s jedne strane daju trideset reala manje a s

druge ti mi isto toliko odbijaš u računu... bolan... Sad je još gora

muka: trideset ovamo, trideset onamo... Ne dam ja tako, bolan!

Odmah idem na pristanište...

— Idi, tovare, magarče...! Fali ti daska u glavi! Voda te

odnijela, vole božji...!

Sada zamislimo, da već cio tjedan kiša pada, a na moru je

velika oluja, jer je zapuhao sjevero-zapadnjak.

— Barba Tremontorio, jeste li vidjeli, kako sjever bije?

— Nekoliko će dana žestoko puhati... Jutros se u zoru na

sjeveroistoku malo razvedrilo, pa sam pomislio, da ćemo sutra na

more; ali je opet zapuhao silan vjetar i pokazao lice gore od tvoga.

— Zar nije bogu plakati, koliko nam ribe ode za ovo vrijeme!

A bilo bi barbuna, da bi nam već i dotužio...! Velim vam, ova će nas

studen skupo stajati.

— I kao dometak, jutros ono prepiranje na cehovskom

sastanku... Zašto li sve čovjeka ne zovu i iz kuće ga ne izvlače...! Da

sam se, bolan, poveo za svojom ćudi...! I meni se oni usuđuju kazati,

kako od svega onog, što je tokom godine kapnulo u blagajnu, ništa

nije ostalo za razdiobu, da čovjek proživi koji danak, na priliku, kad

ne može na more pa ne smogne niti za sleđić... Bolan! neka mi samo

još zatraže real, što je čovjeku potreban, da ne umre od gladi!

5 Onza de oro, zlatna unča, 80 peseta. — Prev.

22

— Teško je, barba Tremontorio. Što je pravo, pravo. A eto,

dogodilo se, da se kao po dogovoru pol ulice razboljelo: Tolete

obolio od kozica, barba Mocejón dobio sakagiju, što ga guši, Viruta

iščašio nogu, Mordaguero uzet na desnoj strani... i ne znam, koliko

ih još, što će poći na dno... S druge opet strane, liječnik nije htio

članovima pružati pomoć, ako mu se ne povise one dvije tisuće reala

plaće, te nije bilo druge nego mu udovoljiti; Puntalova barka ove

nam godine naprtila dosta duga na vrat; pa onda nova zastava za

kapelu... sam se đavo kanda protiv nas urotio... Daj za bolesne, što

im svaki dan pripada, plati liječniku, koliko je više zatražio, plati

zastavu, izgubi, koliko se izgubilo na prijevozu, pak...

— Okreni priču, bolan, jer ta mi je dobro znana... Ako je onaj

Patuca mudar, nisam opet ni ja budala. Vidio sam ja to, kako nam je

komadićem načrčkana papira htio usta začepiti. Jesi li vidio, kako ne

htjede načiniti računa s nama svima, kako je red, nego na svoju

ruku. Pismen je pa samo sipa: »Eto, ovdje stoji...« Ali neće, majčin

sin, meni podvaliti, jer nisam ni ja s kruške pao, makar ne znao ni

buhe u slovima, bolan ne bio!

— Ali su se računi ondje dobro pregledali. Vidjeli su ih ljudi,

koji se u njih razumiju.

— Love nas, bolan, kao girice, vjeruj ti meni... Velim ti, da

netko trbuh podmazuje onim, što ja i ti iznojimo; vidjet ćeš, ako nije

tako. Patuca jedva da ide na more; obučen je i dotjeran kao kakav

gospodin; u njegovoj se kući svaki drugi dan meso jede, a nikad nije

bez pol litre rioje6; ima udio u Castrejevoj lađici, a sav puca od

debljine. Đavô me odnio, ako još nedavno nije bio siromah kao i ja.

Odakle se toliko usjajio? Bolan, ne ću da govorim. A da u njegov

džep ne kapa iz cehovske blagajne, kao što kaplje dvije godine, ne bi

mu se koža onako sjajila.

— Zloba iz vas izbija, barba Tremontorio.

— Nema, bolan, u meni zlobe. Zašto nije htio da se novac

preda trgovcu s pristaništa, kako je drugi ceh uradio?

— Jer novcem možemo i sami upravljati bez ičije pomoći.

— Jer mu je tako zgodnije, magarče.

— Zlobni ste, barba Tremontorio.

— Hajde ća... Tako mu je lakše varati vas s nekoliko zgužvanih

papirića i loviti vas kao skuše... Ako hoćeš da mu ovo izbrbljaš, kad

6 Čuveno vino iz Rioje, u pokrajini Logroño. — Prev.

23

ga toliko uzimaš u obranu, idi, baš je mene briga.— Nisam ja baba

blebetuša niti od tog živim; ali kad se zlo govori o dobru čovjeku...

vidite, to mi se ne sviđa, barba Tremontorio. Mnogo ste svijeta

vidjeli, ama ponekad biste htjeli da i previše znate.

— Kad već toliko preklapaš, bolan, je li pravo, da natovaren

djecom i ženom, kakva je u tebe, koja ti i krv popije, je li pravo, da

ne primiš kakvu potporu u dane ove nepogode? Nisi li potrebit kao

nitko?

— Dobro mi je i mogu raditi...

— Raditi... a šta? Da valjaš bačve na pristaništu? Za ovo su

drugi prije tebe, a ti se imaš brinuti oko barke i svojih obveza.

— Ne velim, da mi kakva potpora ne bi dobro došla, no kada

mi je ne daju, čemu da okrivljujem onoga, tko nije kriv.

— A zašto od nas traže, umjesto da nam daju?

— E, to je druga priča... Uostalom, gdje ništa nema, ne može se

ništa ni uzeti.

— To će ti već pokazati.

— U svakom slučaju, barba Tremontorio, računi su se

podnijeli, pa se našlo, da su u redu. I koliko god se mi trudili...

— Vidjet ćemo, što ćeš jesti za koji dan, ako se ovaj vjetar ne

stiša

— Bog dao zdravlja, a ostalo ćemo vidjeti.

— Amen...! (Bolan, kakvih sve ljudi ima na svijetu! Sve je

njima dobro. I takvi nose hlače!)

*

Ako bi koje dijete, dok Razroki bijaše na moru, razbilo lonac ili

pojelo kruh, što se nalazio na kovčegu, ili pak počinilo kakvu

vragoliju svojstvenu njegovoj dobi, mati bi mu na balkonu prašila

tur, na balkonu bi ga vukla za uši i na balkonu ga pljuskala, da mu

licem krv poteče.

Kad bi na povratku s ribarnice, pošto bi prodala ribu, žena

polagala račun Razrokome, koji ga je strogo pregledao, pa se nešto u

računu ulovilo, na balkonu bi se čula prva od pljusaka, što ih je

nesretni muž dijelio svojoj božjoj polovici; s balkona bi zvao svoga

oca, majku, barba Tremontorija; s balkona bi im kazivao, što se

zbilo i srdit kleo svoju ženu; s balkona zazivaše pomoć božju... s

balkona na balkon razvezivao se nadasve živ razgovor, što bi po pol

sata zabavljao ljude na ulici.

24

Ako je vlasnik barke, na kojoj moji susjedi zajedno idu u lov,

ovima štogod dugovao, oni to sa svoga balkona kazivahu i na

balkonu raspravljahu, kako će to naplatiti.

Na balkonu barba Tremontorio dočekuje pitanja, kojima ga

salijeću, da bi im kazao, kakvo će biti vrijeme; s balkona on

odgovara, a balkon je i njegova zvjezdarnica.

Jednom riječju: balkon mojim susjedima služi kao kuća, jedino

što ondje ne spavaju i ne oblače se; ali ni u te dvije prilike baš

sasvim ne bježe ispred javnosti. Tremontorio i Bolina, poglavito,

presvlače košulju i navlače hlače posred sobe sa širom otvorenim

vratima... a skapčaju se i neizbježnim se kožnim remenom opasuju

na balkonu. Tako je to zimi, jer mi ljeti valja ili zatvoriti kapke na

prozoru ili pak gledati susjede do najmanjih pojedinosti u njihovu

intimnom žtvotu, koli dnevnom, toli noćnom... Da budem sudionik u

svim navadama i običajima svojih siromašnih susjeda, i mene u isto

vrijeme kad i njih, u tri izjutra ljeti, a u pet zimi, budi prodoran i

neprevodiv povik; apuyaaa!7 kojim ih neki pomorac, što je plaćen za

tu službu, zove da idu na more.

*

Iz svega se ovog, čitatelju, jasno vidi, da sam i bez svoje

sklonosti da opisujem običaje, bez ikakva truda sa svoje strane,

mogao doći do podataka, što sam ih iznio na prvim stranama ove

crtice, pa mi stoga nitko ne treba za ovo čast skazivati.

A sada, pošto si mi oprostio ovo udaljivanje od stvari, a uz

pretpostavku, da si upoznat s osobama, o kojima je govor, prijeći ću

na pravi predmet svog izlaganja.

II

Prije nekoliko dana počeo mi je pozornost svraćati izgled, što

ga davaše kućerak preko puta. Vrata Razrokoga jedva da su se

otvarala; niti se odande čuo smijeh, niti plač, niti oni redovni udarci.

Barba Tremontorio ponekad je pleo mreže na svome balkonu,

ali uvijek mučaljiv i tih, kakav već bijaše po svojoj ćudi, kad ga

susjedi ostavljaju, da u miru obavlja svoj posao.

7 Apuya u narječju santanderskom, arriba na jeziku kastiljanskom: ustajte! —

Prev.

25

Starac i starica s kata vrlo se izrijetka pokazivahu; kojiput

vidjeh gdje su u žene starca Boline otečeni oni njezini navorani i

suhi očni kapci.

Bez sumnje, nešto se tegotno zbivalo u mome susjedstvu.

Unekolike zaokupljen ovom mišlju, svu svoju pažnju upravih na

onaj kućerak, sa svrhom da saznam istinu.

Dimom ocrnjena vrata na balkonu u potkrovlju napokon se

poslije podneva otvoriše, pa prvo, što moje oči u unutrašnjosti

otkriše, bijaše čovjek meni leđima okrenut; ovaj na sebi imaše bijelu

maju sa širokim modrim ovratnikom, što se spuštao niz pleća, a na

glavi vunenu kapu, isto tako modru; zabavio se oko toga, da u velik

pamučni rubac, prostrt na kovčegu, koji već poznamo, poslaže neke

komade odjeće. Pošto je u čvorove svezao četiri roga na rupcu, u

kojem se nalazila oprema, čovjek se uspravio, okrenuo lice... i ja u

njemu prepoznah lice Razrokoga, ali smrknutije, snuždenije, kiselije

negoli ikad prije. Slikovito odijelo siromašnog ribara odmah mi je

objasnilo uzrok promjeni, što se zbila s mojim susjedima.

Pošto je bio gotov zavežljaj s odjećom, Razroki provuče lijevu

ruku ispod čvorova, pod kapu uvuče nekoliko pramenova kose, što

mu padahu na oči, iz džepa na hlačama izvuče umašćenu kožnatu

kesu, izvadi iz nje rezanog duhana, savije cigaretu i pripali je na

ugarku, što mu ga prinese žena, koja plakaše, premda istiha; zatim

pogleda djecu, što su se natisla oko njega, pa uz očit napor

progovori nesigurnim glasom:

— Hajmo ća! Kad se mora, onda što brže!

Čuvši muža, što kazuje, žena gorko zaplače, a za njom

podjednako i djeca

— Hoćete li ušutjeti, sto mu gromova! — uzviknu ribar vidno

uzbuđen. — A ti — nadoveza obraćajući se ženi — dobro znaš, šta

će se učiniti. Djeca sad odmah idu sa mnom; ostavit ću ih majci

usput, dok silazim. U nje će ostati, sve dok se ne vratim.

— Ne, ne, tako ti svih svetaca nebeskih! — povika žena, koja,

najzad, bijaše majka. — Kadra sam da se za njih brinem i ne želim,

da itko drugi moju djecu hrani.

— Znam ja dobro, što si ti kadra i što valjaš; ne želim da

jednoga lijepoga jutra anđelci osvanu na ulici obamrli od studeni. I

nadasve, ne odvodim ti ih na more: ostaju ti sasvim u blizini; cio dan

možeš dolje biti s njima... A već sam rekao materi: »Prije im nogu

prebij nego što ćeš ih gore pustiti...« I basta! Odluka je tu. Hajdemo

26

dolje... I pazi se, da nisi išla za mnom na pristaniše, jer ne želim

nikakvih prizora; što je čovjek više sâm, to bolje... Bilo kako mu

drago, ja tako hoću, jer ne budem li pazio na otvor palubni, duša će

mi van iz podbrođa, eto...! Hajdemo, djeco...

I nesretnik Razroki sagne se, da u naručje uzme najmanje

između svoje djece, koja ga plačući gledahu. A žena, popustivši

neodoljivoj pobudi srca, baci se mužu oko vrata i potokom svojih

suza najzad izazva suze — možda prve! — na mrkim očima onoga

surovog pomorca.

Međutim, to ne bijaše čovjek, koji je popuštao sličnim

slabostima; oslobodivši se ženina zagrljaja, uze u naručje najnejakije

čedo, a ostaloj djeci zapovjedi, da pođu za njim: ženu primora, da

ostane u kući, pa brzo iziđe i za sobom zatvori vrata na stubištu.

Za nekoliko časaka već bijaše na ulici, sa svežnjem o ruci, a u

pratnji starca Boline i barba Tremontorija. Sva trojica iđahu

pokunjena i šutljiva; koracahu protiv volje.

Gotovo u isto vrijeme, kad oni na ulici, pojaviše se na svojim

balkonima žena starca Boline, okružena svojom unučadi, i žena

siromaha Razrokog, sama, raščupane kose, vičući od žalosti. Djeca

joj i svekrva, ako i ne vikahu koliko ona, podjednako obilne suze

ronjahu.

Čuvši ovaj zbor, što srce kida, tri pomorca požuriše korak,

susjedi se na ulici načičkaše na balkonima, a ja odlučih da pratim

svoje znance, sve dok se do kraja ne razmrsi prizor, kojemu vidjeh

početak. Bol očarava kao i radost, a suze zavode poput osmijeha.

Uzeh dakle šešir i uputih se na pristanište.

Natisnulo se mnoštvo mještana, zgrnula se sila naroda; ljudi se

kretahu, vikahu, plakahu i preplavljivahu posljednju privoznu

kosinu, gdje na drugom kraju bijaše privezana barka. U barci se

nalazilo dvanaestak ljudi obučenih poput Razrokog; svaki je poput

ovog o ruci nosio malen zavežljaj odjeće. Neki su od ovih ljudi

sjedili i plakali, drugi su stajali, blijedi, nepokretni, sa strašnim

biljegom, što ga duboka bol utiskuje na jakome i muževnom

tjelesnom ustrojstvu; neki pak, čineći se mirnim, nastojahu usiljenim

osmijehom prikriti suzu, što im se na oku caklila. Svi su se oni već

oprostili sa svojim roditeljima, sa svojim ženama, sa svojom

djecom, što im s kopna, u suzama, upućivahu riječi ljubavi i nade.

Na obali opet, neki, što bijahu pogođeni istom nesrećom, jedva se

jedvice oslobađahu zagrljaja, kojima ih svojta i prijatelji htijahu još

27

koji časak na kopnu zadržati i zato riječ »oče«, »majko«, »sinko«,

»prijatelju«, bijahu jedine, što vladahu onim tužnim suglasjem

uzdaha i jecaja. Strašna mora da bijaše pečal8 i tuga, što je suzama

orosila one oči, koje su vikle da svakoga dana vedro gledaju smrti u

oči, nad ponorima razbješnjelog mora!

Gibanje i nemir u ljudi na obali ne prestade ni onda, kad i

posljednji mornari, što još tamo bijahu, malo-pomalo prijeđoše na

onu barku. Posljednji se ukrca Razroki, pošto je svoga oca i svoga

susjeda čvrsto stegao u zagrljaj.

Još samo srce osta zajedničko između onih, koji su se ukrcali, i

onih, što ostadoše na obali. Služba domovini bijaše prvima

gospodarom života i slobode kroz četiri godine, računajući od onog

časa; a pred tako uzvišenom dužnosti morahu se prekinuti obiteljske

i prijateljske veze.

Vesla već dodirnuše vodu, a barka još bijaše uz kosinu,

privezana o nju konopom, kojemu je kraj na obali u rukama držao

neki stari mornar, što začuđen promatraše prizor.

— Puštaj! — povikaše mu s barke više no jedamput, slabim i

drhtavim glasom.

Ali stari pomorac ili nije čuo opomena, ili se o njih oglušio, što

će prije biti, kako bi još koji časak ostao sa svojim drugovima.

— Puštaj! — još glasnije mu povikaše.

I ništa: starac, kao da je na obali u zemlju ukopan, ne pusti

konopa.

No Razroki, kojemu očev plač i pomisao na djecu srce

probadahu, bojeći se, da će najzad popustiti pod teretom boli, što se

na nj slegla i već mu oči zamutila, a videći, da u starca pomorca ne

nailažahu na odjek dosadašnji povici — odluči da mu sâm zavikne:

— Puštaj! — zagrmi grubim i strašnim glasnim, što je

nadvladao viku na obali, i svoj mrki pogled upre u starog mornara.

Ovaj odmah posluša; kraj konopa pade u vodu, zaškripnuše

vesla, začu se beskrajan, neopisiv »zbogom!« i barka kliznu put San

Martina, gdje se pušilo iz dimnjaka na brodu, što je čekao da primi

putnike s barke.

U ovaj toli uzvišen čas žene na obali još više zajecaše, zagrliše

svoju djecu, roditelje, braću i prijatelje, tako te se svi izmiješaše u

bujici suza.

8 pečal —nevolja, jad, bijeda

28

Ima časova, čitatelju i prijatelju, što su gotovo neopisivi, pa

nije svakom dano da ih naslika; a ovaj bijaše jedan od takvih. Da ga

osjetiš, dostaje dobro srce, kao što je tvoje i moje; da ga opišeš i

naslikaš u njegovoj pravoj boji, potrebna je jaka mašta pjesnička, a

takve u mene nema.

Sjećam se, kako je, prije dvije godine, moj prijatelj Eduardo

Bustillo9, nadahnuti pjesnik naše slave, pred prizorom istovjetnim s

ovim, što ga opisujem, na ovome istom mjestu, možda na istom

kamenu, gdje i ja... svojom dušom oplakao jade i nevolje ubogih

obitelji, što ih novačenje baca u ponor ljutih boli i muka...

spominjem se, kako je na usta žene, što je s djecom ostala sama i

bespomoćna, izrekao ove jednostavne, a nježne riječi, koje toliko

toga kažu:

Za nestalom, gle, ljubavi svojom,

Za ocem, dalek što svijet ga uze,

Gorke kći moja sad roni suze.

Šta bit će sada sa kćeri mojom?

Ta reci, Višnji, tko dat će hljeba,

Njojzi i braći, što sutra treba?

A bolu mome ravna i nije,

Vrh svega čemer velik me bije:

Pred oči eto već tuge moje.

I više nego što žalim muža,

Tužim za onim, tko kruh nam pruža,

Plačem za ocem djece ja svoje.

Nadomještaju ove lijepe kitice sve rečenice, što ih ja ne

nalazim da opišem tugu onog prizora. Plakalo se za ocem, za

mužem, za sinom, koji odlazi možda zauvijek, ali koji svojim

odlaskom odnosi kruh onima, što ostaju...

9 Eduardo Bustillo, španjolski pjesnik i dramski pisac (1886.— 1908.). — Prev.

29

III

Kad je barka pristala uz bok broda, mnoštvo koje je ostalo na

pristaništu, raspoznajući jedino malu crnu točku na površini vode,

pomalo se razilazilo, tako da je na koncu ostala jedna jedina

skupina, koju sačinjavaju obitelji odsutnih pomoraca. Ovaj skup,

jedinstven, zbijen, kao da u takvoj spojenosti svaki osjećaše vlastitu

nesreću manjom, poče se tužno kretati; ljudi su tješili žene, a ove

djecu.

Među spodobama u onoj tužnoj slici isticala se ramena i glava

barba Tremontorija, koji, ne imajući vlastite obitelji, uzimaše kao

svoju sve ostale. Čovjek, koji je plovio po svim morima i kojega je

vojska dvaput pogodila, jer su ga dvaput unovačili, kako je u

početku rečeno — bijaše utočište, kojemu hitahu oni ubogi ljudi, da

bi od njega štogod saznali o sudbini, što čeka predmet njihove

ljubavi

— Kažite, barba Tremontorio: je li istina da ih mnogo

kažnjavaju, da ih na brodu tuku? — pitaše ga jecajući neka

siromašna žena.

— Kakve izmišljotine! Što jecaš! Same izmišljotine! Tko će ih,

bona, tući? Još bi to trebalo! Nekoć i toga bijaše... Ja još nisam

iskusio uže; dakle, možeš misliti... Osim toga, tvoj je muž čovjek,

koji zna, šta je dužnost, pa će dobro proći.... A što se tiče života na

brodu, samo da ne bude kakva opaka nostroma10, nema bojazni. Ta

nađe li se koji od onih, što su nakrivo nasađeni te đavla traže, pa kad

takav čovjeka na zub uzme, bog me obranio... možeš uzeti, da si još

dobro prošao, kad te pošalje da očistiš jabuku na košnom nastavku

ili da se uspneš na najviši koš, bez ikakve potrebe, u olujnoj noći...

Ali, šta! Toga više nema... Sada je užitak služiti na kraljevskom

brodu.

— A kamo će sada s njima?

— Eh, najprije će u El Ferrol11. Tamo će nekoliko dana biti u

mornaričkom okrugu, a odande će koji na fregatu, koji na

brzoplovku, a neki opet na parobrod; malo-pomalo svi će mi se oni

ukrcati. Jedni će ostati za obalnu stražu, na ovim našim vodama, a

10 Nostromo, najstariji podoficir na brodu — Prev. 11 El Ferrol, šp. ratna luka, u pokrajini La Coruña. — Prev.

30

sve je to ništa, sve se svodi na bordižanje12, kako se veli, od jedne

luke do druge; tek što ih kadikad može zahvatiti pljusak praćen

vjetrom; no kako nas ove vode poznaju, nema mjesta bojazni. Drugi

će u svoje odredište na onu stranu. Tamo opet svašta ima; malo

rada, jake smrekovače, dobra duhana i kave; ali ti se valja znojiti na

svakom koraku... Usto, danas kolera, sutra žuta groznica... A kako,

bona, ove nevolje vrebaju na jadnog mornara! Koga one svojom

čakljom dohvate, ne puštaju ga, dok mu dušu ne izvuku. Ako te u

Manili13 zahvate, ni kruh u tebi ne ostaje; tijelo ti je u onoj zemlji

baš poput kakve vrše: punio ga ili ne punio, isto ti je; propušta vodu

kao star rasušen čamac; kad se iskrcaš, nema u tebi ni kapi. U

mjesec dana čovjek se na onome moru tako promijeni, da ga ne bi

poznala ni mati, koja ga je rodila... Sav, bona, usahne i požuti...! A

onda, sada nema ratova, što čovjeka tjeraju da svaki čas ispaljuje

topove... I kako smo mi, na Ferrolani, vidjeli sva mora, koliko ih je

Bog dao, i obišli vaskoliki svijet, što bi itko tumarao onuda, kuda mi

prođosmo? Bona, ne dao Bog...! jer danas se živ ispečeš od žege, a

sutra crkavaš od studeni; ovdje groznica, ondje svrab... Da, opaka li

podneblja! A ljudi! Bog te obranio! Kakvih li sve boja u njih nema!

Što se pak tiče današnjih bitaka, ne treba brinuti... Dakle... veselo!

Sve će, bona, dobro biti... Evo mene, pa šta mi je bilo? Nisam umro.

Sudbina mi je naudila, koliko i morski pas barci... I ništa više ne

velim.

Dobričina Tremontorio i dalje je tješio, na svoj način, one jadne

žene, sve dok skup — još uvijek zbijen i još brojniji, jer se uvećavao

povorkom djece, što mu se putem priključivahu — nije zaokrenuo

kod Konzulata pa ušao u grad. Ja, koji sam i nehotice išao za

Tremontorijem i slušao ga od samog pristaništa donde, izgubih ga

ondje iz vida i produžih prema obali, duboko dirnut prizorima, što ih

vidjeh one večeri.

*

Oko čega se kretahu moja razmišljanja, lako je pogoditi. Kakav

sam lijek zamislio, da bi se doskočilo velikome zlu, kao što je ono,

koje onda oplakivah — to ovdje ne mogu iz dva razloga iznijeti:

12 bordižanje – manevriranje u jedrenju. 13 Manila, glavni grad i luka na Filipinskom otočju (nekoć u šp. posjedu). —

Prev.

31

prvo, što se i uz najbolju volju mogu prevariti, a drugo, što moje

teorije, sve kad bih i pogodio, ne bi naišle na odziv na visokim

mjestima, gdje odlučuju o sudbini Cidovih potomaka14. Meni

siromašnu slikaru narodnog života i običaja, valja se držati svoga

posla; da iznosim narodni život i običaje, kako najbolje umijem, i da

ih u svoje srce urezujem.

I zato, izlažući ovu crticu na uvid ljudima, koji mogu — uz

pretpostavku, da će se udostojati na nju svratiti pogled — iz dna srca

usklikujem sa svojim dragim prijateljem Bustillom:

Zakon i strogost ljubav ne zovu,

Stoga svi jednom pamtimo ovu:

Ratom u bijedu čovjek se vraća,

Treba svi ljudi da budu braća.

14 Španjolci se rado nazivaju potomcima (unucima) Cidovima, po šp. narodnom

junaku Cidu (1049 — 1099), koji je tukao Arape u brojnim bitkama — Prev.

32

Jacinto Octavio Picón

PRIJETNJA

(La amenaza)

Odbilo je podne, a kroz vrata se malo zatim, u valovima

ljudske plime, natisnulo umorno i tiho mnoštvo, što ga sačinjava

osoblje u radionicama. Nitko nije govorio: niti se muškarac brinuo o

ženi, niti je djevojka tražila laskanja u momka, niti se dijete

zaustavljalo, da se poigra. Jaki pokazivahu iscrpljenost, mladi se

činjahu ostarjeli, stari bijahu napol mrtvi. Ljudi pod dvostrukim

jarmom: ugnjeteni vlastitim neznanjem i tuđom sebičnošću!

Mnoštvo se razilazilo, kao što se razilazi i nestaje oblak na

vjetru: najprije je išlo u gomili, zatim u skupinama, a potom u

parovima, što se tiho odvajahu bez oproštaja i bez pozdrava, te jedni

odlaze kući, a drugi ulaze u gostionice i krčme, raspršujući se i

gubeći se, miješajući se i nestajući u živoj vrevi predgrađa.

Među onima, što su posljednji izišli, nalazio se i Gaspar

Santiagós, s nadimkom Golemi ili Gasparón, jer bijaše strahovito

snažan, vrlo visok i veoma čvrst. Zbog svoga blagog izgleda, vedrog

čela i otvorenog pogleda uživaše opću naklonost; onako krupan,

činio se poput Herkula u bluzi.

Golemi pođe u sjeni nekog zida, prijeđe dvije-tri ulice i trg, pa

udari kroz prolaze i gradilišta, da skrati put; stiže na šetalište pod

ogromnim brijestovima, kojima su se grane ispreplele u svod s

debelom hladovinom. Ovdje ga, sjedeći na oborenu stablu, čekaše

mlada žena, čista i umilna; preda se stavila košaru, sa strane joj

bijaše pas, a u krilu dijete. Pas potrča prema gospodaru, mališan

ispruži ručice, i dok je čovjek vadio iz košare i lomio pšenični kruh,

žena je, ne prestajući da ga gleda, stavila salatu na jednu stranu,

izvukla bocu crnog vina, ubrus, drvene žlice, te na dubok tanjur od

bijele gline, s modrim obrubom, istresla lonac govedine s grahom,

što se žutio i pušio...

Kad je u daljini zazvonilo za povratak na rad, Gasparón, ispije

posljednji gutljaj, smota cigaretu, poljubi dijete, baci psu komad

kruha i onda, brzo stegnuvši ženu u zagrljaj, kao škrtac, što se dotiče

svoga blaga, udari put tvornice.

Prošao je glavna vrata, prešao preko dvorišta puna nagomilanih

33

željeznih šipki i ušao u dugi i široki odjel, osvijetljen prozorima,

kroz kojih se zamazana stakla nazirahu potamnjeli zidovi, gomile

ugljena, iskre s kovačkih ognjišta, i visoki dimnjaci, iz kojih u guste

oblake suklja težak i prašan dim od kamenog ugljena.

U visini, a svom dužinom tvorničkog odjela kretao se u

zamršenim pravcima nepregledan broj užarenih komada čelika,

usijana željeza, poluga, šipki i točkova spojenih remenjem... Sve se

dizalo, spuštalo, okretalo, unakrštavalo i tvrdoglavo obrtalo poput

ludih dijelova živa mehanizma, u kojem se ništa ne bi moglo

zaustaviti, a da se sve ne ukoči. Podignuti kat tresao se uz trepet i

dahtanje pare, što se čulo u blizini; iz ostalih radionica, nešto slabije

zbog buke i zbog udaljenosti, čuo se zvon željeza na nakovnju i

zujanje strojeva, pomiješano s pjesmom žena.

Na svršetku onog odjela nastavljao se drugi, ali ih je dijelilo

dvorište; oba odjela bijahu povezana uzanim drvenim mostićem,

pokraj kojega se na svojoj osovini okretao golem točak s ogromnim

zamašnjakom.

Kad se Gasparón našao nasred mostića, vidje kako je iz

suprotnog odjela u svoj naglosti pojurio neki naučnik, a koliko se

zatrčao, nije se mogao zaustaviti. Kako za uzmak nije bilo vremena,

a vidjevši, da obojica ne mogu ostati na uzanu prolazu, Gasparón se

utisnuo i maknuo ustranu: dječak dojuri kao munja, nespretno

zaobiđe, sudari se i padne ničice, ostavši gotovo izvan uzane debele

daske, viseći nad ponormn, bez mjesta, o koje bi se upro. Gasparón,

brižniji nad tuđom pogibelji negoli nad vlastitom, pruži mu ruku;

mališan je u slijepom strahu pograbi s takvom snagom i tako

pomamno, da je radnik izgubio ravnotežu. Osjetivši da je gubi,

radnik nagonski, da bi je uspostavio protutežom, nazad zabaci drugu

ruku, koju mu zahvati žbica zamašnjaka i otkinu mu kost poviše

šake. Dječak kasnije kaza, kako je unatoč strahu čuo prasak, kao kad

se rascijepi drvo pod udarcem sjekire. No onaj čovjek imade još

snage i sabranosti, da učini nekoliko koraka nazad: vukao je

mališana, i kad ga je živa i zdrava izvukao na čvrsto tlo na gornjem

katu zgrade, srušio se iscrpljen od strašne boli.

Podigoše ga drugovi, a kako, u tvornici ne bijaše bolničke

službe, staviše ga na stolac i odnesoše u obližnju bolnicu, gdje su

mu iste večeri morali odsjeći ruku u laktu.

Ozdravljanje dugo potraja: za to se vrijeme ponajprije potrošiše

34

uštede, zatim zajam uzet na nedjeljnu odjeću, na njegovu kabanicu i

njezin ogrtač, potom nešto ušteđevine drugova i susjeda i

naposljetku dar iz štrajkaškog fonda. Na novi se posao nije moglo ni

pomišljati, jer bijaše izgubljena desna ruka.

Četrdeset i nekoliko dana nakon nesreće, Gasparónova se žena

pojavi u tvorničkoj blagajni.

Bijaše to malena prostorija prepolavljena drvenom pregradom i

žičanom mrežom s oknima, kroz koje se vidjelo gdje star gospodin,

dobro odjeven, s čistom košuljom, sjedi pokraj čelične blagajne i

čita novine. U njegovoj blizini, pod njegovim okom, dva čovjeka

stajahu nadvijena nad visokim i nagnutim pisaonicima od borova

drveta, gdje pisahu u velike knjige.

— Što te vodi ovamo? — prozbori jedan od pisaca, kad se žena

približila.

— Kako je prošao Gasparón? — upita drugi.

— Kako bi i prošao! Ostao je sakat.

— A po što dolaziš?

— Da naplatim.

Jedan od ove dvojice dohvati neku bilježnicu i poče listati

mrmljajući:

— Gaspar... Gaspar...

— Santiagós, zgrada bušilica, odjel drugi — nadopuni žena.

— Točno: Gaspar Santiagós, evo ga.

— To je — nadoveza žena uzdišući.

Pisar uze ispisivati brojke na četvrt arka papira te ne dižući

pogleda upita:

— Je li prošlog tjedna isplaćeno?

— Da, gospodine.

— Onda je... treba da iznosi...

Sada gospodin u čistoj košulji odloži novine i ne gledajući žene

upita:

— Kojeg se dana ona zbilo?

— Dvadesetoga prošlog, u srijedu, u dva — tužno uzvrati žena.

— Onda — opet će gospodin — nema nikakve sumnje:

ponedjeljak, jedan; utorak, dva; srijeda... dva i pol dana, po četiri i

pol na dan... to je jedanaest peseta i dvadeset i pet centima.

To reče i okrenu leđa.

Namještenik izvadi iz blagajne poput košare pletenu škrabicu,

izbroji novac i predade ga ne govareći ništa više. Mlada žena iziđe

35

plačući. Još se nije izgubio odjek njezinih koraka, a gospodin u

čtstoj košulji strogo kaza;

— Ne zaboravite pribilježiti: stavka Gasparón skinuta.

Kad su radnici saznali, da su Gasparónu isplatili dva i pol dana,

nad njihovim je kolibama prošao vihor, nad njihovim se glavama

uzdigla bura. Nepravednost je izazvala gnjev.

Sastali se predstavnici pojedinih skupina, održao se jedne noći

sastanak u krčmi Francuz, i da se slučaj prikaže u cijelosti, pozvan

je i sam siromašni bogalj.

Gasparón je najprirodnije ispripòvjedio svoju nesreću, pokazao

batrljak pun ožiljaka, a zatim je za trajanja sastanka neprestano

salijetao prijatelje moleći ih, da mu savijaju cigarete, jer još nije

naučio da se služi jednom rukom.

Prljava svjetiljika, što je jedva svijetlila, uzalud je gorjela, jer

nije osvjetljivala prostorije. Gotovo se i nisu vidjele spodobe, likovi

ni obličja. Činilo se, da glasovi izlaze između sjena kao bezimeni

prosvjedi i prijetnje.

— Već sam pedeset i dvije godine po radionicama — kaza prvi

govornik — pa znam više od vas; prošao sam kroz mnoge tvornice,

počeo sam s dvanaest godina... Uvijek sam govorio, da bi najbolje

bilo prisiliti ih, da podupiru one, koji više ne mogu radili. Ako li ne,

eto vidite: žuljevi na rukama i prazan trbuh.

— Ja s manje godina — reče drugi — imam više iskustva:

moramo se složiti čuvati tajnu i kvariti im materijal, radnu snagu,

alat, sve, što se može; gubiti vrijeme, loše lijevati, gore tkati. Za

godinu dana neće biti tvornice s kreditom.

— Ni radnika s kruhom.

— Osam sati! — istodobno povikaše mnogi.

— Krasan savjet! Biti pas osam sati umjesto devet.

— Povišenje nadnica!

— A oni će odmah podići cijene odjeći, kruhu, stanovima... Da

mogu i zrak bi naplaćivali!

Tada se začu glas, što se još nije javljao, glas, što je odavao

malo tijelo, ali strahovitu volju.

— Nismo ovamo došli da raspravljamo, nego da se osvetimo.

Imate li hrabrosti? Da ili ne? Znam, gdje su tri vrećice dinamita,

svaki po dvije i pol kile; jedan za skladište modela, koje najviše

vrijedi; drugi za tvorničarevu kuću, sa stražnje strane, gdje mu je

36

obitelj... treći ostaje u pohrani, dok ustreba. Bacit ćemo kocku, pa

koga zapadne, taj će ga postaviti.

Duga šutnja zavlada nakon strašnog prijedloga. Jedni su se

plašili ideje pustošenja, drugi se bojahu strašne kazne; što se tiče

volje, gotovo svi bijahu sukrivci, ali nitko ne reče: »Ja se

usuđujem«.

Odjednom ustade Gasparón, povuče dva dima i smjestivši se

pod slabo svijetlo svjetiljke, da mu na licu pročitaju neslomljivu

odluku, ovako progovori:

— Sve je to beskorisno ili nečasno. Ni više zalagaonice, a ni

hranarine od njihova novca. Zar sanjate! Štrajk? Zašto? Da rujemo

zemlju, ako u kući nema kruha, da ostanemo zaduženi i vratimo se

na posao? Ono s dinamitom kukavno je divljaštvo. Za moj račun

neka se nitko ne ubija! Osvetu meni prepustite. Bit će dobra i duga...

Želji mu svi udovoljiše: jedni hučući od bijesa, a drugi s drage

volje; slabići od straha a zanesenjaci opet stoga, što u Gasparónovim

očima pročitaše nešto strašno i tajinstveno. I sastanak se odmah

razmetnu poput oluje, što nosi gromove, a ne udara ih u zemlju.

Sutradan se Gasparón postavi i uze prositi podno krasne kuće,

u kojoj življaše tvorničar. Uvijek je ondje pokraj rešetke sa zlatnim

vrhovima, blizu prozora, kroz kojih se stakla vide svileni zastori, što

se spuštaju u širokim naborima; tamo ga možete vidjeti od sunca do

sunca, kako pokazuje batrljak s ožiljcima, a dronjava mu se spodoba

ocrtava na mramornom pročelju; o vratu mu visi objava, na kojoj se

čitaju riječi: Onesposobljen u tvornici Don Martina Peñalva.

Ni molbe, ni prijetnje, ni ponude učinjene sa svrhom, da se

makne, što god se poduzelo, sve bijaše uzalud. On je tamo, kad

bogataš, novi vlastelin modernog feudalizma, izlazi na svoje

razonode i u svoje poslove; tamo je, kad se bogataševa žena vraća s

molitve i kad bogataševe kćeri u skupocjenu rublju idu na ples.

Onaj prosjak na vratima one palače živi je prijekor... A i

strašno proročanstvo.

Ruka, kojom prosi, čini se, da prijeti.

37

Emilia Pardo - Bazán

ZAVJET

(El voto)

Sebastijan je Becerro otišao iz svog sela, kad mu bijaše

sedamnaest godina. Zahvaljujući ušteđevini svoga strica svećenika,

opskrbio se velikim kišobranom, čvrstim ogrtačem, prijevoznom

kartom, putnom ispravom i lažnom svjedodžbom, da ne podleži

vojničkoj obvezi (ovu je, u skladu s propisima nabavio, gdje se već

izdaju takve isprave); ovako opskrbljen ukrcao se na brod i zaplovio

put Buenos Airesa.

Za plovidbe je našao prijateljâ i zaštitnikâ, a kad je stigao u

glavni grad republike Argentine, zapreke su pred njim nestajale, kao

da ih uklanja kakav tajinstveni talisman — možda amulet od

gagata15, što ga je još iz djetinjstva nosio o vratu. Primljen u neko

veliko trgovačko poduzeće, s najnižeg se mjesta uspeo na najviše,

postavši najprije čovjekom povjerenja, zatim ortakom i najposlije

vlasnikom. Tako brz uspon mogao bi se objasniti — premda se ne bi

i opravdao — Becerrovim osobinama: bijaše on radin poput mrava i

toliko sposoban, da bi izbio novčanicu i iz kamena odbojnika. Takva

jaka sklonost sticanju — spojena s pravičnošću robota i s radinošću,

što više priliči stroju negoli ljudskome biću — sama bi sobom bila

ključ i objašnjenje začudno sretnog udesa Becerrova, kad ne bismo

znali, da svaka biljka pogiba, nema li pogodna podneblja. Okolnosti

su pomogle Becerru, a i on je pomogao okolnostima.

Već od prvog dana provodio je život uz monaško odricanje, što

je svojstveno čovjeku, koji svoje snage usredotočuje i upravlja

jednoj bitnoj svrsi. Mlad i krepak, nije okretao glave, da čuje umilni

zov sirena na pličinama. Od odmjerena i kruta shvaćanja kao da su

mu usahla ćutila i osjećaji. Nije imao ni snova ni iluzija, ali je zato

imao nadu.

Kakvu? Ta tko je ne bi znao! Kao i svi ljudi njegove rase, i

Sebastijan je želio vratiti se u svoj rodni kraj, tamo se okućiti i tamo

položiti kosti na vječni počinak. U dvadeset i dvije godine izbivanja

i uporna rada, bjesomučna reda i života krtice u krtičnjaku, onaj,

15 crni jantar

38

koji je iz svog sela otišao siromašan, mlad i kose plave, kao što je

svila na kukuruzu, a svjež poput dragušca na močvarnu tlu, vraćao

se kao bogat čovjek, četrdesetgodišnjak, prosjede kose i provehla

lica.

Prijelaz preko mora na povratku, baš kao i na odlasku, bijaše

blag i lijep, pa uz šum valova na Atlantiku, Sebastijan, sada po prvi

put slobodan od svakodnevnog ropstva u radu, osjeti kako se u

njemu bude čudne čežnje, nove i žive težnje, u kojima i mašta ima

podjednak udio. I odjednom, osjetivši da je bogat, neostario, sam

sebi gospodar, primičući se kopnu neobično se zaplete i stade se

mučiti: pade mu u glavu, da se Providnost, nadnaravna sila, što

upravlja svijetom i što je dosad toliko štitila Sebastijana Becerra,

nekako zamorila štiteći ga i sustala, te da će niti na biču zamijeniti

samim željezom: utuvio je u glavu, da će brod zaglaviti pred samom

lukom, ili će se on, Sebastijan, utopiti podno mola, ili pak oboljeti

od pjegavca ili upale obaju plućnih krila. Spopao ga strah, kakav već

spopada one, što se primiču dugo očekivanoj sreći. I s

praznovjerjem poput onoga, što je tiranina sa Samosa natjeralo, da u

more baci skupocjeni smaragd sa svoga prstena, Sebastijan, u želji

da prinese umirnu žrtvu, pomisli da se sam žrtvuje; on odbaci

hirovita maštanja, što su ga zaokupila, kad je zaigrao svježi morski

povjetarac i kad su skladno zašumjeli valovi; iziđe iz nedoumice u

pogledu zavjeta (bi li Udesu, obećao, da će sagraditi crkvicu,

sklonište ili ludnicu), pa se odluči na najneobičniji zavjet, na

skrajnje odricanje: zavjetova se, da će se bez oklijevanja oženiti

najružnijom djevojkom u svome mjestu.

Svečano u sebi posvetivši ovaj zavjet, Sebastijan je opet našao

duševni mir te je bez zapreka završio svoj put.

Kad je prispio u selo, sunce je zapadalo na pozlaćenu nebu;

polja bijahu utonula u tišinu, osamljenost i slatku tugu; sve bijaše

tako, da bi se iskre poezije izbile i iz kore hrasta-plutnjaka, a ne

znam, da li se mogla koja izbiti iz duše Sebastijanove. Pouzdano je

to, da je na zavijutku staze kroz zelenilo naišao na studenac, gdje je

kao dijete tisuću puta gasio žeđ; na studencu vidje djevojku poput

cvijeta, visoku, bijelu, plavokosu, milovidnu. Putnik zatraži, da mu

dade vode, a djevojka podnese vrč pod cijev studenca, a zatim ga

biblijski ljupko pridrži na goloj i obloj ruci te ga naže

Sebastijanovim ustima, paleći mu grud gutljajima hladne vode,

divnim osmijehom te smjerno i umilno izgovorenim:

39

— Pijte, gospodine, i nek vam je nazdravlje.

Bogataš nastavi put, a nakon nekoliko koraka ote mu se uzdah

— možda prvi, koji ne bijaše od tjelesnog umora; no kad stiže u

mjesto, sjeti se obećanja te odluči da bez otezanja potraži svoju

rugobu od zaručnice i da se njome oženi, pa ma bila i sam bauk.

I, zaista, sutradan, u nedjelju, ode na veliku misu i obavi

smotru mještanki. Bijaše ih veoma tamnoputih i vrlo ružnih; nije

mnoga trebalo pa da pod šarenim okrajkom žuta rupca ugleda

najužasnije japansko lice, najrazrokije oči, najtubastiji nos,

najnakaznija usta, najgoru kožu i najstrašniju kosu, što se ikad

vidjela; a sve to popraćeno stopalima i šakama poput prakljačâ16 i

priličnom grbom.

Sebastijan nije ni za časak sumnjao, da je nakaza od mještanke

zacijelo neudata, sasvim slobodna djevojka — ne velim usidjelica,

jer skrajnja ružnoća, baš kao ni skrajnja ljepota, ne dopušta, da

sračunaš godine.

Kad mu rekoše, da je strašilo za udaju, nije se nimalo

iznenadio; zbilo se s njime protivno od onoga, što je osjetio Polikrat,

kad je našao svoj smaragd u ribljoj utrobi... Vidio je, kako mu

sudbina prašta, ali... uz kaznenu sankciju: da ispašta pokraj rugobe.

»Ova grdoba«, pomisli, »stvorena je upravo radi mene; ako je

ne uzmem, morat ću propasti ili umrijeti.«

I da zlo bude veće, bogataš na povratku s mise ugleda i onu

djevojku sa studenca; nije ni potrebno kazati, da li mu se u onom

nedjeljnom ruhu, s uskršnje lijepim licem i snagom opreke učinila

krasnom, slatkom, čarobnom, poglavito kad ga djevojka, spustivši

pogled, nježno i umilno upita:

— Ne biste li danas svježe vodice?

Ta kako je ne bi htio! Ali udes ili kob eto ga sili, da pije otrov;

Sebastijan se, naime, prometnuo u junaka: selu na čuđenje, a sebi na

užas propitao se za rugobu, zaprosio je rugobu, naručio za rugobu

svečano ruho, obavijestio župnika i izvršio sve pripreme za

svečanost ružnih zaruka...

Dogodilo se, da je Sebastijan uoči naznačenog dana, dok je

stajao na vratima svoje kuće, koju je kanio pretvoriti u raskošan

dvorac, ugledao djevojku sa studenca gdje prolazi bosonoga i s

16 plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere na potoku i

sl.

40

vjedrom na glavi. Zovnu je, a da ni sam nije znao zašto. Kako

djevojka uđe na dvorište, bogataš odjednom, videći takvu ljepojku

bez obrane — jer se žena, koja nosi čabar, ne može obraniti od

takvih ispada — uzme joj ruku i utisne na nju cjelov, kao što bi

uradio kakav vitez sa stare pozornice. Nasmijala se djevojka, zbunio

se bogataš; pomaže joj da spusti kabao, otpočeše naklapanje,

zaredaše pitanja, uzvici, spusti se noć i mjesec iziđe, a razgovor se

ne prekide... Sebastijanu se u duši činilo, da i nije mjesečina, nego

da podnevno sunce šalje valove žarkoga i sjajnog svijetla...

— Velečasni — reče Sebastijan župniku nakon malo sati — ne

mogu da se onom oženim, jer mi se noćas usnilo, da je zmaj i da me

proždire. Vjerujte, tako mi se usnilo.

— Ne čudim se tomu — spokojno uzvrati župnik.

— Ali je stvar u tome, što sam se zavjetovao. Što mislite? Da li

sam odriješen ako onom strašilu poklonim polovinu svoga blaga?

— Dostajala bi i četvrtina, ili petina...

Bez sumnje, župnik nije bio tako praznovjeran kao Becerro, jer

je ovaj, prije nego što se oženio ljepojkom, polovinu svojih dobara

poklonio ružnoj, koja je bila na dobitku, jer ni ona nije ostala bez

muža, i to veoma zgodnog i mladog. A evo se čini vjerojatnijim

negoli Sebastijanova darežljivost. Zaista, bijaše plod straha.

41

Vicente Blasco – Ibáñez

ZID

(La pared)

Kad god bi se unuci ujaka Rabose našli s djecom Casporrine

udovice, na stazama u polju ili na ulicama campanarskim, svi bi

stanovnici raspravljali o tom događaju. Što su se gledali...! Vrijeđali

se kretnjama...! Susret bi se zlo svršio, i mjestance bi, kad se

najmanje nadalo, doživjelo novu neugodnost.

Načelnik s najuglednijim mještanima propovijedaše mir

mladićima obiju neprijateljskih obitelji, a župnik, smiješan starac,

odlazaše iz jedne kuće u drugu, preporučujući im, da zaborave

uvrede.

Već trideset godina mržnja između porodice Rabosa i Casporra

uznemiruje Campanar. Gotovo na vratima Valencije, u ljupkome

mjestašcu, što s obale rijeke gleda na Valenciju s velikih prozora na

svome šiljastome zvoniku — tu, oni barbari, s afrikanskom

mržnjom, ponavljahu povijest borbi i nasilja znamenitih talijanskih

porodica iz srednjeg vijeka.

Nekoć življahu u velikom prijateljstvu; njihove su kuće,

premda smještene u različitim ulicama, graničile dvorištima, što

bijahu odijeljena samo niskim zidom.

Jedne noći, u svađi oko navodnjavanja, neki član obitelji

Casporra jednim hicem sravni sa zemljom starijeg sina ujaka

Rabose, a na to Rabosin maloljetni sin — da se ne rekne, kako u

obitelji više nema muške glave — uspije da ubojici, nakon mjesec

dana vrebanja, vrati milo za drago, sasuvši mu metak posred čela.

Odonda su ove dvije obitelji živjele samo zato, da jedna drugu

iskorijeni, misleći više na to, kako će iskoristiti susjedovu nepažnju,

negoli na to, kako će obrađivati zemlju. Bijaše puškaranja nasred

ulice, prosjevnuli bi meci iz kanala za navodnjavanje ili kroz trsku

ili pak niza strane, ispaljeni u prvi mrak, kad bi se omraženi

neprijatelj s polja vraćao; poneki bi put koji član obitelji Rabosa ili

Casporra otišao na onaj svijet s unčom olova ispod kože; žeđ za

osvetom nije prestajala, nego je, kanda, još više rasla dolaskom

novih pokoljenja; činilo se, da u tim dvjema kućama, kako se koje

dijete rodi, odmah pruža ruke za puškom, da ubija susjede.

42

Nakon trideset godina borbe, u kući porodice Casporra ostade

samo udovica i tri njezina sina, sva tri momci od oka, kô tri grada od

mišića. U drugoj ostao samo ujak Rabosa sa svojih osamdeset

godina, nepokretan u pletenom naslonjaču, uzet u nogama; ostao je

kao smežurani idol osvete, pred kojim se njegova dva unuka

zaklinjahu, da će braniti obiteljsku čast.

Međutim, bijahu druga vremena. Više se nije moglo puškarati

na trgu, po izlasku s velike mise. Policija ih nije puštala s vida;

susjedi ih nadzirahu, te bijaše dosta, da se jedan od njih koji časak

zadrži na nekoj stazi ili na kojem uglu, i već bi ga opkolili ljudi, što

ga svjetovahu, da ostane s mirom. Umorni od tolikog nadzora, što se

prometnuo u progonjenje i ispriječio se među njima kao nesavladiva

prepreka, članovi porodice Casporra i Rabosa više i nisu tražili jedni

druge, te su se gotovo jedni drugima uklanjali s puta, kad bi se

slučajno susreli.

Njihova želja, da se razdvoje i da se ne vide, bijaše tolika, te im

se učini malenom ograda, što je dijelila njihova dvorišta. Kokoši

jednih i drugih, penjući se na hrpe drveta, bratimile se navrh zida;

žene iz dviju kuća kretnjama s prozora pokazivahu svoju mržnju. To

se više nije moglo podnositi; bijaše, kao da žive u istoj obitelji; i

udovica Casporra nagovori sinove, da podignu zid za jedan aršin. I

susjedi požuriše, da svoju mržnju iskažu kamenom i žbukom, te još

podigoše zid za koji pedalj. I tako je, u tome uzajamnom i

ponavljanom iskazivanju imržnje, zid rastao, neprestano rastao. Već

se nisu vidjeli prozori, a malo zatim nisu se više vidjeli ni krovovi.

Živina na dvorištu drhtaše u žalosnoj sjeni one strahote od zida, što

joj skrivaše dio neba; kokodakanje joj zvučalo tužno i prigušeno

kroz onaj zid, spomenik mržnje, što se činio, kao da su u nj uzidane

kosti i krv žrtava.

I tako je prolazilo vrijeme dvjema obiteljima: nisu se više

međusobno napadale kao nekoć, ali se nisu ni približavale jedna

drugoj; ostajahu nepokretne i kristalizirane u svojoj mržnji.

Jednog poslijepodneva zazvoniše na uzbunu zvona u

mjestancu. Gorjela je kuća ujaka Rabose. Unuci bijahu u polju; žena

jednoga od njih otišla na rijeku rublje prati; kroz pukotine na

prozorima i na vratima izlazio gust dim zapaljene slame. Unutri, u

onome paklu, što je šumio tražeći oduška, bijaše djed, jadni ujak

Rabosa, nepomičan u svom naslonjaču. Unuka čupaše kosu na glavi,

govoreći, kako je svojom nepažnjom izazvala oganj; svijet se strkao

43

na ulicu, zaplašen snagom požara. Neki, hrabriji, otvoriše vrata, ali

ustuknuše pred sukljajima gusta dima, pomiješana s iskrama, što se

raširi ulicom.

— Djed! Jadni djed! — vikaše Rabosina unuka, uzalud kružeći

pogledom, ne bi li našla spasitelja.

Uplašene mještane obuzeo takav strah, kao da se zvonik na njih

pokrenuo.

Tri momka brzo utrčaše u zapaljenu kuću. Bijahu to momci iz

obitelji Casporra. Gledali su se i izmijenili jedan razborit pogled, pa

bez suvišnih riječi poput guštera pojurili u ogromnu lomaču.

Mnoštvo ih pljeskom pozdravi, kad se pojaviše noseći visoko, kao

sveca u nosilima, ujaka Rabosu u pletenom naslonjaču. Spustiše

starca i ne pogledavši ga, pa opet jurnuše u oganj.

— Ne! Ne! — povika mnoštvo.

A oni se nasmiješiše i jurnuše u kuću. Pođoše, da spasu štogod

od imovine svojih neprijatelja. Da su unuci ujaka Rabose bili ondje,

ne bi se momci ni makli iz svoje kuće. No radilo se samo o starcu,

koga su morali obraniti, kao ljudi, koji imaju srca. I ljudi s ulice

vidješe ih gdje izlaze i ulaze, sad iz kuće, sad u kuću, zaranjajući u

dim, otresajući sa sebe iskre kao uznemireni demoni, izvlačeći

namještaj i vreće, da opet uđu u oganj.

Krik se prolomi u gomili, kadno dva starija brata iznesoše

mlađega na rukama. Greda, što se otkinula, prebila mu nogu.

— Brzo, stolac!

Svijet, u brzini, diže starca iz njegova pletenog naslonjača, da u

nj polože ranjenika.

Mladić, opaljene kose i čađava lica, osmijehom prikrivaše jaku

bol, od koje mu se usta krivljahu. On osjeti kako ga neke drhtave

ruke, neravne, starački smežurane, primaju za ruke i stežu ih.

— Sinko moj, sinko moj! — drhtaše glas ujaka Rabose, koji se

privukao k njemu.

I prije nego što je jadni dječak mogao izmaknuti ruke, uzeti

starac svojim krezubim i dubokim ustima potraži ruke, koje je držao

u svojima, te na njih utisnu cjelov, poljubi ih bezbroj puta,

polijevajući ih suzama.

Kuća je do temelja izgorjela. Kad su zidari došli, da sagrade

novu, unuci im ujaka Rabose ne dadoše da započnu s čišćenjem crne

ruševine na zgarištu. Najprije im valjalo obaviti preči posao: srušiti

prokleti zid. I pograbivši pijuk, sami započeše prve udarce.

44

Alberto Insúa

GRBAVKO

(El Jorobadito)

Grbavko bijaše dječak od sedam godina, bogato dijete, koje su

uvijek u bijelo oblačili. Čovjek bi osjetio sažaljenje, kad bi vidio,

kako mu je anđeoska glava upala među ramena, kao da se naslanja

na grbu. Nikad nisam vidio tako tužnih modrih očiju ni takve

zlaćane kose kao u Grbavka. Još ne vidjeh čela tako široka, tako

plemenita, tako zamišljena, kao što je u Grbavka, nit ikada čuh

dječjeg glasa toliko blaga i tako puna neposrednog poimanja

života... Grbavkov izgled bijaše kao neki hir zlobna kipara, što je

glavu djeteta Isusa stavio na tijelo nakaze.

Za Grbavkove roditelje bijaše to strašna muka. Dok bi dijete

spavalo, majka bi, promatrajući ga, tiho plakala. Otac bi ga vodio u

šetnju. Dijete se ne mogaše šetati ni igrati s ostalom djecom. Dijeca

su, valja vam znati, okrutna i neumoljiva; rugala bi se Grbavku,

udarala ga po leđima, a on bi namrštio svoje misaono čelo, da

zaplače. Zato ga otac nije puštao sama iz kuće; izlazio bi samo s

ocem ili s majkom

Stanovahu na trgu, što bijaše pun bagrema, a po danu, i sunca.

Grbavko promatraše drugu djecu, okretnu, ravnih leđa, pa bi mu

tuga izbijala iz očiju. Mati bi ga pitala:

— Bi li s ocem sišao na trg?

— Ne! — odgovaraše dijete. — Hoću s ocem u Retiro, u

Moncloa17, tamo gdje nema djece.

I majka zapadaše u tešku tugu nalazeći se pred onim, čemu

nema lijeka.

Već sam rekao, da Grbavko bijaše veoma pametno dijete.

Bijaše jedno od one prerano zrele djece, što plaše, djece, po koju će

ubrzo smrt doći, djece, koja ne dolaze na svijet zato, da žive, nego

zato, da svijet promatraju tužnim očima, da tajnovito razmišljaju ne

znam o čem, i da brzo umru, s osmijehom.

Neki pjesnik reče, da to i nisu djeca, već duše: duše, što su u

njih možda prešle od nekog starca; to su duše stare, učene, što se

17 Retiro (Buen Retiro) i Moncloa — parkovi i šetališta u Madridu. — Prev.

45

utjelovljuju u cvijeću i u boležljivoj djeci, jer ne žele dužeg vijeka.

Ne znam, je li točno, što veli ovaj pjesnik; ali bi moglo biti, zar ne?

Ili je to možda istančana mašta tako ljupkog sentimentalizma...

Grbavko je izlazio s ocem u šetnju po pustim mjestima. Gledao

je sunce kroz krošnje drveća. Promatrao je mirnu, zelenu vodu u

ribnjacima, i kad bi se u njoj ogledao, obuzela bi ga neka

neodređena želja, da pođe tražiti blijedo dijete, što mu se sa dna

smiješi, dijete s istim leđima pod bijelim odijelom...

U proljeće one godine Grbavko htjede da sam malo vidi svijet.

Naruga se pažnji svojih roditelja i iziđe na ulicu. Osjetio je veliku

hladnoću svuda oko sebe. Ljudi ga sažalno gledahu. Grbavko pođe

sjenom bagrema i zađe u nepoznate ulice. Neka gospođa, vidjevši

ga, promrmlja:

— Šteta!

Zatim ga, iz neke veže, pozva neka stara i ružna žena:

— Hodi ovamo!

Dijete se drhteći zaustavi, a stara će opet:

— Hodi ovamo! Neću ti ništa... samo da te poljubim.

Dijete pođe. Kad dođe do stare, ova iz džepa izvuče papir, da

se njime dotakne Grbavkovih leđa. Dijete se začudi:

— Što ste mi to učinili?

— Ništa. Imam desetinu srećke, pa sam se njome dotakla tvojih

leđa. Zar ne znaš, da tvoja grba donosi sreću?

Grbavko, sav žalostan, dođe kući. Roditelji, koreći ga zbog

ovoga prvog pothvata i neposluha, ostadoše iznenađeni, kad ga

vidješe onako zamišljena.

— Što ti se dogodilo, sine?

— Ništa.

Majka ga opet upita:

— Hajde, kaži majci, što su ti načinili?

Grbavko odgovori:

— Neka mi je žena prešla papirom preko leđa govoreći: »Zar

ne znaš, da tvoja grba donosi sreću?« Nisam to znao, jer mi ni ti ni

otac nikad to ne kazaste.

Otac se i mati pogledaju. Zatim se mati sakrije, da plače.

Poslije nekoliko dana, u Retiru, Grbavko upita oca:

— Oče, što je to srećka?

Otac mu objasni, a onda ga upita:

— A zašto me to pitaš?

46

— Tako, ništa. Kad se izvlače srećke?

— Dvadesetog. Zar te zanima?

— Ne.

Bijaše mjesec svibanj. Petnaesti svibnja. Grbavko je mudrovao

do devetnaestog. Toga dana opet nestade iz kuće, s novcem. Na ulici

kupi desetinu srećke, a zatim, kad se zatvorio u svoju sobu, mučno

nekoliko puta prijeđe srećkom preko svojih leđa, govoreći: »Sreću

ocu... sreću majci...« Potom zaspa, s desetinom srećke u svojim

lomnim rukama...

Desetina je srećke izvukla dobitak, ali kako je Grbavko one iste

noći umro, otac i majka ne htjedoše desetine, već Grbavka s njome

pokopaše.

47

Blanca de los Ríos

UKROĆENJE

(La Doma)

Lomeći čkalj i šparge žuljevitim, žilavim stopalima, što su

provirila iz raspalih konopljanih postola, udarivši preko polja

stazama, što su ih zamijesile kiše, a ispeklo ih andaluzijsko sunce,

zaputio se u Dos Hermanas18, vukući ukočenom nogom bruku i

naviku okova, Curro zvani Zlohudi, čiji život od uboda nožem do

osude i od pomilovanja do uboda nožem bijaše dugo opravdanje

tužnog nadimka.

U kaznionici se zatrovala njegova mladost bez mladosti, u

kaznionici sagnjila njegova opaka zrelost poput biljke u močvari, a

da u njegovu zaglibjelu dušu nikad ne zasja zraka ljubavi ni tračak

nade. Smišljajući svoje prvo zlodjelo, oženio se bezazlenom

Amparillom19 potonjom gospom Amparom — bez sumnje samo

zato, kako bi uživao u tome, da nesretnica cijelog života nosi ljagu

kao žena robijaševa.

U kratkim vremenskim razmacima bijaše na slobodi a iz tog je

razdoblja njegovo dvoje djece, od kojih svijet bježaše kao od

otrovnih biljki, izraslih na stramputici, što vodi od zločina do

vješala.

Currovo starije dijete, sin, Zlohudić, izgledom pokazivaše, da

ga je rodila niska zloća njegova oca, koji je, kao od vlastite vidljive

18 mjesto južno od Sevilje — Prev. 19 Amparillo je deminutiv ženskog imena Amparo. Ženska imena u Španjolskoj

ponekad su veoma čudna: Amparo (doslovno prevedeno, zaštita), Dolores (žalost), Socorro (pomoć), Encarnación (blagovijest), itd. Sva ta imena, međutim, nisu ništa

drugo doli u Španjolskoj često i prečesto ime María. Kako je mnogo Marija u

kalendaru i u španjolskim svetištima, to se ženskoj djeci na krštenju uz ime María doda još i atribut, pa otud María del Amparo (Marila Zaštitnica), María de los

Dolores (Marija od Sedam Žalosti), María del Socorro (Marija Pomoćnica), María

de la Encarnación (Marija od Blagovijesti), itd. U običnoj upotrebi. nikad ne dolazi čitavo takvo ime, nego se ono skraćuje, pa se ovako krštena ženska čeljad naziva

samo atributom različitih Marija: Amparo, Dolores, Socorro, Encarnación itd. Stoga

nam se neka španjolska ženska imena — ako nemamo na umu, kako su nastala — čine čudnim, pogotovo, kada dođu u deminutiv, pa tako primjerice od Marije od

Sedam Žalosti (María de los Dolores) nastane Lola ili Lolita, a Marija Zaštitnica

prometne se u Amparillo. — Prev.

48

savjesti, bježao od vučića i mrzio ga od samog rođenja. Aniquita,

djevojčica, deset godina mlađa od Curra, bijaše vjeran izražaj

majčine umilnosti i ustrpljive čestitosti — negativne dobrote, tako

daleke od neba, koliko i od pakla, ali prožete ljubavlju i svakim

dobrom putem božanskog utjecaja materinstva, što i najprimitivniju

ženu oplemenjuje i preobražava.

Kad se Aniquita rodila, činilo se, da će se Zlohudi okaniti svoje

profesionalne djelatnosti od zločina do kaznionice, pa je čak gospi

Ampari najavio, kako djevojčicu neće obasipati kletve i psovke, od

kojih se čovjeku koža ježi, kao što obasipaju dječaka; no, tu se

zaustavila očinska nježnost Zlohudog, koji je, prije nego što je

Aniquita i prohodala, već zaradio drugih dvadeset godina okova,

pošto je nožem izbo nekoga jadnog, bezazlenog kočijaša, za čašu

više ili za uvredu manje, u krčmi Orijaš.

Ovog puta Zlohudi nije izašao iz kaznionice pomilovan, nego

kao kažnjenik, koji je odsjedio svoje i koji je, sudeći mu po

namrštenu čelu, naumio iskoristiti svoju slobodu poduhvaćajući se

još sjajnijih djela, jer — što je izgubio u mjestu? Rad ga zaista ne bi

vukao; njegovi ga mještani izbjegavahu, uvijek su ga mrzili, jer...

njega nitko nije mogao voljeti! A sad, šepajući od okova i s gotovo

sedamdeset godina povrhu... kamo bi pošao Zlohudi, odakle ga ne bi

izbacili kao šugava psa...? Kući? Zar ju je ikad imao? Sa svojima u

posljednjih dvadeset godina ne imaše nikakve druge veze doli, triju

ili četiriju pisama, što ih je napisao župnik ili učitelj i što su mu,

između nekoliko mučno i loše ispisanih slova, što bi mu ih mucavo

čitao neki drug supatnik, u njegovu jazbinu kažnjenika-zvijeri

donijela poneku lošu vijest — a to, naposljetku, bijaše njemu

svejedno.

»Što se toga tiče...«, razmišljaše Zlohudi, »kad bi netko i htio

da mu kažem, htio bi samo zato, da na me baci prijekor... robija...

sramota.. ili bi tražio, da radim i služim kao rob, ili bi se stidio moje

krvi... Eto, kad oni sa mnom... unaprijed velim... ogrest ću u krvi!

Tako, kad me opet ščepaju neka bude za nešto!«

Prevrćući iza dlakavih obrva tako pobožne nakane, Zlohudi

prijeđe slikovite prilaze svome mjestu u osvit jednoga vedrog dana u

mjesecu studenom, kad opkopi, puni crne drozge, i zelenkasto-bijeli

maslinici, puni mlade čeljadi, što se zaposlila pa pjeva, kazivahu

kažnjeniku, da se mjesto Dos Hermanas grozničavo predalo velikom

poslu na andaluskim poljima: branju — kako u Andaluziji zovu

49

berbu maslina.

Kloneći se instinktivno i po navadi svakoga nepoželjnog

susreta sa žandarima, financima i policajcima, ili pandurima,

Zlohudi zađe u krčmu u Kanonikovoj ulici, da iskapi koju čašu

crnog i da upita, ne zna li slučajno tupavi vinotoča štogod o ženi i

djeci, što su u svojoj okolici poznati pod nadimkom Zlohudići.

— Zlohudići? Da, da, samo su žene ostale. A oni... otac gnjije u

kaznionici u Cartageni... sin odmaglio. Već je deset godina, što od

zle čeljadi ni traga ne osta u mjestu Dos Hermanas. Što se tiče gospe

Ampare i Aniquite, koje bijahu čestite, one su bile u kuma na cesti,

što vodi u Alcalá, na Rodinu čestáku.

Bez daljeg raspravljanja, pridošli uze svoj jadni zavežljaj i

bjesneći unaprijed, da se izravna za ravnodužnost ili gađenje, s

kojim će ga, kako predviđa, dočekati žena i kći, iziđe iz mjesta,

prijeđe preko željezničke pruge, pa duž opkopa i malinika stiže do

Rodina čestáka.

Bijaše to plodan i dobro iskorišten komad tla, napol maslinik,

napol vrt; zemljište se zaista počelo pretvarati u vrt: nekoliko

crvenih ždralinjaka i ružinih grmova ispreplelo svoje grmlje u cvatu

između ispruganih. izrezuckanih listova čkalja, ili gizdavih,

nabranih ovratnika kupusa i grkulje.

Prema svinutim granama i metalnom, srebrnasto-zelenom lišću

suhih i prašnjavih maslina bijaše u oštroj opreci sočni, živahni i

bujni čestak vrta, što dahom bilja pomlađuje i osvježuje malo

imanje. Između bujnog lišća u malom vrtu i oslonaca u skupini

narančina i šipkova drveća izdizala se koliba s pocrnjelim slamnim

krovom; na krovu bijaše crna lanena roda — po ovoj je rodi imanje i

dobilo ime — a oko kolibe, sakrivena među drvećem, ovila se

tajinstvena aura ljubavi.

Kolibi na vratima pojavi se starica, gospa Amparo; vidjevši

Zlohudog kako prolazi lomeći zelen s kraja vrta, sva se skameni pa

pobježe u tamu kolibe, kao da je ugledala gdje iz zemlje izlazi sama

glava Meduzina.

»Gle, gle!« pomisli Zlohudi zaputivši se prema kolibi. »Ovdje

oni življahu u slasti i lasti kao posjednici i gospoda, imahu čak i vrt

s cvijećem, dok sam ja na robiji crkavao od studeni!«

Odjednom neki glas, što kazivaše nježne riječi završavajući ih

zvučnim poljupcima, svrati njegovu pozornost, te on promijeni

pravac i pođe onamo, odakle se čuo glas s poljupcima

50

Bijaše odmah kraj ograde; ondje je, sjedeći na korijenju

svinute, grbave masline, mlada žena, ružičastotamne puti, golih

grudi, naklonivši uživajući glavu, dojila malo dijete; curica imaše

kosu zlaćanu kao sunce, a bijaše gotovo gola; među grubim

pelenama i žutim vunenim krpama. Sa grana masline visio crven

rubac, što ga je sunčev sjaj pretvarao u kraljevski plašt, koji se sjao

u živom grimizu, obasjavajući, kao u plamenu ljubavi, onu nježnu

skupinu.

Zlohudi protare šakama oči, jer mu se činilo, kao da sanja:

vidio je samu Amparo kako doji Aniquitu...

»Ali... nuto! Sto mu gromova! Zar Aniquita majka! Onda je

kučka...«

Instinktivan skok dovrši pomisao, i robijaš naglo priđe

blagoslovljenoj skupini, što uvijek podsjeća na vječni skup

nazaretski.

Duša se u majke, kanda, prože iznenađenjem, strahom i dosad

nepoznatim još osjećajem, dubokim, nagonskim.

Zlohudi se sve više primicao, ne odmjeravajući svojih pokreta,

kao da ga nešto upravo nosi. Glava mu više, čini se, ne bijaše onako

puna prijetnji, kad se prikučio, da gleda rumeno lišce, okruženo

zlatnim uvojcima.

I najednom, nesvijesnim pokretom — ili... tko zna! — dijete

ispruži ručice, prema raščupanoj glavi, koja mu se nehotice krotko

predala; na mračnim ustima, koja su znala samo psovati,

posrebrujući smradni dim cigare zalijepljene o ljepljivu donju usnu,

što se ovjesila, brzo zasja jasna i blaga svjetlost, što ne bje sunčev

sjaj: sjala je s višeg. Crnu nutrinu Zlohudog, koju je mržnja

sasuštila, zapljusnu val, velik val, što je rastao i širio se, nadimljući

mu grudi hroptavim ključanjem bujice; val provali u jecaje, skoči u

suze, prve suze! Djevojčica zaroni svojim okruglim ručicama u

tvrdu kosu starog vuka, i zahvativši radosno objema šakama čupave

sjedine, povuče nemoćno, ali valjano, koliko je mogla, kličući u

svojoj pobjedničkoj radosti. Zaista je pobijedila.

Starac podiže voštano, bradato lice, što se blistalo od suza i od

unutarnjeg sjaja. Zlohudi bijaše ukroćen; volio je, plakao, postao

čovjekom.

51

Juan Valera

ZELENA PTICA

(El pájaro verde)

I

Bijaše nekoć, davno prije našeg vremena, moćan kralj, koji

uživaše veliku ljubav među svojim podanicima, i koji vladaše

veoma bogatom, prostranom i mnogoljudnom kraljevinom, tamo u

zemljama Istoka. Taj kralj imaše nebrojeno blago i priređivaše

sjajne svečanosti. Dolažahu na njegove dvore najplemenitije

gospođe i najumniji i najhrabriji vitezovi, što onda bijahu na svijetu.

Njegova vojska bijaše brojna i u vojevanju izučena, njegove lađe

plovljahu Oceanom kao u pobjedničkome slavlju, a lugovi, perivoji i

vrtovi, gdje običavaše loviti i zabavljati se, bijahu divni i

nenadmašni u veličini, u bujnom raslinstvu i u mnoštvu životinja i

ptica, što ondje življahu.

A što tek da kažemo o njegovim palačama i o svemu onome,

što u njima bijaše i što sjajem i krasotom sve nadvisivaše? Tamo

bijaše prekrasnog namještaja, prijestolja od zlata i srebra, posuda od

porculana (koji onda nije bio obična stvar, kao što je danas); ondje

bijaše patuljaka, lakrdijaša i ostalih nakaza za zabavu i razonodu

njegova veličanstva; bijaše kuhara i slastičara, vrsnih i odličnih, koji

se brinjahu za tjelesnu hranu kraljevu, i isto tako vrsnih i odličnih

filozofa, pjesnika i pravnika, kojima na brizi bijaše njegova

duševina hrana: ovi sačinjavahu kraljevo osobno vijeće, donošahu

odluke u najmučnijim pravnim pitanjima, izoštravahu i vježbahu

njegov duh slovčanim i drugim zagonetkama, te u veličanstvenim

epopejama pjevahu o slavnim djelima vladalačkog doma.

Podanici s pravom nazivahu svoga kralja Sretnim. Za njegove

vladavine sve je išlo s dobra na bolje. Cio njegov život bijaše

protkan srećom, na koju je kao jedina crna sjena pala prerana smrt

kraljice, osobe veoma pravedne i lijepe, koju je kralj, svim srcem

ljubio. Možeš zamisliti, čitatelju, koliko ju je oplakivao, tim više, što

sâm — iz čiste ljubavi, koju prema njoj osjećaše — bijaše nevinim

52

uzrokom njezine smrti.

Kazuje povijest one zemlje, kako je kralj već sedam godina

živio u braku ne dobivši nasljednika, premda ga je toliko želio, kad

susjedna zemlja zarati. Kralj pohita sa svojom vojskom, pošto se

najprije veoma srdačno oprostio s kraljicom. Ova, zagrlivši ga, reče

mu na uho:

— Nemoj nikome kazati, da mi se ne smiju, ako mi se nada

izjalovi, ali mi se čini da sam trudna.

Beskrajna bijaše kraljeva radost zbog ove vijesti, pa kako

onome, tko je zadovoljan, sve polazi za rukom, pobijedio je svoje

neprijatelje u ratu, vlastitom je rukom ubio tri-četiri kralja, što su mu

nanijela ne znam kakvu uvredu, sa zemljom je sravnio gradove,

uzeo zarobljenike te se krcat plijena i slave vratio u lijepu

prijestolnicu svoje kraljevine.

U tom je prošlo nekoliko mjeseci; i tako, dok je kralj u velikom

sjaju prolazio gradom, posred radosna klicanja i pljeska mnoštva i

uz brujanje zvona, kraljica se nalazila na porođajnoj postelji, pa je

unatoč buci i vrevi sretno i lako rodila, premda joj ovo bijaše prvi

porod.

Kolika je silna radost obuzela kralja, kad mu je na ulazu u

dvoranu vrhovni kraljevski liječnik za porođaje pokazao krasnu

kraljevnu, što se upravo rodila! Kralj je poljubio kćer i sav ustreptao

od radosti, ljubavi i zadovoljsitva uputio se u odaje kraljici, koja

ležaše na postelji rumena, svježa i lijepa kao proljetna ruža.

— Ženo moja! — uzviknu kralj i stegnu je u zagrljaj Ali kralj

bijaše tako jak, a izljev njegove ljubavi tako živ, da je, ni više ni

manje, nehotice ugušio kraljicu. Koliko je vikao, koliko li očajavao!

Sam je sebe nazivao zvijerju i svakojako iskazivao svoj bol. No time

nije uskrisio kraljice, koja, premda mrtva, bijaše poput kakve

boginje. Osmijeh neizreciva blaženstva, rekao bi, još joj lebdio na

usnama, na koje je, bez sumnje, izišla njezina duša obavijena

uzdahom ljubavi i ponosna, što je umjela udahnuti toliki ljubavni

zanos, da izazove onakav zagrljaj. Koja istinski zaljubljena žena ne

bi kraljici zavidjela na ovakvoj sudbini!

Kralj je posvjedočio ljubav, što ju je prema njoj osjećao, ne

samo za njezina života, nego i poslije njezine smrti. Zavjetovao se

na vječno udovištvo i čistoću, a znao je zavjet i održati; naredio je

pjesnicima, da u posmrtnu počast kraljici ispjevaju pjesmu, za koju i

sad vele da se smatra biserom i najvrednijim draguljem u

53

književnosti one zemlje; dvor je tri godine bio u žalosti, a spram

nadgrobnika, što se kraljici podigao, onaj kasniji sagrađen u Kariji20,

bijaše tek jadna patvorina.

No kako, štono veli narodna, nijedno zlo ne traje sto godina,

kralj se, nakon nekoliko godina, oteo sjeti i tuzi, pa se smatrao

jednako sretnim ili još i sretnijim negoli prije. Kraljica mu se

javljala u snu i govorila mu o svome blaženstvu, a mala je kraljevna

rasla i razvijala se, da bijaše prava milina.

Po navršenoj petnaestoj godini kraljevna je svojom ljepotom,

svojim duhom, i vladanjem izazivala udivljenje u sviju, koji je

gledahu, i čuđenje u sviju koji je slušahu. Kralj ju je zakleo kao

nasljednicu prijestolja, pa je stoga naumio, da je uda.

Više od pet stotina kraljevskih glasonoša, svaki na svojoj

poštanskoj zebri, istodobno krenu iz prijestolnice noseći glase u isto

toliki broj dvorova i poruke, kojima se svi carevići i kraljevići

pozivahu, da dođu u prošnju, a kraljevna će između njih izabrati

onoga, koji joj se najviše svidi.

Glas o začudnoj ljepoti kraljevne već se pronio po svem

svijetu, pa tek što glasnici stigoše na različite dvorove, ne bijaše

kraljevića, ma kako neznatan i malovrijedan bio, koji se ne odluči da

pođe u prijestolnicu Sretnog kralja, da se u borbama, turnirima i

vježbama duha takmiči i bori za ruku kraljevne. Svaki je u svoga

kraljevekog oca molio oružje, konje blagoslov i novac, te je s ovim,

na čelu sjajne pratnje, odlazio na put.

Valjalo je vidjeti, kako su sva ova blagorodna gospoda stizala

na dvore kraljevne, valjalo je vidjeti kakvih onda skupova i zabava

bijaše u kraljevskim palačama, valjalo je, najposlije, diviti se

zagonetkama, u kojima kraljevići pokazivahu oštrinu svoga duha,

diviti se stihovima, što ih pisahu, podoknicama što ih priređivahu...

trebalo je vidjeti takmičenje s lûkom, pestanje, pak borbe i utrke s

kolima i konjima, u čemu je svaki htio izići kao pobjednik nad

ostalima i zadobiti ljubav željene zaručnice.

A ova, koja i pokraj svoje čednosti i razboritosti bijaše po ćudi

svojeglava, mrzovoljna i ravnodušna, da se nije dalo pomoći,

poražavala je kraljeviće svojim prezirom, jer ni za jednog od njih

20 Karija, zemlja u Maloj Aziji, na obali Egejskog mora. Artemizija II, kraljica

ove zemlje, podigla je mužu svome Mauzoleju veličanstven nadgrobni spomenik u

Halikarnasu (godine 353. prije Krista). Taj se nadgrobni spomenik smatrao jednim od

sedam svjetskih čuda. Otud riječ mauzolej za krasne nadgrobnike. Prev.

54

nije marila. Njihovo oštroumlje bijaše joj prazno naklapanje, njihove

zagonetke činjahu joj se glupim, u njihovoj pokornosti gledaše

oholost, a u ljubavi, koju joj iskazivahu, gledaše njihovu taštinu ili

pohlepu za njezinim bogatstvom. Jedva da se udostojala pogledati

njihove viteške borbe ili poslušati njihove podoknice ili se pak

dobrostivo osmjehnuti na njihove ljubavne stihove. Sjajni darovi, što

joj ih je svaki donio iz svoje zemlje, ležahu po kutovima u nekoj

potkrovnoj prostoriji kraljevskoga dvorca.

Kraljevna pokazivaše ledenu hladnoću i ravnodušnost prema

svim pretendentima. Tek jedan jedini među njima, sin tatarskoga

kana, uspio je spasiti se njezine ravnodušnosti, da postane predmet

njezine mržnje. Ovaj kraljević bijaše strahovito ružan. Oči mu

bijahu koso položene, jarmenice na licu izbočene, brada isturena,

kosa kudrava i raskuštrena, tijelo zdepasto i maleno, premda

strahovito snažno, a ćud naprasita, podrugljiva i ohola. Ni najmirnije

osobe ne bijahu pošteđene od njegovih zajedljivosti, a glavna je

meta u tom pogledu bio ministar vanjskih poslova Sretnoga kralja;

ozbiljnost i važnost ovog ministra, njegova umišljenost i kratka

pamet, i oduran način, na koji se služio sanskrtom, diplomatskim

jezikom onog vremena — sve je to ovog ministra činilo predmetom

podsmijeha i poruge.

Eto tako su tekli poslovi, a svečanosti na dvorima bivahu

svakim danom sve sjajnije. Kraljevići međutim očajavali što ih

kraljevna ne voli. Sretni kralj sve više zapadao u bijes videći gdje

mu se kći još ne odlučuje, a ova i dalje bila uporna i ni za jednog

nije marila — ni za jednog, osim za tatarskog kraljevića, na kojemu

je, zajedljivim porugama i neprikrivenim prezirom, uz kamate

osvećivala čuvenoga očeva ministra.

II

Jednoga lijepog proljetnog jutra kraljevna bijaše u svojoj

rušnici. Dvorkinja ljubimica češljala joj zlatnu, dugu, meku kosu.

Vrata na balkonu, što je gledao u vrt, bijahu otvorena, kako bi ulazio

laki vjetrić, što nosi svježinu i miris cvijeća.

Kraljevna se činila sjetnom, bila zamišljena, ni riječi nije

kazala svojoj dvorkinji.

Ova već u rukama držaše vrpcu htijući njome svezati zlatnu

55

pletenicu svojoj gospodarici, kadli kroz vrata na balkonu

neočekivano uletje prekrasna ptica, s perjem poput smaragda;

dražesni joj let bijaše na čudo gospodarici i dvorkinji. Ptica se

strelimice ustremi na dvorkinju, zgrabi joj iz ruku onu vrpcu i izletje

iz sobe, kako je i uletjela.

Sve se tako brzo odvilo, te je kraljevna jedva imala vremena da

vidi pticu; no smjelost i ljepota u ptice neobično se dojmi kraljevne.

Nekoliko dana poslije ovog događaja, kraljevna, da se rastrese

od svoje turobnosti, upriliči ples sa svojim dvorkinjama, u

nazočnosti kraljevića. Svi se slegli u vrtove i gledali je zaneseni.

Najednom kraljevna osjeti, kako joj se odvezuje jedna podvezica, pa

se, prekinuvši ples, neprimjetno udalji u šumicu, što bijaše odmah u

blizini, da bi je opet svezala. Njezina visost bijaše otkrila lijepo

oblikovanu nogu i već zategnula bijelu svilenu čarapu, da je

podveže podvezicoon, što je u ruci držaše, kad začu lepet krila i

vidje, kako k njojzi doletje zelena ptica, koja joj bjelokosnim

kljunom istrgnu podvezicu i odmah iščeze. Kraljevni se ote krik, i

ona pade onesvještena.

Stigoše prosci i otac. Kraljevna dođe k sebi i prvo, što reče,

bijaše:

— Tražite zelenu pticu... živu mi je donesite... Neka se ne

ubije... živu hoću zelenu pticu!

No kraljevići su je uzalud tražili. Uzalud im bijaše i to, što su

— unatoč njezinoj zapovijedi, da se ptica ne smije ubiti — za

pticom u lov pustili sokolove, lunje i jastrebove, pa čak i

pripitomljene orlove, lovu priučene. Sve zaludu: zelene ptice nigdje

ni žive ni mrtve.

Neispunjena želja da se domogne zelene ptice, mučila je

kraljevnu i život joj zagorčavala.

One noći kraljevna nije mogla usnuti. Najbolje, što je mislila o

kraljevićima, bijaše to, da nisu ni za što.

Tek što se svanulo, skoči s postelje te u lakoj jutarnjoj haljini,

bez steznika i bez krinoline, ljepša i privlačnija u onoj lakoj odjeći,

blijeda i s podočnjacima, uputi se sa svojom dvorkinjom miljenicom

u najgušći dio gaja, što bijaše iza dvorca, a gdje se uzdizala grobnica

njezine majke. Ondje briznu u plač i udari oplakivati svoju sudinu.

Čemu mi sve moje blago — naricaše kraljevna — kad mi do

njega nije stalo; što će mi svi kraljevići ovog svijeta, kad ih ne

volim; čemu će mi kraljevstvo, kada tebe nemam, majko moja; na

56

što mi sve vrijednosti i dragocjenosti, kada nemam lijepe zelene

ptice?

To rekavši i kao da bi se htjela malo utješiti, odveza vrpcu na

haljini pa s grudi uze prekrasan medaljon u kojem je čuvala uvojak

majčine kose, te ga stade cjelivati. No tek što ga je počela cjelivati,

kadli brže nego ikad sleti zelena ptica, dotaknu se svojim

bjelokosnim kljunom princezinih usta te joj istrgnu medaljon, što je

tolike godine počivao na njezinim grudima i što se čuvao na tako

skrivenu i žuđenu mjestu. Ptica sa svojim plijenom nestaše istog

časa, odletje daleko i izgubi se u oblacima.

Ovog se puta kraljevna nije onesvijestila; naprotiv, sva se

zacrvenjela te dvorkinji rekla:

— Pogledaj! Pogledaj mi usne! Ona mi ih preuzetna ptica

izranila, jer me peku.

Dvorkinja pogleda, ali ne vidje nikakva uboda; no ptica je

zacijelo kanula na njih nešto otrovno, jer se, izdajnica, više nije

pojavila, a kraljevna je postupno slabila, dok se teško ne razbolje.

Izjédala je neobična groznica, te kraljevna gotovo i ne otvaraše usta,

osim da kaže:

— Neka je ne ubiju... nek mi je živu donesu... hoću da je imam.

Liječnici se složiše, da za kraljevnu nema drugog lijeka, doli joj

donijeti zelenu pticu živu. A gdje da je nađu?

Uzalud su je tražili najsposobniji lovci; uzalud se nudilo

golemo blago onome, tko je donese.

Sretni kralj pozvao na dogovor učenjake, eda bi oni — uz

prijetnju, da ih stigne njegova pravična srdžba — pronašli, tko je i

gdje boravi ta zelena ptica, na koju sjećanje muči njegovu kćer.

Četrdeset dana i četrdeset noći zborovahu učenjaci jednako

razmišljajući i raspravljajući, a prekidahu razmišljanje i

raspravljanje, samo da načas sklope oči i da malo založe. Izgovoriše

veoma učene i rječite govore, ali ništa ne otkriše.

— Gospodaru — rekoše naposljetku kralju, ponizno pavši

ničice preda nj i dodirujući prah svojim štovanja vrijednim čelima

— mi smo neznalice; naredi, da nas objese; naša je znanost pusta

laž: ne znamo, kakva je to ptica, tek se usuđujemo sumnjati, nije li

možda ptica Feniks iz Arabije.

— Ustajte — uzvrati kralj velikodušno; opraštam vam i

zahvaljujem vam na onom, što mi kazaste o ptici feniksu. Sedmorica

između vas odmah će krenuti s bogatim darovima kraljici od Sabe i

57

sa svim sredstvima, kojima raspolažem za hvatanje živih ptica.

Feniks zacijelo ima gnijezdo u zemlji sabejskoj, pa ćete mi ga

odande donijeti, ako ne želite, da vas stigne moja kraljevska srdžba,

makar pokušali umaknuti joj skrivajući se u utrobu zemljinu.

I zaista, pođe u Arabiju sedam učenjaka u jezikoslovlju

najvještijih, a među njima i ministar vanjskih poslova, kojemu se

toliko podsmijevao tatarski kraljević.

I ovaj je kraljević poslao pisma ocu, koji bijaše najčuveniji

čarobnjak svoga vremena; u pismima ga pitao o zelenoj ptici.

S kraljevnom, međutim, bivalo sve gore i gore; tolike je suze

ronila, da je svakog dana njima močila više od pedeset rupčića.

Pralje u kraljevskom dvorcu imahu dakle pune ruke posla, a

kako u ono doba ni najmoćnija osoba ne imaše toliko bijelog rublja,

koliko se danas upotrebljava, neprestano su išle na rijeku da peru.

III

Jedna između tih pralja, koja — da se poslužimo izričajem, što

je sada u modi — bijaše simpatična djevojka, jednom se, baš kad se

mračalo, vraćala s rijeke, gdje je prala suzama natopljene rupčiće

princezine.

Nasred puta, a još na dobranoj udaljenosti od gradskih vrata,

osjeti umor pa sjede podno nekog drveta. Izvuče iz džepa naranču i

htjede je oljuštiti, da je pojede, ali joj naranča ispade iz ruku i stade

se brzo kotrljati nizbrijeg. Djevojka potrča za narančom no što je

ona brže trčala, naranča se sve više udaljavala, nigdje ne stajući,

tako da je djevojka ne mogaše dostići, premda je s vida nije gubila.

Umorna od tolikog trčanja, a pomislivši, makar i neupućena u

stvari svijeta, da onolika brzina u one naranče neće biti baš sasvim

naravna, jadnica se kadikad zaustavljala i pomišljala da odustane od

daljne potjere za narančom; no i naranča bi se zaustavila u taj isti

čas, kao da je njezino kotrljanje prestalo i kao da gospodaricu

poziva, da je uzme. A kad bi djevojka prišla i htjela je rukom

primiti, naranča bi joj izmakla i opet se zakoturala.

Mladoj se pralji zavrtjela glava od toga nečuvenog trčanja;

naposljetku opazi, da je zašla u gustu šumu i da će je zateći noć,

mrkla poput vučjih ralja. Djevojku obuze strah; ojađena, briznu u

plač.

58

Tama se brzo hvatala, te djevojka više i ne mogaše vidjeti svoje

naranče; nije se znala snaći nit umjede pogoditi puta da se kući vrati.

I tako pođe nasreću, stade tumarati, tužna i žalosna, mrtva od

gladi i umora, kad odjednom ugleda gdje u nevelikoj daljini

svjetlucaju neka mala svijetla. Djevojka pomisli, da svjetlucaju iz

grada, te zahvali Bogu i pođe onamo. No kako se iznenadila i

začudila, kad se ubrzo a sveudilj u gustoj šumi, našla na vratima

veleljepna dvorca, što se činio, kao da je sav od žežena zlata, koliko

se blistao; prema ovom dvorcu, sjajni dvori Sretnog kralja bijahu tek

jadna koliba!

Ne bijaše straže ni vratara niti sluga, da zapriječe ulaz;

djevojka, koja ne bijaše tupa, a koju usto ponese radoznalost i želja

da počine i da glad utaži, prijeđe preko praga, uspe se širokim i

raskošnim stubama od ulaštena jaspisa, te stade prolaziti kroz

najraskošnije i najljepše dvorane, što se mogu zamisliti, ali nigdje ne

srete ni žive duše. A ipak dvorane bijahu sjajno rasvijetljene

tisućama zlatnih svjetiljaka, kojih mirisavo ulje ispunjaše dvorane

nadasve ugodnim miomirisom.

Prekrasni predmeti po dvoranama bijahu takvi, de bi svojom

raskoši i izvanrednim ukusom u izradbi zaplašili ne samo mladu

pralju, koja je malo od toga poznavala, već i samu kraljicu Viktoriju,

koja bi morala priznati, kako je prema ovom neznatna engleska

industrija, te bi podijelila povelje i medalje izumiteljima i

tvorničarima svih onih predmeta.

Pralja im se na svoj način divila, a diveći im se malo se pomalo

približavala mjestu, odakle se širio izvrstan miris jestiva, sočan i

slastan. I tako stiže u kuhinju; no u njoj ne bijaše ni natkuhara, ni

kuhara, ni kuharskih pomoćnika, ni sudopera: bijaše pusta, kao što i

sav dvorac bijaše pust. No ipak je gorjela vatra na ognjištu, u peći i

na žeravnicima, a na vatri nastavljeno mnoštvo lonaca, kotlića i

drugog posuđa.

Naša junakinja podiže poklopac s jednoga kotlića i u njemu

opazi ugore; otklopi drugi, a tamo veprova glava, raskošćena i

nadjevena fazanskim prsima i gljivama; sve u sve, pokazaše joj se

najodabranije jestvine, što se iznose na stol kraljeva, careva i papa;

vidje napokon i neka jela, kraj kojih bi čak i carska, papinska i

kraljevska bila tako jednostavna i obična, kao što je pokraj ovih naša

59

juha od graha ili pak kljukuša21.

Potaknueta onim, što je vidjela i mirisala, djevojka dohvati nož

i sjeckalicu te se odlučno okomi na veprovu glavu. No jedva što je

do nje došla, osjeti, kako je po prstima nešto udari, kao da ju je

udarila neka jaka i nevidljiva ruka, te začu glas iz takve blizine da je

osjetila zrak, što je zatreperio, i topao i živ dah izgovorenih riječi:

— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!

Na to djevojika pođe prema pastrvama, misleći, evo jela, što

nije toliko kraljevsko, pa će je pustiti, da jede; ali nevidljiva ruka

opet kazni njezinu smjelost, a tajinstveni glas ponovi:

— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!

Još dvaput-triput okuša, neće li kod drugih jela biti bolje sreće,

ali joj se uvijek događalo isto; najposlije, teška srca, morade postiti,

te srdita iziđe iz kuhinje.

Opet prođe kroz dvorane, gdje i dalje bijaše ista tajnovita tišina

i gdje se činilo, da je nastan najdubljem miru; uđe u prekrasnu

ložnicu, gdje svega dva-tri svijetla, prigušena u posudama od ubjela,

neodređeno osvjetljivahu prostoriju stvarajući ugodnu polutamu, što

poziva na san i počinak.

U prisoblju se nalazila tako prostrana i meka postelja, da se

naša pralja, onako umorna, nije mogla oduprijeti napasti, da se na

njoj ispruži i da počine. Pođe da svoj naum i ostvari, te već bijaše i

sjela u nakani da se ispruži, kadli na onome dijelu tijela, kojim se

dodirnula postelje, osjeti, kako je nešto oštro bocnu, kao da su je

uboli debelom pribadačom, te opet začu glas, što kazuje:

— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!

Nije ni potrebno reći koliko se mlada pralja prepala i rastužila,

jer joj evo bje suđeno da ne spava; valjalo joj se odreći postelje, kao

što se morala i jela odreći. Da zavara glad i razbije san, uze

razgledati svekolike predmete u ložnici, te u svojoj radoznalosti

stade odmicati zastore i podizati sagove.

Iza jednog zastora naša junakinja otkrije lijepa tajna vratašca

od sandalova drveta, s intarzijama od sedefa. Djevojka ih polako

gurne, a kad se vrata otvoriše, ona se nađe na zavojitim stepenicama

od bijela mramora. Siđe niza stepenice ne zaustavljajući se, te stigne

kao u neki staklenik, gdje raste najmirisnije i najneobičnije bilje i

21 Gazpacho (č. gaspàčo), kljukuša, jelo, što ga u Andaluziji prave od komadića

kruha, dodajući ulja, octa, češnjaka i luka. — Prev.

60

cvijeće, a gdje u sredini bijaše ogromna kamenica, načinjena, čini

se, od jednoga jedinog svijetlog i prozirnog topaza. Posred kamenice

izdizao se velik vodoskok, kakav se sada nalazi na Puerta del Sol22, s

tom razlikom, što je voda u vodoskoku na Puerta del Sol prirodna,

obična, a ovdje mirisava; usto se svijetlila i prelijevala u svim

duginim bojama, a time se, kako će čitatelj pojmiti, oka nadasve

ugodno doimala. Čak i u svome romonu, padajući, ova voda bijaše

uhu ugodnija; romonila je nekako skladnije od druge vode, te bi

rekao, da onaj vodoskok romori koju od najumilnijih skladbi

Mozartovih ili Bellinijevih.

Zanijela se pralja gledajući one ljepote i uživajući u onome

skladu, kadli začu jaki štropot i vidje gdje se otvara prozor od

biljura.

Pralja se brzo sakri iza zelenja, da je nitko ne opazi, a da bi

sama mogla vidjeti ljude ili bića, što se, bez sumnje, približuju.

Bijahu to tri neobične, prekrasne ptice, a jedna među njima

zelena i sjajna poput smaragda. U njoj pralja, veoma zadovoljna,

otkri ono, što — po kazivanju sviju — bijaše uzrokom stalnoj

boljetici u kraljevne. Druge dvije ptice ni izdaleka ne bijahu onakve,

premda se isticahu neobičnom ljepotom.

Sve tri su veoma brzo letjele i sve tri sletjele na kamenicu od

topaza, te u nju zagnjurile.

Malo zatim vidje pralja kako iz prozirne vode izlaze tri mladića

tako lijepa, tako skladna i bijela da se činjahu kao tri prekrasna kipa,

što ih je isklesala majstorska ruka, u mramoru ružičasto obojenu.

Djevojka — o kojoj, istini za volju, moramo reći da nikad nije

vidjela naga čavjeka, i koja gledajući svog oca, braću i ostale,

odijevene i napol odjevene, nije mogla dokučiti, dokle može stići

muška ljepota — pomisli, da gleda tri besmrtna božanstva ili tri

anđela nebeska. I tako, ne crveneći se, i dalje zadivljena, gledaše,

kao da su sveti, nimalo grešni predmeti. No trojica mladića u taj čas

iziđoše iz vode i brzo se odjenuše u lijepo ruho.

Jedan između njih, najljepši od trojice, imaše na glavi krunu od

smaragda; ostala ga dvojica poštivahu kao svoga gospodara. Ako se

mladoj pralji nag činio lijep kao anđeo ili kao neko božanstvo,

onako je odjeven očara svojom veličanstvenošću, te joj se pričini

carom svijeta i najdivnijim kraljevićem na zemlji.

22 Puerta del Sol, glavni trg u Madridu. — Prev.

61

Ona se gospoda zatim uputiše u blagovaonicu i sjedoše za

krasan stol, što bijaše prostrt za trojicu. Kad uđoše, pozdravi ih tiha i

nevidljiva glazba, što je romonila godeći im uhu za vrijeme jela.

Sluge, i oni nevidljivi, nošahu jela i divno posluživahu za stolom.

Sve je to gledala i zamjećivala mlada pralja, koja je, da nitko ne

vidje i ne ču, slijedila onu gospodu i sakrila se u blagovaonici iza

nekog zastora.

Odande mogaše štogod čuti iz njihova razgovora i razabrati, da

je najljepši između trojice mladića kraljević, koji ima naslijediti

prijestolje velilkoga Kitajskog carstva; od dvojice pratilaca jedan mu

bijaše tajnik, a drugi njegov štitonoša miljenik. Sva trojica bijahu

začarana, te su se danju pretvarali u ptice, a samo su noću dobivali

svoj prirodni lik, pošlo bi se najprije okupali na studencu.

Radoznala pralja zamijeti i to, da kraljević sa smaragdima

jedva štogod uzima od jela, premda ga njegovi pratioci mole, da

jede, i da mu se, sjetnu i zanesenu, iz divnih grudi neprestano

otimaju duboki uzdasi.

IV

Kazuju ljetopisi iz kojih uzimamo izvode kako se kraljević sa

smaragdima, pošto se završila ona obilna a nevesela gozba, prenuo

kao iz nekog sna te povišenim glasom rekao:

— Donesi mi, tajniče, spremnicu moje zabave i utjehe.

Tajnik ustade od stola i malo se zatim vrati s najdragocjenijom

spremnicom, što su je ikad vidjele ljudske oči. Spremnica, u koju je

Aleksandar stavio Ilijadu, bijaše, kad se s ovom usporedi, prtljarija

gora i jadnija negoli kutija od badema, što se pravi u Jijoni23.

Kraljević uze spremnicu u ruke, otvori je te dugo i zaljubljeno

promatraše ono, što joj bijaše na dnu. Zatim stavi ruku u spremnicu i

odande izvuče vrpcu, koju strastveno cjelunu i nad kojom proli

nježne suze kazujući:

Vrpco divna, ah moj razgovoru!

Gospo moja, u kom li si dvoru.?

23 Jijona (č. Hihòna), mjesto u pokrajini Alicante, čuveno s proizvodnje

badema. — Prev.

62

Zatim opet stavi vrpcu u spremnicu, a izvuče vezenu i

netaknutu podvezicu. Poljubi je i pogladi te uzviknu cjelivajući je:

Podvezice, ah moj razgovoru!

Gospo moja, u kom li si dvoru?

Naposljetku izvadi dragocjen medaljon; koliko je god cjelivao

vrpcu i podvezicu, još je više ljubio i gladio medaljon, govoreći uz

tako tužan prizvuk, da bi čak i kamen prepukao, a nekmoli srce

proplakalo:

Medaljonu, ah moj razgovoru!

Gospo moja, u kom li si dvoru?

Potom se kraljević i njegova dva pratioca povukoše u svoje

ložnice, a mlada se pralja ne usudi poći za njima. Kad osta sama u

blagovaonici priđe stolu, gdje su ostala gotovo nedirnuta krasna jela,

slatkiši, voće, te krepka vina, što se divno iskre; no sjećanje na

tajinstveni glas i na nevidljivu ruku zadržavalo je i sililo, da se samo

gledanjem i mirisanjem zadovolji.

Da uživa u tome nepotpunom zadovoljstvu, djevojka se toliko

približi jelima, da se postavila između, stola i kraljevićeva stolca. A

tada osjeti, ne jednu, već dvije ruke, što joj se spustiše na ramena, te

je pritištu. Tajinstveni onaj glas sada prozbori:

— Sjedi i jedi.

I zaista sjede na isti stolac, na kojem je sjedio kraljević; kako je

sada od onog glasa imala dopuštenje, prihvati se jela s izvanrednim

tekom, što se još uvećao novošću i izvrsnoću onog jestiva, i tako pri

jelu zapade u dubok san.

Kad se probudila, dan već uvelike zabijelio. Otvori oči i nađe

se nasred polja, ispružena podno drveta, gdje je htjela pojesti

naranču. Ondje bijaše rublje, što ga je s rijeke donijela, pa čak bijaše

ondje i naranča, što se kotrljala.

»Zar je sve to bio samo san«? upita se mlada pralja. »Htjela bih

se vratiti u dvorac kitajskog kraljevića, da se uvjerim, jesu li one

divote istinite, ili su pusti san.«

Rekavši to, baci naranču na tlo, da vidi, hoće li joj opet put

kazivati; no naranča se malo zakotrlja, a onda se zaustavi u nekoj

jami ili zape o neku prepreku, ili je pak stala zato, što više nije

63

djelovala sila, koja ju je naprijed kretala. Riječju, naranča je činila

što već čine sve naranče u takvim prilikama: ništa na njoj ne bijaše

neobično ni čudnovato.

Ljutita, djevojka rastvori naranču i vidje, da je unutri, kao što

su i ostale naranče. Pojede je i uvidje, da je ista kao i sve naranče,

što ih je dosad jela.

Sad više i nije sumnjala, da sve bijaše samo pusti san.

»Nemam nikakva dokaza«, reče u sebi, »kojim bih samu sebe

uvjerila, da je istina, što sam vidjela. No poći ću kraljevni, pa ću joj

sve ispričati, bude li je zanimalo.«

V

Dok se zbivahu, u snu ili na javi, neobične zgode, o kojima

bijaše riječ, Sretna kraljevna, umorna od tolikog plača, mirno

spavaše; premda već bijaše osam izjutra — sat, u koji cio svijet

onog vremena bijaše na nogama, s doručkom već iza sebe —

kraljevna, i ne znajući za se, sveudilj spavaše.

Njezina dvorkinja miljenica zacijelo smatraše, da su nadasve

zanimljive novosti, što joj ih donosi, kad se usudila da je probudi.

Ušla je kraljevni u ložnicu, otvorila prozor i radosno uskliknula:

— Gospođo, gospođo! Ustajte i radujte se, jer vam evo nose

glase o zelenoj ptici.

Kraljevna se probudi, protare oči i onda, pošto je sjela na

postelji, upita:

— Zar se vratilo sedam mudraca, što su otišli u zemlju

sabejsku?

— Kakvi mudraci! — uzvrati dvorkinja. Glase vam donosi

jedna između mladih pralja, štono peru suzama natopljene rupčiće

vaše visosti.

— Neka odmah uđe!

Uđe mlada pralja, što je iza nekih vrata očekivala ovo

dopuštenje; uze točno redom kazivati, što se s njome zbilo.

Kad je čula, kako se pojavila zelena ptica, kraljevna uzviknu od

radosti, a slušajući, kako je iz vode izišla pretvorivši se u lijepog

kraljevića, zacrvenjela se kao mak; blaženi joj i pun ljubavi osmijeh

prijeđe preko usana, a oči joj se blago sklopiše, kao da se želi u sebi

sabrati i očima svoje duše ugledati kraljevića.

64

Najposlije kad saznade koliku joj čast i poštivanje kraljević

ukazuje i koliku ljubav prema njoj osjeća, te kako pažljivo i s koliko

ljubavi čuva tri ugrabljena zaloga u dragocjenoj spremnici svoje

razonode i utjehe, kraljevna se, i pokraj svoga razbora, nije mogla

zadržati, već zagrli i poljubi pralju i dvorkinju, zapadajući u druge

slične bezazlenosti i nježnosti.

— Sad se zaista mogu nazvati Sretnom kraljevnom. Uporna

želja, da se domognem zelene ptice, ne bijaše nikakav hir, već

ljubav. Bijaše i jest ljubav, što je tajnovito i neobično prodrla u moje

srce Ne vidjeh kraljevića, a posigurno znam, da je lijep. Nikad s

njime ne govorih, a znam, da je razborit. Ništa ne znam o njegovu

životu doli to, da je začaran i da me očarao; uvjerena sam, da je

hrabar, plemenit i od riječi.

— Gospođo — prozbori mlada pralja — mogu vašu visost

uvjeriti, da je kraljević, ukoliko ono, što vidjeh, ne bje pusti san,

poput dragocjena uresa; lice mu je tako dobro i blago, da ga je

milina pogledati. Ni tajnik nije loš momak; no mene najviše, ne

znam zašto, privlači štitonoša.

— Udat ćeš se za štitonošu! — uzvrati kraljevna. — Moja će

dvorkinja, ako joj je pravo, poći za tajnika, pa ćete obadvije biti

moje dvorske gospođe. Tvoj san ne bijaše san, već stvarnost. To mi

srce veli. Sad je najvažnije, da oslobodimo tri ptice, tri začarana

mladića.

— A kako ćemo sa njih skinuti čarbine? — upita dvorkinja

miljenica.

— Sama ću — kaza kraljevina — poći u dvorac, gdje žive, pa

ćemo ondje vidjeti. Ti ćeš me, praljo, tamo odvesti.

Pralja, koja još nije završila svoga kazivanja, sad ga dovrši i

objasni kako ne može biti vodičem. Kraljevna ju je veoma pažljivo

slušala, zatim je malo razmislila pa dvorkinji rekla:

— Otiđi u moju knjižnicu pa mi donesi knjigu Suvremeni

kraljevi i Astronomski kalendar.

Pošto je dobila ova dva sveska, kraljevna prolista knjigom

Suvremeni kraljevi i naglas pročita slijedeće retke:

»Onoga istog dana, kad je umro kitajski car, njegova je sina

jedinca, koji ga je imao naslijediti, nestalo s dvora i iz cijelog

carstva. Njegovi se podanici, misleći, da je mrtav, moradoše

podložiti kanu tatarskome.«

— Što iz toga zaključujete, gospođo? — upita dvorkinja.

65

— Što bih drugo zaključila — uzvrati Sretna kraljevna — doli

to, da je tatarski kan začarao moga kraljevića. Sad mi je sve jasno.

— Ali nije dosta, što je sve jasno — reče pralja — Valja zlu

doskočiti.

— Na to i mislim — kaza kraljevna. — U tu je svrhu potrebno,

da se odmah pošalju oružani i povjerljivi ljudi na sve putove i na sva

raskršća, kuda bi mogli proći glasnici, što ih je tatarski kraljević

poslao svome ocu, da ga pitaju o zelenoj ptici. Pisma, što ih teklići

nose, treba da im se oduzmu i da se meni predaju. Usprotive li se

glasnici, ubit ćemo ih; privole li, pritvorit ćemo ih i odvojiti od

svijeta, da nitko ne sazna, što se događa. Ni sam kralj, moj otac, ne

smije o tom ništa znati. Nas ćemo tri sve same pripremiti u najvećoj

tajnosti. Tu imate dovoljno novaca, da kupite šutnju, vjernost i

odlučnost ljudi, koji će provesti, što sam naumila.

I zaista, kraljevna, koja je već ustala i bila u kućnoj haljini i

papučama, izvuče iz ormara dvije kese pune zlata pa ih dade svojim

pouzdanicama. Ove bez oklijevanja pođoše, da provedu, što su

dogovorile, a Sretna kraljevna osta te uze temeljito proučavati

Astronomski kalendar.

VI

Pet je dana prošlo od časa, kad se odvio gore prikazani prizor.

Za sve ovo vrijeme kraljevna nije plakala, a tome se kralj, njezin

otac, začudio, koliko se i obradovao. Kraljevna se čak veselila i

šalila, a to je kraljeviće-prosce počelo ispunjati nadom, da će se

kraljevna najposlije za jednoga između njih odlučiti, jer se prosci

uvijek sreći nadaju.

Nitko nije ni slutio, što bi razlogom, te se kraljevna tako brzo

promijeni i neočekivano oživje.

Samo se tatarski kraljević, koji bijaše đavolski lukav,

pribojavao, iako posve neodređeno, da je kraljevna dobila kakav

glas o zelenoj ptici. Osim toga, tatarski je kraljević imao tajinstven

predosjećaj velike nesreće, te je, s pomoću crne magije, kojoj ga je

otac naučio, pronašao, da u zelenoj ptici mora gledati neprijatelja.

Sračunavši usto — kao čovjek, koji zna, koliki je put i koliko

vremena treba da se prijeđe — da bi onog dana imali stići glasnici,

što ih je ocu poslao, a u znatiželji, da vidi, što mu otac odgovara na

66

njegova pitanja, u zoru pojaha konja i sa četrdeset svojih ljudi,

dobro oboružanih, pođe ususret, spomenutim glasnicima.

No premda je tatarski kraljević pošao u najvećoj tajnosti,

Sretna kraljevna, koja imaše uhode i bijaše, štono riječ na oprezu,

odmah saznade, da je otišao, te na vijećanje pozva mladu pralju i

svoju dvorkinju.

Čim se ove pojaviše, ona im u velikoj tjeskobi priopći:

— Nalazim se u strašnu položaju. Triput sam uzalud kušala, da

zakoturam naranču pod onim drvetom, odakle se zakotrljala pralji;

no nije me htjela povesti mome dragom. Niti sam ga vidjela niti sam

mogla otkriti način, kako da ga oslobodim. Jedno sam samo saznala

iz Astronomskog kalendara: one noći, kad ga je pralja vidjela, bijaše

proljetni jednač dana i noći. Možda ga i ne možemo vidjeti prije

slijedećeg ekvinocija u isto doba, a dotle ga tatarski kraljević može i

ubiti. Ubit će ga, čim od oca primi pismo; već je otišao s četrdeset

svojih ljudi, da dočeka pismo.

— Nemojte jadovati, lijepa kraljevno — kaza dvorkinja

miljenica. — Tri odreda po sto ljudi čekaju na glasnike na različitim

mjestima, da im uzmu pismo i vama ga donesu. Te su tri stotine sve

hrabri momci naoružani najboljim oružjem, te ih neće pobijediti

tatarski kraljević kraj svega svog čarobnjaštva.

— Ja ipak mislim — priklopi pralja — da protiv tatarskoga

kraljevića treba poslati više ljudi. Premda on, istina, vodi sa sobom

svega četrdeset, svi oni, kako vele, imaju oklop i čarobne strijele,

tako te svaki vrijedi desetorice.

Razborit savjet praljin bude odmah prihvaćen. Kraljevna

potajno dozva k sabi najhrabrijeg i najsposobnijeg generala u svog

oca. Generalu ispripovjedi, što je i kako je, izjada mu se i zatraži u

njega pomoć. Ovaj joj to obeća te brzo sabere brojnu četu vojnika, s

kojima iziđe iz prijestolnice, odlučivši, da u pothvatu umre ili da

kraljevni donese pismo tatarskoga kana te kanova sina živa ili

mrtva.

Pošto je general otišao, kraljevna prosudi, da joj valja Sretnog

kralja obavijestiti o svemu, što se zbilo. Kralj bijaše izvan sebe.

Kaza, kako je sva priča o zelenoj ptici samo smiješan njezin i praljin

san, te požali, što je njegova kći, držeći se sna, poslala, toliko

ubojica na odlična kraljevića, kršeći tako zakone gostoprimstva,

gazeći ljudsika prava i sve moralne propise.

— Aj, aj, kćeri moja! — uzvikivaše kralj. — Krvlju si uprljala

67

moje časno ime, ako se tome ne doskoči.

I kraljevna se rastuži i pokaja za svoje djelo. I pokraj svoje

velike ljubavi prema kitajskom kraljeviću, već bi više voljela, da ga

ostavi vječno začarana, negoli da se njemu za ljubav prolije i jedna

kap krvi.

I tako poslaše generalu glas, da ne zameće bitke; no sve bijaše

uzalud. General je tako hitao, da ga ne mogahu dostići. U ono doba

ne bijaše brzojava, te se ne mogahu predavati brzojavke. Kad su

teklići stigli do generala, vidješe kako bježe kraljevi vojnici, pa i

sami za njima potekoše. Četrdeset ljudi od tatarske pratnje, četrdeset

nadnaravnih bića, što se prometnuše u strašna čudovišta, koja oganj

rigahu, nadalo se u potjeru za kraljevim vojnicima.

Samo je general, čija hrabrost, oštroumlje i sposobnost u oružju

bijaše gotovo nadnaravna, ostao neustrašiv posred onog više negoli

opravdanog straha.

General se uputi prema kraljeviću, jedinom neprijatelju, što ne

bijaše nadnaravan, s kojim bi mogao bojak biti, te s njime zametne

hrabar i neobičan dvoboj. No oružje tatarskog kraljevića bijaše

začarano, tako, da general ne mogaše kraljevića raniti. Videći tada,

da ne može s njime nakraj, ne posluži li se varkom, dobrano se

udalji od svog protivnika i brzo odmota dugi i jaki svileni pojas,

kojim bijaše opasan; neprimjetno od pojasa načini zamku, s kojom

nevjerojatno brzo priđe kraljeviću, namaknu mu je oko vrata, pa na

konju pojaha, što je mogao brže, tako da je kraljevića oborio s konja

i vukao ga za sobom.

I tako je general zagušio tatarskog kraljevića. Čim je ovaj

svijetom promijenio, nestade i divova, a vojnici se Sretnoga kralja

vratiše i sabraše oko svoga vođe. Ovaj s njima pričeka glasnike s

pismom od tatarskog kana, koji se ubrzo pojaviše.

Uvečer onoga istog dana general se vrati na dvore Sretnog

kralja, noseći u rukama pismo tatarskoga kana. Uz udvoran i

smjeran pozdrav predade ga kraljevni.

Kraljevna rastrgnu pečat i poče čitati, ali uzalud: nije razumjela

ni jedne riječi. Ni Sretni kralj ne razabra više. Pozvaše sve

prevoditelje i tumače, ali ni ovi ne odgonetnuše pisma. Odmah

dođoše članovi dvanaest kraljevskih akademija, ali ni oni ne bijahu

spretniji od ostalih.

Dođe i sedam mudraca, tako učenih u jezikoslovlju, koji su

upravo stigli bez ptice feniksa, i zato bili osuđeni na smrt; premda

68

im se obećala milost, ako pročitaju ono pismo, ne uspiješe ga

odgonetnuti niti mogoše kazati, na kojem je jeziku napisano.

Sretni kralj smatraše, da je najnesretniji među kraljevima; uze

jadati, što bijaše sukrivac u beskorisnu zločinu, te se poboja osvete

moćnoga tatarskog kana. One noći nije dugo mogao oka sklopiti.

Očajna ga bol obuze, kad se ujutro rano probudio i saznao, da

je kraljevna nestala, napisavši mu ove riječi:

»Oče, niti me traži niti nastoj doznati kamo idem, ne želiš li me

mrtvu vidjeti. Znaj toliko, da sam živa i zdrava premda me nećeš

vidjeti, dok ne odgonetnem tajinstveno kanovo pismo i ne skinem

čari sa svoga dragog kraljevića. Zbogom.«

VII

Sretna kraljevna bijaše sa svojim dvjema drúgama otišla pješke

na poklonstvo, na hodočašće nekome svetom pustinjaku, koji

življaše u osami u vrletima veoma visokih gora, što su se vidjele na

maloj udaljenosti od grada.

Premda je kraljevna sa svojim drúgama htjela ići jašući do

pustinjakova nastana, to ne bje moguće. Put bijaše prikladniji za

koze negoli za deve, slonove, konje, mazge i magarce, jer to, da

oprostite, bijahu četveronošci, na kojima se jahalo u onoj kraljevini.

S ovog razloga, a potaknuta još i pobožnošću, kraljevna pođe pješice

i bez druge pratnje doli svojih dviju pouzdanica.

Pustinjak, kojemu se zaputiše, bijaše muž, koji je vršio mnogu

pokoru, te ga smatrahu svecem. Narod je vjerovao, da je pustinjak

besmrtan, a nije manjkalo ni valjanih razloga tome vjerovanju. U

cijelome onom kraju nije bilo spomena o vremenu, u koje se

pustinjak nastanio u najskrivenijem dijelu one planine, gdje su ga

rijetko kad ugledale ljudske oči.

Kraljevna i njezine drúge, koje je privukao glas o pustinjakovoj

kreposti i njegovu znanju, sedam dana hodahu tragajući za njim po

onim vrletima i zabitima. Danju su ga tražile hodeći po strmenima i

po trnju, a noću se zaklanjahu po udubinama u hridima.

Nikoga ne bje, da ih vodi, bilo zbog tegotna puta, kojim ni koze

nisu prolazile, bilo zbog straha od prokletstva, što bi ga pustinjak

bacio na onoga, tko bi prodro u njegov nastan na ovome svijetu, ili

ga smetao u molitvi. Samo se po sebi razumije, da ovaj pustinjak,

69

što proklinje, bijaše poganin. Unatoč prirodnoj dobroti njegove

duše, njegova ga mračna i strašna vjera silila, da proklinje i da baca

anateme.

Tri drúge, sluteći, kao po nekom nadahnuću, da im samo

pustinjak može odgonetati ono pismo, odlučiše da se izlože

njegovim prokletstvima, te ga, kako rekosmo, tražiše sedam dana.

Noću sedmag dana tri poklonice pođoše da se zavuku u neku

pećinu, na počinak, kadli otkriše pustinjaka kako se muči u dnu te

iste pećine.

Jadno i tužno svijetlo neke svjetiljke osvjetljivaše ono

tajinstveno mjesto osame.

Tri drúge zadrhtaše od straha pred prokletstvom i gotovo se

pokajaše, što su dotle išle. No pustinjak, u koga brada bijaše bjelja

od snijega, koža naboranija negoli suho grožđe, a tijelo sama kost i

koža, uprije u njih prodoran pogled svojih upalih očiju, upalih ali

svijetlih poput dviju žeravica, te jasnim, radosnim i blagim glasom

reče:

— Hvala nebesima, što ste napokon ovdje! Stotinu je godina,

što vas čekam. Priželjkivah smrt, ali ne mogoh umrijeti, dok vam ne

ispunim ono, što mi je nametnuo kralj duhova. Ja sam jedini

mudrac, koji još govori i razumije nadasve bogati jezik, što se

govorio u Babilonu prije pometnje. Svaka riječ toga jezika moćna je

zakletva, što sili i pokreće paklene sile, da služe onome, tko je

izgovori. Riječi toga jezika imaju moć da vezuju i razvezuju sve

veze i zakone, što vezuju i upravljaju prirodnim stvarima. Kabala

nije drugo doli smiješno i jadno oponašanje ovoga nepriopćivog i

bogatog jezika. Neka siromašna i nedostatna narječja ovoga jezika

najljepši su i najsavršeniji jezici svijeta. Današnja je znanost laž i

opsjena, kad se usporedi sa znanošću, što se u samome onom jeziku

nalazi. Svaka imenica ovog jezika ima u svojim slovima bit

imenovane stvari i njezinu skrivenu moć. Sve stvari, kad čuju gdje

ih zovu njihovim pravim imenom, slušaju onoga, tko ih zove.

Takva bje moć ljudskog roda, kad je imao ovaj jezik, što se htio

i na nebo uspeti, a bio bi se zacijelo i uspeo, da nebo nije odredilo,

da se prvotni jezik zaboravi.

Samo trojici mudraca s časnim namjerama, od kojih su dvojica

već mrtva, bje dano da zadrže u pameti onaj jezik. Zadržaše ga isto

tako, po posebnoj povlastici đavoljoj, Nimrod i njegovi potomci.

Posljednji je njegov potomak umro prije tjedan dana, na tvoju

70

zapovijed, o Sretna kraljevno! I tako je sada na svijetu jedan jedini

čovjek, koji ti može pročitati pismo tatarskoga kana, a to sam ja; i da

bih ti u tome mogao poslužiti, kralj duhova držaše me vjekovima na

životu.

— Evo ti pisma, o mudrače časni i dubokoumni! — reče

kraljevna predajući pustinjaku na ruke tajinstveni rukopis.

— Odmah ću ti ga pročitati — kaza pustinjak.

Pustinjak namaknu naočale i primaknu se svjetiljci, da čita.

Više je od dva sata naglas čitao na jeziku, na kojem pismo

bijaše napisano.

Na svaku riječ, što bi je izgovorio, sav se svijet potresao;

zvijezde se prelijevale mrtvačkim blijedilom, mjesec se pokretao na

nebu, kao što mu se trese odraz na valovima oceana... Kraljevna i

njezine drúge moradoše sklopiti oči i začepiti uši, da ne vide

sablasti, što se pojavljivahu, i da ne čuju čudnih, strašnih i tužnih

glasova, koji se izdizahu iz utrobe zemlje, što se iz temelja potresala.

Pošto je pročitao pismo, pusitinjak skide naočale i mirnim

glasom reče:

— Nije pravo ni prikladno, a niti je moguće, o Sretna

kraljevno, da znaš sve, što se u ovome gnusnom pismu kazuje. Nije

pravo ni prikladno, jer u pismu ima strašnih i đavolskih tajni. Nije

moguće, jer se ove tajne ne mogu izreći, iskazati ni objasniti ni na

kojem od jezika, što se danas na zemlji govore. Ljudski će rod

svojim nesavršenim i slabašnim razumom neka nebitna zbivanja

spoznati, tek kad prođu tisuće i tisuće godina, ali nikad neće ući u

bit stvari, bit, koju ja znam, koju zna tatarski kan i koju su znali prvi

mudraci, koji su se, za svoje elukubracije, služili ovim

najsavršenijim jezikom, što se zbog naših grijeha ne može više u

nasljedstvo predati.

— Onda nam se izjaloviše nade! — priklopi mlada pralja. —

Pošto smo toliko prošle, da vas pronađemo, i kad smo našle jedinog

čovjeka, koji može prevesti to zakučasto pismo, vi nam sad velite,

da ga nećete prevesti.

— Niti hoću, niti smijem — uzvrati stari, stoljetni pustinjak. —

Ali ću vam reći ono iz pisma, što je vama važno. Reći ću vam to u

malo riječi, ne zaustavljajući se na pojedinostima, jer su odbrojani

časovi mog života, a smrt mi se bliži:

Kitajski je kraljević, zbog svojih vrlina, svoga uma i ljepote,

postao miljenikom kralja duhova; ovaj ga je tisuću puta izvukao iz

71

klopke, što mu ju je postavio tatarski kan u namjeri da ga sa životom

rastavi. Kad je kan vidio, da ga ne može ubiti odluči poslužiti se

čarolijom, da ga makne daleko od njegovih podanika i da sam

umjesto njega zavlada njegovim Nebeskim carstvom. Htio je kan, da

čarolija bude nerazrešiva i vječna, ali unatoč svome izvrsnom

poznavanju magije nije u tom uspio. Njegovoj se zloj želji

usprotivio kralj duhova, pa ako i nije mogao učiniti, da kanova

čaranja i zaklinjanja ostanu bez ikakva učinka, ipak mu je pošlo za

rukom, da sa njih skine dobar dio opačine.

Kraljević, makar pretvoren u pticu, mogaše noću uzimati svoj

pravi lik. Dobio je i dvorac, gdje je mogao živjeti i uživati u časti,

dostojanstvu i udobnosti, što pripada njegovu uzvišenom položaju.

Naposljetku, mogahu se s njega skinuti čari, ako se ispune ovi

uvjeti, za koje kan — bilo stoga, što zlo misli o ženama, bilo zbog

izopačenosti i poročnosti ljudskog roda uopće — mišljaše da se ne

mogu ispuniti:

Prvi uvjet, koji se već ispunio, bijaše u tom, da žena od

dvadeset godina, razborita, valjana i puna sućuti, a iz najnižeg

društvenog sloja, vidi trojicu začaranih mladića, koji su najljepši na

svem svijetu, kako nagi izlaze iz vode, a čvrstoća i neokaljanost

njezine duše da bude takva, da se ne pomuti i ne zamrači ni

najmanjom niskom pobudom. Ta se kušnja imala obaviti u proljetni

jednač dana i noći, kad sva priroda potiče na ljubav. Mlada je žena

morala osjetiti ljepotu i duboko joj se diviti, ali na duhovan i svet

način.

Drugi uvjet, također ispunjen, bijaše u tom, da kraljević,

mogavši se pojaviti samo tri puta, i to kao zelena ptica, probudi u

kraljevne sebi ravne toliko jaku i čistu ljubav, koliko i nesavladivu.

Treći uvjet, koji se upravo ispunio, zahtijevaše, da se kraljevna

domogne ovog pisma, a ja da ga protumačim.

Četvrti i posljednji uvjet, u ispunjenju kojega morate

sudjelovati sve tri djevojke, koje me slušate, traži, što ćete sada čuti:

Ostaju mi svega dvije minute života; no prije nego što umrem,

prenijet ću vas u kraljevićev dvorac, pokraj kamenice od topaza.

Onamo će doći ptice i zagnjuriti u vodu, te će se pretvoriti u tri

krasna mladića. Vi ćete ih vidjeti; ali, kad ih vidite, morate sačuvati

svu čisitoću svojih misli i svu neokaljanast svojih duša, a ipak da

svaka od vas voli jednoga od njih trajice, svetom i bezazlenom

ljubavi. Kraljevna već voli kitajskog kraljevića a mlada pralja

72

njegova štitonošu; obje ste pokazale bezazlenost svoje ljubavi. Sad

još treba da se dvorkinja ljubimica kraljevne isto tako zagleda u

tajnika. Kada tri začarana mladića pođu u blagovaonicu, krenite za

njima, ali tako, da vas ne vide; ondje ćete ostati, dok kraljević ne

zatraži, spremnicu svoje razonode i utjehe i ne kaže, cjelivajući

vrpcu:

Vrpco divna, oh moj razgovoru!

Gospo moja, u kom li si dvoru?

Nato ćete se i vi i kraljevna odmah pokazati, te će svaka od vas

predmetu svoje ljubavi dati nježan cjelov u lijevi obraz. Čarolija će

smjesta prestati, tatarski će kan iznenada umrijeti, a kitajski će

kraljević ne samo imati svoje Nebesko carstvo, nego i naslijediti sve

kanate, kraljevstva i pokrajine, kojima vlada onaj đavolski

čarobnjak.

Tek što je izgovorio ove riječi, pustinjaku se lice neobično

promijeni, on napol otvori usta, opruži noge i umrije.

Kraljevna se i njezine drúge odjednom nađoše iza mnoštva

zelenila, pokraj kamenice od topaza.

Sve se ispunilo, kako je pustinjak kazao.

Sve tri djevojke bijahu zaljubljene, sve tri čiste i bezazlene. Ni

u teškom času, kad je valjalo utisnuti nježan poljubac, ne osjetiše

drugo doli duboku ganutost, mističnu i čistu.

I tako se odmah s trojice mladića skinuše čarbine. Kitaj i

zemlja tatarska bijahu sretne pod žezlom kraljevićevim. Još sretnije

bijahu kraljevna i njezine drúge, udate za onako lijepe ljude. Sretni

se kralj odrekao prijestolja te je otišao da živi na dvorima svoga zeta

u Pekingu. General, koji je ubio tatarskoga kraljevića, dobi sva

kitajska odličja, naslov prvog mandarina te bogatu mirovinu za se i

za svoje nasljednike.

Pripovijeda se, naposljetku, kako Sretna kraljevna i kitajski car

dugo i sretno poživješe i imadoše pol tuceta djece, sve jedno ljepše

od drugaga. Mlada pralja i dvorkinja, svaka sa svojim mužem,

sveudilj uživahu milost njezina veličanstva i bijahu najuglednije

osobe u onoj zemlji.

73

Miguel de Unamuno

JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTAŠ

(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista)

Osjećao je kako klize sati, prazni, bez sadržaja, kako plaze po

mrtvoj uspomeni na onu davnu ljubav. Veoma daleko, iza njega, dva

oka, već bez sjaja, u magli. I nejasan odjek zaboravljenih riječi, kao

mora odjek, što se gubi u planini. A tamo, pod srcem, šum

podzemnih voda. Život prazan, a on sam, sasvim sam. Sam sa

svojim životom

Da ga opravda, imao je samo lov i karte. I nije s ovog bio

tužan, jer se njegova junačka jednostavnost nije slagala s tugom.

Kad bi koji drug u igri, ne zadovoljivši se brojem karata, uzimao još

jednu jedinu, pak onda zaigrao, don Rafael bi prenavljao, kako ima

stvari, koje se ne smiju tražiti; dolaze i same. Vjerovao je u

Providnost, to jest u svemoć slučaja. Tek toliko, da u nešto vjeruje i

da mu duh ne bude prazan.

— Zašto se ne oženite? — ponekad bi ga, tek tako, upitala

žena, u koje stanovaše.

— A zašto da se oženim?

— Da slučajno ne biste skrenuli s puta.

— Ima stvari, señora Rogelia, kojih ne treba tražiti: dođu i

same.

— I kad se čovjek najmanje nada!

— Tako je u kartama. Ali, vidite, ima nešto, što me navodi, da

o tome mislim.

— Što?

— To, da mognem umrijeti miran ab intestato, bez brige u

pogledu oporuke.

— Gle razloga! — uzviknu gazdarica.

— Za mene je to jedini, koji vrijedi — odgovori čovjek, koji je

slutio, da ne valjaju razlozi po sebi, nego po vrijednosti, što im se

pridaje.

I jednog proljetnog jutra, izlazeći, pod izlikom lova, da gleda

izlaz sunca, opazi svežanj pred kućnim vratima. Saže se, da bolje

promotri, a unutri sasvim lak šum, kao u zaboravljenih stvari.

Zamotuljak se micao. On ga podiže; bijaše mlak. Razmota ga: bijaše

74

novarođenče od nekoliko sati. Osta gledajući, a srce mu kanda

osjeti, ne više šum, nego svježinu podzemnih voda.

»Kakvu li mi lovinu sudbina namijeni!« bijaše mu pomisao.

Vrati se sa zavežljajem u naručju, prevješenom puškom,

penjući se na prstima uza stube, da ne probudi djeteta, pa tiho zovnu

pred vratima.

— Evo vam nešto nosim — reče domarki.

— A što to?

— Čini se, da je dijete...

— Čini se?

— Ostavili ga na ulici, pred vratima.

— Što ćemo s njime?

— Što ćemo s njime? Jasno: odgajate ga!

— Tko?

— Nas dvoje.

— Ja? Ja ne!

— Potražit ćemo dojkinju.

— Ta jeste li pri zdravoj pameti, gospodine! Treba izvjestiti

suca, a što se ovog ovdje tiče, u sklonište s njime!

— Siromašak! To nikako!

— Uostalom, kako hoćete.

Neka majka iz susjedstva milostivo mališanu dade prvo

mlijeko, a uskoro, liječnik don Rafaelov nađe dobru dojkinju:

djevojku, koja je upravo rodila mrtvo dijete.

— Kao dojkinja, izvrsna — kaza mu liječnik — a što se tiče

žene, kako vidite, ovakva se stramputica može svakom dogoditi.

— Meni ne — uzvrati don Rafael u svojoj karakterističnoj

jednostavnosti.

— Najbolje bi bilo — reći će gazdarica — da ga ona odnese

svojoj kući, da ga kod sebe odgaja.

— Ne! — izusti don Rafael. — Bilo bi veoma pogibeljno.

Nemam povjerenja u djevojčinu majku. Ovdje, ovdje, pod mojim

nadzorom! A djevojka se ne smije uzrujavati, señora Rogelia, jer o

tome ovisi zdravlje djeteta. Ne bih htio, da zbog jedne neugodnosti,

pričinjene Emiliji, anđelka zaboli trbuščić.

Emilija, dojkinja, s dvadeset godina, bijaše visoka, nalik na

ciganku, s vječitim osmijehom u očima, kojima se crnina pojačavala

okvirom crne kose, što joj poput dvaju mekih crnih krila pokrivaše

sljepoočice; usne višnjeve boje, napol otvorene i ovlažene, a korak

75

kao u koke, oko koje pijetao oblijeće.

— A kako ćete ga krstiti, gospodine? — upita ga señora

Rogelia.

— Kao svog sina!

— Zar ste poludjeli?

— Pa šta!

— A ako se sutra, po tom medaljonu, što nosi, i po tim

znakovima, pojave pravi roditelji...?

— Nema tu drugih roditelja osim mene. Ja ne tražim djece, kao

što ne tražim ni određenih karata; ali kad dođu... slobodan sam. I

vjerujem, da je slučajno materinstvo najčišće i najslobodnije. Nije

moj grijeh, što se dijete rodilo, ali će njegov odgoj biti moja zasluga.

Valja vjerovati u Providnost, barem da se u nešto vjeruje, jer to daje

utjehu, a osim toga tako ću moći umrijetii miran ab intestato, bez

brige za oporuku, jer već imam određena nasljednika.

Señora Rogelia se ugrize za usnu, a kada je don Rafael odnio

dijete na krštenje i kroz knjige ga proveo kao svoje, pustio je, da se

susjedstvo smije, ali nije dao, da tkogod posumnja u kakvu himbu:

tako bijaše poznata i tako jasna njegova svagdašnja jednostavnost. A

domarka se, protiv volje, morade sporazumjeti i složiti s djevojkom.

Sad je don Rafael osim na lov i na karte imao još na nešto

misliti; sad mu dani bijahu ispunjeni. Kuća mu se ispuni novim

životom, svijetlim i jednostavnim. Čak se neke noći odrekao sna i

počinka noseći dijete i ljuljajući ga, da bi ga umirio.

— Lijepo je kao sunce, señora Rogelia. A nismo, čini mi se,

bili loše sreće ni s dojkinjom.

— Ako se ne vrati starim grijesima...

— Za to se ja brinem. Ne bi bilo pošteno, zbog djeteta. Ali ne,

ne; prevario ju je zaručnik, lijenčina i grdno strašilo, kojega ona

sada mrzi...

— Ne vjerujte... ne vjerujte...

— ... i kojemu ću platiti put u Ameriku. A ona je sirotica...

— Do prve prilike.

— Velim, da će ga izbjegavati!

— Ako htjedne...

— Što se toga tiče, sigurno je, jer treba da vam kažem istinu, a

istina je da...

— Već je zamišljam.

— No, prije svega, poštovanja prema mome sinu!

76

Emilija nije imala ništa nisko u sebi; bila je opsjenjena

junačkom jednostavnošću onoga polusnena samca. Posvetila se

otpočetka djetetu, baš kao da mu je mati. Tobožnji otac i naravna

dojkinja provodili su mnoge časove uz kolijevku, on s jedne, a ona s

druge strane, promatrajući kako se dijete u snu smiješi, dok se

činilo, kao da sisa.

— Što je čovjek! — govorio bi don Rafael.

A pogledi im se susretahu. I dok bi ona, Emilija, držala dijete u

naručju, on se, Rafael, saginjao, da ga poljubi, i cjelovom već

pripremljenim na ustima gotovo bi dodirivao njezino lice, a njezini

bi se crni uvojci pokazivali na očevu čelu. Poneki bi puta pogledao

jednu od dviju bijelih dojki blizanki, nabreklim životom, što ga

predaju djetetu, i na njoj, stisnutoj između djetinjih prstiju i majčina

srca, modre vijuge žila, što se spuštaju s golubinjeg vrata, koji se

nad njom savija. I onda bi mu dolazila želja, da ljubi sina, a dojka bi

zadrhtala na dodir njegova čela.

— Osjećam, morat ću te brzo ostaviti, sunašce — govorila bi

djetetu, pritiščući ga uz grudi, kao da je ono razumije.

Na to bi don Rafael utonuo u šutnju.

I dok bi djetetu, uzimajući ga u naručaj, pjevala onu staru

rajsku pjesmicu, štono je svaka majka, predajući je od srca srcu,

nanovo stvara, izmišlja vječno novu poeziju, a koja je uvijek ista,

jedina, kao sunce — pjesma bi, kao trag zaboravljena djetinjstva,

nosila don Rafaela u daljine sjećanja. Ljuljaše se zipka i s njome

srce slučajnog oca, i miješaše se onaj napjev

que viene el coco...

sa šumom voda ispod njegova srca...

a llevarse a los niños...

štono se također uspavljivaše...

que duermen poco...24

24 Que viene el coco [a llevarse a los niños] que duermen poco — Jer doći će

bauk [da odnese djecu] koja malo spavaju. — Prev.

77

u mekoj magli prošlosti...

nina-nana, nina-nana...

»Kako umije biti dobra mati!« mišljaše don Rafael.

Jednom, govoreći o slučajnosti, koja je učini dojkinjom, zapita

je don Rafael:

— Ali, djevojko, kako se to moglo dogoditi?

— Eto, vidite, don Rafael! — i lice joj se lako, sasvim lako

zažari.

— Da, imaš pravo, vidim.

A zatim dođe teška bolest, dani i noći strepnje. Dok je to

trajalo, don Rafael se pobrinuo, da Emilija spava s djetetom, u

njegovu stanu.

— Ali, gospodine — primijeti djevojka — kako bih ja mogla tu

spavati...!

— Pa veoma jednostavno — odgovori on sa svojom

uobičajenom jednostavnošću — jednostavno, da spavaš.

A za ovog čovjeka koji je bio puka jednostavnost, sve bijaše

jednostavno.

Liječnik naposljetku izjavi, da je dijete spašeno.

— Spašeno! — uzviknu don Rafael razigrana srca te pođe, da

zagrli Emiliju, koju bijahu oblile suze radosnice.

— Znaš li što — reče joj ne spuštajući ruke s njezina ramena i

gledajući dijete, koje se smiješilo u cvatu oporavljanja.

— Što? — upita ona, a srce joj zalupa.

— De se, kako smo oboje slobodni, bez obveza jer ne vjerujem,

da još misliš na onog klipana, za kojeg i ne znamo da li je stigao u

Tucumán ili nije, i kad smo već roditelji, ja otac, a ti mati istome

djetetu... da se, velim, vjenčamo, i gotov posao.

— Ali, don Rafaele! — i obli se crvenilom.

— Gledaj, djevojko, ovako ćemo moći još imati djece...

Argument bijaše ponešto neobičan ali je uvjerio Emiliju. I kako

življahu zajedno, a ne bijaše razloga da otežu za još koji prolazan

dan — pa šta! — one iste noći učiniše dijete naslijednikom, a malo

se zatim i vjenčaše.

I koliko je to ljudima dano — a nije im dano mnogo — bijahu

sretni i imadoše još desetero djece, pravi božji blagoslov, s kojim je

mogao umrijeti miran ab intestato, bez brige za oporuku, jer imade,

78

tko će ga zakonski naslijediti jednostavni don Rafael, koji se u dva

skoka iz lovca i kartaša prometnuo u oca obitelji. I bi, kako je on

obično kazivao kao zbir svoje praktične mudrosti: valja slučaju

prepustiti, što je njegovo!

79

NAPOMENE O PISCIMA

LEOPOLDO ALAS (CLARÍN)

Leopoldo Alas (1852.— 1901.), kritik i pripovjedač čuven pod

pseudonimom Clarín, bijaše profesor političke ekonomije na

sveučilištu u Zaragozi, a zatim profesor prava na sveučilištu u

Oviedu. Surađivao je u više književnih časopisa, objavio nekoliko

knjiga i vrlo aktivno sudjelovao u javnom životu Španjolske onoga

vremena. Zbog svoje oštre kritike Dvora morao se s teškom mukom

probijati kroz život.

Neslomljiv u kritici i satiri, zanosio se naprednim europskim

idejama. U njegovim spisima Španjolska po prvi put saznaje za

mnoga imena svjetskog glasa. Kao pripovjedač, u El gallo de

Sócrates, Pipa, Su único hijo, realistički prikazuje život španjolske

provincije.

U povijesti španjolskog realizma zauzima vidno mjesto romanom

La regenta (1884.), historijom asturske Madame Bovary. U njemu je

zahvaćena živopisna i ujedno smiješna i očajna monotonija i

ništavilo španjolske provincije. Alasova Španjolska sliči Rusiji

Gogoljevoj i portugalu Eça de Queiroza. U toj knjizi, neiscrpnoj,

punoj boje, nalazi se prava slika i zadnja satira lijena, dokona,

brbljava i ekstravagantna društva, što se kreće od arene do kasina.

JOSÉ MARIA DE PEREDA

José Maria de Pereda (1833.— 1905.), čija djela neki kritici

uzimaju kao početak modernoga španjolskog romana, izraziti je

regionalist. Posvetio se slikanju narodnog života i običaja, pa je dao

cio niz izvrsnih realističkih opisa ljudi i života svoga kraja

(Santander, obala Kantabrijska). Peredini su junaci lokalni u

pojedinostima, ali univerzalni u cjelini.

Napisao je nekoliko zbirki pripovijesti i više romana. Među

pripovijestima ističu se one u zbirci Escenas montañesas i u zbirci

80

Tipos y paisajes, a od romana najviše mu cijene Peñas arriba i

Sotileza. Ovaj posljednji smatra se kao najbolji realistički roman iz

života ribara, što ga je dala europska književnost XIX. vijeka.

Mnogi kritici zamjeraju Peredi, što previše pada u zanos i što, s

druge strane, odveć karikira. U svakom slučaju slažu se, da mu

pripada vidno mjesto među španjolskim realistima prošlog stoljeća.

JACINTO OCTAVIO PICÓN

Republikanac i borac za društvenu pravdu, Jacinto Octavio

Picón (1852. — 1923.), bijaše izraziti antiklerikalac, naprednjak i

kritičar duštvenih ustanova, prožetih klerikalizmom i monarhizmom.

Svoje je pero stavio u službu svojih političkih ideja — borbenog

republikanstva i društvene naprednosti, pa kad je imao ući u

Akademiju, uzdigla se čitava oluja prosvjeda: svi natražnjaci bijahu

ustali da jednoglasno pobijaju njegovu kanditaturu.

Njegovi romani Lazaro, El enemigo, La hijastra del amor,

Juan Vulgar, La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita Tenorio,

Sacramento, manifestacija su borbene književnosti. Pod utjecajem

Balzacova realizma hrabro prilazi tegotnim temama, i u tom se bitno

razlikuje od španjolskih pisaca svoga vremena. Ističe se i suptilnom

psihologijom te brižno dotjeranom formom, koja njegovu stilu nije

oduzela tečnost i hitrost. La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita

Tenorio i Sacramento mnogi kritici ubrajaju među najbolje

realističke romane u španjolskoj književnosti.

J. O. P. napisao je nekoliko svezaka priča i novela (Novelitas,

Cuentos de mi tiempo, Tres Mujeres, Cuentos, Mujeres), koje su

jednako obilježene kao i njegovi romani.

Neko se vrijeme bješe posvetio biografiji i i umjetničkoj kritici

pa je na tom području velik uspjeh postigao djelom Vida y obras de

Don Diego Velázquez. Kao kritik umjetnosti pokazao se i u brojnim

člancima, a poglavito u člancima sabranim pod natpisom Apuntes

para la historia de la caricatura. Glavno mu je djelo roman Dulce y

Sabrosa (1891.)

81

EMILIA PARDO BAZÁN

Najistaknutije mjesto među šp. spisateljicama XIX. stoljeća

zauzima bez sumnje Emilia Pardo Bazán (1851.— 1921.) Njezina

djelatnost bijaše zaista mnogostruka: pisala je pjesme i drame,

romane i pripovijesti, putopise i novinske članke, jezične i povijesne

rasprave, bavila se umjetničkom kritikom i politikom, predavala

neolatinske književnosti na madridskom sveučilištu te španjolsko

općinstvo upoznavala s ruskom književnošću...

Od njezinih romana važniji su: La Tribuna (hrabra studija

proleterskog života i običaja), Los pazos de Ulloa i La madre

Naturaleza (dva majstorska realistička djela), Insoloción i Morriña

(u kojima su divni realistički opisi narodnog života i običaja u

pokrajini Galiciji, na španjolskom sjeverozapadu), te La sirena

negra i La Quimera (dva romana tolstojevske inspiracije).

Napisala je mnoštvo izvrsnih pripovijesti, sabranih u nekoliko

zbirki: Cuentos de Marineda, Cuentos de amor, Cuentos de Navidad

y Reyes, Cuentos dramáticos, Cuentos de la Patria, Cuentos

sacroprofanos, itd.

Djela E.P.B., koja obuhvaćaju preko četrdeset svezaka

prevedena su na mnoge jezike.

VICENTE BLASCO-IBAÑEZ

Pučki tribun i socijalni borac, novinar i književnik, gorljivi

republikanac i osnivač borbenih listova, neumorni putnik i borac

protiv vjerskih i socijalnih predrasuda, Vicente Blasco- Ibáñez

(1867.— 1928.) svojim je romanima brzo osvojio sav svijet:

najpoznatiji je španjolski pisac našega vremena.

U prvim romanima bijaše pod Zolinim utjecajem, kao što u

novelama bijaše pod utjecajem Maupassanta, no u stilu i boji sasvim

je Španjolac. Brzo se oslobodio svakog utjecaja. Izvrstan je kolorist,

majstor u slikanju ljudi, krajolika i običaja svoga kraja (Valencia). Iz

svih mu djela izbija ljubav prema čovjeku, borbenost i optimizam.

Napisao je mnoštvo veoma različitih romana i nekoliko knjiga

novela.

Važnija su mu djela Cuentos valencianos, Arroz y tartana

82

(satira valencijanske buržoazije), Flor de Mayo (opis ribarskog

života u predgrađu Valencije), La barraca (revolucionarna apologija

ljubavi prema zemlji), Sónica la cortesana (opis drevnog Sagunta u

stilu Flaubertove Salambô), Entre naranjos, Cañas y barro

(majstorski prikaz bijednog ribarskog života), La catedral, (žestok

napadaj na katolički fanatizam), El intruso (napadaj na jezuite), La

horda (opis života bijednika u madridskim predgrađima), Sangre y

arena, La maja desnuda, Los argonautas, Mare nostrum, Los cuatro

Jinetes del Apocalípsis, itd.

ALBERTO INSÚA

Kubanac (rođen u Havani 1883.), ali sa španjolskim književnim

građanstvom, Alberto Insúa ima za sobom mnoštvo romana. Poslije

studija u Madridu najprije je novinario, a potom se sasvim posvetio

književnosti. Stil mu se odlikuje jasnoćom i jednostavnošću. Kad je

objavio roman El negro que tenía el alma blanca (Crnac, koji je

imao bijelu dušu), rekoše, da mu je to najbolje djelo, no kako mu je

koji roman dalje izlazio, to se i mišljenje mijenjalo u korist sve

novih i novih djela.

BLANCA DE LOS RÍOS

S nekoliko svezaka poezije, novela, romana, kazališnih djela,

književne kritike i književno- povijesnih istraživanja, Blanca de los

Ríos (rođena 1862.), postigla je još zarana svjetski glas. Rad samo

na jednome od tih područja bio bi dostatan da joj pribavi veliku

književnu reputaciju.

Važnija su joj djela: zbirke novela i pripovijesti La rondeña, El

Salvador, Madrid Goyesco, El Tesoro de Sorbas; romani La niña de

Sanabria, Melita Palma, Sangre Española; s područja književne

kritike: Del Siglo de Oro, De la Mística y de la Novela

contemporánea, El Teatro español en la obra de Menéndez y

Pelayo, Escritores contemporáneos, El don Juan de Tirso de

Molina, De Cervantes, itd.

83

JUAN VALERA

Kao pripovjedač, Juan Valera (1824. — 1905.) za španjolsku

književnost znači ono, što Flaubert za francusku; knjigu svoje

zemlje obogatio je djelima, kojima nema ravnih u španjolskom XIX.

stoljeću. Za svoga dugog boravka u Rusiji, Njemačkoj, Austriji,

Belgiji, Italiji, Portugalu, Braziliji i Sjedinjenim Državama imao je

prilike da proširi svoju i onako opsežnu kulturu i da u svojim

djelima ujedinjuje najrazličitije elemente, od akademizma u poeziji

do najšire životne složenosti u romanima.

Osim dvanaestak realističkih romana i nekoliko knjiga

pripovijesti, napisao je dva sveska poezije, nekoliko drama, te

mnoštvo kritičkih studija, ocjenjujući kroz pedeset godina, širokim i

oštroumnim kriterijem, sva važnija djela, što se pojavljivahu u

Španjolskoj. Kritika, osobito novija, cijeni mu pripovijesti, od kojih

su neke filozofske, na voltaireovsku, kao Asclepigenia (kritika

misticizma), Gopa (protiv pesimizma), itd.; druge su prave bajke (El

pájaro verde, El hechicero, La Muñequita), a neke su opet zabavne,

pa i pikareskne.

Od pretjerana čitanja Valera je izgubio vid pa je slijep proveo

nekoliko posljednjih godina svog života, ali je i poslije tako strašna

udarca za čovjeka od pera, morajući diktirati umjesto da piše,

stvorio krasne studije karaktera i običaja (Genio y Figura, De varios

colores, Morsamor).

Od Valerina književnog djela najvažniji su romani, a među

ovima Pepita Jiménez, Doña Luz (neka vrst kontrapunkta

psihološkoj studiji Pepita Jiménez, gdje se iznose slični problemi, ali

drukčijim rješavanjem), Las Ilusiones del Doctor Faustino (koji u

Španjolskoj ima značenje, što ga u Francuskoj ima Flaubertov

Education sentimentale), El Comendator Mendoza, Juanita la Larga

i drugi.

MIGUEL DE UNAMUNO

»Kad je Miguel de Unamuno na frankističkom sastanku u

Salamanki u listopadu 1936.«, piše Fedor Keljin (Literaturnaja

Gazeta, 21 VI 1947.), »izgovorio svoje znamenite riječi: „Možete

84

pobijediti, ali nećete uvjeriti“, tada je Francova desna ruka,

jednoruki i jednooki general Millán Astray Afrikanac pokušao

ustrijeliti slavnoga španjolskoga pisca.« Htijući ustrijeliti Unamuna,

htio je taj general ubiti savjest i riječ španjolskoga naroda, jer to

bijaše Unamuno kroz posljednih dvadeset godina svog života —

misao i glas svog naroda, duša Španjolske.

Bask porijeklom (rođen u Bilbau 1864.), ali Španjolac po

svemu, Unamuno je svojom mišlju — kao rektor sveučilišta u

Salamanki, kao pjesnik i pripovjedač, govornik i kritik, filolog i

filozof, komentator i esejist — vezivao sve pozitivne vrijednosti u

španjolskoj prošlosti s vjerom u budućnost svog naroda i napredak

svijeta.

Uvijek uspravan, nije popuštao ni za najžešće diktature Prima

de Rivere, koji ga je prognao na pusti otočić Fuerteventuru, niti se

savio pred Francom: posljednje dane svog života proveo je

sastavljajući znameniti manifest, u kojem Španjolce odvraća od

fašizma. Umro je prosincu 1936. — dva mjeseca nakon onog

sastanka u Salamanki«, piše Keljin, »i to pod prilično tajinstvenim

okolnostima (ima razloga sumnji, da su ga frankistl uklonili)«.

Unamunovo književno djelo, koje iznosi oko trideset svezaka,

kao da sa svake strane čitatelju kazuje: sve, što čovjek stvara, stvara

radi čovjeka.

Devet omašnih svezaka Unamunovih eseja kompendij su

ljudskog duha kroz stoljeća, pisan racionalnim i oratorskim stilom u

isti mah, sa žarom i zanosom čovjeka-borca i mistika akcije.

Najpoznatije mu je djelo Del sentimiento trágico de la vida (O

tragičnom osjećanju života), te Vida de Don Quijote y Sancho (Život

Don Quijota i Sancha), »sjajna knjiga«, kako veli Ilja Erenburg (u

članku Tragedija Španjolske, Novyj mir, prosinac 1947.), u kojoj je

prikazan čovjek vjere i akcije — Quijote — nasuprot čovjeku

racionalizma i kritike — Sanchu Panzi.

Josip Tabak, Zagreb, 1949

85

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremli:

Dubravko Deletis i Mirna Goacher

website: www.josiptabakknjige.org

15/05/2013

86