slovo gorcina 2011

33/2011

Slovo Gorčina

Slovo Gorčina, 33, 2011. 3

SADRŽAJ

Orhan Tikveša: Šta je to bitno? ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

SLOVO O SLOVU

Mehmed Dizdar: Mak u mom sjećanju .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Čedo Kisić: Zov modre rijeke .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17Enes Ratkušić: Četrdesetogodišnjica kao prag promjena .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

HISTORIJA

Dževad Juzbašić: Aneskija BiH i problemi donošenja ustava .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25Tahir Đulić: Genocid nad muslimanima Dabra .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

KNJIŽEVNOST I JEZIK

Muhamed Šator: Smisao Modre rijeke .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61Dijana Hadžizukić: Sintaksički paralelizmi, ponavljanja i ritmičnost u lirskom diskursu .... . . . . . . . . . . . . . . . . . 67Alija Pirić : Tanatos i fenomenologija grobalja .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Almedina Čengić: Književno djelo Miroslava Krleže .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80Alen Kalajdžija: Dijalekatske interferencije leksičkih oblika u Hormanovoj zbirci ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85Edna Klimentić: Jezičke osobitosti pisma Huseina kadije Novskog ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90Jasmin Hodžić: Neke postavke o poimanju jezičkog znaka .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98

GOST SLIKAR

Affan Ramić: Uvodni govor na otvaranju izložbe slika Behaudina Selmanovića na „Slovu Gorčina” ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105Aida Abadžić - Hodžić: Behaudinove kompozicije ‘zlatnog reza’ ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106

GORČINOVI PJESNICI

Džemaludin Latić: Kako sam dobio nagradu ................................................................................................ 111Elvira Isaković: Ljubavni red vožnje Admirala Mahića ............................................................................... 113Almin Kaplan: Nagrada Mak Dizdar ............................................................................................................. 116Izbor iz poezije Gorčinovih pjesnika ............................................................................................................. 117Sanjin Kodrić: Iz orfejskog niza „Gorčinovih“ pjesnika (Hajduci stupaju u štrajk Mladenka Marijanovića) .................................................................................... 134Izbor iz poezije Mladenka Marijanovića ....................................................................................................... 136

SJEĆANJA

Alen Turković: Slovo o jednom orkestru ....................................................................................................... 141Admiral Mahić: Pjesnik neoboriv u beskraju ............................................................................................... 143

RIJEČI I SLIKE (LITERALNO STVARALAŠTVO)

Ibrahim Kajan: Putovanje u Badanj, u mjesto izgubljenog vremena ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149Predrag Matvejević: Jadran ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156

KNJIŽEVNI KLUB MOSTAR

Književni klub Mostar .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161Izbor iz poezije (Ivo Krešić, Goran Karanović, Adnan Žetica, Aida Džiho, Elvedin Nezirović) ... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162Elvedin Nezirović: Oči .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169Semir Behram: Hangar 19 .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170


ŠTA JE TO BITNO?

G ledam plavetno nebo koje nas prekriva, koje, barem sa našeg ljudskog stanovišta,

nije doživjelo nikakve promjene u zadnjih 40 godi-na, ono što naše oči vide, a ono što naša koža ćuti, druga je stvar.

I prije 40 godina isti ovakav raspored zvijezda je bio na njemu, sunce i mjesec svojim putanjama se kreću, skoro da sve je isto – skoro – mi ispod smo drugi, ali, da li smo drugačiji?

Od 1971. do 2011, sve godinu po godinu odr-žavašmo, izuzev onih nasilno i neprirodno otrgnu-tih, manifestaciju Slovo Gorčina, i prođoše ljeta, istog raspona, od kada Mehmedalija Mak Dizdar, naš, vaš, njihov, svoj, čovjek - pjesnik; pjesnik – čo-vjek, ne hodi ovom suhom – mirisnom, bolnom – voljenom, tvrdom – inspirativnom zemljom herce-govačkom, bosanskom, balkanskom, evropskom, ali i svjetskom, ovom tačkom u svijetu koja jeste mala, ali ne i nebitna.

U ovo naše vrijem obljetnice su postale vrlo pomodne i svakodnevne, smjenjuju se kao mije-ne mjeseca na nebu. Ovu, tekuću godinu, evo već sada vidim, možemo pamtiti, pa tako i obilježava-ti, raznim povodima; ličnim: ženidbom/udajom, rođenjem djeteta, unuka, smrću i sl.; općom: ze-mljotresom, revolucijama, sušom, prvenstvom, deset godina od ovoga, ili onoga i sl. Mi hoćemo da obilježimo ovogodišnju Manifestaciju, daju-ći joj poseban značaj, i 40 godina od kada nije sa nama njen idejni tvorac Mehmedalija Mak Dizdar. Pokušat ćemo pokazati njen značaj i značaj knji-ževne nagrade „Mak Dizdar“, nabrajat će se imena onih koji su „prošli“ kroz Manifestaciju, a koji su

„imena“, nabrajat će se dobitnici književne nagrade, isto tako. Neko može reći i ovo i ono, pa šta ako je prošla ta plejada, ta lijepo im u Stocu bilo, pa šta ako je neko od dobitnika književne nagrade na taj način ušao u svijet književnosti i tu počeo nešto da znači, ta, mora neko od tolike mase. Al’ sve je to nebitno! Zašto?

Kako se mi nekoga sjećamo? Je l’ tako što ima-mo njegovu sliku na zidu – da je tako i sada bi bili u jednoj državi, ili se okupimo na jedno mjesto, ponapijamo i ne znamo za sebe, postavljanjem na

svako moguće mjesto plakate, panoe, parole itd. Ako tako i radimo, definitivno, to nije to! Oca ili majke najbolje ćemo se sjećati, i uhvatiti sebe u tom ternutku neizrecive ljepote i smiraja, kad ne-što radimo što su nam govorili, ili što su oni radili. Puta kojim prođemo sjećamo se onda kad se njime vraćamo. Možda se rođenja sjetimo kad budemo umirali?!

Kad malo bolje progledamo, sagledamo svijet koji iz dana u dan postaje sve veći, u jednom smi-slu, a manji u drugom, kad na daljinskom uprav-ljaču prelistamo sve moguće ponuđene tv – kanale, kad nas naljuti mobilni telefon, jer nema mreže, kad stalno žurimo da stignemo što stići ne može-mo, kad mislimo da vrijeme prolazi, a ne da stoji i svjedoči našu prolaznost, vidjet ćemo da sve se kreće, ali ne bez reda, da sve radi i služi nekoj svrsi, cilju, da nijedan pokret nije uzalud bačena strijela, da svako djelo iza sebe krije još nešto. Šta je to ne-što, koji je to pokretač? Šta mi radimo, ustvari?

Nikakve maske ne mogu prikriti naše raspolo-ženje prema onome što radimo, jer, to što radimo objelodanit će se po tom raspoloženju. Ako i sada održavamo Manifetaciju koja se rađala početkom 70-tih, znajmo da je to dovoljan znak da ima do-voljno sjećanja i na idjene tvorce, pokretače i sve one koji su svojim djelovanjem potpomagali, a jasno je da svakome pripada nagrada za ono što uradi. Održati kontinuitet, u bilo čemu, nije lah-ko, biti dosljedan, biti spreman i preuzeti izazove vremena, biti čovjek svjestan da prolazi u vremenu o kojem malo zna, da njegovo danas jeste njegovo sutra. Voćku koju danas sadimo, berem u nekom drugom danas, u nekom drugom obliku, u nekom drugom, ali beremo.

Proći će i ova Manifestacija, i ko zna koliko još, koliko će generacija proći kroz nju; oni koji „za-sadiše“ stećke širom naše zemlje, da li su mislili na nas, mi, ponekad, mislimo na njih, a, ponajviše dok gledamo plavetno nebo u vedroj noći okovano zvijezdama, ukrasima dostojnim, i kad prepozna-mo, u takvom prizoru, sebe, malehna beskrajno sa rukom otvorenom i pogledom skamenjenim od straha za sutra koje neće doći.

Orhan Tikveša

Slovo Gorčina

6 Slovo Gorčina, 33, 2011.

Da se svake godine posadilo po jedno stablo, danas bi to bio drvored, drvored u kojem svako stablo čuva susjedno, čuva ga od vjetra, i od zla pogleda. Ljepota njegova bi nadmašila ljepotu po-jedinačnih stabala, a vijek bi se produžio nemjer-ljivo, suho stablo bi zamjenili novim, i, drvored bi nastavljao da živi i živi do svog suđenog kraja.

Nebo je opet isto, i zvijezde i mjesec, broj i sta-nje, mi drugi jesmo, drugačiji, i da i ne – nebitno, stabala je sve više i više, drvoredi, kao žile kucavice, pletu vez po zemlji, ukrašavaju nemar ljudski, čine nam život ljepšim, a zrak čistijim, zato, hvala im, u ime očiju, u ime pluća, u ime srca i pjesnikâ koji ne bi imali kuda šetati da ih nije.

SLOVO O SLOVU


MAK U MOM SJEĆANJU

S edamdesetih, pa i malo ranije, Mak je u Stocu bio veoma često, na dan ili dva, ali

nekad po dva, tri puta sedmično. Nikad ranije nije tako često dolazio. Nešto ga vuklo žestoko. Mislio sam da je to zbog kuće što je želio sagraditi pored Bregave, pa mu zapinjalo s papirima u općini, ali sam promijenio mišljenje poslije jednog jutarnjeg razgovora uz kafu.

Nije on puno pričao, ali tog jutra jest. Otprili-ke je to išlo ovako: „Onaj tvoj drug, Šator, profesor, pametan mladić. I vrijedan, čini se.“

„Jest. Dobar je.“„Sinoć sam s njim dugo pričao. Ti si bio sa dje-

vojkom.“ I škrto se, jedva vidljivo osmijehnu.„Moraš malo, amidža,“ rekoh šaretski.„Neka, neka, treba i to. Samo ja nešto mislim, a

sa Šatorom sam o tom govorio, trebalo bi ovaj Sto-lac pokazati svijetu. Ima šta. Svašta imamo. Malo je takvih gradova u svijetu, znaš li ti to?“

„Znam, adže, ali ne mislim o tom.“„E, pa počni. I ti i Šator, i Fahrudin Rizvanbe-

gović, i sa njim sam razgovarao, i Božo Mustapić, dobar je i ono čovjek, i Nemanja Pecelj i svi po-litičari. Natjerajmo ih. A neće biti teško, mladi su i pametni. Naročito Nemanja, a on je najvažniji. Partija.“

Zapalio mi se adže pomislih, jer govori glasni-je nego obično, skoro u zanosu.

„Treba organizovati manifestaciju. Haj’ zvaćemo je nekako... Eto, Orfejevi dani na primjer. Pa će to biti večeri, ili dani, kako hoćeš, poezije, pa muzika, pa slikari, pa drama... svi sadržaji. Neka to traje tri dana, ili pet ili mjesec. Imate ljude, a naći ćemo i pare. Ima ih ovdje. Koliko vidim, a ovi političari se hvale da privreda stoji dobro, ima para i ovdje. Ja ću vam dovesti svakog pisca u Jugoslaviji, ne znam samo mogu li Krležu. I slikare ću, ne sve, ali one najbolje hoću. I neke muzičare. Uključiću i svoje prijatelje, i oni će pomoći. Treba samo jed-nom organizovati dobro, a onda se sve otvara...“

Zastao je da srkne gutljaj kafe i pripali novu cigaretu, ona mu dogorjela u pepeljari, zaboravio na nju. Gledam ga netremice i šutim. Nikada nije

tako temperamentno i glasno govorio. Pogotovo ne toliko dugo u jednom komadu. I još nastavi:

„Bolan, vi Stočani, mi Stočani, ne znamo ko-liko je ovo lijep i vrijedan grad. Možda ja malo bolje vidim od vas. Vi ste tu stalno, navikli se na ovu ljepotu, pa vam je sve to obično. Prohodajte malo po ovim drugim mjestima. To su kasabe, kas-abetine, i nemaju ništa ili, bolje da kažem, Stolac ima neusporedivo više vrednota i kulturnih, i his-torijskih, i prirodnih od bilo kod drugog grada. Sve civilizacije su ostavile u njemu iza sebe značajan trag. Jest da se dosta toga i uništilo, ali ostalo je mnogo...“ Opet zastade da gucne kafu, a ja naslo-bodno, stid me pomalo što šutim kao kakav blećak:

„Ovi partizani...“„Nisu samo partizani. I Austrija je, mada je dos-

ta i donijela, eto, na primjer, probila cestu posred Nekropole i uništila trećinu stećaka, a partizani od njih prave ivičnjake. Ali ostalo je mnogo.“

Opet se uspametovah:„Stari grad, Radimlja, Hamam, Daorson..,“ ne

Mehmed Dizdar

Slovo Gorčina


pade mi na um više, a Mak se osmjehnu, pa me dopuni:

„Daorson kao Mikena, pa ostaci rimskog carst-va, pa stećci, pa turski period... Kad bi se malo pročačkalo, siguran sam da ovdje ima još starijih spomenika. Hajde da sad Austriju preskočimo, nije mnogo važna. I onaj socrealistički kip u čaršiji... Najvažnije je, Meha, što je sve to veoma lijepo, u lijepom ambijentu i vrlo pristupačno.“

„Jest, stvarno“, iskreno se složih, a on nastavi: „Pogledaj samo kakav je ono ambijent na Ćupriji. Džamija, ne može ljepša, preko puta Hamam sa kupolama, minijaturan, ali čudesno lijep, a poviše džamije Inat – ćuprija. Tamo na onoj strani ona lijepa Šarića kuća, pa još mnogo starih bosanskih kuća. A teče Bregava, pa bistra, pa žubori. Ili ona džamija Podgradska. I ona kraj rijeke i kraj mo-sta, dva krasna mostića i cijeli onaj kompleks kuća. Ovdje je nekad bio lijepi Han. Pogledaj malo bolje i vidjet ćeš malu podgradsku čaršiju. Tu je i Turkovića ćošak. Slikari se satraše da ga naslikuju. Kompletna čaršija. Baška ona gore, prava velika čaršija, sa Sultan – Selimovom džamijom, bi li ono iz 1519. godine?”

„Ne znam. Znam da je stara i glavna,“ pokazah opet svoje neznanje a on se nasmiješi pa nastavi:

„Tamo su srušeni svi oni lijepi ćefenci, bila mala Baščarčija, pa nadžidžali one ružne zgradurine, a opet ostalo. Ostao Han, stara tepa, Šarića kuća, a eno ti odmah blizu Behmenluk. Starinske kuće, ne možeš ih se nagledati. Pa pogledaj malo Adu. Živa ljepota i vrijednost, arhitektonska i historijska. Pa pogledaj Begovinu. Ideš li kad tamo?“1

„Idem“, slagah. Nisam baš često ulazio unutra, ali sam prolazio pored pa i ne slagah previše. Kas-nije, kad se Fahrudin oženio, išao sam često i do-bro je pregledao i upamtio.

„Onda znaš koja je ono ljepota. Ona starina, pa ono cvijeće, procvjetali šipci i žubor vode u đerizima što idu preko svake avlije, odmaraju dušu. Unutra opet hamamdžici, sećije, jambeze, pa rez-barije... Je li tako?“

„Jest,“ rekoh mehanički.„Spomenuh li mlinice?“ Znao je da nije, pa

nastavi prije nego mu odgovorih:

1 Dragi moj amidža, da vidiš šta su križari napravili od ove lje-pote, ne bi se prestao prevrtati u grobu.

„Vidio si kako su lijepe one na Pogleđu. A ona Podgradom, što su je, kako ti reče, srušili partizani, bila je iz vremena Herceg Stjepana i bila najljepša i na najljepšem mjestu.“

„Jest, adže. Sjećam se ja dobro te mlinice. Kao dijete sam u njenim oknima lovio ugora. Jednom sam i glavu razbio, zaboravio da su okna niska i lupio o strop.“

Srknu adže opet gutljaj, pripali opet onom što je dogorijevala još jednu, pogleda me svojim blagim, mudrim očima dugo i ozbiljno. Šutim i u sjećanju redam slike svega o čemu moj zaneseni amidža govori, razumijevajući one njegove riječi s početka: „Navikli se na svu tu ljepotu pa je i ne vidimo.“

„Sve to, Meha, treba otkrivati. A način je, čini mi se, manifestacija. Orfejevi dani. Predstave neka budu vani, na Radimlji, na Starom gradu, na Daor-sonu, treba samo malo napraviti puta, u Begovini, u čaršiji... To su sjajne scene. Ima još, evo ne mogu sad da se sjetim...”

Učinilo mi se da više neće govoriti. Dugo je šutio i pušio zagledan u staru tvrđavu iznad Podgrađe. Šutio sam i ja.

„I da znate,“ iznenada će opet, „neće to biti samo kultura i umjetnost. Iz toga će nestati turizam i još štošta. Kad dovedemo ove domaće „velike ribe“, onda otvaramo dalje. Dovešćemo i strance. Moramo Stolac pokazati cijelom svijetu. Imamo šta. Samo će trebati puno rada i ljubavi, znaš.“

Duboko udahnu dim još jedne sarajevske „morave“, pogleda me duboko u oči kao da od-goneta moju spremnost i završi: „Još ćemo o tom razmlisiti pa na posao. Jesi li i ti za? Šator i Fah-rudin jesu. I Nemanja i Božo su, izgleda, spremni. Razumjeli su.“

„Onda sam i ja,“ moradoh pristati, a već mi žao dugih bezbrižnih ljeta jer mi odjednom bi jasno da ćemo nas trojica, Fahro, Šator i ja, sav taj posao, a bit će ga veoma mnogo, nositi na svojim leđima.

Ne bi suđeno da budu Orfejevi dani i Mak u njima. Umro je sljedećeg ljeta. Tada mi bi jasno šta ga je onako silno vuklo da u posljednoj godini dolazi u svoj grad toliko često.

Slovo Gorčina


SLOVO GORČINA

Bilo je „Slovo Gorčina“ i bio je Mak, njegova poezija i duh.

Mjesec dana nakon njegove smrti napravili smo Fahrudin Rizvanbegović, Muhamed Šator, Muharem Dizdar i ja na Radimlji recital, njemu, Maku posvećen. Emir Buzaljko naslikao ogrom-ni portret pjesnikov sa obavještenjem o recitalu, stavili pano u centru grada, Dragan Miketić i Gaz-da Krvavac snimili muziku, nas četvero napravili izbor, uvježbali, pa na Radimlju. Veliki svijet došao. Iznenadili se. Uzela nas trema, dršćemo dok nije krenulo. Gore svijeće, krenu muzika progovori Gorčin, nestade treme. Zbori Mak iz zemlje i neba, našim glasovima, muškim, teškim. Publika bez daha, opčinjena. Svi osjećamo da je pjesnik tu s nama u Gorčinu, Kosari, Modroj rijeci...

Najdraža mi je bila čestitka doktora Marka Ružića. Reče kako ne zna kad je doživio tako lijepu veče. No, ne bi mi pravo kad Šator reče kako su

„one šeširdžije“ zlobno prokomentrisali da je to bila hatma Maku. Živi, dakle i duh Rajka Petrova Noge i njegovih intstruktora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je nekoliko godina kasnije u jednom nezvaničnom i opuštenom razgovoru u restoranu na Centrali Hasan Grabčanović, visoki dužnosnik u Centralnom Komitetu Saveza Komunista, naz-vao četničkim leglom.

Odmah krenuše inicijative i dogovori oko manifestacije. Nemanja bio glavni. Dobio zele-no svjetlo od Mikulića ili nekog drugog visokog političara, sto posto. Skupio ljude u „Lovac“ i cije-lu noć raspravljali o obliku, programu, ciljevima, nazivu manifestacije. Osman Pirija, Alija Isaković, Džemal Ćelić, Ico Mutevelić, Neđo Šipovac, Hasan Eminović, nekog sam, možda, i preskočio, ali Jana Berana, velikog Makovog prijatelja i ja-rana, ne smijem nikako. Ico dobio zadatak da napravi dugoročni program, kome će osnova biti sveukupna afirmacija bosanskohercegovačkoe kulture, a Janu dugo čekati, veli gvožđe se ne kuje dok je vruće, pa prije nego manifestacija dobi ime i prije nego Ico završi svoj dio posla, napravi strašni recital.

Kiša je te večeri pljuštala iz neba i iz zemlje. Sijevaju munje, pucaju gromovi, a grme glasovi Vlade Jokanovića i Steve Žigona iz snažnog ozvu-

čenja, grmi muzika Vojina Komadine iz koje i uz koju Gorčin, Grubač Kovač, Pravednik, Vukas i Vuksan... pričaju svoje tuge i gorčine, jade i nade. Mladići i djevojke ogrnuti u bijele plaštove sa ba-kljama hodaju oko stećaka, a nebesa otvorena. Lije. Hiljade ljudi oko nekropole, mokri do kože, ne mrdaju. Svi su jedno uho i jedno oko, do samog kraja. Spektakl. Oduševili se i političari. U bifeu pored nekropole Jan prima čestitke, pije svoj noćni napitak, gemišt u solidnim količinama i šuti, a na rumenom licu i u plavim očima mu zadovoljstvo. Likuje dobri, mudri umjetnik čija je kamere ovje-kovječila najljepše i najznačajnije predjele Bosne i Hercegovine. Rekao je ono što je htio i sad jed-na riječ može biti i pogrešna. Ne govori ni „hva-la“, samo klima glavom pristojno, ponekad rukom obriše ćelavo tjeme i tuče gemišt.

Banket u starom hotelu, još nije bilo novog, bilo je otvoreno samo za zvanice, trajao je do du-boko u noć.

Za „Slovo Gorčina“ bilo je otvoreno.Nemanja opet sazva sastanak, dođoše političa-

ri iz vrha, podrža Čedo Kisić i Miodrag Bogićević, ne bi da nije i Pozderac i Mikulić, podržava štam-pa, usvoji se konepcija, Jan dade ime, Alija podrža kako „Slovo Gorčina“ ima najviše smisla, jer slovo je riječ, poruka, iskazivanje, a Gorčin je simbol na-šeg bosanskog čovjeka, u svemu je veza s Makom, a politički nije obojeno i nema opasnosti da se ugro-zi makar se politika i promijenila.

Sljedeće godine bi opet Radimlja. Hodočašće. Dolaze ljudi iz Mostara, Čapljine, Sarajeva, dolaze Stočani i njihovi prijatelji iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Dolaze na vatromet sti-ha, na muzičke, dramske, likovne, baletske ugođaje, na viđenje s prijateljima, na uživanje u večernjim sjedeljkima i razgovorima. Stolac je ta tri dana, dok je trajala manifestacija, intenzivno živio danju i noću. Bio metropola kulture. Življi i ljepši je bio i nekoliko dana pred samu manifestaciju, jer bi tu već bio Jan, pa Zdravko Marić sa svojim ekipama što istražuju Daorson, pa režiseri čije predstave će se igrati, da vide scenu i izvrše pripreme, a glumci da uhodaju pokrete i ostalo što spada u njihov dio posla, slikari, muzičari, novinari, razni avanturisti što traže bilo kakav neobičan događaj, djevojke što žive s iluzijom da će im Adem Ćejvan ili neki drugi velikan scene pomoći da naprave glumačku karije-

Slovo Gorčina


ru... Vrvi grad gostima, vrvi i domaćim. I svi, osim onih koji će učestvovati pa ih drži trema i strah, i onaj stvaralački, normalan i onaj od otvorene sce-ne (kako će to ispasti?) takođe normalan, bili su opušteni i radosni. A sve je ispadalo sjajno.

Napravili smo i publikaciju. Šator. On je vazda volio i časopise, a i znao oko toga raditi. Najprije smo htjeli da to bude bilten „Slova“, ali već je prvi broj bio pravi, ozbiljni časopis, koji je iz broja u broj bivao sve bolji i ozbiljniji sa saradnicima vi-sokog ranga, nekim i svjetskog glasa. A ni Basler ni Benac, ni Čelić, ni Marić... ni političari kao Mi-kulić (morali smo platiti politički danak i skoro u svakom broju pustiti i neki politički tekst da ne bi

„idejno zastranili“) nisu tražili naknadu. Džaba pi-sali, kao što smo i mi džaba radili, od lijepljenja plakata i nošenja rekvizita do režiranja, izvođenja predstava i pripremanja i štampanja publikacije. Nagrada nam je bila zadovoljstvo što promičemo našu kulturu, historiju, baštinu, tradiciju i što sje-dimo s umjetnicima i javnim ličnostima visokog ranga i velike pameti, pa od njih puno učimo. Po-nekad se i zabavljamo.

Jan nam je bio najbliži, pa i najdraži. Bio je s nama na svakoj manifestaciji i kad nije imao oba-veza, ali je vrlo često dolazio i boravio mimo Slova. Učio nas je kako ćemo izbjeći razne političke za-mke, kojih će sigurno biti:

„Vi ste mladi,“ govorio je, a govorio je tiho „Slo-vo je, koliko god mi to nešto eskivirali, ipak vezano za Maka, a Maka mnogi, pa i moćni šoveni koji ne vole Bosnu, žele satrati, da ga nema. Ne znaju budale da se to više ne može, pa pazite dobro šta radite i šta odlučujete. Neka vam zajedništvo vazda bude deviza. Jeste li primjetili agente DB-a?“

Nismo obraćali pažnju na tu eventualnost, ba-rem ja nisam. Mislio sam da Fahrudinov rođak, Ćikan iz Mostara dolazi, eto da vidi manifestaciju.

„Šta oni traže?,“ pitam. „Traže ono što ne valja. Zato nemojte raditi ono

što ne valja.“A Jan je, barem prema Nemanjinom mišljenju,

radio nešto što ne valja. Priča nam jedne večeri, mutan je i neraspolo-

žen, čak ga i Bimbo nervira, što sad peče ćevape, a sinoć mu popio podosta gemišta:

Slovo Gorčina, 1972 - Fadila Arnautović-Alić (za mikrofonom), Diana Burazer, Meho Baraković, Velimir Milošević

Slovo Gorčina


„Zamislite vi, molim vas, on je Hasanu, mom kumu.., Hasan ga je pitao, šta ja radim u Stocu, a on, Nemanja, rekao da ništa ne radim nego pijem. Zamislite, on, jedan efemerni političar da Hasanu Grapčanoviću to kaže za mene.“

„Kako znaš, Jan, da je Nemanja?,“ pita ga neko od nas.

„Hasan mi rekao. I pitao me, je li istina. Čuj, je li istina. Jest istina da pijem. Ali jesam li šta pjano uradio ili rekao, pitam ja Hasana. Evo, pitam i vas. Jesam li šta loše uradio?“

„Nisi, Jane, sve si dobro radio,“ rekosmo skoro uglas i čini mi se, bi Janu lakše. Zovnu konobara i reče:

„Hajde, donesi onom benevreku litar vina i li-tar kisele,“ i pokaza glavom prema Bimbi.

Mada nam je davao svaku podršku Nemanja je kod Jana izgubio „i karte i makove“. Nije ga mrzio, Jan to osjećanje, čini mi se, nije imao, ali sam pri-mjetio da uživa kad je Nemanja ljut. A jednom se dobro nasekirao i umalo ne izbi skandal:

Dođe tako Fahro, bio je predsjednik „Slova“ u „Lovac“. Šator i ja sjedimo na bašči i čekamo Jana da još jednom razgovaramo i eventualno još popravi-mo u recitalu koji ide za koji sahatak, a Fahrudin uznemiren. Veli:

„Problemi. Možda recitala neće biti.“ Začudismo se i samo gledamo jedan drugog, a Fahrudin nastavlja:

„Nemanja tražio scenario da vidi koje će pjesme biti. Dali mu, on pregledao i rekao: „Ne može ovo.“ Pitamo, što ne može, a on, zamislite, kaže: „Skoro sva su imena u pjesmama muslimanska.“

„Da kakva će biti u sevdalinkama?,“ reče Šator i stade grickati nokte. To bi radio kad je bio zamišljen ili zabrinut.

„Evo sad će doći Nemanja, Jan i Alija da to razjasne“, reče Fahro nešto mirnije.

I dođoše. Najprije Nemanja, ozbiljan, činilo nam se ljut i prođe u salu klimnuvši nam samo glavom, a malo zatim Alija Isaković koji je i napravio izbor i Jan. Uđe s njima i Fahrudin. Nas dvojica naperili uši, ali ne čujemo dobro. Čuli smo samo Jana kako glasnije nego što inače govori, vjerovatno je ljut, reče:

„Dobro Nemanja, znaš li ti šta je sevdalinka?!“, pa odna opet:

„Sevdalinka je lirska pjesma bosanskih muslimana. Tipična.“

Kad su završili, opet Nemanja ode sam, Fahrudin nam dade znak da je u redu, a Jan nam se pridružio i gladeći plavu bradu i zadovoljno kao za sebe reče:

„Šta zna efemerni političar o sevdalinci ?!“Iznenadilo nas je Nemanjina nepromišljenost,

ili možda, pogrešna promišljenost, jer u to vrijeme Partija se bojala buđenja nacionalizma i insistirala na ravnomjernoj zastupljenosti u svemu i svačemu. Ako nije mogao biti u nečemu paritet, valjalo ga je „nagurati“.

Uskoro je Nemanja „odletio“. Možda neko i zna zbog čega i je li to baš za „letenje“, ali ja nikad nisam odgonetnuo, mada su mi neki važni komunisti pričali o tom, ali sve nešto okruglo pa na ćoše. Politički. Vjerovatno je Nemanja znao je li nešto skrivio i je li zaslužio da „odleti“, a nama je bilo veoma žao. Znali smo da ne može doći bolji za naše „Slovo Gorčina“, a i za Stolac. Za njegovog mandata, grad je napredovao više nego za cijelo vrijeme od 1945. Ali, ono nešto mu se nije moglo oprostiti. Volio žene, volio se i razveseliti, a ne vjerujem da je zbog toga otpisan. Ne vjerujem ni da je zbog sevdalinke.

*** Zuko Džumhur je bio čest gost „Slova“. Bi-

vao je u Stocu i ranije, volio je doći. Jednom je doveo Ivu Andrića, mislim 1970. Zapravo i njega i Andrića doveli Ico Mutevelić i Ljubo Jandrić. Bio sam, kao mlad profesor, početnik u delegaciji koja ih je dočekala na Radimlji. Konvencionalan razgovor s početka pređe nekako na historiju, na turski period. Andrić priča neke detalje, turski zulum uglavnom i Turke naziva Agarjanima. Bez izuzetka, bez lapsusa, a mirno, staloženo, kako samo on zna pričati. Bilo je u njegovoj priči nečeg što mi nije ležalo, neki ton, neki poseban Andrićev izraz lica, ledena mirnoća u riječima. Možda je i moja presuda učinila da pomislim kako nobelovac mrzi Turke. Ne bih imao ništa protiv da on Turcima ne naziva naše, domaće, domicilne ljude, muslimane.

U Begovini, pak, Ivo vedriji. Hvali i arhitekturu, i đerize, što u svakoj avliji prolaze i kroz zahod, i avlije što blistaju čistoćom i urednošću, i

Slovo Gorčina


hamamdžike u kojima su se „Turci“ redovno kupali, a Zuko jedva dočeka:

„Agarjani“Andrić kao da nije primijetio podvalu, ne

reaguje, ali kad Zuko ponovi dva, tri puta, Andrić se osmjehnu neobično široko i neprimijetno klimnu glavom. Zuko nam se okrenu, namignu nam i šapnu:

„Shvatio je.“Na „Slovo Gorčina“ bio je uglavnom sa

suprugom Vezirom, njegovom dobrom vilom koja ga je pazila i njegovala, jer je već pomalo poboljevao, a volio je naveče s Janom i ostalim jaranima „podijeliti veselje“ uz čašicu. Vezira je vodila računa da ne bude previše, a mala Maša, njihova unuka, bila je džoker koji je vazda palio. Prema njoj je Zuko bio nevjerovatno nježan. Topio se od sreće kad bi je držao u krilu ili vodio u šetnju pored Bregave. Bolest je prikrivao. Na otvaranju jedne izložbe, ne znam bijaše li to Safet Zec ili Ibrahim Ljubović, jedva je stajao, ali dosjetkom prikri svoje stanje. Veli da sva otvaranja treba da traju onoliko koliko čovjek može stajati na jednoj nozi. Njegovo je taman toliko i trajalo. Kad je bio raspoložen, a po pravilu bi to bilo poslije treće ili četvrte, pravio je sjajne dosjetke i pričao anegdote za koje smo mi mislili da se javno ne smiju pričati.

Sjedi jedne večeri ulema Stoca, „efemerni političari“, ali i Todo Kurtović, visoki savezni funkcioner i priča se o religiji i Partiji, o odnosu prema vjernicima i svećenicima, a Zuko veli Todi:

„Sad ću ja tebi, Todo, ispričati nešto interesantno.“

Svi ušutješe, a Zuko poče:„U jednom gradu u Bosni, nije bitno koji je grad,

oslobodilo se. Četeres je peta. Treba početi škola, a nema učitelja. Neko se sjeti hodže što je bio u partizanima i odlučiše da njega angažuju. Rekli su mu da je to važan zadatak, da treba učiti djecu, ali Boga nema. Nema ni Pejgambera. I hodža pristao. Morao čovjek pristati. Kad je škola počela, hodža ušao u učionicu, gleda u djecu, djeca mjere njega. Onda će hodža: „E, djeco, neka znate od sada više nema Boga... Nema ni Pejgambera... Tobe jarabi,“ pa malo stade, misli i premišlja te doda: „A ako bidne, najebali smo i ja i vi.“ Efemerni se zgleda-

vaju, šta to Zuko baljezga, a Todo prasnu u smijeh. Onda i oni. Lahnu im.

Jednom opet, bi veoma vruć dan, podne, Zuko sa Mašom dolazi u hotel sa jutarnje šetnje. U hote-lu na bašči nekoliko drugarica, među njima Todina supruga. Sunce im pripeklo, a njima nešto lijeno promijeniti mjesto.

„Kako su moje lijepe dame?,“ pita ih pristojno i veselo.

„Ama vruće, brate Zuko, šta je ovo?,“ odgovara jedna od njih.

„Ne sekiraj se. Nije ovo ništa kako će vam biti u džehenemu,“ šeretski će dobri hodoljub, a one ne znaju šali li se ili je zloban. Ne znam ni ja, a pukao bih od smijeha, samo se bojim da ne ispadnem ne-pristojan.

Pita ga jedanom Jan, uz kafu, jutro je i razgovor i nije baš tečan i lahak. Nekakvi neraspoloženi oba:

„Zuko, Boga ti, gdje je tvoje stanište?“„Nema, Jane. Mijenjam,“ oporo odgovara.Jan klimnu glavom kao da razumije, a Zuko

otpi malo kafe pa nastavi:„Ja sam, moj Jane, musliman. Bosanski.“Kao da tek tada Janu bi jasno da mu nije jasno.

Ne pita ništa, očekuje dalje objašnjenje. Zuko šuti, pije kafu, Jan ga prodorno i začuđeno gleda.

„Moj lijepi Jane,“ nastavi, ipak, „bosanski mu-slimani ne treba da imaju stanište. Trebaju im dva kofera i auto. A ja imam dva kofera i „spačeka.“

Bio je užasno ozbiljan kad je ovo govorio, a ja mislio da se šali. Jan je shvatio. Samo je rekao: „Ja!“

Sjetio sam se tog razgovora 1992.Negdje pred rat, poslije zadnje ili predzadnje

manifestacije, već je cijela zemlja na putu u haos, ispratismo Zulfikara. Voziće ga vozač Građevin-skog predueća u Čapljinu na voz. I Hamica Brkić će s njim. Zuko mi nekako tužan. Odoše. Pokasno se Hamica pojavio u „Lovcu“. Smjesti se i, čini mi se, jedva čeka da nam nešto kaže. Prije nego sjede poče: „Svratili mi u šoferov vinograd da uzmemo gajbu grožđa. Berba. Svratio i Zuko. U ćoši, u hla-du pod kruškom sjedi dedo. Ima mu dobro preko osamdeset, a Zuko pravo njemu:

„Merhaba, dedo!“„Merhaba!“„Kako si, kako zdravlje?“„Dobro fala Bogu, samo ništa ne vidim,“ dedo

će sjetno.

Slovo Gorčina


„Ne žali, dedo, Boga mi nemaš šta vidjeti“, utješi ga Zuko, a dedo se nadu smijati. Smijemo se i nas dvojica, a Zuko mrtav hladan.“

***Bila je veče poezije Oskara Daviča. Šator ga

dočekao u Dubrovniku i doveo u Stolac. S njim bila i supruga, mlada, lijepa i zbabna. Trbuh do zuba, a njemu preko osedamdeset. Neodoljivo me podsjeti na Vekovića iz „Pesme”.

„Jest“, veli Šator, „pravi Veković. Da vidiš kako gleda konobaricu, Albinu. I kaže da su pred tom ženom muškarci padali na koljena.“

„Šta ste pričali usput?,“ zanima me je li moj drug prokužio njegov karakter, je li tabijasus, hoće li se naljutiti ako ne bude zadovoljan recitalom koji sam ja pravio...

„Brine ga nacionalizam. On misli da se budi ta pošast. I veli da, kad ga pitaju odakle je, on od-govori a je iz Srbatske ili Hrbije. „Ta jedna je zemlja, majku mu...“

Poslije recitala, bio sam vrlo zadovoljan kako su to izvele moje učenice, Dinka, Mirsada, Spo-menka, Nadica.., traži me Šator:

„Zove te Davičo. Eno ga u „Lovcu.“Ja u „Lovac“, on sa ženom, s njim Mile Palam-

eta, predsjednik Opštine i još nekoliko ljudi. „Ti si pravio ovaj recital?,“ pita oštro, a ja os-

jetih da nešto neće biti kako valja. Skrušeno rekoh da jesam, a on još strožije:

„A gdje je ‘Srbija’?“Znao sam i bojao se da me baš to ne upita.

Rekoh kako ja znam da je to njegova najbolja pjes-ma, ali u ovoj sredini ne bi baš išla, u njoj se puno uzvikuje Srbiji, a Muslimanima i Hrvatima to ne bi bilo ugodno, kao što ne bi ni onim drugim da je ob-rnuto... „Izbjegavamo nacionalnu patetiku,“ rekoh na kraju i pogriješih. Još više se naljuti. Reče kako to nije patetika, kako je Srbija njegova domovina kao što je Bosna Makova, kojoj on kliče i kako sam morao da je uvrstim.

„Ali, druže Davičo, drugo je Mak i Bosna. U Bosni se može klicati Bosni. U Srbiji Srbiji.“

„Umetnost nema granica, druže profesore,“ odgovori pjesnik.

„Oprostite, druže Davičo, pogriješio sam,“ rekoh da prekinem neugodnu situaciju. Uključiše se i ostali, Mile pokušava da me brani, ali džaba. Gori Davičo. Ja se preznojavam. Dođe i Midhat

Begić, moj dragi profesor i reče da je recital bio sjajan. Spasi me.

Raskravi se i Davičo. Spade mu onaj strogi iz-raz sa lica, nestade srdžbe, a navuče se i malo os-mijeha:

„Profesore, sedi ovdje kod mene!“ reče prilično blago.

Mišljah da govori Begiću, ali on gleda u me i rukom mi daje znak da priđem. Namješta mi i sto-licu. Selamet.

Dugo se pričalo, pomalo i pilo, a Davičo bio vrlo raspoložen. Konobaricu, Albinu bi, kad god je dolazila do naših stolova da nas posluži, premjerio od glave do pete.

***(...)Gustav Krklec je bio najlakši i najveseliji

gost. Mali gospodski starčić je bio vazda raspolo-žen i spreman da ispriča poneku anegdotu. Bilo mu je važno samo da ima gemišt i ništa više. Stalno je čaša bila preda njim, a nikad nije bio pijan. Znao je održavati stanje kad vino drži čovjeka na onoj čarobnoj granici, pa mu sve lijepo i on zadovoljan i raspoložen, a pamet potpuno trijezna.

„Piješ li ti, Gustave, ikad vodu?“ pita ga Jan, a namigiva nam.

„Kad mi je bilo dvadeset godina, napio sam se vode i dobio upalu pluća. Otad nikad,“ odgovara šeretski i primiče čašu s gemištom. Ispričao nam je i događaj iz mladosti, kad je kralj Aleksandar uki-nuo Ustav. On je bio mlad pjesnik, tek počinjao, a boem.

„Zapio ja s društvom,“ priča starčić, „pa se društvo razišlo, a ja nemam gdje prespavati. Odem u park. Slatko sam spavao na klupi kad me nečija ruka kucnu po ramenu. Probudih se, vidim poli-cijac.

„Gospodine, osobnu,“ traži strogo, a ja nemam.„Kako se zovete, molim?“„G,“ kažem, a on se čudi, misli provociram ga.„Kako?,“ začuđeno pita.„Gospodine, ja se sada zovem G.“„Vi se sa mnom sprdate,“ ljuti se policajac, a

hvata se za pendrek. Prepao sam se i požurio obja-sniti: „Gospodine, ja sam do jučer bio Gustav, a pošto je kralj jučer ukinuo Ustav, ja sam sada samo G.“

Prriču o Andriću i Krleži vješto je izbjega-vao, pa nam je Jan objasnio da Andrića ne voli i

Slovo Gorčina


osobnih razloga, nekakva ljubav, šta li, a Krleža je previše gospodin. Ali je zato rado pričao o Mustafi Golubiću.

„Opasan je svat bio vaš Mujka,“ govori Krklec, a vrti glavom. „Sjedio sam često s njim po raznim bircuzima i eminentnim evropskim rastoranima. Uvijek je tražio mjesto u kutu, da ima pregled. Je li se nečeg bojao ili je bio samo oprezan, ne znam ni danas, a imao je razloga za oboje. Mnoge je nepo-slušne u crno zavio, da vam ne pričam. Ako vam kažem da ga se Tito plašio, nećete mi vjerovati.“

Zgledasmo se u čudu. Je li moguće da je bio tolika zvjerka?

Krklec vidi da se čudimo, pa objašnjava:„Bo je staljinov čovjek. Sposoban i odan. Desna

ruka. Izvršavao najteže, čak i prljave zadatke. Bio nekolikok dana u Americi, pa za revoluciju: Danas je u Kini, za nekoliko dana u Americi, pa u Pari-zu, Berlinu. Londonu... A u svakom rukavu mu po jedan pištolj. Pokazivao mi je, kad je jednom bio dobro raspoložen i kako njima barata. Samo trzne rukama i munjevito mu se u šakama nađu dva pi-štolja spremna za pucanje. Kauboj.“

Mi slušaoci, zinuli od čuda, ne progovaramo, a i starac uživa u našem čuđenju.

„Još će vas nešto iznenaditi o Mujki,“ veli Gu-stav, a smješka se. „Bio je maher i za žene. Ja znam da je imao vezu, mislim da je bila nježna, sa gre-tom Garbo. I sa još nekim evropskim divama iz onog vremena. Sa Gretom sam ga osobno viđao.“

Smješka se Gustav, pijucka svoj gemišt: „Tako vam je to sa Mujkom. Opasni ste svati, vi Stočani,“ reče na kraju. Ne htjede više o Mujki. „Ima“, veli,

„stvari koje se ne pričaju“. ***

Ide „Slovo“ svake jeseni i cijele godine, jer valja pripremiti i osigurati kvalitetne predstave i goste i

obezbijediti za publikaciju priloge eminetnih na-učnika i umjetnika. Ljetom, špica posla. Završne pripreme; trka oko publikacije, probe, tehničke pripreme... Šatoru, Fahrudinu i meni ode pola ljet-nog zadovoljstva i odmora. Znao sam. Tek kad su se uključili Emir Buzaljko, Selam Jaganjac, Alija Pirić, Miro Palameta, moj brat, Muho.., Šator i ja smo mogli povremeno njegovati našu bolest koja se zove remi i sa Gagom, Tasketom, ponekad i Pu-pom, čija nas je nervoza zabavljala jer je mnogo puta, kad ga ne ide, bacio karte u bazen i odmah odletio ili poslao nekog da kupi nove koje mu neće, valjda, biti baksuzne, pored malog bazena „pucati“ do moga randesa ili Šatorove obaveze da pogleda dnevnik ili da mu se večera ne ohladi.

Poslije osamdesetih, nije više u Stocu bio ni Izet, ni Nemanja, ni Mile, „Slovo“ ipak ostade. Ide dalje. Bi i nekih prigovora, kuloarskih doduše, kako je previše muslimanskog u njemu.

„Ne sekirajte se!“, reče nam Jan Beran kad smo mu to rekli. „Najviše je te baštine. Evo, prezentira-mo i sve drugo što imamo. Ništa nije ostalo. Osim toga, ko može reći da su recitali muslimanski, da su izložbe muslimanske, da je, u vraga, balet mus-limanski. To mogu pričati samo budale ili teški šovinisti, a i oni su budale.“

U publikaciji i dalje tekstovi vrhunskih ljudi, ali ponekad i padnemo. Pojavi se poneki tekst iz historije, pa naknadno vidimo da je plagijat, ali Basler, Benac, Čelić, Marić, pa prilozi eminentnih književnika ipak drže visok nivo. Smetaju pomalo i politički prilozi, makar bili i Mikulićevi ili Todini, ali moraš platiti danak politici koja te podržava, pa ponešto i diktira.

Iz knjige: Mehmed Dizdar: Stolac, virtualni zavičaj, Mostar, 2006.


ZOV MODRE RIJEKE

P roticale su godine, i one ispunjene rado-snim očekivanjima, i one neveselije, tužni-

je i stravičnije u minuloj deceniji, nemalo davnih događaja i susreta pokrio je zaborav, ali neka sjeća-nja ostaju da žive u nama dok i mi živimo. Kada god je riječ o Slovu Gorčina, o Modroj rijeci ili o nekoj drugoj Makovoj pjesmi, uvijek se sjetim jednog putovanja u Sloveniju, početkom šezdese-tih godina, zajedno s Makom, Mešom Selimovićem i Miodragom Žalicom. Vidim i čujem Maka dok govori ljubljanskim piscima kako se pripremao za svoje čuveno djelo, koje će ga proslaviti, kako se rađao Kameni spavač. Pominjao je tada Mak davno opustošena i još neistražena područja pisa-ne riječi, kroz koja je valjalo krčiti put do Zlatnog slova, stranstvovati po tamnim stoljećima, da bi se, kako reče, „uspostavio kontakt s ljudima drev-nog vremena“, govorio o fragmentima pergament-skih svitaka, listovima uništenih knjiga i jedva vidljivim slovima na nadgrobnim spomenicima. Ozarana lica on će reći: „I čudo se dogodilo. Ustali su i progovorili naši davni preci. Iz dubina stoljeća sinule su njihove riječi, mudre i bolne...“ Potrajala je Makova priča o milenijskoj prošlosti Bosne, o stećcima, o zavičajnim uspomenama, koja je s pažnjom i divljenjem slušana kao bajka o nepo-znatom svijetu...

Mnogo sam lijepih trenutaka doživio na Slovu Gorčina u Stocu. Koliko nezaboravnih susreta na Radimlji, u hotelu „Bregava“, pored rijeke, u ra-jskoj Begovini, u stolačkim vinogradima. Duge šetnje uz Bregavu i prema Radimlji s prof. Begićem, Kaštelanom, Davičom, Koneskim, Stojićem... Ugodni razgovori, često do ranih jutarnjih sati, s pjesnicima i našim domaćinima. Mogla bi se pripremati i objaviti veoma zanimljiva knjiga sa-branih uspomena onih koji su sudjelovali na toj značajnoj književno-kulturnoj manifestaciji. Dos-ta svjedočanstava o njoj može se, svakako, naći u nekadašnjim biltenima Slova Gorčina.

Sačuvao sam notes u kome su zapisane riječi Makovog bliskog prijatelja, književnika Draška Ređepa, iz njegove besjede na Slovu Gorčina 19. septembra 1981:

„Pred pjesmama Maka Dizdara stajali smo go-dinama kao pred tek pronađenom, blistavom tapi-serijom po kojoj brode ljeljeni, vitorozi se sapliću u trku po šumskim prostorima, a rujna lica onih koji nestaju i koji su nesrećni ostaju pred nama kao izg-nanici, kao brodolomci, kao ničiji... Kao pradavne kiše, planetarne i pretpotopske, i kao kataklizme kojima često tako izmiče Makov tragični junak, njegov Gorčin, njegov putnik, tako se i ta kruta, suluda ograničenja svake vrste nadnose nad vidike ove lirike kao zlehudi oblak, kao smrt, kao ništavilo samo... Radimlja i te kako opominje, ali se bogati brevijar lirike Maka Dizdara iskazuje i kao opom-ena modernih vremena, za koje prošlost nije oka-menjena već data, uslovljena, naslovljena...“

U živom mi je sjećanju i petnaesto po redu Slo-vo Gorčina, održano u drugoj polovini septembra 1985. Bilo je u znaku obilježavanja 40 – godišnjice oslobođenja zemlje od fašizma. Odbor Slovo Gorčina pozvao me je da otvorim ovu uglednu pjesničku manifestaciju. Bila je za mene radost i čast odazvati se pozivu organizatora i u Makovu Stocu podsjetiti na imena i djela pisaca koji su obilježili borbu protiv fašizma i dugo minulo književno raz-doblje. Uz imena autora slavnih poema i proznih svjedočanstava o narodnooslobodilačkoj borbi – Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, Sken-dera Kulenovića, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Oskara Daviča, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Mihaila Lalića, Rodoljuba Čolakovića, Edvarda Kocbeka, Desanke Maksimović, podsjetio sam i na djelo pisaca iz znamenite plejade kojoj je pripadao i pjesnik Kamenog spavača – djelo Miroslava Krleže, Ive Andrića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Midhata Begića, Josipa Vidmara, Blaže Konesk-og, Tina Ujevića, Branka Miljkovića, Vesne Pa-run, Vaska Pope, Hamze Hume, Dobriše Cesarića, Veljka Petrovića, Mateja Bora, Nikole Šopa, Marka Ristića, Gustava Krkleca, Izeta Sarajlića, Mirka Božića, Cirila Kosmača, Derviša Sušića, Alek-sandra Tišme, Ćamila Sijarića, Envera Đerđekua, Danila Kiša, Ranka Marinkovića, Vesne Krmpotić, Esada Mekulija, Ervina Šinka i drugih.

Njihova djela nisu prestala govoriti da zajed-no živimo i dijelimo nepreglednu gamu životnih

Čedo Kisić

Slovo Gorčina


manifestacija od rođenja do umiranja, te da se moramo s najvećom ljudskom pažnjom odnositi jedni prema drugima, kao prema samima sebi. Zajedno sa Begićem i Kaštelanom maštali smo o

„pjesničkoj magistrali“ koja će od Šimićevih Drino-vaca, preko Šantićeva i Humina Mostara, Makova Stoca i Dučićeva Trebinja – voditi u Dubrovnik na more, na Mediteran, u svijet.

„Uskoro će petnaest godina – rekoh tada – kako nema među nama Maka Dizdara, ali njegov Kameni spavač i Modra rijeka ne prestaju okupljati pjesnike iz svih krajeva, ne pitajući iz kog roda i jezika dolaze, koje su nacionalnosti i vjere i ko su im bili preci.

I evo nas sa ovim mislima na Slovu Gorčina, pred Makovom Modrom rijekom, novim istinskim remek-djelom naše moderne poezije. U njenim stihovima složena je drama svakog od nas. Pročitajte Modru rijeku jednom, dvaput, triput, i vi ćete često ponavljati: ‘ima jedna Modra rijeka’. Ima jedan zajednički cilj koji nam valja dostići, idući ka idealu pravde, bratstva, mira. Ali, koliko nam prepreka valja preći! Ova pjesma, uzdignuta do univerzalnog simbola, sama pronalazi put od vaše duše i vašeg uma i vi ćete tražiti utjehu na obali Modre rijeke koliko god bilo gloga i drače na vašem putu. Uzalud ćee se opirati njenom zovu. ‘Valja nama preko rijeke’, kaže pjesnik“...

U oviru Slova Gorčina te godine zbilo se nekoliko važnih događaja, koji će ostati u lijepom sjećanju. U gradskom parku otkrivena je spomen-bista Maku Dizdaru. Bistu je otkrio Makov pri-jatelj, ugledni makedonski pjesnik Blaže Konenski, predsjednik Makedonske akademije nauka i um-jetnosti. Toplim riječima on je govorio o odlikama Makove poezije, naglasivši da je ona „toliko srasla s njegovim zavičajnim tlom da se prosto čini da je izrasla iz njega, da je prije prirodna pojava, sestra travi i rastinju po hercegovačkom i bosanskom kršu, te bi čovjek rekao da je ona dio ovog pejsaža, koji diše njome, kao što diše mirisom sušenog bilja i toplinom kamena, koja polako čili u ljetnje predvečerje. Rijetko će se u svjetskoj poeziji naći takva intimna povezanost jedne poezije sa podne-bljem, kao što je to slučaj sa pjesmama Maka Diz-dara“, rekao je Koneski. Čin otkrivanja biste bio je praćen recitalom Makove poezije, koji je priredio prof. Enes Duraković, u interpretaciji Hasije Borić-Stojić i Faruka Sofića.

Te godine predstavljen je i bogat likovni pro-gram Slova Gorčina: izložba grafika Safeta Zeca, ulja Branka i Milene Šotre, izložba Slikarstvo u Stocu krajem XIX i početkom XX stoljeća (djela slikara-amatera Mehmeda Šarića, Ilije Kurilića, Hamida Dizdara). Hvala A. Behramu i I. Ragužu, koji su u svom uzorno napisanom prikazu o mani-festaciji Slovo Gorčina, objavljenom u Oslobođenju (samo je Alija Kebo umio tako lijepo, živo, iscrpno prikazivati pjesničke manifestacije u Hercegovim) zabilježili riječi Zuke Džumhura na otvorenju izložbe Safeta Zeca. Zuko je tada rekao da se na slikama Safeta Zeca „nagledao čarobnog bjelila, rumenila i zelenila, brojao na njegovim platnima uboge i drage kućerke i oronule čardake, zagled-ao se u prozore koje slikar ‘probija’ po duvarima i džombama, pendžere po odajama na našom prostirkom, našim sećijama i kahvenjacima, pendžerima što vire iz avlije, đulbašče i bostančiće po kojima cvatu sitni mirišljivi katmeri, akšamčići, zambaci i sevlije...“.

U sjećanju mi je i nadahnuta riječ Ale Poljarevića na izložbi Slikarstvo Stoca na kraju XIX i početkom XX stoljeća, koji je podsjetio na dugu i plodnu tradiciju slikarstva na stolačkim prosto-rima, „koja seže čak u paleolit“, i promocije knjige književnika – amatera Mirka Mihića, koju je pri-redio Čedo Radović i , posebno, impresivni recital poezije Blaže Koneskog među Makovim kamenim spavačima na Radimlji, koja ne prestaje privlačiti poklonike poezije i umjetnosti stećaka.

Bista Maka Dizdara u Stocu

Slovo Gorčina


Stolac, zavičaj Slova Gorčina, ove značajne i nadaleko čuvene pjesničke manifestacije, može se radovati i ponositi što je u njemu ponikla elita vrsnih autora – pjesnika, pripovjedača, dramatičara, romanpisaca, esejista, slikara, arhi-tekata, historičara umjetnosti, znanstvenika i dru-gih stvaralaca, koji su dali zapažen i veoma cijenjen doprinos književnosti i umjetnosti, kulturi i na-pretku naše zajednice. Mogla bi se prirediti lijepa izložba knjiga i drugih publikacija Maka i Hamida Dizdara, Alije Isakovića, Nijaza Durakovića, Rus-mira Mahmutćehajića, Esada Ćimića, Šaćira Fi-landre, Alije Pirića, Džafera Obradovića, Branka Šotre, Emira Buzaljka, Hajrudina Ćurića, Fahru-dina Rizvanbegovića, Milana Bodiroge, Ahmeta Obradovića, Džemala Čelića, Miroslava Palamete, Mirka Mihića i drugih autora iz bliže i dalje prošosti, kojih će se Stočani sigurno sjetiti i koje neće zaboraviti, cijeneći svako vrijedno književno i umjetničko svjedočanstvo i naučno djelo.

Poštujući plemenitu i inspirativnu tradiciju Makova Slova Gorčina, uvjeren da će svakom od spomenutih autora biti poklonjena pažnja na ovoj manifestaciji, kao i drugim stvaraocima iz svih nacionalnih i kulturnih sredina zaslužnim za napredak Stoca i Bosne i Hercegovine, slobo-dan sam kao prijatelj da jedan od prvih simpozija na Slovu Gorčina, na povratku u njegov zavičaj poslije tragičnih zbivanja u minuloj deceniji, bude posvećen knjigama Bosna u ogledalu i ro-manesknoj prozi Borojevići Džafera Obradovića. Mislim da su to izuzetno zanimljiva ostvarenja, koja su istinska novost i osvježenje u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

Bosna u ogledalu je prava riznica svježih, mod-ernih, dubokih misli, opservacija i asocijacija o čovjeku, njegovoj duši i čežnjama, o Bosni i njenoj drami i sudbini (ogledi o zemlji, vodi, životu, smrti, majci, kući, državi, vjeri...). Možemo se u nečemu i ne složiti s autorom, i vidjeti neke relacije drukčije, ali ćemo istinski uživati čitajući njegove maestral-no napisane stranice.

Visokim ocjenama, lijepo i uvjerljivo, okarak-terizirali su u svojim recenzijama ovo Obradovićevo djelo akademik prof. dr. Muhamed Filipović, nazvavši ga „u biti veoma artikuliranim i sofistici-ranim filozofksim tekstom u diskursu moderne proze... dobrom knjigom koja treba što prije da se pojavi u našoj filozofskoj i literarnoj javnosti“ i

prof. dr. Alija Pirić, koji ističe da je to „djelo pisca sa posve autentičnim iskustvom“ i da ćemo u knjizi

„susresti znalca i umjetnika istovremeno, i jednog i drugog začuđenog i zapitanog pred kosmološkim vizijama i univerzalnim pitanjima čovjekova bića.“

I proza Borojevići snažno se doima pripovjedačkom invencijom, životnošću slika i stilskim kvalitetima.

Simpozij bi doprinio da se prekine šutnja o dje-lu ovog darovitog pisca i tihog i skromnog čovjeka, od koga možemo očekivati nova značajna djela.

Od Isakovićeva Biserja naovamo, stalno se bogatila bošnjačka književnost novim otkrićima i novim djelima i projektima, koji nisu samo doprinost afirmaciji bošnjačke književnosti, nego i prilog zajedništvu i sveukupnom bosanskohercegovačkom književnom i kulturnom nasljeđu.

Činjenica je da je uz djela renomiranih i veoma cijenjenih stvaralaca starije generacije, sve je prisutnije i stvaralaštvo mlađih autora. Zadivljujući uspjeh oskarovca Danisa Tanovića sam za sebe veoma mnogo govori svima nama. No, nije teško zapaziti visoke umjetničke vrijednosti, široki kulturni horizont i kvalitetan doprinos i drugih autora – u književnosti: Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona, Envera Kazaza, Mile Stojića, Hadžema Hajdarevića, Džemaludina Latića, Sena-dina Musabegovića, Muharema Bazdulja, Asmira Kujovića, Gorana Samardžića, Feride Duraković, u filmu – Pjera Žalice, Srđana Vuletića, Aide Begić, u teatru – Dine Mustafića, Aleša Kurta, Selme Alispahić, te niza darovitih mladih ljudi u oblasti slikarstva i primijenjenih umjetnosti, muzike, tele-vizije, filma...

Spomenuh samo nekoliko imena, primjera radi, a osjećam kako se čini nepravda nespominjanjem drugih, također zaslužnih, uvjeren da mladih talenata ima mnogo širom Bosne i Hercegovine, u svim oblastima, i svih nacionalnosti, i onih koji su otišli u svijet, samo, nažalost, naše društvo nema cjelovitog i stvarnog uvida u situaciju u kojoj živi mlada generacija, niti u njene preokupacije u životne potrebe.

(2002)

Iz knjige: Čedo Kisić: „Ti ljudi”, Međunarodni susret za mir, Sarajevo, 2009.


Enes Ratkušić

„ČETRDESETOgODIŠNJIcA” KAO pRAg pROMJENA

C etrdeset godina jedne kulturne manifestaci-je uistinu je jubilej vrijedan pažnje. „Slovo

Gorčina” je u tom smislu više nego reprezen-tativan dokaz. Ova kulturna manifestacija je uprkos brojnim izazovima održavala vitalnost i nevjerovatnu svježinu, svjedočeći da kulturno i umjetničko djelovanje u pravilu nadilazi nespora-zume, nedoumice, sukobe i druge nedaće koje čovjeka prate u njegovom društvenom uspravljan-ju. Snaga pjesničke riječi Maka Dizdara, koji je na naimpresivniji način razumijevao mudrost poru-ka sa „bosanskih mramorova”, djelovala je toliko snažno na generacije koje su dolazile. Snaga vješto transponiranih poruka predaka sa bosanskih stećaka djelovala je gotovo obavezujuće, zbog čega je Stolac već četrdeset godina bio sjecište septem-barskih susreta pjesnika i umjetnika.

Ta godišnjica upravo zato zaslužuje da se o tom trajanju, koje u zemaljskim relacijama ima posebnu vrijednost, ozbiljnije promisli. Iako će zasigurno mnogim poređenja koja će u daljem tekstu uslijediti u neku ruku izgledati začudna ili neprimjerena temi, spomenut ću nekoliko detalja vezanih za ovaj, po mnogo čemu, karakterističan broj, kome rijetko koja tradicija ne pridaje poseb-no značenje. Taj misterij broja četrdeset i te kako je prisutan u našim životima. On se oduvijek kretao od eshatoloških pa sve do praktičnih razina, i baš niko, bez obzira na snagu uvjerenja, njegovu smis-lenost nije dovodio u pitanje. Ne postoji sakralna tradicija u kojoj bi ovaj broj bio lišen dominant-nih značenja u čovjekovom razumijevanju svijeta. Sveti tekstovi o toj činjenici najzornije svijedoče, bez obzira na ograničenost naših razumijevanja primordijalnih poruka odnosno njihovih značenja.

Musa a.s, odnosno Mojsije na objavu je čekao četrdeset dana. Božija kazna za nevjerovanje koje su, nakon obznanjivanja „jasnih dokaza”, pokazali, bila je četrdeset godina progonstva i lutanja, odnos-no zabrana ulaska u „svetu zemlju”. U islamskoj tradiciji broj četrdeset je, također, snažno prisutan.

Svi, koji su sa nešto više energije i zanimanja ula-zili u ezoterijske teme, dobro znaju da su „Erbein ili krkleri” evlije određenenog stepena, i da ih ima ukupno četrdeset. Halvet ili osamljivanje radi dosegnuća većeg stepena spoznaje, također, traje četrdeset dana. Identično je i sa klanjanjem svih namaza u džematu, čiji je krajnji smisao sigurnost od munafikluka i zaštite od vatre.

No, ni praksa, odnosno sam život nisu bila lišeni ezoterije, čije prisustvo za bolje upućene predstavlja realitet čija se smislenost rijetko dovo-dila u pitanje. To što je on nedostupan za svaku pojedinačnu svijest ne obesnažuje navedenu vezu između Božanskih tajni i zemaljskog života. Ta misterija u pravilu se sagledavala kao uzročnost, koja je samo tajna Stvoriteljeve mudrosti. Ovo se posebno odnosilo na sam čin rađanja čovjeka. Naime, ranije se trudnoća dijelila na sedam ciklusa po četrdest dana kako bi se mogao posmatrati raz-voj embriona. U islamskom učenju, fetus dobiva dušu nakon što prođe tri puta po četrdeset dana. I na koncu, religijske tradicije jednodušno su sa-glasne da se poslanstvo dobijalo sa navršenih četrdeset godina.

Na tragu takve vrste nadahnuća u samoj prak-tičnoj tradiciji, broj četrdeset je, također, imao svoje posebno mjesto. Lijekovi su se u pravilu, za-rad efikasnosti, koristili četrdeset dana, nakon što bi isto toliko odstajali. Dodamo li navedenom da i oficijelna psihologija, također, stoji na stanovi-štu da se sa četrdeset godina dešavaju određene promjene kod čovjeka što najčešće potvrđuju na-činom djelovanja nekih poznatih ličnosti, jasno je da naprijed navedeno treba uzeti sa najvećom ozbiljnosti. Na koncu, knjiga najpoznatije svjetske orijentalistkinje, naučnice svetskog glasa, Anema-ri Šimel, pod naslovom „Misterij brojeva”, svjedo-či da savremena naučna istraživanja nisu imuna spram navedenog fenomena i prilaze mu sa najve-ćom ozbiljnosti.

Slovo Gorčina


Dakako, da mi namjera nije da jednu kulturnu manifestaciju dovodim u vezu sa navedenom mis-terijom vezanom za broj četrdeset. No, uvažavajući sve naprijed rečeno, naprosto se nameće da 40-godišnjici „Slova Gorčina” priđemo, ne samo sa pijetetom, nego i sa najvećom ozbiljnosti u pogledu utvrđivanja glavnih tokova njene budućnosti. Ne zarad gore spomenutih „misterija” nego budućeg praktičnog djelovanja na očuvanju, odnosno sadržajnom obogaćivanju ove manifestacije u kon-tekstu savremenih kretanja. Dakle, ni jednog tre-nutka ne treba sumnjati da smo na velikoj prekret-nici i pred novim izazovima koje novo vrijeme pred nas neumoljivo postavlja.

Već nekoliko godina, oficijelno i neoficijelno, unutar krugova koji osmišljavaju i nose mani-festaciju, ali i spolja, od posmatrača, koji po onom starom pravilu da posmatrač nedostatke bolje vidi

od samog sudionika, dolaze različiti prijedlozi koji se tiču budućnosti „Slovo Gorčina”, od onih suštinsko-sadržajnih do formalnih, koji, također, imaju svoje razloge i logiku.

Što se tiče sadržajnih, jasno je da će do takvih promjena, shodno modernim trendovima u kul-turnom i umjetničkom izrazu, neminovno dola-ziti, bez obzira na snagu emocionalne veze sa ust-aljenim sadržajima koji su ovoj manifestaciji davali prepoznatljiv pečat i image. U izvjesnom smislu, treba to u ovom tekstu naglasiti, do određenih promjena je već došlo. Nekadašnji bilten, koji je po svom obimu bio u ranku kakve sedmične novine, danas je u kategoriji recentnih časopisa, sa autor-skim prilozima na koje se istraživači kulturnih, umjetničkih i društveno-historijskih kretanja, mogu pozivati. S druge strane, pored afirmacije pjesništva, kao temeljne okosnice ove manifestaci-

Slovo Gorčina


je, „Slovo Gorčina” već daje priliku i mladim um-jetnicima iz domena likovne kulture, da prezenti-raju vlastite vizije i doživljaj svijeta.

Nosioci manifestacije u tom pogledu, međutim, moraju voditi računa o jednom značajnom pi-tanju. Naime, svaki oblik radikalizma, kad su na-vedene promjene u pitanju, mora se izbjeći. Dru-gim riječima, organizator mora naći načina da na sadržajno najprihvatljiviji način održi vezu između tradicije i modernih trendova, što nije nimalo lahko. Nije, jer tradicionalni umjetnički izraz (po-etski, likovni, muzički i svaki drugi) je sadržajno i emocionalno vezan za prošlost, dok je moderni izraz, opet, u pravilu opterećen apsurdnim i bizarnim motivacijama, odnosno isticanjem racio-nalno nerazumljivih sklonosti u pogledu same logike nastanka. Opterećena mesijanskim stavom o originalnosti, moderna umjetnost nas želi uvjer-iti da dolazi niotkud, odbijajući svaku moguću so-luciju koja bi svjedočila o kontinuitetu. Drugačije rečeno, ona nas želi uvjeriti samo u samoniklost vlastite pojave, bez bilo kakve veze sa tradicijom. Šta više, svaka tradicionalna primjesa i uopće komunikacija na toj osnovi unutar ovih krugova doživljava se kao nepoželjan akt. U slučaju „Slova Gorčina”, odnosno budućnosti ove manifestacije, takva solucija je iz više razloga naprosto neprih-vatljiva, zbog čega je potrebno raditi na svojevrs-nom pomirenju, konstruktivnom susretu između tradicionalnog i modernog, koji se, u pravilu, to-kom cijele kulturne historije pokazivao najboljom solucijom za umjetničko djelovanje.

Formalne promjene, također, su značajan as-pekt svake transformacije. Ono što je za „Slovo Gorčina” karakteristično, i što u kontekstu ste-reotipnih kretanja u kulturi, opterećenoj viškom frustracija, sujeta i sličnih profesionalnih oboljenja, predstavlja jedan pozitivan i obećavajući iskorak jeste prepuštanje manifestacije mlađima, od strane

ljudi koji su decenijama nosili ovu manifestaciju. I u tom smislu su, dakle, ostvarene promjene koje će zasigurno bitno uticati na fizonomiju ove mani-festacije u budućnosti.

Pored navedenih promjena koje su se zbile par godina uoči obilježavanja ovog jubileja, a čiji značaj ne treba dovoditi u pitanje, postoji i drugi prijed-lozi, koji još uvijek ne nailaze na adekvatne odgov-ore. Ovdje prvenstveno mislim na samo vrijeme održavanja kulturne manifestacije „Slovo Gorčina”. O toj vrsti promjene se, zbog niza razloga, uistinu mora promišljati. Berba grožđa koja je, pored dru-gih razloga, bila jednim od opredjeljujućih faktora za izbor vremena održavanja manifestacije, nije više atraktivan razlog za koji bi se manifestacija mo-gla vezivati. Ni ustaljena navika da „Slovo Gorčina” bude baš krajem septembra ne može figurirati poput svetog slova, koji bi generacije u nedogled obavezao na slijepo slijeđenje. To nikakno ne smije i ne može biti razlog za ignoriranje prijedloga da se njeno održavanje pomjeri par mjeseci unazad, u vrijeme kad je grad na Bregavi izuzetno živ, prepun svojih žitelja mahom rasutih po svijetu. To je jed-nostavno realnost koju treba uvažavati.

Rezimirajući naprijed rečeno, treba jasno reći da je manifestacija „Slovo Gorčina” doživjela onaj stepen zrelosti, podesan za osmišljavanje budućnosti u jednom bitno drugačijem ambijentu, socijalnom miljeu sa bitno drugačijim standardi-ma u razumijevanju svijeta i života. Ogromno iskustvo, kao i bogato sadržajno naslijeđe, pred-stavljaju više nego solidnu osnovu za osmišljavanje, koje će kroz konstruktivan susret tradicionalnog i modernog, za rezultat imati kvalitetnu promo-ciju kulturno-povijesnog naslijeđa Stoca kao svo-jevrsne duhovne, kulturne i spomeničke subli-macije hiljadugodišnjag trajanja jedne zemlje u vremenu.

HISTORIJA


ANEKSIJA BOSNE I HERcEgOVINE I pROBlEMI DONOŠENJA ZEMAlJSKOg

USTAVA (ŠTATUTA)

R azlog za aneksiju saopćen javnosti bila je potreba da zemlja dobije ustav. To je

učinjeno nakon što je ustav već dobio niz auto-kratskih država, mada su motivi za aneksiju bili znatno kompleksniji. O bosanskom ustavu iz 1910. godine već su savremenici dosta opširno pisali. To su u prvom redu tekstovi na njemačkom jezi-ku iz pera Gustava Steinbacha1, Karla Lampa2, Ise Kršnjavija3, Lea Gellera4, Ferdinanda Schmida5, Norberta Wurmbranda6 objavljeni u časopisi-ma i posebnim djelima u razdoblju od 1910. do 1915. godine. U njima je, kao i u drugim radovi-ma, prvenstveno razmatran teorijskopravni aspekt oktroiranih ustavnih rješenja, ne ulazeći bliže u probleme njihove društvenopolitičke pozadine i praktične primjene. To savremenicima nije bilo uglavnom ni moguće, jer im, pored ostalog, nisu mogli biti pristupačni prvorazredni istorijski izvo-ri koji bi osvijetlili tu pozadinu. Ni Todor Kruševac pišući poslije drugog svjetskog rata o političkim okvirima bosanskog ustava7 nije se poslužio arhiv-skom građom koja o toj problematici postoji. Naša istoriografija poslije drugog svjetskog rata dala je značajan doprinos osvjetljavanju političke poza-

1 Gustav STEINBACH, Die bosnische Verfassung, Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart 4 (1910), 479-495.

2 Karl LAMP, Die Rechtsnatur der Verfassung Bosniens und der Herzegowina vom 17. Februar 1910, Archiv des öffentlichen Rechts 27 (1911), 288-337; ISTI, Die Verfassung von Bosnien und Herzegowina, Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart 5 (1911), 136-229.

3 Izidor KRŠNJAVI, Die Bosnisch-Herzegowinische Verfa-ssung, Österreichische Rundschau 23 (1910), 91-101.

4 Leo GELLER, Bosnisch-herzegowinische Verfassung und politische Grundgesetze. Mit einer staatsrechtlichen Einlei-tung. Wien 1910, 1-30.

5 Ferdinand SCHMID, Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Leipzig 1914, 25-49.

6 Norbert WURMBRAND, Die rechtliche Stellung Bosniens und der Herzegowina. Wien, Leipzig 1915 (Wiener Staatswissenschaftliche Studien 12, 2), 139-286;

7 Todor KRUŠEVAC: Politički okviri bosanskog ustava iz 1910. godine, Pregled 7 (1955), H.10, 189-196.

dine određenih državnopravnih rješenja i kombi-nacija s položajem Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije8. Tako je Hamdija Kapidžić u svojoj studiji o pripremanju ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini9 na osnovu arhivske građe izlo-žio osnovne principe i motive od kojih je polazi-la austrougarska uprava pri formuliranju nacrta ustavnih normi. Takođe je prikazao stavove bosan-skih političara prema određenim tačkama vladi-nog ustavnog koncepta10. Prikaz „ustavne ankete„, ustava i političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u postaneksionom periodu dopunio je Mustafa Imamović11. O bosanskohercegovačkom ustavu pisala je u Švajcarskoj Martha M. Čupić-Amrein u radu koji tretira bosanskohercegovački sabor u okviru dualističkog sistema dvojne Monarhije12. To je ona učinila ukratko i u okviru svoje diser-tacije posvećene opoziciji protiv austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini13. I sam sam se u nekoliko svojih radova bavio pitanjem rada bosanskohercegovačkog sabora, bilo da je riječ općenito o ustavnim kompetencijama sabora ili o odnosu sabora prema tretmanu drugih proble-ma14. Međutim, ostao je u najvećoj mjeri nepoznat

8 Vidi Iljas HADŽIBEGOVIĆ: Poslijeratna istoriografija o Bo-sni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine 1878-1918, u: Savjetovanje o istoriografiji BiH (1945-1982), Aka-demija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine [ANUBIH], Posebna izdanja, XLV/12, Sarajevo, 1983. str. 69-73.

9 Hamdija KAPIDŽIĆ: Bosna i Hercegovina pod austrougar-skom upravom (članci i rasprave). Sarajevo, 1968. str. 45-99.

10 Isto.11 Mustafa IMAMOVIĆ: Pravni položaj i unutrašnji politički

razvitak Bosne i Hercegovine 1878-1914, Sarajevo, 1976. str. 189-220.

12 Martha M. ČUPIĆ-AMREIN: Der Bosnisch-Herzegowini-sche Landtag im Rahmen des dualistischen Systems der Do-naumonarchie (1910-1914). Lizentiatsarbeit, Zürich, 1977. (rad nije publiciran)

13 ISTA, Die Opposition gegen die österreichisch-ungrische Herrschaft in Bosnien-Herzegovina 1878-1914, Zürich, 1987. str. 47-60.

14 Vidi Dževad JUZBAŠIĆ: Nacionalno-politički odnosi u Bo-

Dževad Juzbašić

Slovo Gorčina


sadržaj dugotrajne rasprave u najvišim vrhovima Monarhije o pitanjima bosanskohercegovačkog Ustava. Neslaganja, u prvom redu između austrij-ske i ugarske vlade, tretirala su suštinu nekih bitnih opredjeljenja o položaju Bosne i Hercegovine u Monarhiji, premda je trebalo da poslije aneksije ostane na snazi neizmijenjen Zakon o carinskom priključenju Bosne i Hercegovine iz 1879. kao i Zakon o upravi iz 1880. godine.

Ovdje ćemo se u prvom redu baviti time za-što je trebalo više od petnaest mjeseci od aneksije 5. oktobra 1908. godine da Bosna i Hercegovina tek 17. februara 1910. godine dobije ustav. Razlozi su državnopravne kontroverze između Austrije i Ugarske, tretman agrarnog, ali i nekih drugih pi-tanja, kao i političke prilike u Monarhiji, poseb-no permanentna kriza vlade u Ugarskoj od aprila 1909. do januara 1910. godine. U Austro-Ugarskoj je 1908. godine bila drukčija situacija od one 1878. godine kada je izvršena okupacija Bosne i Herce-govine. Bilo je moguće 1878. provesti okupaciju, a zatim uz teškoće i odgađanja legalizirati je u zako-nodavnim tijelima i zatim 1879. donijeti Zakon o carinskom uključenju Bosne i Hercegovine u za-jedničko austrougarsko carinsko područje, a 1880. izdati i Zakon o principima uprave okupiranom ze-mljom15. Međutim, narasli antagonizmi nisu 1908. i 1909. dozvoljavali da se aneksija u parlamentima Austrije i Ugarske ustavno legalizira, a Zemaljski ustav Bosne i Hercegovine tek je u februaru 1910. oktroiran. Ovaj problem unekoliko sam samo do-ticao u nekim svojim radovima16.

sanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje, ANUBiH, Djela, LXXIII/ 42, Sarajevo, 1999, str. 39 i dalje; ISTI, Politi-ka i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upra-vom, ANUBIH, Posebna izdanja, CXVI/35, Sarajevo, 2002. str. 104-106, 249-260, 325-332, 356-370.

15 Vidi o tome Dževad JUZBAŠIĆ: O nastanku paralelnog austrijskog i ugarskog zakona o upravljanju Bosnom i Her-cegovinom, ANUBiH, Radovi, XXXII/11, Sarajevo, 1967. str. 163-196; ISTI, O uključenju Bosne i Hercegovine u zajedničko austrougarsko carinsko područje, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 19 (1982), 125-161; i kraći rad na njemačkom jeziku: ISTI, Die Einbeziehung Bosniens und der Herzegowi-na in das gemeinsame österreichisch-ungrische Zollgebiet, Österreichische Osthefte 30 (1988), 196-211; ISTI, Politika i privreda, 11-87.

16 Dževad JUZBAŠIĆ: Izvještaj Hermanna von Sautera o odno-sima Bosne i Hercegovine i Monarhije u svjetlu austro-ugar-skih ekonomskih suprotnosti, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 18 (1968-1969), 45-104; ISTI, Poli-

Izbijanje privrednih problema u prvi plan u odnosima između Austrije i Ugarske prilikom pre-govora o nagodbi 1896-1898. bilo je u direktnoj vezi s razvojem mađarske industrije i porastom ekonomskog značaja Bosne i Hercegovine u kojoj su preovladavali austrijski interesi. Porast mađar-skog privrednog interesa za Bosnu i Hercegovini bio je u uskoj vezi s rastom mađarskih političkih aspiracija. Političke snage u Ugarskoj, koje su na-stojale odnos sa Cisleitanijom pretvoriti u čisto personalnu uniju, dovele su do akutne krize du-alizma 1903-1906, iza koje dolazi do privremene konsolidacije, što omogućava obnovu privredne nagodbe 1907. godine. Austro-Ugarska više nije kao do tada carinska i trgovinska unija, nego je sklopljen ugovor o carinskoj tarifi. Dotadašnju za-jedničku carinsku tarifu zamijenila je u Austriji i Ugarskoj istovjetna, ali autonomna carinska tarifa. Time se naglašavala samostalnost Ugarske u dvoj-noj Monarhiji. Obje države se tretiraju kao samo-stalni subjekti međunarodnog prava prilikom skla-panja trgovinskih ugovora s inozemstvom koje su, osim predstavnika Ministarstva vanjskih poslova, potpisivali i predstavnici austrijske i ugarske vlade. Time, kao i nekim drugim ustupcima više formal-nog karaktera, ustvari je u mnogome bila modifi-kovana već postojeća praksa.

Problem ozakonjenja aneksije Bosne i Hercegovine

Na zasjedanju zajedničkih ministara 1. de-cembra 1907. godine bio je usvojen zaključak da aneksija Bosne i Hercegovine „ima uslijediti kad to okolnosti zatraže ili u najmanju ruku dopuste„, te da ona ne bi smjela izmijeniti državnu strukturu Monarhije. Istovremeno je ministar vanjskih po-slova Aehrenthal dao tumačenje o pravu Austro-Ugarske na Bosnu i Hercegovinu ne samo na osno-vu odnosne odredbe Berlinskog ugovora nego i na osnovu istorijskog kontinuiteta, kako je to ugarski

tika i privreda, str. 102-107; 247-264; ISTI, Austrougarsko Zajedničko ministarstvo i upravljanje Bosnom i Hercegovinom nakon aneksije (Državnopravni aspekt), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 39 (1988), str. 144-154; i na njemačkom: ISTI, Das österreichisch-ungrische „gemeinsame Ministerium„ und die Verwaltung von Bosnien-Herzegowina nach der Annexion 1908. Der staatsrechtliche Aspekt. Öster-reichische Osthefte 41 (1999), H. 2, 266-285.

Slovo Gorčina


premijer Wekerle već naglasio u ugarskom saboru, te činjenice da je Bosna i Hercegovina osvojena si-lom oružja17. Zbog različite interpretacije „istorij-skog prava Mađara„ na Bosnu i Hercegovinu for-mirali su se divergentni stavovi neposredno prije aneksije i u postaneksionom periodu.

Nakon uvođenja ustava u osmanskom carstvu, na sjednicama zajedničkog ministarskog vijeća 19. augusta i 10. septembra 1908. godine suprotsta-vili su predsjednici vlada Austrije i Ugarske svoje stavove povodom priprema zakonskih nacrta o aneksiji Bosne i Hercegovine. Uvjet Wekerlea bio je da se aneksija provede unutar dualističke forme vladavine, uz isključenje trijalizma, i uz postojanje posebne zajedničke austrougarske uprave nad Bo-snom i Hercegovinom18. Pravni vid aneksije bio je izražen u ugarskom zakonskom nacrtu podne-senom na sjednici zajedničkog ministarskog vije-ća 10. septembra 1908. godine. Tu su bila izraže-

17 Hamdija KAPIDŽIĆ, Diskusije o državnopravnom položaju Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave (Po-kušaji aneksije), Glasnik Arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine 4-5 (1964-1965), 155-156. U ugarskom saboru je 1880. godine, prilikom diskusije o nacrtu bosanskoherce-govačkog zakona o upravi, opozicija kritikovala nacrt da je suprotan dualističkim zakonima, da zajednička vlada vodi apsolutizmu i da se pored dvije države Monarhije, njime stvara i treća država. Predsjednik ugarske vlade Kálmán Ti-sza isticao je da BiH ne pripada ni jednoj polovini Monarhi-je, čak nije ni njen integralni dio, i da se u smislu dualizma može povjeriti samo zajedničkoj vladi. Zastupao je gledište da se pri prvom provizornom reguliranju uprave ništa u Bosni ne može desiti bez znanja i sporazuma sa ugarskom vladom (Verhandlungen des ungarischen Reichstages über das Gesetz vom 22. Februar 1880. Haus-Hof-und Staatsar-chiv, Wien [dalje: HHStA] Nachlass [Nl] Baernreither Kar-ton [K.] 4). Inače, unutrašnjopolitički razlozi bili su, uz od kraja stoljeća posebno odnosi sa Rusijom, glavna prepreka da aneksija nije ranije izvršena. Osim odbacivanja tretmana Bosne i Hercegovine kao carske zemlje i potencijalno trećeg dijela Monarhije, stavovi Mađara su ubrzo evoluirali sma-trajući da već 1880. godine Bosna i Hercegovina pripada ugarskoj kruni (Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu [da-lje: ABH] Zajedničko ministarstvo finansija [ZMF] Prezidi-jalna građa Bosne i Hercegovine [PrBH] 1455/1909). Mada se 1896. godine tadašnji predsjednik ugarske vlade baron Banfy izjašnjavao protiv eventualnih aspiracija za priklju-čenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj (KAPIDŽIĆ, Diskusije, 147-148,161-162), on je istovremeno ukazivao da će se u slu-čaju aneksije BiH javiti glasovi koji će, uz isticanje istorijskog prava kao glavnog motiva, tražiti njeno pripojenje Ugarskoj. Up. Tomislav KRALJAČIĆ, Kállayev režim u Bosni i Herce-govini 1882-1903. Sarajevo 1987, 96)

18 KAPIDŽIĆ: Diskusije, str. 161-162.

na prava ugarske krune na Bosnu i Hercegovinu za koju se kaže da je nekad bila u njenom posjedu. Sada se Bosna i Hercegovina ponovo priključuje zemljama Svete ugarske krune (§ 1) i na nju se protežu odredbe ugarske pragmatičke sankcije iz 1723. godine u pogledu naslijeđa prijestolja (§ 2). Bosna i Hercegovina dobija ustavnu autonomiju, a odredbe zakona iz 1880. godine ostaju na snazi dok se sporazumno ne izmijene (§3). U Wekerle-ovoj argumentaciji se ističe da se Bosna i Hercego-vina nalazi u tituli ugarskih kraljeva, na njihovom grbu i zastavi. On je priznavao da će se, bez obzira na uključenje Bosne i Hercegovine u zemlje ugar-ske krune, zemljom i dalje zajednički upravljati pa nema promjene ravnoteže u dualizmu. Wekerleo-va želja je bila da ponovo dođe do izražaja pravno-istorijski zahtjev Ugarske, sa ciljem da bude pri-znat kako u inozemstvu tako i u Austriji. Čak i u slučaju da se teritorij Ugarske poveća Bosnom, on je u tome vidio samo garanciju za privredno jedin-stvo Ugarske i Austrije. Po Wekerleu su ugarski dr-žavnopravni zahtjevi bili efikasan argument protiv samoopredjeljenja stanovništva i protiv osnivanja etnografskih formacija19.

Predsjednik austrijske vlade Beck suprotstavio se Wekerleu ističući da inauguralna diploma i za-kletva ugarskih kraljeva predstavlja samo program zaodjeven u ustavnu formu i da ne obavezuje treće države. Revandikacione ideje izražene u inaugu-ralnoj diplomi o vraćanju Bosne i drugih zemalja pod vlast Ugarske nisu od Austrije priznate. Au-strija ima ista prava na Bosnu i Hercegovinu kao i Ugarska, čija su davna prava bila ratom ugašena, a zemlja je morala biti ponovo osvojena. Suverena prava nad Bosnom i Hercegovinom bila su prizna-ta osmanskom sultanu u konvenciji od 21. aprila 1879. godine, a po Zakonu iz 1880. godine Austrija ima ista prava kao i Ugarska. Mada je smatrao da u dualizmu ugarsko pravo na Bosnu i Hercegovi-nu ne može biti priznato, Beck nije ipak isključi-vao mogućnost da u preambuli ugarskog zakona o aneksiji bude uneseno da Sveta ugarska kruna pridržava sebi pravo na inkorporaciju Bosne i Her-cegovine. Inače, smatrao je isključenim da Care-vinsko vijeće prihvati zakonski nacrt koji je napra-

19 Protokoll des gemeinsamen Ministerrathes v. 10.9.1908. HHStA Politisches Archiv [dalje: PA] XL Interna K.307; up. KAPIDŽIĆ, Diskusije, str. 162.

Slovo Gorčina


vila ugarska vlada. Protiv njega bi bili svi slavenski poslanici, a i stranke koje se nalaze pod uticajem velikoaustrijske ideje. Sa svoje strane predložio je zakonski nacrt o aneksiji Bosne i Hercegovine po kome se odobrava priključenje Bosne i Hercegovi-ne savezu Austro-Ugarske monarhije osnovanom Pragmatičkom sankcijom (§ 1). Zemlja bi činila područje kojim vlada car Austrije i kralj Ugarske i dobila bi sabor za saradnju u zakonodavstvu i up-ravi u zemaljskim poslovima (§ 2). Bliže odredbe o tome rezervirane su za poseban zemaljski ustav (Landesverfassung) koji je trebalo da se utvrdi za-jedničkim zaključcima zakonodavnih tijela obiju država i sankcijom cara i kralja. Odredbe Zakona o upravi i dalje bi ostale na snazi, ukoliko ne bi bile po donošenju zemaljskih pravila (Landesordnung) izmijenjene (§ 3). Bosna i Hercegovina je ovdje tre-tirana kao corpus separatum, kao državna zemlja (Reichsland). Protiv toga je bio Wekerle, smatraju-ći da bi to remetilo dualističke osnove Monarhije

i vodilo stvaranju treće političke grupacije u Mo-narhiji20.

Budući da Aehrenthalov prijedlog zakonskog nacrta o aneksiji kojim se Bosna i Hercegovina spaja s Monarhijom kao jedinstvenim pravnim su-bjektom „pod carevim gospodstvom„, koga je on dao 19. augusta na procjenu predsjednicima obiju vlada, nije mogao biti prihvaćen21, problem je i na-kon sjednice od 10. septembra 1908. ostao otvoren i prepušten odluci austrijskih i ugarskih minista-ra. Zaključak je bio da se aneksija hitno provede. Sastanak delegacija zakazan je početkom oktobra, a do tada je trebalo da se oba predsjednika vlada slože o državnopravnom odnosu Bosne i Hercego-vine prema Monarhiji. Do tada je trebalo pripre-miti kako zakonske nacrte tako i druge dokumente (proglas stanovništvu, careva ručna pisma) o izvo-đenju aneksije. Krajem septembra 1908. u Budim-pešti su radili Aehrenthal, Burián, Beck i Wekerle na zakonskim nacrtima o aneksiji i za Austriju i za

20 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 10. 9. 1908. HHStA PA XL Interna K. 307.

21 KAPIDŽIĆ, Diskusije, str. 196.

Slovo Gorčina


Ugarsku. Konačno, na pregovorima u Budimpešti od 1. do 3. oktobra, ugarski i austrijski ministri po-stigli su saglasnost22.

Na sjednici ugarske vlade od 3. oktobra 1908. Wekerle je ukazao da je zbog proklamacije ustava u osmanskom carstvu nužno ukinuti provizorni ka-rakter posjeda Bosne i Hercegovine kako bi se oču-vali ugarski interesi. Hitno je bilo potrebno dati ustavne institucije zemlji, jer ih stanovništvo želi. Posebno je naglasio moralno pravo Ugarske na Bo-snu i Hercegovinu u odnosu na Austriju koje poti-če iz srednjeg vijeka, te da je to pravni naslov koga će Mađari afirmirati prilikom konačnog rješenja statusa zemlje, kao i u aktuelnim međunarodnim odnosima. Kako su pregovori o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj mogli trajati godinama, a proglas o aneksiji nije trpio odlaganja, to će se do novog reguliranja odnosa postupati po zakonu iz 1880. godine. Dogovoreno je da će održanje pra-va Ugarske na Bosnu i Hercegovinu biti izraženo u obrazloženju ugarskog nacrta o aneksiji23.

Ugarska vlada je prihvatila prijedlog za anek-siju Bosne i Hercegovine uz duboke rezreve koje su izrazili ministar za bogoštovlje i nastavu grof Albert Appony i ministar unutrašnjih poslova grof Julius Andrassy (mlađi). Appony je imao velike zamjerke sa stanovišta međunarodnog i ugarskog prava, te s obzirom na međunarodnu i unutrašnju situaciju. Smatrao je da bi se Bosni i Hercegovini mogle i bez aneksije ustanoviti autonomne insti-tucije, a aneksija će izazvati sukobe u parlamentu na pitanju kome će se zemlja priključiti, Austriji ili Ugarskoj. Smatrao je da aneksija nema takvu vri-jednost da bi se zbog nje ugrozio mir. Po njemu rat je bio moguć, a on je vjerovao da nije preporučljivo ratovati zbog aboliranja praznog suvereniteta sul-tana. Pa i ako ne ugrozi mir, za njega je aneksija štetna. Napuštanje Novopazarskog sandžaka bila bi pogreška, jer se po njemu nije smjelo dozvoliti da dođe do ujedinjenja Srbije i Crne Gore. Velika južnoslovenska država odvojila bi Monarhiju od Albanaca. Nije odobravao aneksiju ni kada je riječ

22 Vidi Géza Andreas von GEYR, Sandor Wekerle 1848-1921. Die politische Biographie eines ungarischen Staatsmannes der Donaumonarchie. München 1993 (Südo-steuropäischen Arbeiten, 91), 292-294.

23 Protokoll des ungarischen Ministerrates v. 3.10. 1908. HHStA, Kabinettsarchiv, K.28 (prevod)

o Osmanskom carstvu, kome bi se nanijela šteta i time Bugarska i Grčka bile potaknute na slične po-stupke, a Srbija zbog aneksije ne bi otkazala svoje aspiracije. Smatrao je da dok još postoji suverenitet sultana, Bosanci moraju uvidjeti da im se ne mogu dati sva prava, jer će čim budu anektirani, izraziti nezadovoljstvo usko ograničenom autonomijom. Smatraće je uvredom i osjećaće se kao poluvrijedni podanici Njegovog Veličanstva. Ipak su, Andrassy i Appony prihvatili mišljenje Wekerlea i glasali za aneksiju u situaciji kad su se svi odlučni faktori za to izjasnili. Minstarsko vijeće je prihvatilo prijed-log Wekerlea, smatrajući da posljedice ovog kora-ka neće biti sa sigurnošću uračunjive24.

Po proglašenju aneksije 5. oktobra 1908. We-kerle je već 6. oktobra podnio ugarski zakonski nacrt i njegovo obrazloženje. U ugarskom zakon-skom nacrtu sporazumno prihvaćenom s austrij-skom vladom kaže se da car i kralj proteže suve-rena prava na Bosnu i Hercegovinu da bi zemlja dobila ustavnu autonomiju i pri tome se poziva na stare veze njegovih slavnih predaka na ugarskom prijestolju s ovim zemljama (§ 1)25. U nacrtu zako-na je rečeno da se odredbe o naslijeđu prijestolja iz 1723. godine zak. čl. I i II ugarskog zakona pro-težu i na Bosnu i Hercegovinu (§ 2), a kako odnos BiH prema ugarskoj državi nije zakonski utvrđen, upućuje se na § 5. zakona iz 1880. i reguliranje tih odnosa od strane legislativa zemalja ugarske krune i zemalja Carevinskog vijeća26.

Wekerle je u pregovorima želio da se u nacrt zakona unesu još dvije odredbe, i to: 1. da se ugar-ska vlada upućuje na to da odmah preduzme pre-govore s austrijskom vladom radi konačnog rje-šenja pitanja Bosne i Hercegovine; 2. da u samom ugarskom zakonu „dođe do izražaja stalno održa-vano i u inauguralnoj diplomi zajamčeno pravo na Bosnu i Hercegovinu„. Ovome se austrijska vlada usprotivila, pa je postignuta saglasnost da se tako uputstvo da vladi tokom debate u saboru, a da održanje ugarskog prava na Bosnu i Hercegovinu

24 Isto. 25 U proklamaciji vladara stanovništvu Bosne i Hercegovine

nalaze se isti navodi. Wiener Zeitung, Nr. 231, v. 7. 10. 1908. 26 Gesetzentwurf über die Erstreckung der suveränen Rechte

Seiner kaiserlichen und Apostolischen königlichen Majestät auf Bosnien und die Herzegowina, HHStA PA 1 K.636, Ca-binett des Ministers [CdM] VIIIc/7, 23f.

Slovo Gorčina


bude izraženo u obrazloženju nacrta. Wekerle je pak upozoravao vladara kako je izvjesno da će se u ugarskom saboru takođe zahtijevati da se ovo sta-novište u nekom obliku unese kao odredba u sam zakon. Smatrao je nemogućim suprotstaviti se ta-kvom shvatanju, jer se slične pravne rezerve nalaze u nizu ugarskih zakona i nemaju nikakvo praktič-no značenje, osim što su jednostavno deklaracija ugarskog principijelnog stanovišta. O Bosni i Her-cegovini se neće jednostrano odlučivati, nego kako je u nacrtu zakona rečeno, uz saglasnost austrijske legislative27.

U obrazloženju zakonskog nacrta koji je pod-nio Wekerle navedena je ugarska pravna argumen-tacija za aneksiju Bosne i Hercegovine i njeno pri-pajanje Ugarskoj. Posebno je istaknut značaj ove argumentacije kod budućeg definitivnog regulira-nja položaja Bosne i Hercegovine u pregovorima s Austrijom. Pišući o vezama Bosne i Hercegovine s ugarskom krunom, koje datiraju iz srednjeg vije-ka, pored ostalog je rečeno da su ugarski vladari vršili suverena prava. Nije tu riječ o pridruženim zemljama (partes adnexe), nego se, uz izuzetak sje-veroistočnog dijela koji je pripadao staroj Hrvat-skoj, radi o potčinjenim zemljama (partes subjec-te). One su mijenjajući upravu, knezove i banove, dolazile pod suverenitet Svete ugarske krune koja je njima vladala. Ta je veza bila ratom prekinuta, ali je se ugarski vladari nisu odrekli, nego su je očuvali u kraljevskoj tituli, zakletvi i u inaugural-noj diplomi, kao i pri dodjeli starih crkvenih časti i zvanja28.

27 Übersetzung des alleruntertanigsten Vortrages des königlichen ungarischen Ministerpräsidenten Dr. Alexan-der Wekerle, Budapest 6. 10. 1908. HHStA PA I K. 636 CdM VIIIc/7, 29-31 ff. U Ministarstvu vanjskih poslova smatrali su suvišnim da se u tekstu ugarskog zakonskog nacrta nalazi izričita odredba o ugarskim pretenzijama na Bosnu i Her-cegovinu, jer ugarski zakonski nacrt u svim svojim dijelovi-ma počiva na ugarskim pravnim zahtjevima. Ugarski kralj poteže svoja suverena prava na BiH, a u zemlju se uvode odredbe ugarskog zakona o naslijeđu prijestolja, koji nije sasvim podudaran s onim u nasljednim zemljama. Ograni-čenje ugarskog prava rezultiralo je samo iz Zakona o upravi iz 1880. godine. - Notiz betreffend Aufnahme einer Reht-sverwahrung ins ungarische Gesetz. HHStA PA I K. 636. CdM VIIIc/7.

28 A. Wekerle, Motivenbericht, Budapest 11. 11. 1908, HHStA PA I K. 636. CdM VIIIc/7.

Austrijska vlada bila je učinila formalne ustup-ke Mađarima da bi se postigao sporazum, ali su ti ustupci bili neprihvatljivi za parlamentarne krugo-ve u Austriji. Mada odstupanja u ugarskom nacrtu i stavovi u obrazloženju nisu imali aktualni značaj za položaj Bosne i Hercegovine u Monarhiji, naišli su na veliki otpor u bosanskom odboru austrijskog parlamenta. Smatrani su potencijalno opasnim po austrijske interese u budućnosti pa zakonski nacrt o aneksiji u austrijskom parlamentu nije usvojen29, a to nije bilo učinjeno ni u ugarskom saboru. Inače, s ugarskom vladom sporazumno utvrđeni austrij-ski zakonski nacrt o aneksiji samo je tretirao proši-renje suverenih prava Njegovog carskog i kraljev-skog Veličanstva i odredbi pragmatične sankcije na Bosnu i Hercegovinu, uz namjeru da se zemlji daju ustavne institucije po zakonu iz 1880. godine (§ 1), čije odredbe ostaju na snazi (§ 2). Stupanje na sna-gu ovog zakona bilo je vezano uz pretpostavku da se i u zemljama ugarske krune donese i istovreme-no objave odgovarajuće zakonske odredbe (§ 3)30.

Postojale su principijelne razlike između ugar-skog i austrijskog nacrta zakona o aneksiji Bosne i Hercegovine. Ugarski zakon se pozivao na stare veze koje stare pretke vladara na ugarskom tronu povezuju s Bosnom i Hercegovinom, a u austrij-skom zakonskom nacrtu se o tome ne kaže ništa. Austrijski zakonski nacrt govori samo općenito o pragmatičkoj sankciji i pod njom se u Austriji podrazumijeva postojeći zakon o naslijeđu, dok ugarski primjerak spominje izričito ugarsku pra-gmatičku sankciju, odnosno zak. čl. I i II iz 1723. godine. Novoimenovani predsjednik austrijske vlade Richard Bienerth Schmerling31, braneći za-

29 STEINBACH, Die bosnische Verfassung , 481-483; SCHMID, Bosnien und die Herzegowina, 26-27.

30 Gesetz vom ...betrefend die Erstreckung der Su-veränitätsrechte Seiner k.u k. Apostolischen Majestät sowie der Bestimmungen der pragmatischen Sanktion auf Bosni-en und die Herzegowina HHStA PA I K. 636, CdM VIIIc/7, 25f.

31 U Austriji je na početku aneksione krize otpušten 15. no-vembra 1908. premijer Max Vladimir Beck zbog afere oko akademskih sloboda profesora Salcburškog univerziteta Leopolda Warmunda. Becka je naslijedio Richard Bienerth Schmerling, koji je tek 10. februara 1909. mogao objaviti definitivan sastav svoga kabineta. Vidi: Karl und Mathilde UHLIRTZ, Handbuch der Geschichte Österreichs und se-iner Nachbarnländern Böhmen und Ungarn, Bd. II, Teil 2. Graz, Wien, Leipzig 1941, 126, 127; Alois CZEDIK, Zur

Slovo Gorčina


konske nacrte u odboru austrijskog parlamen-ta, krajem januara 1909. ukazivao je na razlike u pogledu nastajanja i značaja austrijske i ugarske pragmatičke sankcije. Isticao je da se austrijska pragmatička sankcija odnosi na proširenje prava naslijeđa na sve zemlje pa kod proširenja posjeda nije potrebno odobrenje, dok u ugarskoj pragma-tičkoj sankciji nema odredbe za zemlje van Ugar-ske. U ugarskom nacrtu pravne norme se prepliću s motivima i željama. Odnos prema Ugarskoj se u pragmatičkoj sankciji ne utvrđuje, pa je Bienerth uzaludno isticao da austrijska vlada smatra da oba zakonska nacrta potpuno odgovaraju državno-pravnom reguliranju aneksije32.

Mađari su pak zadržali svoje stanovište, pa je predsjednik ugarske vlade Sandor Wekerle po-novo pokušao sredinom 1909. prilikom rasprave o bosanskom ustavu afirmirati gledište da Bosnu i Hercegovinu kao nekadašnje provincije Svete ugarske krune zbog aneksije treba ponovo smatra-ti ugarskom provincijama33. U jednoj studiji u Mi-nistarstvu vanjskih poslova izraženo je stanovište da ugarski „istorijski zahtjevi„ nisu pravni zahtjevi, nego su samo političke želje. Rečeno je da „istorij-ski zahtjevi„ imaju u savremeno doba „u duhu na-cionalnog principa izvjesno moralno opravdanje ukoliko teže cilju da sve pripadnike jedne nacije ujedine u jednoj nezavisnoj državi„. Ovo se nije moglo odnositi na ugarske zahtjeve s obzirom na nacionalno mješoviti karakter ugarske države, u kojoj samo mali dio stanovništva shvata zahtjeve za Bosnu, dok nemađarske nacije teže uklanjanju dualističkog sistema i stvaranju savezne države na cijelom području Monarhije, i to na osnovu naci-onalne autonomije. Ujedinjenje Bosne i Hercego-vine, prema ovom shvatanju, dolazilo bi u obzir samo s istorodnim stanovništvom na području Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, što preferira veli-koaustrijska gledišta izražena u tada mnogo disku-tiranim djelima Aurela Popovicia (Die vereinigten Staaten von Grossöstereich) i Rudolfa Springera

Geschichte der k.k. österreichischen Ministerien 1861-1916. Bd.4. Teschen, Wien, Leipzig 1920, 1-5, 14, 21, 27.

32 Erklärungen Seiner Excellenz Herrn Ministerpräsidenten zu der Sitzung des Ausschusses für die bosnische Vorlage 28. Jänner 1909, HHStA PA I K. 630. CdM ad 77 ex 1909, 498-501.

33 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH 1617/1909 i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1.

(Grundlage und Entwicklungsziele der Östereic-hisch-Ungarische Monarchie)34.

U austrijskoj javnosti, koja je bila okupirana međunarodnom krizom, ugarski zakonski nacrt o aneksiji nije odmah pobudio odgovarajuću pažnju. Nacionalistički list „Das Vaterland„ pozvao je 18. novembra 1908. na uzbunu, smatrajući da će, ako ugarski zakonski nacrt dobije vladarevu sankciju, pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine Ugarskoj biti riješeno, a ingerencija Austrije na ovu zemlju postaće ubuduće samo privid. Zato je pledirao da se tekst ugarskog zakona paralizira drukčijim tek-stiranjem austrijskog zakona35.

U mađarskoj štampi i strankama javila su se i ekstremna stajališta koja su zahtijevala ukidanje provizorne uprave te da ugarski sabor kratkim putem proglasi Bosnu i Hercegovinu za pokrajnje zemlje (Nebenländern) ugarske krune, njeno pod-ručje ugarskim državnim teritorijem, a stanovniš-tvo ugarskim državljanima36. Ekstremno stanovi-šte zauzeo je i ugarski poslanik Gabriel Ugron, koji je bio protiv toga da Bosna dobije ustav prije nego što se riješi pitanje njene pripadnosti Ugarskoj. Bo-sna je „stoljećima pripadala Ugarskoj„, pa kada se zemlja ponovno s nekim drugim osvoji, onda joj pripada samo naknada troškova. Po njemu, Bo-sna i geografski pripada Ugarskoj jer njene rijeke pripadaju tokovima srednjeg i donjeg Dunava, a

„bazen Dunava je sama Ugarska„. Ustav za Bosnu može donijeti samo kralj Ugarske37.

Na ovakva i slična gledišta odgovaralo se u Austriji od strane „slobodoumnih Nijemaca„ po-nudom da su spremni pristati da se Bosna i Her-cegovina priključi Ugarskoj uz kompenzaciju da vojska i mornarica s zajedničkim njemačkim jezi-kom ostanu trajno zajedničke i da Ugarska izrazi spremnost na trajno osiguranje zajedničkog carin-skog i trgovačkog područja i zajedničke emisione

34 Über die Ansprüche Ungarns auf Bosnien und die Herze-gowina (Studie Baron Holds), HHStA PA I K.636. CdM VI-IIc/7.

35 Eine neue Unheilsquelle, Das Vaterland, Morgenblatt, Nr.531, 18. 11. 1908.

36 Ungarns Anrecht auf Bosnien, Das Vaterland, Nr. 471, 14. 10. 1908.

37 Magyar Nemzet , 24. 9. 1909, cit. u: Abgeordneter Ugron für Zugehörigheit Bosnien zu Ungarn, Neue Freie Presse, Morge-nblatt, 24. 9. 1909. „„

Slovo Gorčina


banke, te da više ne dolazi u pitanje „Monarchie auf Kündigung„38, što je bilo nerealno očekivati.

I niz ugarskih pravnih istoričara uključilo se u ovu diskusiju, afirmirajući ugarska prava na Bosnu i Hercegovinu, ali ipak priznavajući potrebu spo-razuma s Austrijom. Osporavano je pri tome da Austrija ima ista prava na Bosnu kao i Ugarska, po-zivajući se na „istorijska prava Ugarske„. Negirano je stanovište da je Bosna i Hercegovina dominium Monarhije kojoj je osporavan pravni subjektivitet jer nije imala posebnog teritorija ni državljanstva. Negiran je i pravni značaj bosanskohercegovačkog Zakona iz 1880. i on je tretiran „samo kao prolazni modus vivendi„. Na Bosnu i Hercegovinu je gledao Arpad Királify kao na ekskluzivni dominij ugarske krune koji se provizorno tretira kao kondominij Ugarske i Austrije, sporni teritorij na koji Ugarska ima više prava. Pod konačnim rješenjem podrazu-mijevalo bi se preuzimanje uprave od zajedničke vlade uz odgovarajuću kompenzaciju Austriji. Za Arpada Királifyja aneksijom je eo ipso Bosna i Hercegovina povezana s Ugarskom, premda ostaje staro stanje39. Uz Királifyja je pristajao i Alfred Pal. On je smatrao da je Bosna i Hercegovina područje u kondominiju obiju država na koje Ugarska ima dalekosežna istorijska prava. Po njemu je Bosna i Hercegovina područje u faktičkom kondominiju-mu obiju država na koje Ugarska ima dalekosežne, na istorijskoj osnovi pravne zahtjeve. Buda Laslo smatrao je da se ne radi o ekskluzivnom domini-jumu Ugarske u Bosni i Hercegovini, nego da su u pitanju istorijski zahtjevi. Za Lajosa Tihanyija zadobijanje teritorija bilo je u prvom redu pitanje sile, a potom prava. Kako je Bosna i Hercegovina okupirana zajedničkom vojskom, stvoren je kon-dominij obiju država, ali kod konačnog reguliranja Ugarska ima pravnu prednost. U Hrvatskoj se pak javila teorija da ugarski kraljevi u srednjem vijeku nisu vršili suverenu vlast u Bosni kao nosioci kru-ne Svetog Stefana, nego kralja Zvonimira40.

38 Die Deutschfreisinnigen und die Annexionsvorlage. Kriegsarchiv, Wien [KA]. Militärkanzlei Franz Ferdinand [MKFF]. Sonderreihe 206.

39 Dr. Árpád KIRÁLYFI, Die staatsbürgerlichen Rechtsbezie-hungen in Bosnien und der Herzegowina, (Prevod s mađar-skog: Az allampolgari jogviszonyok Boszniaban), Jogállam 8 (1909), H. 6, HHStA, Nl. Baernreither K.41.

40 Dr. Alfred Pal, Landtagsvertreter, „Die politische Organisati-on Bosniens und der Herzegowina„, Budapest 1913, HHStA

I niz drugih ugarskih pravnika i političara ar-gumentiralo je ugarsko pravo na inkorporiranje Bosne i Hercegovine u Ugarsku poslije aneksije, pozivanjem na odnose ugarske krune s Bosnom u srednjem vijeku, kojih se ugarski vladari nisu odrekli. Tako je u knjizi „Das Rechtsverhältnis Bosniens und der Herzegowina zu Ungarn, mit besonderer Rücksiecht auf das Mittelalter„ preve-denoj 1909. godine na njemački jezik, Franz von Komlossy vidio pravnoistorijske osnove prošire-nja suverenih prava Ugarske na Bosnu i Hercego-vinu u događajima od 10. do 14. stoljeća. Na ovo je u štampi reagirao profesor Univerziteta u Beču dr. Edmund Bernatzig odbacujući ovo mišljenje kao i stanovište ugarske vlade. U savremenom državnom i međunarodnom pravu bilo je davno prevaziđeno patrimonijalno shvatanje države, po kome legitimna vladarska prava bez saglasnosti njenog nosioca ni ratnim osvajanjem ne mogu biti izgubljena. Ovo je bilo napušteno poslije revolu-cionarnih preobražaja, nakon što je početkom 19. stoljeća u doba reakcije pod vođstvom Meternicha pokušano da se oživi. Rat i njegovi rezultati proi-zvode pravo, pa su ugarska prava na Bosnu propala osmanskim osvajanjem. Pravo posjedovanja Bo-sne i Hercegovine, po ovom mišljenju, proizlazilo je samo iz okupacije i aneksije41.

Na sličan način ocijenjen je od bečkih univer-zitetskih krugova i rad dr. Geze v. Ferdinandyja

„Staats- und Verwaltungsrecht des Königreichs Un-garn und seiner Nachbarländer„ izdan u Hannove-ru u „Bibliothek des öffentlichen Rechts„ iz 1909, sa ciljem da se utiče na njemačku javnost. Pri tome je rečeno da se, kad Ferdinandy tvrdi da je prokla-miranjem aneksije pravo ugarske krune na Bosnu i Hercegovinu „ponovo oživljeno„, on okreće čudi-ma kojih u nauci nema42.

Mada aneksija nije u parlamentima ozakonje-na, u februaru 1910. godine oktroiran je Zemaljski

Nl. Baehrenreither K. 41.41 Das Anneksionsgesetz und die staatsrechtlichen Verhältni-

sse Bosniens und der Herzegowina, v. Hofrat Professor dr. Edmund Bernatzig, Neue Freie Presse, Morgenblatt, Nr. 195, 21. 9. 1909.

42 Bosnien, die Herzegowina und das ungarische Staatsrecht (Aus Wiener Universitäskreisen), Bosnische Korrespondenz, 1. 11. 1909. O pogledima austrijskih pravnika na držav-nopravne odnose Bosne i Hercegovine u Monarhiji vidi SCHMID, Bosnien und die Herzegowina, 25-49.

Slovo Gorčina


ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu. Iste godine u ugarskoj delegaciji istupilo se kao nikad do tada s pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu. Ne samo iz-vjestilac i neki delegati nego i Franz Kossuth i grof Tisza izjasnili su se u govorima da se pitanje dr-žavnopravne pripadnosti Bosne i Hercegovine tre-ba regulirati i da bi ona morala pripasti Ugarskoj polažući na to istorijsko pravo43. Iste pretenzije čule su se u ugarskoj delegaciji i naredne godine44, a problem je ostao otvoren do propasti Monarhije.

Nacrt ustava i stavovi zajedničkih ministara

U pismu od 5. oktobra 1908. ministru Buriánu vladar je zahtijevao da Burián hitno podnese pri-jedloge ustavnih ustanova u Bosni i Hercegovi-ni. Njima bi bilo osigurano izvjesno sudjelovanje stanovništva u obavljanju zemaljskih poslova po-sredstvom zemaljskog predstavništva. To je trebalo uslijediti u takvom obliku koji će odgovarati vjer-skim prilikama i čuvati od starine naslijeđen red. Predstavničko tijelo trebalo je da se stvori na prin-cipu zastupstva interesa i bude što vjernija slika na-cionalnog i političkog stanja. Zato su u posebnim kurijama trebali biti zastupljeni istaknuti nosioci časti, po obrazovanju i blagostanju gornji slojevi, stanovnici gradova i seoskih općina. Birači svake kurije trebalo je da odvojeno glasaju po konfesija-ma u svakoj kuriji, da bi se, kako se kaže, očuvali dobri odnosi među vjerama i da bi svakoj vjeri bio osiguran broj predstavnika koji joj pripada. Dalje je rečeno da će se djelokrug sabora samo odnositi na predmete zakonodavstva i kontrole koji se tiču uprave i prava Bosne i Hercegovine. Naglašeno je da ustav treba što prije stupiti na snagu45.

Međutim, tek s rezolucijom poslaničke kuće Carevinskog vijeća od 18. decembra 1908. i zahtje-vom da se u sporazumu s povjerenicima stanov-ništva stvori takav temeljni zemaljski zakon koji će zajamčiti u Bosni i Hercegovini ustavne slobode i prerogative46, Burián je 5. januara 1909. uputio in-formaciju predsjednicima vlada Austrije i Ugarske kao i Ministarstvu vanjskih poslova u kojoj se kaže

43 „Ungarische Prätensionen auf Bosnien„, Sarajevoer Tagblatt, Nr. 258, 11. 11. 1910.

44 Sarajevoer Tagblatt, Nr. 50, 2. 3. 1911. 45 Wiener Zeitung, Nr. 231, 7. 10. 1908.46 Bienerth Buriánu 31. 12. 1908, ABH ZMF PrBH 44/1909.

da se ustavni prijedlozi „nalaze u punoj izradi„ i da će on što je moguće više ubrzati rad. Izrazio je nadu da će nove institucije stupiti na snagu u toku proljeća 1909. godine. Pri tome je istakao da će se voditi računa o ravnoteži potreba jedne za život sposobne samouprave i osiguranja interesa Mo-narhije u Bosni i Hercegovini. Iz toga proizilazi da će se djelatnost budućeg sabora odnositi samo na poslove koji se tiču Bosne i Hercegovine, dok za zajedničke pragmatičke i ugovorne zajedničke poslove, kao i za pitanja koja se regulišu na jed-nakim principima, treba za Bosnu i Hercegovinu i dalje da važe nagodbeni zakoni kao i Zakon o carinskom uključenju Bosne i Hercegovine od 20. 12. 1879. i Zakon o upravi od 22. 2. 1880. godine. Ova pitanja rezervirana su za ingerenciju pozva-nih faktora Monarhije. Burián je skicirao sastav sabora koji će se sastojati od duhovnih i svjetovnih virilista i izabranih poslanika, i to jedan poslanih na 25.000 stanovnika. Izborno pravo biće opće i direktno za muška lica, ali će se vršiti u tri kuri-je. U prvoj kuriji biće najviše oporezovana lica, sve diplomirane osobe i članovi trgovačke i obrtničke komore, u drugoj gradovi i u trećoj seoske opći-ne. U svim kurijama mandati će biti raspoređeni prema broju pripadnika konfesije, a birači pojedi-nih konfesija odvojeno će glasati. Sabor nema in-gerencije u egzekutivi, jer je njegova kompetencija legislativna. On vrši i nadzor nad upravom (što će biti u toku pregovora eliminirano). Sabor dobija budžetsko pravo s izvjesnim kautelama za osigu-ranje finansijskih interesa Monarhije. Predsjedniš-tvo sabora imenuje vladar, i to u turnusu konfesi-ja. Zemaljskom statutu biće priložen izborni red i poslovnik. Istovremeno sa saborom stupiće u život kotarska predstavništva (medžlisi), koja će biti ta-kođe uređena na bazi zastupstva interesa i konfesi-ja. Oni treba da budu vrlo važan organ samoupra-ve. Osim toga vršiće se izmjene i dopune koje su uslovljene novim temeljnim zakonima47. Uskoro je pak dodato da treba potpuno i izričito osigurati zaštitu ličnih prava vlasništva, prava na dom, pra-va na tajnost pisama, vjeroispovjesti i savjesti, na slobodu kretanja, udruživanja i sakupljanja, kao i na pravo javnog izražavanja mišljenja, podnošenja peticija i sl. (iako su odredbe o ovim pitanjima u

47 Bienerth Buriánu 05. 1. 1909, ABH ZMF PrBH 44/1909.

Slovo Gorčina


donesenom ustavu bile popraćene znatnim ogra-ničenjima). Istaknuto je kako bi trebalo razmo-triti bosanskohercegovačko konsultativno učešće pri tretmanu zajedničkih ili zajednički tretiranih pitanja i pri tome je naglašeno da ne može biti govora o eventualnoj izmjeni status quoa Bosne i Hercegovine u Monarhiji. Burián se općenito slo-žio s predsjednikom austrijske vlade Bienerthom da će se kompetencija sabora posebno odnositi na civilnu i krivičnu organizaciju sudske uprave, za-konodavstva u svim pitanjima unutrašnje uprave, općina, bogoštovlja i nastave, saniteta i veterinar-stva (veterinarstvo će biti eliminirano iz ustava), zakonodavstva u oblasti poljoprivrede (šumarstvo, lov, gajenje stoke), otkupa zemljišnih obaveza (što će biti vrlo sporno), prava na vodu, zakonodav-stva koje se odnosi na vodogradnju i gradnju cesta, zanatstvo i fabrike, direktne poreze, te budžetsko pravo, ukoliko ne tangira interese Monarhije48. Kratke informacije Bienerthu i Wekerleu u januaru 1909. godine uglavnom su bile slične izlaganju civilnog adlatusa barona Benka o ustavnoj anketi u Sarajevu u februaru 1909. godine49. Inače, ustavna anketa nije mogla izvršiti bitnije uticaje na formiranje ustavnih odredaba. U njoj nisu mogle učestvovati političke stranke, nego samo pojedinci50, a domaći ljudi nisu dobili na uvid ni tekst nacrta ustava koji se pripremao. Tek nakon razgovora s funkcionerima Zemaljske vlade i provedene ankete, krajem aprila 1909. godine, mjesec dana nakon što je bila okončana aneksiona kriza, bili su u Zajedničkom ministarstvu finansija gotovi tekstovi nacrta zemaljskog ustava kao i drugih akata.

Burián je 30. aprila 1909. uputio zajedničkim ministrima i predsjednicima austrijske i ugarske vlade na njemačkom jeziku nacrte zemaljskog sta-tuta, izbornog reda i poslovnika za sabor, nacrt za-kona o udruženjima, skupovima i kotarskim pred-stavništvima, kao i zakonski nacrt o zemaljskim pripadnicima, a 19. maja dostavio je i objašnjenja (Erläuternde Bemerkungen)51. Potom su u Mini-

48 Bienerth Buriánu i Wekerleu 14. 1. 1909, ABH ZMF PrBH 165/1909; Burián Bienerthu 19. 1. 1909. HHStA PA I K.638, CdM VIIIc12/1. Bienerth je 28. 1. 1909. imao slično izlaga-nje u odboru Carevinskog vijeća u okviru prezentiranja pri-jedloga austrijskog zakona o aneksiji BiH, isto, K. 630, ad. 79. CdM ex. 1909, 500-502.

49 Vidi IMAMOVIĆ: Pravni položaj, str. 197-198, 204-212.50 Isto; KAPIDŽIĆ: Bosna i Hercegovina , str. 61-72.51 ABH ZMF PrBH, 1138/1909; HHStA PA I K.638. CdM VI-

IIc 12/1, 23ff. Prikaz sadržaja „objašnjenja ustava„ odnosno statuta dao je KAPIDŽIĆ, Bosna i Hercegovina, 72-92.

starstvu vanjskih poslova održane 28. maja, 3. i 4. juna 1909. godine interne konferencije pod pred-sjedništvom ministra Aehrenthala. Pozdravljen je konzervativni duh koji općenito karakterizira statut, kao i činjenica da su prava muslimanskog stanovništva bila zaštićena, posebno što je izbor po konfesijama bio „za muslimane vrlo povoljan„52. Uz ostalo data je i sugestija da se kompetencija sa-bora, pored predloženog trgovačkog, mjeničnog šumskog i rudarskog prava, proširi još i na zakono-davstvo o dioničarskim društvima (komanditska društva na dionice), na društva s ograničenim jem-stvom, osiguravajuća društva, tečevne i privredne zadruge (što je na kraju i usvojeno). Međutim, na sastanku su stavljene primjedbe na zakonske na-crte prvenstveno sa stanovišta toga kako se Bosna i Hercegovina uklapa u Monarhiju. Tako je npr. izražena misao da je poželjno da Bosna i Hercego-vina dobije forum u kome treba da bude saslušana pri reguliranju međusobnih odnosa u Monarhiji, otprilike kao jedna interna carinska i trgovinska konferencija (što je docnije bilo odbačeno). Ispo-ljene su sumnje u pogledu kompetencije i sastava zemaljskog savjeta od devet članova, koji iz svoje sredine bira sabor. Zemaljski savjet ima prava da postavlja pitanja i daje odgovore u pogledu držav-nopravnih poslova u kojima Bosna i Hercegovina učestvuje, a sabor ne odlučuje. Nabačeno je mišlje-nje da u zemaljski savjet mogu biti pozvani samo eksperti za poslove Bosne i Hercegovine (ovo je bio tek uvod za diskusiju o ovom pitanju). Prihvaćen je nacrt zakona o zemaljskoj pripadnosti. Tom pri-likom je rečeno da Bosna i Hercegovina nije drža-va i da nije riječ o trećem državljanstvu, od čega su, inače, strahovali Mađari (koji su docnije onemo-

52 Protokoll der am 28. Mai 1909 im Ministerium des Äussern abgelhaltenen internen Besprechung über die Gesetzentwür-fe betreffend die neu zu erlassende Landesverfassung für Bo-snien und die Herzegowina, HHStA PA I K.638, CdM VIIIc 12/1, 239-246. Osnovna ideja o nacionalno- konfesionalnim izbornim tijelima, koja su postojala paralelno sa kurijalnom podjelom, bila je preuzeta iz zemaljskih pravila za Morav-sku iz 1905. (Moravska nagodba). Odredbe o uvođenju nacionalnog katastra i podjeli mandata po nacionalnom ključu unesene su u zemaljska pravila nacionalno mještovite Bukovine, koja su stupila na snagu poslije bosanskoherce-govačkog ustava (Zakoni od 26. maja 1910.) - Vidi Rudolf SIEGHART, Die letzten Jahrzehnte einer Grossmacht. Ber-lin 1932, 423-427. U Cisleithaniji je 1907. uvedeno samo za Carevinsko vijeće opće pravo glasa za muškarce.

Slovo Gorčina


gućili usvajanje ovog zakonskog nacrta). Posebno je diskutirano o provedbi nagodbenih zakona iz 1907. u Bosni i Hercegovini kao i internacionalnih ugovora. Pokrenuta je diskusija o supotpisivanju u saboru usvojenih i od vladara sankcioniranih za-kona, što je u stvari bilo pitanje ingerencije članova Zajedničkog ministarskog vijeća na bosanskoher-cegovačku upravu. Zauzet je stav da, zavisno od karaktera pojedinih zakona, njih treba da kontra-signira, pored zajedničkog ministra kome je povje-reno vođenje bosanskohercegovačke uprave, još i ministar vanjskih poslova kad je riječ o zakonima općeg karaktera, kao i o zakonima kod kojih sao-dlučuju obje države Monarhije po zakonu iz 1880. godine, a kad je riječ o vojnim zakonima, njih pot-pisuje i ministar rata53. Ovo je bilo suprotno pred-loženoj odredbi ustava, kao i dotadašnjoj praksi, da zakone potpisuje samo zajednički ministar fi-nansija. Aehrenthal je težio intenziviranju uticaja Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva rata

53 Protokoll der am 28. Mai 1909 [ ...] abgelhaltenen internen Besprechung [...]; Protokoll der am 3. Juni 1909 [...] abgel-haltenen zweiten internen Besprechung [...]; Konferenz am 4. Juni 1909 über bosnische Gesetzentwürfe. HHStA PA I K. 638, CdM VIIIc 12/1, 239-246, 247-255, 152-212.

na bosanskohercegovačku upravu s ciljem da ojača sopstveni uticaj. On je imao u vidu da će aneksija i proglašenje zemaljskog ustava morati imati izvje-snog odnosa na tretman poslova Bosne i Hercego-vine od strane zajedničke vlade. To je bilo na liniji Aehrenthalovih ranijih nastojanja, ispoljenih još prilikom obnavljanja privredne nagodbe između Austrije i Ugarske, da Zajedničko ministarsko vije-će dobije funkcije vlade kojoj bi pripadali zajednič-ki ministri i šefovi austrijske i ugarske vlade. Svoj položaj u Zajedničkom ministarskom vijeću želio je, ako ne de jure, a onda de facto, uzdići na rang kancelara Reicha54.

Mada je u okviru državnopravnih ustupaka i protuustupaka prihvaćeno da se oznaka „zajed-nička vlada„ upotrebljava u međunarodnim ugo-vorima koji se tiču zajedničkih poslova, i dalje su ostale duboke razlike između mađarskog i austrij-skog gledišta u pogledu funkcije i karaktera zajed-ničkih organa Monarhije. Ovo je došlo do izražaja i prilikom utvrđivanja teksta zemaljskog ustava za Bosnu i Hercegovinu, slično kao i na početku oku-

54 Vidi Éva SOMOGY, Aehrenthals Reformbestrebungen 1906-1907. Die Duallismus-Interpretation des Ministers des Äusern, Österreichische Osthefte 1 (1988), 60-75.

Slovo Gorčina


pacije, kada se raspravljalo o osnovnim pitanjima upravljanja okupiranom zemljom55.

Na konferenciji zajedničkih ministara od 7. juna 1909. razmatrani su zakonski nacrti izrađe-ni od strane Zajedničkog ministarstva finansija56. Za ove nacrte Aehrenthal je rekao da polaze od ideje da Bosnu i Hercegovinu treba tretirati kao corpus separatum, da ona nije država ni subjekat suvereniteta, nego samo pravno područje Monar-hije. Smatrao je da će na toj osnovi biti olakšano rješavanje niza pitanja. Na sastanku su bili verifi-cirani stavovi zauzeti na prethodnim savjetovanji-ma u Ministarstvu vanjskih poslova. Na prijedlog Aehrenthala dopunjena je tačka koja tretira nad-ležnost sabora na području trgovačkog, mjenič-nog, šumskog i rudarskog prava. U kompetenciju sabora dati su i veterinarski poslovi. Na ovoj kon-ferenciji u centru pažnje bila je diskusija o zemalj-skom savjetu i o pošti i telegrafu, što je Burián na-mjeravao dati u kompetenciju sabora. Budući da je kompetencija sabora bila u važnim pitanjima ograničena, Aehrenthal je izražavao ozbiljnu re-zervu prema, po njemu, suviše dalekosežnim pra-vima zemaljskog savjeta da može zauzimati stavo-ve uskraćene djelokrugu sabora.Vjerovao je da to pravo treba ograničiti tako da zemaljski savjet daje mišljenje samo na upit Zemaljske vlade i vlada obi-ju država Monarhije putem Zajedničkog ministar-stva. U suprotnom on se bojao konflikata između zemaljskog savjeta i vlade. Međutim, Burián je u zemaljskom savjetu vidio „sigurnosni ventil pro-tiv subverzivnih težnji„ i instrument koji će od-straniti osjećaj stanovnika Bosne i Hercegovine da su građani drugog reda, s obzirom na sva ustavna ograničenja i uskraćeno pravo da učestvuju u radu delegacija. Cilj mu je bio odstraniti deprimirajući osjećaj stanovništva. Po mišljenju Buriána bilo je najbezbolnije usmjeriti sve želje i pritužbe na spo-redni kolosijek. Za Buriána je Južni Slaven velika pričalica, on hoće da ga se sasluša pa makar se i ne povelo računa o njegovim željama. Stoga je za-jednički ministar finansija smatrao da je najbolje

55 Vidi: JUZBAŠIĆ, Das österreichisch-ungrische „gemeinsa-me Ministerium„, 277-280; ISTI, Politika i privreda, 258-260.

56 Protokoll über die [...] am 7. Juni 1909 stattgehabte Konfe-renz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638, CdM VIIIc 12/1.

pustiti ljude da se u zemaljskom savjetu izgovore. Tu se mogu problemi mnogo bezopasnije tretirati i lakše isključiti iz diskusije u saboru. Po Buriánu, bolje je imati u legalnim granicama iznijeto mišlje-nje, koje se može uzeti u obzir ili ne uzeti, nego otrovni članak u štampi na koju se ne može uticati. Iako je i ministar Schönaich smatrao da je gore dati ljudima pravo na tribinu, a onda ne uzeti u obzir njihove želje i ostaviti ih bez odgovora, odluka je bila ostavljena otvorenom dok se čuje stav vlada. Kako se one nisu u biti protivile, odredba o zemalj-skom savjetu uz manje naknadne izmjene ostala je u Zemaljskom ustavu (§ 39)57.

Odredba nacrta zemaljskog ustava da pošta i telegraf (naknadno je uneseno i telefon) dođu u kompetenciju sabora, te da pređu iz vojne u civilnu upravu, izazvala je raspravu. Njen rezultat je bio da je 7. juna 1909. ponuđeno kompromisno rješenje, koje bi po prijedlogu Aehrenthala bilo da pošta, te-legraf i telefon ostanu u kompetenciji sabora, ali bi odluku o vremenu njihove stvarne predaje u ruke civilne uprave donijela trojica zajedničkih mini-stara kad to bude oportuno58. Međutim, ovome su se protivili, kako ministar rata, tako i austrijska i ugarska vlada, kao i prijestolonasljednik Franz Fer-dinand. To je docnije revidirano, i pošta, telegraf i telefon su otpali iz kompetencije sabora i ostali da-lje pod vojnom upravom59. To je bio samo uvod u daleko opsežniju diskusiju o bosanskohercegovač-kim ustavnim zakonima u drugoj polovini 1909. godine. Zajednički ministri su, i pored Buriánova protivljenja, prihvatili na sastanku 7. juna stanovi-šte Aehrenthala da bosanskohercegovački zakoni principijelne prirode, kao i oni bosanskoherce-govački zakoni kod kojih saodlučuju obje države Monarhije po zakonima iz 1880. godine, treba pri objavljivanju da nose i potpis ministra inozemnih djela, odnosno zakoni vojnog karaktera i ministra rata60. Tako je trebalo da se, analogno praksi u obje države Monarhije, bosanskohercegovački zakoni publiciraju s potpisima više ministara. Ovo Ae-

57 Isto; vidi JUZBAŠIĆ: Nacionalno-politički odnosi, str. 50-51. 58 Protokoll über die [...] am 7. Juni 1909 stattgehabte Konfe-

renz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638, CdM VIIIc 12/1.

59 Vidi: JUZBAŠIĆ: Politika i privreda, str. 356-357.60 Protokoll über die [...] am 7. Juni 1909 stattgehabte Konfe-

renz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638, CdM VIIIc 12/1.

Slovo Gorčina


hrenthalovo stanovište odgovaralo je intencijama austrijske vlade61, ali će ga uskoro potom ugarska vlada odlučno odbiti, smatrajući da sankcionirane bosanskohercegovačke zakone treba da potpisuje samo zajednički ministar finansija62.

Osnivanje ugarske Privilegirane agrarne i komercijalne banke za BiH-Zaoštravanje odnosa sa Austrijom

Pokušaj ugrožavanja prevlasti austrijskog uti-caja u Bosni i Hercegovini desio se u doba aneksio-ne krize. Pregovori o osnivanju u Bosni i Hercego-vini ugarske Privilegirane agrarne i komercijalne banke, kao ekspoziture najjače banke iz Budimpe-šte, peštanske Ugarske komercijalne banke, došli su u toku aneksione krize u akutnu fazu i izvršili su znatan uticaj na opće političke prilike i tretman bosanskohercegovačkog ustava. Peštanska Ugar-ska komercijalna banka podnijela je 19. februara 1908. Zemaljskoj vladi projekt ugovora o osniva-nju Privilegirane agrarne i komercijalne banke za Bosnu i Hercegovinu. Ova banka, uz davanje za-jmova kmetovima do pune otkupne cijene selišta, trebalo je da se uključi u sve pore privrednog živo-ta Bosne i Hercegovine, s posebnim povlasticama i garancijama za sve pravne poslove. Njoj je pripa-dala privilegirana sudska nadležnost, a uživala bi i prioritetno pravo u poslovima otkupa kmetova, komunalnih i hipotekarnih kredita, jer bi prispjela potraživanja ubirala putem administrativnih vlasti. U službi banke trebao se naći cijeli aparat uprave, a kao garancija bankovnog poslovanja trebalo je da posluži zemaljski budžet. Zajednički ministar finansija odobrio je 28. novembra 1908. osnivanje banke, a osnivačka skupština održana je 20. janu-ara 1909. u Sarajevu. Banka je raspolagala dionič-kim kapitalom od nominalnih 8 miliona kruna63.

Vijesti o osnivanju ugarske banke s dalekosež-nim privilegijama izazvale su buru gnjeva u Austri-ji. Na sjednicama parlamentarnih odbora dovođen je u pitanje smisao aneksije, ustava, i budućeg ze-maljskog sabora u Bosni i Hercegovini. Smatralo

61 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.62 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH

1617/1909. i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1, 422.63 Vidi: Luka ĐAKOVIĆ: Privilegovana agrarna i komercijal-

na banka za BiH, Glasnik ADA 6 (1966), str.143-160; up. SCHMID: Bosnien und die Herzegowina, str. 329-331.

se da sve što tangira interese Austrije mora biti ri-ješeno u sporazumu s austrijskom vladom, pa je to svoje stanovište voditelj austrijskog ministarstva fi-nansija Jorkasch Koch saopštio ministru Buriánu64. Jorkasch Koch je u aneksionom odboru austrijskog parlamenta dao izjavu označivši dotadanji postu-pak Buriána u odnosu na banku „jednostranim, čudnovatim i štetnim za ovostranu državnu polo-vinu„, a „Das Finanzielle Tagblatt„ je u broju od 24. decembra 1908. donio naslov „Die Zerreißung der bosnischen Verfassung-Auslieferung Bosniens an Ungarn und die südslavische Frage„65.

Burián je u svom odgovoru istakao da dogovor s bankom leži unutar koncepcija zemaljske upra-ve, koja vodi strogo računa o paritetnom interesu Austrije i Ugarske u Bosni i Hercegovini. Naglasio je da su agrarni odnosi kočnica razvitka, ali je on protiv općeg rasterećenja koje se javlja u diskusija-ma u delegacijama, a koje bi se moralo obligatno sprovesti. Sada za to nema novaca, pa je on za do-brovoljni otkup. Zato će uprava dati garanciju ban-ci za davanje zajmova u punom iznosu otkupa66. Ugarska vlada je 8. februara 1909. odobrila osniva-nje banke, dok ga je austrijska vlada 8. marta 1909. godine odbila67. Ona je smatrala da bi osnivanje banke s takvim privilegijama trebalo, imajući u vidu Zakon o upravi iz 1880. godine, sačekati za-sjedanje sabora68. Burián je to odbio jer je smatrao da je koncesioniranje jednog novčanog zavoda normalna funkcija egzekutive koja ne podliježe uticaju obiju vlada u smislu zakona iz 1880. godi-ne i ne može se rezervirati za još nepostojeći sabor. Po njemu paritet nije bio povrijeđen, jer su slična i djelomično veća prava bila odobrena austrijskom kapitalu u Zemaljskoj banci za Bosnu i Hercego-vinu69. Sukob austrijskog i mađarskog kapitala za dominirajući uticaj u Bosni i Hercegovini bio je za-odjeven plaštom nesebičnosti i principijelne borbe,

64 Jorkasch Koch Buriánu, 23. 12. 1908, ABH ZMF PrBH 2234/1908;

65 Isto; Bienerth Buriánu 28. 12. 1908, ABH ZMF PrBH 2234/1908; Burián Bienerthu 03. 1. 1909. HHStA PA I K. 637, CdM VIIIc 12/2, 71.f.

66 Burián Jorkasch Kochu 28. 12. 1908, ABH ZMF PrBH 2234/1908.

67 ĐAKOVIĆ: Privilegovana agrarna i komercijalna banka za BiH, str. 158-160.

68 Bienerth Buriánu 8. 3. 1909, ABH ZMF PrBH 634/1909. 69 Burián Bienerthu 11. 3. 1909, ABH ZMF PrBH 634/1909.

Slovo Gorčina


pa su Austrijanci u pitanju koncesioniranja mađar-skog kapitala vidjeli povredu svojih prava i priori-teta u privrednoj politici70. Zahvaljujući snažnom otporu bečkih i nekih domaćih krugova Mađari su bili prisiljeni na popuštanje, pa je došlo do spora-zuma između austrijske vlade i zajedničkog mini-stra finansija. Poslovanje banke u pogledu otkupa kmetova odloženo je do prve sjednice sabora i nje-gove odluke. Nakon toga je Franz Josef 25. aprila 1909. sankcionirao osnivanje Privilegirane agrarne i komercijalne banke za Bosnu i Hercegovinu u okvirima statuta i podnesenih pravila71. Posljedica ovog akta, koji je bio neočekivan, bilo je takvo stanje u austrijskim parlamentarnim krugovima da ga je Burián nazvao „tragičnim poglavljem hungarofobije„72. To je prisililo Bienertha da početkom maja 1909. ukaže na to da će austrijska vlada insistirati na paritetnoj ingerenciji i da će se sva prinicipijelna pitanja bosanskohercegovačke uprave rješavati po zakonu iz 1880. godine i o njima će se odlučivati na kolegiju zajedničke vlade, pa su pojedini bečki listovi komentirali da u upravi Bosne i Hercegovine nastupa nova situacija73. Ova izjava data je u cilju smirivanja situacije, nakon što se Bienerth sporazumio s Aehrenthalom i dobio preko volje saglasnost Buriána, koga je austrijska javnost optuživala da protežira mađarske interese.

S ciljem da izađe iz situacije stvorene koncesi-jom ugarskoj banci, Aehrenthal je pokušao inter-venirati. Priredio je u maju 1909. prijedlog vladare-vog ručnog pisma koji tretira otkup kmetova, kako je to u biti učinjeno i u ručnom pismu iz marta 1910. godine. U ručnom pismu vladar odobrava da zajednički ministar finansija, uz staranje i jamstvo zemaljske uprave, pruži bankovni kredit za otkup kmetova i ujedno želi da se ubuduće otkup prove-de putem vladinih organa o trošku državnih sred-stava. Istovremeno vladar daje nalog da se za pred-stojeći sabor izradi odgovarajući zakonski nacrt74.Ovaj prijedlog je odbačen od ugarske vlade jer u njemu nije stajalo samo da se pita sabor, nego se stavlja u izgled podnošenje zakonskog nacrta. Wekerle je ukazao da je koncesija zemaljske uprave Agrarnoj i komercijalnoj

70 ĐAKOVIĆ: Privilegovana agrarna i komercijalna banka za BiH, str. 162.

71 Isto, str. 162-163, 168-169.72 Burián Aerhenthalu 7. 5. 1909, HHStA PA I K. 637 CdM

VIIIc 12/2 ad. 292f. 73 Aehrenthal Buriánu 6. 5. 1909, i Ministarstvo vanjskih po-

slova Bienerthu 12. 5. 1909, HHStA PA I K. 637 CdM VIIIc 12/2, Nr. 292 i ad 301.

74 HHStA PA I K. 637 VIIIc 12/2 191-193.

banci u Sarajevu najprije u Austriji označena kao povreda pariteta, a kad je s ugarske strane dokazivano da ona znači samo poboljšanje stanja, istaknuto je da je zajam preskup i da će otkup uslijediti od strane države, a eventualno biti čak i obligatan. Ukazao je na to da je u toku pregovora bilo govora samo o tome da će stvar doći u sabor u formi jedne interpelacije – da li on odobrava otkup putem koncesije banci75. Umjesto toga nacrt ručnog pisma, po Wekerleu, odražava mogućnost obligatnog otkupa i cijeli otkup kvalificira kao državnu zadaću. Prejudicirala se kompetencija sabora prije definitivnog utvrđenja njegovog djelokruga. On je to označio kao punu pobjedu austrijskog stanovišta76.

U ugarskoj vladi preovladavalo je mišljenje da čim kruna u bilo kojoj „formi intervenira da je to upereno protiv Ugarske„.77 Tekst vladarevog ruč-nog pisma afirmirao je austrijsko stanovište i to prije nego što su definitivno utvrđeni okviri bo-sanskohercegovačkog ustava i kompetencija sabo-ra, što će u Ugarskoj učiniti situaciju neodrživom. Postavljen je od strane ugarske vlade zahtjev da bi se, ako dođe do fakultativnog otkupa uz posredo-vanje zemlje, morao „osigurati puni paritet ugar-skim novčanim institucijama„. Obustavljanje rada ugarske Privilegirane agrarne i komercijalne ban-ke na otkupu kmetova označeno je kao jednako njenoj likvidaciji, te da to samo jača mišljenje da

„nas potpuno potiskuju iz Bosne„78. Wekerle se posebno okomio na uzgredan stav

u nacrtu vladarovog ručnog pisma u kome se kaže da bosanskohercegovačka uprava vidi svoj zada-tak u pomaganju proširenja slobodnog zemljiš-nog posjeda olakšanjem otkupa, „dok se sve strane preko pozvanih predstavnika ne odluče na opći ot-kup„ (istaknuo Dž.J.). On je smatrao da je odnos između zemljoposjednika i kmeta u Bosni i Her-cegovini nasljedni zakupni odnos „čisto privatno-pravne naravi„ i da se ugarska vlada iz privrednih i političkih razloga, iz obzira prema muslimanskim zemljoposjednicima ne bi saglasila s obligatnim otkupom (kao da je to bilo neposredno u pitanju). Stav Wekerlea je bio da vladarevo ručno pismo

75 O toku pregovora Wekerle Buriánu 20. 4. 1909. i Burián Bi-enerthu 24. 4. 1909. HHStA PA I K. 637 CdM VIIIc, 17-21, 23-25.

76 Wekerle Aehrenthalu 26. 5. 1909, HHStA PA I K. 637 CdM VIIIc 12/2, 110-114 (prepis).

77 Wekerle Aehrenthalu 28. 5. 1909 (prepis), ABH ZMF PrBH 298/1909.

78 Isto.

Slovo Gorčina


treba da sadrži želju vladara da vlada unapređu-je i olakšava otkup i da se brine da kmetovi budu pošteđeni pretjeranih obaveza. Trebalo je da u pi-smu vladar zatraži državnu kontrolu i pregovore o tome kako zemaljskim sredstvima olakšati ot-kup kmetova79, što zapravo nije ništa bitno značilo. Mada je Aehrenthal ukazivao na to da je u njego-vom nacrtu vladareva ručnog pisma bio osiguran princip slobodnog otkupa kmetova i izričito utvr-đena saglasnost učesnika u otkupu, kao i da agrar-ni problem izaziva zlu krv, kako u Bosni, tako i u Austriji i Ugarskoj i daje povoda za loše komentare u Srbiji i Rusiji, Wekerle nije napustio svoje nega-tivno stanovište. To je dalo povoda Aehrentalu da 29. maja 1909. godine predloži vladaru da odusta-ne od izdavanja ručnog pisma, pa su nakon toga pregovori bili prekinuti80. Tek u julu mjesecu ugar-ska i austrijska vlada dale su iscrpne primjedbe na nacrt zemaljskog ustava. Stanovište austrijske vla-de bilo je uslovljeno zaključkom Poslaničke kuće Carevinskog vijeća od 8. juna 1909.

Po prijedlozima Šusterčića, Kreka, Laginje, Vu-kovića i drugih, Poslanička kuća Carevinskog vije-ća usvojila je 8. juna 1909. zaključak da se ubuduće otkup seljačkih tereta „feudalnopravnog karaktera„ koji postoje u Bosni preduzima isključivo putem državnog instituta, uz angažiranje javnog kredita. Austrijska vlada bila je najhitnije pozvana da in-sistira da se u nacrt zemaljskog ustava za Bosnu i Hercegovinu unese izričita odredba po kojoj će se otkup kmetovskih parcela tretirati kao javni po-sao i provoditi isključivo putem organa zemaljske uprave, a privilegije date privatnim preduzećima gasit će se bez ikakve naknade. Vlada je trebala da se pobrine da se već na prvom zasjedanju bosan-skohercegovačkog sabora podnese jedan zakonski nacrt u tom pogledu. Od austrijskog ministra fi-nansija je zatraženo da se ne dopusti da se na ber-zama u Austriji dozvoli kotiranje akcija i obligacija ugarske Agrarne i komercijalne banke za Bosnu i Hercegovinu dok su u njenom statutu odredbe o privilegiranom poslu otkupa kmetova i slične nor-me. Carevinsko vijeće je tražilo od austrijske vlade da se slučaj agrarne banke ne ponovi i zahtijevalo

79 HHStA PA I K. 637 CdM VIIIc 12/2, 191-193. 80 Aehrental Vladaru 29. 5. 1909, HHStA PA I K. 637 CdM VI-

IIc 12/2 Nr. 130, 133; Aehrenthal Buriánu 29. 5. 1909, ABH ZMF PrBH 298/1910.

da vlada pazi da se čuvaju zakonske kompetecije u vezi s upravom Bosne i Hercegovine. Zatraženo je da se što prije parlamentima obiju država podnesu zakonski nacrti o odgovornosti zajedničkih mi-nistara, što je više puta uzaludno traženo, kako u Carevinskom vijeću, tako i u ugarskoj delegaciji 81.

U gornjem domu Carevinskog vijeća je na prijedlog J. M. Baernreithera i drugova 24. juna 1909. usvojen zaključak kojim je pozvana austrij-ska vlada da u vezi s uvođenjem ustava u Bosni i Hercegovini utiče na uređenje „podesne organiza-cije vrhovne uprave„ anektirane zemlje. To je tre-balo da bude takva organizacija koja bi, čuvajući pravo samoopredjeljenja Bosne i Hercegovine u njenim vlastitim poslovima, garantirala kako inte-rese cijele Monarhije, tako i interese obiju njenih polovina. Cilj je bio stvoriti novu instancu, koja je trebala biti surogat za novo, četvrto mjesto u okvi-ru Zajedničkog ministarstva, kako bi se eliminirao dominirajući uticaj zajedničkog ministra finansija jer su to mjesto zauzimali Mađari. Ovaj, kao ni sli-čan pokušaj vojnih krugova, nije mogao uspjeti jer je bio suprotan nagodbenim zakonima82. U istom tekstu Baernreitherovog prijedloga tražilo se da se državnim otkupom kmetovskih daća osigura eg-zistencija slobodnog i naprednog seljaštva83. Od-lučno je tražen otkup javnopravnim putem, ali je ostalo otvoreno pitanje da li treba biti dobrovoljan ili obligatan.

U austrijskim parlamentarnim krugovima bilo je stvoreno uvjerenje da će se Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu pobrinuti da zaključak sabo-ra bude u smislu održanja koncesije Privilegiranoj, agrarnoj i komercijalnoj banci, pa su se orijentirali na druga rješenja. U pitanje je došlo unošenje u zemaljski ustav odredbe da će se otkup kmetova tretirati kao javni posao uz upotrebu zemaljskih

81 Bienerth Aehrenthalu i Buriánu 21. 7. 1909, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

82 Vidi JUZBAŠIĆ: Das österreichisch-ungrische „gemeinsame Ministerium”, str. 265-285; ISTI, Politika i privreda, str. 251-254; ISTI, Die österreichisch-ungrische Okkupationsverwal-tung in Bosnien-Herzegowina. Einige Aspekte der Beziehun-gen zwischen den Militär-und Zivilbehörden, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 34 (2005), str.106.

83 Vidi 57 der Beilagen zu den Protokollen des Herrenhau-ses-19. Session 1909; o tretmanu pitanja Bosne i Hercegovi-ne u austrijskom parlamentu vidi CZEDIK, Zur Geschichte der k.k. österreichischen Ministerien, 21, 270-271, 287-329.

Slovo Gorčina


sredstava, a zatim, kada je to otpalo, ponovo izda-vanje vladarevog ručnog pisma u tom smislu.

Pitanje naslova ustavnog prijedloga

Sredinom 1909. godine u Ministarstvu vanj-skih poslova diskutirano je o naslovu ustavnog pro-jekta za Bosnu i Hercegovinu. Naime, Zajedničko ministarstvo finansija odabralo je na njemačkom jeziku izraz „zemaljski statut„ (Landesstatut), a s tim su se saglasile vlade Austrije i Ugarske, kao i Ministarstvo rata84. Međutim, profesor Redlich je dajući primjedbe na ustavne nacrte ukazao da se imenom „statut„ označavaju ustavi nižih organi-zacija npr. banaka, štedionica, udruženja i slično, pa bi taj naslov mogao izazvati loš uticaj u Bosni i Hercegovini, kao da se namjerno hoće umanjiti značaj ovih zemalja. Za Redlicha bi najbolji bio na-slov „zemaljski ustav„ (Landesverfassung), a ako postoje politički ili državnopravni razlozi, onda je za naslov „zemaljska pravila„ (Landesordnung)85. Međutim, austrijska vlada je smatrala da ne ide ustavnu povelju Bosne i Hercegovine izjednačavati s „ustavnim pravilima„ austrijskih krunskih zema-lja. Oznaka „zemaljski ustav„ mogla bi po ovom mišljenju izazvati dalekosežne ustavnopolitičke as-piracije. Bosna nema bitan dio ustava, odgovornu vladu i zakonodavstvo o zajedničkim i zajednički dogovorenim poslovima. Zato je trebalo zadržati izraz „statut„ i samo dodati „o općim građanskim pravima zemaljskih pripadnika i o saboru„, tako da se iz naslova vidi da je riječ o statutu važnog sadržaja86.

84 HHStA PA I K.638 CdM VIIIc 12/1 9-11. 85 Denkschrift des Reichsrats-und Landtagsabgeordneten Prof.

Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwürfen des gemeinsam Ministeriums, betreffend die Verleihung einer Verfassung an Bosnien und die Herzegowina, erstattet Sr. Exzellenz dem Herrn Ministerpräsidenten dr. Richard von Bienert. HHStA PA XL Interna 247 Liasse LIXc, 3-5. Dokument je bez datuma, ali se iz sadržaja može zaključiti da je nastao sredinom 1909.

86 Über den Titel der Verfassungsvorlage betreffend die allge-meinen bürgerlichen Rechte und den Landtag. HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1. Inače u zakonskom nacrtu o aneksi-ji koji je 10. septembra 1908. na zajedničkom ministarskom vijeću predložio Vladimir Beck spominje se u paragrafu 2 zemaljski ustav (Landesverfassung), a u paragrafu 3 Zemalj-ska pravila (Landesordnung) za BiH, što govori o nekonzi-stentnosti prijedloga.

Nasuprot ovom gledištu u Ministarstvu vanj-skih poslova data je preporuka da se ovo Ministar-stvo zauzme za naslov „zemaljski ustav„ (Lande-sverfassung) jer: 1. u vladarevoj proklamaciji od 5. oktobra 1908. obećan je izričito „zemaljski ustav„; 2. u kontrasigniranom vladarevom ručnom pismu ministru Buriánu se kaže, da vladar zahtijeva da se što prije podnese prijedlog „da bi novi zemaljski ustav što prije stupio na snagu„; 3. u ostalim ruč-nim pismima istog datuma, kao i u nacrtima au-strijskog i ugarskog zakona o aneksiji, dolazi više puta izraz „ustavni„ (verfassungsmäsig); 4. izraz

„zemaljska pravila„ i „zemaljski statut„ izazvao bi ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u inostran-stvu loš utisak; 5. da se ne bi izveo zaključak da je Bosna i Heregovina treća država u Monarhi-ji, naslov ne bi glasio „državni ustav„ nego samo

„zemaljski ustav„. Inače, stanovnici Bosne i Her-cegovine bi se mogli potužiti da se nije doslovno ispunilo obećanje vladara da će im dati ustav87. U korespondenciji između Buriána i Bienertha kra-jem 1908. i početkom 1909. upotrebljavan je izraz

„ustavno stanje„ (die verfassungmäsige Zustände), kao i „ustavno uređenje„ (die verfassungmäsige Einrichtungen).

Problem naziva je riješen na sjednici zajednič-kih ministara 6. septembra 1909. godine. Tada je Burián ukazao na to da je naslov predložen od au-strijske vlade predugačak i pretežak. On je pledirao za kraći naslov „Zemaljski statut za Bosnu i Her-cegovinu„ na njemačkom, prevodeći to na „srpski sa ustav„. On je istakao da „ovaj izraz potpuno odgovara na zemaljskom jeziku„ i to je po njemu bilo najvažnije. Ovo je potom bilo prihvaćeno88, pa smo na osnovu Buriánovog „jezičkog tumačenja„ dobili na našem jeziku blago rečeno čudnovat na-slov „Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercego-vinu„, dok je na njemačkom jeziku ostao naslov

„Landesstatut für Bosnien und die Herzegowina„ kao jednak prvom naslovu. Međutim, docnije, pa i na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća 12. februara 1910. kada je definitivno potvrđen puni

87 Über den Titel der Verfastsungsvorlage betreffend die allge-meinen bürgerlichen Rechte und den Landtag. HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

88 Protokoll über die [...] am 6. September 1909.... stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

Slovo Gorčina


sporazum o ustavnim riješenjima, upotrebljavan je uz termin „zemaljski statut„ i izraz „zemaljski ustav„ (Landesverfassung)89. Pod općim nazivom

„bosansko-hercegovački ustav„ ili „bosanski ustav„ obuhvaćeni su u službenoj korespondenciji i nauci na njemačkom jeziku zemaljski statut, izborni red i poslovnik sabora, zakon o društvima i zakon o skupljanju, kao i zakon o kotarskim vijećima. Dis-kutiralo se i pisalo o „ustavnim prijedlozima„ kao i o „zemaljskom ustavu„.

Problem rješenja agrarnog pitanja i postignuti kompromis

Aehrenthal je ispravljene nacrte ustavnih zako-na na osnovu vijećanja u krugu zajedničkih mini-stara uputio 16. juna 1909. predsjednicima austrij-ske i ugarske vlade, ističući da su ih tri zajednička ministra jednoglasno odobrila i samo je bilo ostalo otvoreno pitanje zemaljskog savjeta. Insistirao je da vlade što prije saopće svoje stanovište kako bi nacrti najkasnije krajem juna iste godine mogli biti podneseni vladaru na sankciju, prije njegovog od-laska na odmor u Ischl. U tom slučaju bi se tokom ljeta 1909. izvršile pripreme za izbore, pa bi se bo-sanskohercegovački sabor, po ovom mišljenju, mo-gao u istoj godini sastati. Iako se ugarski kabinet nalazio u demisiji, Wekerle je obećao Buriánu da će ugarska vlada razmotriti bosanskohercegovački zemaljski statut90.

Wekerle je u aprilu 1909. podnio ostavku na-kon što je austrijska vlada odbila njegov kompro-misni prijedlog kartelnog riješenja pitanja djelat-nosti Austrougarske emisione banke, koji je on prezentirao 30. januara 1909. On je išao za tim da se organizira institucija u kojoj bi zajedno radile dvije odvojene nacionalne emisione banke, au-strijska i ugarska, što je bilo suprotno težnji dijela članova nezavisne stranke, a posebno stavu Gyule Justha. Oni su željeli da se osnuje samostalna ugar-ska emisiona banka. Monarh je 27. aprila 1909. go-dine ostavku Wekerlea prihvatio, ali je njegova vla-da nastavila voditi poslove do obrazovanja novog

89 Protokoll des gemeinsame Minsiterrates v. 12. 2. 1910, HHStA PA XL Interna K. 309.

90 Aehrenthal austrijskom i ugarskom predsjedniku vlade (pre-pis) i Aehrenthal Buriánu 16. 6. 1909, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 355-377; Aehrenthal Wekerleu 19. 6. 1909, isto.

kabineta, koji vladar nije mogao naći. Sredinom juna nastala je još gora situacija, jer se ministri S. Wekerle, Gy. Andrassy i A. Appony i F. Kossuth nisu mogli složiti o zajedničkoj vladinoj osnovi, a reforme na vojnom planu ponovo su postale esen-cijalni problem ostanka koalicije u vladi, koja je nakon ugarske krize 1906. bila obrazovana. U pr-vim danima jula 1909. vladar se složio da Wekerle vodi vladine poslove provizorno, pa je ova vlada bila sklona da amtira kao provizorna vlada. Kako Beč nije mogao naći novu vladu, a pitanje emisio-ne banke krajem septembra 1909. opet je postalo bitna tačka vladine krize, Wekerleova vlada je 28. septembra 1909. ponovo demisionirala, iako je i dalje ostala na vlasti 91.

Vrlo brzo se pokazalo da su nade Aehrenthala, izražene polovinom juna 1909. godine, o brzom sankcioniranju bosanskohercegovačkog ustava i početku rada sabora u jesen iste godine, bile nere-alne. Nije bilo samo ostalo da se riješi pitanje kom-petencija zemaljskog savjeta nego i veliki broj dru-gih pitanja koje su obje vlade postavile, a koja su se mogla riješiti samo putem pregovora prekinutih u ljeto 1909. godine.

Po mišljenju austrijske vlade izraženom u dru-goj polovini jula 1909. godine, nacrti su vodili ra-čuna, kako o državnopravnom položaju Bosne i Hercegovine, tako i o načelima koje je car postavio povodom aneksije u pogledu uvođenja ustavnih institucija. Međutim, u pojedinostima o bitnim pi-tanjima austrijska vlada je smatrala da je potreban niz izmjena i dopuna. U tom pogledu rješavanje agrarnog pitanja zauzimalo je posebno mjesto92. Austrijska vlada je, pod pritiskom obiju parlamen-tarnih rezolucija, izričito tražila da se otkup kme-tova kao javnopravno pitanje unese u ustav. Zahti-jevana je posebna ustavna odredba kojom se bez prava na odštetu gase sve privilegije date privatnim

91 GEYR, Sandor Wekerle, 252-255, 313-324.92 Nota austrijske vlade (Bienerth Buriánu, 21.7.1909, ABH

ZMF PrBH 1648/1909) bila je izložena na tridesetšest stra-nica teksta. Pozivajući se na svjedočenje Lajosa Thálloczyja, GEYR, Sandor Wekerle, 298, navodi da su u sastavljanju na-crta bh. ustava sudjelovala četiri austrijska ministarstva, dok je sa ugarske strane učestvovao manje-više samo Wekerle. Međutim, nacrti ustavnih zakona izrađeni su u Zajednič-kom ministarstvu finansija, a svjedočanstvo Thálloczyja bi se moglo odnositi na koncipiranje nota sa primjedbama na ustav.

Slovo Gorčina


ustanovama, a otkup kmetova tretira kao isključiva nadležnost zemaljske uprave i rješava uz primjenu zemaljskih sredstava. Zato je austrijska vlada bila protiv toga da u zemaljskom ustavu ostane prvo-bitna odredba da se zaključcima sabora ne mogu oštetiti dobijena prava. Time bi bilo onemogućeno moderno zakonodavstvo, reforme na privrednom polju i zemljišno rasterećenje, kao i gašenje privile-gija ugarskoj Privilegiranoj agrarnoj i komercijal-noj banci u Bosni i Hercegovini. Ona je insistirala na odbacivanju u ustavu predložene kvalificirane

većine za odluke o agrarnom pitanju u saboru, jer se bojala da bi uz eventualno učešće zemljoposjed-nika zaključak sabora mogao biti u prilog održanja bankarske koncesije. Austrijskim zahtjevima su-protstavila se ugarska vlada i ministar Burián, koji je isticao da je kvalificirana dvotrećinska većina u pitanjima agrara neophodna za zaštitu musliman-skih zemljoposjednika. Austrijska vlada je, inače, smatrala da u ustavu treba normirati većinu za odlučivanje koja bi se sastojala od polovine člano-va, i u kojoj bi bio najmanje po jedan predstavnik glavnih konfesija. Međutim, posebno strukturira-na većina morala je, po austrijskom prijedlogu, biti

pri tretmanu vjerskih pitanja o kojima je i po Bu-riánovom prijedlogu ustava trebala odlučivati kva-lificiranom većinom. Nakon dugih rasprava na mi-nistarskim konferencijama održanim u septembru 1909. Burián je popustio i došlo je do sporazuma. Kvalificirana većina trebala je da se utvrdi u ustavu samo kada se budu donosile odluke o zakonskim nacrtima o pitanjima vjere. Tada je moralo biti pri-sutno bar četiri petine svih saborskih članova, a da bi odluka bila punovažna, za nju je trebalo glasati dvije trećine prisutnih. Ovo je imalo spriječiti, po

austrijskom viđenju, preglasavanje katolika. Uki-nuta je odredba da se ne mogu oštetiti dobijena prava. Burián je smatrao neodrživim da se dobro-voljni otkup kmetova posmatra kao javnopravno pitanje i smatrao je da se austrijski prijedlog ne poklapa sa pravnom situacijom i odnosima u ze-mlji. Smatrao je da ne ide u temeljni zakon unositi tekuće poslove, nego samo načelne odredbe. Op-tuživao je austrijsku vladu da želi diktirati načine rješenja pitanja koncesije Privilegiranoj agrarnoj i komercijalnoj banci. On je bio izradio zakonski nacrt da otkup kmetova može da bude samo do-brovoljni i da je to privatna stvar dok se stranke ne

Slovo Gorčina


pozovu na intervenciju vlasti93. Odbacivao je mi-šljenje izraženo u Carevinskom vijeću da se u Bo-sni i Hercegovini radi o feudalnim odnosima. Za njega su posjedovni odnosi bili potpuno regulirani i u Bosni i Hercegovini nije bilo agrarnog pitanja koje bi izazvalo revoluciju94.

U pogledu otkupa kmetova aktualizirano je ponovo, uz posredovanje Aehrenthala, rješenje da ovo pitanje, umjesto u zemaljskom ustavu, bude predmet izdavanja posebnog vladarovog akta o podnošenju zakonskog nacrta saboru o otkupu kmetova. Na kraju je u drugoj polovini septem-bra 1909. postignuta načelna saglasnost o agraru. Odredba o agraru nije unesena u ustav, ali je dogo-voreno da će se zakonski nacrt o dobrovoljnom ot-kupu kmetova u formi dogovorenoj na zajedničkoj ministarskoj konferenciji podnijeti na prvoj sesiji sabora. To je trebalo prethodno najaviti u svečanoj formi. U tu svrhu Burián je trebao da izdjejstvuje vladarovo ručno pismo nekoliko dana po objavlji-vanju ustava, u kome će vladar ovlastiti zajednič-kog ministra finansija da podnese zakonski nacrt o dobrovoljnom otkupu kmetovskih selišta95. To je značilo pobjedu austrijskog stanovištva, ali je sankcioniranje ustava i izdavanje ručnog pisma vladara moralo čekati na pristanak ugarske vlade.

Nakon što je u bosansko-hercegovačkom sabo-ru u nešto izmijenjenom obliku usvojen i sankcio-niran 1911. Zakon o dobrovoljnom otkupu kmeto-va, obrazovan je u Sarajevu konzorcij banaka, koji je do kraja 1913. odobrio tri puta po pet miliona kruna kontokorentnog zajma Zemaljskoj vladi za otkup kmetovskih selišta. Konzorcij je bio privid-no paritetan pod vođstvom Zemaljske banke za BiH i Privilegirane agrarne i komercijalne banke za BiH, a okupio je austrijske, ugarske i domaće kreditne institucije. Unutar konzorcija bio je do-minirajući uticaj austrijskih banaka i to je bilo za austrijsku vladu garancija da u dogledno vrijeme neće doći do promjene na štetu austrijskih interesa. Kontokorentni zajam podigao je zajednički mini-

93 Anträge der k.k. Regierung HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489; Protokolle des gemeinsamen Ministerrates v. 14. und 15. September 1909, HHStA PA XL Interna K. 308.

94 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18. September 1909, HHStA PA XL Interna K. 308.

95 Bienerth Buriánu 2. 10. 1909, Prepis u HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 554-558.

star finansija, nakon što je na sjednici Zajednič-kog ministarskog vijeća 29. novembra 1911. dobio ovlaštenje od obje vlade, jer bi emisija obligacija, s obzirom na tadašnje stanje na novčanom tržištu, donijela značajan gubitak emisionog kursa. Polovi-nu kredita davala je Agrarna i komercijalna banka, a drugu polovinu Zemaljska banka96. Kamate na ovaj kontokorentni kredit iznosile su 7,5%, dok su kamate na zajmove kmetovima bile 4,5%. Razlika koja je pala na teret zemaljskog budžeta za razdo-blje 1912-1913. iznosila je 630 000 kruna, budući da je sve popratne izdatke po zakonu snosila Ze-maljska vlada, koja je za razliku od ranije koncesi-je Agrarnoj i komercijalnoj banci, bila lišena bilo kakve zarade pri finansiranju otkupa kmetovskih selišta97. Formalno paritetni angažman Agrarne i komercijalne banke s austrijske strane je tretiran kao moralno obeštećenje za gubitak koncesije.

Primjedbe i prijedlozi austrijske vlade povodom ustavnog prijedloga

Austrijska vlada je u svojoj noti od 21. jula 1909. posebnu pažnju posvetila članovima koji tretiraju opća građanska prava oponašajući važeće propise u Austriji. Izražavala je svoju zabrinutost da odred-be u datom obliku, naročito zbog čestog pozivanja na administrativne i policijske propise, ne bi mogle biti u javnosti i zemlji povoljno primljene. Zato je smatrala da bi u mnogim slučajevima već izmjena formulacije, ne dirajući u materijalni sadržaj, bila dovoljna da se ovaj utisak bitno popravi98. S tim ciljem ona je predložila veliki broj izmjena, dopu-na i preformulacija pojedinih članova, od kojih je veći broj na sastanku zajedničkih ministara 6. sep-tembra i Zajedničkog ministarskog vijeća 14, 15. i 18. septembra 1909. godine bio prihvaćen. Ovdje ćemo se zadržati, u prvom redu, samo na nekim pitanjima koja su u najvećoj mjeri bila sporna, ne

96 Algemeines Verwaltunsarchiv, Wien, k. k. Ministerrats Präsidium MP 464/1911, MP 6169/1912 i MP 2480/1913.

97 Adalbert Ugrovec von. SCHEK, Die Agrarfrage in Bo-snien und der Herzegowina, Gesellschaft österreicheis-cher Volkswirte: Jahrbuch 3 (1914), 118; Ferdinand HA-UPTMANN, Privreda i društvo u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine 1878-1918, u: Prilozi za istori-ju BiH, ANUBiH, Posebna izdanja, LXXIX /18, tom II, Sa-rajevo 1987, 184.

98 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.

Slovo Gorčina


citirajući broj paragrafa koji je, inače, na kraju iz-mijenjen. Samo ćemo navesti neke konačno usvo-jene paragrafe.

Veliku rezervu austrijska vlada izrazila je pre-ma ustavnoj odredbi „da će se među muslimanima primjenjivati šerijatsko pravo na porodične i že-nidbene poslove, te na nasljedstvo u mulku„. Sma-trala je to prevelikim povlaštenjem jedne konfesije i nabacila pitanje da se eventualno na analogan na-čin razmotri primjena kanunskog bračnog prava za katolike i srpsko-pravoslavne. Osim toga, ona je ukazivala na to da su odredbe šerijatskog prava u mnogim tačkama suprotne shvatanjima evropskog morala, kao i haškoj konvenciji o bračnom pravu99, ali ovo pitanje nije bilo sporno pa su za muslimane ostale privilegije ograničene na interno islamsko bračno i nasljedno pravo (§ 10)100.

Nota austrijske vlade ministru Buriánu o ustavnim odredbama u više svojih stavova odraža-vala je mišljenje prof. Josefa Redlicha koji je kriti-zirao tekst nacrta ustava i predlagao svoja rješenja. On je npr. smatrao da su odredbe o religioznoj i konfesionalnoj ravnopravnosti nedovoljno pre-cizne. Kada je riječ o javnom vršenju religioznih obreda pripadnika priznatih vjerskih zajednica, Redlich je bio bezuslovno za to da se ukloni ogra-da „ukoliko se tome (tj. tim ritualima-Dž. J.) ne protive javni obziri„. Vjerovao je da će ona izazva-ti sumnju i uznemirenje naročito kod muslimana. Bio je za to da se kod nabrajanja priznatih vjerskih udruženja ozbiljno razmotri da li bi na prvo mje-sto, umjesto islamske religije, trebalo staviti udru-ženje kršćanske vjere, kao i da li pojam priznate vjerske zajednice, u punoj oštrini svojstven ugar-skom, a ne austrijskom državnom pravu, treba u Bosni i Hercegovini utvrditi osnovnim državnim zakonom101. O tome nije bilo rasprave, ali je bez diskusije primljen njegov prijedlog o jeziku. Umje-sto prvobitne odredbe u nacrtu ustava, kojom se garantira zemaljskim pripadnicima „narodna osobina i jezik„, na prijedlog austrijske vlade, po sugestiji prof. Redlicha, usvojena je ispravka da se

99 Isto.100 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 15. 9. 1909,

HHStA PA XL Interna K. 308. 101 Denkschrift Prof. Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwür-

fen des gemeinsam Ministeriums [...], HHStA PA XL Inter-na 247 Liasse LIXc, 12-16.

zemaljskim pripadnicima jamči „čuvanje narodne osobine i jezika„ (§ 11), analogno odredbi člana 19. austrijskog temeljnog državnog zakona iz 1867. godine102.

Na prijedlog austrijske vlade dopunjen je član ustava koji govori o obrazovanju i javnim školama. Dato je pravo zemaljskim pripadnicima da osniva-ju nastavne i odgojne ustanove i na njima predaju. Uslov je bio da zakonski dokažu sposobnost i ispu-ne ostale uslove. Računalo se da će to imati dobar utisak, jer će garantirati načelo slobode, nastave i učenja. Wekerle je smatrao da se ide predaleko bojeći se opasne propagande, a u Ugarskoj važe znatno uže zakonske odredbe. Ovome se pridružio i Aehrenthal, pa je ova odredba usvojena 15. sep-tembra 1909, uz dodatak da vođstvo i nadzor cje-lokupne nastave i odgoja pripada Zemaljskoj vladi (§13 al. 2)103.

Po prijedlogu austrijske vlade dopunjen je i član ustava koji govori o zakletvi članova sabora (§ 27). Izričito je kazano da svaki član sabora treba da se zavjetuje „da će biti vjeran i poslušan Njegovom Carskom i Apostolskom kraljevskom Veličanstvu, kao i da će nepokolebljivo vršiti zakonske propise i savjesno ispunjavati svoje dužnosti„. Dodato je, takođe, da „usteže li se koji poslanik učiniti zavjeru u propisanom obliku, gubi svoj mandat„104.

Suspenzija ustava, koja je bila predviđena u izvanrednim situacijama i „na neodređeno vri-jeme„, bila je po ocjeni Josefa Redlicha u osnovi protivna biti jednog ustava105. Austrijska vlada je

102 Isto; vidi: JUZBAŠIĆ: Nacionalno-politički odnosi, str. 57; ISTI, Die Sprachenpolitik der österreichisch-ungris-chen Verwaltung und die nationalen Verhältnisse in Bosni-en Herzegowina, 1878-1918, Südost-Forschungen 61/62 (2002/2003), str. 248-249. Kada je riječ o poslovniku sabora, zvanični jezik je bio označen kao „srpskohrvatski„. Au-strijska vlada je skrenula pažnju da su se u Dalmaciji Srbi, u pregovorima o reguliranju upotrebe jezika kod civilnih državnih nadleštava i ureda, usprotivili takvom nazivu je-zika. Sporazumno je u Dalmaciji utvrđena oznaka „hrvat-ski i srpski jezik„ (vidi nap.61), ali je u poslovniku sabora ostala predložena oznaka koja je bila u zvaničnoj upotrebi od 1907. godine. Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.

103 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 15. 9. 1909, HHStA PA XL Interna K. 308.

104 Isto; vidi Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.

105 Denkschrift Prof. Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwür-fen des gemeinsam Ministeriums [...], HHStA PA XL Inter-

Slovo Gorčina


tražila njeno uklanjanje, kao i da se u ovom slučaju vladareva ličnost ne stavlja u prvi plan106. Mada su u konačno oblikovanom tekstu uklonjeni izrazi o suspenziji određenih paragrafa ustava „na određe-no i neodređeno vrijeme„, u ustavu nije bilo ni-kakvih garancija u pogledu ograničenja trajanja i sprječavanja zloupotreba izuzetnih mjera u odnosu na pojedina osnovna građanska prava. Zemaljska vlada je mogla po ovlaštenju vladara ograničiti ili obustaviti u datoj situaciji pojedine dijelove ustava o građanskim pravima. Nije bilo predviđeno da se traži odobrenje Zajedničkog ministarskog vijeća niti bilo koje parlamentarnog tijela u Monarhiji107. Ostala je u ustavu prvobitno predložena odredba da vladar u svako doba može odgoditi ili raspustiti sabor, dopunjena još odredbom da predsjednik za-ključuje sabor „na Previšnji nalog„ (§ 40).

S austrijske strane je ozbiljno prigovoreno što je u jednom paragrafu stipulirano da sabor ima pravo kontrolirati upravnu djelatnost Zemaljske vlade. Smatrano je vrlo sumnjivim parlamentar-nom tijelu, koje nema pravo vladu pozvati na od-govornost, priznati neograničeno pravo da kon-trolira upravnu djelatnost vlade, jer takvo pravo uključuje i izvjesnu pravnu odgovornost108. Zato je ovo ispušteno iz teksta ustava. Posebno je utvr-đen postupak postavljanja pitanja Zemaljskoj vla-di, kao i postupak sa žalbama koje podigne sabor vršeći opseg svoga rada. U posebnom članu utvr-đeno je naknadno da ni sabor ni pojedini poslani-ci nemaju udjela u izvršnoj vlasti i da se ne mogu uplitati u njen rad109.

na 247 Liasse LIXc, 19-21.106 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.107 „U slučaju rata, kao i onda, kad se neposredno očekuju

ratna poduzeća, konačno u slučaju nemira ili kad se poja-ve u većoj mjeri veleizdajnička ili za sigurnost pogibeljna popthvatanja, može zemaljska vlada po Previšnjem ovla-štenju u pregjašnjim paragrafima ustanovljene odredbe (to jest odredbe koje se odnose na opća građanska prava-Dž. J.) ograničiti ili obustaviti za cijelu zemlju ili za pojedine njezine dijelove„. Iz § 20 Zemaljskog ustava (štatuta) za BiH. Zemaljska vlada za BiH je proglasila Zakon o izdava-nju iznimnih odredaba 24. marta 1910, up. Glasnik zako-na i naredaba za BiH, god. 1910, Sarajevo 1910, 90-91; up. SCHMID, Bosnien und die Herzegowina, 267.

108 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.109 Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu §§ 30 i 31;

Anträge der k.k. Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489; Protokolle des gemeinsamen Ministerrates v. 14. und 15. September 1909, HHStA PA XL Interna K. 308;

U nacrtu ustava bilo je rečeno da su sudije u vršenju svoga zvanja samostalni i nezavisni, ali je izostala garancija nezavisnosti i norma o odvaja-nju sudstva od uprave. Zato je prof. Josef Redlich izrazio želju da se postepeno pristupi odvajanju jurisdikcije od uprave110. Austrijska vlada je dala prijedlog da se iz političkih razloga u ustav uvr-sti takvo načelo jer se u delegacijama austrijskog i ugarskog parlamenta više puta postavljao ovaj zahtjev. Istovremeno je težila i uvođenju upravnog sudstva u Bosni i Hercegovini, smatrajući to vrlo značajnim zbog nedostatka odgovornosti egzeku-tive prema saboru111. Međutim, ovo nije postalo predmet diskusije niti je usvojeno. U tekstu nacrta ustava predviđen je bio imunitet za članove sabora, koji se odnosio na glasanje i govore u saboru. No ovo se nije protezalo na lica koja bi, ponavljajući to što se govorilo u saboru, eventualno počinila neko krivično djelo112. Dok je prvo stanovište odgovara-lo austrijskom ustavu, drugi stav značio je, po ocje-ni prof. Redlicha, ograničenje, pa dobrim dijelom uopće i ukidanje parlamentarnog imuniteta. Ovo je bilo nespojivo s istinskim ustavnim životom i on je smatrao da se mora bezuslovno ukinuti113. Austrijska vlada predlagala je svoju nešto pobolj-šanu formulaciju teksta114, ali je uspjela samo da se imunitet odnosi i na govore u saborskim odbori-ma (§ 34).

Austrijskoj vladi bilo je upadno da u cijelom tekstu ustava nema odredbe o njegovoj izmjeni. Ona je, inače, bila protiv toga da se saboru dadne pravo i mogućnost da se odmah upusti u reviziju ustava. Bila je, međutim, za to da mu se otprilike po isteku prvog ili drugog saborskog zasjedanja omo-gući da kvalificiranom većinom donosi zaključke o izmjeni ustava, izbornog reda i poslovnika ili da mu se bar posredno dadne pravo kod izmjene ovih

Bienerth Buriánu 2. 10. 1909, Prepis u HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 554-558.

110 Denkschrift Prof. Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwür-fen des gemeinsam Ministeriums [...], HHStA PA XL Inter-na 247 Liasse LIXc, 10-11.

111 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.112 Landesstatut für Bosnien und die Herzegowina, ABH ZMF

PrBH 1455/1909. 113 Denkschrift Prof. Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwür-

fen des gemeinsam Ministeriums [...], HHStA PA XL Inter-na 247 Liasse LIXc, 31-32.

114 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909. ABH ZMF PrBH, 1648/1909.

Slovo Gorčina


zakona uticajem na prijedlog zemaljskog savjeta. Cilj je bio da ove izmjene ne budu čisti oktroj vla-dara115. Burián je istakao da je tu rupu namjerno ostavio, jer se ta kompetencija ne može priznati nikakvom forumu. Wekerle je izrazio sumnju pri-znati saboru takvo ovlaštenje u zemlji gdje djeluju strani uticaji. Izražavao je bojazan da će sabor po-stavljati sve dalekosežnije autonomističke zahtjeve, sa čime se složio i Aehrenthal, koji je smatrao da bi takva odredba djelovala kao formalni poziv na dalekosežne izmjene. Na kraju je usvojen zaklju-čak Zajedničkog ministarskog vijeća da zemaljski ustav može izmijeniti samo vladar116.

U formulaciji ustavne odredbe o bosansko-hercegovačkim trupama aktivno je participirao ministar rata Schönaich. Austrijskoj vladi izgleda-la je nedovoljna ustavna formulacija da će se voj-ni izdaci unijeti u „zemaljski budžet u iznosu koji treba godišnje obračunati po istim načelima koja se primjenjuju za iste zadatke kao i za c. i kr. voj-sku„ u obje države Monarhije. Ona se pribojavala mogućih komplikacija u saboru od strane pojedi-nih poslanika, pa je predlagala da se u ustav unese odredba o određenom procentu budžeta koji pri-pada bosanskohercegovačkim trupama. Burián je bio spreman prihvatiti odredbu da vojni izdaci ne smiju prekoračiti 10% zemaljskog budžeta. Među-tim, ministar rata se usprotivio cifarskom utvrđe-nju visine vojnih izdataka pa je ostao predloženi tekst, uz dodatak da u proračun uvršteni izdaci za c. i kr. bosanskohercegovačke čete i vojničke zavo-de nisu predmet raspravljanja u saboru (§ 45 al. 2). To je isto važilo i za stavke proračuna za poslove koji su po nagodbi u objema državama Monarhije uređeni zajedničkim sporazumom (§ 46)117.

U vezi sa izbornim redom od strane austrijske vlade skrenuta je pažnja da je broj virilista u sa-boru (20), prema broju poslanika (72), vrlo visok i da će dati povoda optužbama. Zato je predlaga-la da se promijeni ovaj odnos, bilo da se broj vi-rilista smanji ili, pak, da se poveća broj poslanika

115 Isto.116 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18. September

1909, HHStA PA XL Interna K. 308.117 Isto; Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH,

1648/1909. To se odnosi na carine, indirektno oporeziva-nje industrije, monetarni sistem, paralelno zakonodavstvo o odbrani i dr.

koji pripadaju pojedinim konfesijama. Takođe je dala prijedlog da se austrijski i ugarski državljani u Bosni i Hercegovini načelno izjednače u pogledu aktivnog biračkog prava s bosanskohercegovačkim zemaljskim pripadnicima118. Ovo nije uzeto u ob-zir, nego je ostalo da biračko pravo imaju oni au-strijski i ugarski državljani u Bosni i Hercegovini koji su u zemaljskoj službi kao činovnici, učitelji ili u službi bosanskohercegovačkih željeznica, kao i oni koji imaju biračko pravo u nekoj od općina u zemlji. Međutim, ovo biračko pravo naknad-no je priznato aktivnim vojnim činovnicima, a na prijedlog ministra Buriána pasivno biračko pravo pripalo je i svećenicima119, mada su prvobitno bili izuzeti. Svjetovnost je bila bezuslovna pretpostav-ka biračkog prava po uzoru na tadanju Švajcarsku, Španiju i Englesku120. Međutim, Burián je naknad-no izmijenio mišljenje da se ne bi zavadio s klerom. Ukazao je na to da su Srbi otvoreno za pasivno pra-vo sveštenstva, a tajno su protiv, kako bi sve man-date rezervirali za laičke organizacije. Sveštenici su bili ovisniji od vlade, a namjera klera je bila da se direktno obrate vladaru. Priznavao je da je kod muslimana teže definirati sveštenstvo121.

Usprkos svojoj malobrojnosti izuzetno su je-vreji (kojih je po popisu iz 1910. bilo 11 868) dobili jedan poslanički madnat i jedno virilno mjesto u saboru. To je učinjeno uz obrazloženje da su jevre-ji konzervativan element koji igra istaknutu ulogu u privredi zemlje. Nasuprot tome, ministar Burián odupro se zahtjevu kolonista, koji je podržala au-strijska vlada, da im se obezbijede dva mandata u saboru. On je na sastanku zajedničkih ministara 6. septembra 1909. izjavio da bi to narušilo princip konfesionalne podjele mandata, jer su kolonisti konfesionalno, jezički i nacionalno heterogen ele-menat, te da poželjan proces njihove asimilacije ne treba vještački osporavati. Na Zajedničkom mini-starskom vijeću 18. septembra 1909. Burián je isti-cao da su kolonisti koristan elemenat kome doma-ći stanovnici zavide i krivo ga gledaju. Ukazivao je

118 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.119 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18. September

1909, HHStA PA XL Interna K. 308.120 Erläutende Bemerkungen zur Wahlordnung, ABH ZMF

PrBH 1455/1909.121 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18. September

1909, HHStA PA XL Interna K. 308.

Slovo Gorčina


na to kako je njihov interes da se ne separiraju i da bi bilo poželjno da što prije nestanu u domaćem elementu. Ministri su prihvatili ovu argumentaciju pa kolonisti nisu dobili posebne mandate u sabo-ru122. Proces asimilacije doseljenika bio je već uoč-ljiv još u doba austrougarske uprave. Pri tome je daleko jačim intenzitetom bilo zahvaćeno gradsko stanovništvo, dok je način života na selu pogodo-vao očuvanju etničkih osobina kolonista a bilo je i otpora protiv nacionalne asimilacije123.

Stanovište ugarske vlade prema nacrtu konstitucionalnih odredaba za Bosnu i Hercegovinu

Primjedbe koje je dala ugarska vlada na nacrt ustava za Bosnu i Hercegovinu u noti od 12. jula 1909. bile su državnopravnog karaktera124. Kako bi se odbacio svaki privid da se radi o nekom tre-ćem državnom tijelu, ona je bila kategorički protiv uvođenja Bosne i Hercegovine na carinsku i trgo-vinsku konferenciju. Na kraju je nađena solucija da u svim poslovima koji ne spadaju u opseg rada bosansko-hercegovačke Zemaljske vlade, a zakon-ski se protežu na Bosnu i Hercegovinu, treba sa-slušati o posebnim interesima zemlje zastupnike zemaljske uprave (§ 1. Ustava). Prihvaćen je ugar-ski prijedlog i o naslovu vladara „Njegovo carsko i Apostolsko kraljevsko Veličanstvo„ u tekstu ustava, umjesto „Njegovo Veličanstvo car i kralj„. Ovo je učinjeno da bi se u ugarskom saboru izbjegla deba-ta o pitanju suvereniteta125.

Zahtjev ugarske vlade bio je da svi zakonski na-crti koji spadaju u kompetenciju sabora, kako prije podnošenja saboru, tako i poslije usvajanja, prije podnošenja na sankciju moraju dobiti saglasnost obje vlade. Ovo je Aehrenthal označio suprotnim svrsi ustava jer bi učinilo iluzornim autonomiju

122 Isto; Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [....] stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1; vidi JUZBAŠIĆ: Naci-onalno-politički odnosi, 40, nap. 1.

123 Vidi JUZBAŠIĆ: Politika i privreda, str. 499-501.124 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF

PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1.125 Protokolle des gemeinsamen Ministerrates v. 14. i 15. 9.

1909, HHStA PA XL Interna K.308.; vidi također: Protokoll über die ...am 6. September 1909.... stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

koju je obećao car. Prema istom mišljenju, ovo je daleko prevazilazilo pravo na uticaj na upravljanje Bosnom i Hercegovinom po paralelnim austrij-skim i ugarskim zakonima iz 1880. godine. U pri-jedlogu nacrta ustava koji je podnio Burián pred-viđala se samo saglasnost vlada nakon usvajanja zakonskog nacrta u saboru prije podnošenja na sankciju. Ipak, u konačnom tekstu ustava (§§ 37 i 38) akceptirano je ugarsko stanovište, ali je odred-ba o potrebi prethodne saglasnosti obiju vlada bila ograničena na vladine zakonske nacrte prije pod-nošenja saboru126. Ovo je učinjeno i stoga što je i austrijsko gledište o ovom pitanju bilo unekoliko slično ugarskom127. Opšta intencija, u prvom redu Mađara, bila je da se što više ograniči kompetenci-ja bosanskohercegovačkog sabora i ojača sopstveni uticaj na poslove Bosne i Hercegovine. Ovaj uticaj postao je po donošenju Ustava veći nego što je bio prije tog čina.

Poseban spor izbio je oko oznake nadležnog organa za upravljanje Bosnom i Hercegovinom. Problem je nastao oko toga da li u Zemaljskom ustavu treba da se spominje Zajedničko ministar-stvo kao kolegij trojice zajedničkih ministara, ili samo zajednički ministar finansija. Za cijelo vrije-me pregovora austrijska vlada je, pozivajući se na Zakon iz 1880, zastupala stanovište da vrhovno vo-đenje bosanskohercegovačke uprave pripada c. i kr. Zajedničkom ministarstvu, kao kolegijalnom tijelu koje čine tri zajednička ministra. Ona je vladarevu odluku od 26. 2. 1879. godine, kojom je vođenje bosanskohercegovačke uprave povjereno zajed-ničkom ministru finansija, ocjenjivala kao internu administrativno-tehničku mjeru koja ne može iz-mijeniti zakon. Zato je kategorički tražila da se u ustavu jedino i isključivo upotrebljava termin c. i kr. zajedničko ministarstvo128, što je bilo suprotno stanovištu ugarske vlade.

Javno iznošene ili povjerljivo razmatrane ide-je da se Zajedničko ministarstvo finansija koje su vodili Mađari eliminira kao vrhovni organ bosan-skohercegovačke uprave129 izazivalo je duboko po-

126 Vidi JUZBAŠIĆ: Politika i privreda, str. 106.127 Bienerth Buriánu 21. 7. 1909, ABH ZMF PrBH, 1648/1909.128 Isto. Anträge der k. k. Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM

VIIIc 12/1, 488-490.129 JUZBAŠIĆ: Das österreichisch-ungrische „gemeinsame Mi-

nisterium”, str. 270-273; ISTI: Politika i privreda, str. 251-

Slovo Gorčina


dozrenje Mađara. Bilo je ne samo suprotno njiho-vim aspiracijama na Bosnu i Hercegovinu nego je potencijalno ugrožavalo i dualistički sistem. Stoga je predsjednik ugarske vlade uporno insistirao na mađarskim državnopravnim gledištima kada je bilo riječ o tome da se u tekstu bosanskohercego-vačkog ustava definiraju kompetencije Zajednič-kog ministarstva, odnosno zajedničkog ministra u upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Sandor Wekerle je smatrao da termin „Zajedničko mini-starstvo„ u Zakonu iz 1880. nema taj smisao da Zajedničko ministarstvo kao kolegij vodi upravu zemlje, argumentirajući to postojećom praksom. Zajedničko ministarstvo putem jednog svog člana vrši taj posao. On je insistirao na tome da se u tom pogledu ništa ne mijenja i posebno naglašavao po-trebu da se sačuva uticaj ugarske i austrijske vlade. Naročito je isticao mađarski stav da Zajedničko ministarstvo ne predstavlja poseban kabinet, kao što su to ugarska i austrijska vlada, i da općenito ne nastupa kao korporativni organ. Smatrao je nepri-hvatljivim da se Zajedničko ministarstvo postav-lja u odnosu na poslove Bosne i Hercegovine kao poseban forum koji bi solidarno donosio odluke. Wekerle je smatrao da bi to bio potpun novum u ustavima obiju država Monarhije, koji bi učinio iluzornim ustavnu odgovornost njihovih vlada u odnosu na upravljanje Bosnom i Hercegovinom. Međutim, on nije bio protiv, čak je smatrao i po-željnim, da se u pojedinim slučajevima pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine razmatraju u krugu Zajedničkog ministarstva, ali je insistirao na tome da u njima učestvuju i predsjednici obiju vlada. Inače, ugarska vlada je bila izričito protiv da se u tekstu ustava bilo gdje spominje „Zajedničko mi-nistarstvo„, nego samo „zajednički ministar„ koji je stvarno vodio bosanskohercegovačku upravu130. Mađari su inače u zajedničkim ministrima gledali samo opunomoćenike dviju udruženih država, a u zajedničkim organima samo institucije obiju država, negirajući pri tome postojanje jedinstvene države kao samostalnog pravnog lica. Nasuprot tome, u Austriji su posmatrali zajedničke poslove i zajedničke organe kao institucije koje slijede iz pravnog kontinuiteta jedinstvene države (Reicha) od prije nagodbe, kao otjelovljenje jedinstvene

257.130 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF

PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1.

Monarhije podijeljenje na dvije državne polovine131. Mađarski stav da ne postoji zajednička vlada nego samo zajednički ministri došao je odlučno do izražaja prilikom rasprave o bosanskohercegovačkom ustavu.

Ipak, na kraju je uz posredovanje Aehrenthala kod austrijske i Buriána kod ugarske vlade na sjed-nici Zajedničkog ministarskog vijeća 15. septembra 1909. postignut kompromis kako ga je Aehrenthal precizirao. On je ocjenjivao da je stav ugarske vla-de suprotan Zakonu iz 1880. godine, dok je protiv stanovišta austrijske vlade govorila postojeća prak-sa. Po njegovom prijedlogu, tamo gdje je riječ o centralnoj instanci koja zemljom stvarno upravlja treba da stoji „zajedničko ministarstvo (odnosno zajednički ministar)„ kojemu je povjereno vođstvo bosanskohercegovačke uprave. Na onim mjestima gdje se spominje vrhovno vođstvo, tj. gdje je riječ o pitanjima principijelne prirode trebalo je upotri-jebiti izraz „c. i kr. zajedničko ministarstvo„. Time je učinjen pokušaj da se u ustavu terminološki ra-zluči i precizira odnos Zajedničkog ministarstva kao kolegija zajedničkih ministara i Zajedničkog ministarstva finansija prema upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Usvojena rješenja, po riječima Aehrenthala, vodila su računa o de jure i de facto stanju, u namjeri da se koliko god je moguće ne dira u postojeći status quo132.

Kada je riječ o problemu potpisivanja sankci-oniranih bosanskohercegovačkih zakona, na kraju je odnijelo prevagu Buriánovo stanovište da se uti-caji „svih pozvanih faktora„ trebaju realizirati već pri nastajanju ovih zakona. U konačno utvrđenom tekstu Ustava ostala je ista odredba kao i u prvobit-nom nacrtu, naime, da sankcionirane zakone, uz vladara, potpisuje samo zajednički ministar kome je povjereno vođstvo bosanskohercegovačke upra-ve (§ 38). Time, pak, u praksi nisu skinute s dnev-nog reda nesuglasice u pogledu uticaja zajedničkih ministara, kao i ostalih političkih faktora na bo-sanskohercegovačko zakonodavstvo i upravu. Pri tome, tretman ove državnopravne problematike

131 O tome Peter HANAK, Probleme der Krize des Duallismus am Ende des 19 Jahrhunderts, u: Studien zur Geschichte der Österreichisch-Ungarische Monarchie. Budapest 1961, 347-350; vidi sažet prikaz ove problematike SIEGHART, Die letzten Jahrzehnte einer Grossmacht, 111-125.

132 JUZBAŠIĆ: Das österreichisch-ungrische „gemeinsame Mi-nisterium”, str. 274-278; ISTI: Politika i privreda, str. 256-258.

Slovo Gorčina


javljao se kao izraz borbe za uticaj realnih politič-kih snaga. To se javljalo u situaciji kad je osjetno porastao značaj Bosne i Hercegovine, kako za Mo-narhiju kao cjelinu, tako i za obje njene države, a naročito za Ugarsku. Ponovna izgradnja sistema visoke carinske zaštite u Evropi početkom 20. sto-ljeća izazvala je značajne reperkusije u Monarhiji. Teškoće u plasmanu robe na inostrana tržišta, a naročito gubitak velikog dijela tradicionalnog trži-šta za industrijsku robu na Balkanu i nedovoljnost unutrašnjeg tržišta da kompenzira gubitak izvo-za, doprinijeli su daljem porastu značaja Bosne i Hercegovine. Pojačano interesovanje privrednih krugova obiju država Monarhije za Bosnu i Her-cegovinu uticalo je na rast rivaliteta između njiho-vih vlada. Za obje države Monarhije posjed Bosne i Hercegovine predstavljao je ključnu poziciju za pristup dalmatinskoj obali i Jadranu, te uopće za privrednu prevlast na Balkanu. Uz to je Bosna i Hercegovina bila tržište čija je apsorpciona moć bila u porastu133.

Duga debata ponovo je krajem ljeta 1909. vo-đena i o kompetenciji zemaljskog savjeta. Mađari su zahtijevali da austrijska i ugarska vlada mogu samo zajednički postavljati pitanja i davati odgo-vore, što je u Ministarstvu vanjskih poslova ocije-njeno kao mogućnost da se svako pitanje opstru-ira i učini iluzornim134. Na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća 15. septembra 1909. usvojen je zaključak, na prijedlog Wekerlea, da se pitanja i odgovori mogu davati tek nakon sporazuma iz-među vlada135.

Ugarska vlada je odlučno zahtijevala i uspjela da se iz kompetencije sabora isključe veterinarski poslovi, bankarstvo i kredit, pošta, telegraf i tele-fon i nastojala je da se isključi i gradnja lokalnih željeznica. Ona je onemogućila i usvajanje zakon-skog nacrta o zemaljskoj pripadnosti136. Kada je

133 JUZBAŠIĆ: Politika i privreda, str. 110-114, 174.134 Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattge-

habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.


136 Anträge der königlichen ungarischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489f; vidi također We-kerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1, 422-423.; Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...]

riječ o isključenju veterinarskih poslova iz kompe-tencije sabora, obje su se vlade za to izjasnile. Uka-zano je na to da je vrlo malo poslova koji se tiču samo Bosne i Hercegovine i strahovalo se da, zbog šikaniranja izvoza stoke u Austro-Ugarsku, koje Bosanci ne bi mogli spriječiti, ne dođe do izbijanja konflikata u saboru137.

Da bankarstvo i kreditni poslovi ne mogu biti u kompetenciji sabora ugarska vlada je obrazložila time da se emisiono bankarstvo ne može prepustiti autonomiji Bosne i Hercegovine. Međutim, emisi-ono bankarstvo bilo je zajednički posao, koji se u objema državama monarhije regulirao posebno, ali na temelju istih načela utvrđenih povremenim sporazumima između Austrije i Ugarske, i svakako nije spadao u kompetenciju sabora. Ugarska vlada je očito htjela svojim stavom spriječiti bosansko-hercegovačku upravu da pozove neku banku i pre-pusti joj posao otkupa kmetovskih posjeda, ili pak, da otkup prenese na drugu banku138.

Uzaludan je bio otpor ministra Buriána prema isključenju pošte, telegrafa i telefona iz nadležnosti sabora, jer su za to bili svi ostali faktori. Na kraju, i on se složio sa zahtjevom ugarske vlade, ali je još 15. septembra 1909. pledirao da se lokalne željezni-ce ostave saboru139.

Zbog toga što je izgradnja važnih željezničkih linija u Bosni i Hercegovini bila zbog otpora Ugar-ske onemogućena, u Ministarstvu vanjskih poslova smatrali su da treba očuvati kompetenciju sabora u poslovima željeznica. Za isključenje iz ove kom-petencije, kad je riječ o lokalnim željeznicama, nije

stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.; Protokoll des geme-insamen Ministerrates v. 15. 9. 1909. HHStA PA XL Interna K. 308; Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18 Sep-tember 1909, HHStA PA XL Interna K. 308.;

137 Anträge der königlichen ungarischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIC 12/1, 488-490; Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1.; Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VI-IIc 12/1.

138 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH 1617/1909. i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1.; Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...]stattge-habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.


Slovo Gorčina


postojao nikakav pravni osnov. Po zakonima iz 1880. za izgradnju željeznica bio je potreban spo-razum obiju vlada, rezonovali su u Ministarstvu vanjskih poslova140. Prema ocjeni austrijskog poli-tičara i pravnika prof. Josefa Redlicha, paritet pra-va Austrije i Ugarske u pogledu bosanskohercego-vačkih željeznica gotovo je isključivo bio realiziran u korist Ugarske. Rezultat je bio zaostajanje bosan-skohercegovačkih željeznica, a na štetu austrijskih interesa. On je preporučivao austrijskoj vladi da se na ovom području poveća kompetencija Zemalj-ske vlade i sabora. Predlagao je čak da se obje vlade odreknu davanja saglasnosti za gradnju željeznica po zakonu iz 1880. u korist sabora141, što je bilo posve nerealno, ali je odražavalo nezadovoljstvo austrijske strane saobraćajnom politikom u Bosni i Hercegovini. Austrijska vlada je u saboru vidje-la saveznika za takvu saobraćajnu politiku koja bi bila korisna i Bosni i Hercegovini i austrijskim interesima142. S druge strane, ugarska vlada je iz iskustva smatrala da željeznice, prvobitno sasvim sporednog značaja, „mogu vremenom postati va-žan faktor opće željezničke politike„ i time motivi-rala svoj negativan stav143. Na sastanku zajedničkih ministara od 6. septembra 1909. zaključeno je da je želja konferencije da se željeznice daju u kom-petenciju sabora unutar već postojećih zakonskih ograničenja, ali to nije konačno usvojeno. Burián je isticao da nikad neće objasniti ljudima zašto zemlja ne može odlučivati o malim željeznicama lokalne prirode koje sama plaća i koje ne tangiraju tuđe interese144.

Međutim, Sandor Wekerle, je ostajući pri svom stavu, na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća 18. septembra 1909. isticao da bi, bosanskoherce-govački sabor mogao bitno omesti ugarsku sao-braćajnu politiku te da bi ako bi bosanskohercego-

140 Anträge der königlichen ungarischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489ff.

141 Denkschrift Prof. Dr. Josef Redlich zu den Gesetzentwür-fen des gemeinsam Ministeriums [...], HHStA PA XL Inter-na 247 Liasse LIXc, 39-41.

142 Algemeines Verwaltungsarchiv, Wien, MP 1670/1911. 143 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF

PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1, 422-423.

144 Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattge-habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

vački sabor dobio tu kompetenciju, bilo nemoguće uskratiti je saboru u Hrvatskoj. Nije se osvrtao na primjedbu Buriána da Hrvati imaju predstavnike u ugarskom saboru i da se radi o lokalnim željezni-cama. Na prigovor da ugarska vlada može uskratiti saglasnost odlukama bosanskohercegovačkog sa-bora odgovorio je da bi to bilo nezgodno. Tvrdilo bi se da Ugarska čini smetnje Bosni i nastali bi konflikti koje treba izbjegavati. Na primjedbu Ae-hrenthala da odredbi treba dati uži značaj, Wekerle je na kraju kao kompromis predložio ograničenje kompetencije bosanskohercegovačkog sabora u željezničkim pitanjima na pretresanje prijedlo-ga Zemaljske vlade, što je i usvojeno145. Tako se u nadležnosti sabora našla i „gradnja željeznica, za koje se predlože vladine osnove„, zajedno s gradnjom „cesta, putova i drugih komunikacija„ (§ 42, tačka 23).

Ugarska vlada skrenula je posebnu pažnju na to da treba brižljivo izbjegavati svaki izraz koji bi mogao dopustiti zaključak da je riječ o posebnom državnom položaju Bosne i Hercegovine. Zato je svuda i bezuvjetno tražila da se odstrani riječ „dr-žavni„ (staatlich, Staats). Tako je u tekstu ustava trebalo riječ „državna vlast„ (Staatsgewalt) zamije-niti oznakom „vladina vlast„ (Regierungsgewalt), riječ „državni dugovi„ (Staatsschulden) sa „ze-maljski dugovi„ (Landesschulden), „državni po-goni„ (Staatsbetriebe) s „erarni pogoni„ (ärarische Betriebe), kao i tada uobičajenu oznaku „Bosan-skohercegovačke državne željeznice„ (Bosnisch-herzegowinische Staatsbahnen) zamijeniti ozna-kom „Bosanskohercegovačke zemaljske željeznice„ (Bosnisch-herzegowinische Landesbahnen)146. Sli-čan zahtjev, mada ne u tako odlučnom obliku, po-stavila je i austrijska vlada, pa su ga svi zajednički ministri prihvatili kao opravdan, jer je odgovarao državnopravnom statusu zemlje. Ipak je tom prili-kom primijećeno da će ove izmjene Bosanci osjeti-ti kao degradaciju147.


146 Wekerle Buriánu (prevod note) 12. 7. 1909, ABH ZMF PrBH 1617/1909, i prepis u HHStA PA I K. 638 CdM 12/1, 422-423.

147 Isto; Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattgehabte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

Slovo Gorčina


Specijalni odnosi u kojima se nakon 1878. go-dine našla Bosna i Hercegovina stvorili su jednu, ako ne državnopravnu i zakonski fiksiranu, a ono faktički postojeću zemaljsku pripadnost. Još 1880. Zajedničko ministarstvo finansija izradilo je nacrt pravila kojima se reguliraju norme o prijemu i ot-pustu iz zemaljskog pripadništva. Austrijska vlada je pravila odobrila, a ugarska ih je odbacila, jer je smatrala da Bosna i Hercegovina pripada ugarskoj kruni pa nije htjela prejudicirati definitivno rješe-nje državnopravnih pitanja. Više pokušaja u na-rednim godinama da se ovo pitanje naredbodav-nim putem regulira nije uspjelo, jer među vladama nije bilo moguće postići sporazum. Zato je Zajed-ničko ministarstvo finansija dalo uputstvo Zemalj-skoj vladi za BiH da se u svojim postupcima drži pravila, koja su u formi instrukcije saopćena nižim vlastima148.

U zemlji su izdani mnogi zakoni u kojima se upotrebljava pojam „zemaljski pripadnik„, pa je Zajedničko ministarstvo finansija prilikom izrade ustavnih zakonskih nacrta poslije aneksije izradilo i nacrt zakona o zemaljskom pripadništvu. Ovaj nacrt austrijska vlada je prihvatila s manjim izmje-nama, a ugarska odlučno odbila, jer je bio protivan njenim državnopravnim shvatanjima. Za Weker-lea su Bosna i Hercegovina poslije aneksije bile po-novo ugarske provincije, kao nekadašnje pokrajine Svete ugarske krune, pa je ocijenio da bi zakonski nacrt o zemaljskom pripadništvu stvorio treće dr-žavljanstvo u Monarhiji. Smatrao je da se borav-kom u Bosni i Hercegovini može samo zadobiti, a ne izgubiti ugarsko državljanstvo, a pripadnike Bo-sne i Hercegovine u Ugarskoj tretirao je kao ugar-ske državljane149. Bio je daleko od toga da dira u status quo, ali je izjavio da ne može akceptirati ni-šta što prejudicira državnopravno pitanje150.

Austrijska vlada, kao i Ministarstvo vanjskih

148 Erläuternde Bemerkungen zu dem Gesetze über die Lan-desangehörigkeit, ABH ZMF PrBH 1455/1909; vidi Anträ-ge der königlichen ungarischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489ff.

149 Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattge-habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.; Anträge der königlichen un-garischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489ff.


poslova, smatrali su ugarsko stanovište posve ne-održivim i u flagrantnoj suprotnosti sa paralelnim zakonima iz 1880. godine. Međutim, ministar Bu-rián je, s obzirom na teškoće koje su proizilazile iz državnopravnog motiviranja ugarskog prijedloga, odlučio da ne riskira diskusiju koja bi ugrozila iz-davanje zemaljskog ustava. Zato je na konferenciji zajedničkih ministara 6. septembra 1909. godine odlučio da povuče zakonski nacrt o zemaljskoj pripadnosti i da ovu materiju tretira naredbodav-nim putem151. U zemaljski ustav unesene su nove odredbe elementarne naravi koje tretiraju ovo pi-tanje, a to su §§ 3, 4 i 5. U ovim članovima je reče-no ko su zemaljski pripadnici, kako se stiče i gubi svojstvo zemaljskog pripadnika i koja su njihova prava u pogledu boravka u zemlji.

Sporazum o izdavanju bosanskohercegovačkih ustavnih zakona

Na sastancima zajedničkih ministara i Za-jedničkog ministarskog vijeća u septembru 1909. godine u biti je perfektuiran Zemaljski ustav za Bosnu i Hercegovinu. Cilj je bio da se prije godiš-njice aneksije proklamiraju bosanskohercegovački ustavni zakoni. Vladar je u tom smislu interveni-rao jer je njegovo obećanje stanovništvu Bosne i Hercegovine ostalo neispunjeno152. Ministar Bu-rián je 25. septembra 1909. poslao Aehrenthalu da pregleda definitivan tekst bosanskohercegovačkog ustavnog nacrta, bez zakona o zemaljskoj pripad-nosti, s ciljem da ustanovi da li je saglasan sa za-ključcima zajedničkog ministarskog vijeća, kako bi ga mogao uputiti vladaru na sankciju. Aehrentha-lov odgovor bio je 4. oktobra 1909. godine pozi-tivan, a austrijska vlada dala je svoju saglasnost 2. oktobra 1909. godine, uz uslov o dogovorenom na-činu o rješavanju agrarnog pitanja153.

151 Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattge-habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1; Anträge der königlichen un-garischen Regierung, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 488-489ff.

152 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 18. September 1909. HHStA PA XL Interna K. 308.

153 Burián Aehrenthalu 25. 9. 1909, HHStA PA I CdM K. 638 VIIIc 12/1, 492, 546; Bienerth Buriánu 2. 10. 1909, prepis u HHStA PA I CdM K.638 VIIIc 12/1, Nr. 496.

Slovo Gorčina


Ugarska vlada je pak 4. oktobra 1909. zauzela stanovište da se ustavne institucije za Bosnu i Her-cegovinu ne odobravaju putem legislativa, nego da se to učini vladarevom odlukom. To je učinjeno kako se ne bi prejudiciralo pitanje pripadnosti Bo-sne i Hercegovine nekoj od država Monarhije154, a pitanje saglasnosti s ustavnim odredbama ostalo je otvoreno. Međutim, upravo tada u austrijskoj štampi pojavio se natpis o tome da kriza ugarske vlade nije prepreka da ona dadne svoju saglasnost bosanskom zemaljskom ustavu / statutu. Očekiva-lo se da će formalna saglasnost uslijediti narednih dana, u oktobru 1909. godine, te da će za dva do tri mjeseca biti izvršene pripreme za saborske izbo-re155. Međutim, kada je izostala saglasnost ugarske vlade, u austrijskoj javnosti prezentirana su druga mišljenja. Rečeno je da u ustavnoj praksi ugarske vlade postoji državnopravno shvatanje kako je nes-pojivo sa principom odgovornosti vlade da, nakon što je demisionirala, o politički važnim pitanjima zauzima konačne i obavezujuće stavove156.

Na sjednici ugarske vlade 20. oktobra 1909. godine prisustvovao je vladar da bi od ugarskih ministara čuo mišljenje o političkoj situaciji i re-alizaciji osnovne tačke pakta koalicije – donošenje izbornog zakona. Wekerle je obavijestio vladara da će se reforma izbornog zakona provesti uz potpu-no očuvanje mađarske hegemonije i aktuelizirao je pitanje ustupaka na vojnom planu u pogledu am-blema i upotrebe mađarskog jezika na nižem ste-penu vojne organizacije. Međutim, kako nije bilo izgleda da postojeća koalicija opstane, vladar je pozvao članove ugarskog kabineta da privremeno ostanu na svojim položajima i međusobno vode pregovore o modalitetima rješenja krize. Istovre-meno je vladar uzaludno pozvao ugarsku vladu da što prije omogući stupanje na snagu ustavnih odre-daba za Bosnu i Hercrgovinu. Tražio je od ugarske vlade da dadne svoju saglasnost ili pak, da se ćuteći (stillschweigend) zadovolji njihovim stupanjem na snagu. Upozorio je na to da je već prošla godina dana od datog obećanja o uvođenju ustavnog ure-đenja, što daje povoda štetnoj agitaciji157. Takođe

154 Protokoll des ungarischen Ministerrates v. 4. 10. 1909. HHStA, Kabinettsarchiv K. 28.

155 Neue Freie Presse, Nr. 16207 v. 3. 10. 1909.156 Bosnische Korrespondenz v. 1. 11. 1909. 157 Protokoll des ungarischen Ministerrates v. 20. 10. 1909,

HHStA, Kabinettsarchiv K. 28.

je i Aehrenthal, u strogo povjerljivom pismu od 23. oktobra iste godine, od Wekerlea tražio priznanje bosanskohercegovačkih ustavnih institucija, jer je to bilo obećanje dato ne samo stanovništvu Bosne i Hercegovine nego i cijeloj Evropi. Smatrao je da iz čisto formalnih razloga ne treba praviti teškoće koje tangiraju cijelu Monarhiju. U pitanju je bilo sprječavanje toga da se Monarhiji prebacuje, kako u Bosni tako i izvan nje, neiskrenost u pogledu da-tog obećanja. U istom smislu kontaktirao je i mini-stra Andrassyja158, ali sve je to bilo uzaludno.

Kriza u Ugarskoj dalje se zaoštravala, posebno kada je 11. novembra 1909. došlo do raspada neza-visne stranke prilikom glasanja o pitanju emisione banke. Grupa poslanika okupljena oko Gyule Ju-stha, koja je, za razliku od Ferenza Kossutha, bila konzekventno za samostalnu ugarsku emisionu banku, okupila je oko sebe većinu nezavisnih po-slanika pa je to označilo i kraj vladine koalicije. Kao jedina mogućnost da se koalicija umiri i održi na vlasti izgledali su brzi ustupci dvora u vojnim pita-njima. To je tražio Wekerle od vladara na sastanku ugarske vlade 23. novembra 1909. godine. Vladar je zahtjev odbio, smatrajući da to vodi pripremi za stvaranje samostalne ugarske armije159. Međutim, Wekerleova vlada je i dalje ostala u službi sve dok kralj nije našao rješenje i označio starog ugarskog liberala grofa Karolyja Khuena Héderváryja za ministra predsjednika ugarske vlade, i ovaj je 17. januara 1910. preuzeo vladu. Tri četvrtine godine nakon svoje prve demisije, u aprilu 1909. razrije-šen je Sandor Wekerle dužnosti ministra predsjed-nika, ministra finansija i ministra unutrašnjih po-slova Ugarske. Novi kabinet sačinjavali su 67-maši, koji su pripadali liberalnim političarima i u doba koalicione vlade nisu se nalazili u službi160.

Ipak, ni zadnji čin sankcioniranja i proglaše-nja ustava nije bio lišen određene dramatike, što ilustruje činjenicu da su austrijska i ugarska gledi-šta ostala duboko podijeljena. Mada je od strane Zajedničkog ministarstva finansija i Ministarstva vanjskih poslova bilo prihvaćeno da se ustavni zakoni za Bosnu i Hercrgovinu, kao i ostali zako-ni, objave samo uz potpis zajedničkog ministra

158 HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, Nr. 534, 560-562. 159 Protokoll des ungarischen Ministerrates v. 23. 11. 1909,

HHStA, Kabinettsarchiv K.28; vidi GEYR, Sandor Wekerle, 320-321.

160 GEYR, Sandor Wekerle, 322-323.

Slovo Gorčina


finansija, predsjednik austrijske vlade Bienerth je ukazao na to da izdavanje Ustava nije akt tekuće administracije, nego opći fundamentalni zakon, i da je cijelo Zajedničko ministarstvo sudjelovalo u njegovoj izradi. S obzirom na to da se s ugarske strane dovodio u pitanje princip solidarne odgo-vornosti zajedničkih ministara, predsjednik au-strijske vlade je smatrao da je to razlog više da sva-ki zajednički ministar svojim potpisom preuzme odgovornost. Međutim, Bienerth je u zadnji čas povukao svoje prigovore, istovremeno ističući da ostaje pri svom načelnom stavu. Austrijska vlada nije htjela da u datom momentu iznova otvara pre-govore s ugarskom vladom i ponovo odloži sankci-oniranje i proglašenje bosanskohercegovačkog us-tava161, s obzirom na veliko zakašnjenje u pogledu ispunjenja obećanja o uvođenju ustavnih ustanova u Bosni i Hercegovini koje je dao vladar prilikom aneksije. Za držanje Bienertha bila je takođe zna-čajna okolnost da je i Aehrenthal bio već reterirao od svog stava da izvjesne bosanskohercegovačke zakone, kao što je ustav, treba da potpisuju sva tri zajednička ministra.162

Međutim, kada je izgledalo da su rješenjem krize u Ugarskoj otklonjene teškoće za donošenje bosanskohercegovačkog ustava, Burián je obavije-šten da su u novoj ugarskoj vladi izbili problemi o donošenju zaključka o stupanju ustava na sna-gu. On se ponudio da putuje u Budimpeštu kako bi tamo raspravio problem. Međutim, predsjednik ugarske vlade Khuen Héderváry odlučio se da 11. februara 1910. noću putuje u Beč, da bi na Zajed-ničkom ministarskom vijeću narednog dana od-stranio određene razlike163.

Na sastanku Zajedničkog ministarskog vijeća održanog 12. februara 1910. vijećalo se o nekim prijedlozima ugarske vlade za izmjenu teksta na-crta ustava. Duga debata vođena je o zaključnim riječima alineje 5. §1. ustava, koji se odnose na bo-sanskohercegovačke vojne jedinice. Pitanje je bilo da li su bosansko-hercegovačke čete, kao i ostale

161 Abschrift eines Einsichtsstückes des k. k. Ministerspräsidi-ums v. 16. 2. 1910, HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

162 Protokoll über die [...] am 6. September 1909 [...] stattge-habte Konferenz der k.u.k. gemeinsamen Minister HHStA PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1.

163 Tagesbericht, Wien am 11. 2. 1910, HHStA PA I K.638, CdM VIIIc 12/1, Nr. 112, 669-670.

vojničke uredbe Bosne i Hercegovine, „organski dio c. i kr. zajedničke oružane sile monarhije„ ili pak, obiju država Monarhije, kako bi to inače od-govaralo ugarskom stanovništvu. Ipak je odlučeno da se ispusti oznaka „c. i kr. zajedničke oružane snage„, a da ostane da su ove postrojbe „organski dio oružane sile monarhije„. Prihvaćen je i ugarski prijedlog o poslovima o kojima sabor ne odlučuje, a tiče se pitanja koja se između obiju država Mo-narhije utvrđuju zajedničkim sporazumom u smi-slu nagodbenih zakona, kao i nekih stilskih pobolj-šanja164. Time je konačno formuliran § 41. ustava, u kojem su pobrojani poslovi koji su uskraćeni saboru. U toku pregovora o ustavu predlagane su razne formulacije i vršene brojne promjene koje se odnose na ovu problematiku, u šta se ovdje nismo upuštali. Opseg rada sabora Bosne i Hercegovine protezao se na poslove nabrojane u dvadeset se-dam tačaka § 42. ustava. Svi poslovi koji se ne tiču samo Bosne i Hercegovine nego jedne ili obiju dr-žava Monarhije bili su izuzeti iz tog opsega rada. Ono o čemu sabor posebno ne može da zaključuje bilo je detaljno nabrojano u četiri tačke § 41. ustava. Aehrenthal je na istoj sjednici izrazio zadovoljstvo postignutim punim sporazumom svih kompeten-tnih faktora i ustanovljenjem definitivnog teksta nacrta zemaljskog ustava za Bosnu i Hercegovinu, pa je ugarska vlada dva dana docnije, 14. februara 1910. dala svoju saglasnost165.

Tako je na kraju stvorena mogućnost da tek 17. februara 1910. vladar sankcionira Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu i s njim povezane zakone166, koji su 20. februara u Sarajevu proglaše-ni i stupili na snagu.

U neposrednoj vezi s donošenjem Ustava bilo je i vladarevo ručno pismo. Austrijska vlada je svoju saglasnost za proklamiranje Zemaljskog us-tava učinila ovisnom od svečane najave regulira-nja otkupa kmetova zemaljskim sredstvima. Ona je samo pod tim uvjetima odustala od unošenja u Ustav jednog takvog pasusa, pa je predsjednik

164 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 12. 2. 1910, HHStA PA XL Interna, K. 309.

165 Khuen Héderváry Buriánu 14. 2. 1910, ABH ZMF PrBH 215/1910, prepis u HHStA, PA I K. 638 CdM VIIIc 12/1, 107 i 570f.

166 ABH ZMF PrBH 228/1910; Glasnik zakona i naredaba za BiH, god. 1910, Sarajevo 1910, 21-70.

Slovo Gorčina


austrijske vlade Bienerth na to izričito upozo-rio na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća održanoj 12. februara 1910. godine.167 Na sjedni-ci Zajedničkog ministarskog vijeća 28. februara 1910. informirana je nova ugarska vlada o vlada-revom ručnom pismu, s kojim se Wekerle u sep-tembru 1909. u principu saglasio. Na sjednici je, uz manje izmjene stilskog karaktera, modificiran nacrt ručnog pisma vladara brisanjem teksta u kome se spominje mogućnost obligatnog otkupa kmetova, kako se ne bi dalo povoda za uzmenire-nje veleposjednika. Izvršena je izmjena teksta gdje se spominju „državna sredstva„ — stavljeno je

„zemaljska sredstva„. Mada Khuen Héderváry nije direktno oponirao, izrazio je sumnju da je opasno dati saboru da donese zakon, zbog mogućnosti da ga sabor odbije. Postavio je pitanje šta će se u tom

167 Protokoll des gemeinsamen Ministerrates v. 12. 2. 1910, HHStA PA XL Interna, K. 309.

slučaju desiti, pa je smatrao da bi bilo bolje sve to apsolutistički urediti. Dovodio je u pitanje stav da po ustavu sabor odlučuje, a vladar daje nalog kako to da se uradi. Odgovor Aehrenthala je bio da bi u slučaju odbijanja agrarnog zakona sabor treba-lo raspustiti. Austrijski ministar finansija Bilinski objašnjavao je kako je do predloženog rješenja došlo zbog odbijanja ministra Buriána i ugarske vlade da se u Zemaljski ustav unese odgovarajuća uredba o agraru. Predsjednik ugarske vlade Khuen Héderváry zadovoljio se time da se njegove pri-mjedbe unesu u protokol sjednice, a tekst vladare-vog ručnog pisma je prihvaćen168. Vladarevo ručno pismo potpisano je 3. marta 1910. godine i time se konačno po proglašenju Zemaljskog ustava zavr-šila dugotrajna rasprava o odredbama koje je on trebao da sadrži.



gENOcID NAD MUSlIMANIMA DABRA

D abar je zajednički naziv za sva naseljena mjesta i druge lokalitete koji se nalaze na

Dabarskom polju. Dabarsko polje nalazi se oko 15 kilometara istočno od Stoca i okruženo je s više brda i planina. Dugo je oko 21, a široko od 1,5 do 2,5 kilometra. Na njegovim obrubima tokom prošlih vremena formirala su se naseljena mjesta. Župu, odnosno nahiju Dabar, Turci su veoma rano zauzeli i u sudsko-administrativnom pogledu bila je u sastavu kadiluka: Blagaj, Foča, Nevesinje i Stolac. U novijoj historiji Dabar se zvanično zamjenjuje nazivom Berkovići (zaseoci: Donji Klečak, Gornji Klečak, Poratak i Trebesin) koji će u vrijeme kada je Stolac imao status sreza, imati status mjesnog odbora, zatim općine, pa naselje-nog mjesta, a nakon završetka posljednjeg rata i donošenja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995.godine, Berkovići postaju općina u sastavu entiteta Republika Srpska. Za vrijeme turske vladavine na Dabar su stalno dolazile hajdučke i uskočke grupe iz Crne Gore i Dalmacije kao i domaće harambaše koje su napadale muslimansko stanovništvo. Ove razbojničke grupe pljačkale su i palile sve do čega su dolazile, ubijale muslimansko stanovništvo, silo-vali žene i djevojke a omladinu odvodili i prodavali kao roblje. Naročito su se isticali po svojoj okrut-nosti uskoci Baje Pivljanina i Limova bajraktara koji su u drugoj polovini 17. stoljeća u Hercegovini porušili 36 džamija među kojima su bile i džamije u Berkovićima, Kutima, Potkomu i Predolju. U svom putovanju kroz Hercegovinu 1664.godine, poznati otomanski putopisac Evlija Čelebija (1611-1682) opisuje selo Dabar kao prostrano mjesto koje je dugo i široko oko pola sata hoda, od petnaest kuća pokrivenih kamenim pločama, s vinogradima i baštama. To je bilo muslimansko selo s malom džamijom, a zbog straha od neprijatelja stanovni-ci bi mnoge noći provedili po šumama. Za kasabu Predolje, koja se teritorijalno naslanja na kasabu Dabar, idući prema Stocu, kaže se da je smještena u jednoj dolini sa baštama i vinogradima, jednom

džamijom, mesdžidom, tekijom, malim kupatilom, svratištem i petnaestak dućana. U kasabi nije niko zatečen zbog nedavnog upada uskočkih grupa jer se stanovništvo razbježalo po planinama, a na svakom koraku vidjeli su se očiti dokazi vandalizma. Postoji predanje o perfidnom ubijanju muslimana iz Predolja. Limov bajraktar je došao u Predolje obučen kao domaći muslimani te zajedno sa njima

„uzeo„ abdest kako bi obavio namaz. Tokom nama-za napustio je džamiju čija je vrata sa vanjske stra-ne zatvorio strževim kolcem pa pucnjem iz puške obavijestio svog vođu Baju Pivljanina da dođe sa ostalim hajducima i da pokolj može početi.

Dabar je u 16. i 17. stoljeću bio pretežno nase-ljen muslimanima. Od polovine 19. stoljeća poče-lo je njihovo sistematsko i značajnije iseljavanje u Stolac, Mostar i druga mjesta u Bosni i Hercegovi-ni. Za vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875. i po-slije 1878. godine najviše ih se iselilo u Tursku. U 1885. godini 194 muslimanske porodice imale su posjede na području katastarskih općina Berkovi-ći i Hatelji. Po popisu stanovništva u kotaru Stolac iz 1931. godine naseljenao mjesto Berkovići imalo je 1367 pravoslavnih, 7 rimokatolika, 2 grkokatoli-ka, 205 muslimana, a Hatelji 753 pravoslavna i 60 pripadnika muslimana. Dakle, ciljano i sistematski su vršeni različiti pritisci, zastrašivanja, pljačkanja i ubijanja muslimana ovog prostora da bi se iselja-vali bilo gdje samo da nisu na ovim prostorima.

Završne genocidne aktivnosti desile su se po-četkom Drugog svjetskog rata, odnosno 25. avgu-sta 1941. godine. No, prije ovoga tragičnog doga-đaja nad muslimanima Berkovića neophodno je napomenuti i određene okolnosti i situaciju koja je prethodila ovom događaju. Nezavisna država Hr-vatska (NDH) i na ovome prostoru uspostavila je svoju ustašku vlast u punom kapacitetu i sa svim, njoj svojstvenim obilježjima. Odmah je počela sa svim vrstama terora prema srpskom življu direk-tno izr`ažavajući politiku novonastale kvinsliške tvorevine a indirektno uvlačila muslimansko

Tahir Đulić

Slovo Gorčina


stanovništvo u fazu mirovanja i latentnosti prema događanjima, raznim obećanjima, lažima i pro-pagandim aktivnostima stvarajući im prividno mirno življenje. Srpsko stanovništvo doživjelo je strahovito masovno stradanje krajem juna 1941. godine kada su posebno nastradali pripadnici po-rodica: Antunovića, Bakušića, Biberdžića, Bijelica, Dobranića, Đurica, i drugih. Ustaše su posebno činile velika zvjerstva u naseljenim mjestima gdje su Srbi živjeli zajedno sa muslimanima. U takvim naseljenim mjestima sa fesovima na glavama prili-kom činjena zločina dozivali su se muslimanskim imenima. Zahvaljujući hrabrosti čestitih ljudi mu-slimana (Munira Rizvanbegovića, Hakije Jaganjca, Bećira Brzine, Muhe Habote, Bećira Nurke i dru-gih) koji su smjelo sprovodili akcije spašavanja svojih komšija po cijenu sopstvenih života, pla-nirani zločin prema Srbima u selima Dabra nije u potpunosti ostvaren.

Ovim događanjima srpsko stanovništvo se su-prostavlja sa formiranjem naoružanih „ustaničkih„ grupa koje će započeti oslobađanje ovog prostora i kada će slomiti ustaško- domobranski otpor nave-denog dana, 25.8.1941. god. Međutim, to nije dan oslobađanja muslimanskog stanovništva već nji-hovog uništenja, što će rezultirati velikm žrtvama, progonom, pljačkom, silovanjima žena i djevojaka, najbestijalnijim vidovima ubijanja kao što je zapa-ljivanje sijena natrpanog u dimije žena, paljenje stoga sijena oko koga su svezani ljudi, žene i djeca, paljenje kuća u kojima su zatvorili narod, klanje, i sl. Ove metode svojstvene su četničkoj ideologiji

bez obzira što u ovome periodu, po nekim istraži-vačima, nije bilo zvaničnih četničkih jedinica. Ovo je bila „dobra prilika„ koja je iskorištena da se pro-stor Berkovića, a kasnije za nekoliko dana i preo-stala naseljena mjesta Dabarskog polja „očiste„ od muslimana. U ovome pokolju nedužnog civilnog stanovništva iz Hatelja ubijeno je 17 osoba iz po-rodica Nurko, iz Klečka 23 osobe iz porodica Beća, Đulepa 20 osoba, Jaganjaca 27, Jašarevića 20, Šari-ća 8, Zubovića 3, Avdića 1 i Pejkovića 2. Iz Kljenca je ubijeno 10 Čustovića, Jakupovića 5 i Novakovića 12. Iz Kubatovine je ubijeno dvoje Kurtovića, iz Su-zine 37 Čama i iz Strupića jedna osoba iz porodice Buzaljko. Ovaj ukupan broj ubijenih, (188 osoba – 105 muškarci, 83- žene, djeca – 103) po podacima koje je sakupio Tahir Pervan veći je za 28 osoba koje su pripadale vojnim formacijama. Pošto je na-rednih dana nastavljen pokolj muslimana i u na-seljima Dabarskog polja koja su pripadala općini Bileća u ime poštovanja prema nedužnim žrtvama, neophodno je napomenuti da je iz Milavića (Ha-bote i Gabele) ubijeno 58 osoba, iz Prisoja (Zečići, Pizovići i Vlačići) 52 osobe, iz Bijeljana (Telarevići i Dedovići) 56 osoba, iz Kalca (Ovčine) 10 osoba, iz Orahovice- Gornja i Donja (Bajramovići) 145 osoba, iz Đeča (Ćatovići) 157 osoba, iz Bačevice (Hadžići, Zilići, Dedovići, Merdžanići i Lojo) 18 osoba, iz Fatnice (Pervani, Priganice, Čustovići, Hadžići, Kusturice, Bećovići, Bajramovići, Babovi-ći, Đapo i drugi) 96 osoba.

Začuđujuća je činjenica da su desetine do-mobrana koji su se predali upućivani bezbjednim

Starosna dob ubijenih Muslimana iz naselja koja pripadaju općini Stolac1

1 Podaci koji se nalaze u tabeli korišteni su iz knjige „Pali za slobodu – borci NOR-a i žrtve fašističkog terora stolačkog kraja 1941-1945. godine” autora Anđelka V. Belovića.

NASELJE do 1. god.

2-5 god.

4-10 god.

11-15 god.

16-20 god.

21-30 god.

31-40 god.

41-50 god.

51-60 god.

61-80 god. UKUPNO

Hatelji - 3 2 5 - 1 2 2 2 - 17Klečak 6 18 23 16 8 10 8 6 5 4 104Kljenci 2 2 3 3 7 2 - 2 5 1 27Kubatovina - - - - - 1 1 - - - 2Strupići - - - - 1 - - - - - 1Suzina - 4 5 6 8 2 2 4 4 2 37Ukupno 8 27 33 30 24 16 13 14 16 7 188

Slovo Gorčina


putevima ka Nevesinju iako su predstavljali opa-snost za vojnog aspekta. Muslimanska djeca, žene i starci nisu imali tu priliku. Zar su žene, djeca i starci predstavljali opasnost po „ustaničke„ snage? Svaka nasilna smrt je zastrašujuća a ovaj pokolj prelazi čak sve granice bestijalnosti o čemu svjedo-če mnoge činjenice među kojima da su u jednom danu nestajale višečlane, odnosno kompletne po-rodice roditelja sa djecom. Nije li bio isti, i još gori i stravičniji odnos tokom rata 1992-1995 godine prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini sa domi-natnim zločinom u Srebrenici?

Podatke o ubijenim muslimanima sa ovih prostora sakupljali su zajedno Vladimir Dedijer i Antun Miletić. Interesantno je i dosta indikativno da stradanje muslimana iz naselja koja pripadaju općini Stolac nisu nikako obuhvaćena. Njihovo istraživanje svodi se na ubijene iz Milavića, Bijelja-na, Bačevice, Fatnice, Kalca, Orahovica i Đeča, na-selja koja pripadaju općini Bileća. Zašto? Ono što treba istaknuti je da ova dva autora ubice nazivaju

„četnici Draže Mihajlovića„ dok ih Anđelko Belović naziva „srpskim šovinistima„ jer, kako on smatra, zvanično u tom periodu nisu postojale četnike voj-ne formacije. Četnicima ih nazivaju i u ustaškim izvještajima koji se odnose na ovaj period i na ovaj događaj. Broj ubijenih je različit kod svih autora, ali s obzirom na posebnu motivisanost i studiozno sakupljanje, smatra se da je broj od 812 ubijenih do kojeg je došao Tahir Pervan najbliži stvarnom broju i istini. Ipak, taj broj je još veći.

Dirigovani povratak preostalih muslimana iz Berkovića na svoja ognjišta krenuo je 1946. godine pod veoma teškim uslovima i bez dovoljne mate-rijalne pomoći tadašnje države. Valjalo je usposta-viti bilo kakav život u bijedi i neimaštini i u nepo-srednoj blizini stratišta roditelja, djece i rodbine i neposrednog prisustva zločinaca koji su napravili nezapamćen zločin. Pripadnici uništenih i razru-šenih porodica polako su tražili spas i bolje uslove života na drugim područjima tadašnje države da bi se tokom 1962. godine u ovome pravcu aktivno

„uključili„ organi i institucije općine Stolac kroz sprovođenja postupka arondacije. Arondacija se ciljano odvijala prema muslimanskim posjedima kada je bez opravdane potrebe oduzimano zemlji-šte uz minimalnu novčanu naknadu a da prethod-no im nije ponuđena zamjena oduzetog zemljišta.

Dakle, potrebno ih je bilo iseliti, što se i prihvatalo kao jedino moguće rješenje za sve patnje i rizike uspostavljanja egzistenicije i prihvatljivog načina življenja. Tada su isljene porodice: Jaganjac, Beća, Đulepa, Čamo, Jašarević, Šarić, Avdić i ostale koje su teritorijalno bile povezane u jednu cjelinu. Na jednom dijelu njihovih posjeda posađane su plan-taže voća, a drugi dio nije obrađivan.

Sudionici ovih događaja sve do 80-ih godina 20. stoljeća gotovo da nisu pričali niti su pisali o ovome, kao ni rodbina i potomci žrtava. Ovaj zlo-čin je skrivan od javnosti i od suda javnog mnijenja. Tek pojavljivanjem prve od dvije knjige „Sjećanje boraca stolačkog kraja„ iz edicije „Stolac u borbi za slobodu i socijalizam„, izdate od Opštinskog od-bora SUBNOR-a 1984. godine, moglo se ozbiljnije pristupati traganju za istinom vezanom za pokolj muslimana iz dabarskog dijela općine Stolac. U ovim knjigama neke činjenice i događaji se stidlji-vo spominju gdje se krivnja prebaca na neke pro-četničke elemente i pripadnike koji su došli sa stra-ne zbog pljačkanja kao i na neke domaće, dabarske krvoloke. Ipak, korektno se priznaje da je prilikom zauzimanja Berkovića ubijen veliki broj musli-manskog neboračkog stanovništva – žena, djece i staraca koji nisu pružali nikakav otpor ustaničkom pohodu srpskog življa. Među žrtvama musliman-skog življa omladina je bila brojna. Istaknuti su i neki primjeri sporadične komšijske solidarnosti i pokušaja spašavanja muslimana bez nekih većih efekata. Kroz obje knjige dominira ideja uspje-ha narodno-oslobodilačkog rata, oružane borbe i borbe za socijalizam kao društvenog uređenja koje je bilo na snazi. Smatra se, da se ne zadire dublje u istinu, da izostaju odgovori na mnoge kontraverze vezane za ustanički pokret, njegove vođe koje će kasnije dobiti izuzetnu moralnu i društvenu satis-fakciju, da se događaji ne nazivaju odgovarajućim i pravim imenima i da nije poželjno „talasati„ miran tok događanja i historije. Da li je ovo dirigovalo političko vodstvo i kadrovska struktuiranost u op-ćini Stolac, preko raznih institucija ili pak redakcij-skih odbora i komisija za ediciju u kojima nije bila ravnopravna nacionalna zastupljenost?

Proces iseljavanja dabarskih muslimana pod različitim okolnostima i motivima stalno je tra-jao. Po popisu stanovništva u dabarskim naselje-nim mjestima 1991. godine bilo je u Strupićima

Slovo Gorčina


12, Berkovićima 4 i Predolju 1 musliman koji će ove prostore definitivno napustiti po izbijanju rata 1992.godine. Ovim je proces stvaranja jednonaci-onalne naseljenosti ostvaren na ovim prostorima.

Ako sa aspekta međunarodnog prava genoci-dom smatraju djela počinjena u namjeri da se u cjelosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, et-nička, rasna ili vjerska skupina, onda je to učinjeno na prostorima Dabarskog polja pa se ovo aktuelizi-ra samo da se ne zaboravi u historijskom kontekstu, na 70-u godišnjicu stradanja muslimana Berkovića i šire, Dabarskog polja.

Literatura:

1) Hivzija Hasandedić: Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 1990.

2) Petar Šobajić: Dabarsko polje u Hercegovini, Srpski etnografski zbornik, Beograd, 1954.

3) Evlija Čelebi: Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.4) Tahir Pervan: Čavkarica - vrata pakla, Zonex

ex libris, Sarajevo, 2006.5) Tahir Pervan : Čavkarica – vrata pakla, ( drugo

dopunjeno izdanje) Behar i Savez udruženja građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2007.

6) Vladimir Dedijer i Antun Miletić: Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, Svjetlost, Sara-jevo, 1990.

7) Nikola Čučković: Zločin u Hercegovini u dru-gom svjetskom ratu, Trebinje, 2004.

8) Opštinski odbor SUBNOR-a Stolac: Sjećanje boraca stolačkog kraja, Tiskarna Tone Tomšić, Ljubljana, 1984.

9) Popis stanovništva od 31.januara 1921.god, Državna štamparija Sarajevo, 1932.

10) Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

KNJIŽEVNOST I JEZIK


SMISAO MODRE RIJEKE

P jesma Modra rijeka je okrunila Dizdarev pjesnički put i njena hermetičnost i

višeznačnost, njena melodija i njena struktura, u kojoj se ritam narodne pjesme i začuđujuća zvuko-vna orkestracija prepliću sa neslućenim naznaka-ma nečega što se nagovještava, što postoji, a što se ne zna, privukli su mnoge koji su dali svoj sud o ovoj Dizdarevoj pjesmi. O njoj su pisali Vlatko Pavletić, Krunoslav Pranjić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Marko Vešović i mnogi drugi. Gotovo svi koji su pisali o ovoj pjesmi pitali su se šta je to što tu pjesmu čini čudnom: da li ovu pjesmu treba shvatiti „ kao metaforu pjesničkog traganja za tajnom svijeta’’,1 da li je to „iskušenje n e m o g u ć n o g’’,2 da li je to „savršenstvo nemuštosti’’,3 ili, možda, ta pjesma upućuje „na drugu obalu kao ‘onostra-nost’ naše egzistencije.’’4 Čini se da upravo literarna vrijednost ove pjesme, koja je duboko ukorijen-jena i oslonjena na našu tradiciju i u našu svijest, kao i poimanje smisla života i smrti u Kamenom spavaču, daje mogućnost polivalentnih tumačenja i saznanja. Fenomen recepcije ove pjesme može biti određen različitim sadržajima i tumačen u otkrivanju vlastite aktuelizacije ove literarne tvor-evine na osnovu individualnog poimanja pjesme, ali i cjelokupnog literarnog i životnog čitaočevog iskustva. Možda nigdje se ne možemo bliže susres-ti sa fenomenom alteriteta kao kada je u pitanju tumačenje Modre rijeke.5

Ova pjesma se najprije pojavila na Struškim večerima poezije 1969, a zatim je objavljena te iste godine u nekoliko listova i časopisa.6 Nakon toga je uvrštena u drugo izdanje Kamenog spavača 1970. godine da bi potom bila izostavljena iz trećeg izdanja i uvrštena kao uvodna pjesma u novu zbirku

1 E. Duraković (1979), 152.2 M. Vešović (1982), 55.3 K. Pranjić (1991), 214.4 K. Prohić (1974), 118.5 „Alteritet kao razlika između fiksiranog teksta i njegove aktu-

elizacije podjednako je fenomen i sinhronije i dijahronije, pa se pogotovo u uslovima vremenskog odstojanja koji interpre-tatotra odvaja od teksta, alteritet još izrazitije ispoljava.’’ ( Z. Konstantinović, Intertekst i alteritet, Izraz, 1-2, 1989, 7).

6 Mladi borec, 15. IX 1969, 21, Odjek, 1969, 10, Sloboda (Mo-star) 3. XI 1969, 45.

pod nazivom Modra rijeka (1971). U raznim ver-zijama, često i sa mnogo štamparskih grešaka, ova pjesma se pojavljivala u mnogim jugoslavenskim listovima i časopisima. Sklon mijenjanju stihova u novim izdanjima, Mak Dizdar je i sam objav-ljivao pjesmu sa novim izmjenama, a da je put do konačnog oblika bio dug i mukotrpan, potvrđuju i verzije ove pjesme sačuvane u Muzeju književnosti u Sarajevu. Jezička struktura ove pjesme odmah u početku je markirana kao ključ za njeno razumi-jevanje, a Kasim Prohić je konstatovao da je „sve što je u Modroj rijeci imenovano – zaumno’’7 jer je

„tonalitet određen leksikom potpuno drukčijeg reda’’. Nesumnjivo je da je Modra rijeka u filozofskom i u poetskom, ali i u lingvističkom smislu, najpot-punija i najzaokruženija pjesma Maka Dizdara.

U konačnoj verziji (objavljenoj u zbirci Modra rijeka, 1971) ova pjesma ima ovakav izgled:8

7 K. Prohić: Apokrifnost poetskog govora, 120.8 Budući će se vršiti i ritmička kao i akcenatska analiza ove

pjesme, ovdje se daje cjelovit tekst sa akcentima u autorovoj interpretaciji, o čemu će biti riječi u daljem tekstu. U posljed-njem izdanju ove pjesme za vrijeme dok je još bio živ Mak Dizdar (Modra rijeka, 1971) bili su stihovi koji su naknadno ubačeni: Tamo dolje ispod zemlje / i onamo iznad neba. Za-

Muhamed Šator

Slovo Gorčina


Mȍdrā rijèkaNȉkto nè znā gdjȅ je ònaMȁlo známo ȁl je znâno

Iza gòrē iza dòlaIza sȅdam iza ȍsam

I jȍš hȕđē i jȍš lȕđēPrȅko môrnȉh prȅko gôrkīh

Prȅko glòga prȅko drȁčēPrȅko žȅgē prȅko stȅgē

Prȅko slútnjē prȅko súmnjēIza dȅvet iza dȅset

Tȁmo dȍlje ispod zèmljeI ònamo ispod nȅba

I jȍš dȕbljē i jȍš jȁčēIza šútnjē iza tmȁčē

Gdje pijètlovi nè pjevajūGdje se nè znā za glâs rȍga

I jȍš hȕđē i jȍš lȕđēIza ûma iza bȍga

Ìma jèdna mȍdrā rijèkaŠiròka je dubòka je

Stô gȍdīnā širòka jeTìsuć ljêtā dubòka jȅst

O duljìni i nè sānjājTmȁ i tmȕša nȅprebōlnā

Ìma jèdna mȍdrā rijèka

Ìma jèdna mȍdrā rijèkaVàlja nȁma prȅko rijèke

nimljivo je da su svi kasniji sastavljači izbora poezije Maka Dizdara, uvrštavajući ovu pjesmu u svoje izbore, izostavljali ove stihove, a neargumentovano se tvrdilo da je te stihove Mak Dizdar izbacio iz posljednje verzije.

Kao što se vidi, ova pjesma je ispjevana u tri-naest distiha9 sa posebno izdvojenim stihom Ima jedna modra rijeka. Taj stih, tako izdvojen, ima neospornu sintetsku ulogu, koja nakon akumuli-ranja čitavog niza pojmova ističe jednu od osnov-nih poruka pjesme. Za razliku od većine pjesama u Kamenom spavaču, Modra rijeka je ispjevana u pravilnim osmercima s cezurom poslije četvrtog sloga, što pjesmi daje ubrzani ritam narodne lirske pjesme. Međutim, takva silabička organizacija ne bi dala takve naglašene ritmičke elemente da nije brižljivo pravljene zvukovne orkestracije, pa su elementi fonološke osnove ritma veoma bitni. Ri-tmu ove pjesme doprinosi i veliki broj dvosložnih riječi (više od 60%) sa naglašenim prvim slogom i pravilnim smjenjivanjem naglašenih i nenaglaše-nih slogova. Trosložne riječi u ovoj pjesmi samo su rijeka (ponavlja se tri puta, ali se u ritmu pjesme osjeća kao dvosložna, jer takav izgovor zahtijeva osmeračka struktura stiha –r’jeka), pijetlovi (mada se ova riječ izgovara kao p’jetlovi,10 jer to zahtijeva slogovna struktura stiha), duljina, široka, duboka, pjevaju. Jedina četverosložna riječ je neprebolna. Takva konstelacija stiha uspostavljena je i raspore-dom vokala i konsonanata. Iako je odnos konso-nanata i vokala 54:46, što je u granicama mjerenja koji su pravili mnogi lingvisti,11 čini se da u pjesmi preovladavaju vokali. Vjerovatno je to zbog toga što u pjesmi ima veliki broj sonanata (više od 40% svih konsonanata).

Učestalost pojedinih vokala u ukupnoj vokalskoj strukturi Modre rijeke je sljedeća: a (pojavljuje se 56 puta) – 27,7%, e (55 puta) – 27 %, o (39 puta) – 19 %, i (36 puta) – 17,9 %, u (15 puta) – 7,4 %. U odnosu na mjerenja učestalosti

9 Mak Dizdar je bio dobro upoznat sa simbolikom brojeva, jer su oni od najranijih vremena služili i za izražavanje određe-nih ideja. Još u antici se smatralo da broj 13 donosi nesreću. Na posljednjoj večeri sjedila su trinaestorica. Trinaesto po-glavlje Otkrovenja govori o Antihristu i zvijeri. Moguće je da je i ovdje Mak Dizdar ukazivao na nesrećni čovjekov put kroz povijest.’’Taj broj općenito odgovara ponovnom počinjanju, uz pejorativnu naznaku da je više riječ o ponavljanju nečega ne-goli o ponovnom rođenju’’ (Rječnik simbola, 713).

10 U zbirci Modra rijeka (1971) ta riječ je napisana sa jedno-složnom zamjenom glasa jat: p’jetlovi. U rukopisima Mak Dizdar je bio nedosljedan: u jednoj verziji pjesme piše „gdje pjetao ne čuje se’’, u drugoj „gdje s ne čuje pjev pijetla’’. U po-jedinim verzijama različito je pisan refleks glasa jat u stihu

„Gdje p(i)jetlovi ne pjevaju’’.11 Približno takav omjer su dobili i T. Maretić, R. Simić i M.

Čarkić.

Slovo Gorčina


pojedinih vokala što ih je napravio M. Čarkić, pre-ma proznom tekstu nema velikih odstupanja. U konsonantskoj strukturi Modre rijeke nešto više od prosjeka ukupnog postotka svih konsonanata ima-ju jedino j (11%), k (7,5%), r (9,5%) i posebno z (5,5%).12 U pjesmi nema suglasnika dž, f, c i ć, a v i ž se pojavljuju samo jednom. Ostali konsonanti su u omjerima koji gotovo odgovaraju proznom tek-stu. Šta je, onda, što ovu pjesmu čini tako melodič-nom? Osim osmeračke pravilne postavke stiha čini se da presudnu ulogu ima ukupan raspored vokala kao i njihova naglašenost, odnosno nenaglašenost. U rasporedu akcenata vidi se da su u dvosložnom riječima, dominantnim u cijeloj pjesmi, naglašeni prednji slogovi u gotovo pravilnom rasporedu (na-glašen-nenaglašen slog, što bi prema antičkim kri-terijima značilo da je pjesma ispjevana u trohejskoj stopi). Tome svakako u znatnoj mjeri doprinosi i učestalost naglašenih vokala u dosta pravilnom rasporedu: Malo znamo al je znano (– u sva četiri akcenta nosilac sloga je vokal a), iza gore iza dola (naglašeni su slogovi u kojima je nosilac akcenta vokal o), preko mornih preko gorkih (ponavljaju se poslije cezure naglašeni vokali eo – eo), itd. U pjesmi dominiraju sekvence ao, odnosno oa: malo, znamo, znano, gora, dola, modra, duboka, široka, gloga, roga, boga. Naravno, akcent u ovoj pjesmi svojim rasporedom na prednjim slogovima ima veoma bitnu ritmičku funkciju, ali on nije, kao što smo vidjeli, jedini nosilac ritma pjesme. Uz akcent u ovoj pjesmi veoma značajan ritmički efekt ima-ju i postakcenatske dužine (mȍdrā, Prȅko môrnȉh prȅko gôrkīh, preko slútnjē preko súmnjē, itd).

I u pjesmi Modra rijeka susrećemo se sa fo-nomotivacionim ponavljanjima i spajanjem, zvu-kovnom analogijom, riječi koje nemaju semantič-ku srodnost. Imenice žega i stega gotovo i nemaju nikakvu semantičku vezu, ali u stihu preko žege preko stege, unutar konteksta, te dvije riječi funk-cioniraju sinonimski skladno. Dok u prethodnom stihu glog i drač imaju slično značenje, u drugom stihu, zahvaljujući upravo prethodno usaglašenom značenju, zvukovna analogija žega-stega dobija i svoju semantičku stranu i čini distih sintaksičko-

12 Prema M. Čarkiću ( str. 520-521) u proznom tekstu zastu-pljenost vokala je sljedeća: a-23,22%, e-23,65%, o-22,27%, i-20,66 % i u –9,23%. U proznom tekstu zastupljenost kon-sonanata je sljedeća: d-7,93 %, j-9,433%, k-5,90 %, n-8,47%, r-7,20%, z-2,72%.

semantički usaglašenim. Takav denotat ostvaruje skladan zvukovni i semantički kontekst, jer pje-snik unutar organizacije teksta uspostavlja fono-motivacione veze. U selekciji i u izboru leksičkog materijala u ovoj pjesmi pjesnika je vodila zvučna a ne semantička strana riječi, jer je sjedinjavao one leksičke jedinice koje, inače, nemaju gotovo nika-kvu srodnost u poetski neorganizovanom tekstu. Takva zvukovna ponavljanja, međutim, upućuju svojom simbolikom i određene sintaksičke veze kao i paralelizmi u strukturi stihova.

U pjesmi melodiju ne daju samo vokali, jer u pojedinim stihovima koncentrisani su sonanti, što možemo vidjeti već u drugom stihu: malo znamo al je znano…

Rima u ovoj pjesmi također značajno utječe na ukupnu zvukovnu harmoniju ove pjesme. Me-đutim, glasovna podudaranja nemaju određene pravilnosti, jer se smjenjuju unutrašnje i vanjske rime, tako da se često može govoriti i o rimi, ali i o asonantsko-aliteracijskoj vezi: ne zna-ona, zna-mo-znano, huđe-luđe, žege-stege, devet-deset. Tek u šestom distihu pojavljuje se klasična vanjska rima: i još dublje i još jače / iza šutnje iza tmače. Dok se u prvih pet distiha uglavnom podudaraju naglašeni slogovi i po kvantitetu i po kvalitetu, u ovom, še-stom stihu, riječi šútnja i tmȁča imaju različit kvali-tet akcenta (dugouzlazni naspram kratkosilaznog), ali to remećenje ustaljenog ritma zaustavlja rima jer se genitiv tmȁče rimuje sa komparativom jȁče sa istim kvalitetom akcenta (kratkosilaznim ȁ). U cijelom toku pjesme samo se još jednom pojavlju-je vanjska rima (roga-boga), ali ima ponavljanja istih konstrukcija unutar stihova, i po akcentu i po strukturi: preko slútnje preko súmnje, i još dȕblje i još jȁče, širòka je dubòka je, o duljìni i nè sānjāj, itd. Na taj način stihovi u Modroj rijeci su čvrsto uvezani, jer brojne poliasonance i polialiteracije u svom pravilnom rasporedu i čine ovu pjesmu izu-zetno harmoničnom. I leksička ponavljanja tako-đer pojačavaju zvukovna, asonantska i aliteracijska, ponavljanja a time i ukupnu zvukovnu harmoniju unutar cijele pjesme (preko se ponavlja devet puta, još šest puta, prijedlog iza deset puta, rijeka četiri puta, široka, duboka, huđe, luđe, po dva puta, itd.).

Svaki distih djeluje kao sintaksičko-semantič-ko jedinstvo koje vodi kulminativnom kraju pje-sme u kome stih ima jedna modra rijeka prekida takvu pravilnost. Inače, kompoziciono se Modra

Slovo Gorčina


rijeka može podijeliti na nekoliko izdvojenih dije-lova. Nakon prvog distiha (Nikto ne zna gdje je ona / malo znamo al je znano), koji saopćava da znamo i ne znamo „gdje je ona’’, slijedi gotovo narativ-ni ton u obezglagoljenom kontekstu u pravilnom rasporedu naglašenih i nenaglašenih slogova u pet distiha, da bi se promijenjenim ritmom i drugači-jim rasporedom naglašenih i nenaglašenih slogova (gdje pijètlovi nè pjevaju / gdje se nè zna za glâs rȍga), djelimično takav ritam prekinuo i ponovo uspostavio (distih i još hȕđē i još lȕđē / iza ûma iza bȍga).Poslije toga slijedi nešto ravnija linija koja se završava ponavljanjem ključnog stiha Ìma jèdna mȍdrā rijèka i poentom vàlja nȁma prȅko rijèke.

Svaki stih ove pjesme ima svoju unutrašnju harmoniju u potpuno izgrađenoj misaonoj i se-mantičkoj zaokruženosti. Vidljivo je da je u pjesmi Modra rijeka sistem ekvivalentnih gramatičkih je-dinica i konstruktivnih modela većine stihova oči-gledan i gotovo da bi se mogao prevesti u matema-tičke formule:

prijedlog + imenica u genitivu (ili poimeničeni broj ili poimeničeni prid-jev) + prijedlog + imenica u genitivu (ili poimeničeni broj ili poimeničeni pridjev)

(iza gore iza dola, iza sedam iza osam, preko gloga preko drače, preko mornih preko gorkih, preko slutnje preko sumnje, preko gloga preko drače, preko žege preko stege i sl.). Na sličan način pravljeni su stihovi u kojima su prilozi (i još dublje i još jače, i još huđe i još luđe).

Dodatnu ritmičnu snagu također daje svaki stih tokom cijelog toka pjesme koji dobija ubrzanje što se bliži kraju. Ritmičko ubrzanje pjesmi daje i smjena jednosložnih i dvosložnih riječi, naglaše-nih i nenaglašenih slogova. Iako je pjesma ispjeva-na u pravilnim osmercima, broj riječi u distisima je veoma nejednak: od 12 distiha, po osam riječi imaju drugi, četvrti, peti, deveti, deseti i posljednji distih, devet ima jedanaesti distih, po deset treći, šesti i osmi distih, a po 11 prvi i sedmi. U pjesmi ima 114 riječi (promjenljivih 59 i nepromjenljivih 45), a od toga su 24 imenice, 14 glagoli, 10 pridjevi, 17 prilozi, 18 prijedlozi. Međutim, takva morfo-loška podjela može se prihvatiti samo uslovno, jer unutar stihova brojevi (sedam, osam, devet, deset) zvuče poimeničeno ili bar nedorečeno, a oblik ti-

suć upotrijebljen je sa deformacijom osnovnog eta-lonom restrikcijom finalnog vokala a. I broj jedna (u stihu Ima jedna modra rijeka, koji se ponavlja tri puta) unutar konteksta djeluje kao pridjev. Isto tako, pridjevi mornih i gorkih također djeluju po-imeničeno, tako da ističu atributsko-objekatsku sintagmu modra rijeka, koja i jeste prava imenička sintagma (uz tma i tmuša neprebolna).

Imenice u ovoj pjesmi uglavnom označavaju neke metafizičke pojmove: slutnja, šutnja, sum-nja, um, bog, ili neke pojmove koji idu uz teškoće života, što se uklapa u opći koncept zbirke Ka-meni spavač: žega, stega, glog, drača, tma i tmuša. Glagola u ovoj zbirci ima malo i oni su uglavnom u prezentu: (ne) zna se ponavlja dva puta (zna-mo), ima tri puta, je 5 puta, pjevaju, sanjaj, jest po jedan put. K.Pranjić13 je s pravom istakao da je upotreba dužeg oblika prezenta trećeg lica glagola biti-jesam u stihu Sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest pravi „Dizdarev pjesnički majstorluk’’, jer oblik jest, koji ne remeti osnovnu silabičku po-stavku stiha, snažno pojačava nužnost trajanja, ali i nužnost moranja dolaska do imaginativne modre rijeke. Veći dio pjesme je bez glagola, ali to ne čini pjesmu ni u čemu nedostatnom, jer druga pjesnič-ka sredstva, ritam i smjena naglašenih i nenagla-šenih slogova, posebno brojeva, pridjeva i priloga, nadomještavaju odsustvo glagola. Sve je u takvoj postavci poremećeno: nema glagola, a brojevi i pridjevi su poimeničeni, što ističe i nepromjenljive riječi, prijedloge preko i iza. Ti prostorni prijedlozi (iza i preko) imaju veoma bitnu ulogu u strukturi pjesme, jer označavaju prostor iako pjesma govori i o prostoru i o vremenu (tisuć ljeta duboka jest). U pjesničkom kontekstu ti prijedlozi imaju dodatnu semantiziranu ulogu i gotovo da djeluju deiktički u oznaci prostora, odnosno mjesta.

Sintaksa ove pjesme je dosta pojednostavljena: u pjesmi nema smjene različitih glagolskih oblika, gradaciona ponavljanja su mahom jukstaponira-na ili pojačana polisindetskim intenzifikatorom i, imenice zbog kratkoće stiha ne prave mnogo padežnih oblika. Prividna jednostavnost izraza, međutim, pokazuje složenije poetske postupke u pjesničkom sažimanju. Sve je u ovoj pjesmi veoma skladno organizirano u nizu koji svojim ritmom pravi gradaciju u parovima, pridjevskim, gorkih-

13 K. Pranjić: Jezikom i stilom kroza književnost (214).

Slovo Gorčina


mornih, brojnim, sedam-osam, devet-deset, priloš-kim, huđe-luđe, dublje-jače, i nizom imenica, tako-đer u parovima, u genitivu jednine sa prijedlogom preko: žege-stege, slutnje-sumnje, gloga-drače.14 Mak Dizdar je u mnogim svojim pjesmama volio suprotstavljati antonime ili gomilati sinonime vo-deći računa o njihovom zvučanju. I u ovoj pjesmi je zvuk veoma bitan, a melodija ove pjesme ritmič-ki je tako postavljena da se unakrsno prelamaju i sinonimi i antonimi. Pjesma je napravljena od više istih gramatičkih paralelizama ili sličnih struktur-nih modela, ali sve u pjesmi funkcioniše izuzetno harmonično, sa bogatstvom sazvučja, ujednače-nim ritmom i melodijom kojom odzvanjaju goto-vo svi stihovi ove izuzetne pjesme.15

U pjesmi se pojavljuju više lica iskazanih naj-prije odričnom zamjenicom nikto, prvim licem množine (malo znamo, valja nama preko rijeke), trećim licem množine (gdje pijetlovi ne pjevaju), drugim licem jednine (o duljini i ne sanjaj), te mo-drom rijekom kao dominantnim subjektom cijele pjesme. Tu je i bezlični oblik: znano. Međutim, mnogo je imenica koje označavaju prostor (gora, dol), metafizičke sfere (slutnja, sumnja, šutnja, um, bog), i vrijeme (sto godina, tisuć ljeta). Pridjevi i prilozi također označavaju ljudsko iskustvo (preko mornih, preko gorkih, i još huđe i još luđe, i još du-blje i još jače). Prvo lice u drugom stihu (Malo zna-mo al je znano) omogućuje dalje eliptično govore-nje, bez glagola u cijelom nizu nabrajanja u kojima se prepliću imenice, brojevi, pridjevi i prilozi.

I Modra rijeka ima više verzija. U konačnoj i posljednjoj verziji se pojavila u posljednjoj pjesni-kovoj zbirci Modra rijeka. U verzijama pjesme u Muzeju književnosti vidljivo je da se pjesnik dugo mučio da nađe formu koja bi najsnažnije iskazala njegovu misao. Pjesma je najprije počinjala stihom Mi ne znamo gdje je ona, potom je prekrižen prvi dio stiha (Mi ne znamo), te napisano Nitko ne zna. Pjesma je, dakle, počinjala neodređenom zamjeni-com nitko, ali je taj oblik vraćen u još raniji i arha-ičniji: nikto. Opravdano se postavlja pitanje zašto

14 U tekstu Poezija gramatike i gramatika poezije R. Jakobson je ukazao da sve gramatičke kategorije kao i svi tipovi pro-mjenljivih i nepromjenljivih vrsta riječi te različite sintak-sičke jedinice i konstrukcije mogu se iskoristiti u poeziji i povezivati po sličnosti ili kontrastu. (R. Jakobson, 1966, 81).

15 Nije slučajno što je Modra rijeka privukla muzičare i što je ova pjesma uglazbljena u dvije verzije (A. Dedić i S. Kova-čević).

je pjesnik upotrijebio takav arhaični oblik, kakvih je dosta bilo u Kamenom spavaču. Čini se da je ta vezanost za arhaični oblik jednostavno „prenesena’’ u ovu pjesmu, jer je u njoj sve u znaku onog što je bilo, onog „iza uma iza boga’’, a ta svevremenost i odlazak u prošlost koja je duboka „tisuć ljeta’’ je-ste potenciranje općeg ljudskog iskustva o životu i smrti. Takva tajna i dalje je bezmjerno daleko, pa je zbog toga arhaični oblik odrične zamjenice bio pogodniji za opću atmosferu pjesme.

U pjesmi su vršene i mnoge druge promje-ne: umjesto stiha iza gore iza dola stajao je stih iza brda iza dola, pa potom iza gora iza dola. Ova izmjena je veoma bitna jer se mijenja i ritam pje-sme. Stih iza gora iza dola imao je različite akcente (iza gòrē iza dòla) mada se taj stih može označi-ti i sa istim akcentima: iza gòrā iza dòlā a u tom slučaja oblik imenice do (genitiv množine - dólā) označavao bi skraćenu množinu koja se može čuti u Hercegovini (doli - dolovi). Umjesto stiha preko gloga preko drače stajalo je preko trnja preko drače, umjesto priloga dublje stajao je prilog dulje. Stiho-va preko slutnje preko sumnje uopće nije bilo i oni su naknadno dodati. Zato je bilo više stihova koje je pjesnik izbacio: i jauka i leleka / vilenjaka vukod-laka, te i još dalje i još gore. Stihovi gdje pijetlovi ne pjevaju / gdje se ne zna za glas roga prvobitno su imali ovakav oblik: Gdje pjetao ne čuje se, zatim Gdje se ne čuje pjev pijetla / gdje se ne zna za glas roga, pa potom Gdje ne ima pjeva pijetla / gdje ne ima glasa roga. Isto tako, stihovi Sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest najprije su glasili ovako: Sto godišta široka je tisuć ljeta duboka je obogaće-ni su bitnom ritmičkom i semantičkom izmjenom: Sto godina široka je / tisuć ljeta duboka jest. Bilo je i drugih izmjena: stih O duljini i ne sanjaj prvobitno je glasio drukčije: O duljini i ne zna se, odnosno O duljini ne sanja se, stih preko gorkih preko mornih imao je neznatnu izmjenu, jer se rimovao (preko gornih preko mornih), stih malo znamo al je znano prvobitno je imao oblik malo znamo ali znano. U posljednjoj verziji, u zbirci Modra rijeka, dodat je distih

Tamo dolje ispod zemlje I onamo iznad neba16

16 M: Vešović je u zanimljivom tekstu Bilješke uz Modru rijeku (Izraz, 1982, 7-8, 52) zažalio što je Mak Dizdar i z b a c i o stihove Tamo d o l j e ispod zemlje / i onamo i z n a d neba. Međutim, te stihove pjesnik nije i z b a c i o nego ih je u b

Slovo Gorčina


Međutim, najbitnija izmjena je bila u posljed-njem stihu koji je glasio ovako:

Ima jedna modra rijeka - Mi moramo preko rijeke

Promjenom prezenta glagola nepotpunog značenja morati u okamenjeni glagolski oblik valja (Valja nama preko rijeke) pjesma je defini-tivno zaokružena snažnom, ritmički efektnom obezličenom formom, koja se povezuje sa isto tako pasivnom i obezličenom formom na početku pjesme: Malo znamo al je znano. Takva opozicija (znamo-ne znamo) ključna je za razumijevanje ci-jele pjesme i čitavog stilskog postupka.

U izboru leksema pjesnik je strogo vodio raču-na. U ovoj pjesmi nema nijedne strane riječi. Mo-dra rijeka ustvari se naslanja na domaću leksiku i na narodnu tradiciju. Osim osmerca, stiha narod-ne lirske pjesme, i pojedini izrazi kao i sintagme upućuju na narodno iskustvo: „Nikto ne zna’’, „iza gore iza dola’’, „gdje pj’etlovi ne pjevaju’’, „gdje se ne zna za glas roga’’, „tma i tmuša’’ stilizovani su narodni izrazi. I posljednji stih „Valja nama preko rijeke’’ jeste jedan od narodnih izraza kakvih u pje-snikovom zavičaju ima dosta. Vjerujući u magijsku moć jezika, Mak Dizdar u dosta svojih pjesama preuzimao je ritam narodnih brzalica a u Modroj rijeci naslanjanje na tradiciju narodnog izraza je isto tako vidljivo. U ovoj pjesmi je spojeno pjesni-kovo „zaumno’’ shvaćanje jezika sa tim narodnim jezičkim naslijeđem i mitskim vjerovanjem u je-zičku moć u iskazivanju onog što je nedokučivo i neizrecivo. Zato Modra rijeka svojom naracijom i mudrošću i djeluje kao neka pradavna narodna bajka.

Kao i većina drugih pjesama, i Modra rijeka je ispisana bez interpunkcije. Izuzev početka pjesme gdje se susrećemo sa velikom slovom (Nikto) svi distisi s u ispisani uvijek malim slovom, bez ijed-nog grafičkog ili interpunkcijskog znaka. Jedino na završetku pjesme je dodata crtica, koja upravo zbog izostanka interpunkcije i drugih pravopisnih odredbi u cijeloj pjesmi, ima funkciju snažnog gra-fostilema:

ima jedna modra rijeka – valja nama preko rijeke17

a c i o u posljednjoj verziji u zbirci Modra rijeka (1971). U prvim verzijama pjesme tih stihova nema.

17 U jednoj od prvih verzija ove pjesme u Muzeju književno-

Izostavljanje interpunkcije ne remeti osnovni smisao pjesme, jer ovakva grafička postavka omo-gućuje polivalentnost značenja i tumačenja, pa i različitih interpretacija. Ustvari, interpunkciju u interpretaciji u dikcijskoj napetosti ispisuje čitalac u svom doživljaju pjesme.

Naslov pjesme također je lingvistički intere-santan, ali samo onda ako se on doživljava unutar cijele pjesme. Vidjeli smo da je motiv vode jedan od omiljenih pjesničkih simbola Maka Dizdara. Sve te vode, svaki taj vrutak, zdenac, izvor, svaka ta rije-ka, što se smjenjuju u svojoj metaforici u mnogim pjesmama ovog pjesnika, dobili su u ovoj pjesmi najdublji poetski smisao. Leksem rijeka u naslovu ove pjesme stvorio je sa atributom „modra’’ (koji se inače često spominje i u drugim pjesmama) ne-osporno snažnu sintagmu, koja izuzetno uspjelo zaokružuje i cijelu poruku zbirke Kameni spavač, kao i smisao zbirke Modra rijeka.18

Vidjeli smo da u poeziji Maka Dizdara ima relativno malo boja a one gotovo uvijek imaju svoju simboliku. U naslovu pjesme Modra rijeka osim simbolike vode, kao stalnog motiva ove po-ezije, susrećemo i epitet modra, svakako se jakim stilskim značenjem. Plava boja inače označava u svojoj simbolici nešto što je izmjenično i nadreal-no: dan i noć i sve ono što uređuje ljudski život i njegovu vječnost. „Plava boja nije od ovoga svijeta: upućuje na predodžbu o mirnoj i uzvišenoj vječno-sti, koja je nadljudska i neljudska’’.19 Modra boja svakako nije čisti sinonim i ona označava nešto što je dublje, tajanstvenije i zagonetnije. Sa takvom oznakom pridjev modra jači je stilem od atributa plava i s obzirom na sadržaj i smisao pjesme Maku Dizdaru se nametala svojom simbolikom, ali i ek-spresivnošću.

sti posljednji stih je bio ispisan ovako: Mi moramo – preko rijeke.

18 U nadahnutom tekstu „Šta nas to čeka iza modre rijeke’’ (Apokrifnost poetskog govora, 128) K. Prohić je naveo da se motiv modre rijeke u zbirci javlja još jednom, u pjesmi Priča o posjetu kod Tiresije. Međutim, motiv modre rijeke se javlja i u pjesmi Hidra:

Da je samo tlapnja često voliš reći Ona će ti ipak jednog dana leći U zvijezdu tvoju u vijugu jekeLjubav koju čekaš i san modre

rijeke (25)19 Rječnik simbola, 511.


SINTAKSIČKI pARAlElIZMI, pONAVlJANJA I RITMIČNOST

U lIRSKOM DISKURSU- na primjeru M. Selimovića i Ć. Sijarića -

R itmičke vrijednosti jezika u lirskoj pjesmi saučestvuju u ostvarenju njenih značenja,

bilo da se radi o vezanom, gdje posebnu važnost imaju metar i rima, ili slobodnom stihu, gdje do izražaja dolaze ostale ritmičke i melodijske vred-note jezika. Simetrična ponavljanja na fonološkom, morfološkom, leksičkom ili semantičkom nivou, kumulacija, gradacija, parcelacija i slične figu-re, kao i lirski paralelizmi u poeziji predstavljaju sastavni dio umjetničkog postupka. Sve redupli-kacije, imeničke, glagolske, pridjevske, prijedloške, vezničke i druge, te pauza, inverzija, asindet ili poli-sindet, predstavljaju sintaktostileme i imaju značaj-nu ulogu u stvaranju poetskog diskursa, u smislu pojačavanja ili isticanja, graduiranja ili ekspresiv-nog ritmiziranja teksta. O ritmu u proznim teksto-vima Zdenko Lešić kaže da se „ritam proznog teksta, za razliku od ritma stiha, zasniva (se) isklju-čivo na uređenju sintaksičkog jezičkog materijala (na rasporedu riječi u rečenici i vezama među reče-nicama), pri čemu značajnu ritmičku ulogu imaju takozvane vrednote govornog jezika: intonacija, intenzitet, pauza, rečenični tempo.”1 Dakle, prozni tekst ima vlastiti ritam, međutim, ukoliko govori-mo o poetskom romanu onda možemo prepozna-ti sve navedene sintaksičke figure karakteristične za poeziju, uz rečenični paralelizam kao osobenu stilsku odrednicu poetske proze. Upravo preko-račenje uobičajenih ritmičkih vrednota proznog teksta čini poetsku prozu specifičnom i približava je lirskom modusu. U teorijskoj literaturi postoje i izvjesna neslaganja po ovom pitanju. Naime, M. Lotman smatra da su sintaksičke figure ponavlja-nja karakteristične samo za poezju, dok Zdenko Škreb ove pojave uočava i u prozi, „ritam dolazi do punijeg izražaja kod pisaca snažnije emocio-nalnosti nego kod racionalnijih i emotivno stalo-

1 Zdenko Lešić: Osnovni pojmovi teorije stiha, Radovi, XII/2000, Filozofski fakultet, Sarajevo, str. 5.

ženijih pisaca’’2. Novica Petković običan prozni tekst vidi kao „sukcesivan tok rečenica’’ od kojih svaka ima svoj unutarnji tok, dok „svako ritmič-ko presijecanje takvog toka približava prozu poet-skom iskazu’’3. Marina Katnić-Bakaršić sintaksičke stilske figure dijeli na: figure dodavanja (kumulaci-ja, gradacija i epitet), figure iterativnog dodavanja (anafora, epifora, simploha, okruženje, anadiplo-za, reduplikacija i polisindet), figure oduzimanja (asindet, elipsa i reticencija), figure zamjene (reto-ričko pitanje, retoričko obraćanje i eksklamacija) te figure permutacije (inverzija, paralelizam i parce-lacija). Također, ritmičku vrijednost na sintaksič-kom nivou mogu imati i nominativne rečenice, kao i uzastopna upotreba rečenica u parataksi. Među djelima koja su predmet ovog istraživanja ritmizacija proznog iskaza i njegovo približavanje poetskom diskursu na sintaksičkom nivou je najo-čiglednije u romanima Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, a nešto manje kod ostalih autora.

Romani Derviš i smrt i Tvrđava su realizirani u ritmu unutarnjeg toka čovjekove misli, ponekad grčevitom, nabijenom snažnom emocijom i dvoj-bom, ponekad smirenom u složenoj hipotaktičnoj rečenici, ali svaki put ostvarenom upotrebom sin-taksičkih vrednota poetskog iskaza. Različitim ob-licima paralelizma i graduiranja Selimović „stišava dramatičnu napetost i unutrašnji intenzitet sadr-žaja, ispoljavajući melanholična stanja i misaonu lucidnost.’’4 Sva kompleksnost Nurudinove misli izražena je složenošću sintakse, a ritmom dočara-no stanje njegove duše. „Izvanredne osobine Se-limovićeve sintakse su ravnoteža i ritam. Njegov smisao za sintaksičku uravnoteženost se ogleda u kompleksnim paralelizmima, antitezama, para-

2 Zdenko Lešić: Teorija književnosti, str. 184.3 Novica Petković: Jezički sloj književnog djela, Izraz, XVI-

II/1974, br. 7, Sarajevo, str. 157. 4 Elbisa Ustamujić: Tekst i analiza, str. 133.

Dijana Hadžizukić

Slovo Gorčina


doksu i gnomama.’’5 Sintaksički paralelizam koji dočarava ujednačen i uravnotežen ritam usprkos unutarnjoj buri, najčešće je prisutan unutar slože-ne rečenice u kojoj zavisne rečenice imaju isti ili sličan sintaksički oblik. Zbog obilja građe prisilje-ni smo navesti samo jedan takav primjer, dovoljno upečatljiv, a koji ističe stanje protagoniste u kobnoj đurđevskoj noći:

Dafina je mirisala, ona ista sinoćnja što me gušila svojim gustim dahom, iz mahale se čula pjesma, ona ista sinoćnja što me zapre-pastila golom bestidnošću, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinoćnji što me ispunio strahom, izašao sam iz brazde, ispao iz kru-ga, ništa me više ne drži, ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti, ni-sam gospodar svojih misli ni svojih postu-paka, postao sam jatak razbojnika, treba otići odavdje, ma kuda, treba otići od ovog mladog čovjeka što me draži ispitivačkim pogledom, treba govoriti šta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrošnjem, nešto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oči nisam vidio.6

Ispovijest Ahmeta Šabe također je ritmizirana brojnim paralelizmima na međurečeničnom nivou samostalnih ili zavisnih rečenica unutar složene:

„Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova položa-ja: moji razlozi su jači, jer su slobodni; moja je riječ hrabrija, jer ništa ne tražim.’’7 Ponekad je unatar paralelizma ostvarena i simploha - „Hiljadu neči-jih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više.’’8 - ponekad anafora - „Činim zlo i kad govo-rim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kao da živim.’’9 Ponavljanje je uvjetovano unutrašnjom tjeskobom i zapitanošću

5 Tomas J. Batler: Književni stil i poetska funkcija u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića, u: Miroslav Egerić: Derviš i smrt Meše Selimovića, str. 119.

6 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 71.7 Meša Selimović: Tvrđava, str. 61.8 Ibidem, str. 52.9 Ibidem, str. 274.

pred sobom i svijetom: kako živjeti u svijetu koji se pred čovjekom otvara kao nepoznanica?

Paralelizam koji doprinosi ritmiziranju teksta ostvaren je i na nivou sintagme ili leksema, umno-žavanjem iste sintaksičke funkcije, odnosno, ku-mulacijom:

„Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zi-dova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gle-dali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški (...).’’10

„I ništa mi više to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bi da je više tih glasova, šumova, brujanja, lepeta, da je više svega, izvan mene, možda sam i čuo tako jasno da ne bi slušao sebe.’’11

„Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga.’’12

„Umraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u svoje i u sve ljudsko.’’13

„Gotovo i ne mislim više na borbe, na rane, na surovost koja se zove junaštvo, na gađenje od klanja, od krvi, od bezdušnog zanosa, od životinjskog straha.’’14

„Bio je svakakav, lud, pust, bespomoćan, podsmješljiv, neugodan, ali nikad mu neprijatelj.’’15

„Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od gro-ma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahti-jeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali

10 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 36.11 Ibidem, str. 45. 12 Ibidem, str. 348.13 Meša Selimović, Tvrđava, str. 8.14 Ibidem, str. 15.15 Ibidem, str. 84.

Slovo Gorčina


i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvi-jek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.’’16

Kumulacija je ostvarena na imeničkom, pri-djevskom, glagolskom i drugim leksičkim nizovi-ma unutar rečenice, a česta je i upotreba specifične vrste ponavljanja riječi na početku rečenice čime se ostvaruje anaforsko paralelno vezivanje:

„Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer je on bio svjedok moje slabosti, nes-vjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam želio da ga se stidim’’ 17

„Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.’’18

„Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, idući soka-kom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajući jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeću u tekiju.’’19

„Je li to mudrost da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu?’’20

Bilo da se radi o kumulaciji unutar rečenice ili anafori, gomilanje ima bitnu vrijednost u gradnji teksta, „Ponavljanja (prijedloga, negacije, oblika zamjenice) su uprkos uznemirujućeg insistiranja gradivni elementi ritma i zvučne strukture koji djeluju harmonizirajuće, smiruju emocije, pa izraz postaje uravnotežen.’’21 Uz anaforu je u navedenim primjerima uočljiv i sintaksički paralelizam, dok je na drugim mjestima prisutna anafora koju čini

16 Ibidem, str. 155.17 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 44.18 Ibidem, str. 260.19 Ibidem, str. 312.20 Meša Selimović: Tvrđava, str. 102.21 Elbisa Ustamujić: Oblici pripovijedanja u romanu Meše Se-

limovića, str. 60.

veznik pa možemo govoriti i o polisindetu na me-đurečeničnom nivou. Najfrekventniji primjer ove vrste se podudara sa retoričkim pitanjem i kumu-lacijom veznika ili, što uz gradaciju i parcelaciju iskazuje istinsko stanje derviške svijesti: „Ili je lu-dak? Ili mrtvac? Ili priviđenje? Ili najgori mučitelj?’’22 Rijetki su primjeri u kojima je upotrijebljena samo jedna sintaksička figura, kumulacija po pravilu podliježe i gradiranju, a u narednom primjeru je prisutna i reduplikacija: „Vidimo ih u snazi, u sili u moći, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od većeg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vještijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene riječi, od svega, svega, svega!’’23 Polisindet kao posebna vrsta anafore je veoma čest i unutar rečenice, a najbrojniji su primjeri u kojima se po-navlja veznik ili: „Sjedio sam u bašči, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajući da to činim po navici, bez volje, bez uživanja.’’24 Značaj-nu ritmičku i semantičku vrijednost ima i redupli-kacija („Sam. Sam. Sam. Sam, kao pod krivicom.’’25) te parcelacija koja ističe važnost svakog parcelata zasebno pojačavajući intonaciono i ritmički emo-tivnu vrijednost rečenog:

„Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.’’26

„Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan.’’27

„Ali sam odjednom klonuo. Nestalo je bodros-ti, i nade. I snage. Sve je uzaludno.’’28

„Čudio sam se, divio, žalio, ali o ženi i o on-ome što se sinoć desilo, nisam ni riječ progo-vorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.’’29

22 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 153.23 Meša Selimović: Tvrđava, str. 243/244.24 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 296.25 Ibidem, str. 403.26 Ibidem, str. 109.27 Ibidem, str. 140. 28 Ibidem, str. 448.29 Meša Selimović: Tvrđava, str. 13.

Slovo Gorčina


Intonaciono i ritmičko naglašavanje završet-ka rečenice Selimović postiže upotrebom epifore

-’’Jezika među nama zajedničkog nema, misli zajed-ničke nema, života zajedničkog nema.’’30 „Đavo vas odnio, govorio sam. Blago vama, govorio sam.’’31 I dok parcelacija i epifora stvarju intonacionu pa-uzu i naglasak prebacuju na kraj rečenice ili od-lomka, asindet doprinosi ubrzanom i grčevitom ritmu unutar rečenice i uzlaznoj intonaciji: „Prola-zim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zur-ne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila (...)’’32

Jedan od tipičnih pjesničkih postupaka čija je vrijednost, uz ritmičku komponentu, nedoreče-nost i pojačana asocijativnost, jeste deglagolizacija. Nominativne rečenice na kratko smiruju ritam i zaustavljaju ubrzani misaoni tok skrečući pažnju na vanjske pojave: „Mutno predvečerje, oblaci teš-ki i nepomični, nad kasabom tišina.33 „Snijeg, kiša, magle, niski oblaci.’’34 „Vlažni krovovi, vlažne tara-be, vlažni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado srce.’’35 Deglagolizacijom se „jezički izraz usložnjava, percepcija se izvodi iz automatizma’’, a

„tekst dobija na nekonvencionalnosti, originalnosti i svježini.’’36 Nominativne rečenice pogoduju opi-su i imenovanju, u potpunosti zaustavljaju radnju i smiruju misao, stavljajući u opziciju unutarnji nemir protagonosta spram vanjskog mira i indife-rentnosti.

Dominantna sintaksička figura u romanima Meše Selimovića je retoričko pitanje sa svim svo-jim podvrstama. Prisutan je solilokvij u kojem protagonista sam odgovara na vlastita pitanja bez sugovornikovog prisustva - „Šta se to desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred neposto-jećom krivicom.’’37 „Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti.

30 Ibidem, str. 72.31 Ibidem, str. 190.32 Meša Selimović: Derviš i smr, str. 161.33 Ibidem, str. 387.34 Ibidem, str. 411.35 Meša Selimović: Tvrđava, str. 189.36 Branko Tošović: Funkcionalni stilovi, Institut fur Slawistik,

Grac, 2002, str .211.37 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 150.

I nikad neće biti drkčiji.’’38 - samostalno ili u kom-binaciji sa apostrofom - „Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik i vjeru? Ii oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišen bez oznake? Strah se nastanio u meni, Isha-če, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.’’39 Drugi oblik, u kome lik postavlja pitanja i sam na njih odgovara pred drugima, najčešći je u Hasa-novom - „A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo.’’40 ili Mahmutovom govoru - „Nije mnogo uredna, ali u čemu i da bude uredna? Nije ni šted-ljiva, ali šta da štedi?’’41 Dijalogizam je karakteri-stika sporednih likova, dok je za Nurudina i Šabu tipično retorsko pitanje u užem smislu, pitanje bez odgovora:

„Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?42

„Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem džematu? Kakav sam, dobar ili rđav, površan ili mučan, šta su mi ljudi i život, čemu težim, šta očekujem od sebe i od drugih? Meni iz-gleda da sam sasvim običan, zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam ili me izdvajaju?’’43

U svojoj zapitanosti pred svijetom i samim so-bom i Nurudin i Šabo postavljaju bezbroj pitanja, a njihova zbunjenost ne nalazi odgovor ni na jed-no. „Samopolemičnost u iskazu iscrpljuje se sama u sebi, bez razrješenja, i proizvodi utisak zebnje ugroženog bića.’’44 Gomilanje pitanja doprinosi stvaranju napetosti, atmosfere bezizlaza i neizvje-snosti; za derviša ne postoje jednostavna rješanja i objašnjenja, dok će Šabo, makar na kraju, naći

38 Meša Selimović: Tvrđava, str. 11.39 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 101. 40 Ibidem, str. 131.41 Meša Selimović: Tvrđava, str. 102.42 Meša Selimović: Derviš i smrt, str. 36.43 Meša Selimović: Tvrđava, str. 132.44 Elbisa Ustamujić: Oblici pripovijedanja u romanu Meše Se-

limovića, str. 101.

Slovo Gorčina


svoj odgovor. Retorička pitanja su rijetko kada sa-mostalna sintaksička figura, unutar svakog takvog odlomka postoji i umnožavanje neke od sintaksič-kih funkcija, ponavljanje riječi u horizontalnom ili vertikalnom nizu, kao i sintaksički paralelizam na međurečeničnom nivou. U Selimovićevom kaziva-nju ritam je mnogo važniji nego je to uobičajeno u prozi, to je ritam koji, u kombinaciji sa fonet-sko-fonološkim i semantičkim figurama, oboga-ćuje značenja i znači sobom na način uobičajen u poetskom iskazu. Selimovićevi romani su poetski između ostalog, ili prvenstveno, zahvaljujući spe-cifičnoj upotrebi sintaksostilema, „ (...) otkrivajući nove mogućnosti književnog jezika Selimović je uspeo da izgradi nov, samostalan i autentičan pro-zni izraz i da uobliči rečenicu koja je, ne izneverivši ni melodiju ni sintaksu našega jezika, bila u stanju da izrazi duh i unutrašnja značenja one tendencije koja je imala znatnog, ponegde možda i odluču-jućeg, uticaja na formiranje svesti našeg čoveka.’’45 Selimovićevi paralelizmi, kumulacije, parcelacije ili polisindet učinili su romane poetiziranim u naj-većoj mogućoj mjeri pokazujući da političke teme i čovjekova otuđenost u svijetu zla mogu biti ispri-čane na lirski način.

Melodija i lirski ritam u romanima Ćamila Si-jarića počiva na drugačijoj upotrebi sintaksostile-ma. Specifičnost njegovog pripovijedanja se ogleda u ponavljima na tekstualnom nivou, na upotrebi neke vrste refrena koji odzvanja tokom cijelog ro-mana. U Konaku je to apostrofa Šer-Anu, te reče-nice kojima kazuje da je pošao u Akovo, kod one vode, kod one gore, zatim da svijeća dogorijeva i da ono što napiše izbriše. U romanu Carska voj-ska, koji priča priču o odlasku bedela u smrt, naj-češće se ponavlja iskaz o umiranju: jedan kamen gore i jedan dolje, te bijela hodžina čalma i na glavi nevjestinoj cvijet bijel. Osim toga, ritmička linija oba romana je uslovljena prekidanjem misli upo-trebom imterpunkcijskih znakova tri tačke i crtice. Nedorečenost ili potreba za stankom i ritmičkom i misaonom čini da pripovjedač završi rečenicu tač-kicama i kada je u pitanju reticencija („Načinismo nešto kao dućan. Pred nama široko prostrt čaršaf, po čaršafu espap...’’46 „I sve što su bili, i kakvi su bili,

45 Predrag Palavestra: Orijentalni duh i savremena priča, u: Ra-zija Lagumdžija: Kritičari o Meši Selimoviću, str.109.

46 Ćamil Sijarić: Konak, str. 46.

skrivali su sada njihovi sanduci. I još koji trenutak, pa će i zemlja...’’47), i kada je rečenica formalno za-vršena ali misao ne (Daj bože, velim, da nije to ra-zlog što me zove, nego nešto drugo – a šta bi drugo moglo da bude kad kajmekan zove oficira koji sjedi kod kuće i čita knjige nego da ga vrati na vojnu; jer ima preče od prečega...48 „Sada je i moja stopa tu. Među hiljadama i hiljadama. I moj je dah – među hiljadama...’’49). Također, ovaj znak ćemo pronaći i unutar rečenice gdje, kao i crtica, prizvodi ritmič-ko-intonacionu pauzu u evnuhovom pripovijeda-nju („Treba stići ovamo...onamo gdje uviremo mi godine – i vi ljudi. Niko ko je tim putem pošao ne može stati – ni mi godine, ni vi ljudi.’’50 „Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva – kao da na-glo vene cvijet.’’51). Iako ovakav postupak nije u for-malnom smislu parcelacija, jeste u intonacionom, što uslovljava ritmičko i semantičko naglašavanje odvojenog dijela rečenice. Istinska parcelacija je prisutna u trenucima Alijine ispovijesti koji su obi-lježeni snažnom emocijom a koji zahtijevaju poja-čanu ekspresivnost i na sintaksičkom planu:

„Sad će tama u moju odaju. Da mi hoće i san na oči, ali neće – zuriću u tamu svu ovu noć. A u tami ništa.’’52

„A svijet je prostraniji od soba i pragovi od grada do grada daleko su, a još dalja zemlja od zemlje, i nijesu smjele da se puste na put, one – ptice bez krila; nijesu smjele u široki svi-jet u kojem su ih vijali. Hvatali. Prodavali na bitpazarima.’’53

„Tako oni njima; oni kolari. I one primile. I otišle sa njima. Za svojom srećom. Pobjegle, efendijo, od onog tijesta. Od boje. Sad se dru-mom truckaju, u kolima. Ko zna gdje će stići. Kola i kolari stižu svuda. U neki han. U neku staju. Stižu svuda...’’54

47 Ibidem, str. 85.48 Ćamil Sijarić, Carska vojska, str. 9.49 Ibidem, str. 69.50 Ćamil Sijarić: Konak, str.51.51 Ibidem, str. 5.52 Ibidem, str. 131.53 Ibidem, str. 217.54 Ibidem, str. 246.

Slovo Gorčina


„To drvo je dub. Star stotine godina. A još ze-len i granat.’’55

„Polje je oko mene suho kao vršaj na gumnu, a koliko je tek suh drum! I tvrd.’’56

Odvojeni rečenični dijelovi su pjesnički efek-tni i zbog izostavljanja pomoćnog glagola kao for-malne oznake predikativnosti ili anaforskog po-navljanja veznika i prijedloga na početku parcelata.

Još jedna od bitnih osobenosti pripovijedan-ja Ćamila Sijarića na sintaksičkom nivou, a koja ima snažan lirski efekat, jeste upotreba inverzije. Najfrekventnija je upotreba prid-jeva u postpoziciji: duše nekrštene, sluga sultanski, sedlo sipljivo,57 cvijet bijel, vo-jska fukaranska, 58, te postpozicijski položaj pomoćnog glagola unutar imenskog predi-kata: „Sedma vrata odavde njegova su i o vratima, o jabuci od srebra – marama je. Boje je mrke (...)’’59 „Moj gospodar zastao je; dalje nije ni mogao,’’60’’Sve što je tursko puklo je: na carevini pukle su granice, na Stambolu pukle su kapije, na spahijama pokidali se fer-meni – „61 „Neku sigurnost osjećali su, i bilo im je kao da su u kući, a ne na drumu...’’62

Umnožavanje iste sintaksičke funkcije je i kod Sijarića dominantan oblik ritmizacije iskaza a ostvareno je kumulacijom različitih vrsta riječi ili sintagmi:

„Sve je, Ibrahime, sada na njoj mirno i mrtvo: oči se sklopile, ruke ispružile, i ništa više nema pred tim očima i tim rukama – nema svijeta, nema lista, travke, šara na ćilimu, nema pazara na kojima su je prodavali i kupovali, nema gospodara; nema sunca i nema mjese-ca i nema ni tebe, Ibrahime; prestao je za nju svijet, i ti; sve...’’63

55 Ćamil Sijarić: Carska vojska, str. 76.56 Ibidem, str. 97.57 Ćamil Sijarić, Konak58 Ćamil Sijarić: Carska vojska59 Ćamil Sijarić: Konak, str. 10.60 Ibidem, str. 65.61 Ibidem, str. 60.62 Ćamil Sijarić: Carska vojska, str. 191.63 Ibidem, str. 183-184.

„Neće u tome biti same, jer u današnjem vak-tu mnogo ih je koji lutaju niz drumove, niz rijeke, niz vjetrove... Ne traže nikog, niti njih ko traži. Kad izgladne, kad se razbole, umru kraj puta, kraj stabla, kraj kamena ili pokraj neke vode – i tada se i ne primijeti da je neko nestao sa zemlje; oni na zemlji kao da nijesu bili kao ljudi, nego nešto onako...’’64

Često je i polisindentno gomilanje veznika unutar rečenice među sintagmama, među zavi-snim rečenicama unutar složene ili pak među dije-lovima rečenica odvojenih parcelacijom:

„ (...)pa velim: dobri smo; i on je dobar, i konj mu je dobar, i ja sam dobar. Uobrazili smo da smo ono što nijesmo – i dobri smo; „65

„I, čini mi se, sve manje umijem išta da mis-lim – jer, uz te bedele, uz ljude koji su do juče bili čobani, ili najamnici, ili prognanici, ili zatvorenici, ili u šumu odbjegli, ja i sam postajem ono što su oni: najamnik, prognan-ik, otpadnik – glup i tup.’’66

„Naše su oči ostale prazne. I prazna odaja Lemeš-agina. I tišina...U tišini riječi: „Mnogo si učinila„...! – i tup pad.’’67

Ponavljanja veznika na međurečeničnom ni-vou su ostvarena kao anafora kojom se apostrofira trajanje stanja u kome su se našli Alija, Lemeš-aga i njihov konak i imaju ulogu konektora: „Bićemo svi goli. I goli ćemo stajati jedno uz drugo. I više niko neće biti ni gospodar ni sluga. I neće me se tada ti-cati što nijesam ni muško ni žensko – što sam ev-nuh; daj bože, taj čas. Velim to iz zlobe. I kajem se.’’68 Sijarićev iskaz poznaje i klasičnu lirsku anaforu :

„Sitno je pred njima udarala u def neka djevojčica – da ih razveseli, i one su se, Šer-Ane, pravile veselim.

Znao sam veselje kod ropkinja. Znao sam, Šer-Ane, njihovu dušu.’’69

64 Ćamil Sijarić: Carska vojska, str. 63.65 Ibidem, str.65.66 Ibidem, str. 159.67 Ćamil Sijarić: Konak, str. 178.68 Ibidem, str. 50.69 Ibidem, str. 35.

Slovo Gorčina


„U njegovu vodu, Šer-Ane, kamen ne pada. U njegovu dušu strah ne ulazi.’’70, kao i anaforu u kombinaciji sa sintaksičkim paralelizmom i inverzijom:’’To je jedno sedlo sipljivo. To je jedna rahta prašljiva. To je sve, hadume, za bitpatar.’’71, te anaforu uz okruženje i reduplikaciju: „Rekli su mi da si učen čovjek. To je dobro – veli- što si učen. Re-kli su mi da si ozdravio ovdje u Akovu; a i to je – veli

– dobro što si ozdravio. A kad si ozdravio, treba da se vratiš na vojnu, pa je i to dobro.’’72 Samostalno ili obogaćena inverzijom se pojavljuje i epifora na-glašavajući završne riječi rečenice: „Umrijeću ovdje. Busen zemlje odzgo, i lijepo. Na proljeće nići će trava po busenu, pa i to lijepo.’’73 „Zato su toliko duboke; u tu dubinu ne stiže se. I daleke; u tu daljinu ne stiže se.’’74 Uzlazna intonacija kojom je ritmički istaknu-to stanje bezizlaza i naglašen završetak rečenice, prisutan je unutar asindetskih rečenica kakva je naredna: „ – da je istina samo ovo što je tu: spušteni ćepenci, zatvorene avlije, iza njih su u vrtu šeftelije, na sokakau direk, o direku fenjer.’’75

Ritmičke vrijednosti retoričkog pitanja, koji-ma obiluje i hadumovo i Tahirovo kazivanje, do-laze do izražaja tek u kombinaciji sa intonacionom pauzom koju proizvode jednočlane rečenice u od-govoru ili, već pomenute, tri tačke:

„Idemo li nas dvojica za mejtom? Idemo. Je li ovaj čovjek što ga nose juče bio živ? Jeste. Je li danas mrtav? Jeste. Može li isto tako biti i sa mnom: da sam danas živ, a sjutra mrtav?

Može. E, kad može, hoću da se oženim – i oženio sam se.’’76

„A njemu kao da su već i sad polazile suze. Za kim...? Za njom...? Ili za sobom samim? Najteža je ona suza koju čovjek pusti za sobom samim.’’77

Gledano u cjelini, sintaksičke stilske figure u Sijarićevim romanima saučestvuju u lirizaciji iska-

70 Ibidem, str. 107.71 Ibidem, str. 62.72 Ćamil Sijarić: Carska vojska, str. 13.73 Ćamil Sijarić: Konak, str. 106.74 Ćamil Sijarić:. Carska vojska, str. 84.75 Ćamil Sijarić: Konak, str. 68.76 Ćamil Sijarić: Carska vojska, str. 182.77 Ibidem, str. 328.

za dovodeći specifičnom inotonacijom i zgusnu-tošću do uvjerljivosti emocije, do isticanja seman-tičkih vrednota njegovog pjesničkog jezika, a sve s ciljem gradnje jedne slike svijeta i stanja ljudske duše u njemu. (...............)

Sintaksičke stilske figure nisu prisutne u jed-nakom obimu niti imaju jednaku vrijednost u svim romanima u postupku njihove poetizacije – u nekima je dominantna upotreba retoričkog pitanja, drugdje deglagolizacija i parcelacija, negdje anafo-ra. Izuzetak čine romani Ćamila Sijarića i Meše Se-limovića u kojima je moguće pronaći sve vrste ovih figura, te u njihovoj upotrebi prepoznati pjesničke postupke kojima se postiže visok nivo jezičke or-ganizacije. Sintaksičkim unutar- i međurečenič-nim odnosima u njihovim je romanima postignut stepen melodioznosti i ritmičnosti ravan lirskom čineći da sintaksa znači sama za sebe.

(Odlomak iz knjige: Dijana Hadžizukić, Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo, 2011)

Odgovor Ćamila Sijarića uredniku godišnjaka Slovo Gorčina Muhamedu Šatoru 1976. god.


TANATOS I fENOMENOlOgIJA gROBAlJA U pUTOpISU KEMAlA

MAHMUTEfENDIĆA

K ao uostalom sve što je nepoznato i mistič-no, smrt je čovjeku kao razumskom

biću uvijek bila zagonetna i zanimljiva. Isto kao i život, sa svakom njegovom fenomenalnom ali i noumenalnom razinom, smrt je stalni motiv i tema čovjekovog „izmozgavanja” i neprirodne želje da se doskoči smrti kao suprotnosti životu i kao potpunom negiranju i obesmišljavanju živo-ta. Upravo radi smrtne izvjesnosti i destruiranja cjelokupng ljudskog postojanja, smrt je često fasci-nirala ljudski um, do totalne opčinjenosti njenom sistematičnošću i upornošću. Ljudska misao kako je smrt uslov života, zapravo životna pretpostav-ka, ne može biti racionalno prihvatljiva, zato što smrt negira svijet kao fenomen sam po sebi. Zato se smrt čovjeku ukazuje kao „strašni tiranin” koji hotimično i bezobzirno potkida svaki oblik racio-nalnog i osmišljenog kontinuiteta, svodeći čovjeka na besmislenu i apsurdnu žrtvu. Moderni čovjek hoće da vjeruje kako veličina i kvalitet života odre-đuje kvalitet i veličinu smrti i kako se „lukavstvom uma” smrt pripitomljava, ako se racionalno ispla-nira i kultivira, i ako se postupak umiranja osmisli. Čovjekova težnja da se smrt osmisli stara je koliko i čovjekovo postojanje a danas do nas prije dopiru kuće umrlih negoli kuće živih. Stari Egipćani su sa mnogo više strasti i volje gradili kuće vječnog boravka nego one u kojima su živjeli ovozemaljski život. Čovjekova staništa pravljena su prečesto od posve trošnih i nepostojanih materijala, a vječne kuće, od egipatskih piramida do velikih mauzole-ja, šepure se u svojoj kameno-mermernoj neprola-znosti i ljepoti. Prevariti, i doskočiti smrti, učiniti je nemoćnom i apsurdnom, nije ništa drugo nego čovjekova težnja za besmrtnošću i težnja za nadila-ženjem hladnog i neumitnog zagrljaja smrti. Bijeg od smrti kao izvjesne prolaznosti i konačnosti života, izraz je čovjekovog napora za postizanjem

beskonačnosti života, besmrtnosti. U konačnici to nije ništa doli obogotvorenje čovjeka.

Upravo zbog toga čovjek je svoja najveličan-stvenija djela ostvario u toj najljudskijoj želji da se kvalitetno i ustrajno opire smrti, da joj baci

„rukavicu u lice” svojim, u osnovi božijim darom, stvaralačkim naporom i umjetničkim djelom. Taj

„klasični” oblik borbe modernog čovjeka protiv smrti Andre Mallraux zove „intoksinacija života akcijom”, što znači kako se čovjekovom akcijom najscjelishodnije popunjavaju praznine prostora tako sistematično da ne ostaje mjesta za, u osnovi, besmileno razglabanje metafizičkih pitanja smrti i pitanja života. Zato život treba živjeti a ne uza-ludno pitati za njegov smisao, gajiti ljubav prema njemu a ne prema njegovu smislu, pa će život imati smisla i opravdanja.

Grobljanska tematska specifičnost, koja je po-takla uopće razmišljanje o smrti a istovemeno je dio putopisne dotemetizacije Mahmutefendićevog putopisa u knjizi pod naslovom Putevi, ljudi, gro-bovi (1987), svakako ima svoju tradicijsku vertika-lu u svjetskoj književnosti. Grobljanska poezija je naziv jedne književne struje u predromantičarskoj poeziji osamnaestog stoljeća u kojoj se motiv gro-blja, grobnice i uopće groba, koristi kao povod za misao o neizbježnosti smrti i prolazne varljivosti ovoga svijeta. Snažno naglašavanje i hiperbolizira-nje jezivih prizora vezanih za noćne utvare na gro-blju i općenito stvari vezane za umiranje i raspad tijela u grobljanskoj poeziji korespondiraju sa hri-šćanskom apologetikom i meditacijama o smislu čovjekovog postojanja (R. Bler, T. Grej). Sentimen-talizam i kult grobljanske melanholije što njeguje ova vrsta poezije poslužio je kasnije brojnim našim piscima koji su referirali upravo na tu atmosferu groblja i mističnosti (Đura Jakšić, Šemsudin Sa-rajlić). Hronika palanačkog groblja Isidore Sekulić,

Alija Pirić

Slovo Gorčina


doduše u proznom diskursu, tematizira atmosferu groblja kako bi se razgovaralo sa mrtvim. Groblje se kao kulturalni motiv javlja i u putopisu ali na razini predmetne kulturne stvarnosti, koja u pu-topisnom leksikonu ima vrijednost koliko i svaki drugi spomenik kulture koji je predmet opservi-ranja i putopščevog posredovanja putničke zbilje.

Međutim, specifikum Mahmutefendićevog putopisnog posredovanja jeste njegovo bavljenje motivom groblja i grobova kao literarnim mate-rijalom prve kategorije. Ovakav pristup temi smrti i motivu groblja dovodi putopis Kemala Mahmu-tefendića u sami vrh lijepe književnosti. Ovaj je putopisac je „možda čak prvi koji je tako izričito, naslovom i sadržajem knjige, podsjetio na to da je čovjek biće koje je svjesno smrti i koje je se sje-ća, da je čovjek putnik dužan da obilazi grobove i da je putopisac dužan da o njima piše.”1 U ovoj se knjizi Mahmutefendić „pokazuje kao putopi-sac ogromnog znanja, kao strasni i ‘strašni’ čitalac koji, međutim, nijednog trenutka ne dozvoljava da to njegovo znanje i načitanost izbiju na površinu, da dođu u prvi plan – zamka koja vreba svakog putopisca.”2 Koji bi drugi pisac u putopisu poseb-nu cjelinu posvetio grobljima, grobištima i koji bi drugi pjesnik svoju knjigu pjesama nazvao Mrtvi?

- pita se Tvrtko Kulenović u istom tekstu.I zbilja, otkuda tolika opsesivna vezanost za

groblje i mrtve u djelu Kemala Mahmutefendića? Koliko je ona stvar poetičkog rakursa a koliko opet problem životne traume i upućenosti na mističnu i nepoznatu onostranost? Životno iskustvo Kemala Mahmutefendića, zapravo njegova biografija, od ranoga djetinjstva obilježena je tragičnim doživ-ljajem gubitka majke. Takav dubinski, traumatični doživljaj dječaka, ta nizbrisiva uspomena i bolno sjećanje, moglo je rezultirati bijegom od života a stalna borba sa takvim prizorom trajnog gubitka našla je suptilni odjek u njegovim radovima, kako proznim tako i pjesničkim. Otuda se ta kritična granica između života i smrti tako dramatično uzdrmala i pomakla, kao svjetlo, u nepregledno crnilo mraka. Nije li to jedan savršen način nadra-stanja i jedno nadvladavanje traume iz djetinjstva, pisanjem upravo o onome što je bilo sami izvor

1 Tvrtko Kulenović, Predgovor knjizi Putnici .... Preporod, Sarajevo, 2005, str. 9

2 Isto, str. 9

njegove traumatske situacije. Evo jednog njegovog doživljaja pred pločama „u zemlju utonulih steća-ka” što se doima kao bijeg od života i putopiščevo utonuće u nirvanu. „Kao izbačen katapultom, sa iskustvom dnevnog sna, i smrti u životu, sudionici alarmnog vrhunca mučnine, neurotične euforije kad čovjek, braneći sebe, udara na sebe, izlijeće-mo iz proklete mašine. I sve troje, udišući, punim plućima zrak, očima gutajući nadolazeće oblike vladajuće prirode, sad nad-prirode, spremni da kleknemo i izgovaramo neizgovorljive riječi, rije-či-muziku, riječi-šumove, riječi-jauke, riječi-boje, riječi-mirise, riječi-šutnju; sve troje stojimo pred pločama u zemlju utonulih stećaka...”3 Ako samo ovlaš obratimo čitalačku pažnju na polusloženi-ce napravljene sa imenicom riječ, prepoznaćemo zapravo cijeli registar ljudskog doživljaja svije-ta (slika, boja, miris, jauk, šum, šutnja) i cjelovit, otvoren pogled u vječnu tajnu nadprirode, u tre-nutku susreta sa grobovima. Razumjeti i objasniti tematsku opsesiju smrću, u Mahmutefendićevom putopisu, samo biografskim i životnim negativnim iskustvom, bila bi samo jedna strana istine. Važni-je je primijetiti kako pisac univerzalizira grobljan-sku istinu posjetom grobljima različitih konfesija i svjetonazora i pri tom dolazi do identičnih rezul-tata. Takav njegov postupak poopćuje temu kojom se bavi i potiče afirmativan odnos spram Drugoga. Ali o tome kasnije.

No, vratimo se za trenutak onom Kulenoviće-vom tačnom opserviranju o putopiščevom znanju i načinu njegovog posredovanja. Teorijski gledano, postupak dotematizacije u putopisu uključuje zna-nja ili obavijesti sa kojima se nadograđuje osnovno putopisno posredovanje između predmetne stvar-nosti i čitaoca, kao i postupke njihovog jezičkog oblikovanja. Između ostaloga, to je način, misli Dean Duda, način „približavanja putopisnoga dis-kursa uvriježenim postupcima standardnih knji-ževnih vrsta jer se osnovnoj strukturi putovanja i opisu predmetnosti mogu posve slobodno doda-vati različite tematske cjeline u kojima se subjekt može pokazati kao vješt pisac ili zanimljiv mislilac.”4 Branimir Donat primjećuje kako je struktura be-letrističkog putopisa, a Mahmutefendićev pripada

3 Isto, Ploče pod slapovia kiše, str.1894 Dean Duda, Priča i putovanje, zagreb, 1998. str. 134

Slovo Gorčina


upravo toj vrsti, za razliku od znanstvenog dis-kursa u putopisu, pružala „piscima uvijek šanse da ćaskaju o svemu i svačemu, omogućivala im da digresija postane važna okosnica pripovijedanja i da se u okviru reportaže dotaknu i onih tema koje su se prije gotovo isključivo povezivale uz priču ili roman.”5 Prvi postupak dotematizacije u ovom putopisu jeste osnovna misaona nadogradnja koja značajno pridonosi literarizaciji žanra i istovreme-no legitimira odnos putopisnog subjekta spram grobištu, odnosno smrti.

Suočenje sa smrću započinje upravo na toj kritičnoj granici kada pridolazi spoznaja jedinoj izvjesnoj čovjekovoj istini. „Osjetiti taj trenutak”, piše Mahmutefendić, „tu čarobnu granicu između čovjeka i vječnosti –nasloniti se licem na mahovi-nom obraslu kamenu ahmediju na kojoj je malo-prije stajalo sniježnobijelo jarence-osjetiti kliktaj u sebi: umire se, a biti miran i nasmiješen- prolazeći životom...6 Ovo je oda i životu i smrti i jedna vesela pomirenost sa neumitnošću do mjere i emotivne i racionalne zrelosti. Život i smrt su osnovni uvjet ovoga svijeta, polovi i vertikale oko kojih se vrti svijet i poluge koje svijetom upravljaju. Umire se i živi, dakle, samo jednom, a život koji nam je dat nije ništa drugo do jedno dugo i mukotrpno pu-tovanje prema smrti i podnošenje ljudske sudbine prolaznosti u kome čovjek „zna samo jedno: da su groblja isto onoliko život koliko je i život, onda kada je najživlji, često, često blizak smrti na uda-ljenost oštrice noža”7 - kako to sjajno zaključuje putopisac. Smrt jeste, doista, Sfinga, ali ne postoji Sfinga zbog sebe nego zbog ljudi koji odgonetaju njezinu tajnu i u tome je temeljna mudrost Sfinge i oni koji je odgonetnu spaseni su ludila besmisla a oni koji to ne uspiju odlaze sa ovoga svijeta zbu-njeni i nesretni. Blago onima koji su spoznali nauk kako je „lijek gledati Sfingu pravo u lice, ne tre-pnuvši okom” kako bi rekao Miguel Unamuno ili čuti upravo na grobljima „takav smijeh kome nije ravna pod ovim nebom”, o kome pjeva Kemal Ma-hmutefendić. Istovremneo san i suočenje sa gro-bom otkriva i postojanje unutrašnjeg groblja po-

5 Branimir Donat, Antun Nemčić, u knjizi A. Nemčić, Pu-tositnice, str. 14

6 Kemal Mahmutefendić, Život iza groba u knjizi Putnik... Preporod, Sarajevo, str. 158

7 Isto, str. 158

tisnutih želja, neostvarenih ljubavi i neostvarenih ambicija, pa onaj ko neprekidno sanja mrtve, gro-blja, grobove u potrazi je za svijetom što još sadrži u sebi neki tajni život za njega i kreće u taj svijet kad je život bezizlazan, kad ga zbiljski egzistenci-jalni konflikti zatočuju ne pružajući mu nikakvih indikacija i tada će odgovor na svoja pitanja potra-žiti na grobu onih koji su ponijeli mnogo od toga života u mračne dubine onostranog svijeta.

Pored grobljanske tematske specifičnosti, koja izdvaja Mahmutefendićev putopis i, vidjeli smo, postupkom misaone nadogradnje čini ga vrijednim literarnim ostvarenjem do nivoa najboljih putopi-snih tekstova, postupak demistifikacije u njegovim putopisnim tekstovima nudi se, istina, opet kao refleksivni, ali i kao duboko moderni poriv huma-nističkog evropskog uma što sve mistične situa-cije i predmete iz daljinske slike i epske distance želi dovesti u zonu grube stvarnosti, u konačnici na ljudski nivo. Takvim oljuđivanjem, humaniza-cijom situacije/predmeta čovjek se oslobađa straha i može pogledati stvarima „u oči”. To je u osnovi poriv znanstvenog, analitičnog uma ali i literarnog humaniziranja i pripitomljavanja tajne.

Evo kako taj postupak demistifikacije, detroni-zacije, demitizacije smrti izgleda u Mahmutefen-dićevom putopisu Haremi – bašče na Bistriku: „I sve mi je bilo prirodno: i to što se, između kame-nih nišana, sade luk i salata, peršun i mrkva, po-koji kukuruz i žuta tikva; i to što su po čitav dan djedove koze bile vezane dugačkim konopcem za neki od nišana, dok bi pokretljivi jarići pravili akrobacije po kamenim ahmedijama, zamišljenim nad poleglim, sa okolnom zemljom već poravna-tim mezarlucima; niti me je čudilo kada bi u kasna ljetna poslijepodneva, obavijeni sjenkama drveća i sunca koje trne na zapadu, sa prigušenim hukom Sarajeva u dolini, na prostrtoj serdžadi, moji pili kahvu na metar, metar i po iznad kakvog turskog dostojanstvenika, softe, muderisa, hafiza, ajana ili ženskog stvorenja čiji život, davno prošao, kao da nije ni postojao.”8 Kako se ostvaruje taj, spa-sonosni za čovjeka, proces demistifikacije mistič-ne slike ispunjene strahom i strahopoštovanjem u ovom primjeru. Stvari su dovedene u zonu grube stvarnosti; kamene ahmedije bistričkih nišana što

8 Isto, str. 172

Slovo Gorčina


je generiralo „poštovanje grobalja kao staništa mr-tvih, pomješano sa strahom i uslovljeno često, nji-me, kada se između grobova još gazilo pazeći na svaki korak, gdje se noga stavlja, kada se šaputalo o prisustvu mrtvih...”9 na jednoj strani i sve vrste povrća (luk, salata, peršun, mrkva), životinje (koza i jarići) i konačno ljudi u socijalnoj slici opušta-nja i pijenja, na drugoj oponentskoj, subverzivnoj, demistificirajućoj slici. U takvoj opreci dominira slika jedenja i pijenja kao subverzivna i demistifi-cirajuća, karnevalizirana slika, jer se u „aktu jede-nja i pijenja granice između tela i sveta prevazilaze u smislu pozitivnom za telo: ono trijumfuje nad svetom, nad neprijateljem, slavi pobedu nad nji-me, raste njemu na uštrb.”10 Dakako, ovdje povrće treba shvatiti kao jelo, hranjenje koze, isto tako, pi-jenje kahve kao gozbu. „Gozba uvek slavi pobedu” piše dalje Bahtin „to je deo njene prirode. Trijumf gozbe je univerzalan trijumf: to je trijumf života nad smrću.”11 Rable je, prema Bahtinu, vjerovao da je slobodnu i otvorenu istinu moguće izraziti samo u atmosferi gozbe i samo u tonu razgovora poslije jela jer su tada „van svakih obzira predostrožnosti” i taj ton i ta atmosfera, i samo tada su odgovara-li „istini koja je u unutrašnjem smislu slobodna, vesela i materijalistična”12. Gozba nije apstraktan i konačan završetak, „već upravo završetak koji je bremneit novim početkom”. Otuda postupak jede-nja i pijenja ovdje treba razumjeti kao ambivalen-tan postupak koji u prvoj fazi snizuje, unizuje situ-aciju na groblju sredstvima koja pripadaju donjim potrebama ljudskog tijela, ali u drugoj uzlazećoj, životodajnoj funkciji, završetak mora biti bremenit novim početkom, kao što je i smrt bremenita no-vim rađanjem, što je dakako, povezano sa ambiva-lentnošću svih slika narodnog stvaralaštva.

Dudina tvrdnja o putopiscu kao misliocu po-tvrđuje se, evo, u Mahmutefendićevom putopisu bjelodano, u trenutku autorove refleksije kako je „moje nastojanje bilo u tome da pojmim onaj trenutak kad haremi na Bistriku postadoše bašče. Kad smrt postade anonimna i bezbolna, vedra u

9 Isto, str. 17310 Mihail Bahtin, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narod-

na kultura srednjeg veka i renesanse, Beograd, 1978. str. 299.

11 Isto, str. 30012 Isto, str. 302

vječnosti, mirišljava i šaputava kao jesenje lišće po stazama šumskim...” Na ovome se mjestu izravno susreću putnik, promatrač, pripovijedač i konač-no misilac. Putopisni subjekt se profilira između straha od smrti i njenih neposrednih ovozemnih znakova (grobova, ploča, nišana) i ljudske zna-tiželje koja se može prihvatiti i spoznati jedino noumenalnim postupcima vlastitog promišljanja problema. Kritični trenutak napuštanja fenome-nalnog i fenomenalne slike svijeta subjekt drama-tično objavljuje noumenalnim postupcima u koji-ma se susreću mudar putnik, pronicljiv promatrač i dobar pripovjedač. Znanje i naracija te njihovo posredovanje dva su temeljna sastavna principa putopisne situacije. Samo znalac može postati do-bar pripovjedač, piše Hayden White, odnosno pri-povjedač se legitimira kao znalac ako svoje znanje prenosi recipijentu. Dva su ključna principa zani-mljivosti putopisnog teksta i oba se temelje na no-vini; prvi je novina samoga znanja a drugi princip je novina načina pripovijedanja. Oba ova principa zadovoljava Mahmutefendićev putopis i stoga on kod recipijenta izaziva znatiželju (a gdje je ta gra-nica kad harem postaje bašča) koja se manifestira čovjekovom potrebom za znanjem. Putopiščeva glad za spoznajom postaje uzrok putopisnog pse-udozapleta nakon koga očekujemo odgovor kao jednu vrstu radosti saznanja.

Prisustvo fantastičnog i fantastike u Mahmu-tefendićevom putopisu legitimira prije svega knji-ževnoestetsku vrijednost ovoga štiva, kojeg uglav-nom znamo kao dominantno fakcionalni žanr. Teorija definira putopis, zajedno sa memoarima, dnevnicima i hronikama, kao nefikcionalni žanr koji se temelji na predmetnoj zbilji i uglavnom se drži predmetne stvarnosti. S toga prisustvo fanta-stike u ovom putopisu pomiče granice putopisa prema književnosti visokih, „kraljevskih žanrova”, romana i pripovijetke. Ako prisustvo fantastike legitimira književne žanrove pripovijetku i roman, zašto to onda ne bi moglo, isto tako, fungirati i u putopisu, posebno danas kada u vrijeme postmo-derne nefikcionalni pripovjedni tekstovi poput dnevnika, autobiografija i memoara, čine snažan pomak, u smislu aktuelnosti, od periferije prema centru. Svojim putopisnim prosedeom tome do-prinosi i Mahmutefendić na način da legitimni pripovjedački postupak fantastičnog, iz žanrovski

Slovo Gorčina


relevantne/kanonizirane proze, prenosi i primje-njuje u tzv. nefikcionalnoj prozi. Prisjetimo se za trenutak da je fantastika predstava, misao i slika, stvorena uobraziljom u kojoj se stvarnost pojav-ljuje u hipertrofirano, tajanstvenom i natprirod-nom vidu, kao čudo i čarolija koja nema uporište u stvarnosnoj zbilji. Pojava fantastike u književnom djelu ima također ambivalentno značenje. S jed-ne strane to je rascjep što ga fantastično izaziva u stvarnom svijetu (uznemirenje, nelagodu, strah) a s druge strane istovremeno znači i čežnju za ap-solutnim, transcendentnim stanjem koje ukida ne-volje, strah i smrt, i pribavlja „potisnute predodž-be oslobođenja, slobode i spokojstva”.

Evo takvog primjera fantastike u putopisu Ke-mala Mahmutefendića, Groblje u Konjicu „ ...i gle-dam, lijepo gledam, kao što sad ovo pišem, kako se otvaraju grobovi i iz njih izlaze - gledaj samo!- Begtaševići, Hadžizukići, Džumhuri, Hadžići, Hadžihuseinovići, Cakići, Šašići, Alikadići, Nikšići, Alagići, Kadići; pogureni, uspavani, veseli ili tihi, ozbiljni, galamdžije, pružaju mi ruke, namiguju prema meni; neki odsutno gledaju prema džami-jama i krovovima kuća u čaršiji preko Neretve, ili prema borovim šumama;..”13 Ili jedna posve bizar-na slika u kojoj „opazih jednoga, pase travu poput govečeta”, a malo dalje „Pod jednim nevisokim bo-rom stoje, udaljeni jedno od drugog nekoliko ko-raka, svako pored svog mezara, mladić i djevojka. Uspravni u ukočeni kao strijele ili kao bor pored koga stoje, nijemi i gluhi za sve što postoji oko njih

– jedno u drugo gledaju staklenim očima iz proš-losti, nikako sadašnjosti, vidi se, očima koje su na ivici plača.”14

Cijeli putopisni tekst o konjičkom groblju pi-san je u tom stilu fantastične uobrazilje u kojoj se predočuju slike sablazni i ušasa, ali sve je, u jed-nom burlesknom, karnevalskom tonu smjehovnog principa, poprimilo sasvim životnu boju. Za Ma-hmutefendićevu prozu karakterističan je onaj vid fantastike, koji za razliku od totalne, „čiste” fanta-stike, one izvan svakog polja realnosti, ima karak-terističnu početnu, konkretno realističnu situaciju,

„koja se potom dograđuje, razvija ka fantastičnom”, ka apsurdnoj i nemogućoj slici. Istovremeno, ovo je

13 Kemal Mahmutefendić, Putnik.., str 17614 Isto, str. 178

primjer kako fantastika, ponikla iz dubine mitske, religiozne svijesti pa potom izgubivši svoje mitsko zaleđe, svoj sakralni smisao, ovdje u putopisu za-dobija pjesnički zanos i vizionarstvo u službi svoje vlastite demitizacije. Ili još preciznije ovo je zoran primjer kako se fantastična slika i fantastična isku-stva iz jezivih narodnih priča vezanih za ponoćnu, grobljansku atmosferu, atmosferu ružnih i straš-nih priča iz našeg djetinjstva koje raspaljuju strah i bespomoćnost pred nepoznatim i nakaznm silama mraka, u ovom putopisu metamorfoziraju u jednu veselu, relaksirajuću priču u kojoj se pojavljuju po-sve ljudska priviđenja kao jedan životni i mogući svijet, koji skoro da želimo. Kao specifična sklo-nost i dimenzija duha fantastika se ovdje pojavljuje u funkciji građe za književno oblikovanje a ne više kao čovjekova praznovjerica. To je moguće samo u dobroj književnosti u kojoj se granica između vremena i vječnosti tako relativizira i pomiče do granice nepojavnog, da ne kažemo fantastičnog.

Na koncu, rekli smo kako ćemo se vratiti tom fenomenu Mahmutefendićevog pohođaja grobalja svih svjetonazora i religija (Groblje kod manasti-ra Ćelije, Groblje u Nürbergu, Haremi-bašče na Bistriku, Mauzolej u Cavtatu, Ploče pod slapovi-ma kiše, itd.). Namjera je svakako pokazati kako je sudbina svih mrtvih istovjetna ali istovremneo ovim se postupkom misao univerzalira do opće-prihvaćenosti smrti kao nečeg što je zajedničko i drago svima bez obzira na različitsti. Bol se lakše podnosi ako se podjeli sa više ljudi, otuda potreba za prijateljima, pa ova kosmička smrt, bez obzira na njenu surovost i sistematičnost, zbližava sve ljude i čini ih prijateljima i sapatnicima. Ovakvim odabirom grobalja, Mahmutefendić je spretno izbjegao navadu mnogih koji glorificiraju Svoje, često ne htijući; zato što je to poznatije i bliže, i od svoga prave Normu, a svi ostali su Drugi. Mahmu-tefendić ovdje sve grobove i groblja dovodi u istu vrijednosnu ravan, baš kao što su svi ljudi jednaki pred Bogom, i na taj način poštuje Drugoga kao sebi ravna. Evo tome potvrde u sjajnoj refleksiji jednog muslimana na kršćanskom groblju, u Mur-teru; „Sve to skupa, pod nazorom mojih pet čula i moje malecne, sve manje što više, svijesti, sve to, kao nijemi svjedoci, prisustvuje SVJETLOSTI, nje-noj čarobnoj, neuhvatljivoj igri u punini sunčeva podneva juga. SVJETLOSTI koja vatrometom boja,

Slovo Gorčina


što ih ni minerali svekoliki nemaju, briše lahkim a kosmičkim pokretom elemenata, trpku i oporu, hladnu i zbijenu, trenutnu i ukletu istinu: smrti. SVJETLOSTI koja je iznad svijetlog i tamnog, a u njima je neuništiva, neuhvatljiva. SVJETLOSTI koja je sama BIT, van koje nema ništa, a u koju se, nakratko izbivajući, vraćamo svi na kraju.„

Dakle, u osnovi prvotnu antitetičku poziciju između života i smrti, koja je kao takva inhibira-juća i obesmišljujuća za čovjeka, Mahmutefendić legitimnim književnim postupcima omekšava, pri-

pitomljava, nadilazi, i dovodi na eshatološku ravan veoma blisku bogumilskom razumijevanju smrti.Ako se i ne bi trabala čitati nekakva čista eshato-logija, izvjesno je kako se u putopisima Kemala Mahmutefendića njeguje duh, zahvaljujući kome će suočavanje sa smrću izgledati pitomije. Mahmu-tefendićeva putopisna književnost pomiče onu kri-tičnu granicu u Nepoznato, modernim književnim postupcima oneobičavanja (demistifikacija, fanta-stika, dijalog), baš kao u romanu i pripovijeci, te na taj način putopis unapređuje u žanrovski viši rang.


IN MEMORIAM MIROSlAV KRlEŽA

(„Pro et contra„)

M iroslav Krleža (1883-1981) je pisac čije se djelovanje može posmatrati u jednom

širokom rasponu koji se pored svijeta umjetno-sti, dotiče i pitanja filozofije, i esejistike, i kritič-ke polemike, i historijskih komentara. Njegove filozofske rasprave i eseji, književna kritika, rad na uređivanju pojedinih književnih časopisa, kao i stalni angažman na organizaciji pozorišnog i uopće kulturnog života na ovim prostorima samo su upotpunjavali njegovu osebujnu intelektualnu ličnost čiji su komentari uvijek inicirali suprod-stavljena mišljenja i stavove. To svakako jeste rezultat njegovog osobnog interesovanja i upozna-vanja sa kulturno-književnim događanjima u evropskoj književnosti koja je bila daleko ispred kulturne zaostavštine ovih naših prostora, ali će njegova sposobnost da uhvati korak s njima biti rezultat izuzetnog talenta i pronicljivosti. Sve ono što se događalo u tadašnjoj savremenim književ-nim krugovima Evrope, Krleži je već bilo blisko i prepoznatljivo, pa će upravo ovaj kreativni kosmo-polita postati uzorom većini pisaca s ovih prostora koji su lutali u potrazi za adekvatnim smjernicama koje bi nadahnule njihovo književno stvaralaštvo. Stoga je simptomatično da će upravo on usposta-viti tu značajnu premosnicu između nedovoljno afirmiranih i diskontinuiranih književnih pravaca na ovom prostoru, kao i modernih težnji ka savre-menim evropskim tokovima, što će biti već uočlji-vo i prepoznatljivo u fazi njegove rane, afirmativne književne djelatnosti.

Mnogi od Krležinih dramskih tekstova koji su dvadesetih godina prošlog stoljeća smatrani provokativnm i deklarirani kao politički pamfleti, rijetko su bili predstavljani kao novi avangardni tekstovi sa izuzetnim kritičkim odrednicama, po-gotovo drame koje je trebalo i scenski uobličiti a koje su nakon premijere često zabranjivane kod prvih izvedbi. To je bilo doba gdje se po nahođe-nju postojećih dominantnih političkih organiza-

cija i njihovih vođa isključivo forsirala politizacija umjetnika i njihovih djela, svakako bez adekvatne i stručne analize samih tekstova ili njihove vri-jednosti. Tako su političke promjene i nestalnost vladajućeg režima ispaštali i oni koji su bili izvan tih poimanja političkih opredjeljenja , oni, koji su prije svega težili stvaranju umjetnosti.

Drama „U logoru„, pod svojim prvim naslo-vom „Galicija„, zabranjena je bila jedan sat pri-je zagrebačke premijere dne 30. XII 1920, na dan proglašenja „Obznane„. Plakat premijere od 30. XII 1920, koji se čuva u kazališnom arhivu, precrtan je crvenom olovkom, a na njemu je rukom direktora Bacha napisano: „Otkazano radi generalnog štrajka i komunističkih ispada (vidi Narodne novine od 30. XII 1920).1

1 U izdanju knjige Tri drame - U logoru, Vučjak, Golgota iz god. 1964, (Sabrana djela, Zora, Zagreb, str. 521.

Almedina Čengić

Slovo Gorčina


Postavka na scenu i uopće prezentacija Krle-žinih tekstova u potpunosti narušava očekivani kontinuitet hronološkog slijeda, tako da će poje-dini tekstovi svoje promocije doživjeti i nekoliko desetljeća nakon što su napisani. Problem prihva-tanja načina na koji ovaj pisac plasira svoje ideje i načina na kojih ih uobličava, postaće univerzalni problem prihvatanja avangardne i osebujne ideo-logije modernih pisaca južnoslovenskog podneblja, a isto se može utvrditi i za prostor cjelokupnog Balkana. Jasno je da nije u pitanju kvalitet tekstova, već se radi o nerazumijevanu sredine u kojoj oni nastaju, sredine koja u svome zaostatku još uvijek nije spremna da na intelektualno-umjetničkoj ra-zini razumije i prihvati ova djela, pogotovo kada su ona ponuđena još uvijek neafirmiranoj čitalačkoj populaciji ili publici na sceni.

Dne dvanaestog travnja 1928, prije čitanja svo-je drame U agoniji u Osijeku, autor je pročitao kao uvod slijedeće kostatacije o svom dramskom radu:

Mnogo sam drama napisao do devet stotina i četrnaeste, o svećenicima, o grbavcima, o zrako-plovcima i sve sam to iznova uvijek palio kao ma-kulaturu; prva drama koju sam štampao bila je Le-genda u četiri slike, pune lirske mjesečine. Opisao sam u njoj Krista, gdje razgovara sa svojom vlasti-tom sjenom o problemima crkve kao da je čitao Kranjčevića. Sa svojih dvadeset godina čudio sam se što naše kazalište nije htjelo da prikazuje moga Krista na mjesečini gdje u masliniku ljubi plavu kosu Marije Magdalene.

Pred samu objavu rata (četrnaeste u junu) odštampao sam još jednu aktovku, Maskeratu o Kolumbini i Pjerou, ali ta Maskerata i ta Legenda propale su u košu gospodina Baha, tada direktora drame na zagrebačkom teatru... Godine sedamnaeste-osamaeste propale su mi u koš zagrebačkog dramaturga ponovo

dvije drame: Mikelanđelo Bounaroti i Kristoval Kolon. Mikelanđelo Bounaroti, izveden konačno po-slije osam godina, godine 1925. mjeseca juna, pro-pao je kod izvedbe definitivno. Skinut je sa reperto-ara nakon treće predstave. Te iste godine, kada sam upravi zagrebačkog teatra predao Mikelanđela, pro-pala je Austrija. Po tome, kako je Austrija propala, meni je izgledalo da je i ta Austrija neka slaba moja

drama, što sam je napisao, pak je zato propala...2 Od prvog pokazivanja dramskih tekstova na

sceni i objavljivanja dijela, Miroslav Krleža je nai-lazio na probleme u njihovom plasmanu. Značajni dramski i kulturni djelatnici kako Hrvatske, tako i šireg našeg okruženja, bili su u nedoumici kako tretirati te tekstove. U svom uobličenju oni su bili daleko ispred zahtijeva, potreba i interesa kojima je težila naša sredina, s druge strane gotovo da su ti tekstovi bili neprevodivi na dominantne svjetske jezike sredina koje su mogle prihvatiti i razumjeti tu tematiku. U tom začaranom krugu neizvjesno-sti Krležini tekstovi (pogotovo dramski) završavali su u ladicama najuglednijih kulturnih i pozorišnih prezentanata (Ogrizovića, Gavelle, Baha...)

Htio bih doista da pitam gospodina Bacha, što moje drame imaju od toga ako ih gosp. Bach drži osobitim pjesničkim djelima? Pjesničko djelo je zbi-lja zanimljivo, ali za pozornicu do dosade razvuče-no, otrcana je fraza ljudi vrste gosp. Bacha, koja ne znači apsolutno ništa. Moje je mijenje, da su Plato-novi dijalozi jezovito dramatski, premda u njima ne sijeku nikome glave niti ne zvone ovnovi iza kulisa, niti se ne puca iz revolvera. Mislim, da su partije iz Jeremije i Zaratustre neizrecivo mnogo dramatičnije nego mnoge i mnoge drame, koje je gospodin Bach iznakazio na našoj sceni u posljednjoj deceniji. Jed-na jedina riječ na sceni može biti veći događaj nego tri vojničke glazbe i dva mrtva kralja i sav onaj ne-snosni rekvizit za koji gosp. Bach i njemu slični drže da je potreban za jednu dramu.3

Iako se sa sigurnošću može potvrditi da Krle-žina djela plijene scenske prostore i iritiraju veliki broj čitalačkih grupacija, ne samo balkanskog po-dručja, nego su prisutni na repertoarima i širom europskih pozornica i knjižnica, svakom novom sezonom i novim tekstom; razumijevanje tih nje-govih „tvorevina„ uvijek iznova zahtijeva izuzetan napor u prepoznavanju onoga „šta je pisac htio da kaže„ i potrazi za najadekvatnijim načinom na koji bi se neko od njegovih dijela predstavilo publici. Od dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada započinje interesna radoznalost i kreativna

2 Miroslav Krleža, Osiječko predavanje, 22.04. 1928, u Mirja-na Miočinović, Rađanje moderne književnosti, Drama, Nolit , Beograd, 1975, str.247.

3 Miroslav Krleža, Bach kao sistem - Zagreb 21. IV 1919, u Ivan Krtalić, Krleža-za i protiv„, Golbus, Zagreb, 1988, str. 125.

Slovo Gorčina


osobitost zanimanja za Krležina djela u postavci na sceni, pa do suvremenog doba kada ta kreacija izmiče šablonima autentičnog prikazivanja i prezentiranja, ovaj pisac iritira i reditelja i dramaturga, glumca i kritičara, kroz „takmičarski duh„ proiciranja njegovih ideja i poruka.

U okvirima univerzalne poruke Krleža će kroz napisane tekstove plasirati osnovnu tezu svog umjetnčkog stvaralaštva koja je konstantno prisus-tna kroz vječno traganje za načinom koji će ubla-žiti ljudsku tragediju; rješenjem koje će prigušiti krik i umanjiti bol čovjeka i čovječanstva, makar to bilo samo kroz nadanja (koja će se uvijek nazirati kroz zadnju poruku njegovih tekstova). On veoma snažno potencira vječni sukob između onog stva-ralačkog u čovjeku s jedne strane i onog što negi-ra i ruši te stvaralačke sposobnosti s druge strane. Njegove rane drame ( a i većina drugih tekstova iz ovog perioda) postaviće čovjeka koji sumnja, istražuje i pokušava da promijeni svijet. Ali u na-gomilanosti emocija i želje da te emocije budu u svoj svojoj pozitivnosti što snažnije eksponirane, Krleža nagomilava svoje osebujne motive koji u njegovim tekstovima bivaju kompleksno uobličeni i plasirani.

Kroz vijekove išlo je u ovom narodu podjednako zlo i naopako. Vuci i Turci, tuđinska pravda, švap-ska pera, solunski lihvari, arnautske i kurdistanske, austrijske i venecijanske krvopije, Grci, Fanarioti, Latini, turske ćorde i fratarske torbe, a hljeba sve manje. U Solunu čakšire marijaš, a do Soluna sto somuna, a od Soluna sto somuna, na sve strane tur-ska kopita i mletački cekini, a sada je još i ovaj rat zagrdio sasvim i ne će biti reda dok ne stigne na-rod do Beča pak da tamo preispita kako se to carska pravda kroji?4

Krležine filozofske rasprave i eseji, stavovi o historijskim događanjima, književna kritika i po-lemike na nivou književnih komentara, kao i stalni angažman na organizaciji pozorišnog djelatništva, potvrđuju da je ovaj pisac znao kongenitalno uo-bličiti svoje ideje.

Njegov odnos prema tradiciji i naslijeđu u kul-turnom poimanju, kao prema prostoru koji je u uskoj vezi sa njegovim porijeklom, životom i dje-

4 Miroslav Krleža (1981) , Dnevnik 1914-17, Oslobođenje, Sa-rajevo, str. 411.

lovanjem, uvijek je imao posebnu smjernicu koja ga je afirmativno određivala u poimanju višenaci-onalnog zajedništva.

Zanimljivo je da ga je na poseban način privla-čila kulturna raznolikost Bosne i Hercegovine jer je prema njoj imao pozitivistički stav kao i prema historijskom valoriziranju bosanske državotvor-nosti. Pozitivistička uzajamna privlačnost ustano-vila je specifične relacije između ovog pisca i naše zemlje. Krleža je posebno inicirao važnost posto-janja srednjovjekovne Bosne koja je svoje referen-ce potvrđivala kroz najreprezentativnije kulturne i historijske spomenike onoga vremena, stećke, kao i kroz duhovnu odrednicu bosanskog naroda, bogumilstvo, koje je u svojoj osnovnoj odrednici takođe bilo raspolućeno između faza prihvatanja i potpunog negiranja ove ideologije. Uspostavlja-njem obostranog interesa na relaciji razumijevanja i prepoznavanja stvarnih vrijednosti, bosansko-hercegovačka kulturna sredina je uvijek imala pro-stora i dovoljno interesa za njegova djela, možda čak i onda kada ona nisu bila namijenjena ovom kulturnom miljeu određenom temperamentom orijentalnog duha.

Nevjernička zemlja

Bogumilska Bosna, koja je od III stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grč-ke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog uni-verziteta. Bosna koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskoh baruna i kraljeva, ta nevjerička zemlja pala je na veliku radost Svetog oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.

(1951)5 (M. Krleža)

Bosna je nesumnjivo najčešće bila središte ve-likih krvoprolića koje je on tretirao kao univerzal-ni svevremenski rat koji je uništavao sve za sobom. Iz tog stava koji se proicirao na šire balkansko područje, proisteklo je njegovo gotovo uopćeno mišljenje i odnos prema ratovima i ratovanjima i

5 Iz knjige: Krleža Miroslav , Panorama pogleda, pojava i poj-mova, NŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1982.

Slovo Gorčina


stalnom središtu sukoba na ovim prostorima, čija je populacija svakim novim potpisanim primirjem očekivala i spremala se za novi rat.

Mi smo bili i ostali za socijalizam, stekavši uvjerenje, da je mehanizam imperijalnih interesa na Dunavu i na Balkanu stvorio od nas nešto, što nije dostojno da se zove čovjek. To stanje ratova i okupacija vijekovima izobličilo je naše ljudsko biće, tako da smo zaboravili svoju slavnu kulturnu prošlost,koja je često bila na visini evropske civili-zacije, au nekim ju je njenim elementima anticipi-rala. Porobljeni po velikim silama, mi smo se otu-đii od svakog duhovnog razmatranja svoje vlastite pojave u prostoru i u vremenu i mi smo se izobliči-li u anonimitetu podređene materije, koju su bacali kao topovsku hranu po svim ratištima Evrope.6

Sva Krležina djela koja izrastaju iz jedinstve-nih pogleda i u umjetnosti, esejistici, naučnim tekstovima, i komentarima, bez obzira na sve ono što je rekao ili napisao, idejno su usmjerena pre-ma jednom cilju: da probude i osvijeste do patetike glasnu svijest, koja se sa svom svojom moći napi-nje da spase čovjeka i čovječanstvo. Ona kao takva pokušava da inicira jedinku u njenom oslobađa-nju od ograničavajućih stereotipnih tradicionalnih određenja, koji su limitirani uslijed društvenih ka-tastrofa, nesrazmjernih sveopćih sukoba, krvopro-lića i stradalništva kroz najgoru ljudsku kob.

On u svojim djelima teži da do detalja istakne emocije izazvane nagonom kao rezultatom okrut-ne i bolne svakodnevnice, a potom ih sintetički ujedini i pokaže kao svevremenske patnje optere-ćene surovostima životnih ciklusa. Ali ono što je osobito vrijedno je to da ovaj pisac nikada ne osta-je samo na nivou konstatacije, nego i pokušava da toj okrutnoj svakodnevnici suprodstavi ideje o ne-koj mogućoj, ljepšoj i skladnijoj budućnosti, ma-kar se ona nazirala samo u naznakama. Tako neka nova životna realnost Miroslava Krleže, biva prože-ta iznenađujuće prodornom kosmičkom energijom.

Čovjek nije nikakvo apstraktno biće, pritaje-no, skriveno, šćućureno u nekom svemirskom za-kutku izvan ovoga svijeta dobra i zla. Čovjek, to je ljudska svijest, to je suma svih socijalnih odno-sa, to je država, to je ova današnja brutalna drža-

6 Miroslav Krleža, (2009), Mnogopoštovanoj gospodi mravima,(razgovarao Miloš Jeftić), Cicero, Zagreb, str. 126.

va, ova današnja kriminalna, razrovana i razorena društvenost, ovaj odnos robovlasničkih proizvod-nih prilika, ovi ratovi, ove revolucije i ovo ludilo pred našim očima, sve je to čovjek. On je na kra-ju ljudska samosvijest usred današnjeg potpuno izopačenog svijeta i neugasiva potreba da se ovaj paranoidni svijet napokon oblikuje na normalan način pa makar i po cijenu krvi, i to je čovjek.7

Naučno i dijalektički komentirano, Krležino djelo je centrirano u jednoj gotovo idelanoj tački, u proročanskom, rijetko pomućenom pogledu, koji ostaje zagledan u posljednji optimistički tračak svjetlosti koji se tek negdje nazire, pa i onda kada izgleda da u haotičnim zaokretima i sveopćim drš-tvenim katastrofama i nemirnim vremenima nema budućnosti.

Tako će ovaj pisac sopstvenim stavovima pro-iciranim iz dubokog unutrašnjeg doživljaja svije-ta i života : potvrditi da je jedna od naših najvećih umjetničkih briga, dominantna briga o Vječnoj lje-poti i o Apsolutnoj istini.., što će se u svojoj osnov-noj konstataciji sukobiti sa definicijom koja odre-đuje umjetnost koja je u službi politike i političkih kritičkih komentara.

Već više od dvadeset godina vode se u našim redovima razgovori o tome da li se naša umjetnost ima podrediti čistoj političkoj tendenciji u dosljed-noj fanatičkoj jednostranoj formi političke par-tijnosti koja se bori protivu privatnopravne baze banaka i industrije, da li da se otme raznovrsnim religioznim, komzervatornim, legitimističkim (u biti kapitalističkim i privatnopravnim) tendenci-jama koje propovijedaju isto tako partijnost jed-nostranu u supranaturalističkom i idealističkom smislu, ili da li da ostane indiferentna spram ovih pitanja u obliku prividno neutralnom zapadnoe-vropskog dekadentnog estetizma koji programski traje već više od stotinu godina?8

Postojeći konstantno između dviju krajnjih odrednica pro et contra, Miroslav Krleža je svoje težnje plasirao u korist čovjeka, za čovjeka i čovje-čanstvo, a protiv nasilja i stradanja, što neminov-no iziskuje potrebu za osebujnim komentarima i uslovljava da i trideset godina nakon smrti ovaj

7 Ibidem, str. 21.8 Miroslav Krleža (1988), Govor na kongresu književnika u

Ljubljani, u Svjedočanstva vremena ( književno estetske vari-jacije), Oslobođenje, Sarajevo, str. 11.

Slovo Gorčina


filantrop i veliki umjetnik jednako pobuđuje inte-resovanje auditorija koji se stalno i iznova uvjerava i svojim zanimanjem za njega potvrđuje da je Kr-leža vrijedan interesovanja i izučavanja: i kao pje-snik, i prozaist, i esejista, i kritičar, ...i u konačnici, grandiozni prorok suvremenog doba, u ovom vre-menu kada više nije među nama, običnim smrt-nicima.

Ja sam došao do neprobojnog zida, do ogromne kamene gromade od granita, glavom sam i nosom uz taj granit i nemoćan sam da taj zid preskočim. Ta sila, ta neprobojna snaga prepriječila mi se na putu...Mene zemlja zove...

Miroslav Krleža, 15. X 1981. Sarajevo, avgust 2011.


DIJAlEKATSKE INTERfERENcIJE lEKSIČKIH OBlIKA

(gospođ(ic)a/gospoj(ic)a i general/đeneral u bošnjačkoj epici – korpus Hörmannove zbirke)

P ojava Narodnih pjesana muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, koju je naučnoj i

kulturnoj javnosti obznanio priređivač i idejni voditelj projekta prikupljanja bošnjačke epike u drugoj polovini XIX st. Kosta Hörmann, bila je i do danas je ostala nezaobilazno i nadasve vrijed-no djelo u historiji bošnjačke i bh. književnosti. Zbirka koju je Kosta Hörmann najprije inicirao i zamislio a potom i dvotomno objavio 1888. i 1889. broji ukupno sedamdeset pet (75) pjesama, sa preko hiljadu i tristo stranica teksta i oko četrde-set dvije hiljade stihova. Kada se tom broju doda podatak da je 1966. godine Đenana Buturović objavila još petnaest pjesama iz rukopisne ostav-štine Koste Hörmanna, dolazi se do fascinantnog podatka kako o broju pjesama (ukupno 90), tako i o broju stihova (kojih je oko pedeset i pet hilja-da), koji ukupno sačinjavaju dosada publiciranu Hörmannovu zbirku.

U vezi sa principima istraživanja na ovome mjestu treba istaći nekoliko važnih činjenica u vezi sa njegovom metodologijom. Primjeri iz pjesama navođeni su po rednom broju pjesme u zbirkama prvih publiciranih izdanja iz 1888. i 1889. godine, dok će također navoditi i primjeri iz treće knjige, koji se odnose na obradu i publikaciju pjesama iz rukopisne ostavštine Koste Hörmanna objav-ljene 1966. godine u redakciji Đenane Buturović. Kako je u popisu primjera uzeto prvo dvotomno izdanje zbirke, to se navodi iz korpusa uzimaju u izvornom obliku, dok primjeri u uglatim zgrada-ma upućuju na rukopisno stanje pjesama, prema nalazima istraživanja rukopisne ostavštine koju je Đenana Buturović objavila 1976. godine. Također, redni broj pjesama bit će dat prema izvoru (Hör-mann 1888; 1889), u kojem se daje rimski broj kao oznaka za pojedinačnu pjesmu, dok se iz treće knjige, koju je priredila Đenana Buturović (1966),

redni broj pjesama daje arapskim brojevima, kako je uradila redaktorica.

U Hörmannovoj zbirci (1888; 1889) poznata su mjesta bilježenja pjesama, ali zahvaljujući istra-živanjima Đenene Buturović (1976), poznat je i najveći broj pjevača pjesama, zapisivači i redaktori, do kojih je došla prilikom analize rukopisne arhiv-ske građe. Imajući u vidu te podatke, ova analiza bila je bitno predodređena tom činjenicom, tako da je, prema kriteriju dijalekatskog porijekla pje-sama i njihovih pjevača, odnosno prema mjestu bilježenja, izvršena podjela svih pjesama u tri sku-pine: a) pjesme zabilježene na području istočno-bosanskog dijalekta; b) pjesme zabilježene na po-dručju zapadnog dijalekta; c) pjesme zabilježene na području istočnohercegovačkog dijalekta.

Ovakav pristup dijalektima bosanskog jezika temelji se na podjeli koju je dao Senahid Halilović (2005: 15–43). To je ovdje urađeno i iz posebnih razloga zato što u najarhaičnijem, posavskom di-jalektu, koji je kod Halilovića (2005: 41–43) inače predstavljen kao četvrti dijalekt u Bosni i Herce-govini, nema zabilježenih pjesama iz Hörmannove zbirke. Unutar ovdje navedenog zapadnog, u širem smislu ikavskog novoštokavskog dijalekta, podra-zumijevaju se zapravo dva dijalekta koji se navode u dijalektološkoj literaturi, a to su ikavskoštokavski (zapadnohercegovački) i ikavskošćakavski (zapad-nobosanski) dijalekt (up. Peco 1980; Jahić 2000).

Primjeri analiziranih leksema zabilježeni su u pjesmama koje pripadaju sljedećim gradovima i mjestima: a) istočnobosanske pjesme: Sarajevo – Desni

bajraktar Mustaj-bega ličkog i Rosanda kćer-ca Dasovića bana (XXV); Braća Hrnjice i Vid bajraktar (XXXI); Hrnjičić Omerica (XL); Omer Hrnjičić i dilber Angjelija (XLI); Halil

Alen Kalajdžija

Slovo Gorčina


i Janja Bunića bana (XLII); Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija (LXVII); Hankija djevojka vadi Alagić Aliju iz tamnice Zadranina bana (9); Vogošća – Filip general osvaja Zvornik (XVI); Gračanica – Ženidba Vilić Useina (12);

b) zapadne pjesme: Prozor – Boj na Sigetu (IX); Jajce – Čengić Alibeg i Biserka, šćerka zadarskog bana (LIX); Ahmed Bašagić (LXVII); Kninski Hajdar-beg (1); Travnik – Buljuk-baša Mujo na Malti (XXXIII);

c) istočnohercegovačke pjesme: Zagorje – Lič-ki Mustaj beg i Orlanović Mujo (XXI); Poči-telj – Ženidba maloga Omerage (XI); Hrnji-ce u Skradinu (LVII); Jablanica – Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja (XLIX); Rača / Rogatica1 – Junaštvo Mujina Halila i ženidba Arap-pašić Ibre s Fatimom paše od Berkota (2); Izbavija Begzade Ličkog Mustaj-bega iz tavnice od Izmira kralja (4); Foča – Mitar gjeneral i travnički vezir kod Zvornika (LXXIII); Ženid-ba Dizdarević Meha (6); Mustaj beg Delibego-vić i budimski vezir (XIX); Nevesinje – Boj kod Osijeka (XVII); Ropstvo Mustaj bega i Vrsić baj raktara (XXIII); Gacko – Petar gjeneral osvaja Zvornik (XV).

U vezi sa samom građom pjesama iz dijaleka-ta i gradova, ističe se činjenica da je najveći broj primjera zabilježen u pjesmama koje pripadaju istočnohercegovačkom dijalektu. To je razumljivo zbog jedne važne činjenice – oko polovice pjesa-ma iz Hörmannove zbirke dostavljen je iz mjesta koja pripadaju ovom dijalektu. Otuda ne čudi da su primjeri iz istočnohercegovačkog dijalekta za-stupljeni u analizi najbogatiji s obzirom na razno-likost porijekla mjesta. Međutim, ta činjenica ne narušava utemeljenost analize zato što se analiza zasniva i na relevantnom broj primjera iz ostalih dijalekata tako da dopuštaju utemeljenost uspo-stavljenih zakonomjernosti. U proučavanja dija-lekatske baze pjesama ističe se činjenica da neki gradovi i mjesta koja su predstavljena kao prostor istočnohercegovačkog dijalekta u izvjesnom smi-slu pokazuju određene izoglose koje ih vežu za

1 Ovdje se daju nazivi dvaju gradova zato što je pjesma zabilje-žena u Rači, ali je njezin pjevač Meho Dizdarević iz Rogatice (Buturović 1966).

zapadni i istočnobosanski dijalekt. U tom smislu, npr. pjesme iz Počitelja, Mostara, Jablanice, Foče, podložne su fleksibilnijem dijalektološkom pristu-pu u tumačenju datih jezičkih pojavnosti, posebno stoga što sami korpus epskih pjesama inače poka-zuje jako mnogo interferentnih crta koje se pojav-ljivaju među pjemama različitih dijalekata.

Što se tiče primjera uzetih iz korpusa, ističe se da je primjetno pojavljivanje nekih fonetskih po-java koje su vezane za neke, pojedinačne leksičke primjere, kojima se odražava princip dijalekatskih i književnojezičkih interferencija i presijecanja oblika. U jeziku epike pojavljuju se istovremeno i divergentni i interferentni procesi. To naime u kon-kretnom slučaju znači da navedena pojava zahvaća samo neke lekseme u kojima je prisutan navedeni proces, kako to potvrđuju oblici ovdje analiziranih leksema gospođ(ic)a/gospoj(ic)a i general/đeneral:2

2 Navedeni primjeri nisu uzeti selektivno već su uzeti svi pri-mjeri koji se mogu naći u pjesmama.

Narodne pjesne Muhamedovaca u BiH

Slovo Gorčina


ISTOčNObOSANSKE pJESmE

Gospođ(ic)a: Istina je, mlada gospogjice3 (XXXI: 172); Gospogjice, stigosmo soldate (LXI: 185); I Gospogjice, lijepa Rosando (LXVII: 722);

Gospoj(ic)a: Pa gospoja knjigu načinila (XXV: 224); A reče im Rosanda gospoja (XXV: 359); Gos-pojica, bjelogrla Janjo (XLII: 148); Gospojice, oba ti svijeta (XLII: 222); Gospojice, oba ti svijeta (9: 570); O Ružice, moja gospojice (12: 214);

General: Filip general osvaja Zvornik (XVI); Molio se Filip generale (XVI: 1); Poćutio Filip ge-nerale (XVI: 90); Ne upušćaj sama generala (XL: 1050); ko [kô] što nose morski generali (9: 656);Đeneral: Gjenerali u odaji s banom (LXI: 64).

ZApADNE pJESmE

Gospoj(ic)a: Dok ti vidiš kapetan gospoju (IX: 262); I gospoja Angja Kaniškinja (IX: 462); Ustav’ mrču, gospoju zaviknu (LIX: 623); Gospoja ih čeka na avliji (LXVII: 511); pa do kola do gospoje dođe (1: 110);

General: Da si zdravo, Petre generale (XXXIII: 277).

ISTOčNOHERcEgOVAčKE pJESmE

Gospođ(ic)a: Gospogjice, banova Anice (XXI: 738);

Gospoj(ic)a: U mom dvoru mlada gospojica (XI: 140); Ja s’ gospojo ni maknuti ne ću [Gospoja ni maknut se ne ću] (XLIX: 106); Okani se naše gospojice (LVII: 274); Šut’, gospoja, kamena te stala (2: 1162); Gospojice, fina krčmarice (4: 2997); gos-poja mu selam prifatila (6: 517);

General: Čuješ, gjido, Kajser generale (XVII: 132); Eto na te do tri generala (XIX: );

Đeneral: Petar gjeneral osvaja Zvornik (XV); Sve se mrku gjeneralu brane (XV: 123); On uzapti do tri gjenerala (XXIII: 312); Da metnemo novog gjenerala (LVII: 1045); Mitar gjeneral i travnički vezir kod Zvornika (LXXIII); Previ ruke, dvori gje-

3 Kada se citiraju primjeri iz zbirki (1888 i 1889), onda se grafem đ piše kao dvokomponentni gj, kako je pisan u sa-mom izvoru, a kada se navode primjeri iz treće knjige u re-dakciji Đenane Buturović, onda se đ piše kao i u savremenom jeziku, a onako kako je pisano i u samom publiciranom izvo-ru (1966).

nerala (LXXIII: 153); Pa ti sreti Hajvar-đenerala (2: 1558); vid’ đidije Petra đenerala (4: 982); i dva ždrala Hajvar-đenerala (4: 3025).

Imenica gospođ(ic)a po porijeklu je izvedena od stare posuđene tvorenice. Prema dostupnom etimologijskom tumačenju, očito je da je riječ na-stala od imenice gospod, koja je prvotno značila

„Bog„, a potom „feudalni gospodar„, bogataš, sa proširenom osnovom izvedenom sufiksom -inЪ:

„gospodin„ (Skok 1971, knj. I: 593), iz čega je izve-den i oblik gospođa (gospod + in / gospod + ja). Inače, imenica gospod jeste tvorenica izvedena od dvaju korijena: gostЬ + potis. Imenica gost označa-va stranca, nekoga ko nije unutarnji član zajednice, plemena; došljaka (Skok 1971, knj. I: 595), dok dio složenice potis, iz koje je, inače pomalo sumnjivo, izveden korijen podЬ, što znači moćan – kako po-tvrđuje i sanskrt, u kojem znači suprug, muž – a to je glavni član porodice (Skok 1971, knj. I: 595).

Od imenice gospođa kasnije je izveden de-minutivni oblik gospođica, koja je nastala, prema Skoku (1971, knj. I: 594), kao prevedenica iz nje-mačkog i talijanskog. U epici oblik gospođica sva-kako ima i elemente poetski markirane lekseme u značenju deminutiva, koji je tvoren i zbog potreba epskog deseterca, baš kao što je to slučaj i sa hipo-koristikom izvedenim od ovih leksema (gospođa i gospođica) – gospa.

Ono što predstavlja posebnu zanimljivost upotrebe ove lekseme jeste pitanje odnosa afrikata đ spram j, koji se pojavljuju kao sastavni dio lek-seme gospođa / gospođica. Očito je da se porijeklo afrikata može vezati za jotovanje osnove riječi koja završava na dental, iz čega je d > đ. Oblik bez iz-vršenog jotovanja zasigurno ima zapadniju dijale-katsku crtu (up. Jahić 1999b: 15), koja očito ima veze i sa čakavštinom. To je važno navesti i zbog toga što oblici tipa gospoja i gospojica po svome dijalektaskom porijeklu mogu biti produkt zapad-noštokavske provenijecije, mada se u navedenom slučaju, budući da je u pitanju leksička pojava koja odražava sistem presijecanja različitih oblika, može smatrati i nekom vrstom poetske markira-nosti i porijeklom sa čakavskog terena. Međutim, oblik gospoja / gospojica kao „jedan od izraza ugla-đenosti u ophođenju sačuvana (je) u vrlo starom zapadnoštokavskom liku i na bosanskom područ-

Slovo Gorčina


ju„ (Nakaš 2010: 223).4

Potvrda navedene konstatacije i dugi kontinu-itet upotrebe oblika bez izvršenog jotovanja nalazi se i na kraju XIX st. u korpusu pjesama bošnjačke epike, u kojem dominiraju ovi oblici, bez obzira na to na kojem je dijalekatskom području zabilje-žen dati oblik u pjesmama. To potvrđuju primjeri pjesama iz istočnobosanskog dijalekta, u kojem je nešto veći broj primjera u kojima nema jotovanja, uglavnom pjesme iz Sarajeva i jedna iz Gračanice: (XXV, XLII, 9 i 12), iako se pojavljuju i primjeri sa izvršenim jotovanjem u nekim drugim sarajev-skim pjesmama (XXXI, XLI i XLVII), što se može smatrati utjecajem istočnoštokavskih osobina. U pjesmama zabilježenim u zapadnom dijalektu, očekivano, dominiraju oblici tipa gospoj(ic)a, dok nema zabilježenih oblika sa jotovanjem osno-ve. Zanimljivost je posebno prisutna u pjesmama zabilježenim u istočnohercegovačkom dijalektu, u kojem dominiraju oblici bez izvršenog jotova-nja osnove riječi (XV, XXIII, LVII, LXXIII, 2, 4), iako bi se trebao očekivati veći broj primjera sa izvršenim jotovanjem, kako je to osobina koja je dosljedno prisutna u istočnohercegovačkim govo-rima. Pjesme u kojima nema izvršenog jotovanja u leksemi gospođ(ic)a zabilježene su sljedećim mje-stima: Gacko, Nevesinje, Počitelj i Rogatica (Rača). Uprava ova konstatacija govori o „leksičnosti„ ove pojave, jer se vidi da je jotovanje dentala d do-sljedno sprovedeno u štokavskim govorima s rea-lizacijom u đ u ostalim leksemama. Prema tome, upotreba oblika tipa gospođa/gospoja; gospođica/gospojica potvrđuje dominantnost oblika bez izvr-šenog jotovanja, što govori o kontinuitetu bosan-ske jezičke prakse s jedne strane, dok s duge strane, povremeni oblici sa izvršenim jotovanjem govore o postepenom utjecaju istočnijih (južnijih) osobi-na na bosanski jezički izraz u XIX st, koji će kasnije poprimiti karakter norme.

Imenica general/đeneral također potvrđuje svojevrstan interferentan odnos oblika. Što se tiče samoga porijekla, imenica general u ovom obliku preuzeta je iz njemačkog jezika, a porijeklom je iz latinskog oblika generalis, što zn ači opći (Anić i dr. 2004, knj. 3: 317), a kao takva leksema je klasična

4 Dokaz tome jesu bosanske srednjovjekovne povelje, u kojima je sačuvana upravo ova osobina (Nakaš 2010: 223).

evropska (Jahić 2010–2011, knj. 3: 24). Problem koji se ovdje posebno potencira jeste odnos alterni-ranog inicijalnog g u đ ili odsustvo ove alternacije. Temeljno je zapravo pitanje po kojim se lingvistič-kim zakonomjernostima vrši ili ne vrši alternacija g u đ u leksemi general. Ova se pojava posmatra kao leksička pojava, jer se sporadično pojavlju-je u posuđenim leksemama, kakva je ova, jer npr. nema oblika pridjeva đeneralni, đeneralno i sl, što potvrđuje „leksičnost„ ove pojave, odnosno da su neki drugi oblici u jezik došli kasnije, posredstvom uključivanja bosanskog jezika u internacionaliza-ciju leksike. Među znanastvenicima koji su poku-šali riješiti ovaj problem bio je Muhamed Nezirović (1999: 136), koji principe promjene velara g u pa-latalni mehki afrikat đ posmatra sa stanovišta ro-manistike, u kojoj je mijenjanje g u đ ispred vokala prednjeg reda u vlaškim govorima ostatak balkan-skog romanskog supstrata. Nezirović (1999) ovu pojavu veže za karakterističnost hercegovačkih go-vora, smatrajući da je područje Hercegovine žarište vlaškog supstrata i aplicirajući ovu pojavu i na pro-ces mijenjanja k i g u ć i đ u orijentalizmima. Prema građi koju pruža bošnjačka epika iz Hörmannove zbirke, Nezirović je bio upravu kada je bio na tra-gu određenja ove pojave tipičijom hercegovačkom osobinom. Naime, primjeri iz pjesama pokazuju gotovo apsolutnu, ali ipak nedosljednu, alternaciju g u đ u leksemi general u pjesmama istočnoherce-govačke provenijencije, i to u pjesmama iz Gacka, Nevesinja, Počitelja, Foče i Rogatice (Rače), dok u nekim drugim pjesmama iz Nevesinja i Foče nema navedene alternacije. Ova pojava govori o tome koliko se pojedini oblici leksema međusobno in-terferiraju i odražavaju specifičnu književnoje-zičku koine. U pjesmama zabilježenim u Vogošći, Gračanici, Sarajevu i Travniku, dakle sa područja istočnobosanskog i zapadnog dijalekta relativno su češći oblici bez izvršene alternacije, iako se u poje-dinim slučajevima pojavljuju i primjeri sa izvrše-nom alternacijom, kao u pjesmi (XLI) iz Sarajeva, dok drugih primjera iz zapadnog dijalekta nema. Ono što izaziva posebnu pažnju jeste činjenica da se u pjesmama iz istočnohercegovačkog područja iz Gacka, Nevesinja, Počitelja i Rogatice (Rače) po-javljuju primjeri u kojima je prisutna tipična lek-sička zapadnoštokavska osobina – gospoj(ic)a, dok s druge strane, pjesme iz ovih mjesta posjeduju i

Slovo Gorčina


tipične istočnoštokavske (južnoštokavske) istoč-nohercegovačke leksičke karakteristike – đeneral. Ta činjenica govori o značaju leksičke koine koja je prisutna u epici. Prema tome, tipičniji južnošto-kavski primjeri sa izvršenom alternacijom g u đ u leksemi general prisutni su u pjesmama istočno-hercegovačkog porijekla, dok u zapadnim pjesma-ma uopće nema, a u istočnobosanskim rijetko je prisutna ova osobina.

Rezimirajući obrađeno, ističe se sljedeći zaklju-čak. U pjesmama iz svih triju dijalekata dominira-ju oblici bez izvršene alternacije jotovanja u lekse-mi gospoj(ic)a, dok se izvršena alternacija prelaska g u đ u leksemi general (đeneral) pojavljuje nešto više u istočnohercegovačkim pjesmama, dok je u zapadnim i istočnobosanskim zastupljenost ove al-ternacije prisutna tek sporadično. Zanimljivo je da u pjesmama iz istočnohercegovačkog područja na-lazimo presijecanje oblika gospojica / đeneral, što potvrđuje specifičnu narodnu koine. Upoređujući ukupnu frekventnost analiziranih dviju leksema, ističe se da je oblik gospoj(ic)a dominantniji u od-nosu na oblik gospođ(ic)a, kao i to da je relativno dominantnija upotreba oblika general u odnosu na đeneral. Ovi oblici pokazuju razvoj leksičkog siste-ma bosanskog jezika u odnosu na leksičko stanje navedenih primjera u kontekstu novoštokavske folklorne koine.

bIbLIOgRAFIJA IZVORI

Hörmann, Kosta (1888): Narodne pjesme Mu-hamedovaca u Bosni i Hercegovini, Knjiga prva, Zemaljska štamparija, Sarajevo

Hörmann, Kosta (1889): Narodne pjesme Mu-hamedovaca u Bosni i Hercegovini, Knjiga druga,

Zemaljska štamparija, Sarajevo Buturović, Đenana (1966): Narodne pjesme

Muslimana iz Bosne i Hercegovine. Iz rukopisne ostavštine Koste Hörmanna, Zemaljski muzej Bo-sne i Hercegovine, Sarajevo

Buturović, Đenana (1976): Studija o Hör-mannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo

LITERATuRA

Anić, Vladimir; Brozović Rončević, Dunja; Goldstein, Ivo; Jojić, Ljiljana; Matasović, Ranko; Pranjković, Ivo (2004): Hrvatski enciklopedijski rječnik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber Zagreb

Halilović, Senahid (2005): „Bosanskoherce-govački govori„, Jezik u Bosni i Hercegovini, ured-nik Svein Monnesland, Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije u Oslu, Sarajevo

Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail (2000): Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica

Jahić, Dževad (2010–2011): Rječnik bosanskog jezika, (A–J), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjačka Asocijacija 33, Sarajevo

Nakaš, Lejla (2010): Jezik i grafija krajišničkih pisama, Slavistički komitet, Biblioteka Bosnistika, Sarajevo

Nezirović, Muhamed (1999): „Romanizmi u bosanskom jeziku„, Simpozij o bosanskom jeziku, (Zbornik radova), Institut za jezik, Sarajevo

Peco, Asim (1980): Pregled srpskohrvatskih di-jalekata, Naučna knjiga, Beograd

Skok, Petar (1971): Etimologijski rječnik hr-vatskoga ili srpskoga jezika, knjiga I, II, III, JAZU, Zagreb


JEZIČNE OSOBITOSTI pISMA HUSEINA KADIJE NOVSKOgA OD 12. 3. 1678.

Krajišnička pisma

K rajišnička pisma najčešće su nastajala na prostoru koji su držale Osmanlije, a

misli se na Slavoniju, Dalmaciju, Boku Kotorsku i unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Upućivana su carevima, kraljevima, sudijama, kapetanima gradova, dubrovačkoj vlasteli, a pisali su ih carski namjesnici, kapetani u kapetanijama, begovi, age, bajraktari, i sl. Pisma su pisana uglavnom rukopi-snom bosančicom koju su u prošlosti nazivali razli-čito: bosanica, zapadna ćirilica, hrvatsko pismo, begovsko pismo, žensko pismo. Pismo je nastalo mnogo prije dolaska Osmanlija na ove prostore, a krajišnička pisma jedno su od svjedočanstava da se koristilo i u vrijeme Osmanlija, kada je zvaničan jezik carevine bio turski.1 (Nezirović 2004: 5-33)

Predmet, ciljevi i zadaciPredmet istraživanja ovoga rada je Pismo Hu-

seina efendije Novskoga od 12. 3. 1678. godine. Sudeći po sadržaju Pisma ono je nastalo u Her-ceg Novom, a njegov naručilac je Husein-efendija, kadija. Tekst nedvojbeno pokazuje da je nastao u martu 1678. i da je upućen dubrovačkim vlastima, tj. knezu i dubrovačkoj vlasteli. U pismu Husein-efendija zahvaljuje Dubrovčanima na poklonima koje je primio i traži od njih da mu pošalju kafu do koje je u to doba očito bilo teško doći. Također se naziru neslaganja između dobrovačkih vlasti i „novalia’’ , a Husein-efendija je odlučio stati na stranu Dubrovčana te im nudi svoju pomoć. Kad je riječ o primarnome autoru Pisma, u tekstu se spominje Niko Kuvelić. O ovom pisaru govorili su dosadašnji istraživači krajišničkih pisama kao o „dubrovačkom konfidentu u Novom’’ koji je vo-dio ćirilsku prepisku hercegnovskih muslimana sa Dubrovnikom.2 (Rizvić 1976: 221)

1 Muhamed Nezirović, Krajišnička pisma: Značaj krajiš-ničkih pisama za bošnjačku kulturu, BZK Preporod, Sa-rajevo, 2004.

2 Muhsin Rizvić, Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik

Osnovni zadaci ovog istraživanja u vezi su sa sljedećim:

Traganje za jezičkim odlikama koje će se kla-sificirati u duhu današnje metodologije naučnog istraživanja u lingvistici, a to znači da će biti raspo-ređene na jezičke nivoe. Od metoda naučnog istra-živanja ovdje se sama po sebi nameće deskriptivna metoda koja će nam omogućiti realizaciju osnov-nog navedenog zadatka. Historijska metoda je ne-izbježna jer se bavimo jezičkim odlikama pisma iz 17. stoljeća, a služeći se komparativnom metodom moguće je približiti jezik ovoga pisma današnjim jezičkim normama, ali i ustanoviti koliko se ono razlikuje od normi staroslavenskoga jezika. Budući da je riječ o jezičkim odlikama pisma koje pripada korpusu sačuvanih krajišničkih pisama, može se govoriti i o metodi slučaja jer cilj ovoga rada nije predstaviti jezik onoga vremena već utvrditi jezič-ke osobitosti jednog od pisama iz toga vremena. To znači da ono što kao ‘zakonitost’ postoji u ovome pismu ne mora nužno biti opća jezička odlika 17. stoljeća niti može važiti kao opća odlika svih kra-jišničkih pisama.

Da bi se navedeni zadatak realizirao, neop-hodno je tekst Pisma transliterirati. Ovdje ćemo se zadržati na trenutno jedinoj objavljenoj transli-teraciji.3 Kako bi se Pismo u cjelosti razumjelo u napomenama donosimo značenja manje poznatih riječi od kojih su neke danas nerazumljive s obzi-rom na vremenski otklon u odnosu na Pismo.

Osnovni cilj ovoga rada nije sveobuhvatna analiza već se nastoje predstaviti one osobine koje ne pripadaju standardnome jeziku kakvog danas poznajemo, ali i iznijeti neke osobine po kojima se Pismo razlikuje od drugih iste vrste.

stare epistolarne književnosti, Godišnjak odjeljenja za književnost, knj. V, Institut za jezik i književnost u Sa-rajevu, 1976.

3 Amira Turbić-Hadžagić, Prilog kulturnoj baštini: Dva krajišnička pisma s kraja 17. stoljeća, Lingua Montene-grina, Cetinje, br. 4, 2009.

Edna Klimentić

Slovo Gorčina


JEZIČNE OSOBITOSTI PISMA HUSEINA KADIJE NOVSKOGA OD 12. 3. 1678.

Transliteracija

Pismo Huseina kadije Novskoga od 12. 3. 1678; sign. 1984ª, br. 13a4

1) mnogo · prisvietlo · i plemenito · i svake · čast-2) i · i časne · fale · dostoinim · g(ospodi)nu ·

knezu · i gos-3) podi · dubrovačkoi · ô(d) nas · husein · efen-

die ·4) kadie · novskoga · v.d.p. a potom · poruke5) nika · kuveliĵa · primismo · deset glava · še-6) ĵera · koie nam · posilate ·na koiieh vi · zafalu-7) iemo · iako · nadali smo se · da ĵemo · i fereču

· skro-8) it · zaĉo · mi · niesmo · za v.g. pomankali · neg9) vam · na gairetu · bili · kada · novalie · su pro-10) tiva · vami · od nas · arza · iskahu · ia ih · ne og-11) rati risah · neg im · dah · azir · čevap · ĉo pi-12) tate · to · za moga · bremena · nie · bilo · tako13) i ne znam · a kako · ne znam · tako · i ne dam

· ta-14) kodier · i od · druge · strane · suprotiva · va-15) mi · od nas · arz se · iskaše · te z dobriem · har-16) čom · ma za vašu · liubav · ne dadosmo ·

buduĵi17) vi · od stare · starine · priategli · i harača-18) ri · čestitoga · carstva · nami bi · drago · bi-19) lo · doli · doĵi · s vami se · sastati · i razgovo-20) riti · ali · ne smiemo · kako · i sami · možete21) pomisliti · nego · ako · imate · od mene · kak-22) vu · potrebu · možete se · u nas · pouzdati · ov-23) di · siedeĵi · da vi · opravim · koliko · da bih24) i doli · došo · kako biste mi · musevedu · posla-25) li · neĵemo · pomankati · a da vam · bog · bude26) na pomoĵi · i čestito · carstvo · pomiluie27) vas · koga · vrata · nastoite · uhitit se i28) tu · derman · i ĉite · stoite · dobre · volie29) bog ie · iaki · koi vas ĵie · izručiti · i u vaš · hal

· pomoći30) prid · vašiem · nepriategli. šeĵera · poslali ste

4 Transliteracija je preuzeta iz članka Prilog kulturnoj bašti-ni: Dva krajišnička pisma iz 17. stoljeća autorice Amire Turbić-Hadžagić objavljenog u časopisu Lingua Monte-negrina br. 4, Cetinje, 2009.

31) mi · i malo · kafe · pošlite mi · zaĉo ie · nei-mam · zar-

32) na · a bez · ĵne · pasat se · ne možemo · a ovdi · neima ie

33) da uzmemo · a mi · svakako · ostaiemo · na vašemu · hiz-

34) metu · ne drugo · bog vi · veselio · i u gospoctvu · uzda-

35) ržo ي36) iz novoga · na 29 · mačia · 1678.

Grafija i ortografijaGrafija bosanskoga jezika doživljavala je u

prošlosti različite promjene. Neke od njih tiču se promjene cjelokupnog grafijskog sistema u smislu prihvatanja novog pisma, a neke su opet vezane za promjene unutar pojedinih pisama. Kad je riječ o bosančici, onda se može reći da se ona mijenjala i prilagođavala svim promjenama koje su se u jeziku događale u periodu od 10. do 20. stoljeća, koliko je bila u upotrebi. Takve promjene ostavile su traga i u Pismu Huseina kadije Novskoga koje je pisa-no rukopsnom bosančicom koja se koristila u 17. stoljeću.

U grafijskome sistemu Pisma nalazimo sljede-će grafeme: a, b, c, č, ć, d, e, f, g, h, i, k, l, m, n, o, ō, p, r, s, š, t, u, v, z, ž. Zasebni grafemi za bilježenje glasova ne postoje kada su u pitanju glasovi đ, dž, j, lj, nj. Oni se uglavnom bilježe kombinacijom već postojećih grafema:

– j: prisvietlo (1), dostoinim (2), dubrovačkoi (3), efendie (3), kadie (4)...

– lj: priategli (17), nepriategli (30).5 – nj: ĵne (32).6 – dž: fereču (7), čevap (11)7

5 Bilježenje glasa „lj’’ sa gl Herta Kuna obrazlaže kao bi-lježenje na talijanski način o čemu govori u tekstu pod naslovom Neke osobine jezika fra Lovre Sitovića.

6 U predgovoru knjizi Krajišnička pisma Muhamed Neziro-vić piše: „Naime, bosančica nema znakova za lj i nj, ali ih realizira na taj način, osobito u kasnijim razdobljima, uz pomoć staroslavenskoga đerva ili jerva...pa su se tako grafemom ćl i ćn bilježili glasovi lj i nj (tako voćla za volja, koćna za konja). Za ta dva slova latinica u Bosni imala je svoja rješenja koristeći grafem gl za lj i gn za nj (vogla za volja, kogna za konja).’’

7 Grafem dž nije evidentiran kao zaseban grafem, a po-stojanje ekscerpiranih riječi navodi na zaključak da je u

Slovo Gorčina


– đ: takodier (13/14)

Ono što se kao specifičnost ovoga pisma na-meće je pisanje tzv. đerva ( ĵ ). U većini krajišnič-kih pisama ovaj grafem se koristi pri pisanju su-glasnika ć, đ. To zapravo i predstavlja specifičnost bosančice u odnosu na ćirilicu iz drugih krajeva. Međutim, u ovom pismu đerv se koristi pri pisanju suglasnika ć i nj, a suglasnik đ piše se kao dvoglas/digram di te suglasnik lj kao digram gl , što je pre-uzeto iz latiničnog rješenja.

Jedini suglasnički skup koji je u tekstu pisan kao ligatura je skup „št’’:

– zaĉo (8), ĉo (11), i ĉite (28)

Pisanje velikoga i maloga slova te upotreba tač-ke, zareza i interpunkcijskih znakova u današnjem smislu ne mogu se naći u tekstu. Ono što se u cilju normiranja može prepoznati su tačke koje služe za odvajanje manjih cjelina (riječi, sintaksema, sinta-gmi). Ovdje se, za razliku od nekadašnjeg „scriptu-ra continua’’, riječi uglavnom pišu odvojeno, mada se još uvijek osjeti utjecaj nekadašnjeg sastavljanja proklitika i enklitika sa glavnom riječju. Ovi utje-caji manifestiraju se u smislu pisanja tačaka kada se odvajaju cjeline koje čine puna riječ i proklitika ili enklitika. Specifičnost je ovdje i ta da se tačka ne koristi u dnu reda nego na sredini reda.

U Pismu se primjenjuju neka pravila i u po-stupcima skraćivanja. Tako su ovdje pronađene dvije općepoznate skraćenice tvorene pomoću tač-ke i maloga početnog slova:

– v.d.p. (veledrago pozdravljenje) – v.g. (veli gospodin).

Pored ovih kraćenja, zabilježeni su i skraći-vanje riječi gospodin u dativu jednine -g(ospodi)nu, te prijedloga od koji je i ovdje specifičan uz genitiv – o(d). U ova dva slučaja skraćivanja kori-štena je titla iznad riječi.8 Kad je riječ o prijedlogu

govoru postojao, ali ga je autor teksta u pisanju poisto-vjećivao sa č.

8 Sama riječ titla dolazi iz latinskoga jezika posredstvom grčkoga, a znači natpis, naslov, ugled. Okvirno se može reći da je to bila jedna vodoravna linija koja je, napisana iznad riječi, značila da je riječ o skraćenom nazivu neke titule. Sačuvani dokumenti svjedoče da je bila toliko ustaljena da se iznad titula pisala čak i onda kada pisar upotrijebi puni oblik tih riječi.

od, evidentiran je grafem ō (omega), ali samo na jednom mjestu, a u ostalim primjerima istog pri-jedloga pisan je uobičajeni grafem za obilježavanja suglasnika o.

Fonetika Vokalizam

Vokalski sistem zatečen u Pismu uglavnom od-govara današnjem sistemu od pet vokala. Pa ipak, jedna primijećena osobina nije poznata u današ-njem jeziku, a tiče se pisanja vokalnoga „r’’:

– zarna (31/32), uzdaržo (34/35)

Ovo vokalno „r’’ i danas postoji, ali ne sa sa-moglasnikom „a’’.

U pogledu refleksa staroslavenskoga glasa jat, u Pismu se ono obilježava uglavnom kao dvoglas ie, a rjeđe kao i. To znači da je glas jat ovdje imao ijekavsku zamjenu jata sa primjesama ikavske koja se i danas evidentira u nekim narodnim govorima:

1) ĕ>ie: prisvietlo (1), koiieh (6), niesmo (8), takodier (13/14), z dobriem (15), ne smiemo (20), siedeĵi (23), volie (28), ĵie (29), vašiem (30).

2) ĕ>i: prisvietlo (1), doli (19, 24), ovdi (22/23, 32), prid (30).

Kao vokalske promjene u Pismu se bilježe kon-trakcije ili sažimanja dvaju vokala u jedan. Riječ je o sažimanju samoglasničke grupe -ao na kraju ri-ječi u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda.

– došo (24), uzdaržo (34/35).

Kontrakcija u korist vokala „o’’ danas je do-minantna odlika narodnih govora najvećeg dijela prostora srednjojužnoslavenskoga dijasistema.

U tekstu je uočena nedosljednost u pogledu pisanja veznika nego koja se realizira na način da postoje primjeri sa redukcijom samoglasnika „o’’ u finalnoj poziciji i bez nje:

– neg (8), neg im (11); ali i nego (21).

Redukcija je prisutna i u načinu pisanja infini-tivnoga nastavka –ti, ali nije dosljedna pa u Pismu nailazimo na dvojako pisanje:

– sa –ti: sastati (19), razgovoriti (19/20), pomisliti (21), pouzdati (22), pomankati (25), doĵi (19), pomoĵi (26), izručiti (29);

Slovo Gorčina


– sa –t: skroit (7/8), uhitit se (27), pasat se (32).9

U suprotnosti sa ovom pojavom je ekstenzija genitiva kod pridjeva i prisvojnih zamjenica:

– moga (12), čestitoga (18), novskoga (4), novoga (36)

Konsonantizam

O konsonantskome sistemu Pisma djelimič-no je govoreno u dijelu o grafiji. Tamo je istaknuto da za pojedine suglasnike ne postoje precizirani grafemi. U tom smislu ovdje izdvajamo posebno problem suglasnika „j’’ koji se u Pismu nikako ne spominje kao zaseban glas već jedino u obliku grafema „i’’, a događa se i da se nikako ne javlja:

– sa „i’’: dubrovačkoi (3), koie (6), gairetu (9), zafaluiemo (6/7), nastoite (27), stoite (28), iaki (29), ie (29),10 ie (31),11 neimam (31), neima (32), ostaiemo (33);

– ispušten suglasnik „j’’: efendie (3), kadie (4), priategli (17), nepriategli (30), novalie (9), koi (29), vašiem (30).

U pogledu pisanja suglasnika „h’’ može se kon-statirati da se javlja u inicijalnoj, medijalnoj i u fi-nalnoj poziciji:

– harčom (15/16), haračari (17718), husein (3), hal (29);

– iskahu (10), uhitit se (27); – ih (10), bih (23).

Međutim, isti suglasnik u sekvenci „hv’’ nesta-je tako što cijela sekvenca ustupa mjesto suglasni-ku „f ’’:

– zafaluiemo ( 6/7), kafe (31), fale (2).Kad je riječ o glasovnim promjenama, u Pismu

se one uglavnom ne provode dosljedno. Tamo gdje ih treba biti nisu evidentirane:

– z dobriem (15)12

9 Supin se i danas može naći u organskim idiomima.10 ie-enklitički obliki prezenta glagola biti/jesam11 ie-skraćeni oblik lične zamjenice za III lice, ovdje upo-

trijebljen genitiv jednine ženskoga roda.12 U navedenom primjeru suglasnik „z’’ stoji umjesto su-

glasnika „s’’ koji se očekuje onda kada naredna riječ po-činje zvučnim suglasnikom.

U navedenom primjeru asimilacija suglasnika po zvučnosti nije evidentirana.

Ima pak i primjera u kojima su asimilacijski procesi evidentirani iako ih nije trebalo biti:

– gospoctvu (34)<gospod+stvu>gospot+stvu>gospoctvu13

D+S>T+S>C

Pismo bilježi i promjenu guturala:

– iskaše (15), možete (22), izručiti (29), kn-ezu (2), dubrovačkoi (3)

Jotovanjem je nastao suglasnik ć u svim pri-mjerima u tekstu:

– buduĵi (16), doĵi (19), siedeĵi (23), i ĉite (28), šeĵer (30), pomoć (29)

Morfologija

Imenice

U pogledu promjene imenica možda su naka-rakterističniji padeži oblici koji su evidentirani u Pismu. Budući da je riječ o Pismu koje je nastalo u drugoj polovini 17. stoljeća, ne može ni biti pot-punog suglasja među padežnim sistemima onda i sada. Ovdje ćemo pažnju usmjeriti na primjere u kojima su korišteni padežni oblici koji nisu u skla-du sa savremenim jezikom:

– po ruke14 nika ∙ kuveliĵa ∙ (4/5); ∙ od nas ∙ arza ∙ iskahu ∙ (10); ∙ i u vaš ∙ hal ∙ pomoći (29); prid ∙ vašiem ∙ nepriategli.(30)

Označena imenica iz prvog primjera u stan-dardnome jeziku imala bi oblik lokativa jednine ili množine15, što u ovom primjeru nije slučaj. Naime, dogodilo se to da je autor upotrijebio oblik geniti-va jednine ili akuzativa množine. U istoj sintagmi upotrijebljen je oblik genitiva jednine Nika što je svojstveno hercegovačko-crnogorskome tipu pro-mjene muških imena.U drugom primjeru upotri-jebljen je oblik genitiva jednine iako se očekivao akuzativ jednine. Sintagma obilježena u trećem primjeru upotrijebljena je u akuzativu jednine iako bi se na tom mjestu očekivao lokativ. U po-

13 U primjeru se najprije dogodila asimilacija suglasnika po zvučnosti, a zatim je skup TS kontrakcijom dao C.

14 Predmet ovog razmtranja je kurzivom označena riječ.15 Ruci ili rukama

Slovo Gorčina


sljednjem primjeru izostao je nastavak za tvorbu instrumentala množine.

Zamjenice

Ekscerpirani oblici zamjenica ukazuju na ar-haične forme od kojih se neke i danas mogu čuti na prostoru dijalekata srednjojužnoslavenskoga dijasistema:

– koie (6), nam (6), koiieh (6), vi (6, 17, 23, 34), ia (10), ih (10), vami (10, 14/15, 19), nami (18), od mene (21), nas (3, 10, 22), kakvu (21/22), koliko (23), tu (28), vas (27, 29), koi (29), vaš (29), vašiem (30), mi (31, 33), ĵne (32), ie (31, 32), vašemu (33).

Zamjenica prvog lica ovdje je pisana kao „ia’’ jer pisar ne poznaje grafem za „j’’.

Ostatke staroslavenskih oblika nalazimo u primjerima zamjenice vi koja je u tekstu korište-na za označavanje nominativa, dativa i akuzativa množine:

– na koiieh vi; buduĵi vi; da vi opravim; bog vi veselio

Kad je riječ o zamjenici vami, treba reći da se ona u tom obliku koristi za oblik dativa i instru-mentala množine pri čemu je oblik instrumentala staroslavenski oblik, a oblik vami u dativu upućuje na vokaliziranje poluglasa u smislu njegovoga pre-laska u samoglasnik i umjesto u samoglasnik a. Isto je i u slučaju zamjenice nami upotrijebljene u dativu množine.

Zamjenica vašiem ima oblik instrumentala množine, ali taj oblik ne odgovara u potunosti ni standardnoj (vašim) ni staroslavenskoj promjeni (vašimi). Zamjenica vašemu ima oblik lokativa jed-nine sa pokretnim vokalom „u’’. Ovakvi duži oblici lokativa specifični su i za srednjovjekovne tekstove koji su nastajali na tlu Bosne i Hercegovine pa se smatraju jednom od odlika bosanskoga jezika.16

U primjeru koiieh evidentni su ostaci starosla-venske deklinacije u kojoj u množini još uvijek nije bilo došlo do izjednačavanja dativa, lokativa i in-strumentala množine. U konkretnom slučaju upo-trijebljen je lokativ množine sa starim nastavkom.

16 Amira Hadžagić, Duži oblici dativa i lokativa, Didak-tički putokazi, br. 17, godina V, Zenica, decembar 1999.

Odnosne zamjenice koie i koi svoj oblik dugu-ju također nepostojanju grafema za „j’’.

Pridjevi

U Pismu Huseina-efendije Novskoga evidenti-rano je svega 12 pridjeva:

– prisvietlo (1), plemenito (1), časne (2), dostoinim (2), dubrovačkoi (3), novskoga (4), dobriem (15), stare (17), čestitoga (18), čestito (26), dobre (28), iaki (29).

Odmah na početku Pisma stoji sintagma „pri-svietlo i plemenito’’ i može se uočiti da je u pridje-vima izostao nastavak za tvorbu dativa, a upotrije-bljeni su i oblici jednine umjesto množine. Mogu se ovdje izdvojiti još i duži oblici genitiva u pridje-vima novskoga, čestitoga, te nastavak i u pridjevu jak što je karakteristika pridjeva određenoga vida.

Brojevi

Brojevi su korišteni samo sporadično: – deset (5), druge (14).

Glagoli

Poslije imenica, glagoli čine najbrojniju vrstu riječi u Pismu. Prema ekscerpiranoj građi može se zaključiti koji su glagolski oblici korišteni:

1) Infinitiv: doĵi (19), sastati (19), razgovoriti (19/20), pomisliti (21), pouzdati (22), uhitit se (27), ie (29), pomoći (29), pasat se (32);

2) Prezent: zafaluiemo (6/7), ne znam (13), ne dam (13), ne smiemo (20), možete (20), imate (21), opravim (23), bude (25), pomiluie (26), nastoite (27), neimam (31), ne možemo (32), neima (32), uzmemo (33), ostaiemo (33);

3) Perfekt: nie bilo (12), nadali smo se (7), niesmo pomankali (8), bili su (9), poslali ste (30);

4) Aorist: primismo (5), posilate (6), iskaše (15), ne dadosmo (16), dah (11);

5) Imperfekt: iskahu (10);6) Kondicional prvi: bih došo (23/24), biste

poslali (24/25);7) Futur prvi: ĵemo skroit (7), nećemo

Slovo Gorčina


pomankati (25), ĵie izručiti (29);8) Imperativ: stoite (28), i ĉite (28), pošlite

(31);9) Glagolski pridjev radni: veselio (34),

uzdaržo (34/35).

Prema navedenim primjerima jasno je da su najdominantniji glagoli u prezentu, ali da nisu za-nemarivi ni oblici perfekta, aorista, infinitiva i im-perativa. Posebno se svojim oblikom ističu glagoli neimam, neima, niesmo. U razgovornome jeziku u Crnoj Gori i danas su prisutni ovi oblici, dok su u standardni jezik u Bosni i Hercegovini uneseni oblici nemam, nema, nismo.17Kao specifičan oblik izdvaja se i oblik aorista glagola dati-dah kao kraći oblik od dadoh. Glagolski pridjev radni upotrije-bljen u Pismu poslužio je za izricanje optativa, želj-nog načina: „bog vi veselio i u gospoctvu uzdaržo.’’

Nepromjenljive vrste riječi

Od osobitosti koje se mogu izdvojiti u vezi sa upotrebom nepromjenljivih vrsta riječi posebno se izdvaja uzročni veznik budući da. Naime, u savre-menim konstrukcijama ova veznička veza dolazi uvijek zajedno, npr. budući da ste vi.., ali u Pismu nije tako: budući vi od stare starine priategli...Oblici priloga tipa ovdi, doli spomenuti su u poglavlju o glasu jat.

SintaksaU pogledu sintaksičkog ustrojstva samoga Pi-

sma ovdje se mogu izdvojiti neki primjeri inverzije rečeničkih članova:

– gospodi dubrovačkoi (2/3), iako nadali smo se (7), ĉo pitate to za moga bremena nie bilo (11/12), od nas arz se iskaše (15), doli doći (19), bog ie iaki koi vas ĵie izručiti (29).

U izdvojenim primjerima izvršene su sljedeće inverzije:1) kongruentni atribut našao se u postpoziciji

umjesto u prepoziciji,2) enklitički oblik prezenta pomoćnog glagola

17 Neke od osobina koje se prepoznaju u glagolima obra-zložene su u poglavlju o fonetici (skraćivanje infinitiva, sažimanje –ao na kraju glagolskog pridjeva radnoga).

biti / jesam zajedno sa povratnom zamjeni-com našao se u potpoziciji unutar predikata umjesto u prepoziciji,

3) objekatska sintagma u konkretnom primje-ru primjerena je u postpoziciji, ali ovdje se našla na početku,

4) predikat se našao u postpoziciji umjesto u prepoziciji,

5) adverbijalna odredba u prepoziciji,6) enklitički oblik prezenta pomoćnog glago-

la htjeti iz predikata zamijenio je mjesto sa zamjenicom.Pored ovih primjera uočavaju se i ustaljeni po-

četak Pisma:

– mnogo prisvietlo i plemenito i svake časti i časne fale...

te uobičajena konstrukcija na kraju:

– bog vi veselio i u gospoctvu uzdaržo.

Uticaj talijanske sintakse evidentan je u pri-mjerima:

– možete pomisliti (20/21) – možete se pouzdati (22) – nastoite uhitit se (27)

LeksikaNa osnovu ekscerpirane leksičke građe utvrđe-

no je da je značajan dio riječi iz pisma orijentalno-ga porijekla: derman, harč, haračar, arz, azir, čevap, hal, museveda, hizmet, fereča, gairet, efendia, kadia, ograti, Husein.

Tu su i riječi iz drugih neslavenskih jezika: po-mankati, pasat.

Pismo ne nudi bogatu onomastičku građu. Ovdje su evidentirana dva antroponima - Husein, Niko i jedan patronim – Kuveliĵ.

Leksički fond slavenskoga porijekla uglavnom čine riječi iz narodnih govora.

Rječnik:

arz < tur. arz = izložiti, iskazati, predstaviti; arzuhal = molba, predstavka, memorandum (A. Škaljić: 100)

Slovo Gorčina


azir < tur. arz – u tekstu izvršena metateza = izložiti, iskazati, predstaviti (A. Škaljić: 100)

čevap (dževap, dževab) < ar. = odgovor (A. Škaljić: 239)

derman < pers. spas, lijek, pomoć (A.Škaljić: 212)

efendie (efendije) < tur.efendi, ngrč. afthendi, afendi = titula muslimanskog sveštenika ili vjerski obrazovanog muslimana (A.Škaljić: 263)

fereča (feredža) < ar. = vrsta šerijatskog ogrtača, mantila od crne ili modre čohe koji su muslimanke oblačile prilikom izlaska na ulicu (A. Škaljić: 279)

gairet (gajret) < ar. = nastojanje, zauzimanje, pomoć, privrženost (A. Škaljić: 288)

hal < ar. = stanje, prilika, okolnost, situacija, položaj (Dž. Jahić: 240)

harč – u tekstu „harčom’’ < ar. = trošak, izdatak ( Dž. Jahić: 246)

haračar < ar. = sakupljač harača-poreza (Dž. Jahić: 247)

hizmet < ar. = služba, dvorba, podvorenje, usluga (A. Škaljić: 332)

kadie (kadije) < ar. = šerijatski sudija (A. Ška-ljić: 378)

musevedu (musvedu) < ar. = koncept, rukopis (A. Škaljić: 478)

museveda (musaveda) < ar. = bijeda, nesreća, napast; potvora, kleveta (Dž. Jahić: 374)

ograti < ogracija = od crkveno-latinske sinta-gme deo gratias (P.Skok: 548), „jednu ograciju za moju dušu’’ (JAZU 1959: 767); mogući prijevod – ne ograti risah = ne odvratih poruku(naš prijevod-E. K.)

pasat < passare, tal. = u tekstu sa značenjem odgovarati, biti povoljno; uklapati se, biti odgova-rajuće mjere (Dž. Jahić: 426)

pomankati-u tekstu „pomankali’’ < pomanka-lac = onaj koji u čemu sagriješi (P.Skok: 371)

risah < risale tur. = poruka, poslanica (A.Škaljić: 535)

suprotiva = protivno, protivnost, suprotnost (JAZU 1959: 32)

ZAKLJUČAK

Svi dosadašnji radovi koji su se bavili jezičkim osobitostima krajišničkih pisama donose jedin-stven zaključak o tome da su ova pisma nastajala

pod snažnim uticajima narodnih govora i usme-noga narodnog stvaralaštva. Pismo Huseina kadije Novskoga od 12. 3. 1678. godine još jedan je u nizu dokaza ovakvim tvrdnjama.

Za razliku od većine pisama u kojima se đerv (ĵ) koristi u grafijskome sistemu pri obilježavanju suglasnika ć i đ u ovom pismu isti znak koristi se samo u bilježenju suglasnika ć, dok se suglasnik đ piše kao digram (di). U grafijskome sistemu tako-đer se može uočiti nedosljednost u pogledu pisanja palatalnih suglasnika lj i nj. Naime, iz latiničnog pisma preuzeto je rješenje za pisanje lj kao gl, a nj se realizira uz pomoć đerva kao ĵn. Uz ovo se kao osobina može dodati i realiziranje afrikate dž grafemom za č te nepostojanje grafema za sugla-snik j.

U oblasti fonetike / fonologije evidentirane su slijedeće pojave: glas jat se u Pismu realizira kao ie ili rjeđe i; dva puta se javlja vokalno r; sažimanje se javlja u slučajevima skupine –ao i infinitivno-ga nastavka –ti; suglasnička skupina hv zamjenju-je se suglasnikom f; postoje dokazi o realiziranim glasovnim promjenama, a ponekad se događaju i onda kada to nije potrebno.

Od promjenljivih vrsta riječi najrjeđi su bro-jevi, a naučestalije su imenice. Ovdje se posebno ističe upotreba dužih oblika genitiva u pridjeva, a evidentirana je i upotreba dužeg oblika zamjenica. Glagoli su poslije imenica najučestalija vrsta rije-či i zastupljeni su u najrazličitijim oblicima, s tim da postoje već pominjana sažimanja u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda i u infinitivu. Ov-dje je još specifična i promjena imena muškoga roda koja se danas evidentira u hercegovačko-cr-nogorskim govorima.

Na sintaksičkoj razini, pored uobičajenih in-verzija, uočene su i konstukcije nastale pod uti-cajem talijanske sintakse, ali i ustaljeni početak i završetak Pisma.

U pogledu upotrebne leksike Pismo obiluje orijentalizmima.

Nakon ove jezičke analize, može se zaključiti da, pored osobina specifičnih za većinu krajišnič-kih pisama, Pismo Huseina kadije ima i neke od samosvojnih specifičnosti.

Slovo Gorčina


Izvor:

1. Pismo Huseina kadije Novskoga od 12. 3. 1678. godine preuzeto iz članka Amire Turbić-Hadžagić: Prilog kulturnoj baštini: Dva krajišnička pisma iz 17. stoljeća, Lingua montenegrina, br. 4, Cetinje, 2009.

Literatura:1. DAMJANOVIĆ, Stjepan, Staroslavenski

glasovi i oblici, Zagreb, 1995.

2. ĐORĐIĆ, Petar, Istorija srpske ćirilice, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd

3. HALILOVIĆ, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1995.

4. JAHIĆ, Dževad, Školski rječnik bosanskog jezika, Ljiljan, Sarajevo, 1999.

5. JAHIĆ, Dževad, Halilović Senahid, Palić Ismail, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.

6. KUNA, Herta, Neke osobine jezika fra Lovre Sitovića, Građa, knj. X, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961, 125-197

7. NEZIROVIĆ, Muhamed, Značaj krajišničkih pisama za bošnjačku kulturu, Krajišnička pisma, BZK Preporod, Sarajevo, 2004, 5-33

8. RIZVIĆ, Muhsin, Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti, Godišnjak odjeljenja za književnost, knj. V, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 1976, 217-265

9. SKOK, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-III, JAZU, Zagreb, 1971-1973.

10. ŠKALJIĆ, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966.

11. TURBIĆ-HADŽAGIĆ, Amira, Duži oblici dativa i lokativa, Didaktički putokazi, br. 17, godina V, Zenica, decembar 1999.

12. TURBIĆ-HADŽAGIĆ, Amira, Deklinacija ličnih zamjenica JA i TI u bosaničnim pravnim tekstovima od 12. do 15. stoljeća, Lingua montenegrina, br. 3, Cetinje, 2009.


NEKE pOSTAVKE O pOIMANJU JEZIČKOg ZNAKA

JEZIK I AuTOmATIKA

K ako se jezik i svijet odražavaju jedno u drugome, neće biti pogrešno u metodolo-

giji lingvističkih istraživanja posegnuti za pomoć-nim naukama lingvistike, psihologijom, logikom, sociologijom, ili kao u ovom našem primjeru auto-matikom1. Pri tom će u prvom redu biti značajno predmet istraživanja usmjeriti na funkcionalno-semantički pristup, vodeći računa o praktičnoj, funkcionalnoj strani jezika. Suštinu spoznaje o funkciji jezika uvidjećemo u poimanju prirode jezičkog znaka.

Jezik je sistem

Nauka koja se bavi teorijom uređenih sistema, dakle, nauka o sistemima i načinima funkcionisa-nja tih sistema, automatika, definisala je sistem kao pojam: Sistem je prirodna, vještačka ili mješovita tvorevina koja u datoj okolini djeluje samostalno, s postojanom svrhom, tj. određenim ciljem. Pri-mijenimo li to na jezik kao sistem, primijetićemo da se jezik uklapa u ovu definiciju. Dakle, on je i prirodna i dijelom vještačka tvorevina, dakle, mje-šovita, koja funkcioniše u tačno zadatim područji-ma upotrebe s jasno određenom svrhom. Isto tako, jezik kao sistem, mora da djeluje i opstaje, da ima samostalnost, jer bez toga ne bi bio sistem. Uprav-ljanje i regulacija su garant opstanka jednog siste-ma. Kad je u pitanju jezik kao sistem on se reguli-še i njime se upravlja na nama već poznate načine: (1) jezičkom normom kao „akcijom iz vana’’, što je regulacija, te (2) upravljanjem „iznutra’’, što je sa-mostalno funkcionisanje jezičkih jedinica unutar jezika kao sistema sa tačno određenim sastavom i strukturom. U slučaju jezika, regulacija se, s ob-zirom da je jezik prirodno samoodrživ sistem, če-sto može smatrati nepoželjnim viškom koji samo neprimjetno može da napravi određene smetnje

1 automatika: grč. autómatos: koji se događa sam od sebe, koji se sam kreće ≃ automatízein: djelovati sam od sebe (www.hjp.srce.hr)

ili kvar, odnosno da previše izvještači jedan (pri-rodan) sistem. K tomu je u modernom poimanju u lingvistici norma nepotreban faktor. Sintaksički odnosi, opet, najbolje odražavaju prirodno funkci-onisanje jezika kao sistema, upravljanje iznutra, o čemu govore postavke generativne i transformativ-ne gramatike.

Sistem za prenos informacija/emocija

Glavna funkcija jezika kao sistema jeste prenos informacija. To je komunikacija ili jezik u funkciji. A, automatika nas uči da se u praksi (pri uprav-ljanju i regulaciji, dakle, pri funkcionisanju jednog sistema, u ovom slučaju jezika) prenos informacija vrši signalima. Kao u računarskoj tehnici, elektro-nici, informatici, itd. Da prevedemo, u jeziku kao sistemu komunikacija se vrši putem strukturno uređenih jezičkih znakova.

Komuniciranje signalima

Signal je po definiciji fizikalna realizacija in-formacije, kao npr. glas koji se putem radijskih talasa prenosi do emitera. U automatici se signa-li dijele na statičke i dinamičke, a statički signal naziva se znakom. Statički signal je konstantan i tačno određen, zadan i nepromjenljiv, dok dina-mički signal u vremenu izražava svoje različite va-rijacije. Dakle, primjer za znak kao statički signal jeste, recimo, na našim terenima saobraćajni znak za ograničenje brzine. Dinamički signal ne može biti znak u pravom smislu. On je na neki način znak koji se mijenja, odnosno, pokazatelj trenut-nog stanja. Primjer je informacija o stanju goriva u rezervoaru, koja nas obavještava o trenutnim ( ali promjenljivim) okolnostima. Zato je dinamič-ki signal vezan za pojam vremena, i mijenja se u vrmenskom toku, pokazuje različita stanja i nije znak u pravom smislu riječi. Jezički znak, ili znak uopće, automatičkim rječnikom signal, ostvaruje

Jasmin Hodžić

Slovo Gorčina


se prikladnim prostornim odnosom likova, broje-va, slova, tijela, boja, itd. Jasnije kazano, znaci su posrednici između forme i sadržaja, a signal kao realizacija informacije zapravo je oznaka u kon-kretnoj funkciji, oznaka koja upućuje na označeno. Jezički znak je dakle oznaka kojoj je pridružena funkcija.

LINgVISTIčKO ODREđENJE ZNAKA – DODATNA pOJAšNJENJA

Najveći značaj za razvoj moderne lingvistike imale su postavke Ferdinanda de Sosira o jeziku kao organizovanom sistemu, o društvenoj funkciji jezika, o potrebi da se, i teorijski i praktično, razli-kuju dva osnovna pravca jezičkog ispitivanja. Ra-zvijajući svoje poglede o jeziku, Sosir je ukazao na jezik kao sistem znakova, međusobno povezanih, a definisao je znak kao spoj oznake i označenog. Ovdje ćmo uvesti jedno dodatno promišljanje o poimanju jezičkog znaka, koje će se uklopiti u već spomenute Sosirove postavke.

Princip nišana u teoriji (jezičkog) znaka

Ovdje bi bilo poželjno napraviti jedno za-nimljivo poređenje. Nadgrobni spomenik, ste-ćak, biljeg, ustvari je znak. U našem vremenu, u islamskom okruženju to je nišan, a u kršćanskom/hrišćanskom to je križ/krst. Zadržimo se za poče-tak na nišanu. Koje je leksikološko određenje ove riječi?2

nişan ← perz. Nišān

1. cilj, biljeg, meta u koju se strijelja 2. dio vatrenog oružja koji omogućuje uspješno cil-janje ciljnik 3. reg. nadgrobni kamen postav-ljen po islamskim propisima 4. reg. dar koji se daje djevojci prilikom zaruke ili prosidbe 5. reg. orden, odlikovanje

Uporedimo li sva značenja nišana s lingvistič-kim određenjem znaka, uočit ćemo itekakvu su-štinsku istovjetnost. Čitajući (dekodirajući) jedan znak, mi ustvari ciljamo na njegovo značenje, mi-slimo na ono što se znakom podrazumijeva. Ako pak pogledamo princip rada nišana na vatrenom

2 Leksikološka određenja pojmova prenosim iz rječničke baze na portalu: www.hjp.srce.hr

oružju, primjećujemo da ćemo metu na nišanu imati onda ako u jednu liniju spojimo dvije tač-ke, zajedno sa trećom koja je meta. To je mate-matički princip kolinearnih tačaka, primjer defi-nicije jedne prave (a kako bi drukčije inače nišan i bio pravomoćan). Uporedimo to s lingvističkim određenjem znaka. U oznaci (prva tačka) čitamo označeno (druga tačka), spojimo te dvije tačke, i u spoju oznake i označenog imamo znak, odnosno percepciju slike, a ne stvarni materijalni pojam. Primjećujemo da je ista stvar s nišanom u kojem imamo imaginarnu sliku cilja. Tako se i kaže – na šta ciljamo, u značenju – na šta mislimo. Dalje, ni-šan kao nadgrobni kamen postavljen po islamskim propisima isto tako ima svoja dva dijela, prednji i zadnji nišan, koji tek u spoju jesu znak. S druge strane, mezar (kabur) je prozor između dva svijeta. A, dar koji se daje djevojci je znak pažnje, slično kao i orden kao znak odlikovanja.

Model trasformacije kvadrata kao figuralne predstave materijalnog, u krug kao simbol vječno-sti (duhovnosti), može se reći da počinje s križem/krstom. S druge strane, križ je spoj dvije duži, spoj koji rezultira tačkom koja je znak, ili tačkom koja je prozor u drugi svijet.

Dvije vrste znakova / dvije vrste jezika

Kada smo spomenuli statički i dinamički si-gnal, kazali smo da je ovaj prvi, ustvari, znak, od-nosno simbol, i to je jezički znak u svom osnovnom poimanju. Šta bi onda bio ekvivalent dinamičkom signalu? Ako se simbolima prenose informacije, šta se prenosi (dinamičnim) signalima?

Postojanost dvije vrste jezičkih znakova ustva-ri direktno upućuje na dva vida jezičke djelatnosti, a to su: razmjena informacija i razmjena emocija.3 Prvi vid odgovarao bi nečemu što se može nazva-ti doslovnim jezikom, dok će emotivno obojen sadržaj ustvari biti u pravom smislu riječi signal, gdje ćemo jednim jezičkim sredstvom signalizi-rati određeno emotivno stanje, odnosno značenje. Takav govor je figurativni jezik u kojem u afek-tivnoj proizvodnji jezičkog sadržaja emocionalno obojen jezik stvara neobične slike i pojmove (u prvom redu metaforu ili metonimiju) kojima se

3 Ove dvije djelatnosti obuhvaćaju svih šest funkcija jezika, što je vrlo lahko provjeriti.

Slovo Gorčina


signalizira željena poruka, odnosno, emocija. Di-namnički signal je znak emocije. Imamo ga u pri-mjeru osmijeha, koji dakako da nije statičan.

Dvopolna jezička djelatnost upućuje na ključ-nu ulogu razuma ( spremika informacija) i srca (spremika emocija).

S druge strane, žena je biće srca, biće emocije koje je sposobno biti majka, a muškarac je stame-niti predstavnik racija, koji je sposoban voditi za-jednicu kroz život. Otuda seže mogući zaključak o figurativnosti ženskog poimanja komunikacije (jezika, i mišljenja), naspram muške doslovnosti, odnosno, postavka o muškom kao direktnom ( ne-sugestivnom) i ženskom kao indirektnom i alu-zivnom (signaliziranom, signalnom, sugestivnom) komuniciranju, odnosno shvatanju (čitanju, razu-mijevanju) i obraćanju.

Pitanje - šta je pisac htio da kaže ili šta se misli pod rečenim, odgovara dvopolnom poimajnu ko-munikacije, odnosno jezičkih znakova. Jer, ono što je doslovno to je pitanje jezika; ono što je figurativ-no tiče se mišljenja.

Arbitrarnost

Da li je određeno imenovanje apsolutno slo-bodno? Svaki jezički znak sastoji se od oznake i onog šta ta oznaka označava. Oznaka je forma. Znak je forma. Pojam označen znakom je suština. Imenovanje pojava može po svojoj strukturi nositi obilježje suštine koja je tim imenovanjem imeno-vana, ili barem o jednom aspektu te suštine, tačnije, funkciju koju ta suština ima.

Oznaka „voda huči’’ jeste onomatopej-ska i pojašnjava nam dio suštine imenovanog predmeta, tj. jednu stvarnu osobinu ili funkci-ju te vode. Takve su sve onomatopejske riječi. One funkcionišu na osnovu zvukovnog sklo-pa koji je dinstiktivno obilježje fonema. Postoje i jezički znaci koji nisu onomatopejski ali koji nam opet, mada toga ne moramo biti svjesni, prenose informaciju o suštini imenovnog pojma ili pojave. To se dešava na leksičko-semantičkom nivou, posljednjem (uslovno rečeno) nivou u je-ziku. Jezički znak iskazan u pitanju - ‘‘Jesi li ras-položen?’’ ima tačno utvrđeno iskustveno zna-čenje koje govori o osjećaju rapoloženja. Ali, formalno, tj. jezički, šta bi značilo: biti raspoložen?

Jezičkm analizom ovog znaka dolazimo do mo-gućeg suštinskog ili izvornog značenja rečenice. Stvarno značenje imamo u nijansama: Raspolože-nje, raspolaganje, biti na raspolaganju, biti raspolo-žen, biti u mogućnosti djelovanja na razne načine, raspolagati se, polagati se na razne strane, biti po-luga, i slično. Dopiranjem do korijena riječi već se spoznajno može odrediti funkcionalno, upotrebno značenje, koje se „krije’’ u formalnom jezičkom izrazu. Takav je i izraz: „shvatiti nešto’’, što prak-tično znači: razumjeti. Analizom znaka shvatiti, ili hvatati, tj. uhvatiti, odnosno sahvatati, shvatiti

- znači prihvatiti misao kao tačnu, uhvatiti njeno značenje! Ovo je već dio suštine značenja, odno-sno, dio funkcije pomenutog izraza. Jezički sklop fonema k-u-ć-a često se baš u analizama navodi kako nema nikakve veze s označenim pojmom na koji taj sklop fonema upućuje, tj. sa zgradom za stanovanje. Ipak, korijenska osnova ove riječi jeste kut, ugao. Uporedimo li oznaku kuća s ozna-kom braća koja je množinski oblik od brat (a stari oblik ove množine glasi bratija) dolazimo do rije-či kutija kao oznaku za zbir četiri ćoška (kuta) što stvarno označava kocku. Iako službena etimologija ovo neće priznati, ne živimo li zaista u kutijama? Prijatelj je onaj koji nam prija, itd. Ovakvih izraza u našem jeziku je na pretek. Zato su naši preci ime-novali stvari i davali im onaj značaj koji one same po sebi imaju. Dakle, oznaka neke stvari samo je prenosila informaciju o funkciji te stvari, odnosno, značaju (i značenju) te stvari za čovjeka. Zato te stvari i imaju svoje znakove, jer nam nešto znače. Svaka stvar nešto znači. Sve u našoj okolini za nas je ili znak, ili zastor. Zastor u slučaju da nije znak. Ili da ga ne znamo pročitati. Zastor je znak bez značenja. Znak koji ne znači, on zaklanja, zastire, pokriva. U suprotnom, on upućuje na nešto...

umJESTO ZAKLJučKA: šTA SE KRIJE IZA?

Utvrdili smo da je jezik medij komunikacije, da su znakovi mediji jezika, da su oznake medi-ji znakova. Ali, čega je komunikacija medij? Šta je krajnji cilj komunikacije? Da li je jezik samo sredstvo razmjene podataka? Podaci postaju infor-macije onda kada kod nas dobiju neku višu ulogu. Recimo, podatak da će sutra na Grenlandu padati kiša, u Bosni i Hercegovini predstavlja samo poda-

Slovo Gorčina


tak. Ali, podatak da će u Bosni biti sunčano, za Bo-sance nije samo podatak, već važna i korisna infor-macija. Kada se podaci razmijene s nekom svrhom, s nekim ciljem, s nekim značajem za nas, ili zna-čenjem, oni onda postaju informacije, tj. znakovi. Razmjena informacija dovodi do pojedinačnih akcija, tj. reakcija onoga ko primi informaciju. Konačno, da li nam informaicja da će padati kiša ili da će biti sunčano nosi samo taj podatak ili nam govori još ponešto? Ustvari, tu je čitav splet poda-taka od kojih mi samo jedan aspekt uzimamo sebi kao informaciju. Vremenska prognoza ne tjera nas samo na akciju da eventualno ponesemo kišobran, već nam daje još podataka o kojima istina i ne razmišljamo. Informacija o kišovitom danu znači puno više: te okolnosti sa sobom nose i podatke o količini padavina, o sastavu atmosfere, o pojavi koju zovemo kruženje vode u prirodi, i sl, ali niko-me od nas neće na umu biti rečenica: „I sutra će se ista količina vode koja je isparila iz mora, ponovo vratiti na zemlju’’; ili: „Ponovo će postati jasno da u našem okruženju postoji tačno utvrđen sistem po kojem se sve po određenom zakonu dešava’’.

Napravimo jedan mali rezime. Ustvari, sve dosadašnje postavke možemo predstaviti jednim praktičnim grafikom (v. sl.1). Svaka oznaka upu-ćuje na nešto što označava, na ono što je označeno. Oznaka, zajedno sa svojim označenim, čini jezički znak. Sistem znakova je jezik. Uloga jezika je da ostvari komunikaciju. Komunikacija podrazumi-jeva razmjenu informacija i emocija. Razmjenom informacija širimo broj informacija, širimo znanje. Tako dolazimo do određenog saznanja ili do odre-đene spoznaje. Spoznaja može biti pojedinačna, npr. da naučimo sve o jednom mobilnom telefonu, i to je apsolutna spoznaja na pojedinačnom nivou. Širenjem tih pojedinačnih nivoa, kada obuhvati-mo sve, dolazimo do totalne spoznaje. Želimo li obuhvatiti svo znanje, put nas vodi do same srži, tj. do izvora znanja. Na grafiku, to je predstavljeno svijetlim strelicama, smjer idući s desna na lijevo. Ovaj lanac je međutitim dvosmjernog karaktera, tj. kako sistem (skup) znakova čini jezik, tako isto jezik možemo razložiti na znakove. Kako oznaka i označeno daju znak, tako i znak u sebi sadrži ozna-ku i označeno. I tako dalje. Krenemo li od izvora,

sl. 1. Grafik: Lanac komunikacije1

1 Slično, može se konstruisati i lanac putem kojeg se prenose emocije.

Slovo Gorčina


prateći tamne strelice, imaćemo slične postavke. Izvor znanja u sebi sadrži totalnu spoznaju. Iz toga se znanje dijeli od totalnog na pojedinačno. Sva-ka spoznaja u sebi sadrži određeni nivo saznanja, znanja. Znanje je ustvari skup informacija. Ono se širi transportom informacija, tj. komunikacijom. Medij komunikacije jeste jezik, odnosno kod. Taj kod sastoji se od znakova. Svaki znak ima u sebi ono što je označeno, te svoju vlastitu oznaku.

U komentaru na prethodni grafik treba primi-jetiti da će postavka po kojoj se za polaznu tačku uzima oznaka (znak) ustvari utoliko biti manjka-va već od svog samog početka ukoliko ne budemo imali u vidu da ne postoji oznaka ako ne postoji kontakt s izvorom. Lanac će tada biti prekinut pa će oznaka po principu ogledala pri tom upućivati samo na samu sebe. Tako da, početna tačka, odno-sno, i jedina, nalazi se u izvoru. K tomu se mora ukazati na jednu nevidljivu (opet dvosmjernu) strelicu koju možete dopisati/docrtati na grafiko-nu. Otkrijte je sami.

Literatura:1. Albert N. Katz . . . [et al.] (1998): Figurative

language and thought, Oxford University Press

2. Džon Grej (1996): Muškarci su sa Marsa, Žene su sa Venere/ Džon Grej; prevod s engleskog Srdan Krstić i Ljiljana Janičić. - (l.izd.). - Beograd: Esotheria

3. Ferdinand de Saussure (1977): Opšta lingvistika, pr. Sreten Marić 2. izd,Beograd : Nolit

4. Midhat Riđanović (1998): Jezik i njegova struktura, Treće izdanje, Sarajevo: Šahinpašić

5. Milka Ivić (2001): Pravci u lingvistici, Deveto izdanje, Beograd: XX Vek

6. Milorad Ćorac (1974): Stilistika srpskohrvatskog književnog jezika, Beograd: Naučna knjiga

7. Nikola Rot (1982): Znakovi i značenja, Beograd: Nolit

gOST SLIKAR


UVODNI gOVOR NA OTVARANJU IZlOŽBE SlIKA BEHAUDINA

SElMANOVIĆA NA „SlOVU gORČINA”

R ustikalan, nabusit, nekomunikativan, nesposoban da apsorbuje ustrojstva

ovoga vremena, u vječitim nesporazumima i sa samim sobom i svijetom oko sebe, spadao je u onu vrstu ljudi za koje Herman Hesse kaže da „u ovom vremenu umjetnici najmanje izgledaju kao poetič-na bića”. Behaudin je bio fasadno opor i razgovor-no škrt i tvrd, ali je zaista bio izgubljen, čudesno i divno izgubljen u svojoj opsesiji, svojoj umjetno-sti, suzdržanoj, rafiniranoj paleti, svome traženju neobižnog neba, istočnjačke forme ibrika, njego-vog bakrenog zvuka i šare na zidu obične stambe-ne sobe.

Znao je da zato diše, za sve drugo bio je nes-posoban i neumoljiv. Nije znao obezbijediti, kako bi se danas reklo, egzistenciju minimuma. Maksi-mum je tražio na drugoj strani, kroz neshvatanja i svoje tarume, kroz zaljubljenosti i fanatičnoj pri-vrženosti malobrojnim, dragim osobama. Tražio je potvrdu sebe i svoga boravka u umjetnosti kroz specifičnu doživljenost bljeska hercegovačke svje-tlosti, u arabeski šare bosanske serdžade, u svojoj ljubavi za stvari koje ga okružuju i koje imaju veze sa njegovom umjetnošću.

Nije posjedovao borbenosti niti potrebu da bi se nametao. Nije imao „svoje” kritičare. Po prirodi, nije mogao prihvatiti stil nekih savremenika koji smatraju da je u današnjem, poslovno iskvarenom, svijetu, neophodno osvajati recezentei dodvorava-ti im se, prije nego što je potrebno ostvariti sebe u svom ateljeu, pa, iako, ta potvrda ne izgleda za druge krupna, za umjetnika je ona jedino kapital-na. Moralno je opravdan pred svojim pozivom i pred svojim postojanjem.

Behaudin je bio sretan čovjek, vjerovatno, samo u trenutcima stvaranja, bez obzira na neza-dovoljstvo i nemoć pred problemima na slici. Za-sigurno, bio je vrlo sjetan, nesnađen i nemoguć, ali, on je znao da voli, možda je to žica umjetnosti.

I siguran sam da je, kao perzijski pjesnik Širazi, umio tiho, usebi, dozivati svoju ljubav: „Zašto da budem tužan? Moliom te dođi mi u san, jer znaš da ne postoji niko koga volim kao tebe...”

Ja bih vas molio da, sa ovom subjektivnom predstavom o liku umrlog kolege, uzmete otvore-nom prvu njegovu komemorativnu izložbu slika, sa tugom što nije više uz svoju paletu, i sa zado-voljstvom što naokupu vidim njegova djela baš u Stocu, koji je za njega bio inspirativan isto koliko za, nedavno preminulog, pjesnika - bogumilska nekropola.

Stolac, 7.09.1973.

Affan Ramić

B. Selmanović: Kula u Stocu, 1969.


BEHAUDINOVE KOMpOZIcIJE ‘ZlATNOg REZA’

B ehaudin Selmanović (1915 - 1972) rođen je u dekadi kada se prva generacija

bosanskohercegovačkih modernih slikara vraća-la sa školovanja sa likovnih akademija u Beču, Münchenu, Krakowu, Pragu i Budimpešti. Godine Selmanove mladosti su i godine djelovanja prvih arhitekata školovanih na arhitektonskim odsjeci-ma u Pragu, Beču, Ljubljani i Zagrebu, poput Mate Baylona, Dušana Smiljanića, Isidora Rajsa, braće Muhameda i Reufa Kadića, Dušana Grabrijana, Juraja Neidhardta, a koji su uveli jezik moder-nog funkcionalizma u domaću arhitekturu. Nešto stariji bili su od njega, naprimjer, brčanski slikar Rizah Štetić i Sarajka, Mica Todorović koji su, kao i, nešto kasnije sâm Selman, diplomirali na zagre-bačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Mali broj bh. slikara Selmanove generacije na, stanovit način,

predstavlja iznimno važan most upravo prema onoj, mnogo brojnijoj generaciji umjetnika rođe-nih tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, a s kojima u mnogo širim razmjerima započinje posli-jeratni modernizam bh. umjetnosti, veliki izlož-beni projekti i internacionalizacija naše likovne i kulturne scene.

Nakon završetka Akademije likovnih umjet-nosti u Zagrebu, a na kojoj mu je, između ostalih profesora predavao još jedan bh. slikar i izuzetan majstor crteža Omer Mujadžić, Selman dobiva u zakup atelje upravo u zgradi gdje je prije njega slikao Petar Tiješić, a u istom potkrovlju susretao se i sa Romanom Petrovićem, u posljednjih ne-koliko godina Romanovog života. Ovi nekadašnji krakowski i budimpeštanski studenti ostavili su u potkrovlju zgrade miris jednog vremena koje je

Aida Abadžić - Hodžić

B. Selmanović: Neretva, 1965/66

Slovo Gorčina


neumitno prošlo i slutnju novog, u sjaju optimiz-ma poslijeratnog razdoblja. Ali ono što su dijelila ova trojica umjetnika bilo je uvjerenje o ozbiljnosti slikarskog poziva i imperativ potpune predanosti umjetnosti. Snagu toga uvjerenja nosio je Behau-din, čini se, u strukturi svoje ličnosti, a dodatno je to osnažio i u toku zagrebačkog školovanja, u klasi izuzetnog slikara Marina Tartaglie u čijem su se raskošnom sllikarskom umijeću i dugovječnom životu na određeni način saželi svi presudni stilski utjecaji u slikarstvu prošlog stoljeća. Upravo kroz Tartaglin mukotrpan slikarski postupak usvajat će Selmanović način gradnje čvrste kompozicione sheme u kojoj ništa nije slučajno i sve ima svoju re-zonancu. Kao i u opusu Cézannea, jednog od naj-značajnijih i najusamljenijih umjetnika na početku modernog slikarstva, i u Selmanovim pejzažima iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, je-dan dominantni ton ili kromatski valer polagano i mukotrpno „traži“ svoje pravo mjesto na slici. To su one ‘male senzacije’ o kojima je pisao Cézanne i koje su ga bjesomučno progonile na planini Saint Victoire na jugu Francuske. U jednom malenom isječku planinskog pejzaža kod Selmanovića, kao što su to, na primjer, Tri bora (1962.), plavičasti ton ponavlja se u zoni neba, ali i u pojedinim odbljes-cima kamena i stijene u prednjim planovima slike.

Od diplomiranja na zagrebačkoj akademiji (1943.) pa do godine Selmanovićeve smrti, nije prošlo ni punih trideset godina. U tom periodu Se-lman je imao tek dvije samostalne izložbe u Sara-

jevu – u Umjetničkom paviljonu, u aprilu 1966. i u Domu armije, 1971. godine. Ali, od samog osnut-ka Umjetničke kolonije u Počitelju Selmanović se zbližava sa hercegovačkim krajolikom i dubokim modrinama Neretve. Upravo u Stocu, u ekspozitori Umjetničke galerije – tadašnjem Muzeju „Branko Šotra“, Selmanović počinje slikati seriju stolačkih pejzaža. U istome gradu u kojem će, tek nekoliko godina kasnije, u okviru „Slova Gorčina“ biti odr-žana njegova posthumna izložba (1973.) i na kojoj će, u nadahnutom govoru, njegov mlađi, slikarski kolega Affan Ramić govoriti o „čudesnoj i divnoj izgubljenosti Selmanovića u svojoj opsesiji – svojoj umjetnosti.“ U svome govoru Ramić je podsjetio i na prostornu i vremensku podudarnost u životu dvojice velikih bosanskohercegovačkih umjetnika čiji su opusi ostali trajno obilježeni susretom sa hercegovačkim krajem. I Behaudin Selmanović i Mehmedalija Mak Dizdar uronili su u tajnu opore i raskošne Hercegovine, u njene boje, u tvrdoću i reski zvuk kamena, u magične napise bogumila, u opojni miris jarnog ljeta i podatnu raskoš jeseni i obojica su ovaj svijet napustili u približno isto vri-jeme.

Prostor Behaudinovih slika gotovo da ima kompaktnost i čvrstoću hercegovačkog pejzaža: ništa ovdje nije suvišno ni slučajno, a iza privid-ne škrtosti i ogoljenosti, krije se neslućena bujnost i putenost života i materije. Često se spominja-la veza između islamske umjetnosti i Selmano-vog slikarskog rukopisa, osobito nakon njegovog studijskog putovanja u Tursku sredinom prošlog stoljeća. Plošnost slikanog prostora Selmanovih kompozicija, odsustvo naglašene iluzije prostorne dubine i snažna ritmičnost i cizeliranost njegovog crteža podsjećali su na određene kompozicione elemente islamskog minijaturnog slikarstva. Kao i u Matisseovoj Harmoniji u crvenoj na Behaudino-voj slici Sarajke iz 1967. godine pogled kroz otvo-reni prozor ne doima se poput pogleda u dubinu već se prozorski otvor nadaje kao plošno uramlje-na slika na zidu. Izvanrednom ritmu Matisseovih linija, odgovara ritmičnost Selmanovog crteža na spomenutoj slici: valovita bordura prekrivača na krevetu na kojem leži ženski akt, nastavlja se u izvijenoj liniji ženskog tijela, a potom i u vijugavim mrežama krošnje na stablima koja se naziru kroz prozorski otvor. U spomenutim likovnim iskustvi-

B. Selmanović: Bijela kuća u Stocu, 1969

ma, a u kojima se interes umjetnika usredsređuje na primarno likovne fenomene i ekspresiju likov-nih elemenata, Behaudin je sažeo iskustva umjet-nika likovne avangarde, a u razdoblju slikarstva evropskog kasnog modernizma, kojem je njegov opus vremenski, a dijelom i stilski, pripadao, bio iznimno važna pojava za onu generaciju bosansko-hercegovačkih umjetnika koja će se pojaviti sredi-nom 1970-ih godina. Pa i u mnogo širem kontek-stu onovremenog jugoslavenskog slikarstva, uloga i značaj Behaudina Selmanovića tek čeka na svoju pravu valorizaciju.

Ali, Selmanoviću nije bio potreban, kao Ma-tisseu, put u Magreb da bi se fascinirao svijetom islamske umjetnosti i u njoj našao srodnosti sa svojim likovnim i duhovnim senzibilitetom. Svi-jet umjetnosti za njega nije bio inspirativan tek na planu ikonografije ili motiva. Veza sa islamskom umjetnosti izranja, po mome uvjerenju, ponajprije iz izvanrednog, urođenog osjećaja sklada i mjere a koji se usvaja i sazrijeva od najranijeg djetinjstva. Uroniti u prostor Selmanovih slika iskustvo je bo-ravka u sakralnom prostoru klasične islamske ar-hitekture, a u kojem vladaju pravila ‘zlatnog reza’. Prema ovome pravilu svaki je dio strukture, od onog najmanjeg do najvećeg, u tačno određenom i međuzavisnom redu koji čini savršeno usklađen odnos dijelova i cjeline. Taj osjećaj kod Behaudi-novih slika ne dolazi, dakako, iz autorovog napo-ra geometrijskog ili matematičkog raščlanjivanja vidljive stvarnosti već kao rezultat krajnje sinteze njegovog likovnog mišljenja. I kada je 1973. godi-ne, u prigodi Selmanove izložbe u Stocu, na jed-noj od prvih izložaba u okviru manifestacije Slovo Gorčina, podsjećano na Maka to možda i nije bila tek vremenska podudarnost njihove prerane smrti. Kao što ni u Makovoj izbrušenoj poeziji nema mje-sta suvišnome stihu, i u slikarskim kompozicijama

Behaudina Selmanovića čini se da je sve upravo tamo gdje i kako jedino treba i može biti. Kao da tek slikarskim postupkom Selman uozbiljuje i čini razvidnim duboki sklad prirode koji izmiče tek ‘oku koje gleda’ i koji zove u pomoć i ‘oko koje mi-sli’ (Klee).

I kao tada, tako i danas, nakon gotovo četrde-set godina, susret Maka i Behaudina u Stocu, na Slovu Gorčina, iznova je susret dvojice prijatelja a u kojemu njihova šutnja i samoća ne znači i njihovu usamljenost.

B. Selmanović: Inat - ćuprija u Stocu, 1969.

gORčINOVI pJESNIcI


KAKO SAM DOBIO NAgRADU MAK DIZDAR

J a sam Nagradu «Slovo Gorčina» primio 1979. godine. Pravomubudi, te godine je u zvanič-

nom saopćenju rečeno da nije dodijeljena nagrada za prvo mjesto, a da nagradu za drugo mjesto dije-le dvojica pjesnika, Boro Pavlović i ja. Treće mjesto pripalo je pjesniku Rapku Ormanu iz Hlivna. No, istinski – i tužni – laureat «Slova Gorčina» bio sam ja, ni kriv ni dužan, a, zapravo, sudbinski «kriv i dužan», i to zbog svoje biografije, nečega što suštin-ski nema veze – naime, ne bi trebalo da ima veze

– sa pjesničkom ili bilo kojom drugom umjetnošću. Kako ću saznati koju sedmicu poslije svečanosti u Stocu, žiri je na anonimnom konkursu glasao za moju zbirku pjesama pod naslovom «Mejtaš i vodi-ca» kao prvonagrađenu, ali kada su njegovi članovi otvorili kuferte u kojima su bile ispisane dekodi-rane šifre pod kojima smo bili obavezni poslati svoje neobjavljene rukopise, pročitali su moje ime, nakon čega je Ljubomir Cvijetić, srpski književni kritičar, ustao i rekao da je to nedopustivo, da se ta nagrada ne smije davati u ruke «jednom hodži.» «Znate li vi», upitao je ostale članove žirija, » da je on učenik Medrese?» «Kakve to ima veze?» reagi-rao je Fahrudin Rizvanbegović (izgleda i još neki članovi žirija, Anđelko Vuletić i drugi, ali u to danas nisam siguran). «Mi ovdje ocjenjujemo umjetnič-ku vrijednost rukopisa mladih pjesnika», dodao je Ali-pašin potomak. Izbio je skandal, ali stolač-kim umnicima koji su pokrenuli ovu dragocjenu manifestaciju sa dalekosežnim implikacijama po kulturni, ali i politički život Bosne i Hercegovine, nije bilo u interesu da taj skandal iziđe napolje, da baci bilo kakvu sjenu na ovu manifestaciju i da je, ne daj Bože, ugasi. Radilo se tu o još nečemu i o još jednom čovjeku, o Ivanu Lovrenoviću, tadaš-njem uredniku «Odjeka», koji je mene i Hadžema Hajdarevića, također učenika Gazi Husrev-begove medrese, u «Odjeku», ali i na drugim mjestima i na druge načine snažno promovirao. Zapravo, Ivan je promovirao jednu viziju Bosne i Hercegovine koju su promovirali i spomenuti umnici iz Stoca

(Alija Isaković, Fahrudin Rizvanbegović, Enes Duraković, Ismail Hrle.., dok su u pozadini stajali Muhsin Rizvić i Džema Bijedić, sve dok ovu dvoji-cu političara, Ismaila i Džemu, nisu ubili u pozna-tom atentatu, kada je eksplodirala bomba u avionu kojim su putovali iz Beograda, a koju su, dok je Josip Broz bio negdje na putu po arapskim zemlja-ma - a On nikada ni za šta nije znao u Jugoslaviji i ni za što nije bio odgovoran - navodno, Jovanka i beogradski oficiri podmetnuli, i eksplodirala je ta bomba u Bosni, nad Kreševom, nekako baš tih godina).

Bio sam jako mlad, politički neinformiran, ne-iskusan.., ali već najavljivan kao veliki pjesnički ta-lent, što će u bitnome odrediti ne samo moju knji-ževnu karijeru, nego i cijeli moj život – jer zbog te najave novog muslimanskog (bošnjačkog) pisca ja ću ne samo ostati bez prvog mjesta na «Slovu Gorčina», nego i bez najljepših godina svoje mla-dosti, i svoga zdravlja. O čemu se tu radi? O tome što je prvi dio moje spomenute stihozbirke napisan na ikavskoj šćakavštini, a revizalizacija tog narječ-ja značila je revitalizaciju drevne Bosne, prve dr-žavne tvorevine iz sredine X. st. koja je govorila i pisala svojom originalnom ikavicom, koja se pro-stirala od Lašve pa sve tačno do moga sela, Pridvo-raca kod Prozora, na kraju one posljednje krivine na legendarnoj karti. Ikavica je, zapravo, najstarije bosansko narječje, a ne najmlađe, kako je, potpuno antinaučno i sa opasnim nacionalističkim težnja-ma, tvrdio Aleksandar Belić. I ne samo on! Ma koja ikavica, koja Bosna, rekti! Nema toga narječja, nema te Bosne, Bosna je samo «jedna od srpskih zemalja» kako kaže jedan od Andrićevih likova. I kako da se sada «Slovo Gorčina» dodijeli pjesni-ku koji svojim rukopisom – svojim materinskim, pridvoračkim i šćipskim, jezikom, ustvari – svje-doči o toj takvoj drevnoj, čarobnoj, mrkoj Bosni?! Zbog toga se usprotivio spomenuti bosanskosrpski književni kritičar i pjesnik nultog stepena talenti-ranosti, i zbog toga je potezao moje hodžinsko zva-

Džemaludin Latić

Slovo Gorčina


nje i «hrvatskog nacionalistu» Ivana Lovrenovića! (On će – Bog da mu dušu prosti - koju godinu ka-snije, poginuti u saobraćajnoj nesreći kod Bosan-skog Petrovca.)

...Dan-dva prije nego su mediji prenijeli vijest o dobitnicima nagrade «Slovo Gorčina» za tu godi-nu sreo me negdje na ulici Mile Pešorda, hercego-vački, tj. bosanskohercegovački (a on danas radije kaže: hrvatski) pjesnik, na čiji nagovor sam i po-slao svoju prvu, neobjavljenu stihozbirku u Stolac. «Očekuj dobre vijesti sa «Slova Gorčina!» rekao mi je ovaj hrvatski džentlmen, pjesnik biblijskog stiha («Slušam Tvoj glas», tj. Isusov glas, u ono, komuni-stičko vrijeme.)

...Sav sretan, sjedio sam u vozu Sarajevo-Plo-če, sišao u Čapljini i nekako se dokotrljao do Stoca. Šetači na ulici – koji me, kako to, nisu prepoznava-li! – rekoše mi da idem do vrha grada, iza one slije-pe ćuprije. Tu me, na vrhu stepeništa visoke zgrade, dočekala prelijepa Stočanka, sa smeđom, kovrdža-vom kosom, u smeđem, jednobojnom kostimu, sa bijelom košuljom, đerdanom, naušnicama i naru-kvicama. Gospodaru Bože, kakvo lijepo stvorenje! Odmah sam se zaljubio u nju, a vjerujem i ona u mene jer smo se stalno, toga popodneva i te neza-boravne večeri, šarali očima. (Zaboga, zar je mogla postojati djevojka koja se ne bi zaljubila u pridvo-račkog Don Kihota duge smeđe kose koji je, povrh svega, dobitnik nagrade «Slovo Gorčina»?!)

...Pred sami akšam, u lijepoj jesenskoj noći, u restoranu ispred spomenute zgrade, pred ćuprijom, do vode, sjatilo se društvo bosanskohercegovačkih besmrtnika: u vrhu stola sjedi Alija Isaković, nešto pijucka i malo zbori, do njega se raspričao Anđe-liko (Anđelko Vuletić), i još neki drugi, te pisci, te pjesnici, te funkcioneri...»Dođi, mali!» reče Alija kad me ugleda onako stidljivog, i ja sjedoh za sto bosanskohercegovačkih besmrtnika, odmah do Alije. Šutio sam ko zaliven, imao tremu, gledao u reflektore i mikrofone koje su postavljali na ćupri-ju, gdje ću morati pročitati jednu svoju pjesmu, i

okretao se za stolačkom Nausikajom. Dođe i Boro Pavlović, pjesnik iz Prijedora, a odnekud bahnu i Rapko Orman. Rapko je – vidi čuda – Musliman kao i ja. Iz Hlivna. Bože mi oprosti, bio je teve-ćelija veća od mene. Baš ko da su taj dan izvadi-li dvojicu Makovih bogumila ispod onih mašeta na Radimlji pa ih donijeli za ovaj sto. A Boro je bio drukčiji: bučan, plećat, razdragan. Pravi Srbin, bre! Alija i Anđeliko su vodili neku raspravu, ne znam više tačno o čemu, ali se sjećam da je Ali-ja govorio o Osmanu Đikiću i njegovim šćerima, od kojih je jedna bila «prva glumica Muslimanka sa ovih naših prostora.» (Kako je svijet mali: ne-koliko desetljeća kasnije, kada smo dodijelili Bo-sanskog stećka Borisu Novaku, savremenom slo-venačkom pjesniku, neposredno poslije agresije i genocida nad Bošnjacima, od njega sam saznao da se spomenuta glumica udala za njegova strica u Ljubljanu i da ga je ona upoznala «sa Bosnom, ali i sa ljudskom dobrotom.») A kada su me pozvali na onaj most, ja sam izvukao list sa odštampanom pjesmom «Mejtaš i vodica», po kojoj je moja ne-sretna zbirka nosila svoje ime. Sve je blještilo oko mene, tutnjio je čitav svijet, nigdje nisam mogao vidjeti Stočanku sa smeđim kovrdžama...Bio sam pravi «Musliman»: zanima ga samo ženskinje, za kojim mahnita ko Andrićev Mustafa Madžar, i misli da živi u sretnoj zemlji Jugoslaviji u kojoj je «Najveći Sin Naših Naroda» riješio sva pitanja i sve probleme i u kojoj možeš voljeti žene do beskraja, pisati poeziju i, čak, dobivati nagrade i biti slavan! Nisam ni slutio da sam se, zajedno sa svojom poe-zijom, uključio u bitku za Makovu, Mehmedalijinu Bosnu, da sam jedna od onih, ma koliko nesvjes-nih (i time nevinijih) Gorčinovih ruku koja brani svoju zemlju i žali za svojom Kosarom, bogumil koji, usisavši jezik majke Džemile iz hercegovačkih Šćipa, šapće nad njom i voli je više nego što bih- da nije bila stidljivija od mene – volio Stočanku sme-đe, kovrdžave kose.


lJUBAVNI RED VOŽNJE ADMIRAlA MAHIĆA

Neka ne znam šta slijedi. Mjerač na dalekoj vagi

zna sve odgovore.1

G orčinovi pjesnici, dobitnici nagrade Mak Dizdar, čiji su talenti i vrijednosti prepo-

znati i vrednovani prvi put u okviru manifesta-cije Slovo Gorčina, zasigurno su tvorci i nosioci savremenog bosanskohercegovačkog pjesništva koji traju i opstaju i u vremenu opće zanemareno-sti i marginaliziranja kulture, a pogotovo poezije. Jedan od takvih pjesnika je Admiral Mahić čija posljednja zbirka poezije Ljubavni red vožnje pred-stavlja posebnu zanimljivost. Mahićev književni opus sadrži niz zbirki poezije (Ljubavna inspira-cija, Sarajevo, 1977; Epilepsija cvjetova, Sarajevo, 1981; Atlasna imperija, Sarajevo, 1985; Glasno zrim, Tuzla, 1988; Kameni stol, Sarajevo, 1990; Zvono, Sarajevo, 1990; Sahara, Sarajevo, 1993; te porat-ne zbirke: Vijavica iz pisaćeg stroja, Džajina loza, Treba biti priseban, Majčine ruže), drame ( Brod na Miljacki, 1982; Je li ovo cesta, 1982); te roman Plavi voz za Toronto. U književnoj kritici prepoznat je kao čudesan pjesnik2, koji posjeduje izuzetnu moć imaginacije i izuzetan talenat, pa pjesnik može više nego što zna3 zahvaljujući svome nadahnuću4.

Ljubavni red vožnje na malom prostoru stiha vješto imaginira savez simboličkih i lirskih nabo-ja nastojeći harmonizirati nesklad, nesavršenost i razlomljenost savremenog svijeta kroz fenomen ludizma, teorijski rekvizit postmoderne izrastao iz činjenice da se svaka ljudska djelatnost razvila iz igre. Zbog toga se književna činjenica tuma-či kao prostor ravnopravne igre autora i čitatelja koje povezuje igru slobode stvaralačkoga čina, a ne obaveza. Autor uzima ustaljeni red vožnje kao

1 Ibidem, str. 24. 2 Zilhad Ključanin: Moć imaginacije, Odjek, XXXIX/1986, br.1.

str.24. 3 Marko Vešović: Admiral Mahić, Epilepsija cvjetova, Sarajevo,

1981, Život, XXXI/1982, br.11 – 12, str. 481 – 486. 4 Hadžem Hajdarević: Admiral Mahić Epilepsija cvjetova, Sa-

rajevo, 1985, Odjek, XXXV/1982, br. 15 – 16, str.21.

kompoziciono i strukturalno polazište za igru sa brojčano preciziranim tehničkim vremenom koga otkucaju kazaljke sata i onim jednim istinskim vre-menom koga mjere otkucaju naših srca, ljudskim vremenom. Osmišljeni red i hronološki slijed sti-hova ostvaruju suigru sa čitateljem relativizirajući vrijeme i prostor u kome postoji samo ljubav, kao najviša senzacija života koja se pojavljuje i putuje kao misao, kao duh lutajuće misije onih najtana-nijih pulsacija, koje poput svile rastu iz ontoloških dubina ljudskog bića. Činjenica je da čovjek, upo-znajući druge, upoznaje i samog sebe. Naše jedino pravo ogledalo je drugi čovjek i jedine prave vri-jednosti su one koje drugi prepoznaju u nama pa se tako i vrijednosti ljubavi zrcale kroz dijalog u akciji koji je temeljna odrednica našeg jezičkog po-stojanja, bijeg od usamljenosti, dokazivanje i poka-zivanje svog identiteta.

Pjesma Ljubavni dijalog je koncipirana na ele-mentima razgovornog dijaloga i zasigurno naju-spjelija pjesma u ovoj zbirci. Dijalog je adekvatan razgovornom dijalogu zbog brze razmjene replika i elizije sadržaja:

Barbara, gdje si!? Debeli bumbaru - prevodim tvoje pjesme... Barbara, čuješ li svaki moj osjet? A jasno mi je i da tražiš ženu koja je Sva tvoja i samo tvoja. Barbara, LJUBAV POSTOJI! Želim da te vjenčam!5

Mahić vješto iskorištava stil dijaloga, a razlog za njegovu uportebu je u tome što se mi u jezi-ku očitujemo kroz dijalog, a ne obavještavamo kako se to dugo mislilo. Mi jezikom samo dijelom kazujemo, ali se u potpunosti i jedino prikazuje-mo, samo i jedino, kroz dijalog. Dinamikom raz-govornog dijaloga koji se odlikuje spontanošću i nepripremljenošću jer zahtijeva brzu reakciju sa-govornika i čestu promjenu tema se intenziviraju

5 Admiral Mahić: Ljubavni red vožnje, Sarajevo, 2011, str. 30.

Elvira Isaković

Slovo Gorčina


osjećanja. Naglašena ekspresija predstavlja inter-tekstualnu vezu s dijalogom ljubavnika Ozrena i Ivanke u romanu Grozdanin kikot Hamze Hume6. Subjekt u dijalogu traži zagonetne unutrašnje pro-store u kojima su upisane čovjekove reakcije i skri-veni govor njegovog bića kojim se vezuju realnost i svijest, vanjska zbivanja i ljudski doživljaj. Raščla-njuje ljudsko iskustvo sastavljeno od nejasnih slika, kratkotrajnih unutrašnjih procesa i neizdiferenci-ranih senzacija i preobražava u pojednostavljene predstave realnosti i sjećanja koje na okupu drži tajna ljubavi.

Dijalog pršti od sveprisutnosti i sveprožima-nja oslobađajući se prostornih, vremenskih i dru-gih granica. Subjekt i Barbara, koja se zaziva i u pjesmi Ah, noćas, se uzajamno nadopunjavaju, za-vise jedno od drugog, mijenjaju pod uzajamnim utjecajem i u stvaralačkom su odnosu jedno pre-ma drugom. Vjeruju da bićima i stvarima vlada i rukovodi erotski princip, koji je ujedno i princip prirode, odnosno postojanja jer sni će se vratiti tamo/odakle je započelo tijelo7. Oboje su podjed-nako važni, podjednako sudjeluju u svijetu i jed-no u drugom, a svako ima svoju funkciju. Njihovo jedinstvo je jedna vrsta zamjene za besmrtnost i utjeha zbog prolaznosti. Za razliku od prethodno navedene pjesme, pjesma Njih dvoje vjetar i noć (koja izvanredno zvuči i u prepjevu na engleski jezik) predstavlja lirsku rapsodiju neba i zemlje u čijem krilu vjetar i noć, dvije ljudske polovine sviraju note panteizma stvarajući muziku sveopćeg jedinstva. Priroda je jedina religija koja se prihvaća a stih najmoćnije sredstvo u borbi sa godinama jer: njih dvoje, vjetar i noć / Nadživjet će sve8.

U cjelokupnoj zbirci osjetljivost subjekta usmjerena je na izvještaj, registriranje, stvaranje pjesničke dokumentacije o putovanju kroz vrijeme i prostor čiji je jedini cilj svjedočenje o ljudskom postojanju i o svrsi tog postojanja. Pjesme podsje-ćaju na hroničarsko opisivanje događaja, situacija, aktuelnoga stanja kroz koje prolazi lirski subjekt nakon što je prešao granicu uredno pokazavši pu-

6 Vidi: Hamza Humo: Grozdanin kikot, Preporod, Sarajevo, 1999, 99. Razgovor Ozrena i Ivanke:„- Što te nema Ozrene već nekoliko dana?- Pa tako – kažem ja. – Zaposlen sam mnogo...”

7 Admiral Mahić: Ljubavni red vožnje, Sarajevo, 2011. str. 32.8 Ibidem, str. 52.

tovnicu kontroloru koji smatra da mora mijenjati sliku na putnoj ispravi. Mahić je svjestan da sva-ko kretanje i putovanje mijenjaju čovjeka pa Na granici9 zapisuje: Znači, sa mojim licem se uvijek / Između dvije stanice / Nešto desi. Promjene uzroko-vane kretanjem akumuliraju činjenice koje nespu-tani poetski diskurs pretvara u vrijednosti vještom igrom versa, naracije i brojeva.

Lokalne, privatne i intimne činjenice spret-nom igrom riječi se uzdižu na univerzalni nivo oslikavajući globalnu sliku savremenog društva u kome odavno tako nije srdačno dočekan svemir u podrumu10.Uistinu - nema se kud, osim - ljudima11 bilježi autor u pjesmi Suton evocirajući ironičnim i ciničnim tonom sarajevsku stvarnost putem re-konstrukcije i revizije koja se prelama kroz privat-nost, intimnost i slučajnost. U pjesmi se javljaju proturječnosti postmodernog subjekta koji je svje-stan neophodnosti prihvaćanja uloge »podčovje-ka«, spreman je biti mali čovjek i svjestan da samo tako može doprijeti do cilja koji je u ovom slučaju ostavljanje zapisa – pjesme :

Ako rade čula, ako vide ruke, Ujedinjujemo dva svijeta! viđene i neviđene muke. Nasilje je korijen svijeta! Ništa nas ne nervira ko Sebičnost bogatstva.12

Moderna slika svijeta u osnovi je postala pa-radoksalna i njegove protivrječnosti mogu se iska-zati samo dvoznačnošću jer Bog je dao veš-mašinu i snu i javi.13 Ironija je, naime, svojevrstan izlaz iz teškoće autoreferencijalnog govora14 koja u ovom slučaju nije samo stilska figura već i princip sagle-davanja i poimanja savremene stvarnosti koja je protivrječna. Ironista je ona osoba koja vlada vla-stitim uvjerenjima i željama, neko ko je dovoljno historicist i nominalist da napusti misao da se ta uvjerenja i želje odnose na nešto drugo izvan datog vremena i slučaja u kome ostaje otvoreno pitanje:

9 Ibidem, str. 5.10 Ibidem, str. 21. 11 Ibidem, str. 19. 12 Ibidem, str. 23.13 Ibidem, str. 21.14 Milivoj Solar: Retorika postmoderne, ogledi i predavanja,

Matica hrvatska, Zagreb, 2005, str. 21.

Slovo Gorčina


Može li svaka Eva po Troju da razori? 15 Protiv vre-mena i zla koje ono donosi može se uložiti samo riječ zbog toga Mahić traga za tankom marginom intimne zavičajnosti između neizmjernog doživ-ljenog svijeta i kruga subjektivnog saznanja i ži-votnih radosti. Na razmeđima vremena i prostora pred ponorima straha i nade jedina moć leži u sna-zi riječi koje u bezumnom propadanju svega izgu-bljenog trebaju sačiniti trag ljudske misli i ljudskog bola u svemu što biva i nestaje jer Za jecaj koji smo snili nema maramice.16

Borba za iskaz i njegovu autonomiju izjed-načuje se sa borbom za život. To nije samo bor-ba pojedinca, već i društvenih grupacija, cijelog čovječanstva, odnosno borba za životni smisao u zagonetnom poretku stvari i otkrivanje vrijedno-sti iza prividno beznačajnih pojava. Krećući se po labirintu savremenog svijeta (grada) slabašan

15 Ibidem, str. 23.16 Ibidem, str. 18.

subjekt/subjekti Mahićeve pjesme u prozi Zapje-vali leptirovi na planini Čavljak vapi za slobodom, leptirovim krilima koje traži u zagrljaju netaknute prirode, ali i tamo dopiru tekovine ukorijenjene ljudske gluposti koje bude animalne porive u čo-vjeku jer Živote naše satrle su mahaluše17.

Kultura kojoj pripada i koju opisuje Admiral Mahić je rascjepkana; ljudi žive u mutnoj vječnoj sadašnjosti, tamo gdje je povijesti došao kraj gdje pjesnik žudi:

Da misao žubori Kroz nagon, taj kanjon mrki, Da hrabro lirski zbori U hramu, u džamiji, u crkvi.18

Mahićevu posljednju zbirku poezije karakteri-še slikovitost koja graniči sa pokretnom kamerom koja bilježi brojne senzacije na sceni stvarnosti, ali isto tako i slike sjećanja i odjeke u duši subjekta. Vrijeme koje prolazi uništava stvari i predmete, uništava samim tim i ljude, degradira ljepotu koja je za autora dio ireverzibilne prošlosti, a ostavlja trag ljubavi, jedini vrijedan trag ljudskog postoja-nja. Sve oko nas dešava se samo jednom, a vrijed-nost tog trenutka zavisi od pamćenja koje potiče emocija i čulni utisci kao pokretači mehanizama slika i uspomena. Pjesnik životnu prazninu nado-mješta upravo onim što se može otkinuti od vre-mena, zaustavljenim slikama sjećanja prikazanim u mozaiku stihovanih asocijativnih nominacija.

17 Ibidem, str. 28.18 Ibidem, str. 39.


Almin Kaplan

NAgRADA „MAK DIZDAR“

O ve godine se četrdeseti put obilježava godiš-njica Makove smrti. Skoro svake godine,

obilježavajući Makovu smrt, rodio se po jedan pjesnik i ponio nagradu koja nosi njegovo ime. Da bih nešto rekao o osjećajima koje je kod njih izazvala nagrada, morao bi ih svakog ponaosob pitati ono standardno pitanje koje se inače postav-lja dobitniku jedne književne nagrade: “Šta vam predstavlja ova književna nagrada?“ I odgovori bi bili različiti, odnosno bilo bi ih vjerovatno koliko i dobitnika. Međutim, to je nemoguće, nemoguće je dobiti sve odgovore, a još manje je moguće naći zajednički odgovor. Ali jedno je sigurno, svake te godine obilježavajući smrt velikog pjesnika, mi smo slavili život. Na kraju krajeva, to tako i treba da bude.

Teško je reći, a pri tom biti objektivan, tj. definisati značenje jedne književne nagrade, odnosno definisati književnu nagradu, uključujući ciljeve onih koji je dodjeljuju kao i očekivanja onoga koji je prima, ili već obrnuto. S obzirom da u književnosti, pa i u umjetnosti uopće, ne postoji službeni kocept po kojem bi jedan književnik, odnosno umjetnik bio unapređen, mogli bismo reći da je nagrada ta koja mu u tome pomaže.

Dobijajući nagradu, književnikovo dijelo dobija oznaku koja ga afirmiše, kako njegovo djelo tako i njega samog. Od nagrade, koja je afirmirajući faktor, očekivat je da bude i motivirajuća za daljni rad. U tome leži njeno osnovno značenje.

Nagrada Mak Dizdar se dodjeljiuje od 1973. godine, dakle ona se nije dodjeljivala od početka održavanja manifestacije Slovo Gorčina, nego nešto poslije. Većina bosanskohercegovačkih pjesnika, koji danas čine bosanskohercegovačku književnu scenu, u svojoj biografiji imaju naziv ove nagrade kao dobitnik. Ne možemo govoriti o tome koliko im je ova nagrada u tome pomogla, ali njen cilj je to bio.

Ne mogu a da ne spomenem protekli rat, koji je kao i sve ostalo, unazadio i ovu manifestaciju, tako da je nekoliko ratnih godina statueta vojnika Gorčina ostala neizlivena u kalionici nekog slučajnog kalioničara. Oni što su imali u ruci benzin i šibicu su zaboravili jedan detalj: poezija ne gori. Poezija, pošto ne spada u domenu materijalnog, to ni ne može, nego baš suprotno, ona je prostor u kojem gori rat. Čitajući izbor iz poezije nagrađivanih pjesnika, u to ćete se uvjeriti.

Slovo Gorčina


IZBOR IZ POEZIJE GORČINOVIH PJESNIKA

Zilhad Ključanin

HOMME DE LETTRES

Na deblokadi Sarajeva granate su se izravnale i postale monotone kao deseterac zaspao sam u zemunici kao zrno u košuljici sanjao sam jorgea luisa borgesa

rukom koja vidi tačku oslonca svijeta pisao je o dječaku

koji se upravo rađa u porodilištu nekog opsjednutog grada dječak će, kaže, biti ja dvadeset i prvog vijeka samo da se probudi

jedan bosanski pjesnik i oslobodi dječaka koji se još rađa u snu u jednoj zemunici povrh koje lete granate jednolične kao deseterac

na neuspjeloj deblokadi sarajeva.

LUDILO, KOMFOR

(Antalya) Za moje ludilo treba komfor. Nisam Brodski, koji je svoj duh, veličine sobe i po, prodao za pregršt cekina. Ali, ovdje gdje dodir i sluh imaju ritam limunove vene, život je očna caklina.

Slovo Gorčina


Bošnjak koji je svojim tišljerom pravio trojanskog konja kaže mi:

“Smrt je nakupac sa kojim ću se nagoditi.”

Dolazim iz zemlje gdje domaćice vezu tanjire za stalaže, brodski pod nagriza kamfor. Mada sam kolumbovo jaje, svezano za svoju težu, za ludilo moje treba komfor.

Mile Stojić

O ČEMU SU GOVORILE NAŠE PJESME

O čemu su govorile naše pjesme. Odlasci i povratcipotom ljubavni uzdasi zaogrnuti u već poznate refrenekoji traju isto koliko i grčevi u donjem trbuhu.

Ljubavi, jesi li i trenutak bila sretna? Srce je pjevalopiskavim glasom melodiju iz predgrađa, melodiju kišekoja se uvlačila pod svoju svilenu maramu, melodijuostavljenogakoji je pomišljao na smrt

Zagledana u bore moga lica na krevetuZamišljaš li kako će ono izgledati na odru, okruženosvijećamaAko prvi odemZamišljam li, ako prva odeš, kako će izgledati na odru,okruženo svijećamatvoje lice

VJEŽBA IZ ARISTOTELOVE POETIKE

Mladić drži da je ime njegove dragečarobna formula. On piše npr. “Jasmina”i misli da cijeli svijet razumiješifru njegove ljubavi. Ali to nije dovoljnoSvijet se uglavnom odzivljena lozinke novca i krvi

Slovo Gorčina


Ovo mi tumači Nick u kavani “Grillparzer”i dodaje: Potresne riječi nikog ne zanimajubez obzira što su istinite.

A šta ćemo sa sto tisuća poklanih hrvatskihi bosanskih civila? pitam ga ja.On primjećuje da se plastična žlica za kavuu mojim rukama potpuno deformirala i veli:A to s vašom zemljom više nikog ne zanima.It is an agriculture’s question

Tu je temeljni problem, odgovaram bijesnoJer Aristotel se nije ni obraćao nama.A midržimo jedino do književnosti vukova. Do simbolanjihovih očnjaka i metafore njihova postojanja

Nick se zagonetno smješka i zaključujekako nikad u Hrvatsku ni na Balkan neće stićikozmičke istine Andyja WarholaOpraštam se s njim i uranjam u pećnicubečkog ljetnog poslijepodneva. Ne odazivam se na slavenskeglasove što me zapljuskuju svaki čas u rijeci prolaznikana KärtnerstraßeDođem kući, vijesti stalno iste u svom užasuSarajevo gori, u Njemačkoj bacili bombu na bosanskuizbjegličku kolonijuMoja kćerka po cijeli dan uči njemačke rečenicea noću se trza u snu i bunca na hrvatskom

Bože spasi moju djecu, tiho se molimBog prima moju molitvu i ogromnu rijeku svjetlostinavraća na moj prozor. I svijet postaje treperavo poljeu kome se utapa sva pustoš mojih dana.

Slovo Gorčina


Munib Delalić

SKANDINAVSKO PISMO

Pišem ti, da mi prođe vrime. Iz Hercegovinesa sobom ponesoh samo buru, i sunce na zalasku.Stoga i ovdje tek gol crtež skupljam, golo slovo.To mi ne da živa mira. I evo šaljem ti ceste puneljutih bojovnika, pune izbjegla svijeta. I posječenih,koliko hoćeš. Tačan broj nikad neće biti poznat...Činjenice su naime varljive, ovise i o geografiji, oklimatskim uvjetima. Na suncu, kad pero olako klizi,glava, u pravilu, hoće da slaže. Od jednoga joj seučini dvoje. I obratno. Ovdje pak, na sjeveru, sve je nekako drukčije, stanje, naravno, nije ratno, i sve tise nudi, a ništa opet nije tvoje. Bez sunca glavaje hladna, ali zato jače boli, kad zaboli...

A vrime stalo, nikako da prođe. Kao da ga i nema.Stanje postalo trajno privremeno. Stoga nam ništaviše nije kao što je nekad bilo. Pa ni sutrašnjica,s kojom se, kao ni s prošlošću, ne može pouzdanoračunati. A i kako, kad naučili smo misliti srcem, aglavu, kao i sve drugo, tobože razložno, zaboravu zadružnom predali. Ona nam, s vrimena na vrime,tek posluži da se prisjetimo, i začudimo: Kakosu nas to zaboga uvik iste zmije klale!?Ako me baš pitaš kako mi je, ne bih ti znao reći. Jer Šta reći o samoći, što jedina nam vjerna druga postala?Kako o nadi u povratku govoriti, kad nikad se niko vratioNije onome čega nema... I da ti još kažem, prijePozdravim i tebe i sve tvoje, i ovo: Jedino koji bdiju,i do bijelog broje, vide, u mraku, svjetlo u svojsvojoj ljepoti. Lipi punooki slipci.

UMJESTO EPILOGA

Na kraju sam se umorio.

Umorio sam se od uzaludnog pružanja otpora.Od gledanja u ljepotu koja je nesretna.Od stalnog davanja riječi za slike.U tom svijetu koji je toliko lijepda vrag nas neki svakodnevno tjera da ga žrtvujemo.

Slovo Gorčina


Umorio sam se od dugih pisama Nadi.I još dužeg razgovora s njom.Od dvije istine koje jedna drugu stalno laže.Od misli kako je strašno staromodno pisati pjesme.I dosadno, i dangubno.Kako je sve izmišljeno.A samo ljubav stvarna.Koja pita: Jesam li ja ona koju tražiš?

Začudo, još uvijek me to privlači.Iako više nisam isti kao što sam bio.Iako sam se nasmrt umorio.I ne bih da mi se opet svaka ispuni želja,pa ni nepoželjena.I tako sebi vežem ruke.S kojim bih se inače igrao.

Diana Burazer

DNEVNIK HIPERBOLE (*)

Prvi danImam začepljene uši.Odbijam padobran i bombon.Neka se dogodi sve ono što se treba dogoditi.Drugi danJoš uvijek padam.Gore je nego što sam mislila.Sva moja težina nastanila se u, sad već izduženoj,glavi koja precizno reže prostor ispred sebe.Ostali dijelovi tijela su laki, i na trenutke ih ne osjećam.Strmoglavljuju se, bez nekog napora, u nizu.Treći danJoš uvijek dobivam na brzini, ali i na opasnoj jednostavnosti kretanja.Strah koji me je obuzimao u početku, iz nekog neobjašnjivog razloga,potisnut je. Skoro da postaje zabavno.I blago erotično.Nisam sigurna da su svi organi uredno poredani u tijelu.Zapravo sam sigurna da srce nije u grudima, i da lupa negdje na začelju.Četvrti danIznenadni bol u leđima. Presavila sam se u posljednjem trenutku da spasim glavu od sudara sa onim čemu sam se vrtoglavo približavala.Svatko ima svoju sudbonosnu granicu, uvijek prijeteću X crtu.Ne mogu niti pisati dugo. Svu snagu trošim na opstanak.

Slovo Gorčina


Peti danUspjela sam sve opet dovesti pod kontrolu.Izbjegnut sudar bio je razlog za malo slavlje.A i ne padam više.Ili mi se samo čini?Šesti danAko zažmirim na jedno oko čini mi se kao da se rastojanje između mene i tla više ne smanjuje, i da se uspijevam kretati po bliskoj paraleli.Sedmi danSve znam!Ali pristajem na iluziju da beskonačnost ne postoji.Ili ako baš postoji, negdje u dalekoj budućnosti,da je nestvarno lijepa.

(*)- matematička krivulja u prvom kvadrantu

TIŠINA

Tišini sami dajemo sadržaj i smisao. Po tome se tišine i razlikuju jedna od druge, i samo se neupućenima i nepažljivim osluškivačima sve one čine jednakima.Samo oni će kazati: o čemu uopće govoriti, tišina je tišina. Muk! I gotovo.A one se već razlikuju u samom začetku, u događaju koji im prethodi.Postoji tišina koja prati iščekivanje neke dobre vijesti, tišina u prvim trenucima primanja tužne vijesti, tišina koja prati iskrenu i poniznu molitvu, tišina u sobi tek zaspalog dijeta, tišina kod čekanja, i ona kada ne znamo što bi kazali...Najteža je ona tišina kada stojimo na rubu ponora, spremni za skok ili uzmak.Njena težina i jeste u nevjerojatno brzoj izmjeni oprečnih odluka i emocijaDok svu energiju usmjeravamo na tu nevidljivu sudbonosnu vagu, tišina koja sve to prati teško suzdržava vrisak.Dok voziš auto, i putujemo Bosnom često se dodirnemo kako bi potvrdili svoju fizičku prisutnost i naklonost.Da li si sretna – pita tvoja tišina blago dodirujući moju.Bila bih – kaže moja tišina – bila bih, kad bi me mogao čuti.

ZastaveTužna je hrabrost barjaktara u ratnim pohodima,u rukama umjesto oružja nosi zastavu za koju su mu rekli da vrijedi čak i umrijeti.Obično je suviše mlad da sve razumije,ali dječačko povjerenje i zanos su dovoljni za sam čin nošenja.

Sanjao je, doduše, da jaše konja vozi tenk juriša s puškom.

Slovo Gorčina


Od gužve na bojištu i ratnih pokliča s obje strane nije više siguran ni u što. A i nema vremena razmisliti.Tek juriša stežući do bola drvenjalovalat. Povremeno glasnim izvikivanjima tek naučenih parola dohranjuje svoju posustalu hrabrost.

Na širokoj, nekad zelenoj, poljani njegova smrt je skoro pa uzaludna. Zastava koju je nosio već sutradan bit će negdje u nekom gradu gažena ili spaljena.Odličja dobivaju neki uvijek neki drugi. Dječake barjaktare,kao i one koji nose vodu žednima, nitko i ne pamti.

Admiral Mahić

ŠTA SVE IMAM

1Imam auto. Ogromni auto sa volovskim očima.Auto sam parkirao kraj gole rječice i jednog starog mosta što stoljećimaKisjeli noge u vodi.Imam i sto izletnički a na njemu:Termos-bocu, nekoliko jabuka, rumeni sendvič,Cigarete i malo salame naslaganePo kikirikiju a vjeruj: kikiriki je oguljen rukama moje dragane.Imam i hotel u trstici „Plati i nestani“.Imam rudare koji pod zemljom gule crni krompir.Imam leptiriće koji na šarama krila nose vjeru svijesti.Imam dove koje se okreću istodobno u viru bijelog vremena.Imam sluh za dove koji svjetluca kao ordenje u čaši.Imam kristale koji su mi rod.Imam i prijatelje koji ne mogu platiti kartu zaNogometnu tekmu u neutješnom proljeću pa se penjuNa stub reflektora da posmatraju otajstvo proljetnog sutona.Imam i majku koja uvijek dignute glave briše tanjir –U nju zaljubljeno gledaju dvije grane behara i uzdrhtalaRuža u vazi – jer one znaju zašto je majka

Slovo Gorčina


Opremljena kosomFluoroscentnim očimaNosom i zubima i brzinom svjetlosti.

2Imam oca kao najdublji krvni sud poezije!Dakle, oče, iako me trese seansa lebdeće epilepsije, imam te u DODIRU sna i jave,i vodim s tobom bistre rasprave...Zašto nisam pomilovaoiznutra petokraku tvoje smrti...Da li si bio saosjećajni vanzemaljac koji se sažaliona ptiče koje ne zna da leti...potom mi krila umočio u svjetlost -da kao TAO proniknem u svoju muljevitost...Ovdje iza planinskihlinija slomljenih -zašto te nisam vidioni čuoTamo gdje si ti, oče – tamo meka je Ljubav.Tamo se pogrešno ne tumači radost.Oče, izbistrio sam se sav!Ti si uvod u blagost...

3Imam rijeku Bregavu u jorgovanu.Imam u Bregavi busolu.Pravci, od zvijezda do predvorja, miruju. A dalje?Dalje se bistri naša riječ.Imam mjesec koji je sam legao u note.Imam flotu blijedih makova koji su zakitili noćne muzikante.A dalje?Dalje, neće stavljati rukuNašoj pjesmi na usta.Pjesmi trpnje i rada. Pjesmi busole i slobode.Imam vodu koja nosi krila crnih dudova.Imam vodu sa svojim ukrasnim čardacima i mlinicama.Imam slap što će nad grobom da nam šumi.

4Imam Bosnu – silno je ljubim a ne govorim o toj ljubavi.Oči njene svjetlo što praštaSvagda me vodile

Imam na stolu dvije tegle slatka od kupinaImam jednu krušku koja je pčelicu medom napilaImam na prozoru rakiju što Bosni veseli dušuImam tiganj toliko blistav

Slovo Gorčina


Da se u njemu vidi Zalazak sunca

Sami Bog zna da se nisamOgriješio o Njeno Cijelo.

U mašti ušao sam u njeno Vječno Bijelo.

Imam Bosnu – silno je ljubim a ne govorim o toj ljubavi.Oči njene svjetlo što prašta –Opet me rodile

5Imam tri leptira u dvorištu Begove džamijeImam tri tabuta –Tri pendžera iza kojih se grleOdlomci besmrtnosti.Nestao je mesingani bijes.Nestale su prognoze o vremenu.

„Jadni, a gdje ćemo reći Istinu?“Na drugom tabutu igra zraka sunca:

„Jao, a gdje je raj?“Raj je ukusan lijek za živce.Raj je iza devet mora.Imam treći tabut koji veli: „A što nas ljudi sa vrletnim boramaNe primjećuju?“

Kasnije, kad se otvoriše ruže, ispred nišana sa jedrima,Otvorio sam putničke kapke –Tri leptira što izlaze iz džamije Bijahu tri čovjekaŽivotnom tamnicom napastvovana,Tri svemoćna jutra koja granu iza zemne začaranosti!Pomislih: „Blagost je u njihovoj lahkoći! Umrli su,Uskrsnuli – a kako ću ja?“Kako se osloboditi svog oblika koji je tek velika gusjenica?

„Oči u ptica i životinja uozbilje se kad videDa prolazi dženaza...“

Imam hodžu koji nosi grijalicu.Imam proljeće koje nosi ogrlicu od krotkih pupoljaka.Imam mladiće koji nose minijaturne nemani iza svojih lijepih lica.Imam djevojke u kojima zriju štapovi Eskulapa i Higije, amblemi liječništva.Imam hladoviti rub Šedrvana.Imam vodu koja nosi butineButine zapadne –Butine sjeverne –Butine vjerne i nevjerne...

Slovo Gorčina


U vodi je logosKoji hoće da dahovi cijepaju pokrov.Imam uho koje se pokorava vodenoj Knjizi!Imam jaciju koja smiruje pjenu žudnji!

A ja sam se primakao leptiru, koji je ostao sam naCvatu lipe.Dugo sam ga posmatrao a i on mene.Učinilo mi se da posmatram samog sebe.Svoj strah, stari moj otrov i moje oružje,Moju pjesmu koju žulja biser pod leđima,Moju pjesmu koja me pronalazi vrhovnom viješću:Imam Mrtvih u Ljubavi,Ima Ljubavi u Mrtvima!

6Imam Novo Sarajevo u vrhnju snijega.Imam kušnje koje kao duvačka glazbalaUpadaju u pravi čas.Imam stan u Novom Sarajevu koji su mi u dva ujutro,Majčina sestra Mejra i Mejrin suprug EšrefUpisali u zmijugavi katastar...Imam na zidu spavaće sobe slapove fotografija saTetkine i tetkove galaktičke svadbe...Imam tetku Mejru koja me naučila čitati bukvar prijeŠkole – učila me da je lukav svijet –Jer ko je zaključan u mesu tog i ključevi bole.Imam Mejrinu astmu u molitvi –Ne izlazi iz stana sve dok ne ostariš –A tek potom zamijeni stan za svjetionik na jugu...Imam podhrastovski brijeg na kojem jeIzdahla Mejra kao ljubičica na snijegu...Ali, Mejra je živa, šapće Kumova slama. A Bog pjeva – živa je, živa tvoja zaštitnica!Imam Ešrefovu naoštrenu olovku kojom je kao Šef računovodstva odano podcrtavao svaki manjak... Imam tetkov mahmurluk i sve njegove misli o prvomZasjedanju AVNOJ-a u Jajcu...Imam Ešrefov album sarajevskih nogometaša...Imam tetkov navijački cvrkut u gustiku vitkog jablana.Imam tetkov špicasti kišobran kojim je najurio sudije sa stadiona...Imam Mejrinu i Ešrefovu razglednicu iz Dženeta...Imam ove iste suze koje su pale u mlijeko!

Slovo Gorčina


7Imam i predavače pod zvijezdamaŠto drsko otvaraju mojeOči iako su one već širom otvorene –Imam svoj spomenik u sebi odMermera i tu stižemSa strahom: Teško je sebi mrtvom doći...Imam i grad, korijen mu usred neba,Imam i nebeske ulice, piramide, magoveI prosjake na ravnodušnimStepenicama Imam i muzej –Tamo je vrlo neozbiljno – slušamOzbiljnu muziku iz kosturaImam i zatvor – tamo je vrlo ozbiljno.I dragulj narodni imam u srcu –Ja ga ne vidim – ali znam da ga imamImam i Ljubav u tom dragulju –Ja je ne vidim – ali znam da je imamDa imam sveDok mladić unosi sunce u tramvaj. MladićUnosi bebu u tramvaj. Najbožanskiji teret!Imam i njegovu bebu.Bebica je Rumi i Tao-Te-King. Bebica je Kopernik,Hajgens i Galilej. Bebica je Konfučije.Neka ne znam šta slijedi.Mjerač na dalekoj vagiZna sve odgovore.

Slovo Gorčina


Goran Simić

ORDENJE

Kada se vratio iz rata djeda se zatvotio na tavani petnaest dana se nije pojavljivao. Danju je ćutao a noću jetako strašno jaukao da su se svijeće po ikonom gasile.Baka je vidjela lice smrti kada je napokon sišao. Kada se otac u krvavom šinjelu vratio iz rata, samo je s vrataiz torbe istresao gomilu ordenja i otišao na tavana da nikog nije ni pogledao. Danju smo upoređivali njegovoi dedino ordenje a noću bi glave zavlačili pod jastukda ne čujemo kako doziva svoje mrtve drugove i kako jauče.Jutro bi majku zaticalo kako uglancano ordenje stavljana prozor da bi ga vidjeli prolaznici. Ali pored kuće više nikonije prolazio jer više niko nije imao strpljenja za jauke.Kraj kreveta smo jednog jutra zatekli sablast u šinjelu.Sablast što gleda njegovim očima. Prošlo je od tada mnogo vremena. Porodična grobnica jesve deblja. Na zidovima još uvijek stoji njihovo ordenje što gačinovnici povremeno skidaju i odnose u vrijeme praznikada bi ga vratili nakon par dana. Ne bih primijetio ni da ganikada ne vrate. Samo ponekad nakon vijesti o ratu sa užasomga primijetim na zidu. Jer sve što je ostalo od oca i djedejesu krici i jauci a ja se tješim da to vjetar stružedotrajale tavanske grede naše obične kuće.

GRAD I PSI

Početkom rata gradske ulice su ličile na pokaznu pistunajljepših sarajevskih pasa. Gospodari su ih nemiliceostavljali bježeći iz zapaljenog grada. Iza nnjih je ostajaosamo miris benzina i pseće oči pune užasa. Na smetljištima sugubili bitku sa običnim gradskim psima i vremenom suodumrli povlačeći se pred vrata zaključanih stanova i umiraličasno lajući na svaki fijuk granate. Tako smo jednom, tragajući za snajperistom provalilivrata napuštenog stana i tamo našli kostur starice stopljensa kuhinjskom stolicom. Dugo smo vijećali odgonetajućireligiju starice koja je umrla od gladi pored ostave puneraznovrsnih konzervi. Ni njene fotografije razbacane po stanu,ni dovršeni goblen viteza pred zamkom, ni stotine bočica

Slovo Gorčina


parfema nisu nas uputile u tajnu njenih pobožno sklopljenihruku. Kad smo je iznijeli, lakšu od naših gladnih vojničkih torbi,već je svitalo i čopor gladnih pasa se tukao na smetljištu. Neko je primijetio da će Bog poslije ovog rata imati pune rukeposla a mi smo ćutali praveći se da ne primjećujemo povremeneodbljeske otvarača za konzerve. Na lančiću oko vrata kosturakoji je nekada ličio na staricu iz bogate porodice.

Miljenko Jergović

HIMMEL COMANDO

Na trgu albanci svojim mrtvimaU pomen pale svijeće Sto za jednogaCijeli trg gori A svakih pola sata u brišućem letuAvioni ih gase Ipak ostane plamičakaKoliko je bilo mrtvih Mi ravnodušni gledamo sa straneKoga će prije nestatiLjudi sa šibicamaIli avionskog goriva

PRVI I POSLJEDNJI PUT

Maj jesa pijace stižeš žurnai ovaj put svečano veselaKupila sam prve jagode – kažešHajde da jedemo prve jagode – zoveš medok ih pereš u cjediljki za makarone I danas se tačno sjećamkada smo jeli prve jagode

Slovo Gorčina


Onda dođe juni, pa usamljena vrelina julajagoda ima još na dvije-tri tezgeraspuknute su i tule, po peteljkama hvata se buđDugo ih čistiš i zdjele bivaju sve manjePotom dođe august i zadnjih se jagoda ne mogu sjetitiNi sebe kako ih jedemPo tom sudim da ih nije ni bilo

Džemaludin Latić

BALADA O MEDVJEDICI

Davno – hej, drvoredi su triput veći od studisvisli! –čekali smo voz u gradu u kojem sad brojimminute.Zadugo došao nije i bili smo ljuti, pokisli.A kad se pojavila iz udžeričke žbuke,ta košara svjetlosti raštrkane, žute,pisnula je, sa mi smo, na pozdrav, u vis digliruke.Sad smo razdvojeni. Čuvaju me šmajseri iŽica!Svake noći, u pola dvan’est, slušam: isti vozzove nas i traži po hladnom gradu, tužnobuljeć.Ljutita što nas već nema, huknei niz mrak se truntavo odvuče, putem bijelihtračnica,sa svojom kikom i sapima, vukući kulje,medvejdica kojoj su oteli mladunče. A ti – gdje si sada? Umotana u šal, na kojojstanici zebeš?Pčelice promrzla sred pusta ulišća! Ni ove noći, ni neke iduće noći,Ni u sva svitanja plava, o! – nijedan voz nećeobradovati tebe,neće ti donijeti ništa – osim dalekog piska,po srcu biča krvava.

Slovo Gorčina


JA I SVI MOJI PRIJATELJI

Četvrt hljeba,komadić sirai pehar hlorisane vode:svi moji prijatelji u sobi gluhoj kao grob.

U pohode katkad dolepršaodrezana letvica sunca,lopovski se ušulja kroz prozor,i zacvrkuta:

„Tu ste, znači? A ja dan protratila tražeći vas!“

Prije skorog maršaona obaveznomalčice odspava na našem stolu.

Ja i moji prijateljisamo se pogledamo između se: pst!i srce nam pučedok je gledamokako divno s p a v a.

Selim Arnaut

PORTRET FOTOGRAFIJE

Majka gleda kroz prozor, u nebo,kao u veliku, velursku, pozivajuću protupriliku.I prstokršljivo je osmjehnuta. Sto je postavljen. Sestrica se pod stolom šamanskisaziva sa svojim tijelom. U doba ove pjesmenemadoh brata. Peć uljudno, sa distance, grijeatmosferu roditeljskog doma. Ali oca još nema.

Slovo Gorčina


Svi čekamo oca. Kad otac uđe u sobu,soba stekne ćoškove.

DIVNA DEZILUZIJA

Ispostavlja se kako odmiču godine da ja uopće ne znam brojati.Sabirati, množiti oduzimati, dijeliti. To su za mene tajne. Predhistorijske tajne.Nešto s onu stranu šahovske ploče.Zavukao sam se u nulu - kao u jaje.I blago se povio k istoku. Suviše sam nježan prema istoku.I povijen tako odlazim nekamo -noseći u posljednjem kičmenom pršljenu noć.

Dragoslav Dedović

NAŠI

duž večernjih ulica zašište bosanski konsonantiprepoznamo ih najčešće u psovci i pogledi nam sezalijepe za ta lica kao da nismo ljudi većdvonožne sevdalinkei sve što bismo jedni drugima reklibolesno je od čežnje za jezikom kojeg nema jeramputirana zemlja postoji još samou obliku fantomskog svrabai sve što bismo jedni drugima obdan sa blagošću reklinoć pretvori u otrov

kada riječ „zemljak“ pukne kao šamarmožeš da oboriš oči i prođeš ili dazastaneš svejedno ti više nisi ti

Slovo Gorčina


PAUK

zelena grudvica lebdi u kolutu dima vitlam cigaretom kao bodežom dok nit ne pukne kao žica na gitari iz koje bi da iscijediš nemogući ton njegove nožice grabeći vazduh ispisuju poruku lako ju je razumjeti: strah je prosta formula utetovirana u sve živo zato se za svaki slučaj nasmiješim nebu možda treba pisati debele rečenice možda samo visimo obješeni o sluzavu nit riječi


Sanjin Kodrić

IZ ORfEJSKOg NIZA „gORČINOVIH“ pJESNIKA (HAJDUcI STUpAJU U ŠTRAJK

MlADENKA MARIJANOVIĆA)

K ao knjiga nagrađena književnom nagra-dom „Mak Dizdar“, pjesnička zbirka

Hajduci stupaju u štrajk Mladenka Marijanovića u širi prostor bosanskohercegovačke književne prakse ulazi na način nužnog sučeljavanja s izra-zito zahtjevnim neposrednim interpretacijskim kontekstom. Jer, prije negoli uspostavi se njezino eventualno kasnije mjesto unutar ukupnih okvi-ra savremene bosanskohercegovačke književno-sti, Marijanovićeva prva knjiga pjesama mora se suočiti s izazovnim nizom što ga čine „Gorčinovi“ pjesnici, među kojima su i neki od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika danas, ali i s pita-njem da li i u kojoj mjeri ona korespondira s onim što je davnašnja zamisao Maka Dizdara, duhov-nog oca Kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“, da upravo njegov rodni Stolac, mediteranski grad u punom, onim osobenim simboličkim smislom ispunjenom značenju ove riječi, bude mjesto deša-vanja „Orfejevih dana“ – dana Poezije, Pjesništva, ali i one sveukupne estetske snage što – upravo tipično orfejski – ima naročitu moć očaranja i volšebnog nadilaženja prozaične svakodnevnice. Drugačije kazano, budući da je nagrađena književ-nom nagradom „Mak Dizdar“, pjesnička zbirka Hajduci stupaju u štrajk Mladenka Marijanovića morala bi biti knjiga pjesama koja orfejski duh zadovoljava ne tek manje-više formalno već ga, naprotiv, obuhvata suštinski, a to će reći: nepa-tvorenom snagom poetskog iskaza, kad začudni pjesnički jezik iskazuje ono što prepoznajemo kao istinu postojanja, koja – ma koliko u osnovi bila lična i individualna – i u pojedinačnoj pjesmi i u cjelini pjesničke knjige jeste i opća, sveljudska, i – u konačnici – univerzalna, bez obzira na to koliko danas mnogi bili sumnjičavi ili neskloni spram tzv. esencijalističkog poimanja onog što je „čovjekova situacija“ i „ljudska sudbina“. Ukoliko jeste jedan

od istinskih „Gorčinovih“ pjesnika, Marijanović bi, dakle, morao biti pjesnik poezije u čiji se poetski karakter ne sumnja, poezije koja je i lična, prepo-znatljiva i jedinstvena, odnosno – svoja, ali, istovre-meno, i dovoljno općenita, upečatljiva i relevantna i mimo one razine ličnog, u konačnici – naša, svih nas, nezavisno od toga da li je to – recimo – poezija više meditativna, evokativna i nostalgična…, ili je, pak, sasvim drugačija, pa tako i drska – ironična, provokativna, čak bezobrazna i izazivačka…, ili sve to zajedno, pri čemu bi ona kao ovakva, kao istinska poezija morala javiti se ne samo u poje-dinačnoj pjesmi već i u cjelini pjesničke zbirke, koja, otud, ne bi smjela predstavljati tek puki zbroj manje-više samostalnih pjesničkih radova, bez neke osobene unutrašnje logike i koherencije.

Slijedeće godine, na 40. godišnjicu Kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“, trebat će postavi-ti pitanje o tome ko su u ovom smislu uistinu svi preostali „Gorčinovi“ pjesnici, koji su svi upravo na isti način kao i Marijanović, s Radimlje, jedne posebne mediteranske stolačke noći, ušli u jezik i dospjeli u pjesnički svijet, bosanskohercegovački, ali i onaj širi od ovog okvira, dok sad, ovaj put, pi-tanje jeste to ko je autor pjesničke zbirke Hajduci stupaju u štrajk, ne naravno u biografskom, već u literarno-poetičkom smislu?

Mladenko Marijanović jeste nesumnjivo pje-snik svojeg vremena. Iako pjesnički početnik, on nije epigonski pisac već uveliko poznatog tzv. rat-nog ili – preciznije rečeno – antiratnog pisma i tzv. poetike svjedočenja u onom obliku kakav poznaje-mo iz vremena ratnih devedesetih i godina nepo-srednog poraća, s mnoštvom eksplicitnih slika rat-nih strahota i izravnog stradanja, baš kao što – na svu sreću – nije prvenstveno ni pisac odveć uop-ćene i stoga često obezličene tzv. tranzicije. Istina, baš kao i ratni, i ovaj potonji, tranzicijski trenutak

Slovo Gorčina


bitno oblikuje i Marijanovićev pjesnički svijet, ali ne u maniru danas prečeste književne parole i po-modnog literarnog trenda, pa je, na svoj osoben na-čin, Marijanović, prije negoli nešto drugo, pjesnik takorekuć neposredne, gotovo sasvim opipljive ak-tuelne stvarnosti, ali i intime, sve to na način pje-sničkog komuniciranja jednog, u konačnici, manje ili više očito raspadnutog, postapokaliptičnog svi-jeta bez iluzija, isfragmentiranog svijeta krhotina i ostataka, svijeta u hroničnom a zornom nedostat-ku svojeg nekadašnjeg težišta i vrijednosti te, na-ravno, svijeta lišenog nekoć čvrstog i zaokruženog smisla, koji sad postaje najčešće samo nedoseziva čežnja, i zbog svega toga pjesnik u osnovi ličnog posttraumatskog trenutka i osobene nove osjećaj-nosti, a kad jednako muči i ono što je bilo, i ono što više neće biti, i kad je jednako traumatično i ono što jeste, i ono što je izvjesno da će biti. Pritom, kod Mladenka Marijanovića pjesnički svijet naro-čito je ojezičen, i to ne samo na pojedinim mjesti-ma nesumnjivo majstorskom upotrebom poetskog jezika već i diskretno prisutnim intertekstualnim vezama, a kad se u autorovoj poeziji sasvim, dakle, zorno prisutni lično prepoznatljivi ili intimni do-življaj stvarnosti propušta kroz tkanje čitavog niza različitih tekstova kulture, čime se, međutim, lično referiranje na tzv. izvanknjiževnu zbilju ne fikcio-nalizira niti se na bilo koji drugi način dovodi u pitanje, već, naprotiv, ono zbiljsko i egzistencijalno na ovaj način dobiva novi, izrazito literarni artiku-lacijski kod, postajući tako – paradoksalno samo na prvi pogled – još prisutnije i još dominantnije ili istinitije.

Mladenko Marijanović u svojoj pjesničkoj zbirci ostvario je, dakle, autentičan pjesnički svi-jet, okupljen oko dva stožera – oko deziluzionira-ne aktuelne stvarnosti i suptilnog intimnog svijeta pjesnika ili njegova alterega u lirskom subjektu, pri čemu je njegova knjiga Hajduci stupaju u štrajk i unutar sebe posebno čvrsto uvezana pjesnička cjelina. Ovakvo što njegov pjesnički svijet čini osobenim poetskim totalitetom, koji se gradi na nekoliko vrlo pažljivo organiziranih užih poet-skih tematskih cjelina / ciklusa, obuhvatajući tako

manje-više sva važna i egzistencijalna i literarna pitanja, i to kako ona općenita, tako i ona pojedi-načna: O tome kako nije lako roditi se i imati za-vičaj, O ratu i svemu drugom što uz njega dođe, O ljubavi jer melema joj boljeg od pjesme nema, O domaji našoj i kamo je upravljamo, O vremenima prošlim, O ljudima i ćudima te O sreći i čežnjama nestvarnim. Pri svemu ovom, počev već od naslo-va knjige pa nadalje, Marijanovićeva poezija vrlo često dovodi u vezu ono prošlo i aktuelni trenutak, odakle se potom motri i ono što je bilo i ono što će biti, pri čemu se – nimalo slučajno – autor uspješ-no okoristio i nekim od naizgled tradicionalnijih ili konvencionalnijih poetskih formi i procedura, baš kao što od konvencionalnijeg nije bježao ni s obzirom na ono što je – barem na prvi pogled – tradicionalnija poetska motivika, a što, međutim, njegovu poeziju nipošto ne čini tradicionalnom ili konvencionalnom, već, naprotiv, poezijom dobro odmjerene poetske mjere, nimalo pretencioznom i namještenom, i zapravo poezijom koja je redov-no egzistencijalno bitna. I upravo zato Marijano-vićeva pjesnička zbirka i jeste knjiga vrlo zrele, a katkad i sasvim dovršene poezije, upravo ono pjesništvo u koje se ne sumnja tako lahko, poezija koja jeste i lična, i prepoznatljiva, i jedinstvena, baš kao što je i sasvim dovoljno općenita, i upečatljiva, i relevantna i iznad pojedinačne autorske razine, pri čemu je, uza sve to, i upravo pjesnička zbirka, čvrsto srasla iako ne monotona cjelina u kojoj se pojedinačna pjesma, svaka na svoj način, uvezu-je u ukupnost knjige i njezina osobenog razumi-jevanja čovjeka i svijeta u njegovoj totalnosti, na način kompletnosti, sve to u širokom rasponu od meditativnog, evokativnog i nostalgičnog, preko ironijskog, pa sve do sarkastičnog, kako će to biti i u naslovnoj pjesmi Hajduci stupaju u štrajk.

Otud, Mladenko Marijanović nije slučajni lau-reat književne nagrade „Mak Dizdar“. On je jedan od „Gorčinovih“ pjesnika čija poezija s Radimlje odlazi u jezik, u svijet, baš s onoliko sigurnosti koliko je to kod prve pjesničke knjige potrebno i moguće, opravdano sa sobom noseći nadu u svoj sretan pjesnički život.

Slovo Gorčina


IZBOR IZ POEZIJE MLADENKA MARIJANOVIĆA

MJESTO ROĐENJA

U rubrici mjesto rođenja zapao me iznosan grad ispran i okraćao sav

Bešika i benkica roze boje prispjele mi od curiceiz prve kuće do moje

U djetinjstvu najedoh seampren juhe i pure da sammogao nadoći kao puran

Ama nije se baš primalo pa su me plašili vjetromgotov sam čim jači puhne

Kako me ipak ne otpuhaimam plan sklepati splavi sam se otisnuti niz rijeku

ZA POLA DINARA

Na sedmom kilometru od sela svladaše umor i glad dječaka od sedam ljeta;

u gegama bio i hlačama kratkim, koljencad mu kaodvije kvrge.

U predgrađu mirisalo iz grila, umočak kupio je tu,davši svih pedeset para.

Slovo Gorčina


Ne znate umočak što je?– U saft od pečenjafrtalj lepinje skvašen!

ISPOD TISE

Sklonio sam se od nagle kiše ispod tiseuz nečiju kuću

Lilo je a unutrakroz otvoren prozorčula se harmonika

Kapi mi se uskorocijediše za vrati ježio sam seali nisam zbog njih

Netko je imao prste od zlataa u meni nekaemocija pukla

Sreća što je zakišilo što prokisnu drvo jer i niz mojeobraze je teklo

SJEĆANJA


SlOVO O ORKESTRU

I zložbom svjetski poznatog sarajevskog fotografa sa pariškom adresom, Milomira

Kovačevića-Strašnog (2007. odlukom predsjednika Francuske odlikovan ordenom viteza), premijerno postavljenom u Šarića kući u Stocu 16.07.2011. god, obilježno je 80 godina postojanja „Gradske limene glazbe/muzike„ Stolac.

„Oda radosti„, pod tim imenom je, naime, po-stavka iz Stoca, preko Pariza (galerija Fait&Cause) krenula u svijet da svjedoči o značaju jedne, re-lativno male grupe ljudi, muzičara, umjetnika za jedan grad i jednu bezvremensku i ljudsku ideju globalnog susjedstva, respekta i tolerancije. Biti član ovog orkestra je čast koja podrazumijeva slu-šati drugog i zajedno s njim napraviti suglasje koje je uhu milo i srcu drago. Orkestar koji broji četr-desetak ljudi u prvoj postavci može funkcionirati samo tako.

A sve je krenulo davne 1931. godine kada je na inicijativu kulturnih društava „Napredak„, „Pro-sveta„ i „Preporod„ u Stocu osnovan prvi puhaći orkestar, koji se vremenom etablirao kao jedan od najznačjnijih valera u koloritu stolačkog kulturnog zbivanja. Možemo samo pretpostaviti kako je teško bilo u ono doba doći do instrumentarija i koliko je skupa bila ta zanimacija koja je mjestima u kojima je postojala davala „nekakav„ gradski štih. Kažu da je najvrijedniji instrument (tubu) donirao tadašnji naćelnik Stoca Kovačević i da su svi viđeniji lju-di svojim prilozima i angažmanom učestvovali u opremanju orkestra.

Probe su se održavale preko puta Behmenlu-ka (danas obiteljska kuća dr. Edina Šetke) pod di-rigentskom palicom prof. Zamole. Uzgred, budi rečeno, jedan od dirigenta bio je i otac Predraga Matvejevića u vrijeme kada je službovao u Stocu. Rijetke su informacije iz tog vremena jer je arhiva

„Gradske Limene Glazbe„ dijelom uništena u dru-gom svijetskom ratu, a dokrajčena 1993. godine.

U periodu od 1941. – 1945. godine orkestar nije djelovao da bi aktivnosti nastavio po završet-ku rata u sklopu KUD-a „Marko Mihić„ i uz veliki angažman starijih članova vrlo brzo je postao kon-stanta kulturnog života u gradu. Bilo je to vrijeme

kada su kulturno-umjetnička, vatrogasna društva i dobar broj privrednih subjekata širom bivše drža-ve imali svoje puhaće orkestre i kada su smotre or-kestara bile istinski praznik muzike. Ponosni smo što je stolačka „Gradska Limena Glazba„ i pored velikog broja aktivnih orkestara na svim tim oku-pljanjima bila rado viđen učesnik i što je svoj grad predstavljala diljem ovih naših prostora. Najveću ekspanziju Gradska Limena Glazba doživjela je koncem sedamdesetih godina pod vodstvom Ivi-ce Cepaneca, a 1981. god. Stolac je bio domaćin smotre puhaćih orkestara na kojoj je učestvovalo petnaest orkestara iz cijele biše Jugoslavije.

Svoj posljednji prijeratni nastup, krajem aprila 1992, glazba je imala na sahrani velikog stočanina Emira Buzaljka, kozmopolite, arhitekte, pisca, mu-zičara, slikara.., čovjeka koji je bio dobri duh svoga grada, nezamislive vertikale vrijednosti i važnosti za kulturu uopće.

Ludo vrijeme koje je već tada počelo pokazaće svu simboliku te sahrane.

Alen Turković

Slovo Gorčina


Prostorije „Gradske Limene Glazbe„ su uni-štene a stotine hiljada tadašnjih maraka vrijedan instrumentarij je prodan u staro gvožđe. Sudbina je, izgleda, kulture da i u ratu i u miru uvijek prva strada.

Ama zalud, ona je ko ova naša pirevina, pruži korijen pa je istrijebit nikako ne možeš.

U aprilu mjesecu 2006. godine na inicijativu grupe entuzijasta upriličena je obnoviteljska skup-ština „Gradske Limene Glazbe/Muzike„ Stolac na kojoj je izabrano novo rukovodstvo a za predsjed-nika skupštine je izabran ugledni stolački poduzet-nik gosp. Jusuf Elezović. Tom prilikom smo od pri-jatelja iz „Seljačke Sloge„ Trebižat dobili na poklon šest starih instrumenta koji su bili u funkciji i to je bilo sve.

Bez prostorija za održavanje proba, bez ikakvih inicijalnih sred-tava, bez instrumentarija sa desetak starijih muzi-čara i petnaestak djece koja su prve note nau-čila kroz međunarodni „Tutti„ projekt krenulo se u oživljavanje orkestra.

Prostorije za rad je ustupilo privatno predu-zeće A.K. „EL-GO„ Sto-lac a dobar dio tih prvih instrumenta nabavljen je kao donacija organizacije

„Tutti„ i prijatelja iz Gre-naderkorpset iz Trondhe-ima Norveška.

Kažu da je ponovni početak u principu teži od početka ali dan po dan orkestar je rastao i sve više mladih ljudi i djece se priključivalo probama tako da smo bili stavljeni na slatke muke kako svi-ma koji imaju želju omogućiti da nauče svirati neki instrument.

Relativno brzo, već prvog maja slijedeće go-dine orkestar se predstavio svojim sugrađanima tradicionalnom prvomajskom budnicom i taj je

događaj po prvi put nakon rata kao udarnu vijest u večernjim vijestima državne televizije predsta-vio Stolac u pozitivnom svijetlu. Kako je vrijeme odmicalo orkestar je postajo sve bolji i sve opre-mljeniji uz svesrdnu pomoć prijatelja iz Francuske, Norveške, Hrvatske, itd. Hvala im.

Sjajan napredak naprevljen je ostvarivanjem saradnje sa dirigentom profesorom Zvonkom Kneževićem koji je svojim radom od stolačke glaz-be napravio pravi brend, orkestar rado viđen na svim bitnijim manifestacijama u zemlji i regionu. Tri godine u nizu svirali smo na prijemu za di-plomatski kor u Sarajevu u organizaciji ambasada

skandinavskih zemalja, otvaranje turističke se-zone u BiH 2009, Da-nima Evropskog nasli-jeđa u Sarajevu, Kid’s festivalu, maškarama u Metkoviću i Čapljini, smotrama orketara iz BiH u Zenici i Travniku, Trebinju itd.

U ovom svečar-skom broju Slova Gor-čina i godini kada sla-vimo osamdeset godina postojanja, nije red za-pomagati i žaliti se. Vi-dimo kako prolaze kul-turne institucije koje su po značaju mnogo bitnije od nas, ali mora se spomenuti da sto-lački orkestar kao apo-litična, multietnička, multisocijalna, multi-generacijska i prije sve-ga potpuno amaterska

organizacija, jedva sastavlja kraj s krajem (u ovoj godini jedina fin. pomoć došla od načelnika opći-ne Stolac) te smo pokrenuli akciju upisa u počasno članstvo kojoj se slovom i brojem priključilo šest (6) ljudi od kojih jedna Italijanka.

Bez obzira na sve naša djeca sa svojom Odom radosti će i ubuduće obilaziti dunjaluk i biti na po-nos svim stočanima i mostoljubcima širom planete.


pJESNIK NEOBORIV U BESKRAJUFILOZOFSKO HODOČAŠĆE

D avno nekad, kad bijah i vanredni student Svjetske književnosti i lucidni skitač i

sezonski radnik i depresivan lirik, radio sam kao ribar na Islandu… Dakle, čim su prodrli kao voda - dolari u moje džepove - prvim avionom vratim se u Sarajevo - i dolare koji mirišu na bakalare zami-jenim za moćne njemačke marke, i k‘o oparen vrelom vodom, trčim da ČASTIM majku, očuha, brata, tetku i tetka, amidže i raju iz džez kluba ZVONO… Onda me, sasvim neočekivano, prasko-zorje podiglo sa parkovske klupe i spustilo na sjedi-šte autobusa za Stolac… da uživo pozdravim časni Kur` an ispod Šerifovog jastuka, a potom sve vode-ne patnje i radosti, pjesnika i filozofa Šerifa Krge, kao i dubinu nedovršenog sna njegove familije, na hodočasnom krugu basilijskom… U nekoj stolač-koj knjižari kupih remek djelo Nedima el-Džisra

– VJEROVANJE U BOGA – u svjetlu filozofije nauke i Kur`ana – i tamo gdje intuitivno nasumi-ce otvorih stranice 74 i 75, s dubokim poštovanjem ka Šerifu i El-Me-arriju, položih novčanicu od 500 njemačkih maraka na El-Me‘arrijevo pjevanje:

Umiru ljudi, jedni iza drugih, dok stalno ostaje Prvi, Moćni. Da smrt ide sporo – to je moguće. Da svijet traje vječno – to je nemoguće.

Ubrzo sam se stopio sa mlazom vode iz česme… Umih mahmurno lice i krenuh ka Vučinoj „mješavini infuzije stvarnog i imagi-narnog„ – da bih što prije „dobacio„ do asketske kućice Šerifa Krge, na ljuljačku nebesnu – Basili-je. Kao ribar-sanjar nenaspavan, nešto me mami da legnem ispod raspuklih šipkova – ali, odnekud zavihoriše riječi slikara Džeke Hodžića – Mudonjo, ne spavaj, kreni ka južnoj mistici – i onda sam poput trajekta isplovio na kapljicu vrha južne mi-stike… Domahuje mi Šerifova sestra Šefika i veli

– sanjala sam te, da si Tito… Čim je kao modri bič prišao Šerif i bratski me pozdravio – brže od mungosa tutnuh u Šerifove ruke Nedimovu knji-gu (u kojoj je novčanica od 5oo DM u sebi čitala

El-Me-arrijeve stihove) i glasno rekoh: Majstore šaha i filozofije, ovu su ti slatku knjigu kupili usol-jeni, islandski bakalari… jer su sanjali tebe i Ničea kako igrate šah na zraci izlazećeg sunca – i još su mi šanuli – tvoj prijatelj je vitalni čovjek Volje, Šerif je mistik-oslobodilac i kao Niče, misleni donosi-lac radosti, zato ga i častimo…! Evo, društvo, ljudi i neljudi, koji želite da vam se um prije rasprav-ljanja sa Šerifom očisti od uobrazilje, odšetajte hodočasnim dvokorakom prema visokom vrtu basilijskom, - kliknu Sejo, majstor za proizvodnju najprirodnijeg soka od šipka, koji je ujedno i bi-stri misleni rod Šerifov… Dakle, Šerif Krgo i živ i mrtav samo jednom molitvom koju prouči u svom čelu, skida šećer i so uobrazilji! Ali vidovito, kao onostrana vaga, Šerifovo čelo reče mi: Hvala Alla-hu, ti više nisi napušen dimovima uobrazilje, zato ova knjiga ima monetnu STRANICU više… U času kad je Šerifov otac Mustafa (veliki borac ko-jem je petokratsko Općinsko vijeće davalo stan u Stocu, ali on je ostao na gori Basilije sve do smrti) snažno protresao moju ruku, Šerifova majka Mun-ta, hercegovačko-reljefno istovjetna kao moja ma-jka Šemsa, „dozujala„ je kao pčela iz vrta, pomi-lovala po obrazu i simfonijski zujavo šanula: Meni izgledaš dobro. Sad idem da ti ispečem sedmero jaja na maslu i onda ćeš popiti NAŠ sok od šipka…

ŠAHOVSKA PARTIJA SA ŠERIFOM KRGOM

U šahovskim partijama koje sam odigrao sa Šerifom Krgom, bio sam čedan i ponizan, niži od prašine, jer imao sam osjećaj da su svi do jednog, Šerifovi šahovski potezi – tečni kur` anski aje-ti… Naime, iskušavao me kako šahovske muke podnosim. Logika strpljenja, kao stolačka mlinica melje mrak, ali iznova rađa lepršavi potez… Jer, strpljenje je dugovječno uživanje! Svi drugi oblici strasti kratko traju, kao kacige uobrazilje. Sjećam se, u jednoj od nebrojenih odigranih šahovskih partija, gore-dole, pravdoljubljivi šahovski potezi pokrenuše poletnu obostranu filozofsku raspravu o životu i smrti…

Admiral Mahić

Slovo Gorčina


Šerifov potez - bijeli pješak na C-4: Ulazimo u svijet slike. Naspram tebe nije drugo do samo sli-ka bijelog obraza i crnog obraza.

Moj potez - skakač na C-3: Krenuo sam da vatrene strasti uništim…

Šerifov potez - pješak na C-5: Vidim da si hra-briji od ogrebotine na vrućoj kotlovnici…

Moj potez - pješak na B-3: Ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne, jer istina ljubavna nije ničemu uvreda! Ljubavi nema za moju ljubav. Ipak, divim se dijalogu sa istinom ljubavnom ako izme-đu ne stoje rešetke! Kako je počela ova SLIKA da iskri…? Misao koja je zapela da živi od SLIKE ne plovi punim jedrima.

Šerifov potez - pješak na H-4: Prijatelju, ima ljubavi za tvoju ljubav. Izmiri se sa onom koju ubi-jaš praznom pričom. Ostani pjesnik. Ostani neka kvintesencija, neka harmonija. Čuvaj Bijeli Obraz. Bilo koja SLIKA je PROIZVOD logike PRAVDE Nadstvarnosti. I Život i Smrt su PROIZVODI. Svi-jet SLIKE CRNOG OBRAZA živi i umire sve dok se ne preobrati u SLIKU BIJELOG OBRAZA! Pre-ma tome, nema boljeg logičara-šahiste od Prvog, Moćnog, milostivog Allaha!

ETO TAKO STIGAO JE ŠERIF U SARAJEVO SLIČNO PREVERU KOJI JE POSLIJE RATA ETO TAKO STIGAO U PARIZ I TAMO POTRAŽIO DA VIDI LAVA - KRALJA ŽIVOTINJA – ALI DOBIO JE ODMAH PO BRNJICI

Eto tako... poslije rasprsnute ratne opsade gra-da Sarajeva, u svijetu mrtvih i živih, na šetalištu nade ošamućen udarcima tuge i siromaštva, umalo se ne sudarih sa jekom Šerifovih koraka… U ovom susretu kao da sam sreo svica - divanskog pjesnika koji me je srdačnim stiskom ruke uveo u svjetlost živih! Otišli smo u kafe „Buybook„ i ispričali se do mile volje. Rekao mi je da ga je hrabri Zuka doveo u Sarajevo – i da živi ( u ime naroda ) kao podsta-nar kod bistričke invalidne nane…

Eto tako… iz dana u dan, bez novčanika, imo-vine, sretali smo se kao dva kokuza, i s obzirom da nas niko od moćnika koji su plivali u lovi nije uveo u sistem moći preživljavanja , ovaj put igrali smo šahovske partije koje smo imenovali: Panika u tea-tru – za sirotinju koja nikad nije imala šta izgubiti!

Eto tako… jednog dana ispričah Šerifu svoj

OZBILJNI san kojeg sam sanjao za vrijeme bo-ravka, kao literarni stipendist na Masej Koledžu, krajem 95-te godine, u Torontu… Ususret meni išao je neznani Demon, mislio sam da ću s mirom proći pokraj njega, ali – ustremio se da me kao orao ščepa kandžama!!! Ako su mi ove tjelesne oči zat-vorene pri spavanju, otkud otvorene DRUGE OČI u meni? Oči duše su ogledalo razuma. Čuo sam moj glas koji je proučio dovu iz Kur` ana: EUZU BI-LLAHI MINEŠŠEJTANI-RRADŽIM BISMI-LLAHI-BRAHMANI-RRAHIM… Ni sam ne znam kako, ali VIDJEH OSJETOM PRISEBNOS-TI– SVJETLOST koja nije ova zemaljska svjetlost – i ta, BESMRTNOBLAGA SVJETLOST, odgurnula je Demona iz mog vidokruga! Probudih se, sjedoh na ivicu kreveta i rekoh sebi: Vjeruj u Ljubav koja je Bog! Bio kriv ili prav, vjeruj u Ljubav! Svjetlosni signali STVARNOG ŽIVOTA, Civilizacije „stvar-nosti„ odista izviru iz Božije Ljubavi! Bože, Civili-zacijo koja si mudro i hrabro, uzročno izrezbarila materijalne nepomične poteze u pomičnost do-brog čovjeka, oprosti što pijem i opijam svoju sop-stvenu naivnost! Griješim li, Bože, što neprestano tražim SVOJU ŽENU koja se ne zove ZAVJERA, ili LEGES PRINCIPIUM? Ili, griješim li, Bože, ako se radujem otisku ljubavi na licu neprijatelja i pri-jatelja?

Eto tako... prestali smo da trčimo. Opušteno koračamo prema ljudima. Da nije meke i putene Vildane, Abida koji brusi vodu, Oskara na galaktič-kom biciklu, Milana iskonskog enigmate, Šefiko-vog čitavog lica poezije, i drugih lica LJUDSKIH, ne znamo kako bi opstali... Čovjek čovjeku otvara granice. Šerif i Admiral nemaju račune s LJUDI-MA a niti oni sa nama. Drži LJUDE, ipak, OSJE-ĆAJNOST. Strana DOBRA nema imena. Trčali ili hodali, drži nas OSJEĆAJNOST. Pa i neke vojnike koji prebrojavaju mrtve.

Eto tako… jednog dana, zarobljen u samo svo-ju mistiku, veliki mislilac iz Stoca, koji nije mogao opstati u Stocu, jer je bio pravi Stočanin, iako obo-lio od štiva samoće i tumora u glavi, vizionarski je odšetao u sarajevski Zoološki vrt da vidi lava–kralja životinja – da ga poselami i ispriča svoju životno-vjersku priču… Ali, odnekud su dotrčali nadobudni čuvari…

Slovo Gorčina


SJEĆANJE NAPISANO U OSLOBOĐENJU:

Šerif Krgo

U petak, u pet sati, petog marta 2010. godi-ne, otišao je najveći usmeni pjesnik Bosne, Šerif Krgo, nenadmašnik iz Basilija, nečujno i svojom putanjom kuda je uvijek i letio, jer on nikad nije kročio. Godinama i godinama on nas je učio šta su prave riječi i pravi kosmos, i kako se zaista živi samo u izgaranju za čestitost. Bio je predvod-nik neshvaćene, nepokorene i nevidljive Bosne, umnik najdubljih magmi i pjesnik najviših lava od takve nepomirljivosti sa nečišću pravljena su sva sagorijevanja u zvijezdama.

Njegova vjera je bila i iznad najvećih insti-tucija i najmanje dvoličnosti. Mnogo, zaista mno-go je naučio stotine i možda i hiljade nas, a to što nismo uspijevali usvojiti više bilo je podjednako do naše tromosti koliko i do njegove neuprative uzvišenosti.

Sad nam samo ostaje da kažemo: Dragi Šerife, zasijao si sve kuran`ske riječi u lijehu smrti i zato nisi umro – jer nisi dao nikome da ugasi nijedan tvoj neopoganjeni osjećaj, nijednu slutnju onoga koji je u svakoj krošnji vidio grananje galaksija. Tvoja misao dobrote počastila je svoje bližnje, jer svaka tvoja misao, kao šahovski potez, išla je da isčupa bilo čije srce iz korijena okrutnosti.

Nikad nećemo zaboraviti ono što si nas naučio, stotine nas iz Sarajeva, Stoca, Hercegovine i čita-ve Bosne. Mi smo ostali tvoja jedina djeca tvojih formula objavljenih samo izgovaranjem, ali snaga tvoje misli ostaje da čuva sve ove namučene ljude pred novim aždahama neznanja. Tvoja nepokoriva čestitost je stajala iza svakog prodora tvog uma – pa neka i nas čuva kao što je i tebe od svake napasti i vodi nas svjetlu mudrosti.

I onda će svako od nas željeti da bude kao ona suštinska Bosna o kojoj si rekao vječni stih:

„SAMO JE VATRA U BOSNI NEUGASIVA, SAMO JE BOSNA U VATRI NESAGORIVA„.

RIJEčI I SLIKE (LITERARNO STVARALAšTVO)


pUTOVANJE U BADANJ, U MJESTO IZgUBlJENOg VREMENA

Preko Bune i Bunice

S krenuli smo s ceste M-17 prema Buni, odakle je, za mene, početak prostora u

vremenu potonule župe blagog imena Dubrava. A Buna, ime je jednoj od naših najkraćih rijeka, koja se, obogaćena još kraćom pritočnicom, Bunicom, nakon pet kilometara od blagajskog izvora ulijeva u Neretvu, s druge strane magistralne ceste... Buna je ime i ovom starom humskom gradu s obruše-nim ostacima u Drugom svjetskom ratu bombar-dirane, prelijepe, na 14 lukova uzdignute ćuprije. Austrijanci su je odmah prozvali „rimskom“, mada su neki skloniji da je identificiraju kao osmanski arhitektonski poduhvat, pa se misli da je tek jedna od Karađozbegovih zadužbina iz XVI. stoljeća. Da, da, ovo je Buna koja teče onom zbijenom rečenicom kojom se profilira čovjek koji je prošao sito i rešeto, isprobao svako iskustvo na vlastitoj koži i bio na svakom mjestu: Taj ti je prošao i Bunu i Bunicu!

Odavde, čini mi se, pa sve do mora, počinje drevnost koja nerijetko nadilazi svaku bosansku i humsku političku i državotvornu (srednjovjekov-nu) profilaciju.

I već na ovom mjestu vidimo i druge građevi-ne koje su umirale i ponovno se rađale, kao što se dešavalo u doba naše žive suvremenosti, gotovo ju-čer (recimo, 1993.), kad su sravnjivane sa zemljom džamije mrskih Drugih i Drukčijih, kao ona Ali-paše Rizvanbegovića, podignuta 1848., vezira na Hercegovini, Ali-paše Stočanina!

Vozimo se po ko zna koji put prema Stocu. To je, možda, najzagonetniji kraj naše lijepe i nesretne države. Moj suputnik nosi svoju kameru da njome zabilježi čuda vremena koja se ne mogu uvijek riječima opisati, koja se otimaju i prelijevaju u tajnovitim bljeskovima, u neznanim, neobjašnjivim, historijom neutvrđenim.

U Stocu, u antičkom Dilluntumu, u srednjovjekovnom Vidovom gradu, Vidoštaku, u živim i nestalim selištima, u ovom zelenom porječju

Bregave, obitavali su ljudi od nezapamćenih vremena do dana današnjeg.

Kroz mjesta nejasnih imena...

Putujem s Tarikom. S Tarikom Denjom i nje-govom kamerom, u njegovoj crnoj limuzini ele-gantnih linija. Vozimo se preko bijelog dubravskog visočja, preko Hodbine, kroz naselja ili mimo njih, sela u blizini, prema kojima su uperene žute plo-čice putokaza, prastarih toponima humske zemlje, od kojih je baš svako starije od Grada sa Starim mostom! Niko ne zna kada su nastala, kakva im je bila sudbina, kako su se živjeli i u šta su ljudi tako snažno vjerovali da bi uspravni opstali na svom kućnom pragu i na svojoj vlastitoj zemlji.

Sva su ta sela i obrušene gradine po njima, i poneki ulomak rimske ceste koja je udarena na prethodnoj, ilirskoj, i rasute kamene gromile s mrtvim precima, i patarenske nekropole – nijemi svjedoci koji govore svojim jezikom o neporecivoj žudnji za životom, upornosti da se ne pomakneš sa svoga, sa kućišta i baštine, ali i o zloj kobi koja je dolazila i rušila, koja je krvoločno otimala i žive brutalno sijekla i ubijala.

Rotimlja

Evo Rotimlje, odakle je porodičnim porije-klom mostarska i sarajevska porodica Nametaka, mostarska poznata po dr. Abdurahmanu, a sara-jevska po književniku Aliji, poznatoj braći koji su, svaki na svoj način, obogatili bosansku i boš-njačku kulturu. Tragovi pripovijednog svijeta Ali-je Nametka, ne samo kao puke topografike nego i mentaliteta, ali i historijskog odbljeska sudbinskih udesa – zahvaćeni su iz zlatnog vremena ranog djetinjstva kada se sve pamti – snažno su utkani u autorovo u zrelom dobu nastalo djelo. U toj Roti-mlji kroz koju upravo prolazimo, Nametci su imali svoja imanja, ljeti bi „izlazili na selo“ i ostajali do rujne boje jeseni... Tu su zasigurno i budući pisac i budući historičar književnosti, u najneposredni-

Ibrahim Kajan

Slovo Gorčina


jem doticaju s okamenjenom historijom spoznava-li vrijeme, igrajući se kao bivši dječaci među steć-cima omanje nekropole, promatrajući začuđenim očima prizore po bokovima mramorja i dlanom prelazeći preko plastike mačeva i štitova, jabuka i rozeta, jelena i posmrtnih kola….

Osim Rotimlje, sada se prisjećam, izranjaju i druga poprišta proznog svijeta Alije Nametka, sve poredani po ovom kraju… Brštanik, Dabar, Hodo-vo, Radimlja, Stolac…, pored kojih ću proći ili u koje ću, jednoga dana, vjerovatno doći.

Prolazili smo baš kad su se začula crkvena zvo-na sa sv. Petra i Pavla. U Rotimlji je i džamija, kuća dobre namjere, koja je, prvi put od svoje izgradnje, minirana i srušena 1993.

Okrećem lice sad na lijevu sad na desnu stranu. Žudim za mjestima koja nisam vidio, čija imena pročitavam u mimohodnoj vožnji, koje je povijest uknjižila zbog svoje uzdignutosti nad prostorom, ne samo zbog tutnja vojnih osvajačevih čizama, nego i zbog duhovnih strujanja čije simbole cijelo posljednje stoljeće otkopavamo i pronalazimo. Evo, tamo je skretanje za Trijebanj.

Trijebanj

Po cijelom slavenskom prostoru mogu se pro-naći gradovi i sela kojima u korijenu imenice čuva-ju sjećanje na staroslavensku zajedničku povijest, u korijenu treb. Da, staroslavensko ime, riječ kojoj

većina Trijebanjaca danas vjerovatno ne zna zna-čenje: a označava mjesto žrtvovanja, ili žrtvu samu, ili oboje – spuštanje žrtve na žrtvenik.

Posljednji popis precizira da je u Trijebnju bilo prijavljenih stalnih boravišta 353 osobe. Bilo je 184 Hrvata, bilo je 113 Bošnjaka, bilo je dvoje Srba i bila su trojica Jugoslavena. Ukupno: 353 stanovni-ka. Do danas, evo ravno 20 godina, nije bilo popisa pučanstva. Od tada ne znam koliko se vratilo Boš-njaka nakon ratnog izgona, i ne znam jesu li među povratnicima i ona dvojica Srba. Ni sa onom tro-jicom Jugoslavena ne znam kako se završila priča.

A nekoć je pravoslavnog svijeta u Trijebnju moralo biti puno više od one dvojice ubilježene u popis mještana 1991. godine. U Trijebnju je jedan spomenik velike vrijednosti, crkva sv. Nikole, za-dužbina vojvode Donjih Vlaha, Radoja Hrabrena iz znamenite plemićke humske obitelji Milorado-vića – Hrabrena, crkva iz 1534., podignuta u doba

„tamnog vilajeta“ osmanskog vladanja, pod kojom, kako se to trajno ističe, „kršćani nisu imali nika-kvih prava“. Njezine su freske bile neprocjenjive likovne vrijednosti...

Mada je crkva sv. Nikole „prestala da poje“ 1815. godine, ipak ju je polovicom XIX. stolje-ća obnovio mostarski trgovac Samit Gavrilović da traje i svjedoči o afirmativnom pravoslavnom prisustvu u turskom dobu, s korijenima iz dubina humskog srednjeg vijeka, da opstane kroz Austro-Ugarsku monarhiju, kroz dvije Jugoslavije – i da je,

Slovo Gorčina


napokon, do zemlje poravne snage HVO-a krajem 1993. ili početkom 1994. godine. Ravno 460 godi-na nije nikome smetala, jer i kako bi kad je bila kuća Božja! Nju su morali razoriti oni koji u Boga ne vjeruju i koji Boga mrze mržnjom goleme snage. Baš kao i oni koji su džamiju u Rotomlju iz verti-kale što je dodirivala zvjezdano nebo, poravnili u horizontalu po sparušenoj travi praskom i munja-ma podmetnutog eksploziva.

U Trijebnju je, pored pravoslavne crkve, mala nekropola od šest stećaka. Dobro su očuvani, val-jda i zbog toga što su, skrivajući se od živih, u ze-mlju dobrano utonuli. Od četiri stećka u obliku sanduka, dva su ukrašena a ukrašeni su i stećci koji se prostiru po zemlji u obliku ploča. Ukrašeni su motivima štitova i mačeva. Obrubljeni su bordura-ma trolisnih, povijenih grančica lozice.

U Trijebnju su još tri lokaliteta sa stećcima za-gonetnih predaka: na Rosuljama, na Stublini i na Krstu.

Na Rosuljama, tek kilometar od crkve pravo-slavne, jedanaest je kamenih sanduka i jedan slje-menjak, dijelom utonuli u svetu humsku zemlju i dijelom zasuti zemljanim nanosima prohujalih oluja i vjetrovština. Tri su sandučasta stećka ukra-šena i onaj sljemenjak, motivima trolisnih lozica, vrpcama tordiranim i prizorima iz lova urezanim.

A na Stublinama, uz rub puta koji Trijebanj veže za Rotomlju, jedan je ukrašeni od četiri san-dučasta, i peti je ukrašen, stećak sa uzdignutim sljemenim krovom. Mač i štit. Lozica. Trolist. I oni tonu u zemlju, i oni su, kao i većina ostalih, spome-nutih, nagnuti na jednu od strana svijeta od tikanja živih i od disanja crne zemlje.

Na Krstu, na putu prema Žitomislićima, tri su stećka, sva tri ukrašena. Uz dva u obliku sanduka, treći je oblikom krstače, od teška kamena što je u kamenu sanduku našla svoje tvrdo uporište. Na taj je sanduk dijak usjekao ime onoga koji je hodio po zemlji a sada je tu, ispod kamena: Ljubo Vuksalo-vić. Stećci su ukrašeni po bokovima - izvijenim lu-kovima arkada, štitom koji štiti i mačem koji brani, i ukrašeni su jabukama i rozetama, i rozetama u kružnim vijencima, i još križem i vrpcom bordi-ranom...

Tarik je ponovno usporio, prolazimo kroz Hodovo, od čijeg me imena uvijek zapahne nešto drevno i drago, blago i pitomo: najviše me fasci-

nira srednjovjekovlje zbog slavenskog porijekla koje je apsorbiralo, dolaskom i otkrićem svoje domaje, sve što je pamćenjem, duhovnošću i ge-netskim prelijevanjima moglo prihvatiti poput do-brog zdravlja i recepta za dug hod kroz život, kroz prostor i kroz vrijeme. Uvijek su negdje, u blizini stećaka ilirske gromile, ili rimski miljokaz, rimska cesta, ili jedan od rimskih bogova s nekog od poli-teističkih prijestolja.

U Trijebnju, koji nam je ostao iza leđa, prona-đen je žrtvenik glavnog i vrhovnog rimskog božan-stva – glavom i bradom: Jupitera neusporedivog! Na istoposvećeni žrtvenik, Jupiterova je kultna zajednica postavila svetu aru i u Hodovu, u koju upravo ulazimo, a još jednu pronađenu – u Stocu, kamo ćemo, ako Bog da, uskoro stići.

Trijebanjski žrtvenik Jupiteru visok je 98, širok 40 kolika mu je i debljina mjerena u centimetrima. Na gornjem, znatno oštećenom dijelu, imao je nat-pis od kojeg se raspoznaje

IOM I(ovi) O(ptimo) M(aximo)PAELSE P(ublius) Ael(ius) Se(ve)RVSL rus l(ibenter)P P(osiut)

Žrtvena ara Jupiteru u Hodovu, sličnih dimen-zija, imala je i ukrase, koje je vrijeme ili nečija ne-harna ruka, davno nepovratno uništila...

Na više lokaliteta Hodova još uvijek, boreći se s vremenom, opstoji više što većih što manjih ne-kropola starih Bošnjana, nasljednika antičkih. Da to istaknu, kao da nam šalju jasnu poruku o činje-nici da baš oni, ljudi srednjovjekovlja, čvrsto us-postavljaju vezu kontinuiteta između nas kasnijih i onih prije njih, Ilira, sahranjujući se tik do njiho-vih grobova, uz kamene gromile ili čak na samim njihovim uzvisinama, na gromilama! Stećci do ilirskih gromila, a haremi bošnjačkih muslimana do stećaka. I baš tako je u ovom Hodovu, u ovom selu izgubljenom na zemljopisnoj mapi, ali na putu kroz koji moraš proći ako putuješ prema Stocu!

Kod Boškailovih kuća izbrojano je 49 stećaka - kamenih sanduka i četiri sljemenjaka. Sva su če-tiri sljemenjaka ukrašena i čak 18 sanduka! Brojni su motivi na njima, nije se uvijek „prepisivalo“, pa uz oružje, štit i mač, uz predočenja ljudskih i živo-tinjskih likova, obilje je floralnih i astralnih sim-bola. Obraćaju nam se nemuštim jezikom koji se

Slovo Gorčina


čita umom i razumijeva srcem. U toj je nekropoli i jedan stećak čijeg vlasnika znademo jer mu je ime uklesano: Pavko Radohnić se zvao.

I postoje stećci na još ovim lokacijama Hodova, koje ćemo jednom zasigurno pomilovati rukom: na lokalitetu Radan-krst, na lokalitetu Pogrebnice, na lokalitetu Lokve i na lokalitetu kod Zadružnog doma.

Naravno, svi su stećci, osim onih koje je neki slučaj pomjerio iz svog prvotnjeg ležišta, uvijek postavljeni u pravcu zapad – istok.

A onda smo naišli na jedno samostalno naselje koje, kažu mi, pripada Hodovu, naselje koje pri-je ratnog pomijeranja stanovništva nije postojalo, naselje nevoljnika, za koje ne znademo pouzdano je li živo ili polumrtvo. Nikada dosad, a prolazio sam bezbroj puta, nisam vidio ispred kuće živog čeljadeta. Uvečer, kad bih se vraćao iz Stoca u Mo-star, vidio bih osvijetljene prozore tek u ponekoj kući, i iz njih čuo – samo tišinu.

Na ulazu i izlazu nema pločice s imenom na-selja. Naselje očito nema imena. Nema ništa lijepo-ga ni u gradnji kućica, ni u kamenitim dvorištima, nema ni jednog zasađenog cvijeta, nema ni jednog bijelog janjeta.

„Tu su nastanili nesretne Hrvate raseljene iz svojih zavičaja... Ima onih koji su pobjegli pred Srbima iz Dabrice, ima ih iz Bosne koji tvrde da su pobjegli pred Armijom BiH... ko bi sad sve to znao... Jesu li tu sretni? E, to je teško pitanje...“

Jer, šta ima na ovom mjestu gdje su podigli sta-ništa, gdje su udarili svoj toprak? Tu nema zemlje, nema drveta, to je surovi kamenjar, pun vjetrova, škorpiona i zmijurina.

Na jednom sljemenu nedovršene kuće, možda čak i napuštene gradnje, mrtvo visi pocijepana tro-bojnica s karakterističnim grbom „Hrvatske repu-blike Herceg-Bosne“. Države nema, ali zastava ima.

Ima i u blizini benzinske pumpe gdje skrenu-smo prema Maslinama, i u blizini Orfejovih dveri, u neposrednoj blizini slavne nekropole Radimlje, dragih duhova Dobrih Bošnjana iz okrilja Crkve bosanske - koji neporecivo demantiraju svaku laž koja ne može opstati duže od jednog dana.

Tarik parkira pored one kućice uz nekropolu, promatra panoramu stećaka i promatra je kroz vi-zuru svoje kamere. Pita me, ozbiljan, koji će tekst pokrivati današnje snimke našeg dokumentarca .

O Radimlji se zna gotovo sve, ali viđenje jed-nog pjesnika uvijek je drukčije od opisa znanstve-nika koji već puno stoljeće objavljuju svoje uteme-ljene analize, započete njihovim plasiranjem na stranicama čuvenog sarajevskog Glasnika Zemalj-skog muzeja. Među proslavljenim imenima, ime je pionira Ćire Truhelke, opsjednutog poviješću srednjovjekovne Bosne, posebno stećcima i bo-sanskom staroslavenskog redakcijom pismena s kamena i pergamena, ćirilskog pisma bosanskog kojem je upravo on ime nadio i koji je on u znan-stveni prostor lansirao pod nazivom bosančica. A ipak, u narodu je danas najrašireniji i najpoznatiji, promišljeni i poetski govor Maka Dizdara o nekro-poli u koju je silazi sa svog vlastitog kućnog praga.

O Maku, bosanskom Orfeju među stećcima i o Radimlji, pisao sam u putopisu U Stocu, Isusov plač, pa mi sad ostaje samo da uprem prstom u uporno nasrtanje na ovo uzvišeno mjesto zajedničke sud-bine ljudi iz kojih smo mi, današnji, potekli – da se obuzdaju divlji urbanisti i graditelji koji razaraju, destruiraju i guraju u propast zvjezdanu nekropolu koja se više ne može ponoviti niti na bilo koji na-čin obnoviti. Ona je pouzdan trag kojim smo ho-dili i na kojem smo se uspravljali, živjeli – potpuno svoji, baš kako Krleža kaže – izvorni i neporecivo svjetski!

I ova je srednjovjekovna nekropola na onom mjestu gdje se jasnim rukama prihvaća za ruke svojih civilizacijskih prethodnika, Ilira, jer su po-red njih, život napuštajući, sahranjivani. Četiri su ilirske gromile otkopane početkom XIX. stoljeća na sjevernoj strani puta za Mostar, uz Radimlju. I njihove su grobnice čuvale zemne ostatke naših predaka položene u pravcu zapad (glava) – istok (noge). Preko tih grobišta ulazi se u najdublje du-bine vremena gdje, zamalo, završava pisana povi-jest... koju ćemo, uskoro, čak i prije nego uđemo u grad Stolac, prvi put vidjeti svojim vlastitim očima.

A u Gorici, zaustavismo se…

Tako smo stigli u prvo stolačko prigradsko naselje. U Goricu. U vožnji, da mi ne promakne, pogledam tražim izvornog Stočanina koji će nas odvesti svojim autom na mjesto gdje historije još nije bilo. A to mjesto se zove: Badanjska pećina.

Slovo Gorčina


U blizini niskog zida koji je rubio memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Moj-sija Moše Danona, čekao nas je Sejo Obradović. Seju ipak svi poznaju pod nadimkom – a nadi-mak mu je Brzi. Brzi je jedna neusporediva osoba, po srdačnosti i po susretljivosti, o čemu sigurno mogu svjedočiti.

Dok smo se pozdravljali, pogled mi je bludio po neobičnom Mošinom grobu. Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo je jednom - po sarkofagu prvog sarajevskog ra-bina, hahan-baše Mojsija Moše Danana. Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajišini na domaku samog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamni-čio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao. Paša zatraži od sefar-dske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika

– ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim pr-vacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Ru-stem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli

protiv svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, sa-znavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpi-sima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…

Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20 sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu...

Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bo-sanski, piše, među ostalim:RABIN MOŠE DANON

Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!

Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./

Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mje-sto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine bri-ne isključivo jedna muslimanska porodica, obi-telj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oš-tru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je

Grob Moše Danona

Slovo Gorčina


uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih voj-nika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.

Mjesto izgubljeno vremena

Brzi nas je opominjao da krenemo. Prešli smo u Obradovićev auto, jer on je tako

želio. Upamtit ću ga kao čovjeka koji me odveo u – nepovijest! Do Badanjskog konja na badanjskoj stijeni, u Badanjskoj pećini.

Od Gorice se uputismo tvrdim makadamom prateći udolinu, kroz kanjon koji je prorovala sre-brena, blagotvorna rijeka Bregava. U ovom po-dručju kroz koji putujemo nas trojica mušketira, u području tako blagog i naivnog izgleda, bilo je možda prvo trajnije prisustvo čovjeka u prostoru današnje Hercegovine, tragovi njegovog življenja i djelovanja, njegove svjesne djelatnosti kojom se uzdizao iznad pukog biološkog življenja.

Nakon što je makadamska cesta, iznenada, završila u plićaku Bregave, zastadosmo zapanjeni nad koncem izgubljene ceste; klizeći pogledom za njezinim nastavkom u bistroj vodi, zaključismo da nema dalje, da je to moguće, ali samo konjskoj za-prezi, jer je cesta zaista ponovno izvirila na suprot-noj obali i nastavljala poput zmije u izgubljenom gustišu, zaklonjena zelenim zidom. Znali smo da je ovuda nekoć morala prolaziti jedna slavna cesta. U razdoblju Rimskog Carstva, u I. i II. stoljeću bila je u najdoslovnijem smislu međunarodna promet-nica između Narone i Dilluntuma, srednjovjekov-nog Vida, današnjeg Stoca.

Brzi je pokušavao, hitar poput živog zvrka, pronaći barem tračak rimske ceste... ali je i nju, kao i toliko toga na svijetu, davno pojelo raslinje, rastočilo u bezbroj fragmenata između kojih raste trava i drač, do savršene neprepoznatljivosti i izgu-bljenosti. Ubrzo nas je ipak svojim autom dovezao gotovo do samog podnožja traženog mjesta našeg malog ljubopitljivog hadžiluka. Mjesta na kojem se uzdiže golema stijena, slična onoj nad izvorom Bune u Blagaju, visoka do neba i gotovo izglača-na, s bezbrojnim gnijezdima i tisućama ptica čiji je dom i zaštita od kako su stvorene i puštene na slobodu ovoga svijeta.

Lokalni turistički entuzijasti okupljeni oko udruženja Troja, uklesali su u kamenu stepenice, učvrstiti drvene rukohvate, pa se, preskačući i po dva basamka, nađosmo natkriljeni stijenom koja je isijavala samo jedno: VJEČNOST I POSTOJA-NOST. Tako smo stigli u samo srce malenog pod-ručja koji se u arheološkim izdanjima novijeg vre-mena zove Lokalitetom Badanjske pećine.

Pećinu je, očito, glačala milenijska voda, pro-bijajući se, čineći nevjerovatni kanjonski usjek u kamenoj litici koji sada doseže 45 metara visine, računajući od površi zelene Bregave. Udaljena je samo šest kilometara zračne linije od Stoca. Arhe-olozi su otkrili ovo bogato nalazište 1976. godine.

Pogledali smo sva pogodna mjesta, izokretali vratom, zavirivali u šuljine – ali crtež nigdje nismo mogli opaziti. Tražeći ga, Brzi se uvukao i u jednu mračnu spilju, a i mi za njim, misleći da je u njoj skriven radosni crtež – ali smo, iznenada, začuli snažan lepet uznemirenih slijepih miševa, pa sam žurnije izišao napolje nego što sam ušao!

Lutajući ispod visoke litice, u jednom trenutku sam se i propeo na odlomljenu stijenu – kad sam užasnut! – video da su mi stopala tik do crteža, da umalo nisam zgazio remek djelo svog možebitnog prahistorijskog pretka!

Crtež, gravura, smatra se jedinstvenim u sku-pini nalaza te vrste i predstavlja svakako jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Her-cegovini. Crtež je urezivan u uglačanu, koso po-loženu površinu kamenog bloka, odlomljenog od masiva koji se visoko podiže nad Bregavom. Cr-tež predstavlja, budući da je stijena odlomljena od svoje cjeline, samo dio gravure. Zbog toga je ne-moguće u potpunosti identificirati motiv zaborav-ljenog umjetnika iz davnine. Misli se da predstavlja figuru konja, gledanog s desnog boka, u trenutku lovačkog napada strelicama. Vidljiv je i sačuvan samo zadnji dio napadnutog tijela kramonjčeve žrtve. Crtež naravno nije anatomski precizan, jer to davnom čovjeku nije bilo bitno. On je pokazi-vao svoju ideju: nadmoć nad prirodom. Gravure slične badanjskoj, dosad su pronađene još jedino na Siciliji, u Kalabriji i Apuliji.

Kažu da je u ono gluho vrijeme prahistorije ra-zina mora bila za 150 metara niža od današnje, pa da je komunikacija između susjednih poluotoka i Sicilije bila gusta i trajna. A to vrijeme arheolo-

Slovo Gorčina


zi smještaju u razdoblje mlađeg paleolita, između 13000. i 12000. godine prije nove ere.

Klanjam se vremenu, našoj maloj historiji

Teško je zamisliti – vrijeme. Zapravo, nemo-guće je zamisliti vrijeme. Moguće je imati ideju o vremenu, koju hrani pojednostavljena spekulacija predmetima i događajima... prevedene u histo-rijsko brojanje godina. Kad je Napoleon osvojio Egipat, postrojio je svoje pukovnije ispred Sfinge i piramida… pa im je naredio da se tim čudima čovjekovih ruku i čudima ljudskog uma - duboko se naklone!

„Naklonite se, jer se vremenu klanjate, vremenu od sedam tisuća godina… koje svojim očima gledate!“I ja se klanjam našoj maloj historiji oblikovanoj u stećke Radimlje od 500 do 700 godina. Klanjam se antičkom vremenu ilirskog Daorsona od 2000 godina i klanjam se i prahistoriji Badanjske pećine od mogućih 13.000 godina. Klanjam se Humskoj zemlji u kojoj je prvo naše ognjište, u kojoj su prvi naši kulturni i prvi naši civilizacijski koraci. Klanjam se zemlji i kamenu koji su nam pripali po zakonima Vremena i po zakonima Božjega proviđenja.


JADRAN

Primorje i zaleđe na istočnoj strani

N a istočnoj strani Jadrana, planinski lanci dijele i povezuju primorje i zale-

đe. Nad padinama Crvene, Bijele i Sive Istre nadvila se Učka. Dinarsko gorje protegnulo se duž Dalmacije - Velebit i Senjsko Bĩlo, Paklenica, Svilaja i Mosor, zajedno s drugim brdima i brežulj-cima. Iza ogranaka Biokova nižu se vrleti Bosne, strši krš Hercegovine. Uz Crnu Goru je Bijela Planina, nedaleko od nje su visovi Orjena i slavno-ga Lovćena. Makedoniju nadvisuju sure Prokletije, Pelagonidi, stari Rodopi i nad svima njima - najvi-ša od njih - Šar-planina. U Albaniji, ispod vrhova Gur-i-Zi i Gur-i-Topit, ispriječile su se Kakariqi i Salarie nadomak Skadra i Valone. Uz obale Egeja su vrhovi Cike i Saramande.

Vežući se jedan s drugim, planinski lanci često gube vezu s ravnicama, ravnice s obalom, obala s ovima i onima. U najbližem zaleđu plima i oseka se ponegdje naslućuju, malo se gdje osjete. Valovi huče u daljini i valjaju se pučinom, ali ih ne vidimo i ne čujemo.

Diljem jadranskih gora i dolina rastu srodne biljke, različitih imena. Među inima su i sljez i metvica, i kadulja i gorki pelin. Omara i suša zguš-njavaju njihove mirise. Vjetrovi ih šire i razblažuju sunovraćajući se niz goleti i vrludajući kotlinama. Unaokolo je manje stabala i šume nego drače i šikare. Više je gloga i graba nego jele i čempresa. Smreka je češća od omorike. Manje je poljâ i paš-njakâ od vrtača i kamenjara. Više ledina i tratina nego njiva i livada.Ničega tu nije previše.

Mudrac koji se rodio u unutrašnjosti Bosne i svojim djelom proslavio krivu Drinu i njezinu ćupriju, uspoređivao je rastinje u primorju i ono u zaleđu: «I kad vidimo crn žilav borić uz sivu liticu, sve se prisećamo da on ima tamo dole, kraj mora, rođenog brata, slobodnijeg, lepšeg, vitkijeg.» Takve usporedbe rađaju sjetu, ponekad blagotvornu.

Loza odolijeva studeni i, udaljavajući se od primorja prema zaleđu, mijenja se i postaje otpor-nija. Maslina je privržena jugu i tu ostaje. Smokva i šipak, bajam i rogač rastu do međa koje im je odre-dilo podneblje. Tako je uz obale Dalmacije, Istre, Hercegovine ili crnogorskoga «vijenca», a i na dru-gim stranama, daljim od jadranskih. Ovdje uspije-vaju i murva, i kupina, i trpka oskoruša. Nailazimo i na košćelu, kojoj je stablo golemo a plod sitan. Tko zna kako je dovde stigla, nije rodom odavde.

Kad s pučine zapušu jugo ili šilok, litice i klan-ci ih pokušavaju zadržati ili barem ublažiti. Bura hrli s kopna k obali, mete neumoljivo sve što zate-kne, nasrne i na samo more. I u zaleđu, primjerice na putu prema Stocu, Mostaru i Zahumlju, osjete se njezina snaga i zamah. Silazi odnekud s Veleža ili Prenja, s Ivan-planine, tko zna sve otkuda, kre-će prema dolini Neretve, ne jenjava ni na njezinu ušću. Razlikuje se od vjetrova što donose kišu, koje u tom kraju nikad nije previše. Izvori često presuše, čatrnje se isprazne. U bunarima ostane više tame nego vode. Zemlja se osuši, nebo postane svjetli-jim. Od nagla svjetla ponekad oči obnevide. U mr-klu mraku nestanu obrisi.

Kamenje sijeva dok ga se krči. Šiblje pišti ako mu se lome stabljike. Kad se stijena skotrlja s gla-vice niz urvinu, jeka i tutanj se čuju s ove ili one strane zagore. U tim je krajevima bilo, sve done-davno, više staza nego putova, više putova nego cesta – a cesta premalo. Od grada do sela, od sela do zaseoka išlo se i prostorom i vremenom, sadaš-njim i prošlim ujedno. Imanja su dugo odolijevala promjenama, čuvala su se kako su znala i mogla, za sebe i za druge, tko zna sve za koga. Na njima se čulo mukanje i meket, rzanje i topot. Torovi i staje se jednako razlikuju. Marvi nedostaje dobre ispaše, a stoci manjkaju pravi katuni. Koze brste što stignu sve do trna, ponekad i sam trn. Magarci ili ti tovari više nisu na cijeni kano što su bili prije. Čobani odlaze kud ih putovi odvedu. Pripovijesti o pastirima i pastiricama malo tko još priča. Predaja ih nije uspjela zadržati uz ognjišta. A i sama ognji-šta su se gasila.

Predrag Matvejević

Slovo Gorčina


Arkadije su prepuštene zaboravu, bukolike li-teraturi, idile nostalgiji. «Gdje si, moj rodni kraju», jada se kroničar.

Stare zanate još pamte samo starci. Sjećaju se predmeta i sprava koji nisu mijenjali oblik i namje-nu. Malo tko ih rabi kao što su ih oni rabili: motika, bradva i tokmak, mistrija i muljača, načve, škip i korito, bukara, mješina i pocrnjela lopiža :«crn je k’o lopiža nad ognjištem», to je donedavno bila neka vrsta blage poruge. Može se još ponegdje za-teći kazan i kac, barilo i badanj, kantar, mlat i malj, satara i sikirica, sić i sač, prangija i napokon ku-bura – čovjeku svašta padne na um kad počne na-brajati. Pomagala i njihovih imena bilo je podosta, ostalo ih je nedovoljno. «U ono vrijeme», kako se veli u starijim godinama, svakom se od njih znalo mjesto - gdje je stajalo ili trebalo da stoji, čemu i za što je služilo.

Tko se uputi dalje od priobalja, dalmatinskoga, istarskoga, crnogorskoga ili albanskoga pa djelimi-ce i bosanskoga ili još nekog, naići će ponegdje na spomenute riječi i stvari. Ostale su jedna uz drugu ovdje kao uspomene, ondje kao prijetnje. Ne zna-

mo zapravo ni tko ih čuva, niti za koga, koliko će se pamtiti i do kada.

More je blizu, za prvim humkom, brdom, pla-ninom. Mjestimice je pred našim očima. Na tre-nutke nam se čini da je dalje nego što zaista jest. Onoga tko mu prilazi iz zaleđa i ugleda ga s visi-ne obuzme na tren zanos ili bojazan. Ne zna čime ga ono privlači niti što ga od njega odbija. Valja li ostati uza nj ili je bolje okrenuti mu leđa.

Poći dalje ili se vratiti tamo odakle dolazimo? Ima li još mjesta za došljake i povratnike? Tko će ih i kako dočekati? Kraj koje obale? Mnogo je pitanja koja se postavljaju sama od sebe.

I na otocima se ponegdje očituju, iza prvoga proplanka ili posljednje hridi, drugačija stanja i drugi nazori. Ne uspijevaju se uvijek prilagoditi okolici, priviknuti se na nju, uskladiti s njom. Her-cegovina je ponekad nalik na otok sačinjen od krša. Lišena je mora, ali ne i želje za njim.

I u primorju i u zaleđu teško se pomiriti s oskudicom. Obala obećava više, ali rijetko drži obećanja.

KNJIŽEVNI KLub mOSTAR

Slovo Gorčina


KNJIŽEVNI KlUB MOSTAR

K njiževni klub Mostar (KKM) osnovan je u aprilu 2010. s ciljem uvezivanja mostarske

književne scene i saradnje njegovih članova s knji-ževnim organizacijama, časopisima, festivalima, a posebno s drugim autorima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Osnovalo ga je 35 mostarskih auto-ra, a za prvog predsjednika Kluba izabran je Goran Karanović.

Od prvog javnog predstavljanja u juni 2010. u Ćorovića kući KKM je u Mostaru organizirao brojne književne večeri i promocije knjiga svojih članova te gostiju iz zemlje i inostranstvu. Članovi KKM nastupali su na uglednim književnim mani-festacijama. Potpisane su povelje o bratimljenju sa sličnim kulturnim i književnim udrugama, poput Udruženja za kulturu Novo Sarajevo i Think Tank Town festivala iz Leskovca (Srbija), a uspostavlje-

ne su i uspješne saradnje s književnim časopisima, udrugama i autorima u zemlji i inostranstvu.

Klub trenutno broji preko 50 članova, a neki od članova su: Miljenko Buhač, Samra Međedović, Ivo Krešić, Vlatko Marinović, Goran Karanović, Damir Jurica, Almin Kaplan, Adnan Žetica, Ve-selin Gatalo, Mirko Božić, Marko Suton, Nikica Čerkez, Ivan Šunjić, Adnan Repeša, Semir Behram, Sonja Jurić, Berislav Jurič, Nedžad Maksumić, Di-jana Ondelj Maksumić, Sanela Kuko, Anes Oru-čević, Lidija Pavlović-Grgić, Elvedin Nezirović, Alma Fazil Obad, Senka Marić Šarić, Tina Laco, Emil Karamatić, Mili Tiro, Vesna Hlavaček, Mar-tina Mlinarević-Sopta, Adnan Džolota, Irena Ma-rinčić Dornik, Julija Bošnjak, Žana Šemšić, Anita Pajević...

Predstavljanje Književnog kluba


IZBOR IZ POEZIJE

Ivo Krešić

CIKLUSI Danas je gavran ubio lastu Pas je zaklao mačku Puž je pojeo cvijeće Sunce je zaboravilo granuti I padali su suhi oblaci s neba. Ja sam sanjao duboki snijeg i tragove kola U sumrak sam popio rakiju od dunje Bilo je podne kad sam shvatio Da je nečiji život upravo završio. Smijao sam se glasno da ispratim Šareno jato leptira. S njihovih krila padao je zlatan prah I sve nosio u zaborav. OSTAVKA

Ja nisam pjesnik i nemojte me više tako zvati.To je bila greška od samog početkaKada sam htio nešto promijeniti.Nisam znao tada da se ovdje ništa ne može promijeniti,Samo se može opravdati projekt europskim donatorima,A onda iza leđa jedni o drugima pričati gnusne laži.

Ja, iskreno, odustajem od ovoga grada i zaklinjem seDa ću prvom prilikom otići živjeti negdje drugo, Što bih najtoplije preporučio svim mladim ljudima,Koji imaju snove i hrabrosti da ih slijede, Jer ovdje se može samo vrtiti u krug, ništa drugo.

Sve ostalo su rasprave, pametni časi uz dobru rakiju,Pokoji ćevap i honorar u džepu.Kad je još lijepo i nemaš tumor ili slabo srce.

Stoga, ne želim više sudjelovati u bilo čemu masovnom.I koristim ovu priliku da dam neopozivu ostavku Na mjesto mladog, perspektivnog, talentiranog, Pjesnika. Ovome gradu to ne treba.

Slovo Gorčina


Nadalje, molio bih vas, zaboravite moje ime, prezime, broj telefona,I da me više ne pozivate, ne tražite i ne preporučujete.Da mi ne nudite, ne obećajete, ne savjetujete.Dame i gospodo, hvala vam lijepo za strpljenje.Laku vam noć želim.

Adnan Žetica

LJUBAVNA

Sumrak pada, ljetni pljusak, idealno vrijeme za pisanje ljubavnih pjesama, jer kažu mi da nemam dovoljno ljubavnih stihova.cigareta u mojoj ruci dogorjeva, kiša i dalje pada, instat kafa iz šoljice se puši, sijalica je zgasla, struje je nestalo, laptop svjetli, čekaće me sat i devet minuta

da napišem nešto o ljubavi.

ima već petnaest dana kako kiša nije pala, osvježiće grad, možda ljude, a obradovaće i novoposađene sadnice alica u voćnjaku. ovo mi je druga kutija cigareta danas, moram prestati pušiti,i trebam više, jer imam sve uvjete za to, razmišljati o ljubavi.Sumrak je pao, kiša je nastavila liti, cigareta je dogorjela, drugu sam pripalio i razmišljao o ljubavi, sve dok nije došla,

nježno mi stavila ruku na leđa, te mahajući glavom pepeljaru ispraznila.

ŠĆER

Kahva ne da šutjeti, imala sam supruga, braću, svekra i svekrvu, četvoricu sinova i dvije snahe. Zborila sam na njihove slike obješene po zidu, o svakom malo kazivala.

Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti slušati moju nesreću, kahva ne da šutjeti a o drugom ne znam zboriti. Jedan sin, marš preživio, u jednoj šćer bratovljevu nosio a u drugoj svoja crijeva.

Prava princeza, živa i zdrava, svemu sam je naučila hodati, pisati, čitati, sve sam halalila zbog nje, i dušmanima i bogu. Djeca neće da se druže s njom, kažu: Ne zna se smijati, i tome ću je učiti čim se i sama naučim.

Slovo Gorčina


`Goran Karanović

MOST DO ZAVIČAJA

Ne kažem, I ja ću s uzdahom misliti o rahatluku Šipku i kamenu U dobro zagrijanom stanu Neke sređene države Miljama daleko. Dolaziti na ljeto i govoriti kako je ovo Kalifornija I kako tamo ništa ne valja Kako samo čekam da se vratim Makar da umrem U zavičajnoj ljepotiPokazivat ću onda slike stana što je država dala Sina na školovanju, mlade žene Mačke, kera i autaMoj drug iz klupe će tumačiti ulogu balkanskog rakijaša Sa pogledom nešto mrljavim od xanaxa I disanjem soptavim od cigara Ja ću, tako jesti šipak I čuditi se kako su ljudi ovako oronuli Kad je rijeka zelena A nebo tako plavo

VEČERNJA ŠUTNJA

Ti šutiš Od onih si gojenih da trpe Pustila si da te namamim u moja bijela, prebijela kola I odvezem na terase po kojima momci prostiru deke, Kupuju pivo i donose čips djevojkama koje gledaju u daljinu Dok težak zrak guši usnuli grad Plave su zore Plave kose blješte pod udarima mjesečine koja posrće Lijepa, pijana i ponosna Tren prije nego sunce istrgne stoljnjak od mastila Po tebi će popadati zvijezde I svježa rosa kanuti

Slovo Gorčina


Na par čuperaka trave što klija kroz beton Vjeruj mi Znam Tako to biva Ti šutiš Od onih si gojenih da trpe U moja bijela, prebijela kola Ušla si sa smješkom

Aida Džiho

JULSKA HRONIKA Izvod iz dnevne štampe:U juluRatko Mladić je ušao u praznu Srebrenicu.Hiljade Srebreničana je nakon togaizvršilo masovno samoubistvo,kaže jedan Norvežanin.16 godina poslije.bijeli BMW s registarskim oznakama(ma sramota je reć’) juri kroz kolonu koja pristižeda izbjegne gužvu, jer vruće je,Jer juli jeI druga auta pod pratnjom bježeJer vruće jeJer juli je, a i bili su, a i viđeni su.Radovi na cesti Trogir, Solin, OmišDa li će to pomutiti turističku sezonu,Jer, znate, ipak... Juli je...

Izvod iz zapisa o stradanju:Možeš li Hasane sine?Mogu babo, mogu. Hoćemo li brzo tamo gdje idemo?Hoćemo, hoćemo...Tišina se vije poljanama našim,Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pustiKolona kroči, klonula žegom,Klonula strahomO pauka niti niz gore sad visiI tanji, tanji ta tanka nitI obruč se steže,A nigdje štit

Slovo Gorčina


I padaju s niti ko gorski vijenci,Jedna do jedne umorne glaveI babe i amidže i daidžeI sinovi do jednog sviO babo!O Hasane, sine mili!Oči su rekle, jer oni vikali nisu.Danas su brojevi pod zelenim tkanjemS ruke na ruku na počinak iduOpet u julu, kad sve i bi.

Izvod iz knjige ništavila:Nikog da sudbu zlati, nikog da lelek poeme piše,Jer nije doba velikana, jerNama je juli samo juli. Tišina se vije poljanama našim,Tek pokoji zrikavac svoj zvižduk pusti.

PLIVAČICA

(Pokupi veš, kiša će!

Idem, rekla jeA stala je, omamljena pojem zraka pred burui dodirom neba i zemlje gledala pričuu kovitlacu bijelih čaršafa)

***DođiDođi sada sa svjetlom dana korakom sigurnimPjevali su cvrčci suncem omamljeni

DođiI napij se smijehom trepavica mojih žednih tvojihZvale su ga ribe i kamenje sadna zelenih virova Lezi na obale bijele, mojeI povedi me Pjevao je pijesak s njenog lijevog ramenaU neke druge galaksijeDodale su tanke vene njene čežnjeGdje zvijezde drhatom pjevaju

Slovo Gorčina


Nama Tu svojim mirisom piši Tijelom mojih obalaI ogrni me tajnom dodiraKao rijeka Ulij se U sve moje osjete

Rekla je Plivačica

Došao je sa svjetlom danaKorakom sigurnimPan samPonio je kišu, munje i gromoveI sve strijele osorneJer nije znao je li otrovnaPjesma njenih pješčanih obala

A želio je sve

Bio je plesOprezan sprvaOd pučine blještavPa bliži sveDahomUkrug i potresI zemljom i vodomI pijeskomPljuskom i pljeskom

I svakom slatkom venomProsule su se ribe, cvrčci, kiša i moreJula njihove požude

Ulio se Kao rijekaU sve njene osjete

***(Čaršafi su bili mokriI razasuti svi,A djevojka je samo nijema stajala)

Slovo Gorčina


Elvedin Nezirović

DŽENNET

One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću. Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora, da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život bez mog Ahme, mislila sam. Otkako je preselio, alarahmetelejle, shvatila sam da od praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu. A moj krevet još miriše na njega kao da je tu, skutren u te male, beznačajne stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža. Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima što mjere vrijeme otkad ga nema. Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi, kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet, ako ti je do plakanja – doma! Pa tamo plači do mile volje. Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas. Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se, pa onda opet nestane u tišini stubišta. Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca kojima me obasipa, govori: nisu me ubili Bibo, ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.


Elvedin Nezirović

OČI

T anja je bila apsolventica arhitekture i život je zamišljala kao ogromni prostor kojeg,

prije nego mu da svrhu i smisao, treba pažljivo projektirati. Vjerovala je samo u egzaktne stvari, klela se Titom i čitala knjige od kojih su me često podilazili žmarci, poput Psihologija ljubavi: Kako ostvariti savršenu ljubavnu vezu? Bez obzira na pet neuspjelih pokušaja, ja sam, s druge strane, bio siguran da još uvijek mogu položiti prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Iz nekog glupog razloga, vjerovao sam da sam rođeni glumac pa sam zanemarivao sve drugo u životu.

Ne sjećam se kada smo donijeli odluku da ži-vimo skupa niti se sjećam dana kada sam na po-leđini pisama, koja sam redovno slao roditeljima u inostranstvo, počeo pisati njenu adresu. Sjećam se onog čega se ljudi u vezama obično ne sjećaju i uopće ne znam zašto je to tako: žute fleke na njenoj košulji od tvida (kojoj je uzalud pokušavala utvrdi-ti porijeklo), lepeta golubijih krila na otrombolje-nim limenim klupicama ili žute susjedove mačke...

Njen stan nalazio se u Lenjinovoj, u potkrov-lju s malim, polukružnim prozorima i zidovima s kojih se ljuštila farba. Zvala ga je šupak. U početku nas je zaokupljala misao da ga uz njen osjećaj za prostor i moju ušteđevinu možemo učiniti pristoj-nim porodičnim domom. Tri puta nedjeljno čistio sam izloge u dragstoru preko puta i brinuo se o šlagiranoj majci nekog ginekologa kako bismo mo-gli plaćati sve te silne majstore koji su nam, poput džohara, rovali po stanu, ali je, uprkos svom ulože-nom trudu, ta prokleta rupa sve vjernije odgovara-la njenom opisu.

Nekoliko spratova niže, stanovao je pisac i pro-fesor, profesor i pisac, drug Đuro Galski. Noću, u kratkim predasima između iscrpljujućih rundi na-ših poljubaca, mogao sam čuti otkucaje pisaće ma-

šine iz njegove sobe. Profesor Galski. Alkoholičar. Pisac kojeg je ostavila žena. Katkad bih ga sreo u stubištu i on bi me pozdravio, iako sam bio siguran da me se ne sjeća. Profesor Galski, visoki zalisci, naočare s debelim sočivima i grba na leđima kao u Quasimoda. Čovjek zbog kojeg sam ponavljao drugi razred gimnazije i zbog kojeg sam poželio postati bilo šta samo ne pisac. A onda je, početkom aprila te godine, na grad pala prva granata i živo-te nam pretvorila u ruševinu. Tanja je jedne večeri rekla: „Ako ostanem ovdje, neću preživjeti! Jer ne ubiju li me granate, ubit će me ovo ludilo„, a ja sam jedninu u njenoj rečenici još dugo ćutao kao nož među rebrima.

Grad smo napustili onoga dana kada je ona trebala braniti svoj diplomski. Krenuli smo u neku hladnu skandinavsku zabit, uvjereni da smo dobili priliku za novi početak. Za razliku od nje, ja sam uspio stići samo do prve granice. Ona je produžila dalje uz obećanje da će mi poslati garantno pismo čim stigne. Otad je na hiljade pisama stiglo u grad, ali ni na jednom nije bila moja adresa.

Prvih sam godina čuvao neke njene stvari: knjigu Vlati trave, recimo, obilježenu celofanom iz kutije Tokata na stranici broj 68. Ploču Cindy La-uper, ili malog plišanog zeku koji je još dugo miri-sao po njenom parfemu. Dugo sam se bojao da ću, ako se odreknem tih nježnih sitnica koje su ostale iza nje, zauvijek izgubiti nadu da će mi se žena koju volim jednom vratiti. S dolaskom novog milenija, iz mog sjećanja počeo je da iščezava njen osmijeh. Potom sam zaboravio njenu kosu, onda nos... Naj-duže sam pamtio njene oči. Posljednji put sam ih vidio one zime, kada je umro profesor Galski. Sto-jeći na kiši, pored rake u koju su pogrebni radnici spuštali njegov lijes, vidio sam trenutak kad su se zauvijek sklopile.


HANgAR 19

P raskozorje je venulo pepelom, poput rosne latice posute lugom. Gubile su se boje, one

jače bi opstale, ukazavši se tek nakon nekog vreme-na. Samo crno i bijelo postoji, tako kod nas nastaje dan, a dobro mora da bude rođeno u zlu.

U izdatoj sobi Muatazove ulice ležala je Ilda, slušajući poziv za molitvu. Nešto joj nije dopuštalo snu da ušeta u sobu i spusti joj teške kapke. Ezan je lomio tinjanje paleža i smiraj se s nanosima vjetra širio ulicom pjesnika. Ležala je nepomično, potr-buške, s uvučenim golim leđima niz koja su puzi-li grašci znoja. Tako vruće je bilo, otvoren prozor i čaršaf spušten do kukova hladili su vrelo tijelo. Kapci su se povremeno dizali, potom spuštali, ezan je umjesto smiraja unosio nervozu i podsjećao na česte grijehe. Ovaj je bio drugačiji, i nije toliko pa-rao njene misli o njoj samoj koliko ju je spajao s ostalim ljudima. Davao joj je čudan osjećaj nade. Nekako dugo je trajao, a bio je sam, nije se prela-mao s ostalima. Ostalih nije bilo. Poziv kroz plač, dječački poziv, nestao je u suzama.

Ildina majka je bila prostitutka iz Bagdada, a otac joj je bio kamiondžija iz Jugoslavije, koji je redovno vozio ture u Irak. Stvorila se neka emoci-onalna veza između njih dvoje, njena majka ga je zavoljela, a on bi posjećivao samo nju. Prve pošilj-ke je vozio za Bagdad, a kasnije za Faludžu, tako da se i Ildina majka preselila u taj grad nakon što je zatrudnjela s njim. Prestala je da se bavi prostituci-jom, i usplahireno je iščekivala dan kada će se Zijo vratiti. Zadnji put je bio devedesete kada je donio poklone za nju i njihovu dvogodišnju kćerkicu. Za-dnja je razglednica stigla devedeset i prve, a otkako je počeo rat u Bosni nije stigla nikakva vijest. Ilda je još uvijek čuvala smeđu kutiju na kojoj je pisalo Cedevita, u kojoj su joj stajali igla i konac. Plastična tegla, jedina uspomena na oca kojeg se i ne sjeća.

Miris zove ju je probudio, ezan za podne na-maz se nije čuo. Dječaka koji je pozivao kroz plač u praskozorje, u vrijeme kada je sunce na sredini neba nije bilo. Nije bilo poziva, nije bilo ni molitve. U Ildinim grudima nije bilo nade za novi dan.

Stajala je ispred ogledala, s kosom koja joj je prekrivala grudi, na plastičnoj tegli je stajala četka

za kosu. Uzela ju je. Onako sporo, kao da nije ima-la snage da se još jednom počešlja.

- Još jedno češljanje u ovom životu - govorila je.Sve je bilo sporo, život je bio usporen, s tim i

muka koja dolazi s njim. Muka bez tuge, nekako je tuga privilegija za one koji mogu da ostanu u sobi i pate, da opsuju sve koji im se obrate, ali ne, muka je drugačija, ona zahtijeva i onaj smiješak na licu kada zatreba, a Ildi je taj smiješak presudan za život. Muka joj je kora suhog hljeba koji je ostavlja na životu. Vrijeme se gubilo, a prozirno mala bu-bamara sa bordo krilcima stvorila joj se na rame-nu, gledala je lijevo, gledala je lijevo rame lijevim okom, a desnim je gledala svoje tijelo u ogledalu. Odjednom se stvorila riječ sreća, bubamara je bila sreća, a ta riječ u Faludži je samo pojava koju rijet-ki osjete.

Čekao ju je dan, koji kao da je došao u kamio-nu prekrivenim vojnom ceradom, dan umiven pu-stinjskom kišnicom, oblaka bola. Majka ju je na-pustila pod ruševinom njihovog prijašnjeg doma, autobomba, bez kočnice, odnese još mnogo duša toga dana na onaj svijet. Pronašla ju je ispod re-klame za Pepsi, ukopala ju je na obali Eufrata. U harem, ne može svako.

Uvijek poslije ustajanja sjetila bi se nje, majke, čije lice ponekad u ogledalu zamijeni njeno. Imale su sličnu građu, slično tijelo, samo što je Ilda bila svjetlije puti, zbog oca, Bosanca, čiju je sliku lica izgubila davno. Svjetlija put bila je poželjna u moru tamnoputih djevojaka koje su prodavale svoje ti-jelo po Faludži, za dolar, svjetlopute bi mogle da dobiju i šaku dolara, a gratis je bila flaširana voda.

Stidu nije bilo mjesta u borbi za Sutra.

Začulo se škripanje basamaka na stubištu. Za-zvonilo je na vratima. Friško umiveno lice pohrlilo je da otvori. Otvorilo je. Stajao je John. Uposlenik američke zaštitarske agencije Blackwater. Držao je ruke na štokovima vrteći kockastom glavom. Pucketalo je. Obrazi su mu se podigli od naglog smješka. Par trenutaka je prošlo u zgusnutoj tišini. Gledali su se. Uzdignuti obrazi i neispavane oči.

Semir Behram

Slovo Gorčina


- Spremna? - rekao je jedva razumljivim gla-som dok je vrhom jezika izbacivao žvaku.

- Za koji tren - rekla je spuštajući čaršaf niz ti-jelo.

Okrenula se ostavljajući ga da izbezumljeno bulji u njeno golo tijelo. Koraci su joj bili lagani, kao da je hodala po laticama pravolinijski poreda-nim. Pored vazne sa sasušenim zovinim cvjetovi-ma bile su ljubičaste tange na kojima je bila slika medvjeđe šape. Logo zaštitarske agencije Blackwa-ter.

Bila je samo njegova. Nije dopuštao da s ne-kim drugim muškarcem ima bilo kakav odnos. Po-sjećivao ju je redovno. Skoro pa i svaki dan, osim kad bi morao da ide u pratnju u Bagdad ili Nadžaf. Donosio joj je odjeću, te zahtijevao da to nosi kada je s njim. Blackwater, osim što je zaštitarska agen-cija, posjeduje i svoje trgovine u kojima prezentira modne linije za muškarce i žene, pa čak i za djecu. Doduše, to i nije baš obična zaštitarska agencija, ali vrijeme će pokazati svoje.

Gledao ju je kako oblači ljubičaste tangice, a potom i grudnjak, na kojem su bile dvije malene medine šapice, po jedna za svaku sisu. Spustio je pogled tarući blato s čizme o prag.

Obukla se. Sve u znaku šape s kandžama.

Žaoka nemira ju je parala po trbuhu dok se vozila u terencu. John je imao običaj da je odvede izvan grada u bivšu industrijsku zonu gdje su bili Sadamovi hangari i laboratoriji, na koje se sum-njalo da su mjesto u kojima su se proizvodili bojni otrovi za masovno uništenje. Sada je tu bilo nezva-nično sjedište Blackwatera.

Prošli su punkt sa mahanjem stražara čiji je osmijeh poslije neprestano kružio po njenoj glavi podsjećajući je na klauna iz Kingovih serijala Ono. Vozili su se još šest do sedam minuta kroz kom-pleks dok nisu stigli pred Hangar 18.

Na tren je ostala sama, dok je John izašao da otvori vrata velikog hangara. Iskoristila je te tre-nutke da se uhvati za trbuh i da napravi grimasu. I dalje ju je paralo u trbuhu, osjećala je mučninu i laganu vrtoglavicu, no navikla je na sve to. Nekim drugim bolovima poklanjala je više pažnje.

Pokucao je na prozor od auta pokazivajući rukom da izađe. Pri ulasku u hangar za oko joj je

zapela osmica od 18, koja je bila iznad velikih vra-ta, oborena na nula stepeni.

Jedna beskonačnost. Jedna bol. Jedan život.

- One su najgore trnje, one su žaoke, one su podli starci koji siluju dušu, grupno, u smjenama. Evo vam tijelo, uzmite, evo vam guz, tucajte, sise vam evo, dirajte, usta vam evo, punite, ali dušu ostavite - poručivala je svojim mislima usporenim deranjem na materinjem jeziku, što je Johna po-prilično zbunilo.

- Ha?! - izletjelo je iz njegovih usta.- Ma, ništa - odgovorila mu je.- Kako ništa? Davno sam ti rekao da ne pričaš

tim beduinskim jezikom kada si sa mnom.- Neće se ponoviti.Ušli su u hangar. Ušli su u mrak. John je upa-

lio neonska svjetla koja su se postepeno palila, osvjetljavajući dubinu sale. Koraci su im zvonili, a njena povremena kašljucanja su ehoirala. Došli su do sredine gdje je stajao jedan mali dnevni bora-vak, baš kao iz neke socijalističke garsonjere, samo što ovaj dnevni boravak nije imao zidove, zidovi su bili tu, ali su bili udaljeni četrnaest do petnaest metara. Kauč je bio okrenut prema ulazu, ispred je bila komoda kojoj su nedostajale sve ladice, na kojoj je stajao televizor, čak je i nekakav maslinasti tepih bio na podu.

Bacio ju je na kauč. Počeo je da trga odjeću s nje. Ostala je samo u gaćicama i grudnjaku. Prišao joj je s leđa stavljajući šake na medine šape. Mije-šao je rukama dok joj je lizao vrat. Naglo je ustao uzevši je za ruku, dovukao ju je do komode, s obje ruke je zagrlila televizor, dok mu je bila leđima okrenuta. Rukom joj je pritisnuo leđa, uvukla ih je izbacivši guz. Bio je u njoj. Sve jače i jače, a ona je sve jače i jače grlila televizor. Grizla se za ruku da ne bi puštala glas. Nekako ju je bilo stid, uvi-jek grize ruku, osim kada joj on kaže da želi da je čuje. Trajalo je, on nije puštao nikakvog glasa, nije želio da mijenja pozu, palilo ga je kako grli televi-zor. Ona je gledala ka ulazu u hangar, bilo je jako svjetlo, i kao da je neko svako malo prolazio. Nije nikako mogla da se skoncentriše. Kada bi uspjela da zumira i usredotoči pogled na ulaz, on bi po-čeo sve jače i jače da tuca. Televizor joj je bježao iz ruku, dok je John pojačavao ritam. Osjetila je da je

Slovo Gorčina


on pri kraju, ali nikako nije mogla da zadrži TV u zagrljaju. Vrisnuo je, ipak je na kraju bio neki glas. Međutim, TV je pao.

Pali su i kapci na oči.

Rekao joj je da ostane tu jer on mora da pro-vjeri neke sitnice, te da dolazi ubrzo. Sjela je, po-tom i legla, da bi nedugo zatim i zaspala na bordo kauču s nejasnim cvjetovima.

San je prijatelj vremena, a neprijatelj čovjeka. Ponekad. Ženin zloćudni miljenik, davljenik umo-ra. Tako je nekako i bilo. Snila je kako je djevojčica, skrivena iza TV-a i kako posmatra kako neki lju-di stalno prolaze pored ulaza iz kojeg je blještalo svjetlo. Otac i majka sjedili su na kauču, majka je plela goblen, a otac joj je govorio da nema zida na koji će da postavi taj goblen. Živjeli su u hangaru, u hangaru broj 18.

Probudila se s vrtuljkom u glavi. Pogledala je desno prema ulazu. Jačina svjetla je bila umanjena. Shvatila je da je sumrak, akšamsko vrijeme, te da je pet do šest sati spavala tu. Johna nije bilo, mada joj ni njegovo prisustvo ne bi ulilo nikakvu naro-čitu sigurnost. Naglo ju je obuzeo strah s ledenim drhtajem. Sve je bilo nejasno. Nešto nije u redu. I dalje je ležala. Ležala je, polagano okrećući glavu od ulaza. Osjetila je da su joj butine mokre. Po-digla je leđa spuštajući pogled. Između nogu bilo je – novorođenče.

Rodila je.

Zamisli nezamislivo, pogledaj nevidljivo, do-dirni nedodirljivo, poslušaj istinu pa slaži samom sebi o zvuku koji dopire do tebe, koji te lomi u te-melju, koji tvom otporu zabija bijelu zastavu u srce kao istinu. Lezi, tvoje je da ležiš, tvoje je da ne bje-žiš sudbini s pera osušenog, pera koplja konjanika okovanog okom od kojeg svaki pogled zazire, oko kojeg svaka misao ponire u mrak. Bezdan je ta du-bina u koju kolijevka riječi ustima propada, a Smi-sao? Gdje li je nestao dobri stari Smisao? Skriven? Otet? Proklet? Ili je samo izvaran? Niko mu više ne vjeruje, taj dječak sa nama, svojim ovčicama, po-stao je olinjali starac s Alzheimerom koji već dugo na postelji pokušava da uhvati za guz maloljetnu

prolaznicu. Bio je neiskusan, jednom su mu nasjeli na priču, drugi put mu je vuk poklao ovčice.

Čitav svijet joj se okrenuo u glavi, svi snovi su joj postali kajmak na šniti stvarnosti, koja upija, koja se otapa kroz procjepe. Rodila je, Ilda je rodila bebu veličine ženskog dlana.

Kada su prije par godina Zarkavijevi ljudi u zasjedi uhvatili četvoricu Johnovih prijatelja, te ih prepustili gomili razjarenih na ulicama Faludže, da bi ih potom objesili za muda na mostu preko Eufrata, uslijedila je vojna operacija Fantomski bi-jes. Gorjelo je nebo nad gradom, gorjela je zemlja, voda je gorjela, gorjeli su i oni koji su već odavno mrtvi, o živima nema potrebe govoriti. Bijeli fosfor je palio sve.

Bijeli fosfor.

Radijacija je bila jaka, međutim, slabo se pri-čalo o tome, posljedica vrijednih spomena nije bilo. Nikakve nuspojave nisu bile uočljive, u biti, niti ži-vot nije bio uočljiv. Samo neizvjesnost, samo nesi-gurnost, samo strah.

- Killing is my business... and business is good! Prvi album Megadetha. Vidiš ovaj zid? Ne, ne vidiš ga! Tu sam to napisao - odzvonilo je hangarom.

John je stajao na ulazu. Počeo je da mrmlja u nastojanju da pjevuši. Šutnuo je gumu od automo-bila, koja je išla prema dnevnom boravku. Udarila je o izvrnuti TV. Zakolutala se. Ostala je mirna na podu.

- Possibly I’ve seen too much, Hangar 18 I know too much - pištalo je k’o pretis lonac.

Iza njega su se pojavila četvorica u bijelim kombinezonima sa maskama na licima. Djelova-le su kao gas-maske. Bjelilo je slijepilo Ildu, baš kao i ono svjetlo na istom ulazu prije sna. Prošli su pored Johna, i u nekih dvadesetak sekundi su postajali sve veći i veći, dok konačno nisu došli do bordo kauča, kauča sa nejasnim cvjetovima, koji je postao mjesto rađanja onih koji pripadaju nekim drugim svjetovima.

Prišli su joj. Dvojica su je odmah uhvatila gru-bo je držeći, treći je presjekao pupčanu vrpcu, dok joj je četvrti ubrizgao sedativ. Uzeli su novorođen-če. Stavili su ga u nekakvu kutiju koja je izgleda-la poput frižidera za plažu. John je petom gasio opušak.

Slovo Gorčina


Probudila se. Nije znala koliko je vreme-na prošlo, ali je bila sigurna da ništa nije sanjala. Jako ju je svjetlo probudilo, vjerojatno upaljeno s namjerom da je probudi. Nije ni stigla da pogle-da prostoriju u kojoj je, a već su dvojica u bijelim kombinezonima otvorila vrata. Vidjela je samo da su vrata željezna sa malenim prozorčićem na ko-jem su rešetke. Izvukli su je iz prostorije. Čvrsto su je držali ispod ramena. Nije se opirala. Osjećala se potpuno nemoćnom. Išli su niz dugi hodnik dok nisu došli do vrata sličnih onima iz kojih je izvede-na. Otvorila su se. Iza njih stajali su pupoljci neja-snih cvjetova, stajali su, u rascjepu svjetova.

Ispustili su je, zatvorivši vrata za njom. Našla se u velikoj prostoriji prepunoj žena. Izgledalo je da im sudbine sliče. Izgledalo je da olinjali Smisao od starca zahtijeva da mu se hizmet čini. Smješkao se taj senilnjak.

Izgleda

Na prvi pogled je primijetila samo žene, pa je potom primijetila da žene ne primjećuju nju, jer su zauzete nečim. Vidjela je, vidjela je male bebe kako hodaju. Novorođenčad, ne veća od ženskog dlana, raznih boja. Majke su ih brisale maramicama, maj-ke su ih šišale makazama za rezanje noktiju. Neke bebe su imale kosu do pola leđa, neke bebe su ima-le brkove, a neke su radile sklekove. Vidjela je kako se jedna beba smješka i trepće okicama u crvenoj haljini skrojenoj od nekog rukava. Smješkala se, i treptala je drugoj bebi koja je bila s brkovima. Vr-tuljak u glavi je sledio misli. Pamet je postala ras-pamećena, razapećena.

Začepile su joj se uši. Otvorile su joj se oči. Otvorile, više nego ikad. Tražila je, očima. Svoje, ono malo svoje. Kleknula je, skroz se spustila, pu-zila je. Kroz mnoštvo ženskih listova, koljena, mr-šavih i debelih malih glava pronalazila je puteve za svoje poglede.

To je bio dnevni boravak hangara 19. Majke su mogle da posjete svoju djecu u vrijeme posjeta sva-kim danom od 18:30 do 20:30 sati, potom bi bile vraćene u svoje ćelije. Novorođenčad je brzo stari-

la. Nevjerojatnom brzinom. Maksimalno je mogla da živi do sedam mjeseci, a kada bi neko doživjelo sedmi mjesec postalo bi oronulo sa izraženim bo-rama i sijedom kosom. To je bila duboka starost. Majke bi nakon smrti svoje djece bile oslobađane, međutim, svakim danom u vrijeme boravka u ćeli-jama hangara 19 u hranu im je bila ubacivana veli-ka doza aspartama. Tako da su s vremenom glupile, miješale bi im se logike, a kada bi neka od njih i ispričala šta joj se desilo niko joj ne bi povjerovao misleći da se prodavala u vojnoj bazi za flaširanu vodu i lanč paket, te da je zaslužila odoru sudbine koju nosi na sebi.

Puzeći, začula je dječački glas ezana. Poziv kroz plač. Plačljivko je tražio mater svoju. Već je dosegao desetu godinu, već je naučio sufaru, već je pisao poeziju. Stario je brže od ostalih. Jedini pjesnik devetnaestog hangara. Pronašao je svoju majku. Ilda, ljubila je svoga sina. Te galopirajuće godine je ljubila, škakljala ih je ispod pazuha, tako se brzo upoznala s njim.

Ostala je, s njim, a vrijeme se počelo udaljavati od prostora. Tako malo je ostalo dodira i pogleda da traje. Ništa ne traje. Ovdje. Unutar sunca koje izgara za cijeli svemir. Tu u blizini, tu pored, teče Eufrat, rijeka iskona, početka i prapočetka, opet ispočetka pronosi slijepu galiju nekog novog po-retka. Eufrat, jednom je bio crn, od tinte iz knjiga, jednom je bio crven, od ljudske krvi. Nekako, to je bilo i pošteno. Hulag je bojio rijeke, tintom i krvlju. Ovoga puta, tinta i krv su razdvojeni bjelinom fos-fora, magijom novog vremena.

U tom sljepilu ostale su tri zelene zvijezde i poziv kroz plač. Miris zove, smokve i žalosne vrbe kao pečat na zastavi otrovane svijesti.

Bubamari su otpala krilca

Teče san niz nizove vrba na obali rijeke ispod crnoriječnog mosta. John puši cigaru na bordo ka-uču s nejasnim cvjetovima, dok u mutnim smeto-vima dana koji slijede peca ikre koje nikada peraje dobiti neće.

Slovo Gorčina


PROGRAM Stolac, 23.9 – 25.9. 2011.

Petak, 23.septembar,

Gradski park 19:30h:

- svečano otvaranje manifestacije Slovo Gorčina________________________________________

Radimlja20:30h:

- Recital poezije nagrađivanih pjesnika (M. Stojić, A. Mahić, Z. Ključanin, D. Dedović, D. Burazer, Dž.Latić, S. Arnaut, G. Simić, M. Jergović, M. Delalić)

- Izbor iz poezije: Almin Kaplan- Režija: Tanja Miletić – Oručević- dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku ________________________________________

Subota, 24.septembar,

Šarića kuća (bivša galerija Branko Šotra)10: 30h:

- Otvaranje izložbe slika Behaudina Selmanovića- prigodna riječ: prof.dr. Ibrahim Krzović________________________________________

Restoran San Piero 12:00h:

- Promocija knjige: Poetski diskurs u bošnjačkom romanu doc.dr. Dijane Hadžizukić- promotori: prof.dr. Elbisa Ustamujić; doc. dr. Sanjin Kodrić ________________________________________

Šarića kuća 18:00h:

- Kafa sa Gorčinovim pjesnicima (gosti A. Mahić i D. Burazer)

________________________________________

Slovo Gorčina


Radimlja 20:30h:

- Recital poezije Maka Dizdara- Izbor iz poezija: Edim Šator- Režija: Salko Šarić- Poeziju govore: Nedžad Maksumić, Robert Pehar i Dijana Ondelj-Maksumić________________________________________

Nedelja,25.septembar,

Makova hiža 11:00 h:

- promocija zbirke poezije Hajduci stupaju u štrajk Mladenka Marijanovića (dobitnik nagrade Mak Dizdar 2010. godine)

- o poeziji Mladenka Marijanovića govori Sonja Jurić________________________________________

Dubrave, Pješivac Greda 20:00 h

- Predstavljanje Književnog kluba Mostar (gosti: Goran Karanović, Ivo Krešić, Adnan Žetica i Elvedin Nezirović)

slovo gorcina 2011

Documents