OPĆENITO O ILIRIMA(podjela plemena i njihove teritorijalne granice)

Iliri su skupina plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke

porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora,

južne Italije i Epira. Najpoznatija ilirska plemena su :

Ardijejci(područje oko rijeke Bosne i Neretve pa sve do Vojuše u Albaniji na jugu)

Daorsi(dolini rijeke Neretve, na području današnje Hercegovine)

Dalmati(srednja Dalmacija i zapadna Hercegovina između rijeka Krke i Neretve)

Desijati(područja u srednjoj Bosni)

Mezeji(sjeverna Bosna)

Japodi(srednja Hrvatska između rijeka Kupe i Une do Velebita i Vinodola)

Histri(područje današnje Istre)

Autarijati(istočna Bosna oko rijeka Tare i Lima pa sve do Morave,današnji Glasinac)

Albani(sjeverna Albanija)

Liburni(jugozapad Hrvatske uz sjeveroistočni Jadran između rijeke Raše i Krke)

Dardani(dijelovi teritorija današnjih država Srbije, Makedonije i Kosova)

Breuci(području današnje Slavonije, u porječju Save od Novske do Slavonskog gorja na sjeveru, pa do

Bosuta na istoku, te između Vrbasa i Drine u Bosni i Hercegovini.)

KNIDSKA KOLONIJA NA KORČULI(antički izvori, gdje se smješta)

Otok Korčulu Grci nazivaju Korkyra ili Kerkira Melaina, isti naziv nosi antički Krf. Eustatije primjećuje

da su antički autori razlikovali ove dvije Korkire; južnu (Krf)nazivali su Kerkira, a sjeverni (Korčula)

Korkira. u Apolonijevom epu o povratku Argonauta preko rijeke Istra (Dunav) u Jadranskomore,

opisuje Jadransku obalu: Issu samo spominje, Faros ne, ali Crnoj Korkiri posvećuje 6 heksametara

(piše u 3.st.pr.Kr., ali vjerojatno koristi ranije izvore)-Apolonije Rodski: mornari dali naziv «Crna» zbog

«crne šume» kojom je otok bio prekriven. otok Korčula prvi se puta u antičkim izvorima spominje u

4.st.pr.Kr. u PseudoSkilakovom Periplu; grčki su kolonisti i trgovci mjesto poznavali i ranije-Pseudo

Skilak spominje položaj Korkire Melaine prema rijeci Naronu i prema morskoj pučini-prema Pseudo

Skimnu, Strabonu i Pliniju, Kniđani su osnovali koloniju na KorikiriMelaini-Pseudo Skimnov izvor su

Teopomp i Timej; Strabon spominje knidski polis na K.M.(izvor Teopomp); Plinije bilježi koliko je

Melita udaljena od Korkire.

Indoeuropljani: naziv za skupinu naroda i jezika, pradomovina im je vjerojatno sjeverno od

Kavkaskog gorja, oko 1600-1500. pr. Kr. pojavljuju se u Europi, na Bliskom Istoku i u Indiji, u

indoeuropsku skupinu spadaju Hetiti, Perzijanci, Indoarijci, Grci, Italici, Kelti, Germani, Slaveni

ETRUŠČANSKA CIVILIZACIJA

Između 900. i 800 p.n.e. možda iz Male Azije. Područje njihovog naseljavanja (Etrurija) nalazilo se u

modernoj Toskani i dijelu Umbrije. Domorodni Latini zvali su ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih Grci

zvali Tyrrhenoi (Tirenci). Sami sebe oni su pak nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova

se civilizacija raširila od rijeke Arno pa prema jugu do Tibera. Na Tiberu se nalazilo maleno latinsko

selo koje će kasnije postati veliki Rim. Tokom uspona etrurske civilizacije ovi Latini bili su u bliskom

kontaktu s Etruščanima, njihovim jezikom, idejama, njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su

igrali najvažniju ulogu kod uspona rimske civilizacije, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne

Liburne na Jadranu. Državno uređenje slično Grcima to je bila konfederacija gradova-država. Njihova

politička dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela

Lacija. U to vrijeme Etruščani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe,

Sardinije, na Balearima, te na obali Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnom 6. stoljeću

p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici, razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljeću p.n.e. ipak

dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani su zauzeli Rim negdje 616. pr. Kr. pa je čak i

Tarkvinije, rimski car, bio Etruščanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od Rimljana. U 4.st. slabe zbog

napada Gala, to koriste Rimljani pa ih napadaju.

MAGNA GRAECIA

Regija u antičkoj južnoj Italiji i Siciliji koje su od 8. st.pr.Kr. kolonizirali grčki naseljenici. Osnovali su

brojne gradove: Taranto, Kume, Metapontion, Sybaris, Kroton, Rhegion,Paestum i Napulj bili su glavni

centri Velike Grčke. I na Siciliji su osnovane grčke kolonije (Naxos, Zankle i Sirakuza) Od 3. stoljeća

prije Krista te se grčke kolonije počinju nazivati Magna Graecia odnosno Velika Grčka, vjerojatno zato

kako bi se naglasila njihova veličina nasuprot grčkoj matičnoj zemlji. Oznaka Magna Grecia odnosi se

na stanovništvo i kulturu grčkih kolonija u južnoj Italiji i na Siciliji, a ne na određeni politički teritorij.

PRVE GRČKE KOLONIJE NA JADRANU(na ilirskom prostoru)

627.g.pr.K.-Korkirani osnivaju Epidamnos, pararelno se javlja i ime Dyrachion (današnjiDrač) –

pretpostavka da je Epidamnos grčki naziv, a Dyrachion autohtoni, dva grada spojili seu jedan – ostao

naziv Dyrachion, kuju novac sa natpisom DYRR (1.grč.kolonija na Jadranu)

588.g.pr.K.-Korkirani i Korinćani osnivaju Apoloniju, danas nije grad, blizu malo selo Pojane, širila se

nekoliko puta, grad na povišenom terenu, luka nije u gradu, kovali novac poistom tipu, istim

motivima, piše APP

nn godina; Lissos(današnji leš, sjeverni dio Albanije)nije na moru već na rijeci Drim, nijesigurno da li je

kolonija, važan centar (metalurgija, žitarice)

oko 580. (520) Korkyra Melaina(Korkira Crna) osnivali je Kniđani (stanovnici Knida iz Male Azije) uz

pomoć Korkirana (Dorani), nalazila se na Korčulu,Korkirani pomogli Kniđanima pa Kniđani dali ime

koloniji Korkira Melaina

Issa(Vis)- Dionizije Sirakuški-osnovao Issu oko 397.g.pr.Kr. Issa osniva kolonije u Lumbardi (4.st.),

emporije u Tragurionu, Epetionu (3.st.) i Saloni (2.st.) Samostalnost-od sr. 4. do sr. 1 st.pr.Kr. ,gubi je

u rimskim građanskim ratovima jer staje na stranu Pompeja, u 1.st.pr.K. postaje civium Romanorum.

Pharos(Stari grad na Hvaru)- Diodor Sicilski, Historijska biblioteka: u 4.st.pr.Kr. na otok došli jonski

Grci s egejskog otoka Para i tu 385/384.g.pr.Kr. (99 Olimpijada) utemeljili naselje. Izvori: Pseudo-

Skilak (Periplus), Pseudo-Skimno (Periegesis), Polibije (Hist.), Plinije(Nat.Hist.), Ptolomej (Geogr.),

Strabon (Geogr.). Najstariji izvor-Pseudo Skilaks koji spominje Faros kao ime otoka i ime grada i zove

ga«novi» Pharos kako bi ga razlikovao od Egejskog. vjerojatno se domaće stanovništvo nije lako dalo

nagovoriti, pa ovi traže DionizijaSirakuškog da im pomogne slomiti otpor -brodovlje Dionizija

Sirakuškog s Isse zajedno s Paranima pobijeđuje Ilire s otoka i Jadasine (uništeno je ilirsko/jadasinsko

brodovlje); natpis iz Starog Grada koji govori ozapljeni oružja Jadasinima vjerojatno posvećen toj

pobjedi

KOLONIZATORSKO DJELOVANJE DIONIZIJA SIRAKUŠKOG

Dionizije koji je bio aktivni političar i vojskovođa ( svi sutada bili i političari i vojskovođe ), postao je

popularan jer je bio na čelu Sirakuške vojske i u savezništvu sa drugim Grčkim kolonijama na Siciliji

uspio je poraziti Feničane i potisnuti ih te smanjiti utjecaj sa sjevernog područja gdje su imali nekoliko

svojih kolonija. Oni su stoljećima držali središnji dio sredozemlja pa se tu Grci nisu mogli naseliti. Neki

Grčki polisi su bili saveznici Kartage. Dva su se polisa posvađala, jedan je polis pozvao u pomoć

Kartagu, a drugi su se Grčki polisi digli protiv njih. Kartaga je izgubila i Dionizije je nametnuo sebe kao

glavni autoritet te zavladao kao tiranin. Sirakuza je bio jak Dorski grad i pomorska sila koji je i prije

imao značajnu ulogu u gospodarstvu i vezama s Grčkom. Dionizije pokušava tu snagu još povećati.

Sve Sicilske gradove je stavio pod svoju vlast, potisnuo je Feničane sa područja Tirenskoga mora,

Korzike i Sicilije. Nakon što je zavladao Tirenskim morem, Sicilijom i okolicom, nametnuo je vlast i

drugim kolonijama na jugu Italije. U Dorskim je kolonijama imao sljedbenike pa je bacio oko na

Jadran kako bi povećao trgovinu Sirakuze i u tom smjeru. Počeo je osnivati naseobine na Jadranu, od

404. do oko 390. god. prije Krista te su naseobine imale karakter vojnih postaja. Osnovao je Anconu i

obližnju Numanu. Zavladao je Lissosom, njega nije osnovao. U tim je naseljima postavljao svoje

vojne, mornaričke postaje i brodove, uputio se i prema sjeveru te pojačao utjecaj u Adriji i u obližnjoj

Spini koja se nalazi u delti Pada. To su trgovačka,Venetska naselja ali u njima žive svi oni koji trguju,

mahom Etruščani i Grci. Etruščani su smješteni između rijeka Tibar i Arno, tada su se već proširili

preko Apenina prema delti rijeke Pad u potrazi za žitom i upravo tu susreću te 3 druge kulture. Tu

Dionizije vlada poslije 400. god. prije Krista kada pomaže osnivanje kolonije u Issi jer mu treba luka

radi kontrole plovidbe. Nema podataka kada je točno osnovana Issa. Osnovali su je Dorani,vjerovatno

su glavni bili Dionizije i Sirakužani, a prikupili su snage iz drugih polisa,vjerovatno na Siciliji. Kolonije u

našem dijelu Jadrana su gotovo posljednje koje su osnovane. Koriste luku na sjeveru otoka Visa koja

postaje glavna baza na tom djelu Jadrana za Dionizijevu plovidbu. Lissos, Numana, Ancona, Spina,

Adria i Issa pokrivaju velik dio Jadrana, ali ne Histre i Liburne. Tada već pomalo raste i rimska snaga

koja će se sve više uplitati u Jadran. 385 god. prije Krista Dorani uz snažnu pomoć Dionizija starijeg

osnivaju Pharos ( Hvar ). Osnivaju ga Parani, stanovnici jednog od otočića u Egejskom moru. Nakon

što odlučuju poduzeti korak kolonizacije, traže pomoć od Dionizija te dolaze na Hvar i daju mu ime

Pharos. Grčki grad na otoku Hvaru je osnovan 385. god. prije Krista na području današnjeg Starigrada.

Par godina nakon osnutka, Iliri sa okolnih gradina, uz pomoć okolnih plemena su napali grad i

pokušali istjerati Grke. Navodno ih je bilo 10 000, ali izvori nisu pouzdani, naginju preuveličavanju a i

pišu se stotinama godina nakon događaja. Pharani su pozvali u pomoć Dionizijevu mornaricu koja je

bila stacionirana u Lissosu, Pharani pobjeđuju. O pobjedi Grka nad Ilirima možda svjedoči natpis koji

je vjerovatno bio baza jednoga spomenika pobjede. Natpis kaže da su Pharani poslije pobjede nad ''

Jadesinima '' postavili oružje kao javni spomenik. Jadesini bi mogli biti ti Iliri koji su napali

Pharane,spominju se kao stanovnici koji žive na području rijeke Jadro, možda se radi oJaderatinima,

stanovnicima Iadera – Zadra. Dionizije stariji je živio nekoliko desetljeća i umro je 367. godine prije

Krista, naslijedio ga je Dionizije mlađi koji nije uspio održati interesnu sferu koju je otac oblikovao na

Tirenskom, Jonskom i Jadranskommoru. Taj se Sirakuški imperij raspao tijekom vlasti Dionizija

mlađeg.

LUMBARDSKA PSEFIZMA

Lumbarda je selo na istočnoj strani Korčule u kojoj je dokazana naseljenost od 6.st. Pr. Kr. prema

antičkim autorima i numizmatičkom materijalu tu je bila utemeljena Knidska kolonija u 6. st., ali ne

zna se gdje se točno nalazila. Psefizma (odluka) se sastoji od nekoliko ulomaka grčkog natpisa, a radi

se o uređenju zemljišnih odnosa između stanovnika novoosnovane kolonije, tj.sklapanju ugovora

između isejaca i vlasnika zemljišta. Imovinski odnosi grčkih naseljenika na Korčuli se reguliraju, a daje

se i popis naseljenika kojih je vjerojatno bilo i više od 200. Na natpisu je sačuvano 158 što potpunih,

što fragmentiranih imena. Osim dorskih, spominje se i mnogo imena ilirskog podrijetla. Najstariji je

sačuvani pisani spomenik iz naših krajeva, a pronađena je 1877. g. Tekst je podijeljen u tri stupca

iznad kojih je stupac kontinuiranog teksta. Spominje se i gradnja gradskih zidina kojima nije nađen

trag.

MATERIJALNI OSTATCI GRČKE KOLONIZACIJE

Skulptire nepoznatog podrijetla:

Brončana glava božice s dijademom iz Isse, grčki original 4. ili 3.st.pr.Kr. Reljef Kairosa iz Trogira,

varijacija Lizipova kipa, iz ranohelenističkog doba(možda 3.st.pr.Kr.)

Stela s prikazom posmrtne gozbe iz Zadra, pokojnik pripadnik dionizijske religije, moguće da je

izrađen u Dalmaciji. Mala praokutna stela nekoć uzidana u Palači Cipio u Trogiru, na prednjoj strani

prikaz pokojnice na stolcu kako prede vunu, motiv poznat u grčkoj sepulkralnoj umjetnosti.

Najvjerojatnije da su ovi primjerci skulptura dospjeli u Dalmaciju trgovinom.

Skulpture pouzdanog podrijetla:

Reljef plesačica iz Narone, sredina 2.st.pr.Kr, od mramora moguće izrađen Dalmaciji. Votivna ara s

prikazom biste Here, Trogir, lokalna produkcija. U Issi radionica nadgrobnih stela: neke stele sadrže

stupove, vrata, metope, triglife, zabat i akroterije, većina pripada srednjem ili kasnijem helenističkom

razdoblju, taj tip stele poznat u Grčkoj, Cipru i Maloj Aziji. Tanagra glinene figurice- najčešće prikazuju

djevojke u bogato drapiranim haljinama, podrijetlom iz južne Italije, neki primjerci iz Isse

URBANIZAM ISSE I PHAROSA

Grčki gradovi su uveli urbanistička načela i graditeljske inovacije- gradsko planiranje, snažne

fortifikacije, javne zgrade, odnos akropola/agora, katastarsku podjelu zemljišta, nekropole, kvalitetnu

obradu kamena, žbuku, nove arhitektonske elemente što je sve znatno utjecalo na izgled ilirskih

naselja(Ošanići, Varvaria, Narona)

Isu i Pharos ograđuju zidine izgrađene u megalitskoj tehnici(veliki kameni blokovi bez vezivnog

materijala).U Issi je agora uz more, na poluotočiču Priovo možda grčki teatar. Uz izlazne ceste iz grada

su nekrpole. Utjecaj na Ilirska naselja:grčki utjecaj se vidi u načinu podizanja gradskih zidina,

megalitski blokovi(Aseria, Varvaria, Škrip na otoku Braču, Salona). Ošanići kod Stoca u Hercegovini-

vidi se ujecaj grčkog načina organizacije gradskog tkiva i zoniranja sadržaja, utvrđeni dio je odvojen

od stambenog povezivali su ih 2 vrata i trg. Tragurij i Epetij- isejske kolonije, gradske zidine podignute

od megalitskih blokova. Tragurij- komunikacije okružuju središnje uzvišenje s kojeg se putevi zrakasto

pružaju prema periferiji, ortogonalni sustav se nalazi na zapadnoj strani otoka

Epitej- imao je brojne poprečne i malobrojne uzdužne komunikacije, očuvana su gradska vrata.

U Pharosu je agora na spoju dviju temeljnih komunikacija, a ne uz more kao u Issi. Zidine su bile bez

kula kao i u Issi, od 4.st.pr.Kr. kule su nezaobilazni element obrane gadova u Grčkoj.

TRAGURION (smještaj naselja, vrijeme njihova nastanka, arheološki ostatci)

Osnovali su ga grčki kolonisti s otoka Visa u III. st.pr.Krista. na otočiću u kanalu između obale i otoka

Čiova, a na zapadnom rubu velikog Kaštelanskog zaljeva. Arheološki ostatci: sačuvani dijelovi

bedema, nađeni zidovi grč. nastambe u lapidariju MGT, mali žrtvenik posvećen Heri (kraj katedrale),

grč. natpis u zidu samostana sv. Nikole, Kairos- bog sretnog trenutka, najmlađi zeusov sin; podsjeća

ljude na prolaznost sreće;mladić s krilima i čuperkom da ga ljudi mogu uhvatiti, nosi vagu i britvu;

prema Lizipu koji ga je napravio na dvoru Aleksandra Makedonskog-sačuvan samo u pisanimizvorima;

čuva se u samostanu sv. Nikole, reljef s prikazom žene, natpis na kojem se spominju hijeronamon,

logisti i gramateus-uzidan u samostan

EPETION

U III. St.pr.n.e. grčki kolonisti s otoka Isse (Visa) osnivaju naselje Epetion. Nedaleko od Splita, u pravcu

Omiša, na poluotoku Stobreč nalazi se naselje Stobreč gdje je osnovan Epetion. Arheološki ostatci:

sačuvani djelovi bedema, kasno-antički krovni crijep.

KAIROS

Reljef iz Trogira rađen u 1. st. prema Lizipovom originalu. Čuva se u samostanu Sv. Nikole. Kod starih

Grka bog sretnog trenutka ili zgodne prilike koja je za pojedinca sudbonosna ili koju čovjek mora znati

iskoristiti. Vjerovali su da kraj svakog čovjeka samo jedan put u životu protrči Kairos. Tada treba biti

brz i uhvatit ga za njegov dugi čuperak na čelu. Propusti li se ta prilika, smatralo se da je čovjek

propustio sreću.

RIMSKO OSVAJANJE ILIRIKA-RATOVI S ILIRIMA

Prvi Ilirski rat

Aktivnosti ilirske kraljice Teute tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovačke rute preko Jonskog

mora koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Iliri su im i ranije zadavali jake udarce, ali ne

u tako velikom razmjeru. Štoviše, nekolicina ilirskih pljačkaških pohoda završilo je ubijanjem ili

zarobljavanjem italskih trgovaca. Da bi prikazao svoje nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao braću

Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute, zajedno sa isejskim izaslanikom Kleemporom, protestiraju

zbog ovih napada na rimske saveznike. Nakon što se Teuta oglušila na njihove zahtjeve, Rimska

mornarica sačinjena od 200 brodova, na čelu s konzulom Gnejem Fulvijem, kretala se prema Ilirskom

području. Drugi konzul, Postumije, bio je na čelu kopnene vojske koja se transportnim brodovima

prebacivala u Apoloniju. Povjesničar Polibije tvrdi da je Postumije imao 20 000 pješaka i 2000

konjanika. Fulvije se s ratnim brodovima kretao prema Krfu (Korkyra), ali je na putu saznao da je

otok već osvojen od strane Teute, te da je upravu tamo preuzeo Demetrije Farski. Demetrije je

nedugo nakon toga događaja stupio u kontakt s Rimom, nudeći svoju lojalnost i potpunu kontrolu

nad područjem u zamjenu za neke povlastice. Tada ih je Demetrije poveo prema Epidamnu, gdje se

već ranije iskrcala Postumijeva kopnena vojska, a koji su također jako skoro zauzeli. Putem prema

unutrašnjosti pokoravali su Ardijejce, ali su im se neka plemena, poput Partina i Atintana, svojevoljno

predala. Naposlijetku je oslobođena i Issa, te je i ta zajednica došla pod izravnu zaštitu Rima. Sa

završetkom sezone ratovanja, 229. godine, Fulvije se vratio u Rim s velikim dijelom mornarice, a

Polibije se utaborio u Epidamnu, gdje je unovačio novu legiju. Njegova zadaća bila je nedgledanje

Ardijejaca, te zaštita zajednica koje su prisegle lojalnost Rimu.

Drugi Ilirski rat

Sljedeće godine, 228. prije nove ere, Teuta je iz grada Risinuma u Bokokotorskom zalijevu uputila

izaslanike koji su u njezino ime zamolili bezuvjetni mir, a kao tribut je odlučila bez borbe prepustiti

područje Korkyre, Isse, Pharosa, Epidamn i ona Ardijejska područja koja su Rimljani izravno osvojili.

Veliki dio osvojenog područja Rimljani su dali pod upravu Demetriju Farskom, koji je služio kao njihov

glavni povjerenik za to područje. Nakon što se čitava rimska vojska povukla iz Ilirika pri završetku

prvog Ilirskog rata, Demetrije je tadašnju priliku iskoristio kako bi područje koje su mu Rimljani

ostavili pod upravu spojio sa ostacima Ardijejske države, te tako povećao svoj utjecaj. Također je

nastojao proširiti utjecaj na područja koja su bila isključivo pod rimskom zaštitom, ali se većina

oglušila na takav pokušaj.

Tako je od 229. do 219. godine prije nove ere Demetrije polako učvršćivao svoj položaj na istočnome

Jadranu i unutrašnjosti, a najveći korak vjerojatno je pristupanje makedonskom savezu 224. godine

prije nove ere. Iskoristio je ratove Rima i Gala na sjeveru kako bi se posvetio gusarenju na Jadranu i

aktivnom ometanju plovidbe rimskog brodovlja, čime je jasno pokazao svoje nepoštovanje prema

dotadašnjim saveznicima. Sastavivši flotu od 90 brodova, isplovio je na jug kako bi napao i osvojio

grad Pilos, gdje je s nakon nekoliko pokušaja zarobio još 50 brodova. S tom je flotom nastavio pohod

na Ciklade. U međuvremenu su Rimljani opremili flotu pod Lucijem Emilijem Paulom te napali i

osvojili slabo branjeni Dimale, jednog od glavnih Demetrijevih uporišta. Odatle je rimska flota

otplovila na sjever te zauzela Faros. Demetrije je bio prisiljen pobjeći, a utočište mu je pružio

makedonski kralj Filip V.

OSNIVANJE AKVILEJE

Čin osnivanja Akvileje (181. pr. n.e.) na teritoriju Karna je bio početak osvajanja Histrije.

OSVAJANJE HISTRIJE

Histarski ratovi (Istarski ratovi) su niz ratova potkraj 3. i u 2. st. pr. Kr. koje su Rimljani vodili protiv

Histra. Prvotni rimski cilj bio je suzbijanje njihova gusarenja, a tek zatim i osvajanje Istre.

Vođena su tri rata sa Rimom. Tokom stoljeća Histri su spominjani uglavnom kao pomorski gusari i

pljačkaši. Prvi sukob je započeo netom prije drugog Punskog rata i drugog Ilirskog rata, točnije 221.g.

pr. Kr. Rim je poduzeo kaznenu ekspediciju zbog njihovih pljački lađa sa žitom. Rimski pohod na

Histre vodila su dva konzula koja su ih napala sa mora. Ipak rat je završio pobjedom Rima, iako teško

izvojevanom. Za posljedice, razorena je koja histarska gradina uz obalu, ali unutrašnjost je ipak ostala

izvan rata. Postoje mnoga mišljenja o kasnijem političkom uređenju Histrije. Prema jednom,

posljedica tog rata bilo je formiranje histarske države sa kraljem kojeg postavlja Rima ali samo kao

marionetu. Prvi bi vjerojatno mogao biti otac Epulona. Ali sve je to malo vjerojatno jer Histarsko je

kraljevstvo sigurno moralo postojati i prije rata, moguće sa kraljevskom dinastijom i sjedištem u

Nezakciju. Ipak najviše vjerojatno je da su se ta plemena ujedinila tek pred opasnošću od Rima, pod

vladarom najjače gradine Nezakcija još u 4. ili 3. st. pr .Kr. Nakon prvog rata Rim i dalje nema toliko

veliku moć nad Histrijom, pa joj ne može nametnut danak ili bilo kakav način prisile, stoga se

zadovoljava slobodnom plovidbom priobaljem. Četrdeset godina poslije opet rastu nemiri sa Rimom,

a razlog tome je ovaj put bilo osnivanje kolonije Akvileje, točnije 181.g.pr.Kr. Taj će događaj imati

ključnu važnost za povijest Istre i drugih naših krajeva jer je ova naseobina zbog svog povoljnog

položaja i prostranog plodnog kolonijskog agera postala glavnim bastijonom rimske moći i sirenja

njihova utjecaja prema istoku. Služila je uglavnom za sprječavanje upada alpskih plemena (Karni,

Gali) ali i da to bude smještaj vojnih postrojbi na kopnu za napad na Histriju. 183.g.pr.Kr. rimski

konzul M. Claudius Marcellus je započeo planiranje napada. Godinu dana poslije pretoru Duroniju

daje u ruke čitav pomorski jadranski prostor radi zaštite. Time je znači napad na Histre bio

pripremljen i sa kopnene strane i sa strane mora. Taj pohod, koji se godinama već spremao započeo

je 178.g.pr. Kr . i to upravo iz novoosnovane kolonije Akvileje. Vojska je ušla na teritorij Histrije kod

Timavskog jezera i time započinje rat koji je trajao još iduću godinu sa promjenjivom srećom. Prvi se

sukob dogodio na području između Timava i današnjeg Trsta. Tada su Histri pod vodstvom Epulona

osvojili rimski legijski tabor, ali su odmah potom bili istjerani. Kako je Rimljanima došlo pojačanje od

još dviju legija, Histri su se razišli po svojim gradinama, a rimska se vojska pod vodstvom konzula

vratila u Akvileju na zimovanje. U proljeće je ta vojska ponovno krenula na Histre, koji su nakon više

bitaka zatražili mir. Međutim, Epulon se zatvorio u Nezakcij, koji je rimska vojska opsjela. Nakon

opsjedanja Nezakcija stao ga je napadati opsadnim strojevima. Štoviše, Rimljani su skrenuli neku

rječicu koja je tekla uz zidine i iz koje su se Histri opskrbljivali vodom, i to nakon mnogo dana teškog

rada u novi tok i korito. Vidjevši to branioci su u očaju počeli ubijati žene i djecu da ne padnu u ruke

neprijatelju, a sami se nisu predavali. Nakon pada Nezakcija osvojili su i zauzeli još dvije gradine,

Mutilu i Faveriju, Padom Histarske gradine Nezakcija, 177.g.pr.Kr. završava sukob te Rimljani slave

pobjedu. Vjerujući Liviju možemo pretpostaviti veličinu Histarske vojske u vrijeme rata. Prema tome,

Histri su imali oko 12 000 naoružanih ljudi, a u sukobu je poginulo oko 5 632 ljudi i u roblje odvedeno

oko 3 000 ljudi. Prema tome Histrija je trebala brojiti oko 160 000 ljudi, ali i da je to i netočno tj

preuveličano i dalje je mogla brojiti bar do 100 000 ljudi. U trijumfu konzula Claudiusa održanom u

Rimu prikazan je osvojeni plijen a iznosio je oko 370 000 denara i 87 702 viktorijata. Ovaj put Histrija

je doživjela mnogo veće posljedice; Nezakcij je izgubio ulogu vodećeg grada, ali i dalje je ostao u

funkciji. Također je ovaj put nametnut i danak te rimska uprava. Iako su prvi kraju rata legije

povučene sa područja Histrije, nakon trijumfa su vraćene pošto se javio strah od ustanka. Takvo

uređenje ostaje sve do Sule kad on reformira upravu i umjesto konzula i pretora , upraviteljima

postaju prokonzuli i propretori. U lokalnom smislu zadržana je samouprava- tj. vlastiti vjerski običaji,

vlastiti rodovski upravitelji te tradicionalne pravne mjere. Mislilo se da je dio zemljišta zaplijenjen u

ager publicus, a ostatak ostavljen na uživanje domaćina ali uz naplatu. Tad se prvi put priznaje Rimska

vlast. Daljnja posljedica je bilo povlačenje Histara iz Trščanskog zaljeva čini se sve do rijeke Rižane.

Također se spominje i da taj nekadašnji prostor Histra, onaj između Timave i Rižane, sada zauzimaju

Karni pa se Tergeste tj današnji Trst ne spominje više kao Histarsko naselje nego kao karnsko. Glavna

razlika Histara i Karna je ta da se Histri ubrajaju zajedno sa Liburnima u ilirske narode, a Karni u galske

narode. I prije pada Histrije, ona je dodijeljena Luciju Duroniju ali ne kao redovna pokrajina nego

zato jer su se Apulski gradovi žalili na histarske gusarske napade brodovlja. A Apulija je bila njegova

redovna provincija, sa glavnim gradom i administrativnim središtem Brindisijem u kojem je imao

stacioniranu flotu i time kontrolirao cijelu istočno jadransku obalu . Idući rat se dogodio iznenada,

129.g.pr.Kr. kad je konzul Aulo Manlije bez ikakve zapovijedi ili odobrenja senata započeo napad i

imenovao Lucija Minucija Terma za svog namjesnika u Histriji. Iduće godine poslana su dva konzula sa

legijama. No, taj je rat zapravo nejasna epizoda konzula Tita Sempronija Tuditana, kojem se i

pripisuje konačno pokoravanje Histra, tj objedinjenje rimske vlasti cijelim jadranskim područjem od

Akvileje do rijeke Krke. O tome je teško govoriti jer su podaci o tome jako, jako skromni i nakon toga

nema više spomena o istupima Histra protiv rimske vlasti. Do pada histarskog kraljevstva, smatrana

je zasebnom provincijom. Do tad su je uvijek dodjeljivali onom upravitelju koji je dobivao Ilirik ali 181.

Pr.kr ulazi pod vlast pretora Lucija Duronija.

SUKOBI S DELMATIMA

Između 158. i 157. godine prije nove ere, rimski senat je donio odluku da se u Ilirik pošalje izaslanstvo

koje bi istražilo tamošnju trenutnu situaciju, s velikim naglaskom na status Delmata. Povod same

ekspedicije bile su pritužbe Isse zbog delmatskih pohoda na njihove gradove, Epetium i Tragurium, ali

i činjenica da su u procesu svoga širenja asimilirali neke kulturne grupe s područja obale i otoka

srednje Dalmacije.

Na čelu izaslanstva bio je Gaj Fanije Strabon. On je sljedeće godine, između 157. i 156. prije nove ere

u Senatu izvijestio da su Delmati pokazali otvorenu nesnošljivost prema Rimljanima i njihovu

izaslanstvu: nisu ih htjeli primiti, ni ugostiti, a zamalo su im oteli i konje na kojima su došli. Senat je

stoga bio primoran objaviti im rat. Još jedan od mogućih razloga za rat, a koji je naveo Polibije, bio je

taj da rimska vojska nije vojno djelovala preko 12 godina, te bi pohod na Delmate bio odlična vježba

za dizanje borbenog morala. No, čini se da je pravi razlog ipak bio strah od dominacije Delmata na

obali Jadrana, koja strateški postaje sve bitnija za rimsku državu.

Sam rat počeo je 156. prije nove ere, a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul. Iskrcao je vojsku u dolini

Neretve, a potom krenuo prema Imotskom polju. Njegov primarni naum bio je osvajanje središnjeg

delmatskog područja u Duvanjskom polju, ali su ga Delmati preduhitrili, te su ga potukli na samom

početku kampanje. Figul je tada zbog velikih gubitaka bio prisiljen povući se do Neretve. Idući napad

zbio se početkom zime iste godine, a taktika se svodila na napadanje manjih delmatskih središta kako

bi se središnji otpor u Delminiumu smanjio. Nakon što je par takvih malih operacija Figulu pošlo za

rukom, odlučio je napasti Delminium. Zbog povišenog položaja na Lib Planini, gdje se Delminuim

nalazio, rimske opsadne sprave nisu bile od koristi. Figul se zato odlučio za korištenje zapaljenih

projektila koje je katapultom lansirao na gradinu, te je tako i zapalio. No, rat tu nije završio, već je u

proljeće 155. godine u Duvanjsko polje došao novi konzul, Publije Kornelije Scipion, koji je zamijenio

Figula, konačno osvojio Delminium, te kasnije u Rimu proslavio “triumf de Delmates”, tako uzimajući

sve zasluge za skončavanje prvog delmatskog rata.

Oko 137. godine prije nove ere, Ardijejci i Plereji su napali rimski posjed u Iliriku, na što su Rimljani,

zbog ratovanja u Hispaniji, odgovorili samo slanjem izaslanstva, a na što su se i jedni i drugi oglušili.

Nakon što su nastavili sa napadima, Senat je kao pomoć 135. prije nove ere odlučio poslati Servija

Fulvija Flaka. Flak je sa sobom vodio dvije legije, koje je činilo 10 000 vojnika i 6000 konjanika.

Ardijejci i Plereji nisu bili spremni za rat, pa su poslali svoje izaslanstvo moleći oprost. Nakon što su

odbili pristati na mirovne uvjete Senata, tj. platiti za počinjenu štetu, Fulvije ih je napao i porazio.

Smatra se da već tada polako počinje formiranje nove rimske provincije na prostoru Ilirika, ali je sam

razvoj ometan djelovanjima naroda sa rubnih područja rimske uprave. 129. prije nove ere tako dolazi

i do sukoba sa Japodima, a vodi ga konzul Gaj Sempronije Tuditan. Stvarni razlozi za početak sukoba,

a i sama lokacija, nisu posve sigurni, jer su jedini izvori isključivo pisana djela Apijana i Tita Livija 119.

godine dolazi do još jednog sukoba s Delmatima, a ovaj put u glavnoj ulozi na rimskoj strani stoji

Lucije Cecilije Metel. Apijan navodi kako je Lucije Cecilije svojevoljno napao Delmate kako bi dobio

trijumf, ali se to smatra netočnom informacijom, jer je poznato da je za svaki vojni pohod potrebna

potpora Senata. Nakon što se 118. godine proslavio pobjedom, dobio je nadimak Delmaticus, što

svjedoči o njegovom uspjehu.

ILIRIK U VRIJEME GRAĐANSKIH RATOVA

Za vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja, Ilirik nije bio u središtu glavnih zbivanja, ali se

na ovom prostoru dogodilo nekoliko epizoda između Cezarovih i Pompejevih zapovjednika na čelu

manjih vojnih postrojbi, dok su neke starosjedilačke zajednice ili pojedine skupine rimskih građana,

organizirane u konvente, stali na jednu ili drugu stranu. Iako je već oko 10 godina tu bio prokonzul,

Cezar je doživio neuspjeh ratujući u Iliriku. Potporu je imao samo od nekih rimskih zajednica s tog

područja, ali ne i od domaćeg stanovništva (vjerojatno zato što je tu djelovao isključivo preko svojih

namjesnika, a ne osobno). 49. prije nove ere, kao zapovjednika Ilirika, Cezar je postavio Gaja

Antonija. Na mjesto zapovjednika mornarice stavljen je Publije Kornelije Dolabela. Njih su dvojica

dobili zadatak da čuvaju pristup Italiji kopnom s jugoistoka, a uporište im je bilo u Liburniji.

USPOSTAVA PROVINCIJE

Ilirik, je bila rimska provincija nastala nakon rimskog osvajanja bivšeg nezavisnog kraljevstva Ilira i

pacifikacije ilirskih plemena na širem području Ilirije. Teritorija Ilirikuma protezala se od rijeke Drim u

današnjoj Albaniji do Istre u Hrvatskoj i od obale Jadranskog mora do Panonske nizije. Salona u blizini

današnjeg Splita u Hrvatskoj bila je središte rimske provincije Ilirikum. Oko 229. godine pne. Rim je

intervenirao na istočnoj strani Jadrana na područjima pod ilirskom kontrolom zbog piratstva kojem su

Iliri često pribjegavali i propalih diplomatskih napora. Tada je zabilježen prvi rimski rat protiv

kraljevstva Ilira. U vrijeme Rimske Republike, oko 168. godine p.n.e, rimska vojska je pobijedila vojsku

posljednjeg ilirskog kralja Gencija i time označila kraj postojanja Ilirije kao kraljevine. Od 167. godine

pne. južna Ilirija postaje rimski protektorat.

AUGUSTOVA PACIFIKACIJA ILIRIKA

Nakon Batonovog ustanka, Rim je dobio potpunu kontrolu Ilirika, te je istinska romanizacija područja

mogla započeti. Legijski tabori, ali i tabori pomoćnih postrojbi, bili su središta romanizacije jer su imali

svoje područje, polja, pašnjake (prata legionis) i druge oblike interakcije s okolicom. Oko vojnih

tabora domaće i doseljeno stanovništvo oblikovalo je civilna naselja koja su vojsku opsluživala

uslugama i robom. Upravo su ta civilna naselja (canabae legionis) bila centralna pokretačka sila

provođenja romanizacije jer su širili rimski način života, običaje i kultove među lokalnim

stanovništvom. Nakon odlaska vojnih postrojbi, ta bi mjesta dobivala status municipija. Isprva je

Dalmacija bila u rukama cara, što je i bila praksa za provincije koje nisu bile posve sigurne. Službeni

naziv namjesnika provicnije bio je legatus Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Istodobno je

bio zapovjednik dvaju legija i pomoćnih postrojbi. Moć namjesnika proizlazila je prvenstveno iz

veličine i jačine vojske koju imaju pod svojom upravom. U prvoj polovici prvog stoljeća, počinju se

novačiti kohorte u južnoj, a kasnije i na području sjeverne Panonije (coh. Pannoniourm, coh.

Varcianorum). Nakon Augustove smrti 14. godine, tri legije u području sjeverne Panonije su se

pobunile. To su bile legio VIII Augusta, legio IV Hispana i legio XV Apollinaris, koje su svoju vjernost

polagali Augustu. Zahtijevali su smanjenje vojnog roka s 25 godina na 16, veće povlastice u podjeli

plijena i plaću od jednog denara na dan. Pobunjenici su pokušali ubiti namjesnika Junija Bleza, nakon

čega je on kontaktirao novog cara - Tiberija, koji mu je poslao dvije pretorijanske kohorte sačinjenu

od elitnih trupa, kojima su se priključili još neki pouzdani vojnici. Te kohorte činilo je oko 700 pješaka

i po 200 konjanika, konjaničke postrojbe iz drugih pretorijanskih kohorti i elitne germanske postrojbe

koje je August ustrojio kao svoju osobnu stražu. Legije su početkom listopada te godine počele

napuštati zajednički tabor prekidajući pobunu. Prvo je otišla Osma legija, zatim Petnaesta, a Deveta

je bila najupornija, iako je kasnije i ona odustala.

Sjedišta legija u Panoniji u Tiberijevo vrijeme bili su Sirmij(Srijemska Mitrovica) i Siscija (Sisak).

Područje Dunava bilo je organizirano tako da desnu obalu, na kojoj se nalaze neka germanska

plemena, nadrziru pomoćne i legijske kohorte, koje su raspoređene tako da paze na više takvih

zajednica odjednom. Nalazi vojnih diploma u Podunavlju i Posavini potvrđuju te tvrdnje.

U Dalmaciji su ostale dvije legije. Jedanaesta (XI) u Burnumu, na cesti između Kistanja i Knina, te

Sedma (VII) u Tiluriju kod Trilja. Te dvije točke bile su dovoljno blizu Saloni, najvažnijem rimskom

središtu na istočnom Jadranu i vjerojatno sjedištu namjesnika. Također su organizirani i manji vojni

logori za dijelove legije i za pomoćne postrojbe: Bigeste kod Ljubuškog i Andertium kod Gornjeg

Muća. Zajedno sa legijskim logorima Burnumom i Tilurijem, činili su tzv. “delmatski limes”.

Pretpostavlja se da su ove fortifikacije građene na starijim delmatskim temeljima.

U Burnumu je prije XI. legije boravila legio XX. Valeria Victrix, koja je 20. prije nove ere došla iz

Hispanije, a Burnum je napustila nakon panonsko-dalmatinskog ustanka, oko 10. godine. Dokaz o

njenom boravku je nadgrobna ploča Tita Fulvija iz Salone, nepoznatog veterana iz Jadera i centuriona

Salvija Frebrana Bakula iz Burnuma. XX legija je tu bila samo ljeti, dok je kasnije s dolaskom

jedanaeste uspostavljen stalni legijski tabor. Burnum se nalazi na visoravni iznad oštrog zavoja rijeke

Krke koja teče kanjonom ispod tabora. Razlog smještanja tabora baš na tome mjestu, bio je taj što se

rijeka tu može prijeći, te odlična strateška veza između centara Salone i Iadera. Da bi vojska iz

Burnuma uspješno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska i auksilijarna odjeljenja i postavljena

na udaljene točke. Prije nekoliko godina, u Burnumu je otkriven omanji amfiteatar, koji je podignut

za vrijeme cara Klaudija (o čemu svjedoči stratigrafija terena). U prilog tome ide i povijesni podatak

koji govori o tome da je tadašnji namjesnik provincije Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan, nakon

Kaliguline smrti, htio uz pomoć VII. i XI. legije zasjesti na carski tron, te po nekim izvorima, pokušati

obnoviti Republiku. Zbog lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote, pa je njihovu privrženost

car nagradio dajući im počasni naziv Claudia Pia Fidelis, te izgradnjom amfiteatra. Taj događaj zbio se

42. godine. Krajem prvog stoljeća (oko 86. godine), Burnum napušta Legio III Flavia Felix, koja je tu

bila od 70. godine. Dalmacija tada postaje provincia inermis , tj. nenaoružana provincija u kojoj

nema aktivnih legija, već područje Burnuma osiguravaju isturene jedinice legija koje se nalaze u

susjednim provincijama ili na području granice, o čemu svjedoči natpis sa imenom Legio I Adiutrix

(“prva pomoćna legija”). Epigrafička evidencija ukazuje da u Burnumu tijekom 1. st. borave barem

četiri pomoćne postrojbe: Ala I Hispanorum, cohors II Cyrrhestarum sagittaria, cohors III Alpinorum i

cohors I Montanorum civium Romanorum. Od ostalih kohorti u Dalmaciji tu su još i: cohors I

Bracaraugustanorum, cohors I Campana, cohors I Lucensium i cohors VIII Volountariorum Kasnije,

početkom drugog stoljeća, tu kratko borave i legionari Pete makedonske legije (Legio. V

Macedonica).

Tilurij se nalazi na području sela Gardun, u okolici Trilja. Rimska vojska je odabrala Gardun za smještaj

tabora zbog odličnog položaja na rijeci Cetini. Gardun je, zbog svog položaja, mjesto s višestoljetnom

praksom nastanjivanja, te se osim antičkih, na lokalitetu mogu naći i predmeti iz prapovijesti, te

srednjeg vijeka. Prije no što je Deveta legija došla u Tilurij, tu se nalazila Legio IX Hispana, ista ona

legija koju nalazimo u panonskim pobunama nakon smrti Augusta.

Dokaza da je tabor u Bigesti (kod Ljubuškog) bio logorski nema. Također je slabo poznato koje su

legije i kada bile utaborene na tom mjestu. Ali, poznato je da je tijekom prvog stoljeća tamo boravila

Cohors III Alpinorum, koja je najvjerojatnije došla iz Burnuma 70. godine.

STVARANJE PANONSKOG LIMESA

Panonija je bila jedna od graničnih regija Rimskog Carstva. Ovaj položaj dao joj je važno vojno

značenje. Okupacija Panonije od 1. st. odvijala se u nekoliko koraka. U razdoblju između 35. g. pr. Kr.,

vremena Oktavijana i vladavine Klaudija, rimska vojska je osvojila područje između rijeka Drave i

Save, Jantarni put u zapadnoj Transdanubiji, te konačno za vladavine Klaudija okupiran je i istočni dio

Transdanubije. S druge strane Dunava živjela su barbarska plemena. U slivu rijeke Morave živjeli su

Quadi, svebsko pleme, a istočno od njih germanski Bastarni sa raznim plemenima. Jugoistočno od

Quada i Bastarna mađarskom nizinom istočno od Dunava, vladali su Dačani koji su još 50. g. pr. Kr.

morali prepustiti kraj između Tise i Dunava sarmatskom plemenu – Jazigima. Na granici između

Quada i Markomana i među Dačanima živjeli su u sjevernim mađarskim planinama Cotini, koji su

pripadali keltskoj etničkoj zajednici, a istočno od njih bili su ilirski Osi. Anarti su zaposjeli kraje u

sjeveroistočnoj Dakiji, gdje ih spominje Cezar kao pogranično Dačko pleme. Pripremajući se za rat sa

Dačanima i za obranu dunavske granice, tjekom 1. stoljeća Rimljani počinju gradnju limesa. Prva

utvrđenja su građena sa zemljanim nasipima i rovovima ojačanim drvenom konstrukcijom, i

djelomično kamenom jezgrom.

DIOMED(Diomedova svetišta na Jadranu-Palagruža, rt Planca kod Rogoznice)

Diomed je junak u grčkoj mitologiji , posebno poznat po svojem sudjelovanju uTrojanskome ratu.

Diomed je također bio jedan od Heleninih prosaca te je stoga položio zakletvu Menelaju da će mu

priskočiti u pomoć kad bude bilo potrebno. Afrodita nikad nije Diomedu oprostila napad

uTrojanskome ratu. Kad je stigao u svoje kraljevstvo u Argu, Afrodita je već bila uvjerila njegovu ženu

Egijalu da se uda za drugoga muškarca i njega postavi na prijestolje. Diomed joj nije želio ništa nažao

učiniti, a nije htio ni ostati ondje te je otišao u Italiju gdje je osnovao gradove Brindizij i Arpus

Hippium.

Palagruža- 1994. identificiran kao Diomedov otok Na Palagruži su 1996. obavljena arheološka

iskopavanja ucilju utvrđivania položaja crkve sv. Mihovila na Salamandriji, glavnog arheološkog

nalazišta na Veloj Palagruži.

Rt Planca kod Rogoznice-još od 17.-og stoljeća identificiran kao promunturium Diomedis , koji

spominje Plinije stariji u svome djelu Naturalis Historia. Na rtu Ploča, između 4. st. pr. Kr. i 1. stoljeća

poslije Krista postojalo svetište posvećeno grčkom heroju Diomedu što su ga pohodili pomorci koji su,

sudeći po nalazima novca potjecali s cijelog Sredozemlja.

TERITORIJALNE PODJELE(granice i podjela iliričkih provincija)

Ilirik- starorimska provincija, osnovana u 1. stoljeću pr. Kr. nalazila se na području današnje Hrvatske,

Bosne i Hercegovine, sjeverne Albanije, zapadne Mađarske, dijela Slovenije, istočne Austrije, cijele

Crne Gore i zapadnog dijela Srbije. Nije poznato kad je točno osnovana provincija Ilirik iako je Rim

imao prevlast nad tim područjem od završetka trećeg rimsko-ilirskog rata 167. pr. Kr. Zna se da je

Cezar bio namjesnik Galije i Ilirika, a Ilirikom se prvi put samostalno upravlja od 47. pr. Kr. kad Cezar

upravu prepušta Publiju Vatiniju. U početku je najvažnije uporište u Iliriku bila Narona odakle su

Rimljani vodili ratove s Delmatima i kretali na Delminium 156. pr. Kr.. A kasnije će glavno središte

postati Salona. U vrijeme Prvog panonskog rata podijeljen na Gornji i Donji Ilirik koji će možda već

nakon završetka Batonova ustanka 9. godine biti preimenovani u Dalmaciju i Panoniju.

Dalmacija- osnovao ju je rimski car August u godini 8. pr. Kr. južnom dijelu nekadašnjeg Ilirika.

Dalmacija se pružala od istočne obale Jadrana prema unutrašnjosti, dopirući i do Save. Rimska

provincija Dalmacija je obuhvaćala ne samo današnju Dalmaciju, nego i najveći dio Bosne i

Hercegovine, Crnu Goru, zapadnu Srbiju, najveći dio Hrvatske, i dijelove Slovenije i Albanije. Njene

granice bile su otprilike ove: Jadransko more, od područja rijeke Raše (u Istri) do ušća rijeke Drima.

Panonija- bila je jedna od najvećih rimskih provincija, postupak osvajanja traje preko polastoljeća. 35.

do 34.godine prije nove ere Oktavijan, kasniji car August, poveo je rimsku vojsku na Panoniju i to iz

primorskog Senja, preko današnjeg Siska (Sisica). Ali taj ratni pohod nije pritisnuo u dovoljnjoj mjeri

otpornu snagu Panonaca pa su Rimljani morali (12.-9. pr. Kr.) obnoviti rat pod vođstvom Tiberija,

pastorkom cara Augusta. Rat je bio uspješno završen. Poslije drugog ustanka (6. do 9. godine poslije

Krista) Panonija je bila organizirana kao rimska provincija i dobila je time određene granice. Dunav je

postao granica na istoku i sjeveru, na jugu pak pogranična crta nije bila identična sa Savom, jer je

Panoniji pripadala i desna strana ravne Posavine. Zapadna granica pak nije bila stalna, jer su mjesta

Ptuj (Poetovio) i Celje (Celeia) nekad bili unutra nekad izvan obima Panonije. Dakle, Panonija je na

sjeveru graničila s Norikom i gornjom Italijom, a južno, prema Savi sa Dalmacijom i Gornjom Mezijom.

Panonija se prostirala po teritorijima slijedećih današnjih zemalja: Austrija, Hrvatska, Mađarska,

Srbija, Slovenija, Slovačka i Bosna i Hercegovina. Između 102. i 107. godine, Trajan je podijelio

Panoniju na Gornju Panoniju (Superior) i Donju Panoniju (Inferior). Prema Ptolomeju, granica se

protezala između današnjeg mađarskog grada Győra do Gradiške.

IZRADA KATASTRA(teritorijalna razgraničenja, terminus- međaš, granična linija)

Rimljani su kolonije osnivali samo tamo gdje je bilo dovoljno plodne zemlje za nove naseljenike, a

čitav prostor bio je podijeljen na pravilne katastarske čestice. Teoretski je na jednoj osnovnoj

pačetvorini sa stranicom 710 x 710 m bilo stotinu takvih zemljišnih posjeda koji su pripadali svaki

jednoj obitelji naseljenika, pa se prema latinskoj riječi za stotinu (centum), postupak katastarske

podjele zemlje nazivao centurijacijom.

LIMITACIJA AGERA-parcelacija zemljišta(forma)

Corpus agrimensorum romanorum(5. i 6.st)kasno antički izvor u kojem se govori o podjeli zemljišta.

Groma, dioptra i chorobates- sprave za ravne linije i prave kutove, koriste se za limitaciju agera. Za

kolonije je karakteristična centurijacija- podjela zemlje na centurije, podjela na 75*75 metara koja se

dijeli na manje parcele. Sva križanja su označena terminacijskim stupićima gdje piše koja je kardija a,

koja decumana, također svaka parcela unutar centurije je označena stupićima. Temeljni prostorno –

organizacijski oblik u ageru čine pagi.

VOJNIČKI CENTRI U ILIRIKU, PANONIJI I MEZEJI(Burnum, Tilurij, Karnuntum, Akvinkum)

Karnuntum- je bio drevni rimski vojni logor, odnosno utvrđenje sagrađeno u provinciji Norik, a čiji se

ostaci nalaze na istoku današnje Austrije, na putu koji spaja Beč sa Bratislavom. Prvi put se spominje

godine 6. kao Tiberijeva baza operacija protiv Marboda. Kasnije je postao dio provincije Panonije. Pod

Hadrijanom je dobio status municipiuma, a za vrijeme rata protiv Markomana je tamo tri godine

stolovao Marko Aurelije i napisao svoje Meditacije. U njemu je 193. Septimije Sever proglašen za

cara. U 4. vijeku su ga razorila germanska plemena. Iako je obnovljen pod carem Valentinijanom I,

nikada nije povratio svoju važnost, te je Vindobona umjesto njega postala središte regije. Konačno su

ga početkom srednjeg vijeka uništili Mađari.

Akvinkum- je drevni grad koga su osnovali Rimljani, a čiji se ostaci nalaze na području današnje

mađarske prijestolnice Budimpešte. Područje su prvotno nastanjivali keltsko pleme Eravisci. Za

vrijeme cara Klaudija sredinom 1. vijeka je na tom području, koje se nalazilo na granici rimske

provincije Panonije, bila stacionirana manja konjička jedinica, a 89. je tamo došla legija, čiji je logor

(castrum) postao osnovom za budući grad. Godine 106. je postao glavni grad provincije Pannonia

Inferior.

VOJNI LOGORI

Prema polibiju rimski vojni logori su bili četvrtastog oblika, svaka strana logora je bila 2,017 stopa

dužine (1 rimska stopa je otprilike 30 cm). Sa svih strana se protezao rov (fossa), kojeg bi iskopali

sami vojnici, a zemlja iz tog rova bi bila iskorištena za izradu zemljanog nasipa (agera) na kojem se

onda gradila fortifikacija. Ovisno o tipu logora, ta fortifikacija je mogla biti jednostavna palisada

(vallum) od velikih zašiljenih kolaca, pa do boljih drvenih i kamenih zidina.

Ravni put, zvan put principa (via principalis), je djelio logor na 2 nejednaka djela. Via principalis se

protezala 100 m, paralelno s prednjom i stražnjom stranom logora, te su na svakom kraju bila vrata;

porta principalis dextra s desne strane, te porta principalis sinistra s ljeve strane logora.

Prema Polibiju prednja i stražnja strana logora su ovisila o neprijatelju. Prednja strana logora je

gledala prema neprijatelju, i tu su bila smještena porta praetoria (glavna vrata logora), a stražnja

strana se nalazila od neprijatelja, te su tu smještena porta decuamana (stražnja vrata).

Potrebno je naglasit da je svaki logor imao i forum, praetorium ili generalov privatni smještaj, tribunal

s kojeg se general obraćao trupama, te radionicu za popravke. Sve važne građevine su bile smještene

unutar fortifikacija, a logori su imali i vlastite obrtnike i trgovce. Jedino što je bilo van zidina je bila

Canabea (civilno naselje).

-stalni legijski logori i pomoćni logori sa 500-1000 ljudi (castellum)

-66 stalnih logora u Carstvu, Higin opisuje idealni logor

-do 1./2.st. logori su uglavnom drveni, kasnije kameni

-hram unutar logora rijetko – inače duhovne službe u principiji

-za vrijeme principata kule se nalaze unutar bedema, u kasnoj antici su izvan bedema

-logori- birao se dobar položaj s kojeg se moglo promatrati, izbjegavalo se močvarno područje(zbog

bolesti), tražila se blizina vode

-vicus =naselje u blizini logora, povezano cestom, nastaje zbog trgovine s vojnicima

-centuriae =vojničke barake uz rub logora, zauzimaju 80% logora

-contuberniae =sobe za vojnike

-intervallum =prolaz uz bedeme, < 6m širine, često tu i latrine

-horrea =žitnica/skladište

-stabulum= štale

- fabrike= radionice za popravak oružja

-terme

-principia =zgrada zapovjedništva, na gl. ulici logora – Via Principia, tu se čuvaju insigniae,kasnije i

vojničke plaće (u podrumu), tu su i arhivi, skriptoriji, ...I tu su se obavljale vjerske dužnosti

-praetoria =stan zapovjednika (on se smije ženit), oblik kuće s peristilom

-valitudinarij

- bolnica (najbolje sač. u Norae u Bugarskoj)

RIMSKE VOJNE POSTROJBE NA ILIRIČNOM PROSTORU

Legio VII Claudia bila je smještena na području današnjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix

je bila smještena u Burnumu, Dalmacija (današnje Kistanje, Hrvatska), gdje je zamijenila Legio XI

Claudia. Kasnije je prešla u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmještena u

Iliriji. Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dvije

posljednje, Dioklecijan će načiniti sopstvenu gardu).

U vrijeme Augusta u Panoniji su se smjestile tri legije: legio XV Apollinaris Ljubljani(Emona), legio VIII

Augusta u Ptuju (Poetovio) i legio XIIII Hispana u Sisku (Siscia). Oko 9.g. ili 14. g. legio XV Apollinaris

seli iz Emone u Petronell ( Carnuntum ) na Dunavu. Između 43. i 45. godine dolazi do većih promjena

u razmještanju trupa. Legio IX Hispana odlazi iz Panonije, pa u provinciji ostaju samo dvije legije,

vjerojatno s još nekim pomoćnim trupama. Iz Ptuja odlazi legio VIII Augusta, a zamjenjuje je legio XIII

Gemina . Iz Karnunta odlazi legio XV Apollinaris na istok, a njeno mjesto zauzima legio X Gemina. Ova

legija 68. g. odlazi u Italiju, a na njeno mjesto u Karnunt dolazi legio VII Gemina koja tu boravi samo

jednu godinu (do 69. g.). Nakon Neronove smrti ona odlazi u Italiju, a na njeno mjesto dolazi legio

XXII Primigenia, koju potom zamjenjuje legio XV Apollinaris. Za vladavine Domicijana(81.-96. g.), a

zbog Sarmatskih ratova, drastično se povećao broj legija i pomoćnih četa u Panoniji što onemogućuje

praćenje njihovog rasporeda. Za Domicijana je legio II Adiutrix sagradila logor u Akvinku. Nju kasnije

zamjenjuje legio IV Flavia koja tamo ostaje do odlaska u rat protiv Dačana. U Akvinku se potom

utaboruje legio X Gemina koja je tu boravila do povratka legije II. Adiutrix. Krajem 1. st. raspušten je

logor u Ptuju, a legio XIII Gemina odlazi u rat protiv Dačana. No prije svog odlaska ona je

pomoglagradnji logora u Vindoboni. Oko 100. godine počinje gradnja logora u Brigetiju u koji

seuseljava legio XI Claudia .Za Trajana (98.-117. g.) se konačno učvršćuje limes i raspoređuju trupe.

Nakon 117.g. su u Panoniji bila četiri legionarska logora: Vindobona, Carnuntum, Brigetio i Aquincum.

Najkasnije 105. g. legio XI Claudia napušta Brigetij u koji se utaboruje legio XXX Ulpia. Za trajanja 2.

Dačkog rata u Karnuntu je uz legio XV Apollinaris mogla biti i legio XIV Gemina. Nakon Dačkih ratova

legio XV Apollinaris napušta Karnunt u koji se smješta legio XIV Gemina, a u Vindobonu se useljava

legio X Gemina, dok na njeno mjesto u Akvink dolazi legio II Adiutrix. Oko 114. g. Napušta legio XXX

Ulpia Brigetio u koji se useljava legio I Adiutrix. Tijekom sljedeća dva stoljeća u Panoniji je bilo

stabilno, tako da u Vindoboni boravi legio XV Gemina, u Karnuntu legio XIV Gemina, u Brigetiju legio I

Adiutrix, a u Akvinku legio II Adiutrix. Pojava drugih legija na tom prostoru se tumači ratnim

potrebama, tako npr. U Akvinku neko vrijeme boravi legio IV Flavia. Za Markomanskih ratova se opet

javlja veća koncentracija trupa, pa su u to vrijeme evidentirane legio II Italica, legio V Macedonica i

legio III Augusta. U vrijeme vladavine Septimija Severa je legio IV Flavia opet u Akvinku, ali su

zabilježene i legio XXX Ulpia kao i legio II Italica. Za Galijenove vlasti u Panoniji borave legio I Minervia

i legio VIII Augusta. U to vrijeme opet se pojavljuju legije u Ptuju i to legio V Macedonica i legio XIII

Gemina. Iako je Dioklecijan podigao i dvije nove legije u Panoniji i to legio V Iovia i legio VI Herculia

povijest kretanja trupa u Panoniji u tom razdoblju je krajnje nesigurna. U hrvatskom dijelu panonskog

limesa zabilježena je prisutnost devet legija: I i II Adiutrix, IV (Flavia?), V Macedonica, VII Claudia pia

fidelis, X Gemina, XIII (Gemina?), XIV Gemina i VI Herculia. Njihova je prisutnost dokumentirana uz

pomoć natpisa i žigova sopeka.

ULOGA VOJSKE U PROCESU ROMANIZACIJE

O ulozi koju je vojska odigrala u procesu romanizacije svjedoči cijeli niz natpisa kao i drugi spomenici

koji ukazuju na boravak rimskih vojnika u civilnim sredinama i time na moguću znatno veću ulogu u

životu i razvoju provincija.

UPRAVA PROVINCIJE I GRADOVA(gradska uprava )

Uprava provincija

Provincije:

1) CARSKE (provincia caesaris)

2) SENATORSKE (provincia populi Romani)

a) po staležu namjesnika (Azija, Afrika- konzul)

b) rang praetora (Sicilija, Makedonija,Narbona...)

-na čelu provincije =namjesnik koji se bira na 1 godinu iz reda senatora, zadužen je za presude i

civilne procese, ima plaću 1 000 000 sestercija- nakon Augustovih reformi funkcije može obavljati i

lokalno romanizirano stanovništvo

-quaestor =zadužen za državnu blagajnu

-legatus =zamjenik namjesnika

-scribe- ured birokrata koji su pomagali namjesniku

-cohors amicorum =savjetnici koji pomažu namjesniku (birokrati, rodbina, prijatelji,...)-gl.zaduženje

namjesnika je presuđivanje u kriminalnim procesima

-iuridici = pomoćni pravnici

-legatus Augusti propraetori =zamjenik cara u carskim prov.(rang pretora), bira se na 3 god

-procurator =financiranje vojske-neke provincije se radi lakšeg upravljanja dijele na juridičke

konvente (conventus iuridicus):

Dalmatia:Salona, Scardona i Narona

Hispania, Asia, Africa, Aegiptus I Pamphilia

Uprava gradova

-gradovi imali samostalnu upravu

-quaestor, aedilus, dumvir =magistrati

-curia =gradska skupština, članovi su decuriones

-comitium =narodna skupština

ZNAČENJE NASLOVA:

Principes(članovi vijeća)

Praepostius(glavni vijećnik)

Aedilis(edili) pomoćnici tribuna, birali se u plebejskim skupštinama, morali su biti plebejskog roda.

Edilski poslovi: kriminalno-pravno djelovanje, nadzor javnog prmeta(koji se protezao na ceste i trgove

u gradu, na trgovinu) i briga za javne igre.

Quaestor(kvestor) jedan od magistrata(državnih službenika), pomoćnici konzula, birani na tributskim

komicijama, odgovorni za državni trezor i za sva financijska pitanja države i vojske. Neki od kvestora

imali su zaduženja u samom gradu Rimu, dok su drugi pratili rimske vojskovođe kao njihovi financijski

službenici ili su postavljani za namjesnike provincija ili za zamjenike namjesnika.

Ordo decurionum(gradsko vijeće) upravlja gradom, oblast im se proteže na sva područja gradske

uprave.

Kolonija- Rimljani su osnivanju kolonija pribjegavali zbog dva razloga: radi podjele zemlje isluženim

vojnicima i drugim rimskim građanima bez zemlje te radi stvaranja snažnih žarišta rimske civilizacije u

određenom području, obično nedugo prije osvojenom i pripojenom rimskoj državi. Kolonija je imala

najveći stupanj samouprave. Njome su upravljala dva duovira, nekoliko je edila bilo zaduženo za

upravljanje komunalnim poslovima, a vijeće dekuriona donosilo je sve važne odluke, gradske zakone.

Kolonija je bila država u malome, s potpunom vlašću na svome području, osim obrane, skupljanja

poreza i odnosa sa stranim narodima i kraljevima. Osim grada (urbs), koloniji je pripadalo i okolno

poljoprivredno zemljište (ager coloniae) na kojem su živjeli njezini građani koji su se bavili

poljoprivredom.

Municipij- Municipiji su bili samostalne općine s nižom razinom samoupravnih prava. U doba ranog

carstva to su najčešće, ali ne uvijek, bili gradovi u kojima nisu živjeli samo punopravni rimski građani,

već je većina stanovništva bila autohtonog podrijetla, ali su bili romanizirani i imali su neka prava

rimskih građana, iako ne sva. Municipiji na kraju republike i u carsko doba, odnosno municipiji u

našim krajevima nisu nastajali planskim naseljavanjem Italika ili drugih rimskih građana, već je

njihovu jezgru činilo ondašnje stanovništvo koje je već bilo romanizirano u određenom stupnju pa su

time “zaslužili” neka prava rimskih građana.

ILIRSKI KRALJEVI(Iliri za vrijeme Agroma, Gencija)

Agron- vladao je od 250. do 230. godine p.n.e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći,

i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo

kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je

možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je

običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako

je godine 231. p.n.e. Demetrijus II, Makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde

vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio

molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg. Pobjednička vojska Ilira se

slaveći vratila kući a Agron je bio toliko sretan zbog pobjede da je zbog prekomjernog slavljeničkog

uživanja u vinu preminuo 231. godine p.n.e.,

Gencije- Vladao je kraljevstvom Ilirije od 180. do 168. godine pr. Kr., kao posljednji ilirski kralj. Glavni

mu je grad bio na mjestu današnjeg Skadra u Albaniji. Dalmati su 180. godine pr. Kr. proglasili svoju

nezavisnost od njegove vladavine. Gencije se 171. godine pr. Kr. udružio sa Rimljanima protiv

Makedonaca, ali je dvije godine kasnije promijenio mišljenje i sklopio savez sa Perzejem

Makedonskim. Čak je dao lišiti slobode dva rimska legata i uništiti gradove Apollonia i Dyrrhachium

(Drač), koji su bili u savezu sa Rimom. Rim je porazio Perzeja i 168. godine pr. Kr. poslao vojsku od

30.000 vojnika pod vođstvom Lucija Gala na Skadar. Gencije je doživio poraz te je cijela njegova

obitelj bila zarobljena i odvedena u Rim 167. godine pr. Kr. Nije poznat točan datum Gencijeve smrti,

ali, činjenica je da je uklanjanje Gencija značilo i kraj Ilirskog kraljevstva i njihove političke

nezavisnosti. Rim je anektirao cijelu Iliriju te je ona postala nova provincija - Ilirik.

BATONOV USTANAK(povod Batonovog ustanka, koje godine)

Do početka prvog stoljeća nove ere, Ilirik je već donekle uređena provincija pod upravom carskog

namjesnika koji je odgovarao izravno caru, a raspolagao je s nekoliko legija i odgovarajućim

pomoćnim postrojbama. Posljednih godina prvog stoljeća prije nove ere carski legat u Iliriku bio je

Lucije Domicije Ahenobarb. Cijeli teritorij od Dimava do Jadranskog mora nije bio još posve pod

rimskim nadzorom, jer je intenzivniji proces romanizacije u unutrašnjosti Dinarida mogao početi tek u

posljednjem desetljeću 1. stoljeća nove ere. No, imali su potpunu kontrolu nad graničnim područjem,

prvenstveno Posavinu i Podunavlje, te čitavu obalu. Najveće prijetnje bile su na Dunavu, gdje su se

germanski Markomani preselili sa Majne na područje Dunava u današnjoj Slovačkoj. Također,

Dačani iz Trakije su često znali prelaziti Dunav i pljačkati rimska područja.

S druge strane, u području sjeverne Bosne, pleme Dezidijata s Batonom na čelu pobunilo se protiv

rimske države zbog prevelikih poreza, ali i prisilnog novačenja domaćeg stanovništva u svrhu pohoda

na Markomane. U međuvremenu su ilirski namjesnici vodili krvave bitke sa plemenima koja su se

nalazila između Dunava i Elbe, prvenstveno Keruscima, Brukterima, Senoncima i Cimbrima. Sve se to

desilo prije 6. godine nove ere, kada je Tiberije napokon odlučio povesti konačni rat protiv

Markomana. Vijest o pobuni, duboko unutar provincije, ubrzo je stigla do legija koje su bile na

granicama carstva, ali i do ostalih ilirskih plemena koja su se udružila s Dezidijatima. Među prvima

koji su se priključili bili su Breuci iz Posavine, na čijem je čelu bio Pin i njegov vojskovođa, također

imena Baton. Naime, sve je počelo kada je Baton Dezidijatski napao nekolicinu rimskih vojnika a

nakon toga i neke građane, trgovce i vojne veterane (vexilliari). Breuci su kasnije napali Sirmij, važno

rimsko uporište na granici s Mezijom. Legat Aulo Cecina Sever ih je sa svojim legijama potjerao do

Drave, te i porazio. Dio pobunjenika krenuo je prema Italiji, drugi dio prema Makedoniji, dok je treći

dio ostao na svom matičnom području. Tiberije je odmah na početku rata u Sisciju iz Karnutuma (Beč)

poslao Marka Valerija Mesalina s dijelovima XX. legije, kako bi spriječio prodor prema Italiji. Baton

Dezidijatski se nakon kraćeg zadržavanja na jugu Ilirika, te neuspješne opsade Salone pomiče na

sjever prema Sisciji. Tamo se na otvorenom polju odvija sukob između Mesalinove legije i ustanika,

pri čemu su ustanici bili neznatno jači. Ali, zasjeda koju je Mesalin priredio bila je fatalni udarac

ustanicima, te je tako spriječen prodor prema Italiji. XX. legija je tada dobila pridjevak “Valeria

Victrix”.

Delmati u priobalnim područjima, iako su dosad bili neaktivni, počinju pljačkati sve do Makedonije,

pritom napadajući rimska uporišta, no sve su te operacije ubrzo stale zbog intervencije tračke konjice

pod zapovjedništvom Roemetalka i Raskuporisa. Iz Italije u Sisciju krajem 6. godine stiže unovačeni

kontigent pod zapovjedništvom Valeja Paterkula, gdje ih već čeka Tiberije sa svojim legijama. Tiberije

je u međuvremenu sklopio mirovni sporazum sa Marobodom od Markomana. Početkom 7. godine,

u Sisciju dolazi i Germanik (sin Druza Starijeg) sa kontigentom novih postrojbi, a oko Sirmija ulaze

legije s istoka (iz Galatije i Pamfilije), te 5 legija iz Mezije sa pomoćnim jedinicama i tračkim

konjaništvom pod zapovjedništvom Aula Cecine Severa i Marka Plaucija Silvana. Utaborili su se

između Vukovara i Vinkovaca, na području Volkajskih močvara. Na njihovo veliko iznenađenje,

udruženi Batoni su ih napali dok su bili utaboreni, ali su eventualno poraženi, iako su Rimljani

pretrpjeli velike gubitke.

Kasnije dolazi do grupiranja rimskih legija. Jedan dio nalazio se istočno od Siscije, a Tiberiju je August

povjerio mjesto glavnog zapovjednika. Germanik mu je bio pomoćnik, te su njih dvojica skupa bili

zaduženi za kontrolu zapadnog Ilirika. Istočni dio Ilirika branili su Cecina Sever i Plaucije Silvan, kojima

je glavno središte bio Sirmium. U Iliriku je bilo ukupno deset legija, sedamdeset auksilijarnih kohorti,

četrnaest konjičkih ala, deset tisuća veterana, te tračka konjica. Pretpostavlja se da je u tom

trenutku u Iliriku bilo 100 000 rimskih vojnika, te isto toliko ustanika. Na susretu zapovjednika 7.

godine u Sisciji dogovoren je daljni razmještaj legija. Plaucije Silvan poslan je u Sirmij, Cecina Sever u

Meziju, Tiberije i Germanik u Rim, a za zapovjednika Siscije postavljen je Manije Enije. Breučki Baton

je uhvaćen ili se svojevoljno predao , te su njegovi vojnici prešli pod zapovjedništvo dezidijatskog

Batona, koji se tada zbog poraza u Panoniji seli u Dalmaciju, ponekad pljačkajući Panoniju iz sjeverne

Bosne. U tom trenutku, Breuci su bili kompletno poraženi, iako su neka panonska plemena još uvijek

pružala otpor. U Iliriku je zapovjednikom rimske vojske imenovan Marko Emilije Lepid, a pred kraj

zime tamo se vratio i Tiberije, koji je bio vrhovni zapovjednik.

U proljeće 9. godine, sve legije koje su bile prisutne u Iliriku, počele su se spuštati na jug kako bi

zadale finalni udarac Dezidijatima, koji su se nalazili u srcu Dinarida. Germanije je već u početku

osvojio par bitnih uporišta na području srednje Bosne (Splon, Retin i Seretij) , tako da je Baton imao

jako malo saveznika koji bi mu mogli priskočiti u pomoć. Tiberije je vojsku podijelio na tri dijela: jedan

dio Lepidu, drugi Silvanu, a s Germanikom je pratio Batona, koji se na kraju utvrdio u Andertiumu

(Muć), gdje je imao ogromne zalihe, a i stratešku prednost terena. Rimske postrojbe bile su

nezadovoljne Tiberijevim odugovlačenjem napada, za koji i nije bio sposoban zbog izgleda terena, te

su počeli sa glasnim prosvjedima. Batonova vojska se uplašila misleći kako je izraz nezadovoljstva

usmjeren ka njima, te je poslao izaslanike želeći se predati. Tiberije taj znak slabosti iskorištava i

počinje s napadom, koji završava potpunom predajom utvrde. U bitci su od velike pomoći bile

auksilijarne jedinice, koje je Tiberije slao kako bi pritisak na ustanike bio konstantan.

Ovo je svakako predstavljalo veliki udarac za tada mlado rimsko carstvo, te jedan od najtežih ratova

za Rim. Još su poneka područja ostala pod upravom ustanika, ali su do kraja 9. godine svi otpori

otklonjeni, zahvaljujući Gaju Vibiju Postumu, koji je kasnije dobio titulu namjesnika Dalmacije.

URBANIZACIJA(primjena shema rimsko-helenističke kastrametacije u urbanističkoj rekonstrukciji

domaćih naselja i kod osnivanja novihh- Pola, Emona, Petovija, Akve Jasa, Karuntum, Akvinkum,

Sirmija, Senija, Enona, Jadera, Aserija, Burnum, Salona, Narona, Dokleja)

U Istru su upravo Rimljani donijeli urbanizam, umijeće izgradnje gradova kao društvenih organizama

s točno određenim karakteristikama. Predrimski stanovnici Istre i Hrvatskog primorja, živjeli su na

gradinama, utvrđenim naseljima na vrhovima brežuljaka, čiji su bedemi bili građeni od grubo

oblikovanih kamenih blokova koji nisu bili povezani žbukom. Kuće za stanovanje na gradinama bile su

građene tehnikom suhozida, s blatom i prućem kao vezivom i pokrovom. Tek su Rimljani donijeli u

Istru i na cijelu istočnu obalu Jadrana izgradnju kamenjem i opekom s vezivom od žbuke te

keramičkim pločama i kanalicama za pokrivanje krovova. Uz to, organizacija prostora u gradovima

bila je točno određena: mreža trgova i ulica, često popločanih kamenim pločama, tvorila je okvir za

komunikaciju među građevinama koje su imale javnu i privatnu namjenu. Svaki je grad morao imati

glavni trg – forum – s najvažnijim javnim (upravnim, vjerskim i gospodarskim) objektima. Tako su oko

foruma bile raspoređene građevine u kojima je radila gradska uprava i zasjedalo gradsko vijeće, a u

njima su bile smještene i tržnica i sudnica. Hramovi i javne građevine bili su i u drugim dijelovima

grada. Glavnina površine gradova bili su stambeni blokovi, ali rimski kolonisti živjeli su i izvan

gradova, na seoskim poljoprivrednim imanjima. U gradu – koloniji – bilo je središte rimske vlasti,

uprave, tu je bilo glavno trgovište, tu su bile i građevine za razonodu (teatri i amfiteatri). Može s reći

da je grad bio glavna i najvidljivija poluga romanizacije jer je urbanizam najmonumentalniji vid

rimskog načina života koji je u obliku spomenika ostao sačuvan do danas.

GRADSKA ARHITEKTURA

Razvoj rimskog grada – nastavlja tradiciju helenističkih vladara – grčkih i Italskih utjecaja

PRATA LEGIONIS

Prata legionis ili territorium legionis su teritoriji pod vojnom jurisdikcijom, izdvojena samo za vojnu

upotrebu. To su zapravo legijske livade, to jest dio šireg područja koje je zaposjela legija i na kojem

nije moglo bit drugih vlasnika. To su livade i pašnjaci namjenjeni za životinje, koje su služile za

prehranu vojnika. Osim za prehranu legionara prate su služile i za prehranu rimskih građana u

Canabeama, uz velike vojne logore su se razvijala su se specifična mješana naselja koja nazivamo

Canabea. To su u početku bila naselja koja su se razvijala na rubu užeg područja logora ili neposredno

do samog logora. U njima su boravili trgovci i obrtnici koji su svoje proizvode prodavali vojnicima. S

vremenom su se u tim mjestima počeli nastanjivat i veterani koji su osnivali obitelji s lokalnim

ženama, koje su onda postajale Rimski građani.

BURNUM(smještaj logora, koje vojne jedinice su boravile u njima, arheološki ostatci)

Utvrda na granici Liburna i Delmata u S Dalmaciji-na lijevoj obali Krke.

Do 9.g.-legija XX VALERIA VICTRIX, od 9.-69.-legija XI (od 42.g. CLAUDIA PIA FIDELIS-odlazi u Italiju),

od 69.-86.- legija IV FLAVIA FELIX (odlazi u Singidunum). Arheološki ostatci: nalazi pokretnog

materijala ukazuju na kontinuitet od republike do 4.st., amfiteatar kraj njega se nalazi kampus-

vježbalište, votivna ara Jupiteru(u Burnumu svetište Jupiteru), lucerna iz svetišta, glava Herkula iz

Hadrijanovog doba, stela Imerixa. Iz Burnuma vode 4 ceste, u blizini logora rezervoar gdje se taložila

voda, napravljen akvedukt dug 33 km.

TILURIUM(smještaj logora, koje su vojne jedinice boravile u njima, arheološki ostatci)

Na mjestu laganog prijelaza preko Cetine (Hippus) u Sinjsko polje- delmatska utvrda na brdu; ilirsko

porijeklo imena; ostaci ilirskih zidina (Prizida). Kontrolirali su cestu iz Akvileje koja je prolazila kroz

Tilurium. Prva dolazi legio IX HISPANA, VII legija dolazi najkasnije 6.g., a odlazi najkasnije 61.g. Između

45. i 61.g. VII legija napušta Gardun; zamjenjuje ju VIII kohorta VOLUNTARIUM (do 3.st.). Arheološki

ostatci: tropej s prikazom zarobljenih Ilira, miljokaz s imenom grada. Tilurij je bio poprište jednog od

važnijih događaja u povijesti rimske provincije Dalmacije. Namjesnik provincije Dalmacije, Lucije

Aruncije Skribonijan htio je uz pomoć VII. i XI. legije iz Dalmacije zasjesti na carsko prijestolje. Zbog

lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote a njihovu je privrženost car nagradio dajući im

počasni naziv Claudia Pia Fidelis. Nakon te pobune, logor je obnovljen i izgrađen je novi amfiteatar.

To je bila nagrada za odanost novom caru Klaudiju 42.god. kao i iskaz vladarske moći.

GRADUNSKI TROPEJ(namjena tropeja, što je na njima prikazano)

Tip rimskog trijumfalnog spomenika, prikazuje pobjedu nad nerimskim narodima. U slučaju

Gardunskog tropeja možemo pretpostaviti da je riječ o podjedi Rimljana nad Delmatima (pod

Batonom) 9. godine poslije Kr. Bili bismo daleko sigurniji da je čitav spomenik otkriven. Samo su dva

fragmenta slučajno pronađena. Važnost je ovoga spomenika što su na njemu radile lokalne radionice

koje su se nalazile u sklopu VII. legije koje su barem djelimično ostale u Dalmaciji i poslije odlaska

vojnika iz ovih krajeva. One su imale vrlo veliko značenje u razvitku kiparstva u Dalmaciji.

LUKE, PROMETNICE

Akvileja je ishodište ceste koja nakon prelaska rijeke Soče (Pons Aesonti) vodi preko Renča (Ad

Fornulos), Ajdovščine (Castra), Hrušice (Ad Pirum) i Vrhnike (Nauportus) do Ljubljane (Emona);

gdje je bivium; jedan krak vodi do Siscije a drugi do Poetovija. Iz Akvileje polazi cesta koja se pruža

uz istočnu jadransku obalu prema jugu, preko provincije Dalmacije do Makedonije gdje se susreće s

Egnacijskom cestom (via Egnatia). Lukama i cestama odvijao se promet i trgovina od kojih je

najvažnija ona plemenitim metalima, željezom, žitom i vunom, zbog smještaja Ilirika na raskrižju

između Alpa, Dunava i Jadrana, nedaleko rudarskih oblasti i u zaleđu limesa, kao važnog tržišta.

Salona je bila glavni grad, manufakturno, trgovačko središte i najveća luka provincije Dalmacije.

Vojnici VII. i XI legije, u doba namjesnika Dolabele, izgradili su pet cesta koje iz Salone radijalno

vode u unutrašnjost provincije.

PODUNAVSKI LIMES (dijelovi limesa, način gradnje)

Limes možemo definirati kao granicu Rimskog Carstva prema Barbarima. To je veliki sustav utvrda i

vojnih logora. Radi se o legijskim logorima – castra legionis: Vindobona i Carnuntum u Austriji,

Brigetio i Aquincum u Mađarskoj, te utvrdam za pomoćne trupe – castellum: Carnuntum u Austriji,

Gerulata u Slovačkoj, Ad Flexum, Quadrata, Arrabona, Ad Statuas, Ad Mures, Azaum, Crumerum,

Tokod, Solva, Esztergom, Pilismarot, Visegrad, Cirpi, Ulcisia, Aquincum, Albertfalva, Campona,

Matrica, Vetus Salina, Gorsium, Intercisa, Annamatia, Lussonium, Alta Ripa, Alisca, Ad Statuas, Lugio,

Altinum u Mađarskoj, Ad Militare, Ad Novus, Teutoburgium, Cornacum, Cuccium u Hrvatskoj,

Onagrinum, Bononia, Cusum, Acumincum, Rittium, Burgenae i Taurunum u Srbiji. Hrvatski dio

panonskog podunavskog limesa, koji se proteže od Batine Skele ( Ad Militre ) do Iloka ( Cuccium ),

dugačak je 188 km. On obuhvaća dijelove triju različitih područja – Baranja, Slavonija i Zapadni

Srijem. Hrvatski dio limesa može se podijeliti na dva pojasa: pojas uz samu obalu Dunava ( uzimajući u

obzir pretpostavku da je Dunav u tom dijelu promjenio tok ), te o njegovu zaleđu. Limes na tri mjesta

odstupa od linije Dunava, i to sjeverno od Baranjske Planine, južno od nje i na koljenu kod Erduta.

Način gradnje: Pripremajući se za rat sa Dačanima i za obranu dunavske granice, tjekom 1. stoljeća

Rimljani počinju gradnju limesa. Prva utvrđenja su građena sa zemljanim nasipima i rovovima

ojačanim drvenom konstrukcijom, i djelomično kamenom jezgrom. Većina utvrda je uništena u

Markomanskim ratovima. Uglavnom je većina utvrda ponovno sagrađena od kamena. Do kraja 2. st.

sve su utvrde na limesu bile kamene. U 2. st. je uspostavljen i linearni sistem, na limesu se gradi niz

kamenih utvrda, te signalnih i stražarskih tornjeva. Iduća faza u izgledu utvrda je okarakterizirana

dodavanjem isturenih kula na uglovima – u vrijeme Karakule, a utvrde su imale 4 vrata. U

Dioklecijanovom periodu se grade utvrde, osmatračnice i ceste, a javlja se i novi tip utvrda –

uglavnom su sagrađene na uzvisinama, a njihov plan je bio prilagođen karakteristikama terena: bile

su nepravilnog, poligonalnog oblika. Kasnorimske utvrde su bile građene na način da im je bilo teže

pristupiti. Za razliku od ranocarskih sa 4 vrata, one u 4. st. su imale samo jedna vrata. Najvažnije

oznake dodane u prvoj trećini 4. st. su bile lepezasto oblikovane kutne kule koje su dodane na

okrugle uglove utvrda.

PANONSKI LIMES (faze gradnje, logori)

Panonski limes je išao do Singidunuma (Beograd). Najprije se sastojao od bedema s kulama od

drveta, a potom od opeke ili kamena. Kasnije su dignuti stalni logori legija. Poznatiji logori bili su

Kastra Regina, Kastra Batava, Pasau, Vindobona, Karnuntum, Akvinkum, Altinum (Mohač), Ad Militare

(Batina), Kuzum (Petrovaradin), Akuminkum (Stari Slankamen). Panonski limes na prostoru današnje

Hrvatske i Srbije može se podijeliti na baranjski i srijemski odsjek.

Baranjski odsjek ide od Murse (Osijek) do Batine i imao je utvrđeni vojni put. Kašteli su bili kod mjesta

Batina, Ad Novas (Zmajevac, 7 km od Batine), Mursa Minor (Darda), Aureus Mons (Kamenac, 8 km od

Zmajevca) i Albano (Luško, 8 km istočno od Zmajevca).

Srijemski limes je išao od Taurunuma (Zemun) do Teutoburgijuma (Dalj). Uz njega je išao put od St.

Budima do Starog Slankamena i dalje ka Zemunu. Važniji kašteli su kod S. Slankamena, kod

Petrovaradina, Bononija (Banoštor), Onagrinum, Kukcijum (Ilok), Kornakum (Sotin). Istočno od S.

Slankamena bila su utvrđenja kod Burgene (Novi Banovci), Ritijum (Surduk) i kod Zemuna.

RIMSKA VOJSKA U ILIRIKU(dijelovanje rimske vojske na našim područjima -4 faze)

Prvu fazu činile bi tako vojne operacije od 229. do 167. prije nove ere, kada je Rim pokušavao

spriječiti ilirske zajednice pod vodstvom Ardijejaca u ometanju plovidbe od Jonskog mora do srednjeg

Jadrana, kao i ometanje plovidbe na sjevernom dijelu Jadrana. Drugu fazu, koja traje od 158. do 33.

godine prije nove ere, obilježavaju osvajanja novih teritorija i pokoravanje različitih plemena u dubljoj

unutrašnjosti Ilirika. U ovoj fazi, glavninu sile otpora predstavljaju Delmati, koji napadaju Daorse,

tadašnje saveznike Rima. Druga faza također uključuje i niz sukoba na obali Jadranskog mora u

vrijeme građanskog rata između Julija Cezara i Pompeja, te Oktavijanova osvajanja. Treća faza traje

od 6. do 90. godine nove ere, a označena je boravkom legija u pokrajini za vrijeme velikog ilirskog

ustanka, te podizanjem vojnih logora na području Dalmacije. Treća faza je također i faza pojačane

romanizacije područja Ilirika. Poslijednju ili četvrtu fazu rimskog djelovanja na području Ilirika

karakterizira najviši stupanj romanizacije navedenog područja, pri čemu se javlja učestalija regrutacija

domaćeg stanovništva za službu u rimskim kohortama. Ova faza traje od kraja prvog do kraja trećeg

stoljeća nove ere.

NEKROPOLE, INCINERACIJA I INHUMACIJA, NADGROBNI SPOMENICI

Italski način organiziranja nekropola- nalaze se van grada

Ritusi incineracije i inhumacije

U zadnjem desetljeću Republike incineracija je bila uobičajenija

Tipovi nadgrobnih spomenika: stela, ara, sarkofag

Stela: prve rimskodobne stele pokazuju utjecaj helenizma, oblici monumentalnih stela su izravno

pristigle iz rimskog svijeta(javljaju se u Saloni, drugim gradovima i vojnim logorima), najčešći ukras je

portret. Vojničke stele- imale arhitektonsku strukturu, simbole vojnog zanimanja(friz oružja,

slobodno postavljeno oružje, lov, borbu), nekad su imale portrete, vojničke stele su inače bile serijske

proizvodnje. U 3.st. stele su manjih dimenzija, prestaju biti luksuzne i monumentalne forme

zamjenjuje ih sarkofag, stele koriste samo ljudi iz nižih slojeva.

Are: izrađuju se u doba najveće popularnosti stela, imaju oblik monumentalnih kvadrata, stoje na

zidanoj visokoj bazi, pri vrhu ima krunište u obliku žrtvenika. Are su smanjene kopije žrtvenika, na

prednjoj strani su natpisi, a na bočnim su razni tipovi erota. Najraniji primjer u Dalmaciji je ara Julije

Kvitije iz Zadra. Monumentalne are se rade do sredine 2.st. poslje tog su rjeđe. Are postupno nestaju

iz upotrebe tijekom 2.st. zbog promjena načina pokapanja.

Sarkofag: model za većinu tipova sarkofaga u hrvatskim krajevima je kuća s krovom na dvije vode.

Importirani sarkofazi- u hrv.krajevima se pojavljuju u 2.pol. 2.st.raskošni antički sarkofazi, njihove

radionice su u neposrednoj blizini Atene. Iza sredine 2.st. uvoze se i sarkofazi iz Rimskih radionica koji

su se u Dalmaciji uvozili manje od antičkih. Antički sarkofazi su uvoze masovnije krajem 2.st. imaju

razne mitološke prikaze likovi se isprepliću, umjesto poklopca u obliku krova kuće uvodi se

ležaljka(kline). Sarkofazi lokalne produkcije- u Saloni počinju u 1.st. prvo su izolirani primjerci, tijekom

2.st. početak serijske proizvodnje. Dalmat. radionice rade sarkofage od domaćeg vapnenca(od

sredine 2.st. serijska produkcija) i u manjem broju od prokeneškog mramora. Standardizirane forme

domaćih sarkofaga imaju na sredini prednje strane tabulu ansatu(natpis), poklopac je u obliku krova

na dvije vode s kutnim akroterijima, pri kraju2.st. se javljaju portreti pokojnika. Lokalne radionice

Salona i Narona nekad imitiraju importirane sarkofage. U Panoniji sarkofazi većinom izrađeni od

pohorskog mramora, u sredini sanduka nose tabulu, sa strane tabule su figure pokojnika u stajaćem

položaju, ali i druge figure.

RAVENATSKA I MIZENATSKA FLOTA(mornarica u doba Carstva, Vespazijanova mornarica)

Ravenatska flota(Classis Ravennatium) centar mornarice na Jadranskom moru, osim glavne baze u

Ravenni, imala i nekoliko drugih uporišta na Jadranskom moru : u Aquilei, Tergestu, Saloni, i

Dirahijumu, zatim u Poli i Parentiumu. Mizenska, ravenatska, a i egipatska flota bile su praetoriae -

one su bili izravno podčinjene caru.

Mizenska flota(Classis Misenensis) nalazila se u Napulju, osnovao ju je car August godine 27. pne. kao

dio opsežnih reformi tadašnje rimske vojske. Njome je zamijenjena dotadašnja glavna flotna eskadra,

koja je sjedište imala u Ostiji.

Mornarica u doba carstva- August osnovao stalnu mornaricu, služba traje 26 godina po isteku službe

oni koji nisu bili građani dobivali bi pravo građanina. Admiralski brod je bila galija od 3 reda vesala po

2 veslača. Tada je postojalo 8 vojnih pomorskih eskadra:u Mizenu i Raveni u Italiji, Frejusu u Galiji, u

Bretaniji, Aleksandriji, Siriji, Pontu, te riječne: na Rajni, Bodenskom jezeru i Dunavu.

Vespazijanova mornarica- Vespazijan je osobitu pozornost posvetio dvjema carskim italskim flotama

u Misenu (Misenum) i Raveni (Ravenna) pobrinuvši se za njihovu uspješnu organizaciju i ustrojstvo.

Zbog svog povoljnog položaja mizenska flota je postala jača i važnija od ravenske. Njen osnovni

zadatak je bio očuvanje mira na Tirenskom moru te nadzor nad dovozom žita iz Sicilije i Egipta, a isto

tako flota je nadgledala obale Sredozemlja i Atlantika. Posebnim dekretom Vespazijan je dvije italske

flote spojio u jednu prefekturu davši joj status najviše vojničke službe dostupne vitezovima.

Claustra Alpium Iuliarum(obrambeni zid (Tarsatica – Julijske alpe), faze izgradnje )

Claustra Alpium Iuliarum, sustav utvrda, prepreka i komunikacija između Julijskih Alpa i Jadranskoga

mora od Foruma Iulii (Cividale) do Tergeste (Trsta) te od Emone (Ljubljana) do Tarsatike (Rijeka),

izgrađen u kasnoant. doba radi zaštite prilaza sjev. Italiji iz Panonske nizine, odakle je nadirala većina

naroda tijekom seoba od III. do VII.st. Počeo ga je graditi Marko Aurelije kao niz vojnih objekata

raspoređenih u dužini i dubini, a u sustav utvrda povezani su u IV.st. glavna utvrda je bila Ad Pirum.

Očuvani su ostatci pojedinih postaja, logora i poteza bedema. U zaleđu Rijeke očuvani su dijelovi zida

od Sv. Katarine do izvora Rječine i Gornjega Jelenja. Istra nije bila uključena u taj sustav osim u sjev.

dijelu u zaleđu Kopra (→ Čentur kraj Mareziga) i u zaleđu Trsta (Tergeste). TRSATICA(Rijeka)-

Tarsatica je u 1. stoljeću bila municipij. Postojanje zida grada i utvrde veže se za 4. stoljeće. Na

području današnje Rijeke tragovi rimskog limesa vidljivi su na 3 mjesta: na stepenicama koje vode na

brijeg Kalvarija, na samom brijegu Kalvarija i na brijegu ispod brda Sv. Katarine. Prema starim

opisima zid je išao od mora do srednjovjekovne kule Sokol, ispod nivoa starog grada u pravcu brijega

Kalvarija.AD PIRUM(Hrušica)- U drugoj polovici 3. stoljeća izgrađena je tvrđava-dvorac. Utvrda je bila

prilagođena zemlji i bila je nepravilnog ovalnog oblika. Kastel je bio podijeljen na gornji i donji dvorac.

3. i poslijednja linija obrane. Obuhvaća prostor između gradova Tergeste(Trst)- Tarsatica(Rijeka)-

Emona (Ljubljana)- Forum Iulia (Cividale).

VOJNE DIPLOME (vojne diplome kod nas, Slavonski Brod, Ilok…)

Rimske vojne diplome predstavljaju legalizirani prijepis carskog dekreta s izvornika koji se nalazio na

javnom mjestu u Rimu. Diplomama su se isluženim vojnicima dodjeljivala određena prava i zakonske

povlastice. Tekst svake diplome započinje imenom cara u nominativu sa svim počasnim naslovima.

Potom slijede: vojni odjeli kojima su pripadali dotični vojnici, ime zapovjednika, formula kojom se

njima i njihovim potomcima dodjeljuje rimsko građansko pravo (civitas) i pravo zakonitog braka

(conubium), datum dekreta, imena dvojice konzula za godinu kada je diploma izdana te ime

primatelja diplome s naznakom narodnosne pripadnosti ili rodnog mjesta, a katkada su navedeni i

članovi njihovih obitelji. Na kraju je podatak gdje se u Rimu nalazi izvornik, s imenima svih vojnika

istog vojnog odjela za koje je istog datuma načinjen prijepis. Vojničke diplome dobivali su pripadnici

pomoćnih četa (auxilia) i veterani flote, koji su bili novačeni uglavnom od dobrovoljaca iz provincija

(peregrini). Peregrinima je ovo bila prilika za poboljšanje njihovog pravnog i društvenog položaja.

Dobivanjem rimskog građanskog prava nakon otpuštanja iz vojske (služba u mornarici je trajala 26

godina, u pomoćnim četama 25, kod legionara 20, u pretorijanskim kohortama 16) oni i njihovi

potomci su prihvaćali rimski način života i latinski jezik, što je pridonosilo općoj romanizaciji.

Romanizacija je naročito uzela maha u III. stoljeću, kada je rimsko građansko pravo dano gotovo svim

stanovnicima Carstva, što je zasluga cara Karakale i njegovog Constitutio Antoniana iz 212.godine.

Diplome su se sastojale od dvije brončane pločice međusobno spojene žicom na dva mjesta. Sve

četiri stranice pločica ispisane su urezanim slovima, a sam tekst dekreta napisan je dva puta, na

unutarnjim stranicama (po širini) i na drugoj vanjskoj stranici (po visini). Na prvoj vanjskoj stranici

nalaze se imena svjedoka koji svojim pečatima potvrđuju točnost prijepisa (obično ih je 7, a katkada i

više). Pločice su se zatvarale brončanom žicom provučenom kroz dvije rupice, i pečatile se pečatima

svjedoka smještenim u posebnom prostoru (theca), po sredini pločice. Unutrašnji tekst smatrao se

vjerodostojnim, a duplikat teksta napisan je izvana da se svaki puta ne moraju uklanjati pečati i žice.

Voj.dipl. iz Sotina: 2001. na Popinom brdu nađena vojna diploma, izrađena je od brončanog lima. Od

20 ulomaka diptiha, prvoj pločici pripada 14, koji se večim dijelom međusobno spajaju, tvoreči nešto

više od polovine natpisnoga polja . Iako se 6 ulomaka druge pločice uglavnom ne spajaju, moguče im

je dosta precizno odrediti izvorni položaj. Dva suulomka diptiha bila međusobno slijepljena

korozijom.

Voj.dipl. iz Predgrađa(Aserija): Izdana je uvrijeme vladavine cara Hadrijana, i to kada je on deseti put

obnašao tribunsku čast, što omogućuje datiranje aserijatske u godinu 125./126. Nakon carevoga

imena s titulaturom, slijedi popis augzilijarnih postrojbi čiji su časno otpušteni vojnici dobili rimsko

građansko pravo. Prvo su navedene dvije ale. Slijedi niz od pet kohorti. Potom je ponovno navedena

jedna pomočna konjanička formacija, i to vexillatio equitum Illyricorum/Illyricianis. Zatim slijede

podatci o njihovu području službovanja. Riječ je o Donjoj Daciji, rimskoj provinciji čiji je upravitelj tada

bio Cocceius Naso.

Voj.dipl. iz Sl.Broda: 1997. izvrsno je sačuvana, obje pločice su čitave kao i žice koje ih spajaju, tekst

je potpuno čitljiv. Posebna vrijednost brodske diplome je očuvanost pečata nekolicine svjedoka

zajedno s njihovim ležištem i pokretnim poklopcem, što je doista rijetka pojava. Diploma je izdana 71.

godine u vrijeme cara Vespazijana (69.-79.). Tada je on po drugi put imao tribunsku vlast (obnavljala

se 1.srpnja svake godine od njegovog stupanja na vlast), bio je imperator šesti put i konzul treći put,

zajedno s Markom Kokcejem Nervom, budućim rimskim carem. Svi ovi naslovi odgovaraju navedenoj

71.godini. Diplomu je dobio centurion Likaj, Birsov sin iz Marsvvniee, koji je zajedno s ostalim

suborcima - veteranima vojevao u mizenskoj floti pod Sekstom Lucilijem Basom. Svi su oni nakon

odsluženja 26 i više godina dobili rimsko građansko pravo i pravo zakonitog braka, a za posebne

zasluge su bili naseljeni u Pestumu, južno od Napulja. Datum izdavanja diplome je 9.veljače. Izvorni

tekst nalazio se u Rimu, na Kapitoliju, na brončanoj ploči na podnožju are roda Julija. Likajevo ime

bilo je na 23.mjestu. Sedam svjedoka potvrđuju vjerodostojnost ove diplome svojim pečatima, od

kojih je pet sačuvano.

Veterani ( veterani i njihova naselja, Pagus Scunasticus…)

Vojnici koji su ispunili određeni broj godina služili su do potpune mirovine kao veterani u

veksilacijskim odredima, pri redovnoj vojsci. Veterani su po završetku svih svojih obaveza prema

vojsci stjecali missio honesta. Mogli su odabrati dodjeliu zemljišne parcele (missio agraria),ili

novačanu isplatu koja je vršena iz posebnog vojnog fonda osnovanog od Augusta. Pri otpustu iz

vojne službe nakon odrađene veksilicijske obveze, pripadnicima pojedinih jedinica- augzilijarnih

trupa, pripadnicima flote, pretorijanskih i urbanih kohorti i konjaničke carske pratnje (equites

singulares)davale su se svjedodžbe o časnom završetku službe istečenim pravima u obliku dvaju

brončanih pločica (diplomata militaria). Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su

isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome

caru Tiberiju.

LATINSKI JEZIK, EPIGRAFIČKI SPOMENICI

Širenje latinskog jezika i pisma u Ilirik

Latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji).

Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim,

za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši

mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni

su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali. Jezik se širi

izravnim doseljavanjem Italika na određeno područje koji bi širili jezik i pismo, također rimljani su

davali povlastice najuglednijim pripadnicima zajednica jer su s time postajali poveznica rimske vlasti,

dobivali bi određena prava rimskih građana ali i dužnosti vezane za to, oni su se počeli služiti

latinskim jezikom i pismom i prenosili ga na ostalo stanovništvo.

Cursus honorum– popis funkcija koje je osoba(pokojnik) obnašao, javlja se na nadgrobnim

spomenicima.

Tabula Peutingeriana – Peutingerova karta – rimska cestovna karta

Srednjovjekovna (11./12. st.) kopija antičke rimske cestovne karte koja vjerojatno originalno potječe

iz 3. st. Pronađena je u Benediktinskom samostanu Tegeinesse u Bavarskoj. Na uskoj i dugačkoj

pergamentskoj traci podijeljenoj u 11 (prvobitno u 12) listova shematski je prikazano područje od

Irske do Kine. Nedostaje list na kojem su se nalazile Hispanija i Britanija. Na karti su ucrtane ceste i

gradovi, postaje i naselja te su prikazane i udaljenosti između njih u rimskim miljama.

Izrađena je u bojama, a arhitektonski objekti simboliziraju naselja. Otkrio ju je humanist Konrad

Pickel – Celtic, a nazvana je po Konradu Peutingeru, koji se njome prvi bavio. Unatoč greškama i

deformiranoj projekciji ostaje jedan od najznačajnijih izvora za poznavanje antičke geografije. Danas

se čuva u Narodnoj biblioteci u Beču.