SISTEMATSKA RAZDIOBA ŽIVOGA SVIJETA

• kao osnovica za sistematsku razdiobu živoga svijeta korišteni su sistemi Jeffreya i Moora,

te Tahtadžjana, Cronquista i Zimmermanna

• prema navedenim autorima čitav živi svijet podijeljen je na:

I. Nadcarstvo: Virota – virusi

II. Nadcarstvo: Procaryota

1. Carstvo: Bacteriobiota – bakterije 2. Carstvo: Cyanobiota – modrozelene alge

III. Nadcarstvo: Eucaryota

1. Carstvo: Animalia – životinje

2. Carstvo: Vegetabilia – biljke

1. Podcarstvo: Mycobionta – gljive

1. Odjeljak: Myxophyta – gljive sluznjače 2. Odjeljak: Mycophyta – prave gljive

2. Podcarstvo: Rhodobionta

3. Podcarstvo: Phycobionta

1. Odjeljak: Pyrrophyta 2. Odjeljak: Chrysophyta 3. Odjeljak: Euglenophyta

4. Odjeljak: Chlorophyta 5. Odjeljak: Phaeophyta

4. Podcarstvo: Embriobionta

1. Odjeljak: Rhyniophyta

2. Odjeljak: Bryophyta – mahovine

3. Odjeljak: Lycopodiophyta – crvotočine

4. Odjeljak: Equisetophyta – preslice

5. Odjeljak: Psilotophyta – izumrle

6. Odjeljak: Polypodiophyta – papratnjače

7. Odjeljak: Pinophyta – golosjemenjače

8. Odjeljak: Magnoliophyta – kritosjemenjače

NADCARSTVO: V I R O T A – VIRUSI

• po stupnju svoje organizacije virusi predstavljaju najjednostavniji oblik života, te bi se mogli smatrati

prototipom života

• budući da se virusi mogu razviti jedino u visokoorganiziranoj biljnoj ili životinjskoj stanici oni se prema tome

ne mogu smatrati prototipom života

• njihovo svrstavanje na sam početak sistema je proizvoljno

• virusi su visokoorganizirane makromolekule bjelančevina koje pokazuju osnovne osobine života (prehrana,

razmnožavanje, nasljeđivanje, stalni oblik), ali te osobine mogu ispoljiti jedino u visokoorganiziranoj stanici

• u određenim uvjetima virusi imaju sposobnost kristalizacije

• najčešće pripadaju skupini obligatnih parazita, a ako mogu kristalizirati onda se ne bi mogli poistovijetiti s

obligatnim parazitima u potpunosti

• bolesti koje prouzrokuju nazivaju se viroze

• mogu utjecati na biljke na različite načine (remete sintezu klorofila, anomalije rasta – kovrčavost lista, nitasti

rast grančica, hipertrofija rasta različitih tkiva i sl.)

• zbog vrlo malih dimenzija virusi se mogu proučavati jedino pomoću elektronskoga mikroskopa, a znanost o

virusima zove se virologija

NADCARSTVO: P R O C A R Y O T A

• to su jednostanični organizmi u kojih još nije došlo do diferencijacije protoplasta na sastavne dijelove

kao u organizama na višem stupnju filogenetskoga razvoja, već su ti elementi raspršeni po stanici

• to su maleni jednostanični organizmi koji najčešće žive u kolonijama (nakupinama), a međusobno su

povezani mehaničkim vezama (sluzaste tvari)

• s obzirom na način prehrane nadcarstvo Procaryota se dijeli na dva carstva koja su s obzirom na način

prehrane različiti (Bacteriobiota – heterotrofne, Cyanobiota – autotrofne)

• i jedni i drugi žive u vodi i imaju vrlo jednostavan način razmnožavanja (stanica se na jednom mjestu

utanji i raspolovi se na dvije nove stanice, tzv. cijepanje

• od Procaryota za šumarstvo su jedino značajne bakterije jer one izazivaju bolesti šumskoga drveća

(bakterioze), a isto tako mnoge skupine bakterija igraju važnu ulogu u kruženju tvari u prirodi

(mineralizacija)

1. Bacteriobiota – heterotrofne

2. Cyanobiota – autotrofne

NADCARSTVO: E U C A R Y O T A

• mogu biti jedno- ili višestanični organizmi u čijim je stanicama došlo do diferencijacije

protoplasta, koji može biti opkoljen mekom membranom (životinje, gljive sluznjače, spolne

stanice biljaka) ili tvrdom staničnom stijenkom (somatske stanice biljaka)

• vrlo rano tijekom filogenetskoga razvoja došlo je do razdvajanja nadcarstva Eucaryota na dva

carstva – Animalia (životinje) i Vegetabilia (biljke), te su one zadržale mali broj sličnih osobina

(npr. tijelo im može biti jednostanično i višestanično, stanice im sadrže jezgru i mogu se dijeliti

mitozom i mejozom).

Stanična stijenka Stanična membrana

Životinjska stanica Biljna stanica

CARSTVO: V E G E T A B I L I A – BILJKE

• osnovna morfološka značajka biljnih stanica je da imaju čvrstu membranu (stijenku) koja je

izgrađena od celuloze, a samo neke skupine gljiva imaju membranu izgrađenu od hitina (što je osnova

građe tijela kukaca)

• biljne stanice sadrže plastide (kloroplaste) pa su zbog toga autotrofne

a izuzetak čine sve gljive koje su heterotrofne

RAZMNOŽAVANJE BILJAKA

Oblici razmnožavanja:

1. VEGETATIVNO (KLONIRANJE)

vrlo je često u organizama na niskom stupnju filogenetskoga razvoja

u jednostaničnih organizama, tzv. pupanje

u višestaničnih organizama vegetativno tijelo se može izlomiti na više dijelova ili

fragmenta, pa se taj tip zove fragmentacija (gljive)

u najsavršenijih oblika, pa se taj način vrlo često praktički primjenjuje u

rasadničarstvu (transplantacija, reznice, povaljenice i dr.)

Prednost vegetativnoga razmnožavanja je u tome da su organizmi tako dobiveni genetski

međusobno identični, što je istovremeno, u biološkom pogledu, često negativna pojava.

2. GENERATIVNO

– na određenom stupnju filogenetskoga razvoja pojavile su se na organizmu, između

vegetativnih stanica, i posebne stanice koje su preuzele funkciju razmnožavanja, tzv.

rasplodne stanice

– takve stanice nastaju obično u posebnim tvorevinama koje nazivamo rasplodni organi i

vrše isključivo rasplodnu funkciju

Generativno razmnožavanje može biti:

• a) Nespolno – nespolni rasplod ili nespolno razmnožavanje vrši se pomoću nespolnih rasplodnih stanica koje se zovu spore

• rasplodni organi u kojima nastaju spore nazivaju se sporangiji

• spore su u pravilu obavijene čvrstom membranom koja ih štiti od nepovoljnih vanjskih uvjeta

• u povoljnim uvjetima spora klije (dijeli se mitozom) i proizvode novi organizam koji je po svojim nasljednim osobinama

identičan s roditeljima

• Spore mogu nastajati mitozom, pa su tada diploidne ili mejozom, pa su haploidne. Organizam koji proizvodi spore uvijek je

diploidan, pa kako svoj ontogenetski razvoj završava tvorbom spora, nazivamo ga sporofit. Spore, pak, mogu nastati tako da

se razvijaju unutar sporangija, pa takve spore nazivamo endospore, a sporangij je u tom slučaju endosporangij. Najpoznatije

endospore su zoospore i aplanospore. Zoospore imaju jedan ili dva biča pomoću kojih se mogu aktivno kretati u vodi, dok

aplanospore nemaju bičeva, pa se aktivno ne mogu kretati.

• Kad se spore razvijaju na sporangiju nazivaju se egzospore, a sporangij egzosporangij. Najpoznatije egzospore su konidije, a

sporangij koji nosi konidije je vrlo razgranjen i naziva se konidiofor.

• Za progresivnu evoluciju naročito su važne haploidne spore koje su na nižem stupnju razvoja sve međusobno jednake, pa ih

nazivamo izospore, a tip nespolnog rasploda izosporija. Na višem stupnju razvoja spore su dvojake – malene ili mikrospore

i velike ili megaspore, pa ih nazivamo heterospore, a tip nespolnog arasploda heterosporija.

• Heterosporija je bila presudna za pojavu i razvoj najsavršenijih biljaka na Zemlji.

• b) Splono – spolni rasplod ili spolno razmnožavanje vrši se pomoću spolnih rasplodnih stanica koje se zovu spolne stanice

ili gamete, a rasplodni organi u kojima nastaju spolne stanice nazivaju se spolni organi ili gametangiji

2. GENERATIVNO (NESPOLNO I SPOLNO)