Sveuilite u ZadruOdjel za arheologiju

Putevi i komunikacije u rimskoj provinciji Dalmacijiseminarski rad iz kolegija Graditeljstvo i urbanizam antikog Ilirika

Mentor:Studenti:Dajana BulogKarla KristiMarin Severovi

doc. dr. sc. Ivana Jadri Kuan

Zadar, travanj 2015.Sadraj

1.Uvod22.Putevi u rimskom svijetu32.1.Vanost puteva i komunikacija u rimskom svijetu32.2.Izgled rimskih cesta42.3.Pisani izvori za poznavanje rimskih cesta53.Publius Cornelius Dolabella64.Povijest istraivanja rimskih cesta u Hrvatskoj75.Cesta A colonia Salonitana ad fines provinciae Illirici85.1.Povijest istraivanja96.Prikazi Dolabeline ceste Salona- Servitium106.1.Podatci iz Itinerrium Antonini106.1.1.Dionica Salonae XXI Aequum106.1.2.Dionica Aequum XVII Pelva116.1.3.Dionica Pelva XVIII Salviae116.1.4.Dionica Salviae XXIV Sernade126.1.5.Dionica Sernade XVIII Leusaba136.2.Zajednika trasa Itinerara i Tabule136.2.1.Dionica Leusaba XIII Aemate (po Itinerariumu Antonini) / Leusaba X Lamatis (po Tabuli Peutingeriani)146.2.2.Dionica Aemate XIX Ad Ladios (po Itinerariumu Antonini) / Lamatis XII Castra (po Tabuli Peutingeriani)146.2.3.Dionica Castra XIII Ad Fines (po Tabuli Peutingeriani)156.2.4.Dionica Ad Ladios XXIV Servitii (po Itinerariumu Antonini) / Ad Fines XVI Servitio (po Tabuli Peutingeriani)156.3.Ogranak Tabule Peutingeriane156.3.1.Dionica Leusaba XII Baloie166.3.2.Dionica Baloie V Indenea166.3.3.Dionica Indenea VII Saritte (Sarute)166.3.4.Dionica Saritte (Sarute) XIII Ionnaria166.3.5.Dionica Ionnaria Bariduo176.3.6.Dionica Bariduo XIV In Alperio176.3.7.Dionica In Alperio VIII Aequo176.4.Solinski natpis187.Cesta Ad Hedum Castellum Daesitiatium197.1.Povijest istraivanja197.2.Dionica Salona XVI Tilurio207.3.Dionica Tilurium XXII Ad Libros207.4.Dionica Ad Libros IX in monte Bulsino207.5.Dionica In monte Bulsinio VI Bistue Vetus217.6.Dionica Bistue Vetus XXV Ad Matricem217.7.Dionica Ad Matricem XX Bistue Nova227.8.Dionica Bistue Nova XXIV Stanecli227.9.Dionica Stanecli ... Argentaria228.Cesta Ad Bathinum Flumen239.Cesta Ad imum montem Ditionum Ulcirum249.1.Salona Andetrium249.2.Ad imum montem Ditionum Ulcirum249.3.Via Claudiana2510.Prikljuni putevi2611.Zakljuak2712.Popis literature28

1. Uvod

Jedna od vjerojatno najveih ostavtina rimske civilizacije na istonoj jadranskoj obali, a moemo slobodno rei i u ostatku Mediterana jesu rimski putevi i komunikacije, koji su povezivali mnoga antika sredita u provinciji i izvan nje. O velikoj stratekoj vanosti tih komunikacije je ovdje rije, s naglaskom na prvotnu vojnu namjenu te kasniju ekonomsko-trgovaku namjenu rimskih cesta u provinciji Dalmaciji. Osim toga, ovdje e takoer biti rije o povijesnim izvorima koji su vrlo bitni za poznavanje rimskih cesta u provinciji Dalmaciji i openito, kao i samome historijatu istraivanja te ljudima koji su se ovoj tematici posebno posvetili u svome znanstvenome radu. Rije dvije biti e posveene i znanome namjesniku provincije Dalmacije, Publiju Korneliju Dolabeli, koji je zapoeo s dugotrajnim procesom romanizacije u provinciji, s posebnim naglaskom na izgradnji puteva i komunikacija. Upravo nas ti putevi i komunikacije o kojima je ovdje rije, i danas vode kroz uzbudljivo i vrlo pouno putovanje po nekadanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, predstavljajui tako jedinstveno iskustvo i putovanje kroz povijest, ali i kroz sadanjost.

2. Putevi u rimskom svijetu

2.1. Vanost puteva i komunikacija u rimskom svijetu

Iako je danas poznata injenica da su na ovim prostorima ceste prvi puta izgraene u doba cara Augusta, odnosno njegova nasljednika Tiberija, stari su Rimljani za ceste i komunikacije znali davno prije uspostave principata. Izgradnja prije svega vojnih puteva i komunikacija u rimskom se svijetu moe pratiti jo od samog osnutka Republike, a moda jo i prije toga. Poetak cesta i putova u rimskome svijetu mora se uvijek gledati zajedno s rimskim osvajakim ratovima na Apeninima u poetku, a zatim i u Galiji, Hispaniji, sjevernoj Africi, Grkoj, Makedoniji i naravno Iliriku. Posebno su vani rimski ratovi protiv ratobornih Samniana, koji su u 4. stoljeu prije Krista ivjeli na jugu apeninskog poluotoka. Upravo su ratovi Rimljana protiv Samniana iznjedrili ideju o putevima koji e pomoi rimskim vojnicima na putu do neprijatelja, kao i potrebnim im sredstvima koja su im bila nuna u svakodnevnom ratovanju. Reorganizacijom vojske te promjenom taktike borbe u kojoj je bila presudna disciplina vojnika te zbog djelovanja cenzora iz 312. god. pr. Kr., Apija Klaudija izgraena je cesta od Rima do Capue, koja se pokazala kao put od presudnog znaaja u ratu protiv Samniana.[footnoteRef:1] To je bila poznata via Appia, jedna od prvih rimskih cesta. Bijae to samo jedan od brojnih vojnikih puteva koji su tada uslijedili, a s vremenom e se, usporedno s uspjesima rimske vojske i putevi iriti te e tako nastati prava komunikacija u rimskoj Italiji. Dakle prvotna namjena izgradnje rimskih puteva, odnosno cesta je bila iskljuivo vojno-logistikog karaktera, koja se ustalila u ideji rimskog ratovanja i osvajanja novog teritorija. Tek su s vremenom rimske ceste dobile drugi i vrlo vani karakter, a radi se dakako o ekonomsko-trgovakom karakteru cesta, kao presudnom karakteru u razvitku rimske trgovine u antikome svijetu. Ipak, valja upamtiti da je osnovna namjena rimskih cesta bila iskljuivo logistikog karaktera, odnosno ceste su ponajvie sluile za prijevoz vojske, a zatim i vojne opreme, hrane za vojnike i jo mnogo toga. To se moda isprva ini kao nebitna stvar, ako je gledamo s dananjeg gledita, ali u ono vrijeme i to jo za doba Rimske Republike, putevi i komunikacije su igrali vanu ulogu u stvaranju rimske povijesti pa tako i rimskih osvajanja zbog kojih su se proirili na podruje itave mediteranske Europe i ire. Takva vanost cesta je bila kljuna u punskim ratovima i ona je ispala pobjedonosna za Rimljane, a na kraju devastirajua za Hanibala i Kartagu. [1: POVIJEST, 2007, 527-533.]

2.2. Izgled rimskih cesta

Imajui na umu svu strateku vanost rimskih puteva i sloenih komunikacija, logino je zapitati se kako ti putevi izgledaju? Jo od samih poetaka, ceste su zadrale svoj jednostavni izgled i nain izrade, koji je omoguio izradu veeg broja puteva u vrlo kratkome vremenu. Izgradnja cesta svoj spomen ima i u uvenom zakoniku dvanaest ploa, gdje se spominje kako ceste moraju biti iroke oko dva i pol metra. Rimske se ceste zbog svog vrlo jednostavnog pa do puno sloenijeg izgleda mogu i tipoloki podijeliti. Tako razlikujemo tri vrste rimskih cesta prema nainu izgradnje, a to su via terrena, via glareata i via munita. Via terrena predstavlja najobiniji i najjednostavniji oblik puta od toke A do toke B, a smjeten je na razini zemlje, bez ikakvih dodatnih obiljeja. Takvi se putevi lako raspoznaju, ali ih je teko razlikovati od dananjih jer su potpuno isti, a nastali su zbog redovitog kretanja ljudi, ivotinja ili koija. Sljedea je via glareata, koja je neto naprednija od prethodne. Takoer se nalaze na povrini zemlje, ponekad i koji centimetar ispod, a mogu biti prekrivene ljunkom, a rijee ljunkom i poploanjem na vrhu. Najsloeniji oblik i onaj koji se esto uzima kao tipian primjer rimske ceste je via munita. Izgradnja ovakvom tipa ceste je traila posebno znanje i poseben ljude koji su to zadueni, kao to su mjeritelji ili gromatici, injeneri i arhitekti. Takve su ceste esto bile slojevite, odnosno sastojale su se od razliitih vrsta materijala poloenih jedan na drugoga, poput zemlje, pijeska, ljunka, sitnog kamenja i slino. Ti su materijali naravno ovisili o samoj dostupnosti i o vrsti terena gdje se cesta gradi. U takvoj slojevitoj cesti, pavimentum ili ravna povrina je sluila za putovanje, a mogla je biti izgraena od ravnih kamenih ploa, a ponekad i od betona, inae autohtonog rimskog izuma. Takve su ceste imale i rubna kamenja, ali i miljokaze, koji su oznaavali udaljenost od odreene putne postaje. Miljokazi su bili vana stavka rimskih cesta i oni su esto i glavni pokazatelj gdje se cesta nekada nalazila. Radi se o cilindrinim kamenim stupovima s latinskim natpisom, na kojemu je napisana udaljenost od jedne rimske milje od prethodnog miljokaza, odnosno od poetnog zlatnog miljokaza koji se nalazio u Rimu.[footnoteRef:2] Miljokazi su stoga vrlo vani kod poznavanja rimskih puteva i komunikacija openito.[footnoteRef:3] Veliko Rimsko Carstvo je na vrhuncu svoje teritorijalne ekspanzije imalo oko 400 glavnih komunikacija te preko 400.000 kilometara cesta u cijelome Carstvu. Veinu tih puteva nalazimo i danas, iako su prekriveni ili nadsvoeni modernim slojem, a ponekad i modernom cestom. [2: Rimska milja je iznosila oko 1.480 metara.] [3: I. BOJANOVSKI, 1974, 38; . MILETI, 2014, 58.]

2.3. Pisani izvori za poznavanje rimskih cesta

Svatko tko se eli uputiti u pronalazak i istraivanje rimskih cesta, mora prvo biti upoznat sa pisanim izvorima koji navode gdje su se ti putevi otprilike nalazili, u tom smislu, misli se na karte i crtee, iako su od nekih cesta sauvane samo pisane rijei. Dva najvanija izvora za poznavanje ove tematike, ne samo u rimskoj provinciji Dalmaciji, nego i u cjelokupnom Carstvu su Tabula Peutingeriana i Itinerarium Antonini. Postojanje itinerara, odnosno planova putovanja ili svojevrsnog putnog vodia za sve ljudi koji su putovali po Carstvu, s ucrtanim cestama i putnim postajama, kao i glavnim gradskim sreditima je vie nego sigurna. Tabula Peutingeriana je vjerojatno najpoznatiji takav itinerar ili bolje rei karta Rimskog Carstva. Taj se itinerar datira u kasnu antiku, ali primjerak koji danas poznajemo je zapravo kopija iz 13. stoljea, koja je nazvana po njemakom humanistu Konradu Peutingeru. Iako je ova karta dosta detaljna to se tie putnih postaja te gradova i raznih uporita u carstvu s velikim brojem cesta i komunikacija, postoje mnogi problemi oko nje. Kopija iz vjerojatno 13. stoljea, koju danas preteito mnogi citiraju je vrlo neprecizna i tura, odnosno deformirana. Umjesto klasine geografske karte, Tabula je prikazana kao izduena mapa kojoj su zapad i istok osnovne strane svijeta. Tako razduena i stisnuta, zbog oitog praktinog koritenja, karta je esto neprecizna u sluaju udaljenosti odreenih gradova i putnih postaja.[footnoteRef:4] Ipak, na toj se karti nalaze veinom sva glavna sredita i mjesta u provinciji Dalmaciji, kao i u ostalim provincijama i moe se rei da je za prvi pokuaj sustavnog sastavljanja itinerara antikog svijeta, Tabula Peutingeriana vrlo dobro prola, iako je original vjerojatno zauvijek izgubljen. Itinerarium Antonini jo je jedan pokuaj stvaranja putne karte, odnosno itinerara, koji je nastao u drugom, iako je danas ustaljeno miljenje da je nastao u treem stoljeu. Kao i Tabula, i ovdje je slian sluaj da su mnoge ceste, kao i udaljenosti od odreenih putnih postaja netone i neprecizne. Od ostalih izvora se mogu izdvojiti razni putopisi i ostali spisi raznih antikih pisaca, koji su svoj ivot posvetili putovanjima i prouavanju antikog svijeta, poput Pauzanija ili Plinija Starijeg. Svi nam ti izvori, a posebno Tabula Peutingeriana i Itinerarium Antonini pomau u rasvjetljavanju puteva i komunikacija antikog svijeta, ali s njima uvijek moramo biti jako oprezni, imajui na umu njihovu vjerodostojnost, autentinos i vrijeme kada su nastali.[footnoteRef:5] [4: I. BOJANOVSKI, 1974, 20-21.] [5: I. BOJANOVSKI, 1974, 19-24; B. KUNTI-MAKVI, 2006, 234.]

3. Publius Cornelius Dolabella

Da se poetkom prvog stoljea nakon Krista, neposredno nakon smrti prvoga i omiljenoga rimskoga cara Augusta, u Dalmaciji nije naao namjesnik Publije Kornelije Dolabela, sasvim je sigurno da rimsku Dalmaciju kakvu danas svi poznajemo ne bi bila ista. Tko je uope bio slavni Publije Kornelije Dolabela, koji je nezaobilazan kod spomena svake trase rimske ceste u Dalmaciji? Publije Kornelije Dolabela dolazi iz poznate aristokratske i mone obitelji, koja je iznjedrila rimske konzule, kao i Augustove pristae. Dolabela je bio namjesnik u doba cara Tiberija, tonije od 14. do 20. god.[footnoteRef:6] Kao vrsni guverner provincije Gornji Ilirik, odnosno Dalmacije, P. Dolabela se istaknuo kao jedan od najpouzdanijih Tiberijevih ljudi te sigurno kao jedan od najproduktivnijih namjesnika kojega je provincija Dalmacija ikad imala. O samome Dolabeli doznajemo mnogo iz pisanih izvora, ali takoer i zahvaljujui brojnim natpisima to ih nalazimo diljem nekadanje rimske provincije Dalmacije.[footnoteRef:7] Osim brojnih dunosti koje je svaki namjesnik u provinciji imao, P. Dolabela je kao poseban zadatak imao izgradnju cestovne mree koja e povezati istonu jadransku obalu s kontinentom te je tako stvoren jedinstveni Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji. Veinu tih cesta su gradili vojnici legija koje su se tada trenutno nalazile u Dalmaciji, kao to su VII. i XI. legija koje su bile stacionirane u vojnim logorima Tilurij i Burnum. Osim legionara, u izgradnju cesta je ukljueno i domae autohtono stanovnitvo te je time uspostavljena prava radnika ili bolje rei udarnika akcija. To nam potvruju pisana vrela, ali i brojni kameni natpisi, danas ratrkani diljem provincije, iako ih veinu nalazimo u Saloni.[footnoteRef:8] To ima smisla, ako uzmemo u obzir da je veina prometnih putova i pravaca kretala upravo iz samog sredita provincije. U vrlo kratkom vremenu namjesnitva P. Dolabele, izgraena je mrea cesta koja se mjeri u vie od 500 rimskih milja, to je za ono vrijeme vrlo impresivno.[footnoteRef:9] Salona je zahvaljui tim putevim bila povezana s mnogim gradovima u provinciji i u unutranjosti kontinenta, a ak i s onim izvan provincije. O vanosti Dolabelinih cesta govori i injenica da su se one koristile jo barem sljedeih 500 godina, ako ne i vie. Posao koji je Dolabela zapoeo, nastavili su njegovi nasljednici, a posebno oni iz vremena cara Klaudija. [6: I. BOJANOVSKI, 1974, 16-19.] [7: Vie o Dolabeli te o njegovom radu u provinciji, kao i o epigrafskoj batini kod: A. JAGENTEUFEL, 1958, 14-17; J.J. WILKES, 1969, 82, 442; D. RENDI-MIOEVI, 1964, 338-347; S. MESIHOVI, 2010, 99-123; i jo mnogi drugi.] [8: S. MESIHOVI, 2014, 66] [9: I. BOJANOVSKI, 1974, 16-17; S. MESIHOVI, 2014, 87-90.]

4. Povijest istraivanja rimskih cesta u Hrvatskoj

Interes za traenje i prouavanje rimskih puteva i komunikacija u rimskoj Dalmaciji je oduvijek postojao te se poetak takvih istraivanja moe pratiti i od samoga poetka provincijalne arheologije u nas. Na prostoru sjeverne Dalmacije ta su istraivanja zapoela ve poetkom 20. stoljea od strane M. Abramia i A. Colnago, koji su u svojoj studiji Untersuchungen in Norddalmatien osim brojnih arheolokih ostataka u sjevernoj Dalmaciji, popisali i dobar dio rimskih puteva.[footnoteRef:10] Dakle poetak istraivanja rimskih cesta u Dalmaciji se pripisuje istraivaima iz njemake, odnosno austrijske kole. to se pak tie Dolabelinih cesta, najzasluniji je rad Ive Bojanovskog iz Zemaljskom muzeja u Sarajevu, koji je dobar dio cesta, koje su izgraene za vrijeme namjesnika P. Dolabele, sam prohodao. Kako i sam Bojanovski navodi, istraivanje i samo otkrivanje rimskih cesta je teko i naporno, dobar dio puta se mora pjeaiti, teren moe biti iznenaujue teak i nepristupaan, a rezultati nisu uvijek onakvi kakvi bi trebali biti.[footnoteRef:11] Za takva su hodoloka istraivanja za poetak vrlo vani pisani izvori i stare karte, kao i informacije iz prethodnih istraivanja to su ih prikupili stranci. Tu mogu pomoi i stari nazivi kojima lokalno stanovnitvo naziva neke putove ili mjesta, to esto moe dovesti do neke lokalne legende o zakopanom blagu i slino.[footnoteRef:12] Veliki problem predstavlja i erozija tla i propadanje mnogih puteva, mnoge su ceste jednostavno zatrpane ili su toliko obrasle grmljem i trnjem da ih se jednostavno ne moe uoiti. Informacije o rimskim putevima, to su ih prikupili predstavnici beke kole, mogu se esto ispostaviti kao netoni, imajui na umu da je veina istraivanja vrena iz ureda, a ne na terenu. Sve to oteava pronalazak i istraivanje rimskih cesta u nas, ali bez obzira na sve to, I. Bojanovski je odradio odlian posao i na tome mu moemo biti zahvalni. U novije je vrijeme istraivanje rimskih cesta ponovno u modi, posebice u 21. stoljeu kada se zbog sve veeg broja kamenih natpisa nove trase stavljaju na kartu rimskih komunikacija u Dalmaciji. [10: . MILETI, 2004, 7-8.] [11: I. BOJANOVSKI, 1974, 12.] [12: I. BOJANOVSKI, 1974, 25-26.]

5. Cesta A colonia Salonitana ad fines provinciae Illirici

Ova je prometnica duga 167 rimskih milja, to iznosi oko 250 kilometara. Najdua je od svih komunikacija koje su izgraene tokom Dolabelinog namjesnitva. Dovrena je oko 16. ili 17. Godine nove ere.[footnoteRef:13] Dolabelin je glavni cilj bio povezati Salonu s Panonijom i Sirmiumom. Taj se njegov pothvat smatra jednim od najveih iz vremena rimske uprave u Dalmaciji. Funkcionirala je kao osnovna komunikacija za povezivanje primorja i zalea. Gradnjom ove trase, koja je imala velik vojni i politiki znaaj, uklonjen je geografski dualizam.[footnoteRef:14] Sluila je kao poveznica s posadama koje su malo prije njene gradnje osvojile Panoniju. Salonu je spajala sa Servitiumom na Savi gdje je bilo sjedite zapovjednika Prve posavske flote.[footnoteRef:15] [13: I. BOJANOVSKI,1971 ., 41. ] [14: I. BOJANOVSKI,1971 ., 127.] [15: I. BOJANOVSKI,1971 ., 41.]

Teko je sasvim sigurno potvrditi smjer pruanja i pojedine putne stanice ove zaista duge prometnice. Ovu je cestu bilo najloginije traiti na najkraoj liniji koja Salonu povezuje s dolinom rijeke Save.[footnoteRef:16] Sve naknadno izgraene prometnice odvajale su se od ove glavne.[footnoteRef:17] Topografskim se odreivanjem ustvrdilo kako je ova cesta, uz manja odstupanja zbog posebnosti terena, vodila skoro skroz ravno od Salone prema sjeveru.[footnoteRef:18] [16: I. BOJANOVSKI,1971 ., 42.] [17: I. BOJANOVSKI,1971 ., 41.] [18: I. BOJANOVSKI,1971 ., 42.]

Jedino to je u vezi ove prometnice sasvim sigurno je to da je kretala iz Salone i vodila do mjesta koje je u Itinerariumu Antonini obiljeeno kao Ad Fines. Problem sigurnog odreivanja smjera Dolabeline ceste, prema solinskom natpisu znane kao Ad Fines provinciae Illiryci, lei u tome to njena duina u stvarnosti nije jednaka duini prikaza koji bi je trebali predstavljati na Tabuli Peuntigeriani i podacima koji je odreuju u Itinerariumu Antonini.[footnoteRef:19] Prema solinskom se natpisu ni ne moe sigurno zakljuiti do kojeg tono mjesta ova prometnica vodi jer na njemu nije nuno morala biti oznaena administrativna granica. Moda je nazivom na natpisu oznaena geografsko-etnografska granica Ilirika.[footnoteRef:20] Postoje pretpostavke o tome kako se na Dolabelinom natpisu spominje samo dio pravca koji su gradile dalmatinske legije. Izostavljanje sjevernog dijela kojeg su gradile panonske legije mogao bi biti dobar razlog za neujednaenost duine prikaza i duine prometnice na terenu.[footnoteRef:21] [19: I. BOJANOVSKI,1971 ., 42.] [20: I. BOJANOVSKI,1971 ., 43.] [21: I. BOJANOVSKI,1971 ., 45.]

Mogue je kako se pri zapisaivanju imena ceste nije uope mislilo na neko odreeno mjesto nazvano Ad Fines ve samo na to da vodi do granice, ad fines. Kada je ova prometnica graena, granica provincije nalazila se na Savi.[footnoteRef:22] Toponim Ad Fines je jako problematian. Samo u Itinerariumu Antonini javlja se vie od dvadeset puta. Pretpostavljeno je kako u tim sluajevima oznaava putnu stanicu (mutatio) smjetenu na granici municipalnog ili kolonijalnog samoupravnog teritorija.[footnoteRef:23] Tezu da putna stanica Ad Fines, koja je na Tabuli Peutingeriani ucrtana 16 rimskih milja juno od Servitiuma, predstavlja granicu meu plemenskim teritorijima podrava Ivo Bojanovski koji potvrdu za to vidi u mogunosti da se povuku analogije izmeu ovog i galskih toponima za koje je sigurno da su oznaavali pogranine konjske stanice.[footnoteRef:24] [22: I. BOJANOVSKI,1971 ., 43.] [23: I. BOJANOVSKI,1971 ., 44.] [24: I. BOJANOVSKI,1971 ., 45.]

Usporeujui sva tri izvora primjeuje se kako se put razdvaja iza itluka (Aequum) pa se onda spaja u Leusabi. Zakljuak je da se u ovom sluaju zapravo radi o dvije ili moda ak tri pravca koja polaze iz iste toke i zavravaju u istom podruju.[footnoteRef:25] Najloginije je pretpostaviti kako itluk i Leusabu spajaju mlai i stariji krak iste prometnice. Najmlaa varijanta ceste koja vodi od Salone do Servitiuma ima i najvie putnih stanica.[footnoteRef:26] [25: I. BOJANOVSKI,1971 ., 45.] [26: I. BOJANOVSKI,1971 ., 46.]

5.1. Povijest istraivanja

Povijest istraivanja Dolabeline prometnice od Salone do Servitiuma duga je i komplicirana. Mnoge se srednjovjekovne, turske, pa ak i prometnice graene tokom 20. stoljea poklapaju s ranijim rimskim putevima.[footnoteRef:27] Neki su, poput F. Baliffa prouavali ovu prometnicu na samom terenu. On je ispitao itav tok ove trase kroz Bosnu i Hercegovinu. Pojedine su djelove istraivali: Blau, Hoernes, Sergijevski, Paali, Alevi, Evans, Patsch, Buli, Paali i drugi. Ostali su prouavali samo povijesne izvore i ostalu literaturu. Zbog ovakve neujednaene povijesti istraivanja lokacije pojedinih putnih stanica i jesu upitne.[footnoteRef:28] [27: I. BOJANOVSKI,1971 ., 47.] [28: I. BOJANOVSKI,1971 ., 48 - 49.]

6. Prikazi Dolabeline ceste Salona- Servitium

6.1. Podatci iz Itinerrium Antonini

Prema podatcima iz ovog itinerara ova je prometnica bila duga oko 154 rimske milje to iznosi oko 226 668 metara.[footnoteRef:29] Prvo se pretpostavljalo kako je vodila preko itluka i Prologa, dokle je vodila preko Dugopolja i Sinja, do Livanjskog polja pa kroz Glamoko polje. Otamo je ila do Pecke u dolini rijeke Sane i dalje prema sjeveru. Neki misle kako je ila preko Vrlike u Grahovo pa otamo do Grkovaca u Livanjskom polju. Postoji i teza da je ila preko Bravskog u Petrovakom polju. Ovaj je transdinarski pravac potvren miljokazima. Prema miljokazima je Prolog od Salone udaljen 34 milje, Staretina 51 milju, a Ravna Mlinita 61 milju.[footnoteRef:30] Na temelju itinerara trasa je odreena putnim stanicama: Salona Aequo - Pelva Salviae Sernade Leusaba Aemato Ad Ladios Servitii.[footnoteRef:31] [29: I. BOJANOVSKI,1971 ., 51.] [30: I. BOJANOVSKI,1971 ., 52.] [31: I. BOJANOVSKI,1971 ., 51.]

6.1.1. Dionica Salonae XXI Aequum

Ova dionica kree iz Salone. Ide preko Klisa, Dugopolja, Dicma i Sinja u itluk. Iz Salone su sve ceste vodile istim pravcem jer su morale proi kroz kliki klanac.[footnoteRef:32] Cesta je iz Salone izlazila kroz istoni bedem na mjestu gdje su se nalazila Porta Cesarea. Na tim su se vratima, prije nego to su uzidani u zvonik splitske katedrale, nalazili Dolabelini natpisi. Raskrsnica se nalazila u dugopoljskoj visoravni, na Grlu. Zapadni je trak vodio prema Muu (Andetrium).[footnoteRef:33] [32: I. BOJANOVSKI,1971 ., 52.] [33: I. BOJANOVSKI,1971 ., 54.]

Od Grla do Dicma je rimskim putem trebalo prijei 10 kilometara. Kraj raskrija je, pretpostavlja se, bila putna stanica nieg ranga. Drugo veliko raskrije nalazilo se u Dicmu gdje se od puta za itluk odvajala cesta za Trilj.[footnoteRef:34] Put od Dicma do Sinja takoer je bio dug oko 10 kilometara te se pruao gotovo identino kao prometnica iz 20. stoljea. Put se u Sinju dijelio na onaj koji je vodio u Han i onaj koji je vodio u itluk. Cesta je u itluk ulazila kroz jugoistona vrata[footnoteRef:35]. Uz ovu, postojale su i mnoge druge prometnice koje su povezivale brojna naselja smjetena uz rijeku Cetinu sa itlukom kao vanim urbanim sreditem. Prometni se pravac uglavnom protezao dolinom rijeke i misli se kako se na istoku povezivao s prometnicom koja je iz Trilja ila prema unutranjosti Bosne i Hercegovine te da je bio usporedan s cestom Salona Argentaria.[footnoteRef:36] [34: I. BOJANOVSKI,1971 ., 55.] [35: I. BOJANOVSKI,1971 ., 56.] [36: I. BOJANOVSKI,1971 ., 58.]

6.1.2. Dionica Aequum XVII Pelva

Nakon izlaska iz itluka cesta je morala prijei Cetinu na mjestu koje se nalazi oko 500 metara uzvodno od Hana. Otud se rimski put penjao do dinarskog mjestaca nazvanog Bili Brig. Ovaj je dio puta potvren miljokazom koji je naen pokraj moderne prometnice. Gradili su ga veterani XII i XI legije koji su ivjeli u podnoju Kamenice.[footnoteRef:37] Cesta je ila od Bilog Briga do Vagnja na Dinari pa od Vagnja do Prologa.[footnoteRef:38] Ovi usponi iz Sinjskog polja do Prologa bili su graevinski najzahtjevniji na cijeloj trasi. Vjeto su izvedeni koritenjem prirodnih dolina i sedla. Kako su ovako visoko postavljene prometnice bile neprohodne zimi pretpostavlja se postojanje zimskih slubi koje su se brinule za prohodnost prometnice.[footnoteRef:39] Od Prologa do Litana cesta je moralaproi kroz Livanjsko polje. Pruanje te prometnice odreeno je postojanjem ostataka kaldrma ili nasipa. Postojala su dva pravca od kojih je jedan vodio ravno prema Livnu, a drugi je poljem u podnoju Dinare iao prema zapadu.[footnoteRef:40] Da se radi o cesti koja je spomenuta u itineraru dokazuje udaljenost od Salone zabiljeena na miljokazu koji je pronaen u Prologu.[footnoteRef:41] Kako od Salone do Litana po itineraru ima 38 rimskih milja Pelvu treba traiti na dijelu puta od Prologa do Litana.[footnoteRef:42] Jedini spomen Pelve je ba ovaj iz itinerara kada se je spomenuta kao putna stanica na dionici Aequum Salviae. Tokom povijesti je ubicirana na razna mjesta.[footnoteRef:43] Rekonstrukcija dijela puta od Litana do Salvije potvruje pretpostavku da se Pelva nalazila u Litanima.[footnoteRef:44] [37: I. BOJANOVSKI,1971 ., 60.] [38: I. BOJANOVSKI,1971 ., 61.] [39: I. BOJANOVSKI,1971 ., 48.] [40: I. BOJANOVSKI,1971 ., 62.] [41: I. BOJANOVSKI,1971 ., 63.] [42: I. BOJANOVSKI,1971 ., 64.] [43: I. BOJANOVSKI,1971 ., 59 - 60.] [44: I. BOJANOVSKI,1971 ., 64.]

6.1.3. Dionica Pelva XVIII Salviae

Po nekim je istraivaima Salvia ubicirana u Glavice u Glamokom polju. Teko je i razlikovati Salviju kao putnu stanicu od municipija Salvium. Cesta je od Litana do Strupnia nasipima prelazila movarno podruje. Ostaci putne stanice pronaeni su u Prikaama.[footnoteRef:45] Na dijelu puta od Strupnia do atrnje pronaeni su fragmenti miljokaza. Put je vodio kroz gustu hrastovu umu i preko panjaka. Legenda o blagu koja je dugo kolala tim podrujem moe se shvatiti kao svojevrsni dokaz o tome kako je tu antika trgovina bila jako iva.[footnoteRef:46] Od atrnje do Halapia moglo se samo prijevojem koji je iao preko usijeka i koloteina. Ovu trasu potvruje miljokaz. Njega je uoio Ballif, a 200 metara sjeverno od mjesta na kojem je miljokaz pronaen nalazila se i ostava rimskog novca. Ovaj je put u narodu nazivan Putem Crne kraljice ili Putem Marije Tereze.[footnoteRef:47] Ivo Bojanovski putnu stanicu Salviju ubicira ne u Grkovce, kao mnogi prije njega, nego u Halapi. Ovakva je ubikacija potvrena nalazom votivnih rtvenika konzularnih beneficijara u Halapiu. Takav je nalaz dokaz da se tu nalazio municipalni centar.[footnoteRef:48] [45: I. BOJANOVSKI,1971 ., 68.] [46: I. BOJANOVSKI,1971 ., 70.] [47: I. BOJANOVSKI,1971 ., 72.] [48: I. BOJANOVSKI,1971 ., 73.]

6.1.4. Dionica Salviae XXIV Sernade

Iz Halapia cesta, preko Glamokog polja, nastavlja prema sjeveru. Ide do putne stanice koja je u itineraru oznaena imenom Sernade. Sernada se obino locira u Peku u dolini Sane. Ovu dionicu ceste potvruje pronalazak ak sedam miljokaza. Od njih sedam dva potjeu iz kasnoantikog refugija u Halapiu. Na njima su natpisi Konstancija Hlora i Julijana. Jo jedan s Julijanovim natpisom pronaen je na dijelu puta koji vodi od Glamoa do Mlinita. Svi su ostali pronaeni miljokazi anepigrafski. Od Halapia do Smiljania Hana je bilo oko 12 kilometara rimskog puta.[footnoteRef:49] Na mjestu oko 12 kilomatara udaljenom od Glamoa, u Glavicama, pronaen je rtvenik Elija Tita. Ovaj je rtvenik pronaen in situ, a na njemu je naznaeno kako je stajao na mjestu 59 rimskih milja udaljenom od Salone i 5 rimskih milja udaljenom od Salvije. Od Smiljania Hana se do Mlinita put 10 kilometara uspinjao Mlinikom dragom.[footnoteRef:50] Ovaj dio puta prolazi zahtijevnim planinskim krajolikom koji pokriva gusta uma.[footnoteRef:51] Na polaaju 21 kilomatar udaljenom od Glamoa pronaena su dva miljokaza.[footnoteRef:52] Od Mlinita do Pecke je cesta bila u stalnom blagom padu. Kasnija turska trasa koja je iz Vrcara vodila u Glamo i Sinj ima puno slinosti s ranijom rimskom. Cesta ide dolinom Sane, podrujem na kojem su pronaeni ostaci rimskog vodovoda i kanalizacije. Pecka je tokom antike bila jako dobro utvreno sredite u kojem je ivjelo panonsko pleme Sardeata. Svoju je vanost temeljila na bogatstvu vodom i zemljom. Tu su se sastajale male lokalne ceste koje su se prikljuivale na glavnu trasu od Salone do Servitiuma.[footnoteRef:53] [49: I. BOJANOVSKI,1971 ., 75.] [50: I. BOJANOVSKI,1971 ., 76.] [51: I. BOJANOVSKI,1971 ., 77.] [52: I. BOJANOVSKI,1971 ., 76.] [53: I. BOJANOVSKI,1971 ., 77.]

6.1.5. Dionica Sernade XVIII Leusaba

Prema podatcima iz itinerara Leusaba bi trebala biti smjetena 27 kilometara sjeverno od Pecke. Njena tona lokacija nije poznata. Radi karakteristika panonskog krajolika nema ni ostataka ceste.[footnoteRef:54] Nekad se pretpostavljalo kako je ova trasa ila preko Stinice.[footnoteRef:55] Paali je Leusabu ubicirao u dananji Mrkonji Gradu. Istraivanjima koja je vodio 1969. i 1970. godine Ivo Bojanovski potvrdio kako je trasu rimske ceste trebalo traiti na podruju Boca.[footnoteRef:56] On se slae s Paalievom pretpostavkom o tome kako cesta nije ila preko Stinice ve preko Mrkonji Grada i Krupe. Pretpostavio je ikako je preko Stinice ila prikljuna cesta koja je pravac od Salone do Servitiuma povezivala s prometnicom koja je vodila od Salone preko Burnuma, Grahova, Drvara, Petrovakog polja i doline Sane. Od dobro naseljenog podruja oko Pecke, u ijoj su se blizini nalazili izvori Plive i Sane, su kretali mnogi prikljuni putevi.[footnoteRef:57] Na tom je podruju znaajan nalaz kasnoantikog katela u Gornjim Vrbljanima. Prema trbini je cesta morala ii kroz klanac i prijei Podraniko polje. To je polje u antici bilo barovito pa je cesta morala ii njegovim istonim dijelom.[footnoteRef:58] Nakon to je svladala sve te terenske prepreke kod Rogolja, ova je cesta poprimala tranzitni karakter. Dionica od Rogolja do Trijebovog (Jovane) je cijela provedena u gotovo istoj niveleti iako je prolazila kroz gustu umu.[footnoteRef:59] Kod Trijebovog (Jovane) na ovaj dio puta izlazi jedna lokalna cesta koja glavni pravac spaja s Mrkonji Gradom. Znamo prema podatcima iz itinerara kako je mjesto Trijebovo (Jovana) bilo udaljeno 98 rimskih milja od Salone, 18 rimskih milja od Pecke. Na temelju tih podataka tu bi se trebala ubicirati Leusaba, ali kako je dokazano da je Mrkonji Grad bio vanije antiko sredite Ivo Bojanovski Leusabu ubicira tamo.[footnoteRef:60] Ogranak ceste prikazan na Tabuli Peutingeriani se s ogrankom zabiljeenim u itineraru sastajao se ba u Leusabi.[footnoteRef:61] [54: I. BOJANOVSKI,1971 ., 78.] [55: I. BOJANOVSKI,1971 ., 80.] [56: I. BOJANOVSKI,1971 ., 84.] [57: I. BOJANOVSKI,1971 ., 85.] [58: I. BOJANOVSKI,1971 ., 86.] [59: I. BOJANOVSKI,1971 ., 87.] [60: I. BOJANOVSKI,1971 ., 89.] [61: I. BOJANOVSKI,1971 ., 90.]

6.2. Zajednika trasa Itinerara i Tabule

Podatci iz itinerara su neusklaeni s prikazima na Tabuli Peutingeriani zato to su Rimljani udaljenost mjerili od izlaza jednog do ulaza u drugo mjesto bez da su u obzir uzimali samo dimenzije samog naselja.[footnoteRef:62] Pravac koji je pronaen na temelju podataka iz itinerara obiljeen je miljokazima. Na ogranku koji je prikazan na Tabuli Peutingeriani do 1971. godine osim takozvanog putokaza na Rilikom polju i meaa u Vagancu nije pronaen ni jedan.[footnoteRef:63] [62: I. BOJANOVSKI,1971 ., 107.] [63: I. BOJANOVSKI,1971 ., 127.]

6.2.1. Dionica Leusaba XIII Aemate (po Itinerariumu Antonini) / Leusaba X Lamatis (po Tabuli Peutingeriani)

Ova se dva ogranka, od Leusabe prema Savi, razlikuju samo po putnim stanicama. Prva je dionica do Aemate (Lamatis) na Tabuli Peutingeriani prikazana kraa za 3 metra. Postojale su i dvije pomone ceste koje su iz Mrkonji Grada vodile na izvore vode.[footnoteRef:64] Putevi su se za Vrcar, Klju i Banju Luku ravali na Jelinkovcu.[footnoteRef:65] Po narodnoj se predaji kod vrela Begovca nalazio takozvani mramor. Narod je mogao mramorom nazivati i miljokaz i steak. Putna stanica Aemate (Lamatis) je tu pretpostavljena radi toponima atrnja i Mramor. Problem je odluiti je li stanica bila na gradini ili uz vrelo koje je od nje udaljeno 3 kilometra juno.[footnoteRef:66] [64: I. BOJANOVSKI,1971 ., 90.] [65: I. BOJANOVSKI,1971 ., 92.] [66: I. BOJANOVSKI,1971 ., 93.]

6.2.2. Dionica Aemate XIX Ad Ladios (po Itinerariumu Antonini) / Lamatis XII Castra (po Tabuli Peutingeriani)

Po podatcima iz itinerara dionica je 7 rimskih milja dulja od prikaza s Tabule Peutingeriane.[footnoteRef:67] Pouzdan dokaz o pruanju ove dionice je miljokaz iz Gornjeg ehera. Taj je miljokaz ujedno bio i posljednji moljokaz na putu prema Savi.[footnoteRef:68] Od miljokaza je put nastavljao prema Kastelu u Banja Luci gdje se uz desnu obalu Crkvine nalazilo rimsko naselje. To je naselje imalo izuzetan znaaj, a po nazivu Castra misli se kako je uz naselje tu bio i logor. Votivna ara posveena Jupiteru potvruje kako se na ovom prostoru u antici nalazio municipij ili autohtona civitas.[footnoteRef:69] Krupa na Vrbasu (Lamatis) i Banja Luka su na Tabuli Peutingeriani prikazane meusobno udaljene 18 kilometara. Na temelju toga se Castra moe ubicirati i na podruje Gornjeg ehera.[footnoteRef:70] Na temelju podataka iz itinerara i antikih ostataka stanica Ad Ladios ubicirana je u zapadni dio Trna.[footnoteRef:71] [67: I. BOJANOVSKI,1971 ., 93.] [68: I. BOJANOVSKI,1971 ., 94.] [69: I. BOJANOVSKI,1971 ., 95.] [70: I. BOJANOVSKI,1971 ., 96.] [71: I. BOJANOVSKI,1971 ., 97.]

6.2.3. Dionica Castra XIII Ad Fines (po Tabuli Peutingeriani)

Putna stanica Ad Fines je po Ivi Bojanovskom ubicirana u blizini termalnog izvora u Laktaima gdje je pronaena i ostava rimskog novca.[footnoteRef:72] Ovo je bio ekonomski vrlo vaan kraj gdje su izgraene brojne rustine vile. One su s glavnim prometnim pravcem bile povezane seoskim putevima.[footnoteRef:73] Paali je pretpostavio kako je putna stanica Ad Fines bila smjetena 4 kilometra sjeverno od Laktaa, u Mihovljanima.[footnoteRef:74] [72: I. BOJANOVSKI,1971 ., 97.] [73: I. BOJANOVSKI,1971 ., 98.] [74: I. BOJANOVSKI,1971 ., 97.]

6.2.4. Dionica Ad Ladios XXIV Servitii (po Itinerariumu Antonini) / Ad Fines XVI Servitio (po Tabuli Peutingeriani)

Ni jedan izvor ne daje udaljenost do samog mjesta gdje je promatnica zavravala ve samo do mjesta gdje je trasa Salona Servitium izlazila na cestu Siscia Ad Praetorium XXX Servitio XXIII Urbate XXXIII Marsoniae Sirmium koja je jednim dijelom prolazila desnom obalom Save.[footnoteRef:75] Zbog udaljenosti oznaenih na Tabuli Peutingeriani pretpostavlja se kako se Servitium nalazio u dananjem Srpcu. Tamo teren i je najpovoljni za prelazak preko Save.[footnoteRef:76] [75: I. BOJANOVSKI,1971 ., 98 - 99.] [76: I. BOJANOVSKI,1971 ., 99.]

6.3. Ogranak Tabule Peutingeriane

Ova je Dolabelina cesta na Tabuli Peutingeriani oznaena stanicama: Aequo VIII In Alperio XIV Bariduo Ionnaria XIII Saritte (Sarute) VII Indenea V Baloie XII Leusaba. Pretpostavlja se kako je na udaljenosti od 59 rimskih milja od Leusabe do itluka (Aequum) prometnica prolazila putnim stanicama itluk Prolog Livno ujica Kupreko polje Janj ipovo Jezero na Plivi Majdan Mrkonji Grad prema sjeveru istom rutom koja se moe iitati iz podataka u itineraru.[footnoteRef:77] Na ovoj su ruti sauvani neki ostaci prometnice. Ima ak i ostataka naselja koja su se uz nju nalazila. Uz ovu su se cestu nalazili municipij u ipovu i rudarski centri u Mrkonji Gradu i Majdanu. Duina ovog prometnog pravca na terenu odgovara prometnici prikazanoj na Tabuli Peutingeriani. Najdua dionica ove prometnice je ona izmeu putnih stanica Ad Fines i Servitio koja je iznosila 16 rimskih milja. Podruje kojim je cesta prolazila u antici bilo je pusto, umovito i zahtijevno. Naselja, za koja se pretpostavlja da su putne stanice, nalaze se samo uz prometnicu.[footnoteRef:78] [77: I. BOJANOVSKI,1971 ., 103.] [78: I. BOJANOVSKI,1971 ., 104.]

6.3.1. Dionica Leusaba XII Baloie

Dionica rimske ceste od Mrkonji Grada, preko Previla i Majdana, do Jezera iznosi 10 kilometara.[footnoteRef:79] Mrkonji Grad i Majdan su inae u antici bili veoma vani centri za preradu eljeza.[footnoteRef:80] Iz Majdana (Jajce) je cesta lijevom obalom Plive vodila u municipij Staro ipovo. Tamo se nalazi kompleks antikih ruevina zbog kojih je ba u Staro ipovo pretpostavljen smjetaj antike Baloie.[footnoteRef:81] [79: I. BOJANOVSKI,1971 ., 105.] [80: I. BOJANOVSKI,1971 ., 106.] [81: I. BOJANOVSKI,1971 ., 107.]

6.3.2. Dionica Baloie V Indenea

Cesta je od ipova ila prema jugu dolinom Janja. Kako bi izbjegla movarno tlo ila je preko Crkvine, a ne izravno preko ipova. Na mjestu gdje je presijecala Plivu ima ostataka antikog mozaika, hipokausta i odvodnih kanala. Blizu je pronaen reljef Minerve, Jupitera i Genija.[footnoteRef:82] Uz Janj se nalaze Donji Mujdii, mjesto koje bilo okrueno s ak etiri gradine. Tu je ubicirana rimska putna stanica Indenea. Ova je putna stanica bila izrazito vana.[footnoteRef:83] [82: I. BOJANOVSKI,1971 ., 111.] [83: I. BOJANOVSKI,1971 ., 112.]

6.3.3. Dionica Indenea VII Saritte (Sarute)

Ovo je jedna od najzahtjevnijih dionica ovog pravca zato to svladava znaajnu visinsku razliku te prolazi kroz bezvodni i pusti krajolik.[footnoteRef:84] Najznaajniji dio ove dionice je prijevoj Strojnice koji je imao funkciju etapne stanice. Na tom je mjestu ubicirana putna stanica Saritte (Sarute) jer razdaljina izmeu Mujdia i Strojnice odgovara onaj od 7 rimskih milja sa Tabule Peutingeriane.[footnoteRef:85] [84: I. BOJANOVSKI,1971 ., 112.] [85: I. BOJANOVSKI,1971 ., 114.]

6.3.4. Dionica Saritte (Sarute) XIII Ionnaria

Na Tabulu Peutingerianu ova je stanica umetnuta naknadno.[footnoteRef:86] Prema Kuprekom je polju ila zahtijevnim krkim krajolikom. Na ovom je dijelu puta pronaen poznati meani natpis s Vaganca.[footnoteRef:87] Cesta je od Strojica do ate vijugala vrtaama te je zato tu bila sastavljena od kaldrma koje su bile pojaane ivinjacima.[footnoteRef:88] Sigurno je bilo teko iznivelirati ovu cestu koja je prolazila kroz krevito Kupreko polje.[footnoteRef:89] Od ata je preko Novog Sela ila do Stubo Vrela gdje je Ivo Bojanovski ubicirao putnu stanicu Ionnariju. Tonije, putnu je stanicu locirao oko lokaliteta Crkvina u selu Blagaj. Potvrda za takvu ubikaciju je to to su na tom podruju pronaeni ostaci cipusa, novaca, keramike i rvnjeva. Pronaeni su antiki grobovi i konstrukcije. Mogue je kako se na ovoj lokaciji nalazila zgrada neke vrste prometne policije (stationarii) koja je morala imati objekte za prijem putnika, radionice za popravak kola i ostale objekte koji su bili potrebni za obavljanje javne slube (cursus publicus).[footnoteRef:90] [86: I. BOJANOVSKI,1971 ., 114.] [87: I. BOJANOVSKI,1971 ., 115.] [88: I. BOJANOVSKI,1971 ., 116 - 117.] [89: I. BOJANOVSKI,1971 ., 117.] [90: I. BOJANOVSKI,1971 ., 118 - 119.]

6.3.5. Dionica Ionnaria Bariduo

Iz Kuprekog je polja cesta vodila prema Livnu. Prvih 14 kilometara puta iz Kuprekog polja do Uivca u Rilikom polju bogat je ostacima kaldrme, ivinjaka i ostalog rimskog materijala.[footnoteRef:91] Kraj mjesta Uivac je u antici bilo vrelo te se se tu razilazile ceste. Na prometnom pravcu od Uivca do ujice cesta Salona Servitium koja je dolazila iz Livna preklapala se s cestom Salona Argentaria koja je dolazila iz Duvna.[footnoteRef:92] [91: I. BOJANOVSKI,1971 ., 119.] [92: I. BOJANOVSKI,1971 ., 120 - 121.]

6.3.6. Dionica Bariduo XIV In Alperio

Dionica je vodila iz Livna u podnoje Dinare gdje se sastajala sa ve spomenutom prometnicom zabiljeenom u itineraru.[footnoteRef:93] [93: I. BOJANOVSKI,1971 ., 122.]

6.3.7. Dionica In Alperio VIII Aequo

Prolazila je preko Prologa istom trasom kao ona o kojoj su podaci zabiljeeni u itineraru.[footnoteRef:94] [94: I. BOJANOVSKI,1971 ., 123.]

6.4. Solinski natpis

Mogue je kako cesta ...ad fines provinciae Illyrici nije ila ni jednom opisanom trasom. Neki nagaaju kako je iz itluka mogla ii preko Vrlike pa otamo do Unita i Grkovaca. Mogla je ii i iz Prologa koji se nalazi na jugu Livanjskog polja do Grkovaca. Otamo je preko Batasta ili Halapia mogla ii na Glamoko polje. Ipak, kada je Ivo Bojanovski rekognoscirao ovaj prometni pravac na terenu ustanovio je kako se ostaci Dolabeline prometnice najvie podudaraju s podatcima koji se mogu iitati s Tabule Peutingeriane.[footnoteRef:95] [95: I. BOJANOVSKI,1971 ., 125.]

7. Cesta Ad Hedum Castellum Daesitiatium

Cesta je po salonitanskim natpisima izgraena godine 19. 20. n. e. Trasa joj je komplicirana, te je iz tog razloga kroz dugi niz godina intrigirala brojne istraivae. Problem s ovom cestom je to na Tabuli Peuntigeriani nemamo udaljenosti meu zadnjim dvjema stanicama. Sigurno je kako je cesta iz Salone ila do Trilja (Tilurium), a od tuda u sjeveroistonom smjeru. Trea je po redu od cesta sa salonitanskih natpisa, a nakon Dolabele je produena do Argentarie pa je tako i zabiljeena na Tabuli Peutingeriani.[footnoteRef:96] [96: I. BOJANOVSKI, 1974, 133- 134.]

7.1. Povijest istraivanja

Zbog problema zadnjih dviju stanica, ali i zbog problematike ubiciranja nekih municipija, imamo mnogo moguih trasa u prolosti. J. Alaevi je dao jednu hipotezu trase koja ide iz Trilja preko Kraljiina nasipa u Bukom blatu do Livna (Ad Libros), pa u Borovu glavu (in monte Bulsinio) do uice gdje je po njemu Bistue Vetus. Prema W. Tomascheku ide iz Trilja sjevernije od Aranog, preko Bukog blata na Vidoe (Ad Libros) u Livanjskom polju do Buanin-grada (in monte Bulsinio), pa do Eminovog sela (Bistue Vetus) te na Vukovsko polje na Gornji Vakuf (Ad Matricem), Fojnicu (Bistue Vetus) i Sarajevsko polje (Stanecli). Ove trase ne pau Tabuli Peutingeriani po udaljenostima. Razlog toga je to obojica nemaju uvid u konfiguraciju terena jer kombiniraju municipije i trase iz ureda.[footnoteRef:97] [97: I. BOJANOVSKI, 1974, 146- 147.]

A . Evans je prvi izjednaio ovu cestu s jednim salonitanskim natpisom (a Salonis ad Hedum Castellum Daesitiatium). Po njemu se cesta kree preko Prologo u unutranjost do Vidoa (Ad Libros). Od toga mjesta daje dvije solucije, od kojih je jedna da ima zaokret prema sjeveru, a druga da ide kroz dolinu Neretve.[footnoteRef:98] [98: I. BOJANOVSKI, 1974, 147.]

Ovom cestom su se bavili jo i Balif, koji se prvi vodi tragovima na terenu, zatim Radimsky, koji je pronaao pet miljokaza u Reniima, Bauer, Buli, Abrami, Miller i mnogi drugi. Posljedni, koji je istraivao ovu trasu prije Bojanovskog, je E. Paali. Po njemu cesta ide trasom Trilj Arano Duvanjsko polje Ravanjsko polje Vukovsko polje Radua planina Gornji Vakuf dolina Bistrice dolina Lave Zenica. Preuzeo je, kao i drugi brojni arholozi, miljene Patscha, pa Bistue Vetus stavlja u Varvaru, a Bistue Nova u Mounj.[footnoteRef:99] [99: I. BOJANOVSKI, 1974, 149-150.]

7.2. Dionica Salona XVI Tilurio

Cesta je bila duga 24 km i u cijelosti se poklapala s prvom dionicom ceste Salona Narona. Ila je iz Salone preko Klisa i Dugopolja do Diema gdje je pod Bukovaom bilo raskrije Salona Tilurium i Salona Aequum. Nakon toga nastavljala kroz Dicmo Donje Vojnia Gardun Trilj. To je dobro arheoloki dukumentiran i siguran put. Postoje i miljokazi koji dokazuju njenu trasu. Tri miljokaza, s imenima careva Maksimina Traanina, Trebonija Gala i Konstacija, imamo na Klisu. Miljokazi, s imenima careva Maksimina Traanina i Konstacija, su se nalazili i u Dicmu.[footnoteRef:100] [100: I. BOJANOVSKI, 1974, 151.]

7.3. Dionica Tilurium XXII Ad Libros

Dionica je duga 33 km. Blif ju je stavoi na trasu Trilj Grabovica na Bukom blatu Vedrina Donja Tijarica iznad Omren staja Brekalo Bukova gora. Dobro je dokumentirana miljokazem u Veliu kraj Trilja sa spomenom cara Maksimina Traanina i s miljokazima iz Renia sa spomenom careva Gordijana III i Klaudija II. Upravo zbog tih miljokaza, Bojanovski stanicu Ad Libros stavlja u Gradinu na Bukovoj gori, koja je inae bogata arheolokim nalazima tog doba.[footnoteRef:101] [101: I. BOJANOVSKI, 1974, 152-155.]

7.4. Dionica Ad Libros IX in monte Bulsino

Cesta je duga 13,5 km, a Bojanovski joj trasu smjeta pravcem Gradina u Bukovoj gori vrelo Mukinice Grabovac Riina Naklo Karlov Han ispod Brljevca u Prisoju Privala tzv. sedlo koje razdvaja Buko blato od Duvanjskog polja. Pronaao je ostatke rimske ceste na podruju Grabovice, Prisoja i kod vrela banica na Duvanjskom polju. Prisoje je takoer bila i raskrsnica puteva, a Bojanovski tu nalazi i kasnoantiku baziliku i natpis Publija Elija Juvenala. Tri anepigrafska miljokaza su se nalazila u Vratinama, kod Karlova Hana i kod vrela banice. Ova trasa odgovara udaljenosti na Tabuli, ali i po arheolokoj grai se moe utvrditi da je prolazila tuda. banice bi po svemu sudei bile rimsko naselje in monte Bulsinius.[footnoteRef:102] [102: I. BOJANOVSKI, 1974, 156-160.]

7.5. Dionica In monte Bulsinio VI Bistue Vetus

Dionica po Tabuli iznosi 9 km to odgovara udaljenosti od Privale do Duvna, preko Stipania, Podgaja i Gradine.[footnoteRef:103] Nekada je Bistue Vetus Patsch ubicirao u Varvaru, a Bistue Nova u Zenicu. Danas njegovo miljenje se smatra neispravnim i neloginim. Nije imalo smisla da rimljani grade cestu toliko duboko u unutranjost kako bi je kasnije sputali u dolinu Srebrenice. Iako su se veina arheologa, u doba iznoenja ove teze, priklonila miljenju Pastcha.[footnoteRef:104] Duvno tada nije dolazilo u obzir Bistue Vetus jer je po pastchu trebalo biti Delminium. Zaninovi je u novije vrijeme locirao Delminium na Gradini kod Gaja iznad Duvna, a Duvno bi po udaljenostima na Tabuli trebalo biti Bistue Vetus.[footnoteRef:105] [103: I. BOJANOVSKI, 1974, 160.] [104: I. BOJANOVSKI, 1974, 135-139.] [105: I. BOJANOVSKI, 1974, 161-164.]

7.6. Dionica Bistue Vetus XXV Ad Matricem

Sigurno je kako je cesta iz Duvna dalje nastavljala prema sjeveroistoku u podruje centralne Bosne, meutim pravac joj nije siguran. Razlog tome je to ne postoje tragovi ceste, niti miljokaz na terenu. Jedini prirodni prolaz do sredinje Bosne iz Duvna ide dolinom Suice preko Kuprekog polja. Bojanovski smjeta stanicu Ad Matricem u Otinovce, koji se nalaze 3-4 km prije Kuprekog polja, jer je Patsch tu pronaao antiku spoliju s natpisom. Drugi razlog je to to udaljenost od Duvna do Otinovca se slae s Tabulom.[footnoteRef:106] [106: I. BOJANOVSKI, 1974, 165-167.]

7.7. Dionica Ad Matricem XX Bistue Nova

Udaljenost od Bistue Vetus do Bistue Nova, po Tabuli, iznosi oko 67 km. Trasa jo je locirana zahvaljujui rimskim straarnicama, novcem, cisternama i jednim miljokazem iz Koprivnice. Cesta, po tim nalazima, je prolazila kroz Kupres Stoer Velika vrata Bugojanko polje Koprivnica dolina Porinice. Postoji i alternativna trasa koja ide preko Velikih vrata i dolinom Porinice kroz Mala Vrata pa preko Prusca. Prema svemu ovome Bistue Nova se moe ubicirati u ipuljiu u Bugojnom.[footnoteRef:107] [107: I. BOJANOVSKI, 1974, 170-173.]

7.8. Dionica Bistue Nova XXIV Stanecli

Trasa ceste se locira na stari konjski put koji je vodio od Bugojna preko Rankovia do Malog Mounja, a udaljenost se slae s onom na Tabuli. Bojanovski dokaze nalazi i u ostatcima prapovjesnih gradina, ali i rimskih utvrda.[footnoteRef:108] [108: I. BOJANOVSKI, 1974, 174-179.]

7.9. Dionica Stanecli ... Argentaria

Dionicu je Pastch lociraou u putu Mali Mounj Vitez Kruice Rika Busovaa Gromiljak Kiseljak. Ta trasa je poznata i kao stari turski put. Takoer su i na tri mjesta evidentirani ostatci rimskih naseobina. Prema Bojanovskom Argentarija bi mogla biti na mjestu Vinjice i Gromiljaka, koji i po nekim autorima ima rang municipija, ili oko dananje Srebrenice na Dini. Najvei problem za odrediti fines ove trase je to nam Tabula ne donosi podatke o udaljenosti meu ovim dvjema stanicama.[footnoteRef:109] [109: I. BOJANOVSKI, 1974, 179-181.]

8. Cesta Ad Bathinum Flumen

Cesta je po salonitanskom natpisu izgraena 20. g. n. e. i bila je duga oko 295 km. Natpis je uniten u gornjem djelu i od naziva rijeke nam je ostalo samo BA. Pretpostavlja se po drugim izvorima kako je to rijeka Bathinum. Njeni ostatci na terenu ne postoje pa imamo dvije pretpostavke dokle je vodila. Prva pretpostavka je kako je Bathinum Bednja u Hrvatskom Zagorju, a druga kako je to rijeka Bosna. Prva je otpala kao rjeenje jer se salonitanski natpisi odnose samo na Dolabeline ceste u Dalmaciji.[footnoteRef:110] [110: I. BOJANOVSKI, 1974, 192 198.]

Ako stavimo da je Bathinum Bosna onda su mogua etiri pravca kretanja ove ceste. Prvi pravac je: Salona Livno Kupreko polje ipovo Jajce Turbe Travnik Zenica epe. Drugi pravac je: Salona Livno Kupreko polje Bugojno Mounj Zenica epe. Trei pravac je: Salon Trilj Duvno Kupres Bugojno Mounj Zenica epe. etvrti pravac je: Salon Trilj Duvno Varvara Gornji Vakuf Mounj Zenica epe. Sve ovo se moe skratiti u dvije realne mogunosti od kojih je prva da je u Dolabelino doba ve izgraena cesta koja povezuje salonu sa dolinom Plive, a druga da ide do Mouna po trasi ceste Salona Argentaria.[footnoteRef:111] [111: I. BOJANOVSKI, 1974, 199 200.]

Najvjerojatnije ova cesta izlazi iz Salone kao i cesta Salona Argentaria, a po Bojanovskom se razdvajaju negdje na Travnikom polju.Pretpostavlja se kako je ila u Zeniku kotlinu jer je tamo bio bogati peregrinski centar.[footnoteRef:112] [112: I. BOJANOVSKI, 1974, 200 201.]

9. Cesta Ad imum montem Ditionum Ulcirum

Cesta se sastoji od nekoliko djelova od kojih je prvi Salona Andetrium (Via Gabiana), drugi dio je ad imum montem Ditionum Ulcirum, a zavrava s cestom koja nije iz Dolabelinog doba -Via Claudia. Trasom ove ceste su se bavili Baur, Abrami i Balif, koji joj je odredio trasu zahvaljujui miljokazima iz Resanovca, Drvara i Pasjaka.[footnoteRef:113] [113: I. BOJANOVSKI, 1974, 204 205.]

9.1. Salona Andetrium

Cesta je izgraena 16. 17. g. n. e., a trebala je povezivati Burnum, gdje su bili pripadnici XI. legije, i Tilurium, gdje su bili pripadnici VII. legije. Duga je 24 km, prolazi dolinama ikole, Vrbe i Sutine, a spajala je Sinjsko i Drniko polje. Cesta se kod Grla na Klisu odvajala od ceste Salona Aequum i skretala je prema zapadu.[footnoteRef:114] [114: I. BOJANOVSKI, 1974, 131.]

Nekad se mislilo da je cesta nosila naziv, Via Gabiana, po konzulu Aulu Gabiniju. Postojala su dva miljenja, od kojih je jedno bilo kako je taj naziv u znak sjeanja na Gabijana, koji je tu doivio poraz, a drugo da ju je on izgradio. Po Bojanovskom malo je vjerojatno da bi Rimljani slavili takav poraz, to znai da to miljenje propada. Vjerojatno je Gabinijan popravljao cestu ilira, na kojoj je sagraena rimska cesta, ali umjetna je nastala za vrijeme Dolabele o emu nam svjedoi i salonitanski natpis.[footnoteRef:115] [115: I. BOJANOVSKI, 1974, 131.]

9.2. Ad imum montem Ditionum Ulcirum

Syinodion, kasnije Magnum, Promona i Burnum se nalaze na trasi ove ceste. Ila je do augzilijarnih jedinica na Kadinoj glavici, Kanjana i Mioia. Od tuda se nastavljala do Promone, Gradine na klancu kraj Tepljuha, i Burnuma. Najobavjeteniji smo o trasi koja je ila Burnum Knin mons Ulcirus, a ona je ujedno i kraj Dolabeline ceste. Po naseljenosti puta, uplja crkva Puljanke itluk Vrbnik Knin Golubi Strmica, se pretpostavlja trasa ceste. Kraj joj je bio Matas gradina u Strmici, tj u klancu ispod gradine. Udaljenost od Salone do Ulcira se slae sa salonitanskim natpisom, a iznosi 115 km.[footnoteRef:116] [116: I. BOJANOVSKI, 1974, 210 211.]

9.3. Via Claudiana

Cesta je sagraena 47. 48. g. n. e. Trasa joj je ivkovii Vidovii Otrelj Drvar Bravsko ekovac Bara Zdeni Dol Kapljuh Bravski Vaganac Stari Majdan i s tim produetkom je ova cesta postala najkraa i najfunkcionalnija veza Salone s Panonijom. Vjerojatno se spajala sa Siscia Ad Praetorium Servitio cestom u dolini Motanice, a potvrena je i u pet miljokaza iz Drvara i trima iz Bare.[footnoteRef:117] [117: I. BOJANOVSKI, 1974, 212 219.]

10. Prikljuni puteviVia vincinales su brojni transverzalni putevi prikljueni glavnim magistralama. Bitni su jer povezuju glavne ceste s mnogim manjim mjestima koji nisu na njihovim smjerovima kretanja.[footnoteRef:118] [118: I. BOJANOVSKI, 1974, 221.]

Postoji petnaest sigurnih prikljunih puteva o kojima znamo dosta, a spajaju se na glavnu magistralu Salona Argentaria. Salonu s centrom u Gradini i zaleem Kozjaka povezuje cesta koja se odvaja od glavne magistrale iznad Riinica. Raskrije u Trilju povezuje Salonu sa Naronom, Skadrom i Dirahijem. Jedan se put odvajao u Breklima, a vodio je do Vidoa na Livanjskom polju. Cesta se od Bukove Gore takoer odvaja, a vodi do Zidine, Vidnice, Studenca i Lovrea. U Prisoju se odvaja krak koje vodi preko Golinjeva i Pothuma u Livanjsko polje. Dva kraka su se odvajala na Duvanjskom polju i oba su vodila na istok u naselje pod Gradinom u Crvenicama. Sjevernije od Mokronoga, za oko 1 km, ide cesta preko Pakline u Ravanjsko polje, pa u Gornje Rame, a zavrava na podruju Gornjeg Vakufa. Put se razdvaja i na Rivlikom polju kod sela Uivca, a iz Bugojnog krak je vodio dolinom Vrbasa i Plive. Put prema Travniku se odvaja u Mounju. Magistrala je s Zenicom povezana preko kraka koji se odvaja u dolini Bile.u Vinjikom polju postoje dva kraka. Jedan se spaja s cestom Narona nevestinjsko polje Konjic Ivansedlo Sarajevsko polje Romanija Han Pijesak Podrnje, a razdvaja se u Vinjici. Krak koji izlazi iz Han Ploa spaja cestu s Mokrinom. Cesta se spaja s cestom iz doline Neretve na podruju Blauja.[footnoteRef:119] [119: I. BOJANOVSKI, 1974, 221-228.]

Ceste Salona Servitium i Salona Burnum Ulcirum dolina Sane su takoer imale svoje prikljune puteve. Jedan od njih je iao iz Mua i vodio je do Ekvuma. Iz ceste Salona Burnum Ulcirum je u Vidoviima izlazio jedan krak koji se preko Livanjskog polja u Litvanima spaja na cestu Salona Servitium. Razgranava se u tri smjera i u Lanitu, a jedan krak preko kljua, Stinice i Dubice takoer vodi do ceste Salona Servitium.[footnoteRef:120] [120: I. BOJANOVSKI, 1974, 228-229.]

11. Zakljuak

12. Popis literature

BOJANOVSKI, I., 1974. Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Djela, knj. XLVII, Centar za Balkanoloka ispitivanja, 2, Sarajevo.

JAGENTEUFEL, A., 1958. Adolf Jagenteufel, Die Statthalter der rmischen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian, Schriften der Balkankomission, Antiquarische Abteilung, 12, Wien.

KUNTI-MAKVI, B., 2006. Bruna Kunti-Makvi, Pisani izvori u slubi arheolokih istraivanja. Scripta et effossiones: nastava, Opuscula Archaeologica, 30, Zagreb, 225-269.MESIHOVI, S., 2010. Salmedin Mesihovi, Aevum Dolabellae-Dolabelino doba, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH, 39, Sarajevo, 99-123.MESIHOVI, S., 2014. Salmedin Mesihovi, PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES. Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, Sarajevo.

MILETI, ., 2004. eljko Mileti, O rimskim cestama na aserijatskom podruju, Asseria, 2, Zadar, 7-21.

MILETI, ., 2014. eljko Mileti, Ostatci rimskih cesta na tlu Hrvatske, Klasini Rim na tlu Hrvatske (katalog izlobe), Zagreb, 57-58.

POVIJEST, 2007. Povijest 3. Helenizam i rimska republika, Zagreb.

RENDI-MIOEVI, D., 1964. Duje Rendi-Mioevi, P. Cornelius Dolabella legatus pro praetore provinciae Dalmatiae, proconsul provinciae Africae Proconsularis (Problem s de chronologie), Akte des IV internationalen Kongresses fr griechische und lateinische Epigraphik, Wien, 338-347.

WILKES, J.J., 1969. John J. Wilkes, Dalmatia, History of Provinces of the Roman Empire, London.

28