RENE DESCARTES – MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI

- U KOJIMA SE DOKAZUJE BOŽJA EGZISTENCIJA I RAZLIKA IZMEĐU LJUDSKE DUŠE I TIJELA –

Posveta najmudrijim i najsvetijim muževima, dekanu i doktorima svetog teološkog fakulteta u Parizu.

Otkriva kako su mu pitanja o Bogu i ono o duši glavna od onih za koje smatra da bi ih valjalo dokazivati više filozofijom nego teologijom. Vjernicima je lako dokazati božju egzistenciju, a s nevjernicima nije tako lako. Ono što se može znati o Bogu ne treba razlozima tražiti nigdje drugdje nego nam može otkriti naš vlastiti duh. Tvrdi da se Bog lakše i sigurnije spoznaje negoli stvari ovog svijeta. On će pokušati ovdje pronaći stalne tvrdnje i razloge da Bog jest i da se ljudski duh razlikuje od tijela. Za shvatiti njegove razloge, potreban je duh lišen predrasuda koji se lako oslobađa pridruženih osjetila. Na svijetu nema toliko prikladnih za metafizička kao za geometrijska razmatranja. Njegov cilj je dati tako bjelodane i očite dokaze koje će moći prihvatiti apsolutno svi da više nitko ne može posumnjati u Božju egzistenciju te različitost ljudske duše od tijela.

PROSLOV ČITATELJU

Najprije objašnjava neke najvažnije kritike na njegove prethodne tekstove – nije istina da ljudski duh okrenut samom sebi ne prima sebe nikako drukčije nego kao stvar što misli – to je krivo tumačena izjava - > mislio je na to da on u vezi svoje esencije ne može spoznati ništa drugo osim da je stvar koja misli.

Drugo – postoji prigovor za to da ne mora postojati stvar koju je on zamislio a koja je savršenija od njega, ali Descartes tvrdi da zaista samo iz toga što u njemu postoji ideja stvari savršenije od njega proizlazi da i ta stvar istinski postoji.

PREGLED ŠEST SLJEDEĆIH MEDITACIJA

PRVA MEDITACIJA – izlažu se uzroci zbog kojih možemo sumnjati u sve stvari, osobito u materijalne, a to je korisno jer se oslobađamo predrasuda i pripravlja nam se najlakši put da odvojimo osjetila od samog duha

DRUGA MEDITACIJA – tu se prelazi na fazu kada duh pretpostavlja da ne postoje sve one stvari u koje se može i najmanje sumnjati, ali shvaća da nije moguće da i on sam ne postoji. Neki će tu očekivati razlog za besmrtnost duše no on neće pisati ni o čemu što ne može dokazati. Prirode duha i tijela se shvaćaju kao oprečne jer duh je nešto što je nedjeljivo, a tijelo dijeljivo. Ljudsko tijelo vrlo lako propada, a ljudski duh je po svojoj naravi besmrtan.

TREĆA MEDITACIJA – u dokazivnaju Božje egzistencije, nema smisla koristiti se nikakvim usporedbama koje se odnose na tjelesne stvari. Jednostavno – ideja Boga, koja je u nama, ne može ne imati samog Boga kao uzrok.

ČETVRTA MEDITACIJA – dokazuje se kako su istinite sve one tsvari koje shvaćamo jasno i odjelito, a isto tako se objašnjava u čemu je razlog lažnosti (neistinitosti): što je potrebno znati kako radi potvrde prethodnog tako i za razumijevanje slijedećeg.

PETA MEDITACIJA – općenito se objašnjava tjelesna narav, iznose se novi dokazi o Božjoj egzistenciji

ŠESTA MEDITACIJA – razlikuje se razumijevanje od imaginacije, opisane su oznake razlika, pokazuje se stvarna razlika između duha i tijela, a pokazuje se i to kako je on s tijelom usko povezan te s njim čini jedno, o pogreškama do kojih se dolazi osjetilima, načini na koji se one mogu izbjeći, iznose se svi razlozi za dokaz egzistencije materijalnih stvari; razlozi za dokazivanje njih ne mogu biti tako čvrsti i bjelodani kao oni pomoću kojih dolazimo do spoznaje o našem duhu i Bogu

1. MEDITACIJA – O STVARIMA KOJE SE MOGU STAVITI U SUMNJU

Descartes kaže kako je opazio da je već od malena usvojio neke stvari kao istinite koje su ustvari lažne, a nadogradnja na taj temelj bila je još sumljivija. Zadnjih godina je shvatio kako mora dočekati pravo vrijeme da to sve skupa preispita i postavi čvrste i postojane temelje.

Uhvatit će se prvo samih počela na kojima se gradilo sve ono u što je prije vjerovao.

Ono što je dosad primio kao najistinitije, primio je od osjetila, a otkrio je da ona pokatkad varaju. Iako se u neke stvari može stopostotno uzdati u njih, primjetice da je to njegovo tijelo, da su to njegove ruke itd.

Koliko ga je puta znao zbuniti san koji je izgledao tako stvarno, u kojem je također mogao vidjeti svoje ruke, svoje stvari, uobičajeni prostor oko sebe a ipak je to bio samo san. I on je nastao po uzoru na ono stvarno kao i imaginacija bilo kojeg slikara koliko god on čudnovatu stvar naslikao, npr. sirenu koja je samo sastavljena od već postojećih detalja iz stvarnosti.

Takve stvari, pomoću kojih nastaju istinite i lažne slike u našem mišljenju su tjelesna narav uopće i njezina protežnost ( extensio ); takav je oblik protežnina (res extensa), zatim njihova količina, ili njihova veličina i broj, samo mjesto na kojem egzistiraju, vrijeme kojim traju i slično.

Fizika, medicina, zvjezdoznanstvo i slično su prilično sumnjive discipline jer promatraju složevine ( res compositae ), dok aritmetika, geometrija i slično bave se samo najjednostavnjim i najopćenitijim stvarima. Dva i tri su uvijek 5, takva jasna istina ne može biti lažna.

Sve što je i najmanje sumnjivo treba odmah odbaciti dok se ne pronađe ono čvrsto.

Iako pokušava pročistiti svoje misli, stalno ih treba imati pred očima jer cijelo vrijeme zapada pod utjecajem onih starih uobičajenih misli kojima je navikao vjerovati, iako njih sve treba preispitati. Zato će pokušati sam sebe prevariti i sve će ih smatrati lažnima i izmišljenima dok više nijedna opaka misao ne bude priječila pravo poimanje stvari.

Pretpostavit će, ne da postoji najbolji Bog i izvor istine, nego vrlo moćni i lukavi zloduh koji ga sa svime što je oko njega pokušava obmanuti i zato će ustrajati u tome da nebo, zrak, boje, likovi, zvukovi, da su to sve zamke, promatrat će samog sebe kao da nema ni očiju, ni mesa ni krvi. To je vrlo teško, i lijeno mu je, najradije bi se vratio kolotečini i uobičajenim svakodnevnim mislima, ali ne smije odustati.

2. MEDITACIJA – O NARAVI LJUDSKOG DUHA: DA JE ON POZNATIJI OD TIJELA

Započinje s nijekanjem svega oko sebe. Što će onda biti istinito? Možda jedino to da ništa nije sigruno. No tko mu je usadio sve te misli? Možda Bog? A možda i on sam je tvorac tih misli. Ali ni to ne može biti kada je porekao i postojanje samog sebe. Obmanjivač ga vrlo uspješno vara, no ne može ga prevariti u jednoj čvrstoj misli – da on egzistira,on jest, i to nužno jest istinito.

Treba dakle otkriti koji je to on koji nužno jest.

Dosad je za sebe mislio da je čovjek. A što je čovjek? Ne može reći da je umna životinja jer bi to kasnije zahtjevalo vrlo opširna razmišljanja.Opazio je da se hrani, korača, osjeća i spoznaje i to je pripisivao duši, a što je duša, nije ni razmišljao. Pod tijelom podrazumijeva sve što se može ograničiti nekim oblikom, odrediti mjestom, koje se može opaziti pogledom, dodirom, sluhom, okusom i njuhom i gibati na različite načine dodirom nečeg drugog.

Može li ustvrditi da on ima sve te nabrojene karakteristike tijela? Ne može, zanijekao je da uopće ima tijelo, pa se na to nadovezuju i karakteristike duše, hranjenje, hodanje, osjećanje koje ne može biti ako nema tijela. Jedino što ostaje je mišljenje, ono se ne može od njega otrgnuti. Prestane li sa svakim mišljenjem, prestaje i sa bitkom. On je ukratko stvar što misli (res cogitans), to jest duh (mens) ili duša (animus), ili razum (intellectus) ili um (ratio).

On je stvar koja misli – ono što sumnja, razumijeva, tvrdi, niječe, hoće, neće, zamišlja i osjeća.

Napokon, dolazi do dijela kada više samom sebi ne može zanijekati da vidi, čuje, osjeća toplinu. To se sve točno naziva osjećati (sentire). Kako mi spoznajemo da je neko tijelo baš to tijelo? Uzima za primjer vosak, koji još ima okus meda, još ima miris cvjetova, očiti su njegova boja, oblik, veličina, čvrst je, hladan, udari li ga se prstom, ispušta zvuk…ima sve potrebno da ga se smatra nekim tijelom. No primakne li se ognju, nestaju ostaci okusa, isparava miris, mijenja boju, iščezava oblik, veličina raste, postaje tekuć, vruć je, ako se udari, ne ispušta zvuka…Ostaje li to isti vosak? Nesumnjivo da.

Dakle, osjeti nama ne mogu dati informaciju o tome da je to još uvijek taj vosak, ali mi to ipak znamo da jest. Mi to možemo znati samo uvidom duha (solius mentis inspectio).

On kad spoznaje da je tu vosak, spoznaje to najprije očinjim vidom, a ne samo uvidom duha. U drugom prizoru on s prozora, pod ogrtačima i klobucima vidi ljude, ali ipak sudi da su to ljudi i ne sumnja u to. Dakle ono za što je mislio da vidi očima, shvaća tek sposobnošću prosudbe koja je u njegovom duhu.

Ako sudi da vosak egzistira po onom što vidi, onda još bjelodanije proizlazi da i on sam egzistira po samom tom što vidi. Ako sudi da vosak jest, po tome što ga dotiče, opet proizlazi isto, da on jest. Sve s pomoću čega spoznaje odjelito vosak, direktno pomaže dokazivanju postojanja njegova duha.

U zaključku, jasno spoznaje da od svojeg duha ne može spoznati ništa lakše i bjelodanije.

3. MEDITACIJA – O BOGU, DA EGZISTIRA

Na početku ovog trećeg razmatranja zaključuje da je istinito sve što zahvaća veoma jasno i odjelito. Pa ipak, znalo se dogoditi da je mnoge stvari primao kao posve sigurne i očigledne, za koje je poslije otkrio da su sumnjive. Kakve su to stvari onda? Naravno, nebo, zemlja, zvijezde i sve ostalo što se zahvaća osjetilima. U njegovom su duhu zaista bile ideje ili misli takvih stvari. No, to izgleda nije bilo zbog snage njegovog zahvaćanja. Prije je spominjao nekakvog boga obmanjivača. Postoji li uopće Bog? Treba istražiti da li Bog jest i ako on jest, može li biti obmanjivač.

Odlučuje podijeliti svoje misli u dva reda, istražiti u kojima se nalazi istina ili laž. Jedne stvari se nazivaju voljama (voluntates) ili afektima, a druge sudovima (judicia).

U samoj volji ili afektima ne treba se bojati nikakve laži, jer kakve opake stvari on poželio ili pak one kojih nikad nema, nije neistinito da ih želi. Kod sudova mora paziti da se ne prevari. Glavna pogreška u njegovim sudovima može biti u tome da su ideje koje su u njemu slične ili sukladne stvarima koje su izvan njega.

Od tih ideja, jedne su urođene (kao kad razumijeva što je istina, štoje mišljenje), druge pridošle (ako sluša buku, osjeća vatru, gleda sunce), treće od samog sebe sačinjene (ako sam izmišlja sirene, hipogrife i slično).

Ideje koje potječu od stvari koje egzistiraju izvan nas često se pojavljuju protiv naše volje, ne ovise o našoj volji, npr. Osjećamo toplinu od vatre koja je neka stvar različita od nas (i kraj nas je) i ne možemo to ne osjećati.

Koliko te ideje ne ovisile o našoj volji, ne mora ipak proizlaziti da one potječu od stvari koje su izvan nas. Možda je u nama i neka druga sposobnost, proizvođačica tih ideja…

O suncu imamo različite ideje – jedna je dobivena pomoću osjetila, i po njoj mislimo da je sunce veoma malo, a druga se temelji na astronomskim razlozima prema kojima znamo da je sunce nekoliko puta veće od zemlje.

Objektivni oblik bitka pripada idejama po samoj njihovoj prirodi,a formalni oblik bitka pripada uzrocima ideja, barem prvih i glavnih, po njihovoj prirodi. Možda se jedna ideja rađa iz druge, ali to ne ide do u nedogled, nego tako treba doći do neke prvotne ideje, kojoj je uzrok poput arhetipa, u kojem je formalno sadržana sva ona stvarnost koja je u ideji tek objektivno.

No ako je objektivna stvarnost neke od njegovih ideja takva da ona nije u njemu ni formalno ni eminentno, niti da on može biti uzrokom te ideje, onda slijedi da nije u svijetu on sam, nego da egzistira i neka druga stvar koja je uzrok dotične ideje.

Dakle postoje neke ideje koje su samo njegove a to su jedna koja predstavlja Boga, neke stvari tjelesne i nežive, neke anđele, jedne životinje i drugi ljudi njemu slični. Ideje koje ima o ljudima, životinjama i anđelima je mogao lako proizvesti od znanja koja ima o sebi samom, tjelesnim stvarima i Bogu.

Što se tiče spoznavanje ideja tjelesnih stvari, u njima je sve takvo da bi moglo poticati od nas samih. Tijela imaju niz različitih karakteristika koje su zapravo ne-stvari, malo jasne i određene, kao npr. pitanje je li hladoća manjak topline ili toplina lišenost hladnoće.Takvim idejama smo zaista tvorci mi sami jer one su tu jer nešto manjka našoj naravi koja nije posve savršena.

Sve stvari od kojih se sastoje ideje tjelesnih stvari: protežnost, oblik, položaj, gibanje, formalno u nama nisu sadržane, jer nismo ništa drugo nego tek stvar koja misli, stvar što misli, stanovit oblik supstancije, a mi samo smo supstancija.

Preostaje još ideja Boga za kou treba zaključiti ima li u njoj što god a da nije poteklo od nas samih. Pod Božjim imenom Descartes podrazumijeva posebnu supstanciju koja je beskonačna, neovisna i vrhunski razumna, vrhunski moćna, koja je stvorila njega i sve ostalo što egzistira.

U njemu je ideja supstancije jer je i sam supstancija, ali je konačan, a on ima ideju beskonačne supstancije, te ona mora potjecati od supstancije koja je istinski beskonačna.

Descartes zaključuje da nam je urođenija i prirodnija spoznaja, tj. predodžba o Bogu nego o nama samima. Jer kako možemo drukčije imati mišljenje da nismo savršeni i potpuni nego ako nemamo ideju o nekom savršenom biću zbog kojeg spoznajemo svoje nedostatke?

Dakle ako imamo ideju nečeg takvog jasnog i odjelitog, ideju beskonačnog iako smo mi konačni i ne možemo do kraja shvatiti što to znalu beskonačno, to nam ne smeta da shvatimo da ono savršeno što možemo zamisliti da se nalazi u Bogu, da ideja koju o njemu imamo bude najistinitija, najjasnija i najodjelitija od svih koje su u nama.

Uviđa da se njegova spoznaja polako povećava pa zašto ona ne bi dotakla beskonačnost Boga? Objašnjava da je to nemoguće jer koliko god se spoznaja povećala, uvijek će imati mjesta za još širenja jer nikad neće biti potpuna, a Bog oduvijek ima svu beskonačnost jer se njoj više ne može ništa dodati.

Istraživanje o egzistenciji Boga nastavlja propitivanjem po kome on jest? Po sebi samom, po roditeljima, ili bilo čemu drugom manje savršenom od Boga?

Kada bi bio po sebi samom, dao bi samom sebi sva savršenstva, učinio bi se Bogom. Također, živeći zaključuje da je prošlog trenutka postojao a idućeg nije morao…tako da očito postoji neka sila koja ga održava na životu. Smatra da ista ta sila utječe i na stvaranje nove stvari i na održavanje. Stvaranje od održavanja se razlikuje u razumu i to je očito po prirodnoj svjetlosti..( to je pojam koji stalno spominje, to mu je valjda nešto kao po logici…)

Dakle, ne bavi se pitanje što ga je jednom proizvelo, nego što ga to drži na životu. U Bogu moraju biti sadržane sve ideje savršenstava. On mora postojati sam po sebi, a ne po nekom drugom, jer kad bi bio po nekom drugom, onda bi se „taj drugi“ opet morao istražiti dok se opet ne bi došlo do Boga tako da to ne može ići u nedogled.

Jedno od glavnih savršenstava za koje razmije da su u Bogu su – jedinstvo, jednostavnost ili nerazdvojivost svega onog što je u Bogu.

Kojim je načinom primio ideju od Boga? To nije bilo osjetilno, nije ju izmislio…Ideja Boga je njemu urođena kao što mu je urođena ideja sebe samog.

4. MEDITACIJA – O ISTINITOME I LAŽNOME

Njemu je nekako lakše spoznavati ljudski duh od bilo koje tjelesne stvari, zamišljajući ga kao stvar što misli, što nije protegnuta u dužinu, širinu i dubinu, niti ima bilo što drugo od tijela.

Čini mu se da će moći doći do motrenja istinskog Boga kojem su skrivene sve mudrosti i spoznaje o svim stvarima.

Nemoguće je da Bog nas obmane. Obmana je znak nesavršenstva, svjedoči o zloći i slabosti.

Zaključuje da je u nama sposobnost prosudbe i budući da nas Bog ne obmanjuje, nije nam je dao da bi njome ikada mogli pogriješiti ukoliko se njome ispravno služimo.

Kad je tako, da nam je prosudba dana od Boga, čini se da mi nikada ne bismo smjeli pogriješiti. Ali, to se događa samo dok smo okrenuti Bogu. Postoji i njegov kontrast, nebiće, i kad se okrenemo njemu, tada griješimo. Mi smo stvoreni kao sredina između Boga i nebića. Bog nam nije dao mogućnost griješenja, to je samo nedostatak jer mogućnost prosudbe u nama nije beskonačna.

Mnoge stvari koje postoje, ne razumijemo zašto postoje. Bog je beskonačan, neshvatljiv pa je iz tog razumljivo da postoji čitav niz uzroka sadržanih u Bogu, a nama neshvatljivih da bismo mogli znati mnoge stvari.

Zaključuje da vrijednost stvari treba promatrati kroz ukupnost svih stvari jer svaki dio ima smisla i savršen je tek u cjelini svega što je Bog stvorio.

Pogreške ovise od dva uzroka koja istodobno djeluju: razuma i volje . Volju nam je dao zaista bezgraničnu slobodnu, dok je npr. za sposobnost razumijevanja osjeća da je dosta ograničena. Neodlučnost je najniži stupanj slobode i znak je manjka u spoznaji.

Budući da su i volja i razum dati od Boga, nemoguće je da je nešto od tog nesavršeno i da je baš to uzrok griješenja. Pogreške nastaju zbog toga što naša volja često prelazi na područja koja ne razumije, pri tome je i neodlučna pa lako odstupa od istinitog i dobrog.

Neodlučnost se odnosi ne samo na one stvari koje se uopće ne mogu jasno spoznati nego i na one koje se ne mogu dovoljno spoznati. Dakle, uvijek kad postoji sumnja, tu je i neodlučnost.

Uvid razuma mora uvijek predhoditi određenju volje.

Nikada ne treba razmišljati da nam Bog nije dao dovoljnu moć razumijevanja, treba biti zahvalan što nam je dao to, a ne da mislimo da nas je nečeg lišio.

Nema se razloga žaliti ni što nam je volja šira od razuma, što je šira, to već zahvalnost duguje njezinom davatelju.

Ne treba misliti da nam Bog nije dao dovoljnu moć razmijevanja, ona je dana od njega i stoga je dobra onakva kakva jest. Treba se kloniti toga da donosimo sudove o tome o čemu nemamo jasne spoznaje, volja se treba protezati samo na ono što joj je jasno.

5. MEDITACIJA – O ESENCIJI MATERIJALNIH STVARI I JOŠ JEDNOM O BOŽJOJ EGZISTENCIJI

Važno je raspraviti može li se otkriti što sigurno u materijalnim stvarima. Ono o čemu jasno zna i što može jasno zamisliti je kolikoća, protežnost, dijelovi, veličina, likovi, položaj, mjesna gibanja….

Descartes kaže da on u sebi otkriva i neke ideje stvari koje ne moraju egzistirati nigdje izvan njega ali on opet ima jasnu ideju o njima, o njima može promišljati, govoriti o svojstvima te stvari, kao što je npr. trokut. Možda mu je spoznaja o trokutu došla putem osjetila jer je nebrojeno puta oko sebe vidio stvari trokutastog oblika. Istinite su sve stvari koje se jasno spoznaju.

Nemoguće je zamišljati Božu esencije od egzistencije, tj. neprihvatljivo je misliti Boga (kao najsavršenije biće) kojem manjka neko savršenstvo (egzistencija).

No, samo što on može zamisliti egzistirajućeg Boga, to ne znači i da on postoji, jer nikakvo postojanje takvih stvari ne ovisi o njegovim mislima.

Njegovo mišljenje određuje nužnost same stvari: nije mu slobodno misliti o Bogu bez egzistecije (tj. o najsavršenijem biću bez najvišeg savršenstva) kao što mu je slobodno misliti npr. konja s krilima ili bez njih.

Golema je razlika između lažnih pretpostavki i istinskih ideja koje su mu urođene, a od kojih je prva i glavna ideja Boga. Shvaća kako ta ideja nije nešto izmišljeno, ovisno o njegovu mišljenju, nego je slika istinske i nepromjenjive naravi – on ne može zamisliti nijednu drugu stvar kojoj automatski pripada i esencija i egzistencija, osim samog Boga niti može razumijeti više takvih Bogova.

Budući da nam je savršeni Bog dao mogućnost da stvari shvaćamo jasno i odjelito i da te koje shvaćamo tako uzimamo kao istinite, mi se ne možemo varati u našoj spoznaji dok tako donosimo zaključke. Ako uzmemo da je nešto istinito iz nekih drugih razloga, nekih koji se temelje na klimavim postavkama, koji su manje pouzdani, mi se najčešće varamo.

6. MEDITACIJA – O EGZISTENCIJI MATERIJALNIH STVARI I O STVARNOJ RAZLICI IZMEĐU DUHA I TIJELA

Odlučuje najprije istražiti razliku između imaginacije i čistog razumijevanja. Mi možemo razmišljati o trokutu i razumijeti da je to lik omeđen trima stranicama a možemo ga i zamisliti, njegov oblik, njegove tri stranice. Za zamišljanje je potrebno unutarnje duhovno oko, određen duševni napor na se takav lik predoči u mislima. Tako on za tisućokutnik može razumijeti da ima 1000 kuteva ali mu je jako teško zamisliti takav zbrkan lik.

Duh se – dok razumijeva – okreće sebi smaome te promatra neku od ideja koje su u njemu, a kad zamišlja, okreće se tijelu i u njemu promatra nešto što je u skladu ili s idejom koju je sam smislio ili primio osjetilno.

On isto tako može zamišljati i okuse, boje, zvuke, bol, ali ništa tako odjelito i jasno.

Najprije od svega je osjetio da ima tijelo i njegove dijelove kojima može osjećati uopće i to osjećati ugodu ili bol. Kad god je pokušavao nešto zamisliti, a da prethodno to nije osjetio osjetilima, to zamišljanje nije bilo tako živo nego kad bi nešto primio osjetilima. Zbog čega osjeća glad pa zna da mora uzeti hranu, zbog kojeg bola osjeća tugu, čini mu se da je naučio od prirode.

Poslije mu se uzdrmavala vjera u osjetila – stvari koje su se izdaleka činile nekakvima, kad bi se približio, bile bi drukčije, kipovi na vrhu tornjeva izgledali su mali iako su veliki…Ne treba naprosto prihvaćati sve što dolazi od osjetila, ali ne treba ni u sve sumnjati.

On zbog jasnog i odjelitog razumijevanja danog od Boga može razumijeti da stvari bivaju različite, čak i kada jedna stoji sama za sebe.

On u sebi vidi ove posebne oblike mišljenja: zamišljanje i osjećanje. Bez njih on može sebe cijelog jasno i odjelito razumijeti, ali ne i obrnuto, one ne mogu biti bez razumske supstancije u kojoj bi se nalazile. Prepoznaje i druge sposobnosti koje ne mogu postojati bez neke tjelesne supstancije koja bi ih sadržavala. Tjelesne stvari egzistiraju. Ne egzistiraju točno onako kako ih se poima osjetilima jer je osjetilno poimanje često vrlo zbrkano i pomućeno, ali one koje se shvaćaju jasno i odjelito možemo uzeti kao da zaista postoje, i predmetom su čiste matematike.

Što se tiče ostalih tjelesnih stvari koje su nejasnije razumljive (kao svjetlost, boja, slika…), koliko god bile sumnjive, Bog je takav da nas nije stvorio da u našim mislima ima neka lažnoća, za koju nam usput nije i dao sposobnost da tu lažnoću ispravimo. Pod prirodom shvaća samog Boga, a sebe shvaća kao sklop svega onoga što mu je dato od Boga.

Priroda nas uči da imamo tijelo koje osjeća bol, kojem treba hrane i pića kad osjeća glad, pa ne treba sumnjati da u njemu ima neke isitne. Priroda nas također uči tomu, kako osjećamo glad, bol, žeđ itd., da smo s tijelom najčvršće povezani i činimo jedinstven sklop. Kad se tijelo ozlijedi, ne osjećamo zbog tog bol, nego tu ozlijedu primamo čistim razumom, osjeti koje osjećamo su zbrkani oblici svijesti nastali zbog povezanosti i mješavine duha i tijela.

Oko nas postoje različita tijela od kojih također primamo različite osjetilne opažaje, koji mogu biti ugodni i neugodni i sudimo po tome koja od tih tijela treba izbjegavati, a kojih se treba držati.

Postoje i neke stvari za koje, iako se čini da ih je naučio od prirode, zapravo ih je poprimio od posebne navike nesmotrena rasuđivanja. Što znači kad kaže da ga čemu uči priroda? Piroda se uzima u užem smislu, kao skup svega onoga što mu je nod Boga dano, i tu su mnoge stvari koje pripadaju samo duhu i stvari koje su od Boga dane kao sklop duha i tijela. Kada znamo da nam nešto nanosi bol, to nije samo zbog osjetilnih opažaja, mi smo o tome promislili i razumom, što znači da smo duhom spoznali istinu, a ne sklopom duha i tijela.

Ponekad u ugodama koje želimo, stoji i neka šteta, kao što bi u jelu stajao otrov, ali to naša priroda ne pozna što znači da i ta priroda nije sveznajuća, nama kao ograničenim stvorovima pripada samo priroda ograničena savršenstva.

U drugom pravom značenju, pod prirodom razumijeva nešto što se zaista nalazi u stvarima i stoga sadržava neku istinu.

Velika je razlika između duha i tijela po tome što je tijelo uvijek djeljivo na dijelove, a duh nije jer uvijek isti duh želi, , hoće, osjeća, razmišlja itd. Kad bi tijelu odsjekli nogu, to ne bi ništa oduzelo duhu.

Svi djelovi tijela ne djeluju neposredno na duh, nego samo na mozak u kojem se nalazi epifiza koja zatim duhu prenosi raspoloženja tih dijelova.

Narav tijela je također takva da se ni jedan njegov dio ne može pokrenuti, od strane nekog nešto udaljenog dijela, a da se na isti način ne bi mogao pokrenuti bilo kojim od dijelova što se nalaze između njih, iako taj udaljeni dio ne djeluje.

Gibanja koja se odvijaju u mozgu duhu uvijek prenose informaciju o tome kako treba nešto učiniti za održavanje čovjekova zdravlja. Tako da,kad npr. živci do mozga iz noge prenesu impuls boli, duh zna da treba učiniti nešto da otkloni uzrok te boli. Kao i kad je čovjek žedan, taj se osjećaj duhu prenosi da bi otklonio osjećaj žeđi jer je nama piće potrebno za održavanje zdravlja.

Zaključuje da ne može pomiješati budno stanje i sanjannje jer nikada mu neće pasti na pamet da realne događaje iz svakodnevnog budnog stanja povezuje s onim što se događa u snovima. Npr. ako se netko samo odjedanput pojavi niotkud i odmah iščezne, tada će smatrati da je to utvara, nešto nestvarno jer takve se stvari događaju samo u snovima.