IVAN BERECKA

René Descartes:Meditacije o prvoj filozofiji

1. O stvarima koje se mogu staviti u sumnju

Rušenje počela svih svojih dotadašnjih vjerovanja (“stara kuća znanja”)

Odbacivanje osjetilne spoznaje kao nepouzdane

Java ili san?

Sumnjive znanosti – one koje se bave “složevinama”

Naizgled nesumnjive znanosti – aritmetika, geometrija u čemu je temelj njihove nesumnjivosti? – Bog kao jamac sigurnosti

Misaoni eksperiment: varljivi zloduh

2. O naravi ljudskog duha: da je on poznatiji od tijela

I osjetila i pamćenje se odbacuju kao nesigurni“Ja jesam” – prva, najbjelodanija od svih istinaŠto je dosad Descartes uzimao kao definicije

čovjeka?- umna životinja- “stroj udova” (tijelo) zajedno s dušom koja je sjedište moći osjećanja, opažanja

Takvo shvaćanje čovjeka može se staviti pod sumnju Mišljenje je jedino neupitno

Res cogitans je jedina nužna definicija čovjeka

Imaginacija ili zamišljanje, nasuprot istinskoj spoznaji (notitia)

Misliti sumnjati, razumijevati, tvrditi, nijekati, htjeti, zamišljati, osjećati

Tjelesne stvari se doimaju lakšima za spoznaju; Descartes to pripisuje navici duha, kojemu “još godi lutati”

Spoznaja materijalnih stvari objašnjena na primjeru voska tijela se ne spoznaju zapravo osjetilima ili imaginacijom, nego samo razumom

3. O Bogu, da egzistira

Kriterij istinitosti: jasnoća i odjelitost

Bog je sposoban učiniti da se varamo i u onim stvarima koje nam se čine najjasnijima

Ideja varljivog zloduha se odbacuje; treba ispitati postoji li Bog i, ako postoji, može li biti “obmanjivač”

Podjela misli:

Ideje koncepti; ako se zamisle nereferentno, ne mogu biti lažne

Volje ili afekti ne mogu biti lažni neovisno o predmetu

Sudovi istiniti ili lažni

Ideje: 1. Urođene2. Pridošle3. Načinjene/proizvedene

Pridošle ideje: - Vjerujemo da dolaze od izvanjskih stvari, kojima su slične- Iako ne ovise o volji, iz toga ne proizlazi da nužno potječu

od izvanjskih stvari- Ukoliko su ideje referentne, međusobno se razlikuju po

“mjeri u kojoj sadržavaju u sebi više objektivne stvarnosti” (više objektivne stvarnosti = veće savršenstvo)

Ono što je savršenije, ne može postati od onoga što je manje savršeno – stvorenje ne može biti savršenije od tvorca - zakonitost koja vrijedi i za ideje

ideje predstavljaju objektivnu stvarnost, a bića koja ih uzrokuju su formalna stvarnost

Da bi se izbjegao progressus in infinitum, treba doći do neke prvotne ideje, čiji uzrok je arhetip koji sadrži formalno sve ono što ideja sadrži objektivno

Jedino se za ideju Boga treba pronaći izvor, za sve ostale ideje (neživih stvari, životinja, drugih ljudi, anđela) zamislivo je da potječu od nas samih

Ideja “beskonačne, neovisne, vrhunski razumne i moćne supstancije” ne može proizaći iz čovjekove inferiorne supstancije

Predodžba beskonačnog sadrži više stvarnosti od predodžbe konačnog predodžba beskonačnog je prvotnija od predodžbe konačnog

predodžba Boga je prvotnija od predodžbe samog sebe

Ideju Boga Descartes brani na istom temelju kao i sve ostale ideje – jasnoća i odjelitost (iako bi sam Bog trebao biti jamcem valjanosti tog temelja?)

Ljudska supstancija nije vječna, već joj je potrebno stvaranje i održavanje bitkaU potrazi za Bogom se ne može ići u beskonačni regres, jer je riječ o subordiniranoj uzročnosti (cf. Toma Akvinski)

Ne može biti više uzroka za ideje savršenstava koje pripadaju Bogu, jer je jedinstvo/jednostavnost/nerazdvojivost jedno od njegovih glavnih savršenstava

Ideja Boga je urođena, kao i ideja sebe samog – “poput znaka tvorčeva utisnuta u njegovu tvorevinu”

Iz vlastite nesavršenosti zaključuje se na Božju savršenost; egzistencija Boga otkriva se analizom egzistencije čovjeka

Svaka laž ili prijevara ovisi o nekom nedostatku, a Bog nije podložan nedostatcima, stoga Bog ne može biti varljiv

4. O istinitome i lažnome

U čemu je izvor pogrešaka?

Ako se potpuno ispravno služimo svojom moći prosudbe, teoretski ne bismo nikad smjeli pogriješiti; izvor bilo kakvih grešaka je u našoj vlastitoj manjkavosti

Pogreška je vrsta nedostatka/lišenosti ako vrijedi da je tvorevina savršenija što je tvorac savršeniji, kako i zašto Bog stvara manjkavo biće?

Osobna sposobnost prosudbe ovisi o:1. Sposobnosti spoznavanja – razum (intellectus)2. Sposobnosti izabiranja – volja (voluntas)

Sve naše moći su ograničene osim volje (shvaćene kao sloboda izbora)

Volja pokušava dosegnuti dalje od razuma, i otud nastaju pogreške

“Uvid razuma treba uvijek prethoditi određenju volje”

Postojanje kao savršenstvo?

Postojanje isto što i istinitost? Što je nositelj istinitosne vrijednosti?

Kantova kritika: postojanje nije uopće realni predikat već kopula, nije svojstvo već preduvjet za svojstva

5. O esenciji materijalnih stvari i još jednom o Božjoj egzistenciji

Među idejama o materijalnim stvarima, najjasnija (i najodjelitija) je ideja kolikoće (kvantiteta): “protegnuće kakve stvari u dužinu, širinu, dubinu”

Mnoge ideje možda ne egzistiraju izvan uma, ali jasno razumijemo njihovu narav te stoga nisu ništa, e.g. trokut

Esencija egzistencija?ne može se misliti o Bogu kojemu manjka egzistencija, jer je ona najviše savršenstvo, a Bog je savršeno biće, dakle u Bogu je esencija = egzistencija

Ne moramo u svakom trenutku biti svjesni svih razloga (faktora opravdanja) po kojima smo došli do nekog shvaćanja

Dovoljno je znati da Bog jest i da nije varljiv kako bismo naša vjerovanja mogli nazvati znanjem (scientia), a ne pukim mnijenjem (opinio)

6. O egzistenciji materijalnih stvari i o stvarnoj razlici između uma i tijela

Razlika između imaginacije i razumijevanja:Imaginacija = “obuhvaćanje svojim duhovnim

okom”, vizualizacijae.g. trokut vs. tisućokut

Za imaginaciju je potreban stanovit duševni napor koji nije potreban za razumijevanje

Imaginacija nije nužni dio duha i ne ovisi o njemu nego je utemeljena i okrenuta prema nekom ne-ja, prema vanjskom tijelu

Razumijevanje je okretanje duha prema samom sebi i vlastitom idejnom sadržaju

Ako zaboravimo trenutno na sumnju u osjetila, može li se egzistencija izvanjskih tijela dokazati iz sposobnosti osjećanja?

- Osjetilna spoznaja ima oblik indirektnog realizma- U osjetilnoj spoznaji nedostaje voljni moment, što

upućuje na to da ideje izvanjskih tijela nisu umišljaji

Konačno, može se tvrditi samo da izvanjska tijela vrlo vjerojatno egzistiraju, ali ne može se dokazati njihova nužnost.

Ukratko – postoji li izvanjska materijalna stvarnost? Najvjerojatnije da, jer nam se tako doima, a Bog nije varljiv

Ljudskoj naravi ne pripada ništa drugo osim da je stvar koja misli; iako čovjek ima tijelo i ne egzistira bez njega, res cogitans i res extensa se spoznaju zasebno kao dvije jasne ideje, a ne kao jedna

Od svih duhovnih sposobnosti, jedino razumijevanje ulazi u esenciju ljudske supstancije

U odnosu na svoje tijelo, čovjek nije samo kao kormilar u brodu, nego smo s tijelom pomiješani i od njega neodvojivi

Zašto Božja dobrota ne spriječi da priroda ponekad zakaže (kao kad je čovjek bolestan) i da se ponekad varamo (u svojim prosudbama)?

Velika razlika između duha i tijela je to što je duh nedjeljiv, a tijelo uvijek djeljivo

Ne djeluju svi dijelovi tijela neposredno na duh, nego preko mozga, točnije preko epifize- kako se ova interakcija točno odvija nije objašnjeno

Bez obzira na Božju dobrotu, ljudska priroda (kao spoj duha i tijela) ne može a da povremeno ne zakaže

Ipak, osjeti o onome što je u datom trenutku potrebno za čovjekovo zdravlje mnogo češće su istiniti nego lažni; usto, možemo se pouzdati u sposobnosti pamćenja i razumijevanja, kao i u činjenicu da Bog nije varljiv

Pregled

1. Uzroci za sumnju u sve stvari, a poglavito materijalne

2. O duhu i nemogućnosti sumnje u vlastitu egzistenciju

3. Descartesov glavni dokaz o Božjoj egzistenciji4. O kriterijima znanja te o počelu lažnosti5. Objašnjenje tjelesne naravi i novi dokazi o

Bogu6. Razumijevanje vs. imaginacija, duh vs. tijelo,

pogreške koje proizlaze iz osjetila, razlozi za egzistenciju materijalnih stvari