Prvi hrvatski Shakespeare

Ivan Lupić i Bojana Schubert

Biblioteka Ludbregiana: Knjiga 17

Nakladnik: Pučko otvoreno učilište "Dragutin Novak", Ludbreg

Za nakladnika: mr. Branko Dijanošić

Urednik: mr. Branko Dijanošić

Recenzenti: dr. sc. Vladimir Brljak i prof. dr. sc. Diana Stolac

Grafičko uređenje i prijelom: mr. Branko Dijanošić Miroslav Vađunec, mag. rel. publ.Lektura: autorska

Naklada: 300 primjeraka

Tisak: Nakladnička kuća "Tonimir", Varaždinske Toplice

Ilustracija na naslovnici: Richard Dadd: The Fairy Feller’s Master-Stroke, 1855.–1864., Tate Britain (detalj)

Godina izdanja: 2016.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000936797.

ISBN 978-953-7624-06-4

Prvi hrvatski Shakespeare

Ivan Lupić i Bojana Schubert

Sadržaj

Uvodna riječ ..................................................................................... 7

William Shakespeare, She is the fairies' midwife ....................... 11

Ivan Krizmanić, Flundra senje zrokujuča, 1836. ....................... 15

Rječnik ........................................................................................... 35

Napomena uz izdanje ................................................................... 39

Ivan Lupić, Flundra: Ogled o prijevodnoj minijaturi ................ 45

Bojana Schubert, Kajkavsko ruho kraljice Mab ......................... 79

Rukopisna djela Ivana Krizmanića ........................................... 101

Literatura ...................................................................................... 103

Zahvale i bibliografska bilješka ..................................................111

7

Uvodna riječ

Ove se godine obilježava četiristogodišnjica smrti Williama Shakespearea (1564.–1616.). Od svih datuma u Shakespeareovu životu njegova je smrt ponajmanje važna. Shakespeare je, naime, za londonske pozornice prestao pisati nekoliko godina prije smrti. Kada se povukao, uspješan i poznat, nije imao ni punih pedeset godina. Svoj stvaralački život nije želio prepustiti slučaju; sam je odlučio o njegovu koncu. U tome, kao i u mnogočemu drugome, bio je u društvu malobrojnih.

Svejedno, diljem svijeta obilježava se 2016. godina kao velika i važna obljetnica. Ljubiteljima Shakespearea jednako kao i mnoštvu onih koji svoj radni vijek posvećuju upravo oživljavanju i proučavanju njegovih dramskih i pjesničkih tekstova dovoljan je svaki malo veći povod da javnosti iznova pokažu koliko cijene Shakespeareova mnogovrsna književna dostignuća i s kolikom im se oduševljenošću okreću. Njegova smrtnost obilježava se jer sa svakom novom obljetnicom on sve snažnije prerasta u besmrtnost.

8

No ova je godina ujedno i obljetnica – ne okrugla i ne nadaleko poznata – prvog nastojanja da Shakespeare progovori i na hrvatskom jeziku. Pročitavši u jednoj knjižici džepnog formata Shakespeareova Romea i Juliju, bistrički opat Ivan Krizmanić (1766.–1852.), kojemu je ove godine dvjesto pedeseti rođendan, vratio se s posebnom pažnjom jednom dužem, detaljnijem i sasvim čudesnom opisu koji u toj drami počinje riječima She is the fairies' midwife... Riječ je o minijaturnoj vilinskoj babici, Queen Mab, koju je Krizmanić 1836. godine, prije točno sto i osamdeset godina, okrstio znakovitim imenom Flundra te njezin opis preveo prvo prozom, a zatim i stihom. On je Flundru, k tome, obukao u staro i dično ruho kajkavskoga književnog jezika, u vrijeme kad su taj jezik počeli, uime narodnog jedinstva i s mnogo nerazumijevanja za njegovu izražajnu ljepotu, odbacivati i oni koji su mu bili najbliži.

Autori ove knjižice, koji Krizmanićevu Flundru šalju u svijet sigurni da će, svemoćna kakva jest, zadobiti simpatije čitatelja i protiv njihove volje, nisu se nikada sreli uživo. Na knjižici su radili odijeljeni golemim morem, a spojeni tek zanimanjem za ovu zanemarenu jezičnu i književnu sličicu s jedne velike prekretnice u povijesti hrvatske kulture. Stoga su odlučili na korice izdanja staviti detalj iz slike Richarda Dadda (1817.–1886.) koja i sama, premda nevelika, obiluje detaljima. U prikazanom odsječku te slike, naslovljene Majstorski udarac vilinskog

9

drvosječe, neobično društvo svjedoči udarcu sjekire kojim bi drvosječa trebao raspolutiti kesten (u Shakespearea lješnjak) u čiju će jednu polovicu, kao kraljica, zasjesti Flundra. U takvim bi kočijama, kad bi mogli, rado putovali razdvojeni autori. Zasad se oni, kao uostalom i čitatelji ove knjige, moraju zadovoljiti Shakespeareovim i Krizmanićevim vragolastim maštanjem.

Ivan Lupić Folger Shakespeare Library, Washington, DC

Bojana Schubert Zavod za lingvistička istraživanja HAZU, Zagreb

William Shakespeare

She is the fairies' midwife...

12

13

14

Ivan Krizmanić

Flundra senje zrokujuča, 1836.

16

17

Flundrasenje zrokujuča polag

Šakspeara,najglasovitejega dramatičkoga

pismenika, od 1564. do 1616. živučega.Iz anglijanskoga:

Romeo and Juliet, Nürnberg and NewYork, printed and published by FredericCampe and Comp. in 12 = pag. 20 seqq.

U horvatsko prenešena1836.

Stylo primum soluto, dein etiam ligato.

18

19

Kraljica imenom Flundra, vseh copernic pupkorezna baba, dohađa u osobi povsem nikaj debši od maloga smolo-tvrdoga kamenčeca kakvoga na prstu kazitelu navadni su nositi večniki. Nju voziju dva drobni zračni praški poprek po nosu ljudih kad ovi u snu zakopani ležiju. Njenjne kolne špice načinjene su iz paučnih nog, oplatnice iz kreljutih kobilic, kolotečine su spodobne najtenšoj paučnoj pređi, hami mesečnem vodenem trakom. Kost čvrčka je njezino bičalo, bič iz njegve najtenše kožice. Za kočijaša ima malu vinsku mušicu, nit na pol tak veliku kak zna biti on kukčec koj kad-kad u prstecu mlahavoga deteta se nastani. Njezina kočija

20

21

je prazna lešnjakova lupinja, zdubljena od veverice ali kakve stare gliste, ovih vre negdašnih coperničkih kolarov.

S takvum zmožnostjum uskok se ona vozi vsaku noč po možđanih zaljubleneh; po kolenih mladičev, koji odmah senjaju od svojih, sebi nagnjenih dragih; po prstih pravdokrojnikov, koji odmah senjaju od prigodneh dobičkov; po ženskih vusnicah, koje odmah senjaju od kušcev (ove ona jadna Flundra večkrat muči z niščetnum oduhum, pokehdob da njezina sapa slasnemi obuzaji je natepena). Ona uskok se negda vozi i po nosu mladiča, koj odmah senja od vugodno dišučeh naruganih ženskih lasih; negda-negda dohađa

22

23

s deseterkum svinskeh repov, s kojemi žegetljivo se sprehađa po nosu spečega župnika, i nut ov taki senja od druge župe; negda se prepeljiva i po vratu vojnika, i on odmah senja od sečenja neprijatelskih glav, od jurišev, od zasedov, od španjolskih mečev, od prekopov pet sežnjev glubokih: njegovo vuho čuje bubnja, prebudi se, skoči gore ter ovak poplašen prekune jednu ali dve molitve, i pak zaspi.

To je ona ista Flundra koja nočnem vremenom kojnske grive zapleče i mračnjakom pomaže snažno sfrkane lasi ogrutno pomešati, koji kad se razvijaju, vnogovrstne nesreče nazveščaju.

24

25

To je ona copernica koja dekle, kad na hrptu ležiju, gnjavi i prva nje podvuča vu onom dobrom držanju, posle kad žene postaneju, njim znati potrebnem.

26

27

Eadem Flundra stylo ligato

Vseh copernic pupkorezna babaimenom Flundra, zmožna kraljica,premda gipka, utljiva i slaba,jest jedina vsijuh senj stvornica.Kad u snu zakopani ležimo,voze nju dva zračni drobni trakipo našem nosu tamo i simo,paripi vele brzi i jaki.Paukov noge su kolne špice,pređa paučna kolotečine,kreljuti kobilic oplatnice,hami su vodene mesečinetrakom spodobni. Krhka koščicačvrčkova je njoj mesto bičala,bič njegova strojena kožica,kočijaš vinska mušica mala,na pol tak velika kak zna bitihudi on kukčec ki u prstecudeteta gleda se nastaniti,čemerno trapeč nedužnu decu.

28

29

Talige su lešnjaki zdubeniod veveric i stare gliste,kolari od narave zvučenikakve još nigde videli niste.Takvum zmožnostjum uskok se smicaona cele noči po možđanih i kroz mladičev rumena lica,ki odmah senjaju od zebranihsebi dragih. Kad si pak poskočipo dugih prstih pravdokrojnika,ov vam senja kak bi zgulit močidužnika zajedno i vernika.Kad po ženskih vusni[c]ah putuje,več vsaka slasno se oblizava,vsaka odmah senja da kušuje,vugodna je vsakoj ta zabava.Negda uskok se vozi kroz nosemladičev, ovi odmah senjajukako vugodno dišuče koseljubice pred njimi si rugaju.

30

31

Kad-kad i župnika požegečesvinskemi desetimi repovi;zigravajuč, odmah on potečeda gde masniju župu ulovi.Ona se podstupi i na žiluvratnu vojnika; ov, senjajuči, odbija neprijatelsku siluter u snu žuhkem potom se muči:uprav se pripravlja glave sečikad prekopi pet sežnjev glubokii juriši i španjolski meči,ljuti zasedniki i uskoki,bubnji i štropoti strašne bitveiz žmehkoga sna njega prebude.Odmah prekune dve-tri molitve,ves poplašen od senje tak hude.Mračnjakom ova Flundra pomažekojnske grive u klupko zmatatiter u nočnom vremenu njim kaževlasi snažno sfrkane zmešati.

32

33

I dekle, kad na hrptu ležiju, gnjavi, i prva nje priređujeda u hižni zakon kad stupiju,tak se drže kak se potrebuje.

35

Rječnik

bitva – bojcopernica – vješticačemerno – gorko deseterka – desetina koju od godišnjeg prihoda dobiva župnik dobiček – zarada, dobitak gipka – živahna, okretnaglubok – dubok ham – zaprežna konjska opremahižni – kućni; bračnihorvatsko [narečje] – kajkavski književni jezikhudi – mučan, strašanjadna – gnjevna kazati – pokazivati kobilica – skakavac kolotečina – trag kotača, kolosijekkreljut – krilo kušuvati – cjelivati

36

lasi – kosa, vlasi; dlaka na tijelu životinjemeč – mač mlahav – mlitav, bezvoljan mračnjak – biće koje u snu muči čovjekanarugani (lasi) – uvinuta, nakovrčana kosanatepen – obuzet, prožetnazveščati – naviještati, proricati niščetna – zla, lošanut – gle, evoobuzaj – poslasticaoduha – dahogrutno – nemilosrdno oplatnica – obruč oko kotača, naplatakparip – konj podstupiti se – približiti se; odvažiti sepodvučati – podučavati pokehdob – budući dapovsem – potpuno prašek – trunka prašineprekop – rov, jamaprepeljivati se – voziti sepupkorezna baba – babica, primaljarugati – uvijati, kovrčatisapa – dah senjati – sanjati

37

slab – mršav; lagansmicati se – klizitispeči – onaj koji spava, spavajućisprehađati se – prešetavati se strojen – obrađenstvornica – uzročnica špice – žbicetalige – kola trapiti – mučiti uskok – skokomutljiv – šupalj, proziran, prozračan večkrat – često vernik – vjerovnik vre – još zigravati – razigrati se zmožnost – snaga, moć; raskoš zrokujuča – koja uzrokujezvučen – òbučen, stručanžegetljivo – golicavo, škakljivožmehki – težak; mučanžuhki – gorak

39

Napomena uz izdanje

U ovom se izdanju prvog hrvatskog prijevoda iz jedne Shakespeareove drame, iz pera Ivana Krizmanića (1766.–1852.), donose preslike izvornog rukopisa iz 1836. godine (Flundra senje zrokujuča) te transkripcija teksta na susjednoj stranici. Rukopis se danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 3151 (vidi opis u Jurić 1991: 67). Također se donose preslike relevantnih dijelova izdanja engleskog teksta koje je Krizmaniću poslužilo kao predložak (Nürnberg – New York: Frederick Campe and Co.). Primjerak Campeova izdanja prema kojem se donose preslike nalazi se u Sveučilišnoj knjižnici u Mariboru.

O Flundri je prvi pisao Vladoje Dukat, koji prema rukopisu navodi nekoliko primjera Krizmanićeva prevodilačkog pristupa te zaključuje da prijevod "nije uspio, no mora se priznati, da je izrađen velikijem trudom" (Dukat 1912: 59). "Opis je Shakspereov pun humora i ljupke poezije", piše Dukat, "no kajkavsko je narječje suviše tvrdo – a i vještina prevodiočeva nedostatna – da

40

bi se ljupkost originala mogla sačuvati u prijevodu" (57-58). Sud o Krizmanićevu prevođenju tako je ujedno i sud o kajkavskom književnom jeziku. Naša je nada da će suvremena publika biti sklonija mnogim ljupkostima kajkavskoga izraza, a onda i povremenim čarima Krizmanićeve Flundre.

Prvu i dosad jedinu potpunu transkripciju Krizmanićeva prijevoda iz Romea i Julije donio je Ivo Hergešić 1949. godine, a ona je pretiskana dvaput (Hergešić 1957 i 1978). Nažalost, kako je neposrednim uvidom u rukopis primijećeno tek u novije vrijeme (vidi Lupić 2009: 252-253; 2010: 154-155), Hergešić u svom priređivačkom poslu nije bio osobito točan. U svrhu sveobuhvatnijeg istraživanja Krizmanićeva jezika iz sačuvanog rukopisa je nakon toga sačinjena transliteracija (Marković 2014: 239-242).

Ovdje se ti noviji napori objedinjuju u svježoj transkripciji, opisu i analizi prvog hrvatskog Shakespearea. Transkripcija se sustavno donosi u suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se današnjim čitateljima što neposrednije prenio Krizmanićev jezik. Potrebno je, međutim, nešto više reći o Krizmanićevu načinu pisanja te o priređivačkim odlukama u ovom izdanju.

Krizmanić je svoj prijevod pisao kajkavskim književnim jezikom, no Gajevim dijakritičkim slovopisom predloženim u

41

Danici ilirskoj 1835. godine. U usporedbi s današnjim slovnim sustavom, uočljive su razlike u bilježenju fonema /đ/ dvoslovima dj/gj i sporadično pisanje slova ě za refleks praslavenskoga jata. Budući da je Krizmaniću Gajev slovopis bio relativno nov, jer je dotad pisao starom kajkavskom grafijom gdje se današnji dijakritici bilježe dvoslovima, u tekstu mu se potkradaju manji propusti i nedosljednosti. Primjerice, u rukopisu su primjetna kajkavska grafijska uplitanja poput ztare (tj. kajkavsko pisanje z za /s/ ispred t, p, k), spanjolskih (kajkavsko pisanje sp za šp), mosgjanih (kajkavsko pisanje s za /ž/), a dijakriticima znaju nedostajati kvačice (dramatickoga, snazno, kočias), ili su napisane naopako i pijano, poput Gajevih tildi iz Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.). Takve su grafijske nedosljednosti u transkripciji uklonjene.

Osim u slovopisu, i u Krizmanićevu je pravopisu vidljiv kajkavski utjecaj, osobito u pisanju superlativa s odvojenim predmetkom naj- (naj tenše), ili u pisanju općih imenica malim ili velikim početnim slovom, bez utvrđenog reda. Takva smo mjesta u transkripciji napisali u skladu sa suvremenim pravopisom (najtenše). Također smo dodavali j u intervokalnoj poziciji (vsiuh > vsijuh, nepriatelsku > neprijatelsku), točke iza godina (1564 > 1564., 1616 > 1616., 1836 > 1836.), a ispravili smo i očigledne pisarske omaške (new York > New York, vustniah > vustni[c]ah).

42

Iako se u hrvatskoj priređivačkoj praksi uobičajilo pisati er na mjestu samoglasnoga r u starim kajkavskim tekstovima, mišljenja smo da je riječ o grafijskoj, a ne o jezičnoj osobitosti pa u transkripciji stoga dosljedno pišemo sfrkane, prstu, čvrčka itd. Na jednak način postupamo i s Krizmanićevim blagim etimologiziranjem, koje prilagođujemo suvremenom pravopisu (kadkad > kad-kad, vustnicah > vusnicah, vnogoverstne > vnogovrsne, herbtu > hrptu). Krizmanić na kajkavski način piše glagolske enklitike zajedno s naglašenom riječi, što smo u transkripciji razdvojili (prebudise > prebudi se). Prijedlog z + instrumental Krizmanić redovito piše kao polusloženicu (z-takvum, z-niščetnum, z-kojemi). Sve smo takve primjere napisali u skladu sa suvremenim pravopisom imajući na umu razliku kajkavskoga izgovora (s takvum, s kojemi, ali z niščetnum). Iz istog smo razloga Krizmanićev prijedlog kros (kros mladičev i kros nose) transkribirali kao kroz. Naime, u toj se glasovnoj okolini izgovara upravo z. Intervenirali smo u interpunkciju tako što smo izostavili Krizmanićeve zareze pisane ispred veznika i te smo na nekoliko mjesta gdje je bila završena misao pisali točku umjesto točka-zareza. Na umu nam je prvenstveno bila čitljivost dramskog teksta.

Umjesto novijih prijevoda ovog odlomka iz Romea i Julije donosimo nakon transkripcije rječnik manje poznatih riječi i značenja specifičnih upravo za Krizmanićevu Flundru kako

43

bismo potaknuli čitatelje da se s prvim hrvatskim prijevodom iz Shakespearea susretnu samostalno i da njegov jezični izraz dožive što neposrednije.

44

45

Ivan Lupić

Flundra: Ogled o prijevodnoj minijaturi

Pitanje svakog prijevoda, preradbe i prilagodbe Shakespearea pitanje je istine književnog dostignuća i mjesta u kojima se ono čuva. Pišući o gostovanjima njemačkih kazališnih družina u Zagrebu dvadesetih i ranih tridesetih godina devetnaestog stoljeća, Rudolf Filipović ističe da su njihove izvedbe Shakespearea sačuvale samo ime, a da "od književnog djela i Shakespeareova duha nije u tim skraćenim preradbama ostalo ništa".1 Kako su bile "znatno pojednostavljene", njemačke adaptacije Shakespearea, tvrdi Filipović, nisu sačuvale ništa od "istinskoga Shakespearea".2 Što, međutim, točno određuje "istinskoga Shakespearea" – the real Shakespeare – ostaje u takvim tvrdnjama neizrečeno. Iako odlučuje izvedbu Demetrova prijevoda "slobodne njemačke preradbe" Romea i Julije iz pera Christiana Felixa Weissea nazvati

1 Filipović 1972: 86.

2 Filipović 1965: 5-6.

46

prvom hrvatskom izvedbom Shakespearea (godina je 1841.), Filipović svejedno smatra da je riječ o izvedbi "koja je doduše samo po imenu Shakespeareova".3 Riječ je, dade se iz navedenih iskaza zaključiti, o napetosti koja postoji između slobodnog života teksta na pozornici i njegove disciplinirane egzistencije na navodno stabilnoj stranici knjige.

Ironija je, međutim, u tome što je mjesto prvog susreta hrvatske kulture sa Shakespeareom upravo drama Romeo i Julija: kako u navedenoj njemačkoj preradbi, tako i u prvim pokušajima prevođenja Shakespearea na hrvatski jezik – onima Ivana Krizmanića iz 1836. godine.

Dok Krizmanić pažljivo navodi izdanje engleskog teksta iz kojeg prevodi odlomak "Flundra senje zrokujuča" (odlomak o vilinskoj babici Mab), njemačka kazališna preradba prisvaja samo Shakespeareovo ime. Dok Krizmanić ostaje vjeran Shakespeareu (prvo u prozi, a onda u stihu), dotle kazališna preradba promašuje "istinu" i "duh" Shakespeareov. To je, ukratko, opozicija koja definira većinu pisanja o prevođenju Shakespearea u Hrvatskoj, a pokazuje se zanimljivom ne zato što bi bila točna, nego zato što navodnoj nestalnosti pozornice pretpostavlja stalnost i stabilnost knjige.

3 Filipović 1972: 89.

47

No u čemu bi se to sastojala stabilnost Romea i Julije? Uz Hamleta, Leara, Othella i druge Shakespeareove drame, Romeo i Julija izravno nas suočava s problemima Shakespeareova jedinstva, odnosno s pitanjima autentičnosti njegova teksta. Koncem šesnaestog stoljeća, još dakle za Shakespeareova života, objavljena su u Londonu dva izdanja s dva različita teksta Romea i Julije. Godine 1597. na svijet je izišla drama pod naslovom An Excellent conceited Tragedie of Romeo and Iuliet (slika 1), dok je dvije godine kasnije objavljena The Most Excellent and lamentable Tragedie, of Romeo and Iuliet (slika 2). Ni na jednoj naslovnici nema imena autora, ali na obje se tekstovi vežu za imena kazališnih družina i za kontekst javne izvedbe drame. Povijest priređivanja Romea i Julije povijest je odlučivanja o odnosu između ova dva teksta: je li prvo izdanje (1597.) tek lošija verzija drugog izdanja (1599.) i predstavlja li potonje puninu Shakespeareovih značenja koja su, kao i u bilo kojoj kazališnoj preradbi, dijelom žrtvovana u prvom izdanju? Kako možemo objasniti činjenicu da "lošiji" i kraći tekst često ima "bolja" čitanja pojedinih riječi? Trebamo li zamisliti jednu dramu o kojoj svjedoče dva nesavršena teksta ili dvije verzije koje proizlaze iz dva jednakòvredna kazališna događaja?

"[O]tklon od Shakespeareova teksta u Weissea", ispravno primjećuje Boris Senker, "nije veći od otklona imanentnih radikalnim dramaturškim i redateljskim čitanjima Bardovih

48

tragedija, komedija i povijesnih drama u europskom, američkom i azijskom teatru." 4 No problem odnosa "izvornika" i "preradbe", teksta i izvedbe koji nalazimo u kontekstu suvremene recepcije Shakespearea problem je već upisan u Shakespeareovu knjigu – knjigu koja je uvijek "knjiga izvedbe" (the book of the play, kako se

4 Senker 2006: 14. Senker je u dijalogu s raspravom Košutić-Brozović 1986. Vidi također Košutić-Brozović 1988.

Slika 1: Naslovna stranica prvog izdanja Shakespeareove drame Romeo i Julija (1597). Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22322.

By permission of the Folger Shakespeare Library.

49

u engleskom renesansnom kazalištu naziva rukopis koji predleži kazališnoj izvedbi). Iste se implikacije iščitavaju i iz običnijeg engleskog termina playtext. U nanosu novijih studija o čitanju, za razliku od gledanja, renesansne drame u doba njezina nastanka termin the book of the play iskorištava se kako bi se istaknulo da su dramski tekstovi čak i kroz svoj život u kazališnoj kući čitani. U takvim se raspravama, međutim, često zanemaruje činjenica

Slika 2: Naslovna stranica drugog izdanja Shakespeareove drame Romeo i Julija (1599). Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22323 copy 2.

By permission of the Folger Shakespeare Library.

50

da se u čitanju ne dokidaju izvedbene dimenzije dramskog teksta: izvedba nastanjuje čitanje drame isto onako kako čitanje drame nastanjuje izvedbu.5

Flundrino prvenstvo

U novije vrijeme nailazi se u nas na tvrdnju kojom bi se dovelo u pitanje vremensko prvenstvo Krizmanićeva prijevoda u okviru hrvatske recepcije Shakespeareovih djela. Viktoria Franić Tomić, naime, u tekstu naslovljenu "Romeo i Julija u Iliriji" tvrdi da je Dubrovčanin Tomo Basiljević (Bassegli) preveo na njemački jezik ulomak iz Hamleta barem četiri desetljeća prije Krizmanića te tako postao prvi hrvatski prevoditelj Shakespearea.6 Autorica se tu oslanja na rad Veselina Kostića o interesu za engleski jezik u Dubrovniku uoči pada Republike, gdje Kostić piše: "Jedna vrlo zanimljiva bilješka, pisana Tominom rukom, naslovljena je ‘Suicide’. Ona sadrži odlomke iz Cicerona, Plutarha i Montaignea, a među njima je i prozni njemački prijevod čuvenog Hamletovog monologa 'Biti ili ne biti'. Bilješka nije datirana, ali vjerojatno potječe s kraja 18. stoljeća. U to vrijeme Shakespeare je bio veoma malo poznat u južnoslavenskim zemljama, pa ovaj Tomin

5 Zbog toga se termin "knjiga izvedbe" (ili "knjiga drame", ili "knjiga igre") ovdje uzima u nešto drugačijem značenju od onoga na kojem inzistiraju prilozi usredotočeni na povijest čitanja drame: usp. Straznicky 2006: 1.

6 Franić Tomić 2012. Za odgovor na ovaj tekst vidi Lupić 2012, gdje se detaljnije piše i o talijanskom prijevodu jednog odlomka iz Macbetha iz pera Paskoja Antuna Kazalija, koji nije datiran no za koji se dosad brzopleto tvrdilo da je pisan 1836. godine.

51

zapis predstavlja najstariji poznati citat iz Hamleta u Hrvatskoj."7

Iako Kostić jasno kaže da je riječ o citatu, autorica je donekle opravdano zavedena tom tvrdnjom jer nije lako vidjeti zbog čega bi na nekom papiriću sačuvan citat iz nekog proznog njemačkog prijevoda Hamleta zasluživao da se smatra znamenitim povijesnim događajem, osobito kad znamo, zahvaljujući upravo Kostiću, da je isti Basiljević posjedovao vrlo utjecajno izdanje Shakespeareovih djela na engleskom jeziku (ono Theobaldovo iz 1733. godine) pa je mogao monolog citirati i u izvorniku. Znamenito je, dakle, jedino to da se u Dubrovniku potkraj osamnaestog stoljeća šekspirski citati vade iz proznih njemačkih prijevoda, i to, kako se da saznati, putem nekoliko posrednika.

Budući da Kostić spomenuti ulomak ne navodi niti nam o njemu što podrobnije govori, potrebno je da se to pitanje u potpunosti riješi identifikacijom publikacije iz koje je Basiljević preuzeo citat.8 Odlomak s monologom "Biti ili ne biti" Basiljević opisuje kao Hamletovu meditaciju, a na kraju donosi i podatak o izvoru: Hamlet. 10.er Auftritt 3.ter Aufzug. – Ein Trauerspiel

7 Kostić 2011: 199.

8 Zahvaljujući ljubaznosti Vesne Rimac, djelatnice Državnog arhiva u Dubrovniku, bio sam u mogućnosti konzultirati fotografije spomenutoga listića s Hamletovim poznatim monologom. Kostićeva referenca nije dovoljno precizna, najviše zato što fond nije stručno obrađen. Kako izvještava Rimac, fond Bassegli raspoređen je u dvadeset arhivskih jedinica. Kutija broj 2 sadržava zbirku bilježaka Toma Basiljevića (B2/8), abecedno raspoređenih po svežnjićima i po temama na koje se bilješke odnose. Tu se nalazi nekoliko listova posvećenih temi samoubojstva, ali ne i listić s citatom iz Hamleta. On je, iako po izgledu odgovara bilješkama u ovoj kutiji, završio u kutiji broj 5, u osmom svežnju neke druge skupine bilježaka (B2/10).

52

nach Shakespear. Riječ je o početku desetog prizora trećeg čina hamburške kazališne adaptacije Hamleta iz pera Friedricha Ludwiga Schrödera, i to u njezinu drugom, izmijenjenom izdanju iz 1778. godine, koje nosi naslov: Hamlet, Prinz von Dännemark: Ein Trauerspiel in fünf Aufzügen nach Shakespear (Hamburg, 1778.). U toj proznoj preradbi Hamletov monolog počinje riječima Seyn, oder nicht seyn, das ist also die Frage, kako nalazimo i u Basiljevićevu prijepisu, dok prvo izdanje (iz 1777.) ima Seyn oder nicht seyn, das also ist die Frage. Različita podjela na činove i prizore te brojne druge razlike u tekstu dvaju izdanja, uključujući i tekst ovog Hamletova monologa, jasno ukazuju na izdanje iz 1778. godine kao Basiljevićev predložak. Može se, dakle, zaključiti ne tek da je Basiljević u bilješkama citirao Hamletov monolog iz proznoga njemačkog prijevoda ove Shakespeareove drame nego da je monolog citirao iz Schröderove nanovo prerađene adaptacije Shakespeareove drame, koja se pak temelji na prethodnoj adaptaciji Franza Heufelda, koji je svoju adaptaciju uglavnom zasnovao na proznom njemačkom prijevodu Shakespeareovih djela, onom Christopha Martina Wielanda.9

9 O tim se kazališnim preradbama, u kojima se Polonije zove Oldenholm, a Horacije Gustav, može više čitati u Weilen 1914, gdje će se uz priređivačevu detaljnu analizu naći i pretisci Heufeldove te obiju Schröderovih preradbi.

53

Stylo primum soluto

Prikazi prevođenja Shakespearea u Hrvatskoj obično se nude kao pripovijesti napretka od prvih nevještih i amaterskih pokušaja do znanstvene preciznosti i umjetničkih dosega suvremenih prijevoda: od Krizmanića do Kazalija, od Kazalija do Šenoe, od Šenoe do Badalića, od Badalića do Krespija, od Krespija do Nazora, od Nazora do Bogdanovića, od Bogdanovića do Kriškovića, od Kriškovića do Torbarine, od Torbarine do – trebalo bi reći Marasa, ali možda ipak prije Paljetka i Šoljana.10 Onaj koji prevodi iz njemačkoga diskvalificira se jer se istina prijevoda može naći samo u engleskom originalu, dok onaj koji prevodi u epskom desetercu ostaje zarobljen u okovima mrtva i staromodna stiha. Pitanje Shakespearea postaje pitanje odabira određene ritmičke strukture: kako da ona bude jampska, kako da se redak prevede retkom, kako da se broj slogova ili stopa u prijevodu podudari s onim u izvorniku, kako da se usklade "etos" izvornog i prijevodnog stiha.11

10 Hrvatskim se prijevodima, uglavnom na takav "razvojni" način (obuhvaćajući samo prijevode tragedija od Kazalijeva Julija Ćesara do Bogdanovićeva Koriolana te uz kratak osvrt na dosege svojega mentora, Josipa Torbarine), bavi Mladen Engelsfeld (1989) u svojoj zbirci znanstvenih ogleda i novinskih prikaza, prvenstveno u uvodnoj studiji. Engelsfeldovo poimanje prevođenja, te napose mjesta gdje se njegova (uvijek, dakako, muška) kreativnost čuva, najslikovitije se izražava u njegovim tvrdnjama da su prijevodi Vinka Kriškovića slabi zato jer je, zahvaljujući nekom fatalnom čavlu, bio kastrat (8-9). Neka se, dakle, budući prevoditelji Shakespearea čuvaju fatalnih čavala o kojima, kao o najvećim neprijateljima umjetničke kreativnosti, Engelsfeld nadahnuto piše.

11 O etosu stiha te o drugim nazivima kojima se opisuje naslijeđeni sadržaj kojim "prazna" stihovna forma odjekuje više se može naći u Kravar 1993.

54

No sva se ta pitanja javljaju tek nakon što je prešutno donesena odluka da se (stihovani) Shakespeare baš uvijek mora prevoditi stihom, a nikad prozom.

Odluka o prednosti stiha nad prozom nije, međutim, u svim kulturama u kojima Shakespeare živi kao važna sastavnica odnijela nedvosmislenu pobjedu. Poznato je, naime, da francusku recepciju Shakespeareovih djela od početaka – od prijevoda Pierrea Le Tourneura iz druge polovice osamnaestog stoljeća – pa sve do danas karakterizira istaknuta i uspješna prisutnost proznih prijevoda, koji uostalom nisu strani ni talijanskoj (Rusconi) ili njemačkoj (Wieland) recepciji Shakespearea. Hrvatska tu, unatoč prikazima iz kojih se to ne da jasno zaključiti, barem u početku ni po čemu nije iznimka. Krizmanićev prevodilački pokušaj na primjeru Romea i Julije donosi se, kako on na naslovnici svog prijevoda navodi, stylo primum soluto, dein etiam ligato, odnosno prvo razriješenim stilom (dakle prozom), a tek onda vezanim (dakle stihom). Drugi važan prevoditelj Shakespearea iz hrvatskog devetnaestog stoljeća, Paskoje Antun Kazali, svog Kralja Leara također prvo prevodi prozom, a tek poslije stihom.

Je li posrijedi prozno prevođenje kao nužan preliminarni postupak u postizanju punine učinka stihovanog (i, kada je to potrebno, rimovanog) prijevoda? Odgovor na to pitanje komplicira se stanjem samog predloška, pa Krizmanićev

55

prevedeni odlomak iz prvog čina Romea i Julije može poslužiti kao zanimljiv komentar ne samo na pretpostavljanje stihovanog prijevoda proznome nego i na tekstove koji tim prijevodima predleže. Riječ je o prizoru pred kućom Capuletijevih (u većini modernih izdanja to je četvrti prizor prvog čina), gdje je Romeova družina zastala i gdje Romeo, potaknut onim što je sanjao prethodne noći, sluti strašan i gorak zaokret stvari. Mercuzio, koji je i sam sanjao, ali koji snove ne shvaća ozbiljno, tvrdi da je Romea očito posjetila izvjesna kraljica Mab, minijaturna vilinska babica koju Mercuzio zatim u pedesetak stihova detaljno opisuje. U Torbarininu prijevodu drame (pod naslovom Romeo i Giulietta) početak tog opisa glasi ovako:

O, znam, tad kraljica je Mab te posjetila.Ona je vilā babica i javlja seU obliku ne veća nego što je ahatNa kažiprstu nekog gradskog vijećnika:I zapreg malih stvorova je povlačiPo nosovima ljudi kada ù snu leže.Ljuska je lješnjakova njena kočijaŠto ličinka je načini il vjeverica,Od pamtivijeka vješti vilinji tesari.Na točku žbice – pauka su dugi kraci;Od krila skakavaca krov je njen načinjen;Od paučine najtanje su kȍnopci;

56

Oglàvnik je od vlažnih zraka mjesečine;Od strička kosti bič; od babjeg ljeta švigar;Kočijaš joj komarac u kaputu sivuNi pola tako velik kao svinut crvićOdboden iglom s prsta djeve dokone.12

Među hrvatskim prevoditeljima Torbarina se, između ostaloga, odlikuje pažnjom koju je posvećivao izdanju iz kojeg prevodi te je bio svjestan problema koje mnogostrukost Shakespeareova teksta pretpostavlja. No jedno je vjerno navesti izdanje iz kojeg se prevodi, a drugo pažljivo promotriti tekstove na kojima se to izdanje (kao i većina izdanja) zasniva te sagledati u čemu se zapravo sastoje problemi originala. Kao što je već istaknuto, Shakespeareova tragedija Romeo i Julija zabilježena je u dva u mnogočemu različita rana izdanja kvarto-formata: prvo iz 1597. godine (nadalje Q1) te drugo iz 1599. (nadalje Q2). Premda Q2 stoji u temelju kasnijim kvarto-izdanjima te folio-izdanju Shakespeareovih sabranih drama iz 1623. godine i premda se tekst tog izdanja tradicionalno smatra boljim i potpunijim od teksta koji mu prethodi, vrijedno je barem ovaj odlomak usporediti u ove dvije tekstualne verzije, i to upravo u obliku u kojem ga nalazimo na stranici stare knjige.

12 Shakespeare 1976: 55-56.

57

Dok se u prvom izdanju (slike 3 i 4) Mercuzijev opis donosi u stihu, u drugom je izdanju (slike 5 i 6) on tiskan kao da je riječ o prozi. Možemo pretpostaviti da Benvolio, kojemu se dodjeljuje ovaj govor u prvom izdanju, ne može ovdje biti govornikom jer on postavlja pitanje što je točno kraljica Mab (pitanje kojeg u drugom izdanju uopće nema), no za ostale razlike među ovim dvama tekstovima nije tako lako pronaći zadovoljavajuće odgovore. Burgomaster i Alderman rješenja su koja pred prijevod ne postavljaju posebne nedoumice, ali sigurno je da će Atomi biti čitanje koje se, za razliku od ottamie, može lakše protumačiti (to su Torbarinini stvorovi, sigurno neka vrlo sićušna bića).

Je li bitno koji prijedlog dolazi uz nosove: athwart ili over? Jesu li žbice na točkovima sačinjene od paukovih mreža (spinners webs) ili od njegovih dugih nogu (long spinners legs)? Ako su u Q1 žbice sačinjene od paukovih mreža, onda možemo razumjeti zašto su konopci vlažne mjesečeve zrake, a nisu, kao u Q2, spleteni od najtanje paučine (jer se time izbjegava ponavljanje). Ali jesu li kosti strička materijal za oglavnik ili za bič? Što bi u drugom izdanju trebao biti Philome? Upravlja li kočijom muha ili komarac (flie ili Gnat)? Je li crvić pickt ili prickt iz lijenog prsta? I pripada li prst djevojci ili mladiću (maide ili man)?

58

Slika 3: Odlomak o Flundri, Q1 (1597), C1v. Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22322. By permission of the Folger Shakespeare Library.

59

Slika 4: Odlomak o Flundri, Q1 (1597), C2r. Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22322. By permission of the Folger Shakespeare Library.

60

Slika 5: Odlomak o Flundri, Q2 (1599), C2r. Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22323 copy 2. By permission of the Folger Shakespeare Library.

61

Slika 6: Odlomak o Flundri, Q2 (1599), C2v. Folger Shakespeare Library Shelfmark: STC 22323 copy 2. By permission of the Folger Shakespeare Library.

62

Fascinantnost ove tekstualne i značenjske zagonetke (jedne od mnogih u ovoj drami) sastoji se prvenstveno u tome što je riječ o minijaturi koja od nas traži da obratimo pažnju na svaki detalj, ali se – želimo li čitati (ili slušati) "jednog" Romea i Juliju – taj detalj miješa u tolikoj mjeri da nam postaje nemoguće zamisliti točan izgled fantastične vilinske pratnje. Primijetit će se, k tome, da opis kočije kao ljuske od lješnjaka izostaje iz prvog izdanja, dok se u drugom izdanju nalazi nakon opisa pojedinih dijelova kočije, a ne ispred njega, kao što je to slučaj u Torbarininu prijevodu. Torbarinin je raspored prisutan i u najnovijem Marasovu prijevodu Romea i Julije, u kojem su pak žbice "od dugonogoga komara", u kojem je "kočijaš mušica" (za razliku od Torbarinina komarca, pa je stoga valjda komarac, da ne bude zakinut, prethodno uveden umjesto pauka) te u kojem se crvić "izažme iz prsta lijene djevojke" (kakvu god bismo grozotu iza tih riječi trebali zamisliti).13 No nigdje ne saznajemo zašto je tako i tko je odabrao varijante, odnosno po kojem načelu i po kakvoj se logici oblikuje tekst Romea i Julije.

Godine 1836. navedeni je odlomak iz Romea i Julije preveo Ivan Krizmanić na sljedeći način:

Kraljica imenom Flundra, vseh copernic pupkorezna baba, dohađa u osobi povsem

13 Shakespeare 2006: 142-143.

63

nikaj debši od maloga smolo-tvrdoga kamenčeca kakvoga na prstu kazitelu navadni su nositi večniki. Nju voziju dva drobni zračni praški poprek po nosu ljudih kad ovi u snu zakopani ležiju. Njenjne kolne špice načinjene su iz paučnih nog, oplatnice iz kreljutih kobilic, kolotečine su spodobne najtenšoj paučnoj pređi, hami mesečnem vodenem trakom. Kost čvrčka je njezino bičalo, bič iz njegve najtenše kožice. Za kočijaša ima malu vinsku mušicu, nit na pol tak veliku kak zna biti on kukčec koj kad-kad u prstecu mlahavoga deteta se nastani. Njezina kočija je prazna lešnjakova lupinja, zdubljena od veverice ali kakve stare gliste, ovih vre negdašnih coperničkih kolarov.

A onda "isto" to u stihu (eadem Flundra stylo ligato):

Vseh copernic pupkorezna babaimenom Flundra, zmožna kraljica,premda gipka, utljiva i slaba,jest jedina vsijuh senj stvornica.Kad u snu zakopani ležimo,voze nju dva zračni drobni traki

64

po našem nosu tamo i simo,paripi vele brzi i jaki.Paukov noge su kolne špice,pređa paučna kolotečine,kreljuti kobilic oplatnice,hami su vodene mesečinetrakom spodobni. Krhka koščicačvrčkova je njoj mesto bičala,bič njegova strojena kožica,kočijaš vinska mušica mala,na pol tak velika kak zna bitihudi on kukčec ki u prstecudeteta gleda se nastaniti,čemerno trapeč nedužnu decu.Talige su lešnjaki zdubeniod veveric i stare gliste,kolari od narave zvučenikakve još nigde videli niste.

Za razliku od Torbarine i Marasa, Krizmanić prati raspored kakav nalazimo u opisu drugog izdanja, gdje kočija dolazi na kraju, a ne na početku. To je razumljivo ima li se u vidu da je premještanje dotičnih stihova započelo tek sredinom devetnaestog stoljeća, nakon Krizmanićeva prijevoda, zahvaljujući nagađanju Williama Nansona Lettsoma koje je, bez

65

posebnih objašnjenja, prihvaćeno u velikom broju modernih izdanja.14 Nije potrebno osobito isticati već navođene probleme i rješenja – od mušica i komaraca, preko paučine i kukaca u prstima (ovdje spolom neodređene djece),15 do "poprek po nosu" (u čemu se jasno vidi engleski athwart) – ali je važno primijetiti koliko je različit učinak Krizmanićevih rečenica u odnosu na nama suvremenije prijevode.

Usporedivši prijevod "bistričkog opata" s prijevodima Šenoinim i Bogdanovićevim, Ivo Hergešić s pravom primjećuje da se trojica prevoditelja "ne služe [...] istim književnim jezikom" pa je stoga teško doista uspoređivati uspješnost njihovih izbora i izražajnih učinaka, no možda je zanimljivija od toga Hergešićeva tvrdnja da je "Bogdanović kudikamo točniji i potpuniji od Šenoe". Točniji u odnosu na što? U odnosu, dakako, na "izvornik", za koji Hergešić pretpostavlja da je neproblematičan i stabilan. Ogleda li se, naime, Bogdanovićeva točnost između ostaloga i u tome što mu je kočijaš komarac, dok je u Šenoe to muha? Hergešić konačno primjećuje da se u bilješkama uz svoj prijevod "Bogdanović čudi što Mercuzio spominje najprije

14 Shakespeare 1899: 64.

15 Torbarinino prijevodno rješenje ("kao svinut crvić / Odboden iglom s prsta djeve dokone") ovdje zapravo eksplicira ono što tumači Shakespeareova teksta obično citiraju kao poslovicu na kojoj se izraz navodno zasniva: naime uvjerenje da u prstima besposlenih djevojaka rastu crvi. Otuda, valjda, i opća (a slabo razumljiva i dijelom vjerojatno seksistička) sklonost da se isključe muški prsti te da se umjesto njih uzmu ženski, i to u izdanjima koja se često zasnivaju isključivo na Q2 (u kojem čitamo the lazie finger of a man).

66

dijelove kolica (krov, žbice) i opremu (uzde, hamovi, bičalje, bič), pa konje i kočijaše, a tek onda sama kolica", ali ne objašnjava jesu li ta iščuđavanja opravdana ili neopravdana. Moglo bi se prigovoriti, u skladu s Hergešićevom ocjenom, da Šenoa (bilo odstupajući od originala, bilo prateći njemački prijevod) krivo prevodi kad se odlučuje povezati kočijaša s prstićem djevojčica ("Kočijaš je muha / U sivoj surki drobna kao zvijerce / Na koje vrijeba prstić djevojčica"), ali moglo bi se isto tako istaknuti da takav prijevod pokušava uspostaviti transparentniji smisao, bio on prikladan ili ne. Bogdanovićev obrnuti spoj "starina crv il' stolar vjeverica" za engleski izraz Ioyner squirrel or old Grub doista precizno i efektno prenosi značenje engleskog teksta, ali trebamo li zato zaključiti da Šenoini "vjeverić stolar i majstor crvić" promašuju svojim (nimalo slučajnim) deminutivima ton i poentu Mercuzijeva govora te da Bogdanovićev prijevod doista pokazuje, kako Hergešić tvrdi, "kako je hrvatski književni izraz uznapredovao"?16

Usporediv je učinku Šenoina prijevoda učinak koji ima kajkavski tekst Krizmanićev, osobito zato što se on u povijesti prevođenja Shakespearea na hrvatski jezik uvijek nužno promatra u odnosu na štokavske prijevode koji su za njim uslijedili. U kontekstu napetih odnosa između kajkavskih i

16 Hergešić 1978: 70-73. Ovaj tekst o recepciji Shakespearea u Hrvatskoj prethodno je objavljen dvaput: vidi Hergešić 1949 te Hergešić 1957.

67

štokavskih izražajnih registara zapravo je veoma prikladno da je prvi prijevod Shakespearea na hrvatski jezik upravo prijevod ove intrigantne minijature te da je on sačinjen najprije u prozi pa onda u stihu – i da se to događa na kajkavskom književnom jeziku. I jedan i drugi Krizmanićev prijevod moraju se danas čitati kao izrazito simpatične, duhovite i nostalgijom obojene književne sličice koje ne opisuju tek neobičnu kraljevsku pratnju vilinskog svijeta nego bilježe jednu jezičnu mogućnost koja je u razdobljima što su u hrvatskoj književnosti nastupila ostala uglavnom neiskorištena. Krizmanićeva proza nije tek prizeman preludij njegovim stihovima, ritma lišena vježba na kojoj treba poraditi usredotočena pjesnička svijest; ona je stilsko i ritmičko rješenje koje zaslužuje da se zamisli i doživi samostalno, a ne tek u podređenom odnosu prema imperativima engleskom jeziku prirođena i lakom izgovoru prilagođena blank versa, koji se – kako smo u tiskanim tekstovima prvog i drugog kvarto-izdanja vidjeli – može, barem u glavi nekog slagara, shvatiti i kao dobra engleska proza.

68

Erotska minijatura

Osvrćući se u svom vrijednom ogledu o životu i djelu Ivana Krizmanića i na njegov prevodilački rad, Vladoje Dukat čudi se Krizmanićevu izboru riječi Flundra: "Ime Mab preveo je Krizmanić čudnijem imenom Flundra." Diskretno, u bilješci, primjećuje Dukat da je flundra, koje nema u starijim rječnicima, isto što i flandra, odnosno "psovka raspuštenom ženskom čeljadetu". Zatim slijedi definicija na njemačkom, eine liederliche Weibsperson, te opaska da izraz svakako ima pogrdno značenje. "Svakojako je čudno", nastavlja Dukat, "da Krizmanić za kraljicu vilâ nije našao drugoga imena" te zaključuje pitanjem: "Ili je možda navlaš uzeo podrugljivu riječ?"17 Flundra je, dakle, razuzdana žena, drolja, kurva, fufica. Kako primjećuje Hergešić, Krizmanića tu trebamo pohvaliti umjesto da mu se čudimo.18 Riječ mab u engleskom šesnaestom stoljeću imala je upravo značenje koje u njoj prepoznaje Krizmanić, koji je u tome među hrvatskim prevoditeljima Shakespearea osamljen.19 Veza između Flundre i seksa vrlo se lijepo odslikava u stihovima iz jedne anonimne engleske biblijske drame iz sredine šesnaestog stoljeća, u kojoj se na početku šestog prizora petog čina nalazi sljedeći dijalog:

17 Dukat 1912: 58.

18 Hergešić 1978: 67.

19 Vidi Oxford English Dictionary, s.v. mab: a slattern; a promiscuous woman.

69

Esau. Come out whores & theues, come out, come out I say.

Ragan. I told you, did I not? that there would be a fray.

Esau. Come out litle whoreson ape, come out of thy denne.

Mido. Take my lyfe for a penny, whether shall I renne?

Esau. Come out thou litle fende, come out thou skittish Gill.

Abra. Out alas, alas, Esau will vs all kill.

Esau. And come out thou mother Mab, out olde rotten witche,

As white as midnightes arsehole, or virgin pitche.20

Mab je ovdje stara, trula vještica, bijela kao šupak ponoći (dakle crna kao mrkla noć) i kao čisti, prirodni katran, gdje se uz katran veže dvoznačni pridjev virgin: dakle ne samo čisti katran, nego katran od djevice. Tu je našoj vulgarnoj mašti ostavljeno dosta prostora za igranje. Iz zaključka Mercuzijeva govora jasno je da Flundra nije tek bilo kakva babica koja djevojke uči kako da rađaju (learns them first to bear); glagol bear u sličnim kontekstima ima doslovnije značenje. Flundra, kao kakva svodnica, neiskusne djeve uči kako da nose (bear) onaj muški teret pod kojim će od djevica postati žene. Bawds teach to bear well, kaže engleska poslovica: svodnice uče kako da se dobro nosi. Ili kako u proznom prijevodu dobro pogađa Krizmanić: "prva nje podvuča vu onom dobrom držanju, posle kad žene postaneju,

20 A newe mery and wittie Comedie or Enterlude, neweley imprinted, treating vpon the Historie of Iacob and Esau, taken out of the xxvij. Chap. of the first booke of Moses entituled Genesis (London: Henrie Bynneman, 1568), F4v-G1r.

70

njim znati potrebnem".21 U jednom engleskom zatvoru u kome su u sedamnaestom stoljeću često završavale žene koje su se držale bolje i češće nego što je bila moralna norma, bile su te žene ponekad prisiljene da vuku kolica s teretom. Protivno je naravi, priopćuje jedan isuviše duhovit posjetitelj ovog zatvora, da ih se sili da vuku kad im je po naravi suđeno da nose.22 Sve je to, dakle, bistrički opat vrlo dobro razumio, a onda i sasvim lijepo preveo. Kao posrednička figura koja one koji su neiskusni podučava, Flundra je odlična slika samog prijevodnog procesa, pa je stoga prikladno da stoji na djevičanskom početku hrvatskih susreta sa Shakespeareom.

Kao da je i sam, prevodeći, podlegao Flundrinim čarima, Krizmanić je na nekoliko mjesta Shakespeareov tekst dodatno erotizirao. Shakespeare piše da se Flundra svakonoćno vozi po možđanima mladića, koji zbog toga sanjaju o ljubavi (And in this state she gallops night by night / Through lovers’ brains, and then they dream of love), a onda se vozi i po koljenima dvorana, koji odmah sanjanju o naklonima (On courtiers’ knees, that dream on court’sies straight). Dvorani se, međutim, ne klanjaju nužno damama, nego vlasti. U Krizmanićevu proznom prijevodu ljubavnici i dvorani stapaju se u jednu ljubavnu sliku: "S takvum

21 Usp. Hergešić 1978: 73, gdje se kaže da je ovaj odlomak "galantni opat" – koji da "nije skučen i sputan profesionalnom stidljivošću" (67) – "najbolje shvatio i najadekvatnije izrazio, dok je Šenoa stidljivo-maglovit i netočan, a nije mnogo bolji u tom slučaju ni Bogdanović”.

22 Primjeri za navedena značenja glagola bear navode se prema Williams 1994: 85-86.

71

zmožnostjum uskok se ona vozi vsaku noč po možđanih zaljubleneh; po kolenih mladičev, koji odmah senjaju od svojih, sebi nagnjenih dragih." Versificirani prijevod čini isto. Kada se dvoranin ponovno pojavi u Shakespeareovu tekstu, Flundra se vozi po njegovu nosu, zbog čega on odmah sanja gdje bi namirisao kakvu službu ili osobnu korist (Sometime she gallops o’er a courtier’s nose, / And then dreams he of smelling out a suit). No Krizmaniću su samo ljubavne misli na pameti, koje on k tome zavija u mirisave ženske kose: "Ona uskok se negda vozi i po nosu mladiča, koj odmah senja od vugodno dišučeh naruganih ženskih lasih." U stihovanom prijevodu slika je još izazovnija jer mladići ne sanjanju tek o uvijenoj ženskoj kosi nego zamišljaju djevojke koje upravo pred njima uvijaju mirisave kose: "Negda uskok se vozi kroz nose / mladičev, ovi odmah senjaju / kako vugodno dišuče kose / ljubice pred njimi si rugaju."23

Knjižna minijatura

Flundra privlači svojom veličinom. Suvremena američka umjetnica Pat Baldwin kreirala je 1997. godine jednu minijaturnu kutiju, veličine kažiprsta kakvog šekspirologa, koju je nazvala Queen Mab (slika 7). Kada se kutija rastvori, u njoj se otkrije figura Flundre u praznoj lješnjakovoj lupinji (slika 8).

23 Engleski tekst navodi se prema izdanju koje je Krizmaniću poslužilo kao predložak; vidi preslike na početku ove knjige.

72

Kutija je ujedno i minijaturna knjiga jer se presavijeni papir, poput harmonike, otvara omogućujući pristup prizoru u kojem Mercuzio opisuje Flundru (slika 9). Ovaj umjetnički rad zamišlja Shakespeareovu knjigu kao istovremeno zatvoren, nepomičan i otvoren, pokretan predmet.24

I Ivan Krizmanić sa Shakespeareovom se dramskom minijaturom susreo posredstvom izdanja koje bi se moglo svrstati među knjižne minijature. Na naslovnom listu svog rukopisnog prijevoda Krizmanić navodi da mu je za predložak poslužilo izdanje objavljeno u Nürnbergu i New Yorku, a da je izdavač izvjesni Frederic [sic] Campe. Konačno, navodi Krizmanić i format izdanja (dvanaestina) te stranicu na kojoj počinje odlomak koji prevodi. Ne navodi, međutim, godinu

24 Primjerak ovog djela na temelju kojeg se ovdje donose slike nalazi se u Folger Shakespeare Library pod signaturom ART 243817 (realia). Na kraju presavijenog papira čita se sljedeća bilješka: "QUEEN MAB was designed and produced at Pequeño Press by Pat Baldwin. It was printed in Perpetua type on Mohawk paper. Illustrations were digitally created [by Graham Barrett Royce]. The Queen Mab figure is silver in a polymer clay carriage with silk reins. The box lining is handmade paper from Waterleaf Mill & Bindery. Cover paper is Japanese block printed. This is 20 in an edition of 60."

Slika 7: Pat Baldwin, Queen Mab (1997). Photograph by Ivan Lupić. ART 243817 (realia), from the collection of the Folger Shakespeare Library. By permission of

the artist.

73

izdanja, ali navodi, nasreću, godinu svog prijevoda: 1836. Moguće je na temelju ovih podataka identificirati izdanje iz kojeg je Krizmanić prevodio. Frederick Campe zapravo je (August) Friedrich (Andreas) Campe (1777.–1846.), jedan njemački izdavač s početka devetnaestog stoljeća. Campe, čije je izdavačka kuća bila u Nürnbergu, otvorio je oko 1830. godine, kao izrazito uspješan izdavač, podružnicu i u New Yorku.25

Tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog stoljeća objavljivao je Campe između ostaloga i seriju džepnih engleskih klasika, u pravilu nedatiranih, koja se u jednom oglasu iz 1848. godine opisuje kao "omiljeno džepno izdanje [...] u kome su objavljena djela Shakespearea, Byrona, Scotta, Popea, Moorea, Goldsmitha, Sheridana, Graya, Coleridgea, Campbella, Shelleyja,

25 O Campeu vidi Henze 1989: 58 i Gebhardt 2007: 214-215 te literaturu koja se na ta dva mjesta navodi.

Slika 8: Pat Baldwin, Queen Mab (1997). Photograph by

Ivan Lupić. ART 243817 (rea-lia), from the collection of the

Folger Shakespeare Library. By permission of the artist.

Slika 9: Pat Baldwin, Queen Mab (1997). Photograph by

Ivan Lupić. ART 243817 (rea-lia), from the collection of the Folger Shakespeare Library. By permission of the artist.

74

Thomsona, Sternea i drugih". Dalje se navodi da su ova izdanja "lijepo tiskana te se mogu nabaviti po neusporedivo niskim cijenama", i to "od bilo kojeg uglednog knjižara u Njemačkoj i Parizu".26

Kao što je iz navedenog popisa vidljivo, Shakespeare se u Campeovim džepnim izdanjima našao u društvu uglavnom novije engleske književnosti. Od engleskih romantičara Percy Bysshe Shelley zastupljen je upravo svojom politički radikalnom filozofskom poemom Queen Mab.27 Ne znamo je li Krizmanić u svom vlasništvu imao i druge tekstove engleske književnosti iz istog izdavačkog niza, ali znamo da su se Campeovi klasici mogli kupiti u većem izboru, i to u za tu svrhu posebno napravljenim kutijama.

Folger Shakespeare Library u Washingtonu, DC, posjeduje jednu takvu kutiju, u kojoj se nalazi četrdeset svezaka Campeovih izdanja (slika 10). Tih je svezaka bilo više od četrdeset, što se da zaključiti iz popisa prisutnih na unutarnjim stranicama mekih korica pojedinih izdanja, pa je stoga izbor naslova u kutiji dijelom

26 The Literary Miscellany for English Readers abroad and at Home 1.1 (1848): 16. Zanimljivo je da katalog zbirke Birmingham Shakespeare Library Campeovo izdanje Romea i Julije datira upravo u 1836. godinu premda je jasno da, kao ni u drugim Campeovim izdanjima engleskih klasika, ni ovo ne nosi na naslovnici godinu izdanja. Vidi A Shakespeare Bibliography: The Catalogue of the Birmingham Shakespeare Library, Birmingham Public Libraries, Part Two: Accessions post-1931, Volume IV: English Editions; English Shakespeariana A.-Finzi (London: Mansell, 1971), 173.

27 O važnosti vilinske figure za tumačenje Shelleyjeve poeme vidi Alvey 2009 i Miller 2009.

75

vjerojatno ovisio o želji samoga kupca. U Folgerovoj kutiji nema primjerka izdanja Romea i Julije, ali nalaze se tu mnoge druge Shakespeareove drame, a iz spomenutih se popisa na koricama vidi da je i drama Romeo i Julija bila dio istoga niza. Iz ovdje priloženih slika (slike 11 i 12), u kojima se dotična kutija donosi pokraj jedne obične olovke kako bi se dočarala njezina veličina, jasno je da je riječ o kutiji koja je lako putovala te o knjigama koje mogu stati na jedan oveći dlan. One su zapravo u šesnaestini, ne u dvanaestini, duge desetak i široke oko pet centimetara.28

28 Spomenuta kutija Campeovih izdanja čuva se u Folger Shakespeare Library pod signaturom PR2754 36c1 Sh.Col. Izdanja nisu datirana. Iz dokumentacije vezane uz kupovinu ove kutije (accession file) saznaje se da je ona u Folger Shakespeare Library stigla 1946. godine, a da ju je knjižnici prodao R. F. Roberts iz New Yorka. U pismu upućenu Robertsu nakon primitka pošiljke Giles E. Dawson priznaje da je ova zbirka izdanja zagonetna, no da je vjerojatno započeta tridesetih godina devetnaestog stoljeća. Jedan od svezaka u ovoj kutiji, primjećuje Dawson dalje, nije mogao biti tiskan prije 1842. godine.

Slika 10: Campe’s Pocket Library of English Classics. Photograph by Ivan Lupić. PR2754 36c1 Sh.Col., from the collection of the Folger Shakespeare Library.

Slika 11: Campe’s Pocket Library of English Classics. Photograph by Ivan Lupić. PR2754 36c1 Sh.Col., from the collection of the Folger Shakespeare Library.

76

Da su čitatelji u devetnaestom stoljeću doista povezivali veličinu baš ovih knjiga s njihovim sadržajem, lijepo se vidi iz primjerka Campeova izdanja Romea i Julije koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Mariboru (slika 13). Ondje je, darujući nekome ovu knjigu 1865. godine, izvjesni Ivan Evanđelist Marinić zapisao: Zur freundlichen

Erinnerung von Johannes Ev. Marinić. Zatim je dodao citat iz Romea i Julije: Within the infant rind of this small flower, / Poison hath residence, and med’cine power! Riječ je o stihovima koje u drami izgovara fra Lovro. On skuplja cvijeće iz kojega će, između ostalog, pripraviti napitak od kojeg će Julija spavati kao da je mrtva. Skupljajući cvijeće, fra Lovro moralizira o odnosu čovjeka i prirode te osobito ističe da se u jednom te istom cvijetu, kao i u jednoj te istoj osobi, mogu naći kako ljekovita tako i pogubna svojstva, a da je u svemu odlučna umješnost onoga koji pristupa bilo cvijetu bilo osobi. Tako i Ivan Evanđelist Marinić, uspoređujući ovaj džepni primjerak Romea i Julije s malim cvijetom, prepušta svom neimenovanom adresatu da u njemu nađe bilo otrov bilo lijek. Pa tako i Ivan Krstitelj Krizmanić, kako mu je bilo puno ime, okrećući se u minijaturnom izdanju upravo

Slika 12: Campe’s Pocket Library of English Classics. Photograph by Ivan Lupić. PR2754 36c1 Sh.Col., from the collection of the Folger Shakespeare Library.

77

opisu minijaturne no svemoćne Flundre, pokazuje da male stvari nisu bez značaja.29 Unutar tradicije hrvatskog prevođenja Shakespearea one, zapravo, i dalje mogu biti zanimljivije negoli najnovije i jako velike stvari, čak i kad nam se ove nude u tvrdim, pozlaćenim koricama.30

29 Za Krizmanićevo puno ime – Joannes Baptista Antonius – vidi Dukat 1912: 4.

30 O tim velikim i tvrdim stvarima više u Lupić 2009, odnosno Lupić 2010: 145-220.

Slika 13: Romeo and Juliet, Campeovo izdanje, Sveučilišna knjižnica Maribor.

79

Bojana Schubert

Kajkavsko ruho kraljice Mab

U vrijeme kada su se službeni spisi pisali latinskim jezikom, a plemići se probijali na političku scenu na mađarskome jeziku, kada su gospoda naručivala ručak s jelovnika na njemačkome jeziku, a gospođe uživale u njemačkim sentimentalnim romanima, kada su se seljaci i seljanke međusobno sporazumijevali kajkavskim mjesnim govorima, a svećenici su pisali i kajkavskim književnim jezikom – u to je vrijeme jedan čovjek nedaleko od Zagreba sasvim neočekivano naučio engleski jezik i krenuo s njega prevoditi, ni manje ni više, nego djela Johna Miltona i Williama Shakespearea. Riječ je o prvoj polovici devetnaestoga stoljeća, o Mariji Bistrici u Hrvatskome zagorju, o kulturnome čovjeku, poliglotu, opatu Ivanu Krizmaniću. On je 1827. godine preveo Miltonov ep Paradise Lost pod naslovom Raj zgubljen, a 1836. godine ulomak iz drame Romeo and Juliet Williama Shakespearea pod naslovom Flundra senje zrokujuča.

80

Engleski književni velikani po prvi su se put, dakle, prevodili upravo u "kajkavskoj" Hrvatskoj. Ove se godine obilježava 400. obljetnica smrti Williama Shakespearea (1564.–1616.). To je odličan povod da se nešto više kaže o "prvome hrvatskom Shakespeareu", odnosno o Krizmanićevu fragmentarnome prijevodu Romea i Julije. Da bi se što bolje razumjela vrijednost toga poduhvata, potrebno ga je prije svega smjestiti u širi kontekst.

Društveni, povijesni i jezični kontekst

Hrvatsku je početkom devetnaestoga stoljeća obilježavala jezična šarolikost uzrokovana političkom rascjepkanošću povijesnih hrvatskih zemalja. Sjeverozapadna, ili civilna Hrvatska, u kojoj je Ivan Krizmanić proveo većinu svoga života, pripadala je ugarskome dijelu Habsburške Monarhije. U to je vrijeme obrazovan dio naroda bio višejezičan, a ta je višejezičnost bila uvjetovana društveno i klasno. Drugim riječima, pučani su govorili kajkavski, građani njemački, a latinskim su se služili uglavnom plemići.1 Bilo je i nekoliko neuspjelih pokušaja uvođenja mađarskoga kao službenoga jezika.

Do tridesetih godina devetnaestoga stoljeća prestižni su jezici bili latinski i njemački. Latinski je bio jezikom visokoškolske nastave, udžbenika i knjiga, a osim toga služio je i kao štit od

1 Kessler 1982: 217.

81

mađarizacije i germanizacije te se u ulozi službenoga jezika Hrvatskoga sabora zadržao sve do 1847. godine, najdulje u Europi.2 Njemački je s druge strane uživao status društveno prestižnoga jezika te je bio jezikom svakodnevne komunikacije, administracije, vojske, kulturnoga života, ali i jezikom plemstva i inteligencije. Hrvatski intelektualci rođeni početkom devetnaestoga stoljeća u civilnoj Hrvatskoj uglavnom su se školovali na stranim sveučilištima (Budimpešta, Beč, Graz) te su osim njemačkoga jezika usvojili i austrijske (bečke) manire koje su uskoro prodrle u sve društvene pore, od načina odijevanja i kulinarstva, do odabira literature, posjećivanja njemačkoga teatra i sl.3

Četvrti pisani jezik koji je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio u upotrebi za Krizmanićeva života, kajkavski je književni jezik.4

Svakako se tamo govorilo i kajkavskim mjesnim idiomima tragove kojih pronalazimo u rukopisnim pjesmaricama, sudskim zapisnicima i sl. U civilnoj se Hrvatskoj dakle pisalo

2 Sikirić Assouline 2009: 257; Martinović 2009: 285, 300.

3 Jernej i dr. 2012: 337.

4 Za taj jezik u literaturi postoje brojni nazivi (vidi Stolac 1995: 331), a uvriježeni i najčešći su kajkavski književni jezik i književna kajkavština pa se njima služimo i ovdje. Isti su jezik sami pisci nazivali drugačije – u šesnaestome i sedamnaestome stoljeću, a neki i početkom osamnaestoga stoljeća nazivali su ga slovenskim jezikom (I. Pergošić, A. Vramec, N. Krajačević, J. Habdelić), a u osamnaestome i devetnaestome stoljeću uobičajeniji je naziv bio horvatski jezik (332), kako ga je u svojim djelima (uz naravni, naš, narodni, materinski) nazivao i Ivan Krizmanić (vidi Marković 2014: 164).

82

i objavljivalo na kajkavskome književnom jeziku od polovice šesnaestoga do polovice devetnaestoga stoljeća. To je jezik koji je bio u procesu standardizacije, ali nikada nije kodificiran, odnosno propisan od strane vlasti. Osnovica mu je zagrebački gradski govor, a nadgradnju čine rječnici, gramatike i raznovrsna književna, znanstvena i edukativna djela njime napisana.5

Kajkavskim su se književnim jezikom od njegovih početaka ponajviše služili svećenici koji su njime pisali i na nj prevodili uglavnom nabožna i djela praktične primjene te su na taj način širili vjeru i prosvjećivali puk. Već u osamnaestome, a posebice u devetnaestome stoljeću kajkavski se književni jezik funkcionalno raslojio te se njime mogla izraziti kako umjetnička, tako i znanstvena misao. Njegova je gramatika opisana u šest slovnica, dok je njegov leksik još od sedamnaestoga stoljeća sastavnicom nekoliko rječnika.6

Iako je društvena klima u devetnaestome stoljeću takva da obrazovan dio naroda uglavnom govori i piše njemačkim i/li latinskim jezikom, pod utjecajem ideja Francuske revolucije o njegovanju domaćih jezika ipak počinje rasti ugled i kajkavskome književnom jeziku. Tako dvadesetih i tridesetih godina njime pišu pripadnici novonastaloga građanskoga društvenog sloja,

5 Vidi Stolac 2011, Štebih Golub 2013, 2015.

6 O kajkavskim gramatikama vidi Štebih Golub 2012, 2014. O kajkavskim rječnicima vidi Vončina 1973, Horvat 1989, Šojat 1992.

83

a godine 1832. kajkavski je književni jezik uveden kao kolegij na najviše hrvatsko učilište – Kraljevsku akademiju znanosti.7

Vrijedi spomenuti da su njime napisana djela koja imaju primat u sveukupnoj povijesti hrvatske knjige, među kojima se ističu prvi tiskani medicinski udžbenici (Ivan Krstitelj Lalangue, Kratek navuk od meštrije pupkorezne..., 1777.), prvi hrvatski jednojezični pravopis (Naputčenje za horvatski prav čteti i pisati, 1808.), kao i prva književnopovijesna sinteza napisana na hrvatskome jeziku (Tomaš Mikloušić, Izbor dugovanj vsakoversnih, 1821.) te prvi hrvatski roman (Jakob Lovrenčić, Adolf iliti kakvi su ljudi, 1833.).8

Do tridesetih godina devetnaestoga stoljeća štokavski književni jezik nema osobitu ulogu ni status u društvu sjeverozapadne Hrvatske. Crkvene su knjige na području Hrvatske pisane višejezično kako bi bile što prijemčivije. Primjerice, Vrhovčev Rituale Romano-Zagabriense iz 1796. sadrži dijelove na pet jezika od kojih su dva hrvatska: kajkavski književni jezik i slavonski štokavski. U civilnoj Hrvatskoj bilo je prevođenja književnih djela sa štokavskoga na kajkavski književni jezik, što je dokaz o samostalnim životima ovih dviju jezičnih tradicija.9 Još početkom tridesetih godina devetnaestoga stoljeća kajkavski

7 Moguš 1998: 443.

8 Fureš i dr. 2010: 44; Jembrih 2004: 155; Jembrih 2009: 38; Jembrih 2002: 138.

9 Upravo je Ivan Krizmanić preveo Mrnavićevu Osmanšćicu (Osmanščica, 1829.) i Kanižlićevu Svetu Rožaliju (Sveta Rožalija, 1831.) na kajkavski književni jezik za svoje župljane.

84

je uživao sve veći društveni status, a njime su pisali i Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović i drugi budući ilirci, koji su nekoliko godina kasnije promijenili jezični identitet.10 Prešavši na književnu štokavštinu, koju su s vremenom uveli u kajkavsku Hrvatsku, o kajkavskome su se književnom jeziku ilirci negativno očitovali, javno ga obezvređujući.11 Ljudevit Vukotinović, primjerice, napušta kajkavski književni jezik i već četrdesetih godina ovako o njem piše:

Kamo je Mikloušić, puno zaslužni inače muž, sa svojimi privàrženici dospio? Tko im je knjige čitao, šta znadu Slavonci, Dalmatini, Sàrblji itd. o njih?... Ništa. Oni su cěpili na stablu, koje pravoga korena ne imadjaše. Sve je propalo, i naš narod je ostao u literaturi neznamenit, kao što i prie biaše. Ili možebit u stolětnom kalendaru, u šoštaru, u molitvenih knjigah, u Diogenešu ili huti pri Savi stoji naša literatura horvatska?... Kakov je to resultat za radnju od pol věka? Je li to prilično, je li to slavno za narod, koj tako znamenite i lěpe elemente (življe) u sebi sadàržava?... Kad ne bi dalje doći mogli, ja bih volio sva slova u svih tiskarnah izpreokrenuti, da bi se sve naopako štampalo, za da ne bi nitko čitati mogo – našu slaboću.12

10 Gajev članak Pravopisz objavljen u Danici 1835. najavljuje jezični zaokret od književne kajkavštine prema štokavštini – uvođenjem fonema i slova ć označava se pomak od kajkavske prema štokavskoj fonologiji te se na taj način grafijskom reformom utire put konačnomu izboru književnoga jezika (Vončina 1993: 15). U drugome godištu Danice (1836.), ilirci sve više prelaze na štokavštinu, a od 1837. nadalje u njoj pretiskavaju i stilski oponašaju djela dubrovačkih pjesnika koje uzimaju za književno-jezične uzore (30, 37).

11 Standardizacija je u svim europskim jezicima povezana s otvorenim prestižem jezika koji se standardizira, što često rezultira stigmatizacijom jezika (dijalekata, vernakulara) koji se ne standardiziraju (Vogl 2012: 21-22).

12 Vukotinović 1997: 143.

85

Ilirski stavovi o književnoj kajkavštini protegnuli su se i u drugu polovicu devetnaestoga stoljeća, o čemu svjedoče, primjerice, misli Velimira Gaja: "Ona kaljuža jezična bazjaštva u Hrvatskoj bez života gadom i smradom zaguši 'horvatsku' knjigu", ili Ivana Milčetića: "Hvala bogu, hrvatske kajkavske književnosti više neima."13 Takva su shvaćanja podupirali i jezikoslovci. Tomo Maretić izbacivao je kajkavske riječi iz književnoga jezika jer bi one navodno smetale književnomu jedinstvu Hrvata i Srba, dok je Đuro Daničić isključio kajkavsku književnost iz izvora za Akademijin rječnik. Može se zaključiti da ni ozračje khuenovske ere nije bilo naklono onima koji su zagovarali obogaćivanje književne štokavštine kajkavskim i čakavskim oblicima. Upravo su zato mnogi tekstovi Gjalskoga, Leskovara i drugih jezično prerađeni i tako zapravo "unakaženi".14 Do danas se osjećaju posljedice ilirskih stavova u percepciji kajkavskoga narječja i stare kajkavske književnosti. U nekajkavaca se razvila odbojnost prema kajkavskim govorima, a cjelokupna se stara kajkavska književnost obezvrijedila i marginalizirala, što rezultira iskrivljenom slikom hrvatskoga kulturnog nasljeđa.15

13 Jembrih 2001: 229; Težak 1999: 64.

14 Težak 1999: 67.

15 U najnovije vrijeme osjećaju se pozitivni pomaci u vidu ravnopravne zastupljenosti kajkavskih tema u Povijesti hrvatskoga jezika (niz Povijest hrvatskoga jezika 2, 3, 4 u izdanju Croatice), u objavljivanju prijevoda i/li pretisaka kajkavskih gramatika (Štebih Golub 2012, 2014), u nastavljanju rada na Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (posljednji je objavljen 13. svezak, pristojnost – razbor, 2014.).

86

Da bi se o staroj kajkavskoj književnosti i jeziku mogli donijeti objektivni zaključci i ocjene, potrebno je istražiti i analizirati mnoga djela koja zaboravljena leže u arhivima i knjižnicama te prevrednovati djela koja su zbog ideologije standardnoga jezika ocijenjena najnižim ocjenama. Upravo se zato uz 400. obljetnicu Shakespeareove smrti oživljuje i sjećanje na njegova prvog prevoditelja u povijesti hrvatske knjige – Ivana Krizmanića, kao i na sam prijevod Flundra senje zrokujuča, zaogrnut 1836. godine kajkavskim književnojezičnim ruhom.

Krizmanić, jedan od posljednjih starokajkavaca

Ivan Krizmanić rodio se u Hrvatskome zagorju, na imanju Vučja gorica kod Huma na Sutli 1766. godine.16 Školovao se najprije u Varaždinu i Zagrebu, gdje je naučio latinski i njemački jezik, a potom u Beču (1781.–1874.), gdje je naučio još talijanski, francuski i engleski jezik.17 Školovanje za svećenika završava u Pešti 1789. godine i nakon kratkoga pročelništva na peštanskome teološkom studiju, 1792. godine dobiva župu u Sv. Križu Začretju. Tamo ostaje dvadeset šest godina, do 1818., pretežno pišući na latinskome i njemačkome jeziku. Iz tog nam je perioda odnedavno poznat tek jedan Krizmanićev tekst pisan kajkavskim književnim jezikom,

16 O Ivanu Krizmaniću pisali su Vjekoslav Štauduar u devetnaestome stoljeću (objavljeno u Korade 2003), Vladoje Dukat 1912. godine (pretiskano u Dukat 2002), Alojz Jembrih (2005), Bojana (Marković) Schubert (2010, 2012, 2014, 2015).

17 Dukat 2002: 6-7.

87

Palafox generalu Lefebureu iz 1809. godine, koji predstavlja donji rubnik Krizmanićeva pisanja na kojem domaćem idiomu.18 Iako su njemu tada već četrdeset tri godine, po ispravcima te latinskim i njemačkim prijevodnim glosama na marginama, iz teksta se vidi da je to ili prvi ili jedan od ranijih Krizmanićevih pokušaja pisanja kajkavskim književnim jezikom. Uzevši u obzir da su i brojni drugi hrvatski intelektualci, uključujući i ilirce, hrvatski (književni) jezik naučili tek u zreloj dobi, obično nakon povratka s europskih sveučilišta, ne čudi nas što je i Ivan Krizmanić tijekom života proživljavao slične promjene u jezičnome identitetu.19

Glavninu je kajkavskih prijevoda Krizmanić napisao za boravka u Mariji Bistrici gdje je bio opatom punih trideset godina (1818.–1848.). Sačuvani su njegovi književni prijevodi s nekoliko europskih jezika, očekivano s njemačkoga i latinskoga jezika, a sasvim neočekivano i s engleskoga jezika. Pojava je Krizmanićevih prijevoda s engleskoga dvadesetih i tridesetih godina devetnaestoga stoljeća uistinu zanimljiva i važna, tim više što je prvi englesko-hrvatski rječnik napisan tek krajem stoljeća (A. Lochmer, 1895.). Gotovo dvije stotine godina (do 2013.) Krizmanićev je Raj zgubljen bio i jedinim cjelovitim prijevodom Miltonova epa na hrvatski jezik.20

18 Marković 2014: 85.

19 Novak 2012: 78.

20 Krizmanić je Paradise Lost preveo 1827. godine, a prijevod Mate Marasa objavljen je 2013.

88

Osim po spomenutim prijevodima, Krizmanić je intrigantan i stoga što je u pretpreporodno vrijeme prevodio sa štokavskoga na kajkavski književni jezik. Godine 1829. preveo je Osmanšćicu Ivana Tomka Mrnavića, a 1831. Svetu Rožaliju Antuna Kanižlića. Iz predgovora tih prijevoda doznajemo da je autor prevodio na "naš način govorenja", odnosno na "narodni jezik", smatrajući upravo kajkavski književni jezik svojim i narodnim u Hrvatskome zagorju.

Tridesetih godina devetnaestoga stoljeća Krizmanić doživljava zaokret u jezičnome identitetu jer se zbližio i sprijateljio s mnogim ilircima koji su ga često posjećivali, a neki mu posvetili i svoja književna djela (npr. Dragojla Jarnević).21 Početkom četrdesetih godina (1842.) i rodbinski se povezao s Ljudevitom Gajem, za kojeg se udala njegova nećakinja i štićenica Paulina Krizmanić. Općenito govoreći, njegovi jezični odabiri svjedoče o neraskidivoj povezanosti pojedinčeve jezične upotrebe s izvanjezičnom zbiljom. Krizmanić je do 1809. pisao na stranim jezicima, da bi sa stvaranjem Napoleonove Ilirije i prodiranjem ideja Francuske revolucije počeo pisati i kajkavskim književnim jezikom, starom kajkavskom grafijom. Tada su mu, kako je već spomenuto, četrdeset tri godine. U tim je propozicijama nastalo najviše njegovih prijevoda (Palafox generalu Lefebureu, 1809.,

Krizmanićev prijevod tiskom je prvi put objavljen 2005. godine, u priredbi Alojza Jembriha.

21 Korade 2003: 88.

89

Ogenj vu Rimu, 1820., Raj zgubljen, 1827., Osmanščica, 1829., Sveta Rožalija, 1831.). Godine 1835. Krizmanić pod utjecajem Gajeve grafijske reforme počinje svoj kajkavski književni jezik zapisivati gajicom (Zdvojnost jednoga vu nasladni ljubavi zasleplenoga, 1835., Flundra senje zrokujuča, 1836., Prodečtvo Piuša VI., 1841.), da bi 1842. napustio i kajkavski književni jezik (tada mu je sedamdeset osam godina) te se priklonio ilirskoj štokavštini (Hrast kod s. Ladislava, 1842., Pogor u Rimu, 1843.). U literaturi se dugo mislilo da je Krizmanić do smrti pisao kajkavskim književnim jezikom, no pronalazak potonjih tekstova dokazuje promjenu u njegovu jezičnome identitetu.22 On, naime, prevodi svoj kajkavski tekst Ogenj vu Rimu, 1820. na štokavski književni jezik (Pogor u Rimu, 1843.), što je ujedno i njegov posljednji sačuvani tekst na hrvatskome jeziku. Krizmanićev primjer simbolična je slika uskovitlanosti povijesno-jezičnih prilika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća. U toj se uskovitlanosti rađa njegova Flundra.

22 Prijevod Pogor u Rimu pronađen je relativno nedavno. Taj je tekst u nešto manjem formatu skriven u uvezu s Ognjem vu Rimu i ne može se vidjeti osim ako se rukopis ne otvori i prolista od početka do kraja. Vjerojatno je zato promaknuo brojnim proučavateljima (vidi Marković 2014: 81).

90

Flundra senje zrokujuča na grafijskoj i jezičnoj prekretnici

Ulomak o kraljici Mab iz Romea i Julije Krizmanić je preveo s engleskoga predloška i time pretekao štokavski, tada već standardnohrvatski, prijevod Milana Bogdanovića (Romeo i Julija, 1927.) za gotovo stotinu godina. Ilirska jezična previranja ostavila su traga u jeziku, a još više u slovopisu toga vrijednoga Krizmanićeva prijevodnog pokušaja.

Usvajanje nove grafije

Kada prevodi Flundru, kajkavski pisac iza sebe ima pet većih i jedan manji prijevod pisan starim kajkavskim slovopisom.23 Potaknut Gajevom grafijskom reformom iz članka Pravopisz, Krizmanić već 1835. počinje upotrebljavati novi, dijakritički slovopis. Time kajkavskome književnom jeziku mijenja vizualni identitet, no i dalje njime piše sve do 1841. godine. Iz preslika rukopisa koji se donose u ovoj knjizi vidljivo je da je autor pri prijelazu s kajkavskoga na dijakritički grafijski sustav imao stanovitih problema, iako mu je to već drugi tekst u kojem upotrebljava nova slova.24 S jedne strane, u nekim

23 Riječ je o latiničnome slovopisu u kojem su se afrikati, palatali i spiranti pisali dvoslovima, na primjer: cz – c; ch – č; s, sh – š; s – ž, ly – lj; ny – nj.

24 Prvi je rukopis Zdvojnost... iz 1835. u kojem su sve kvačice napisane s "rogovima" prema dolje (ĉ, ŝ, ẑ).

91

leksemima zaboravlja napisati kvačicu (dramatickoga, snazno, kočias), a u drugima mu se potkradaju kajkavska grafijska rješenja (mosgjanih < s – ž, spanjolskih < sp – šp). Upotreba grafema ě u svega tri primjera (vsěh, věčniki, sěčenja) pokazatelj je Krizmanićeva koketiranja s ilirskim grafijskim rješenjem, no njegovo napuštanje u korist ekavskoga refleksa daje naslutiti da je rogato e za jednoga kajkavca bilo prejakim obilježjem drugoga grafijskoga sustava. Iako upotrebljava gajicu, Krizmanić piše neke opće imenice velikim slovom bez strogo utvrđenoga sustava – poput kajkavskih pisaca. Osim u grafiji, Krizmanićeva su kolebanja vidljiva i u pravopisu. Primjerice, superlativi su u Flundri napisani na kajkavski način (s odvojenim predmetkom naj: naj glasovitejega, naj tenšoj), a enklitike su spojnicom združene s naglašenom riječi, baš kao i u drugih starih kajkavskih pisaca (z-takvum, z-niščetnum, z-deseterkum i sl.).

Glasovna kolebanja

Iako je Flundra napisana kajkavskim književnim jezikom, u njoj se prepoznaje utjecaj štokavskoga, što ne čudi jer je upravo 1836. prijelomna godina u povijesti hrvatskoga jezika. Tada se ilirci opraštaju s kajkavskim književnim jezikom i počinju pisati isključivo štokavskim, koji na kraju postaje standardnim jezikom svih Hrvata. Ilirska nastojanja nisu zaobišla niti njihova prijatelja i podržavatelja Ivana Krizmanića.

92

U Flundri su uočljive uobičajene književnokajkavske jezične osobine poput peterovokalnoga sustava i uglavnom ekavske kontinuante jata (poprek, mesečnem, deteta, veverica, dve), uz poneki ikavizam (pripravlja, priređuje). Na mjestu praslavenskoga stražnjeg nazala i samoglasnoga l refleks je u (pupkorezna, su). Kontinuanta praslavenskoga poluglasa uglavnom je e (najtenšoj, no trapeč), kao i kontinuanta prednjega nazala (pet). Prefiks je redovito u obliku pre-, a ne pro- (prepeljiva, prekopov, prebudi se). Kolebanja su vidljiva pri upotrebi proteze v- ispred u-, koja je istaknutim obilježjem kajkavskih govora i kajkavskoga književnog jezika. U Flundri je većina primjera s protezom (vusnicah, vugodno, vuho, podvuča), uz iznimku utljiva. Zanimljivo je da u prijedlogu vu proteza češće izostaje, što je vjerojatno štokavski utjecaj. Tablica 1. prikazuje varijantnu upotrebu toga prijedloga u čitavu Krizmanićevu jezičnome korpusu:

vu / u

Palafox 1809.

Ogenj 1820.

Raj1827.

Osmanšč. 1829.

Rožalija 1831.

Zdvojnost 1835.

Flundra1836.

Prodečtvo 1841.

vu vu (25x)

xvu (17x)u (1x)

vu (1989x)u (15x)

vu (191x)u (2x)

vu (21x)u (4x)

vu (9x)x

vu (1x)u (9x)

vu (11x)u (11x)

Tablica 1. Prikaz varijantne upotrebe proteze u prijedlogu (v)u kroz

Krizmanićev kajkavski korpus.

93

Primjećujemo da je u djelima napisanima do 1836. Krizmanić daleko više upotrebljavao kajkavsku inačicu prijedloga (vu), da bi u Flundri (1836.) gotovo potpuno prešao na štokavsku, a u Prodečtvu (1841.) se opet kolebao (vu – u: 50:50). Primjetan je i izostanak suglasnika v koji se u kajkavskome književnom jeziku umeće između samoglasnika au. Tako u Flundri imamo paukov, paučnih umjesto očekivanog pavukov, pavučnih itd. Poput drugih kajkavskih pisaca, Krizmanić u Flundri ima jedno, srednje č (noč, mladičev, večkrat, muči, seči). U njegovu izričaju dolazi do djelomične depalatalizacije lj i nj, iako od sedamnaestoga stoljeća u kajkavskome književnom jeziku prevladavaju likovi u kojima ona nije provedena (senje, njenjne, lupinja, zdubljena ali kazitelu, neprijatelskih, svinskeh). Kolebanja su uočljiva i u pojedinim leksemima gdje jedan palatal ostaje takvim, dok se drugi depalatalizira (zaljubleneh, lešnjakova). Za razliku od organskih govora u kajkavskome se književnom jeziku čuva h, pa tako i Krizmanić u Flundri piše (žuhkem, žmehkoga).

Kolebanja su također vidljiva u rasterećenju suglasničke skupine vl > l tipične za kajkavski književni jezik. Krizmanić jednom ima lasih, a drugi put vlasi. U fonologiji Flundre zanimljivi su još poneki primjeri koji pokazuju utjecaj lokalnih govora na Krizmanićev kajkavski književni jezik. Prvi je takav primjer pisanje kojnske s premetnutim palatalnim dijelom, što nije uobičajeno u kajkavskome književnom jeziku, a javlja se u

94

mnogim zagorskim govorima. Drugi je primjer lokalne obojenosti prijedlog kros u kojem dolazi do obezvučenja na kraju riječi, što je također odrazom kajkavske govorne situacije, a nije uobičajeno u kajkavskome književnom jeziku.25

Krizmanićevi oblici

I u imenicama Krizmanićeve Flundre najuočljiviji su književnokajkavski oblici. Primjerice, I jd. ž. r. i-promjene završava morfemom -jum (zmožnostjum), a e-promjene morfemom -um (oduhum); G mn. ž. r. e-promjene nultim morfemom (copernic, nog, kobilic, glav); G mn m. r. ima uglavnom morfem -ov/-ev (kolarov, pravdokrojnikov, sežnjev itd.), znatno rjeđe -ih (prstih, lasih), a iznimno i neočekivano morfem a (pravdokrojnika). Potonji primjer da se objasniti prevoditeljevom željom da sačuva metar, no ujedno pokazuje da Krizmaniću nije stran ili neprihvatljiv štokavski morfem u tom padežu.

25 Sporadični odrazi govorne situacije ipak su prisutni, osobito u nepromjenjivih riječi (prijedloga, priloga, veznika i uzvika) (Šojat 2009: 20), no u Flundri imamo dva primjera obezvučenja suglasnika na kraju prijedloga: kroz > kros, iako je taj prijedlog u Rječniku kajkavskoga književnoga jezika zapisan samo sa zvučnim glasom na kraju riječi: kroz(a) (vidi RjKKj 1989: 413). U tom je značenju u kajkavskome književnom jeziku znatno češći prijedlog chez [čez], a kroz i Belostenec smatra slavonskim leksemom (Belostenec II 1740/1973: 43). U cjelovitu Krizmanićevu jezičnome korpusu uz spomenuta dva primjera u Flundri, javlja se još samo jedan primjer leksema kroz, bez obezvučenja, u Raju zgubljenom iz 1827. godine (rukopis, str. 80). Valja napomenuti da Krizmanić u kajkavskome dijelu korpusa (do 1841.) 98 puta rabi kajkavski leksem chez [čez], no promijenivši jezični identitet, u svom prijevodu s kajkavskoga na štokavski jezik (Ogenj vu Rimu, 1820. > Pogor u Rimu, 1843.), mijenja chez u kroz, što nam govori da je potonji leksem i on sam smatrao svojinom štokavskoga jezičnog repertoara. Ipak je vjerojatnije da je obezvučenje kros u Flundri Krizmanićeva grafijska varijanta, jer se u danom kontekstu oba puta može izgovoriti jedino [kroz], kako je ovdje i transkribirano.

95

U kajkavskoj je književnosti od sedamnaestoga stoljeća uobičajena samo kratka množina jednosložnih imenica, a Krizmanićev primjer s proširenjem (I mn. repovi) može se objasniti metričkim razlozima – prevoditelj je i tu želio zadržati deseterac. Množinski su padeži u Flundri nesinkretizirani: D mn. trakom, mračnjakom; L mn. vusnicah, prstih, možđanih, kolenih; I mn. obuzaji.

Iz pridjevske sklonidbe vrijedno je spomena alterniranje između nastavaka -eh/-ih u G i L mn. m.r. koje je tipično i za druge kajkavske pisce. Krizmanić ima više primjera s morfemom -ih (coperničkih kolarov, naruganih lasih, uz prigodneh dobičkov, svinskeh repov i sl.). U ž. r. redovito dolazi morfem -ih (paučnih nog i sl.). Ti su nam primjeri vrlo zanimljivi jer govore suprotno od onoga što (pr)opisuje Ignac Kristijanović u posljednjoj kajkavskoj slovnici 1837. godine. Kristijanović naime inzistira na razlikovanju: -eh za pridjeve, a -ih za imenice, dok književnička praksa njegova suvremenika pokazuje nešto drugo. S obzirom na to, da se naslutiti da Kristijanović nije samo opisivao, nego je i propisivao kajkavski književni jezik. Uz uobičajenu kajkavsku tvorbu komparativa u devetnaestome stoljeću nastavkom -ši (debši, najtenši), Krizmanić u Flundri rabi i stariji nastavak (najglasovitejega). Štokavski jezični utjecaj odražavaju komparativi masniju i vele brzi.

96

Slovce o tvorbi i slovo o sintaksi

U kajkavskome književnom jeziku postoje brojne složenice od kojih su najzastupljenije imeničke, a slijede pridjevske, brojevne i neznatan broj glagolskih.26. U Flundri imamo zanimljive primjere poput: pravdokrojnika 'onaj koji kroji pravdu, odvjetnik', smolo-tvrdoga 'koji je tvrd poput smole', pupkorezna baba 'žena koja reže pupak, primalja'.

Budući da je stara kajkavska književnost bila bogata prijevodima, jezici s kojih se prevodilo ostavili su u njezinu izričaju svoj trag. Zadržalo se ponajviše latinskih sintaktičkih kalkova, a slijede njemački i mađarski.27 Ne čudi stoga da i Krizmanićeva Flundra obiluje takvim primjerima. Najuočljivija je hipertrofirana upotreba participa koji imaju pridjevsku promjenu (zrokujuča 'koja uzrokuje', živučega 'koji je živio', dišučeh 'koje mirišu', spečega 'koji spava'), a dolaze umjesto zavisne rečenice. Treba spomenuti i upotrebu pasivne konstrukcije od + G umjesto o + L kod glagola mišljenja, govorenja i sl. (od svojih dragih 'o svojim dragama', od naruganih lasih 'o naruganim lasima', od druge župe 'o drugoj župi' i sl.). U Flundri je česta i posvojna konstrukcija uz genitiv umjesto posvojnog pridjeva (žilu vratnu vojnika, mladičev rumena lica, paukov noge itd.), kao i pasivna posvojna

26 Štebih Golub 2013: 244.

27 Štebih Golub 2013: 248.

97

konstrukcija od + G (od veverice, od narave i sl.). Od tipičnih književnokajkavskih sintaktičkih osobina u Flundri nalazimo i izjednačavanje akuzativa s genitivom u imenica m. r. koje znače što neživo (njegovo vuho čuje bubnja).

Riječ-dvije o leksiku

Većina je leksika iz Krizmanićeve Flundre slavenskoga podrijetla, u književnokajkavskom fonološkom i morfološkom ruhu. Od stranih utjecaja valja spomenuti germanizme kojima obiluje kajkavski književni jezik, kao i brojni kajkavski mjesni govori. Već je prva riječ iz naslova (flundra) germanizam u značenju 'bludnica' kojom je Krizmanić preimenovao Shakespeareovu kraljicu Mab.28 Nije dokraja jasno zašto se odlučio upravo za ime Flundra – možda mu se zamjerila jer je svinjskim repovima golicala usnuloga župnika koji se zbog nje pomamio za bogatijom župom, ili se Krizmanić ipak poveo za engleskim rječnicima u kojima se mab tumači kao 'žena lakog morala'.29 Germanizmi su i copernica 'vještica' i kušuvati 'cjelivati'. Štokavski se utjecaj vidi u leksemima kose, umjesto lasi i snažno umjesto zmožno.

Prijevod Shakespeareove minijature zanimljiv je zbog relativno bogatog leksika vezanog za konjsku zapregu: kolne špice 'žbice',

28 U literaturi se navodi da su prve potvrde germanizma flandra u kajkavskome književnom jeziku tek iz dvadesetoga stoljeća (Štebih Golub 2010: 236), što Krizmanićev primjer opovrgava.

29 Hergešić 1978: 67.

98

oplatnice 'obruč oko kotača', kolotečine 'brazde kuda idu kotači', hami 'zaprežna konjska oprema', bičalo 'držak biča', kočija, talige 'kola'.30 Zgodne su riječi trapiti 'mučiti, kinjiti', strojiti 'obrađivati sirovu životinjsku kožu za dalju upotrebu', kao i sintagma prst kazitel za 'kažiprst'. U konačnici, tekst krase brojne umanjenice svojstvene cjelokupnoj kajkavštini (kamenčeca, praški, kožice, kukčec, prstecu, koščica).

Zigravajuča, zmožna Flundra

Prvi je prijevod iz Shakespearea u povijesti hrvatske knjige kajkavski. Prema engleskome izvorniku načinio ga je Zagorec, opat Ivan Krizmanić, 1836. godine. Riječ je o fragmentarnome prijevodu (četvrti prizor prvog čina) drame Romeo i Julija na kajkavski književni jezik kojim se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tada pisalo već tri stotine godina. Budući da je nastao tijekom uskovitlanih jezičnih zbivanja, u jeku ilirskoga pokreta, ne čudi što mu je grafija nova, Gajeva, a u jeziku ima nešto štokavskoga utjecaja. Ipak, većina je jezičnih značajki književnokajkavska, što se osobito vidi u morfologiji. U Krizmanićevo se vrijeme uglavnom pisalo njemačkim, latinskim i kajkavskim književnim jezikom, a engleski su poznavali samo visokoobrazovani pojedinci.

30 Belostenec kod natuknice taliga upućuje na natuknice biga, birotum i cisium. Uz biga značenje je 'kola na dva konya, t. j. kola, koja dva lesztor konyi voze. A konyisze zovu bijugi...'. Birotum Belostenec objašnjava kao 'Na dva kotacha kola', a cisium sa značenjem 'Dveh kotachev kuchie'. U