PROMJENE U CRKVI I VJERI. U 13. st. katolička je crkva vladala svim područjima života i svim institucijama u zapadnoj Evropi. A prijelaz iz 13. u 14. st. bio je početak rušenja te građevine. Brojni su činioci utjecali na to, ali mi ćemo pratiti one što su se dogodili u samoj crkvi i vjeri. Te ž n j e p a p a z a s v j e t o v n o m v l a š ć u bile su neprekidno prisutne, a u pape Bonifacija VIII (1294-1303) te su težnje bile naročito istaknute, što je izazvalo oštrije s u p r o t s t a v l j a n j e e v r o p s k i h v l a d a r a i samog s v e ć e n s t v a. U Italiji je to izazvalo podvajanje na pristaše i na protivnike pape te njihove međusobne borbe, a izvan Italije protivljenje engleskih i francuskih vladara papinskom oporezivanju u njihovim zemljama. Počinje oštar sukob oko papinskog i vladarskog autoriteta, zapravo sukob pojedinih država i papinske uprave. Izbijaju u prvi plan pitanja o crkvenim prihodima, o izboru pape i o autoritetu koncila. Vrlo je značajna bila narodna pripadnost pape kao i njegovo sjedište — u pravilu je do tada papa bio Talijan, a sjedište uvijek Rim. Nakon smrti Bonifacija VIII, odnosno nakon vrlo kratkog pontifikata njegova nasljednika francuski je vladar uspio progurati za papu Francuza (plemića i nadbiskupa Bordeauxa Klementa V), koji sjedište premješta u Avignon, i tu će ostati daljnjih sedamdesetak godina. Da bi imao podršku, Klement V imenuje za kardinale gotovo sve Francuze (55 od 58). Politika punjenja papinske blagajne nastavlja se na sve moguće načine. U Avignonu se živi raskošnije i razvratnije nego bilo gdje u Evropi. Doduše, dio tog bogatstva trošio se i na književnost, umjetnost, školstvo, znanost i vjerske misije. Protiv te raskoši pobunili su se unutar crkve i nekadašnji protivnici, zastupnici siromaštva — razni »siromašni« redovi, kao i valdenzi. Kurija pak sad zahtijeva disciplinu na načelu samo oni ideali koji su ostvarljivi, a protiv zasljepljenosti, pa one koji se tome suprotstavljaju proglašava hereticima. Rim naglo propada, dok je papinsko sjedište u Avignonu, pa rimski puk traži povratak pape u Rim i izbor Rimljanina ili Talijana za novog papu. Interesi i spletke Rimljana i biskupa doveli su do toga da su 1378. god. izabrana dva pape. Dolazi do sukoba oko pravog pape, koji su trajali 30 godina, da bi im se zatim pridružio i treći — sukobi koji su ujedno sukobi interesa pojedinih zemalja. Javljaju se učenja teologa o tome da je papinska vlast izvršna, ovisna o vjernicima i njihovim predstavnicima i da je koncil tijelo nad papom. U takvu stanju njemački vladar saziva 1414. god. koncil u Konstanzu radi sređenja crkvenih prilika. Uz velika natezanja teorijske i političke naravi oko prava papa i koncila koncil izabire papu. Na koncilu se raspravljalo i o herezama Jana Husa, J. Wycliffa, o križarskim pohodima na njihove pristaše, o papinskim prihodima itd. Značajno je da se glasovalo po državama, odnosno po narodima — Francuska, Italija, Njemačka, Engleska. Nakon toga uslijedit će brojni koncili. Svi ti koncili i koncilski sukobi zapravo su znak sukoba između jedne nadnarodne ideološko-političke vladajuće sile, jedinstvena i razgranata svemoćnog stroja i (upravo u oblikovanju) novih državnih sila. One su težile razbiti tu silu nad narodima, razjediniti crkvu i stvoriti crkve pod upravom država — duhovnu i materijalnu moć svećenstva podvrći interesima novih državnih tvorbi.2 Pape su međutim i dalje sve do Lutherova protesta vladali u duhu svojih prethodnika, sa svjetovnim težnjama i raskošno — dovoljno je spomenuti Borgie. Odgovori na takva kretanja u vrhovima crkve bili su u m i s t i c i z m u i herezama. Mistici su za uzor življenja vjere uzeli jednostavan i skroman život apostola i kontemplativnost prvih redovnika, u osnovi puritanski život. Ističu se »Božji prijatelji«, u Porajnju i Bavarskoj, iz reda dominikanaca. Oni naglašavaju sređen i skroman svakodnevni život i ideju o izgradnji unutrašnje crkve duša posvećene izravnom posredništvu s bogom — stoga su zapravo preteče protestantizma, pa će njihovo djelo (Eine Deutsche Theologie), nastalo oko 1350. god. i na veliko čitano, kasnije odobriti i Luther. Taj je vjerski pokret privukao dosta pripadnika srednjih slojeva. Slični su mu pokreti u Flandriji — »Braće zajedničkog života«, u Engleskoj — Richarda Rollea, u Italiji — »Observanata«. Javljaju se i žene mistici koje osnivaju svoje redove, npr. Juliana iz Norwicha, Brigita Švedska i druge. Misticizam se javlja i u književnom djelovanju kartuzijanaca, Nikole Kuzanskog

i sličnih. U 15. st. pojavljuje se i vjerovanje u vještice — zlo koje je do kraja 18. st. 107 pokosilo živote naročito brojnih žena, npr. samo u talijanskom gradu Comu bilo je 1540. god. spaljeno oko 300 žena. Papa je 1484. god. bulom obnovio biblijsku zapovijed: Ne daj vještici živjeti. A i kasniji protestantizam bio je jednako okrutan u tome. Drugi oblik protesta bile su h e r e z e. Do 1300. god. organizacija crkve i ispovijedanje vjere bili su toliko sređeni da svako odstupanje, pa i najmanja sumnja, mogli su biti opasni, izazvati osudu za herezu. Postojali su priručnici dogmi, kanonsko pravo i brojni službenici crkve od župnika do pape koji su nadzirali pridržavanje. Ali prije spomenuti događaji u crkvi, pa tisak koji je omogućio da Biblija dođe u veći broj ruku te buđenje gradskog života otvorili su mogućnost širim vidicima i masovnijim herezama. Svjetovne škole, sveučilišta, trgovina, putovanja itd, otvarali su oči i budili nezadovoljstvo na licemjerstva, divlju silu, raskoš, nemoral i druga zla crkve sa zahtjevom za pravednošću. Taj je zahtjev bio prisutan naročito u siromašnijih i po gradovima. Broj nezadovoljnika je rastao, bilo ih je već toliko da inkvizicija jednostavno nije mogla više svuda dospjeti. Nezadovoljstvo se širilo, posebice nezadovoljstvo prema onima što žive raskošno, a njima je pripadalo i svećenstvo; puk je tražio promjene. U sjevernim zemljama Evrope nezadovoljstvo je bilo još jače jer su njihovi porezi odlazili stranoj birokratskoj sili koja je živjela raskošno. U kritici svećenstva predvodili su Erazmo Roterdamski, T. Morus i M. Luther. Naročito je nezadovoljstvo izazvala prodaja oprosta za grijehe (indulgencija). To je bio slučaj s nadbiskupom Mainza, na čijem se području nalazio Luther, koji je 31. listopada 1517. na crkvi u Wittenbergu izvjesio svojih čuvenih 95 teza — što se uzima za početak reformacije. Tri godine kasnije objavljuje on svoje doktrinarno stajalište; pravo je svakoga da sam odlučuje o smislu Evanđelja.3 To je naravno izazvalo papu da ga osudi kao heretika. Započela je borba pape i pristaša reformacije — (formalno 1546). Ali ipak je 1555. god. svaki plemić mogao izabrati protestantstvo ili katolicizam.4 Svi su reformatori od Wycliffa i Husa do Luthera, Zwinglija i Calvina imali mnogo pristaša jer su obećavali oslobođenje od crkvene organizacije. Valja reći da oni u osnovi nisu išli za rušenjem vjere nego za promjenama u crkvi. U pogledu vjerskih načela protestantizam ističe osobnu vjernost bogu bez posrednika, osobnu vrijednost i odgovornost. Po Calvinu čovjek samo čistim bogougodnim životom može dokazati da je izabran ali i to da je sve što je od boga stvoreno dobro pa i rad, a dopušta čak i kamate. I za protestante je međutim vjera nad svjetovnim i državom. Luther ističe načelo čija zemlja njegova i vjera, načelo nacionalne crkve. Valja upozoriti da je Luther, iako ga je zdušno podržalo siromašno pučanstvo, stao na stranu njemačkih plemića kad je puk pokrenuo zahtjev za socijalnim promjenama i krenuo u seljački rat. U cjelini uzevši reformacija je imala neslućen odjek, protestantizam će se širiti po Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, švicarskoj, Engleskoj i skandinavskim zemljama. Niknut će zatim brojne protestantske crkve. Tako je reformacija uzdrmala svevlast katoličke crkve u zapadnoj Evropi. Katolička orkva nije se međutim pomirila sa stanjem što je nastupilo već organizira p r o t u r e f o r m a c i j u — da bi protestantske zemlje vratila u krilo katoličke crkve. Na Tridentskom koncilu (1545-1563) traži se poboljšanje morala i discipline u katoličanstvu i uvodi Indeks librorum prohibitorum. Još prije toga osnovan je red isusovaca — boraca i misionara u duhovnom ratu, i uveden vjerski sud (inkvizicija). Neke su zemlje ostale u krilu katoličke crkve, npr. Italija, Španjolska, Poljska, Austrija, druge su ostale protestantske, npr. Nizozemska, skandinavske zemlje, ili se podijeliše npr. Francuska, Njemačka, Engleska. Sukobi će se vjerski nastaviti, pa npr. u prvoj polovici 17. st. Evropom bijesni strašni vjerski tridesetogodišnji rat. Reformacija je presudno utjecala i na razvoj gospodarstva i na stvaranje snažnih država koje će se kasnije razviti u moćne vojno-političke sile, a isto tako omogućila je pojavu novih ideja što će dovesti do novog svjetonazora u Evropi.