Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH

juni 2009.

Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu

u Bosni i Hercegovini

Voditelj projekta: Inicijativa i civilna akcija (ICVA)

u saradnji sa: Prava za sve BiH

i organizacijama civilnog društva u BiH (abecednim redom):

Biro za ljudska prava, Tuzla; Caritas BK BiH; Crveni križ Tuzlanskog kantona; Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Sarajevo; Koodinacioni odbor invalidskih organizacija Republike Srpske, Banja Luka; Savez paraplegičara FBiH, Sarajevo; Sumero, Sarajevo; Udružene žene, Banjaluka; Udruženje

slijepih građana Kantona Sarajevo; Vive žene, Tuzla; Zdravo da ste, Banja Luka; Zemlja djece, Tuzla; Žena BiH, Mostar;

Sindikat finansija FBH, Sindikat metalskih radnika FBiH, Sindikat osnovnog obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona, Sindikat policije Zeničko-dobojskog kantona, Savez samostalnih sindikata BiH,

Sindikat trgovine FBiH.

juni, 2009. godine

Izradu ove publikacije su podržali: Evropska unija

Fond otvoreno društvo BiH Ambasada Kraljevine Holandije u BiH

Ova publikacija je izrađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost ICVA i ne odražava nužno stajališta Evropske unije

Sadržaj: Uvod 1 Sažetak 3 Ratificirani članovi od strane Bosne i Hercegovine 5 Analiza primjene ratificiranih članova Povelje u praksi 7 Preporuke 55

Uvod Evropska socijalna povelja (Povelja) je najznačajniji dokument koji reguliše ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava u okviru Evropske unije. Bosna i Hercegovina (BiH) je ratifikovala Povelju 2008. godine, čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva i prakse sa standardima predviđenim u ovom dokumentu. Primjena, osiguranje ostvarivanja i zaštita prava predviđenih u Povelji jedan je od uslova u okviru procesa pridruživanja BiH Evropskoj uniji. Kao prvi korak u procesu usklađivanja BiH zakonodavstva i prakse sa standardima iz Povelje grupa organizacija civilnog društva analizirala je domaće zakone i praksu sa ciljem da:

- upozna građane BiH sa međunarodnim standardima i pravima, naročito sa onima iz Povelje, u okviru socijalne i ekonomske zaštite koje im je država BiH kroz svoje institucije obavezna osigurati;

- ukaže na oblasti u kojima je potrebno izmijeniti domaće zakone ili praksu kako bi se uskladili sa standardima i pravima iz Povelje;

- pokrene trajni dijalog između organizacija civilnog društva, prevenstveno nevladinih organizacija i sindikata, i predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti u BiH u procesu donošenja novih zakona i politika u oblasti socijalnih i ekonomskih prava koji predviđa niz diskusija i trajno praćenje implementacije donešenih zakona u praksi.

Rad na dokumentu je uključio između ostalog analizu 30-tak BiH zakona: 12 kantonalnih i entitetskih zakona iz oblasti socijalne zaštite, zaštite porodica sa djecom, entitetske zakone o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, zakone o penzijskom i invalidskom osiguranju, zakone o radu, štrajku, vijeću zaposlenika, profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida, državni Zakon o ravnopravnosti spolova, akcione planove i politike iz oblasti invalidnosti i zaštite manjina, naročito Roma, kao i podatke prikupljene kroz rad i praksu sindikata i nevladinih organizacija angažovanih na zaštiti ugroženog stanovništva na području cijele BiH. U izradi dokumenta, kroz diskusiju u okviru radne grupe, dostavljanjem podataka ili pojedinačne intervjue učestvovale su slijedeće organizacije: Zemlja djece, Tuzla; Žena BiH, Mostar; Koodinacioni odbor invalidskih organizacija Republike Srpske, Banja Luka; Sumero, Sarajevo; Caritas BK BiH; Crveni križ Tuzlanskog kantona; Zdravo da ste, Banja Luka; Vive žene, Tuzla; Udružene žene, Banjaluka; Udruženje slijepih građana Kantona Sarajevo; Informativni centar Lotos, Tuzla; Savez paraplegičara FBiH, Sarajevo; Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Sarajevo; Biro za ljudska prava, Tuzla; Sindikat trgovine FBiH, Sindikat metalskih radnika FBiH, Sindikat policije zeničko-dobojskog kantona, Sindikat osnovnog obrazovanja zeničko-dobojskog kantona, Sindikat finansija FBH, Savez samostalnih sindikata BiH, kao i partnerske organizacije u implementaciji ovih aktivnosti Inicijativa i civilna akcija i Prava za sve.

1

2

Sažetak Analizi usklađenosti brojnih domaćih zakona i prakse sa standardima iz članova Povelje koje je ratifikovala BiH pristupilo se kroz razmatranje četiri ključna područja: rad i prava proistekla iz radnog odnosa, sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, te prava pojedinih posebno zaštićenih kategorija kao što su: žene, majke, djeca i mladi, stari, te osobe sa invaliditetom. Analiza prava koja se odnose na područje rada i prava proisteklih iz rada je pokazala da je većina zakona koji su razmatrani načelno u skladu sa standardima koje predviđa Povelja. Međutim, analiza prakse u primjeni ovih zakona pokazuje dva ključna nalaza: rad inspekcija je izuzetno neefikasan, a slaba kaznena politika dovodi do toga da veliki broj poslodavaca, privatnih i javnih, smatraju plaćanje kazni mnogo manjim izdatkom nego redovno ispunjavanje zakonskih obaveza prijavljivanja te plaćanja socijalnih i penzionih beneficija radnicima. Tako se nekažnjeno krše prava zaposlenika, a država zbog toga po nekim procjenama Međunarodne organizacije rada gubi 38,4 miliona eura na godišnjem nivou. Prava koja se odnose na slobodu udruživanja i sindikalnog djelovanja su načelno usklađena sa standardima iz Povelje. Međutim, praksa pokazuje brojna kršenja i prepreke u ostvarivanju ovih prava. Veliki broj privatnih firmi, naročito u oblastima trgovine, uslužnih djelatnosti i građenja na različite načine onemogućava formiranje i djelovanje sindikata, a radnici se na najrazličitije načine zastrašuju i onemogućavaju u pokušaju da pristupe sindikatima. Radnicima se uskraćuje pravo da budu informisani o ekonomskoj i finansijskoj situaciji u preduzeću. Zaposlenici se ne konsultuju u donošenju odluka koje bi mogle značajno uticati na interese radnika, a naročito o odlukama kojima se radnici otpuštaju. U oblasti socijalne zaštite situacija je drukčija jer u toj oblasti ni zakoni ne ispunjavaju standarde u socijalnoj zaštiti. Ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu je u nadležnosti entiteta i kantona. Kršenja prava iz Povelje su najočitija u nepostojanju jedinstvenog ili usaglašenog zakonodavstva i sistema socijalne i zdravstvene zaštite na nivou države. Kantoni ne donose potrebne podzakonske akte ili usvajaju akte koji su u suprotnosti sa federalnim zakonima. Socijalna davanja i naknade ovise o finansijskoj situaciji u kantonima, ali i spremnosti kantona da usklade svoje zakone sa federalnim. Dodatno, zakoni regulišu ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvarnoj potrebi i nivou ugroženosti pojedinca što je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Povelje. Zbog ovakvog zakonskog rješenja veliki broj građana koji su u potrebi za socijalnom zaštitom je ne ostvaruje jer ne pripada nekoj od zakonom predviđenih zaštićenih kategorija. Praksa pokazuje diskriminaciju pri ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu i po osnovu područja u kojem korisnik socijalne zaštite ova prava ostvaruje, te diskriminaciju po osnovu kategorije kojoj pripada. Kada se govori o zaštiti prava pojedinih kategorija stanovništva kao što su to žene, i to naročito one koje koriste pravo na porodiljsko odsustvo, djece i mladih, starih, osoba sa invaliditetom, postoje brojna kršenja ili prepreke u ostvarivanju prava i standarda iz Povelje. Žene izložene različitim pritiscima ili iz straha da će izgubiti posao vraćaju se sa porodiljskog nakon 1-2 mjeseca iako domaće zakonodavstvo predviđa mogućnost od godinu dana porodiljskog odsustva. Veliki broj žena se vraća na posao mnogo prije isteka porodiljskog odsustva i zbog naknada koje su nedovoljne i destimulirajuće što je jednim dijelom uzrok pada nataliteta u BiH. Zabilježen je porast zloupotrebe djece radi rada na ulici ili prosjačenja,

3

a ovakva djeca se nalaze potpuno izvan školskog i drugog sistema staranja. Nema efikasnog odgovora države ni entiteta za problem maloljetničkog prestupništva. Ne postoji efikasan sistem prevencije, nadzora ili edukacije profesionalnog osoblja te nema odgovarajućih ustanova za smještaj prestupnika. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti međusektorskog vakuuma u kojem niko od relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgovornost. Ne postoji institucija ili organizacija u okviru izvršne vlasti koja se bavi pitanjima starenja i starijih osoba, niti postoje specifični programi za ovu kategoriju stanovništva.

4

Ratificirani članovi od strane Bosne i Hercegovine: Član 1.Pravo na rad Član 2. Pravo na pravične uvjete rada Član 4. Pravo na pravičnu naknadu Član 5. Pravo na organiziranje Član 6. Pravo na kolektivno pregovaranje Član 7. Pravo djece i mladih na zaštitu Član 8. Pravo zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu Član 9. Pravo na stručno usmjeravanje Član 11. Pravo na zdravstvenu zaštitu Član 12.Pravo na socijalnu zaštitu Član 13.Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć Član 14.Pravo na korištenje službi socijalne zaštite Član 16.Pravo porodica na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu Član 17.Pravo djece i mladih na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu Član 20. Pravo na jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i rada bez diskriminacije na osnovu spola Član 21. Pravo na informiranje i konsultiranje Član 22. Pravo učešća u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšavanju Član 23.Pravo starih osoba na socijalnu zaštitu Član 28. Pravo predstavnika radnika na zaštitu u preduzeću i dodjeljivanje adekvatnih sredstava

5

6

Analiza primjene ratificiranih članova Povelje u praksi

Član 1. Pravo na rad Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na rad, Potpisnice preuzimaju na sebe:

1. da kao jedan od svojih primarnih ciljeva i odgovornosti prihvate ostvarenje i održavanje najvišeg i najstabilnijeg mogućeg nivoa zaposlenosti, sa ciljem postizanja pune zaposlenosti;

2. da efikasno zaštite pravo radnika da zarađuje za život u zanimanju koje slobodno odabere;

3. da uspostavi ili održava besplatne službe za zapošljavanje za sve radnike;

4. da pruža ili promovira odgovarajuće stručno usmjeravanje, obuku i rehabilitaciju.

Obaveze BiH u vezi sa članom 1. Država je obavezna da usvoji politiku, koja podrazumijeva mjere i programe za ostvarenje i održavanje maksimalno visokog i stabilnog nivoa zaposlenosti. Ova politika mora biti podržana kroz državne budžete. Država je obavezna poduzimati mjere aktivne politike zapošljavanja (otvaranje novih radnih mjesta, obuke, i sl.) kojima se cilja cjelokupno stanovništvo kao i mjere koje se odnose na zapošljavanje onih grupa koje su najviše izložene ili pogođene nezaposlenošću i to: žene, mladi, starije osobe, osobe koje su dugo vremena nezaposlene, manjine, i sl. Povelja predviđa također obavezu države: da uspostavi ili održava besplatne službe za zapošljavanje za sve radnike i osigura statistiku koja se odnosi na trend zapošljavanja u određenim zanimanjima, regijama, rodno senzitivnu i starosnu statistiku (ne)zaposlenih, i sl. Država mora imati zakonodavne i druge mjere koje se odnose na eliminisanje svih oblika diskriminacije u radu zasnovane na spolu, socijalnoj ili nacionalnoj pripadnosti, političkom mišljenju, religiji, rasi, boji, starosti ili drugom statusu ili osobini, u cilju promovisanja efikasne jednake mogućnosti pri traženju posla ili izboru zanimanja. Također, mora osigurati odgovarajuće sankcije i pravne lijekove u slučaju postojanja diskriminacije na radu. Od države se traži uspostavljanje metoda saradnje između organizacija radnika i poslodavaca i drugih odgovarajućih tijela u promociji politike nediskriminacije u radu i zapošljavanju, uključujući i korištenje obrazovnih procesa u ovom cilju. Država mora zabraniti prisilni rad. Ostvarivanje prava po osnovu člana 1. za sve kategorije stanovništva

BiH ima izražen problem nezaposlenosti ali i problem sa statističkim podacima obzirom da je zadnji službeni popis stanovništva proveden 1991. godine. Uočena je razlika između službeno registovane (ne)zaposlenosti i velikog udjela zaposlenika koji rade u takozvanoj neformalnoj ekonomiji.

Postojeći podaci državne Agencije za rad i zapošljavanje BiH govore da je krajem januara 2009. godine u službenim evidencijama bilo prijavljeno 488.498 nezaposlenih lica. S druge

7

strane prema Anketi radne snage u BiH sa kraja 2008. koja je provedena u skladu s preporukama i definicijama Međunarodne organizacije rada (MORa),1 utvrđeno je 272.034 nezaposlenih osoba. Ovako različiti podaci ukazuju na problem postojanja neformalne ekonomije (tzv. siva ekonomija) u zapošljavanju.

Procjena Sindikata trgovine, ugostiteljstva i turizma FBiH ukazuju da je najveći udio sive ekonomije u oblasti trgovine (naročito radnika na pijacama tekstila i druge robe i tzv. „buvljacima“), te poljoprivrede, ali i u oblasti pružanja intelektualnih usluga. Ovaj sindikat procjenjuje da je samo u oblasti trgovine na ovaj način zaposleno oko 25.000 ljudi. Rad u neformalnoj ekonomiji snažno utiče na ostvarivanje i kršenja prava radnika. Naročit je problem ostvarivanja prava na zdravstvenu, socijalnu i penzijsku zaštitu lica koja rade u ovoj vrsti ekonomije.

Inspekcije nemaju dovoljno zaposlenih i nisu u mogućnosti da redovno prate preduzeća, tek jednom mjesečno, što nije dovoljno kako bi se ovaj, ali i drugi problemi u vezi sa ostvarivanjem prava na rad i u vezi sa radom redovno pratili te da bi se moglo aktivno djelovati.

Radnici u sivoj ekonomiji pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju putem prijave na zavode za zapošljavanje. Država je pokušala umanjiti pritisak ovih radnika na zavode za zapošljavanje kroz uvođenje fiskalnih kasa, boksova na pijacama te njihovim osiguranjem putem dobrovoljnih doprinosa. Međutim, nakon udara recesije na BiH početkom 2009. godine promet na pijacama se značajno smanjio a ovakva lica se ponovo prijavljuju na zavode za zapošljavanje jer ne mogu dovoljno zaraditi za plaćanje dobrovoljnih doprinosa za penzionu i zdravstvenu zaštitu.

Entiteti i pojedini kantoni su poduzimali neke aktivnosti kojima bi se stimulisalo zapošljavanje kao što je davanja poticajnih sredstava poslodavcima sa ciljem zapošljavanja osoba koje se nalaze na zavodima za zapošljavanje te postoje programi za zapošljavanje pripravnika. Međutim, ne postoji jedinstvena politika ni države ni entiteta koja cilja na postepeno podizanje do najvišeg održivog stepena zaposlenosti koja se na jednak način provodi na cijelom teritoriju zemlje. U BiH postoje Zavodi za zapošljavanje na nivou opština, kantona, entiteta te Agencija za rad i zapošljavanje na državnom nivou. Međutim, djelatnosti ovih zavoda i Agencije sastoje se uglavnom u registrovanju osoba koje traže posao te administriranja prava nezaposlenih osoba koja se odnose na npr. ostvarivanje zdravstvene zaštite. Stručno i kadrovski ove službe nisu adekvatno osposobljene naročito kada govorimo o zapošljavanju ranjivih kategorija stanovništva. Pitanje prekvalifikacija i dodatnih obuka veoma je važno za BiH. Neki kantoni imaju posebne programe prekvalifikacije i obuke koje su usmjerene ka smanjenju nezaposlenosti. Međutim, postavlja se pitanje da li ovako struktuirane službe za zapošljavanje mogu obavljati funkciju prekvalifikacije nezaposlenih. Problem su i neadekvatni programi u školama i drugim obrazovnim ustanovama koje bi omogućavale prekvalifikaciju i dodatnu obuku nezaposlenih. Postoji negativna veza između obrazovne strukture onih koji traže posao i nezaposlenosti. Prema istaživanjima nevladinih organizacija najveći broj nezaposlenih ne mogu naći posao 1 http://bhas.ba/new/default.asp?Pripadnost=1&mode=dark - ekonomski aktivno stanovništvo činilo je 1.162.273 osoba, dok je broj neaktivnih osoba bio 1.486.345 osoba. U okviru radne snage bilo je 890.239 zaposlenih.

8

zbog niskog nivoa obrazovanja ili nedostatka odgovarajuće kvalifikacije. Tako, nekvalificirani i polukvalificirani radnici čine 37%, kvalificirani 36%, a osobe sa srednjom stručnom spremom 23% nezaposlenih osoba registrovanih na zavodima2. I izvještaj međunarodnih organizacija govore o velikom problemu BiH sa razvojem ljudskih potencijala odnosno stručnosti zaposlenika u domaćoj ekonomiji.3 S druge strane, došlo je do zaokreta u ekonomiji BiH u kojoj nestaju velika preduzeća te je sve veći broj malih i srednjih preduzeća a potrebe na tržištu rada su promjenjene.4 Nažalost, država ne prati i ne odgovara sistemski na ovakve promjene u BiH ekonomiji. Država nije preduzela mjere reforme obrazovnog sistema kako bi obrazovanje bilo usmjereno ka povećanju zaposlenosti. Ostvarivanje prava na rad i iz rada za ranjive kategorije Žene/Rodni aspekt prava na rad Dostupni podaci iz prakse govore da i pored zakonske obaveze na uspostavljanje rodne ravnopravnosti u pristupu radu, te i pored činjenice da žene čine 51,7% od ukupno procijenjenenog broja radno sposobnog stanovništva, samo 35,6 % zaposlenih su žene5. Država nije predvidjela mjere pozitivne akcije kojima bi se ciljalo na smanjenje prisutne diskriminacije žena kojima bi se odgovorilo na problem rodne neravnopravnosti prilikom zapošljavanja. Nema posebnih programa za zapošljavanje namijenjenih ženama posebno mladim ženama, te postoji nedostatak programa prekvalifikacije i obuka koje bi odgovorili na problem rodne stereotipizacija u izboru zanimanja i rada žena. Vijeće ministara BiH usvojilo je Gender akcioni plan (GAP)6 kao državnu politiku za ostvarenje rodne ravnopravnosti koja obuhvata i oblast „Zapošljavanje i tržište rada.“ Nažalost, iako je GAP usvojen 2006. godine do sada nije bilo napretka u implementaciji mjera iz ovog dokumenta niti Operativnog plana aktivnosti za implementaciju GAP. Država nije osigurala posebne programe za podršku poduzetništvu, uključujući i povoljne uslove za davanje kredita ženama. U teoriji žene imaju nelimitiran pristup bankarskim kreditima ali statistike iz 1998. godine pokazuju da žene koriste manje od jedne trećine kredita u zemlji7. Krediti kod komercijalnih banaka, nakon globalne krize krajem 2008. godine su uticali i na banke u BiH, uzrokujući pooštravanje uslova i sredstava osiguranja za dobivanje kredita što je u tradicionalno patrijarhalnoj sredini kakva je BiH prilično teško jer su nekretnine i druga sredstva osiguranja često u vlasništvu samo muških članova porodice. Osobe sa invaliditetom i pravo na rad

2 Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH: NKV 163.499 ili 33,47 %, PKV 14.313 ili 2,93%, KV 171.409 ili 35,09%, VKV 4.071 ili 0,83%, NSS 2.211 ili 0,45%, SSS 113.365 ili 23,21%, VŠS 7.112 ili 1,46%, VSS 12.518 ili 2,56%.3 Western Balkan Integration and EU – An Agenda for Trade and Growth , World Bank 2008. 4 „Obrazovanje odraslih“ - Plava sfera, Banja Luka i Roda, Sarajevo, podržano od strane Centara civilnih inicijativa (CCI) BiH; 5 Anketa o radnoj snazi za 2008. državnog statističkog zavoda dostupno na http://www.bhas.ba/new/ 6 http://www.arsbih.gov.ba/index.aspx?PID=3&RID=70 7 http://genderindex.org/country/bosnia-and-herzegovina „Gender Equality and Social Institutions in Bosnia and Herzegovina“

9

Zakoni o radu nemaju razrađene odredbe koje se odnose na rad osoba sa invaliditetom. S druge strane osobe sa invaliditetom u BiH često se tretiraju samo kao socijalna kategorija pri čemu se zanemaruje princip zaštite ljudskih prava zasnovan na ostvarenju ravnopravnosti, principa nediskriminacije i ravnopravnog uključivanja ovih građana u BiH drušvo. BiH entiteti su donijeli Zakon o rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom te je osnovan Fond u RS za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida8 što predstavlja važan zaokret u pristupu pravu na rad i iz rada za ovu kategoriju stanovništva. Kroz ovaj Fond daju se sredstva za samozapošljavanje ili stimulativna sredstva poslodavcima za zapošljavanje ove kategorije stanovnika. Međutim, samo donošenje ovog zakona bez istovremenog donošenja praktičnih mjera kojima će se osobama sa invaliditetom omogućiti osposobljavanje, kao i reforme obrazovnog sistema koje će ciljati na obrazovanje za zaposlenje koje se traži na tržistu rada nije dovoljno kako bi se napravili značajni pomaci. Entiteti poduzimaju neke korake ka podizanju broja zaposlenih osoba sa invaliditetom, pri ostvarivanju prava na rad putem davanja stimulacija poslodavcima ili uvođenja obaveze progresivnog upošljavanja ove kategorije stanovništva. U ostvarivanju prava na rad naročito su ugrožene osobe sa mentalnom retardacijom. Pravilnikom o ocjenjivanju oštećenja organizma kod lica sa invaliditetom u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o osnovama socijalne zaštite FBiH u članu 9. koji se odnosi na osobe sa mentalnom retardacijom, predviđeno je ocjenjivanje radne sposobnosti samo na osnovu stepena inteligencije ne uzimajući ostale parametre pri ocjenjivanju kao što su socijalno ponašanje, radne i funkcionalne sposobnosti, i sl. Postojeći Pravilnik je generalno neprimjenjiv jer se uglavnom poziva na pravilnik koji se primjenjuje za ratne vojne invalide i tretira invalidnost nastalu u ratu. Nevladine organizacije smatraju da bi se domaće zakonodavstvo trebalo uskladiti sa pravilnikom Svjetske zdravstvene organizacije koje mnogo šire tumači radnu sposobnost osoba sa invaliditetom. Član 2. Pravo na pravične uvjete rada U cilju osiguravanja efikasnog korištenja prava na pravične uvjete rada, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. da predvide razumno dnevno i sedmično radno vrijeme, radnu sedmicu koji se progresivno smanjuje u mjeri koju dopušta povećanje produktivnosti i drugi relevantni faktori;

2. omoguće plaćene javne praznike;

3. omoguće najmanje četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora;

4. eliminiraju rizike u inherentno opasnim ili nezdravim zanimanjima, ili tamo gde još uvijek nije moguće eliminirati ili dovoljno smanjiti ove rizike, predvidjeti ili skraćenje radnog vremena ili dodatne plaćene neradne dane za radnike koji se bave tim zanimanjima;

5. osiguraju sedmični period odmora koji se u koliko je to moguće, poklapa sa danom koji se tradicijom ili običajem u danoj zemlji odnosno regiji smatra danom odmora;

8 Zakon o rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom RS je donesen 2004, izmjene i dopune ovog zakona 2006. U Federaciji zakon je usvojen tek u martu 2009.

10

6. osiguraju da su radnici pismeno informirani, što prije moguće, a u svakom slučaju najkasnije dva meseca nakon dana stupanja na posao, o najvažnijim aspektima ugovora ili radnog odnosa;

7. osiguraju da radnici koji obavljaju rad noću koriste mjere koje uzimaju u obzir posebnu vrstu ovakvog rada.

Obaveze BiH u vezi sa članom 2. Ovaj član obavezuje državu da reguliše zakonom i drugim aktima kao što su to kolektivni ugovori broj radnih sati u danu i sedmici koji se odnose na uobičajeno radno vrijeme kao i prekovremeni rad, te trajanje pauze u toku radnog vremena. Također, potrebno je da država reguliše i rad u posebnim kategorijama zanimanja. Ovaj član obavezuje državu da reguliše dnevni i sedmični vremenski period predviđen za odmor radnika. Također potrebno je regulisati i osigurati plaćene javne praznike zakonski ili kolektivnim ugovorom. Osim toga Povelja predviđa četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora a država mora regulisati minimalno trajanje rada koje radnicima osigurava pravo na plaćeni godišnji odmor. Osim toga, zakonom se definiše i uređuju mjere i politike za rad u zanimanjima koja se smatraju posebno opasnim ili nezdravim, te predviđa da radnici koji obavljaju rad noću koriste mjere koje uzimaju u obzir posebnu vrstu ovakvog rada kao što su: medicinski pregledi, pauze, kompenzacijsko slobodno vrijeme, pristup službama u preduzeću, inspekcije, okolnosti u kojima je moguće prijeći na rad danju, i sl. Stav 6. ovog člana obavezuje da radnici budu pismeno informisani i to najkasnije dva meseca nakon dana stupanja na posao, o najvažnijim aspektima ugovora ili radnog odnosa. Ostvarivanje prava po osnovu člana 2.

Zakon o radu FBiH u posebnom poglavlju IV reguliše pitanja u vezi sa radnim vremenom, a poglavlje V regliše pitanje odmora i odsustva. Međutim, kada se govori o „razumnom dnevnom i sedmičnom radnom vremenu“ i pored toga što zakon definiše puno radno vijeme kao 40 satno u praksi postoji niz kršenja ovih odredaba. Podaci sindikata govore da veliki broj radnika naročito u trgovačkim i uslužnim djelatnostima rade i mimo predviđenih 8 sati dnevno i to po 12 sati te na poslovima na kojima nisu zaposleni, najčešće na čišćenju. Ovakav prekovremeni rad se ne plaća. Također, ne plaća se ni prekovremeni rad radnika zaposlenih u trgovini tokom vikenda.

Krši se pravo radnika na godišnji odmor, a veliki broj radnika, naročito u trgovini i uslužnim djelatnostima ostvari samo pravo na 10 dana godišnjeg u koji se uračunavaju i dani vikenda te se ograničavaju radnici u korištenju pauze u toku radnog vremena.

Poseban problem je trend zapošljavanja radnika formalno na pola radnog vremena koji u stvari rade puno radno vrijeme. Sve je veći broj radnika koji rade po ugovorima na određeno radno vrijeme koji zakonski mogu trajati samo 2 godine. Međutim, dosta radnika na ovaj način rade po 5-6 godina. Cilj poslodavca je da smanji iznose doprinosa koji se uplaćuju prema formalno priznatom radnom vremenu. S druge strane radnici ostvaruju manji penzijski staž te im tako treba dvostruko duže da ostvare pravo na punu penziju. Na žalost, i pored

11

djelovanja inspekcija i rada sindikata ovako zaposleni radnici zbog straha od gubitka posla ne smiju prijaviti poslodavca ili se žaliti na ovakav tretman. Kaznena politika je izuzetno blaga tako da brojni poslodavci plaćanje kazni smatraju mnogo manjim izdatkom nego prijavljivanje radnika i plaćanje doprinosa za zaposlene.

Uzimajući u obzir najnižu cijenu rada i doprinosa sindikati su procijenili da su država i radnici, zbog zloupotreba poslodavaca u vezi sa radnim vremenom, ostali bez 46 miliona KM u toku 2007. godine. Ova procjena pokazuje da izbjegavanje poslodavca da plaća stvarno radno vrijeme doprinosi samo bogaćenju privatnih poslodavaca dok su država i građani u ogromnom gubitku.

U BiH ne postoji državni zakon o javnim praznicima koji bi na jedinstven način regulisao ovo pitanje. Primjenjuju se dva različita entitetska zakona o praznicima, te postoji praksa da se vjerski praznici slave kao javni praznici koji su u entitetima te pojedinim područjima zemlje drugačiji i pored prava svih zaposlenika na plaćeni izostanak sa radnog mjesta u vrijeme vjerskih praznika koji obilježava svaki zaposlenik.

Poseban problem predstavlja prilagođavanje radnih mjesta potrebama osoba sa invaliditetom u kojem još ne postoje podsticajni programi i stimulacije za poslodavce i preduzeća koja bi preduzele ovakve prilagodbe. Član 4. Pravo na pravičnu naknadu Stav 3. da priznaju pravo radnika muškaraca i žena na jednaku plaću za rad jednake vrednosti;

Obaveze BiH u vezi sa članom 4. stav 3. Država je obavezna uvesti princip jednake plaće za rad jednake vrijednosti za sve radnike te izvještavati o napretku u primjeni ovog principa za sve radnike bez obzira na spol. Termin „naknada“ podrazumijeva običnu, osnovnu ili minimalnu nadnicu ili plaću i bilo koji prihod koji se plaća direktno ili indirektno, bez obzira da li je isplaćen u novcu ili na drugi način u jednakoj protuvrijednosti, od strane poslodavca radniku i proizilazi iz posla koji je obavio radnik. Također termin „jednaka naknada za rad jednake vrijednosti“ podrazumjeva visinu naknade ustanovljenu bez diskriminacije po osnovu spola9. Ostvarivanje prava po osnovu člana 4. stav 3. Zakon o ravnopravnosti spolova u BIH u članu 8. tačka 1. kao zabranjenu diskriminaciju po osnovu spola u radu i radnim odnosima uključuje i neprimjenjivanje jednake plaće i beneficija za isti rad, odnosno za rad jednake vrijednosti. Zakoni o radu također zabranjuju dikriminaciju zaposlenika ali nema posebne odredbe kojom se garantuje jednaka plaća za rad jednake vrijednosti. Dodatno visina plaće se određuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorima o radu.

9 Konvencija MOR broj 100 član 1 stav 2

12

Međutim, dostupne analize govore o jazu između visine plaće za muškarce i žene. „Najveći efekat diskriminacije imaju ženske osobe sa završenom osnovnom školom i završenom srednjom školom u prerađivačkoj industriji kao i žene sa završenom srednjom školom u trajanju od 2 do 3 godine koje rade u trgovini. Ove žene imaju za jednu trećinu nižu platu u odnosu na svoje muške kolege.10“ Žene se suočavaju sa nevidljivom ali sveprisutnom preprekom „staklenog plafona.“ Iako nema vidljivih zakonskih zapreka, žene se suočavaju sa nemogućnosću daljeg napredovanja ili nemogućnošću da budu direktorice, predsjednice ili čak članice upravnih odbora velikih javnih kompanija.

Član 5. Pravo na organiziranje U cilju osiguranja odnosno promicanja slobode radnika i poslodavaca da osnivaju lokalne, nacionalne ili intenacionalne organizacije za zaštitu njihovih ekonomskih i socijalnih interesa, i da se uključuju u te organizacije, Zemlje potpisnice se obavezuju da domaći zakon neće ograničavati, niti će se primenjivati tako da organičava ovu slobodu. Mjera u kojoj se garancije predviđene ovim članom odnose na policiju će se odrediti domaćim zakonima i propisima. Princip koji upravlja primjenom ovih garancija na pripadnike oružanih snaga i mjera u kojoj se one odnose na osobe iz te kategorije će se jednako tako odrediti domaćim zakonima i propisima. Ostvarivanje prava po osnovu člana 5.: Pravo radnika na organizovanje i zaštitu svojih prava regulisano je Zakonom o radu FBiH, Zakonom o radu RS, a s tim u vezi su važni i Zakoni o štrajku i Zakoni o vijeću zaposlenika, odnosno Zakon o savetu radnika RS, pravilnici o radu Sindikata, Kolektivni ugovori. Sindikat Zakon o radu FBiH i Zakon o radu RS osigurava pravo zaposlenika da organiziraju sindikat, slobodno se u njega učlane, kao i iz njega istupe, a zaposlenik zbog članstva u sindikatu ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj. Također, djelatnost sindikata prema ovim zakonima ne može se trajno ni privremeno zabraniti. Vijeće zaposlenika / Savet radnika Također, prema Zakonu o radu FBiH i Zakona o radu RS zaposlenici kod poslodavca koji zapošljava više od 15 zaposlenika imaju pravo da formiraju Vijeće zaposlenika (vijeće), odnosno Savet radnika (savet) koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa. Prema odredbama Zakona o radu FBiH ako kod poslodavca nije formirano vijeće, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika u skladu sa zakonom. Vijeće se formira na zahtjev najmanje 20% zaposlenika ili sindikata. Poslodavac je dužan konsultirati vijeće odnosno sindikat kod donošenja Pravilnika o radu. Prema Zakonu o radu RS Pravilnik o radu se donosi kada poslodavac ima više od 15 zaposlenika. Prilikom

10 „Gender jaz u bosanskohercegovačkim prihodima“ Autori-ce: Samra Filipović-Hadžiabdić, Fahrudin Memić, Lejla Somun-Krupalija, Ana Abdelbasit, Agencija za ravnopravnost spolova BiH, IBHI, UNDP, 2006;

13

izrade Pravilnika o radu poslodavac je dužan dostaviti ga na mišljenje sindikatu, a ako mišljenje sindikata ne prihvati dužan je o tome pismeno obavijestiti sindikat. Dakle, shodno odredbama Zakona o radu oba entiteta, zaposlenici imaju pravo, a ne obavezu da formiraju vijeće/savet. Formiranje vijeća se zasniva na principu dobrovoljnosti. Zakonom o Vijeću zaposlenika (FBiH) kao i Zakona o Savetima radnika (RS) precizira se da vijeće/savet ne mogu organizirati radnici u organima uprave i službama za upravu, policiji i vojsci. Zaposlenici u svim ostalim djelatnostima imaju pravo formirati vijeće. To se odnosi na npr: privredna društva, javna preduzeća, škole, fakultete, institute, bolnice, domove zdravlja, i druga pravna lica u svim djelatnostima. Razlike u djelovanju Vijeća zaposlenika/Saveta radnika i Sindikata Djelovanje vijeća/saveta regulisano je posebnim zakonima u oba entiteta na gotovo identičan način. Osnivanje ovih tijela zavisi od volje i interesa zaposlenika te saradnje sa poslodavcem. Broj članova ovih tijela utvrđuje se na osnovu broja zaposlenika kod poslodavca s tim da ne može brojati manje od tri a više od devet članova. Veoma je važno istaći da se zaposlenici po svom slobodnom izboru mogu učlaniti i u sindikat. Također, sindikat može sarađivati sa ovim tijelima organiziranim kod različitih poslodavaca kada za to postoji obostran interes i potreba. Suštinska razlika između vijeća/saveta i Sindikata je što predstavnike u vijeća/savete biraju zaposlenici na slobodnim i neposrednim izborima tajnim glasanjem, a Sindikat je interesna organizacija zaposlenika u koji se po svom slobodnom izboru radnici učlanjuju u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata. Također, značajna razlika između ovih tijela osnovanih kod poslodavaca i Sindikata je u statusu. Naime, vijeće/savet je predstavničko tijelo zaposlenika, koje ih zastupa kod poslodavca, nema status pravnog lica, nema statut, zaposlenici ne plaćaju članarinu, a troškove njihovog rada snosi poslodavac. Za razliku od toga, sindikat kao organizacija zaposlenika, u koju su se po svom slobodnom izboru učlanili ima status pravnog lica, ima svoj statut, registruje se, a članovi sindikata plaćaju članarinu, koja čini izvorna sredstva sindikata, te troškove svog rada i djelovanja snosi iz članarine. Vijeće/savet zastupa zaposlenike kod određenog poslodavca u zaštiti njihovih ekonomskih i socijalnih prava i interesa, a sindikat zastupa i štiti prava i interese svih svojih članova. Sindikat je obavezna strana kod zaključivanja Kolektivnog ugovora, a vijeće/savet u tome ne može učestvovati. Također, jedino Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga. U skladu sa ovim zakonima poslodavac je obavezan da informiše tijela zaposlenika, konsultuje ih i pribavlja predhodnu saglasnost za donošenje nekih odluka, dok takvih obaveza prema Sindikatu poslodavac nema. Ovim zakonom nisu uređene obaveze sindikata prema svom članstvu, jer to nije predmet njegovog uređivanja. Sindikat svoje obaveze prema članstvu izvršava prvenstveno na sastancima sindikalne podružnice, koju čine svi članovi sindikata koji rade kod poslodavca i na drugi način, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata. Konačno, može se zaključiti da u suštini paralelizma u djelovanju vijeća/saveta i Sindikata nema, iako se to može učiniti površnim čitanjem zakona. Naime, u interesu je zaposlenika da djeluju i kroz vijeće/savete kao i da se učlane u Sindikat.

14

Ostvarivanje prava na organizovanje i sindikalno djelovanje u praksi: Dakle, iako de iure ne postoje smetnje za organizovanje radnika kod poslodavaca ili sindikalno djelovanje, de facto ono se u praksi ne ostvaruje ili se samo djelimično ostvaruje. Postojanje relativno dobrog zakonodavnog okvira kao što je to slučaj u BiH ne garantuje istovremeno i njegovu punu primjenu u praksi. Na žalost, brojni primjeri iz prakse pokazuju da se na radnike vrše kontinuirani i snažni pritisci od strane poslodavaca koji su usmjereni na ograničavanje njihovog organizovanog djelovanja u cilju zaštite radničkih interesa. Ovo je naročito prisutno u privatnim kompanijama koje obavljaju različite djelatnosti (građevinske, trgovinske, uslužne i sl.) kojih je u BiH u posljednje vrijeme sve veći broj. Za ovo postoji više razloga i treba ih posmatrati u BiH kontekstu. Kako je već ranije navedeno broj nezaposlenih u BiH je 488.498 osoba.11 Ovaj broj nezaposlenih se odnosi isključivo na formalno prijavljene na evidencijama zavoda za zapošljavanje, međutim pretpostavlja se da je broj nezaposlenih i znatno veći i svakodnevno se povećava usljed uticaja globalne krize. Dakle, sa jedne strane očigledno, postoji tzv. „armija“ nezaposlenih, dok sa druge strane nema ponuda za nova zapošljavanja. Zbog ovako teške ekonomske situacije radnici ovise o slobodnoj volji poslodavaca, prisiljeni su da prihvate sve uslove i zahtjeve koji se pred njih stavljaju, a sve u cilju zadržavanja radnog mjesta. Znajući sve ovo privatni poslodavci krše brojna prava radnika iz oblasti rada, ali i ustavne odredbe o slobodi udruživanja, te postojeće zakone iz ove oblasti bez ikakvih posljedica. Tako, u gotovo svim većim privatnim kompanijama u BiH danas radnici nisu organizovani u vijeća/savete ili u sindikate. Prema podacima Sindikata BiH među ovim kompanijama su npr. Interex, Dalas, Robot Comerc, ASA Holding, Fis, te brojne privatne građevinske kompanije. Naravno, javno, poslodavci će veoma često reći da „njihovi“ radnici ne žele da se organiziraju na bilo koji način jer su im prava u potpunosti zaštićena i jer su zadovoljni sa svojim statusom, što prema saznanjima sindikata BiH ne odgovara istini. U prilog ovome govore i teškoće na koje nailaze različiti granski sindikati kada se žele obratiti radnicima u pojedinim velikim privatnim kompanijama kako bi ih pozvali da se organiziraju i sindikalno djeluju. Naime, sindikati se najprije moraju obratiti poslodavcu i dobiti njihovu saglasnost da pristupe i razgovaraju sa radnicima. Bez ovakve saglasnosti poslodavaca radnici ne smiju niti razgovarati sa predstavnicima sindikata. Štaviše, u pravilu poslodavci radnicima otvoreno prijete da će u slučaju pokušaja radničkog organizovanja na bilo koji način biti otpušteni i zamijenjeni veoma brzo sa nekim od brojnih nezaposlenih. Iako su dakle formalno i/ili javno poslodavci spremni podržati rad sindikata u njihovim kompanijama, posebnim kanalima se radnicima šalju poruke da to ne čine. Ovakvim djelovanjem i odnosom poslodavci direktno krše član 5. Povelje te domaće zakone iz oblasti rada kojima se garantuje sloboda udruživanja i organizovanog djelovanja. Također, i država krši na isti način Ustavne odredbe i međunarodne norme jer svojim nedjelovanjem omogućava poslodavcima ovakvo ponašanje i prećutno im daje privilegovan i položaj iznad zakona. Obaveza države jeste da pored usklađivanja domaćih zakona sa međunarodnim normama, u ovom slučaju Poveljom osigura i njihovu primjenu u praksi, što vlasti u BiH ne čine.

11 Podaci iz januara 2009. godine.

15

Naprotiv, ovakvim svojim nedjelovanjem država direktno pogoduje samovoljnom ponašanju privatnih poslodavaca u kršenju prava zaposlenika. To se prije svega ogleda u neefikasnosti inspekcija rada u čijoj je nadležnosti prevashodno praćenje primjene zakona iz oblasti rada. Naravno, za to postoji više razloga među kojima su prije svega nedovoljan broj inspektora koji bi odgovorili potrebama sa terena i redovno pratili zakonitost rada svakog preduzeća, a prečesto se sumnja u njihovu nepristrasnost i korumpiranost. Nadalje, predstavnici sindikata koji ih nastoje upoznati sa problemima i kršenjima zakona imaju znatne teškoće da stupe u kontakt sa pojedinim inspektorima koji su naprosto „nedodirljivi“ i veoma udaljeni od problema radnika o čijim pravima su po zakonu dužni brinuti. I konačno, sankcije koje mogu izreći poslodavcima zbog kršenja zakona su tako niske da se poslodavcima jednostavno „isplati“ kršiti zakon. Svakako da to nikako nije u interesu radnika, građana i države koja je pred tijelima međunarodnih institucija odgovorna za poštovanje prava garantovanih međunarodnim dokumentima. Čini se da to jedino pogoduje pojedinim interesnim grupacijama i privatnim interesima pojedinaca kojima upravo vlasti u BiH omogućavaju da se na lak i brz način nezakonito bogate na štetu radnika ali i svih građana ove zemlje.

Član 6. Pravo na kolektivno pregovaranje Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na kolektivno ugovaranje, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. promoviraju zajedničke konsultacije između radnika i zaposlenika;

2. promoviraju, gdje je potrebno i pogodno, mehanizam za dobrovoljne pregovore između poslodavaca odnosno organizacija poslodavaca i organizacija radnika, sa ciljem reguliranja uvjeta i pretpostavki za zapošljavanje preko kolektivnih ugovora;

3. promoviraju uspostavu i korištenje odgovarajućih mehanizma pomirenja i dobrovoljne arbitraže za rešavanje radnih sporova;

i priznaju

4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju sukoba interesa, uključujući ovdje pravo na štrajk, uz poštivanje obaveza koje eventualno proističu iz kolektivnih sporazuma koji su ranije sklopljeni Obaveze BiH u vezi sa članom 6. Zakonima ali i na drugi način potrebno je poticati zajedničke konsultacije između radnika i poslodavaca. Također, potrebno je promovisati (ili) obavezivati poslodavce da vode kolektivne pregovore sa organizacijama radnika. S tim u vezi država je dužna riješiti pitanje priznavanja sindikata. Samo u određenoj mjeri i pod određenim uvjetima država može intervenisati u procesima slobodnog kolektivnog pregovaranja. Zakonom, kolektivnim ugovorom je potrebno obezbijediti mehanizam za rješavanje sporova putem pomirenja, arbitraže ili sudskim putem ili na neki drugi način. Slične procedure trebaju biti predviđene i

16

za rješavanje sporova između zaposlenika javnog sektora i administracije. Zakonom treba biti predviđeno pravo radnika na štrajk ili drugi oblik kolektivne akcije. Ostvarivanje prava po osnovu člana 6. Zakonom o radu FBiH važna je uloga sindikata kod donošenja Kolektivnih ugovora, jer kod zaključivanja ugovora na strani zaposlenika može biti jedan ili više sindikata (član 112). I prema Zakonu o radu RS kao učesnik u izradi kolektivnih ugovora nalazi se asocijacija sindikata na nivou entiteta koji okuplja najveći broj radnika odnosno većinski sindikat o čemu su dužni dostaviti saglasnost svih sindikata koji okupljaju najmanje 10% članova. Istim zakonom predviđa se postupak mirenja i arbitraže u slučaju bilo koje vrste spora nastale iz kolektivnog ugovora. Štrajk se može organizovati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom. Također, štrajk se ne može pokrenuti prije okončanja postupka mirenja previđenim Zakonom o radu odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se strane sporazumjele. Prema članu 128 istog zakona sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova. Nadzor nad sprovođenjem odredaba ovog zakona ima federalni odnosno kantonalni inspektor rada, a ako se radi o preduzeću ili ustanovi od interesa za Federaciju nadzor obavlja federalni inspektor rada. Odredbama člana 129 Zakona o radu FBiH garantira se zaštita zaposlenika od dovođenja u nepovoljniji položaj zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku. Štrajk je legitiman i demokratski metod pomoću kojeg se zaposlenici i njihove organizacije bore za ostvarenje socijalnih i ekonomskih interesa, te koriste pritisak na poslodavca da prihvati zahtjeve o spornim pitanjima u pogledu zaštite tih interesa. Zbog toga je štrajk integralni dio procesa kolektivnog pregovaranja i u širem smislu čak se može posmatrati i kao oblik ili dio kolektivnog pregovaranja. Ipak, kako štrajk gotovo uvijek ima štetne posljedice za poslodavca tako u kolektivnom pregovaranju postoji tendencija ograničavanja štrajka kao metoda za ostvarivanje prava zaposlenika. Pravo na štrajk je regulisan posebnim zakonima. Tako je Zakonom o štrajku Federacije BiH štrajk u Vojsci, kao i za pripadnike ministarstva unutrašnjih poslova, organa uprave i službi za upravu, uređeno posebnim zakonom. Prema Zakonu o štrajku RS kada se radi o djelatnostima od posebnog javnog i društvenog interesa, a što se taksativno navodi u članu 8 zakona, štrajk se može organizirati ali uz obezbjeđenje minimuma procesa rada. Koji je to minimum procesa rada u skladu sa zakonom određuje osnivač, odnosno poslodavac pri čemu su dužni da uzmu u obzir mišljenje, prijedloge i primjedbe sindikata. Iz ovoga je vidljivo da pravo na štrajk nije apsolutno jer je ograničeno posebnim zakonima, koji veoma precizno regulišu način ostvarivanja ovog prava tako da čak u određenim okolnostima može biti i zabranjen. Iako međunarodni standardi dopuštaju zabranu i ograničenje prava na štrajk određenim grupama zaposlenika, kao što je to slučaj i za pripadnike policije i oružanih snaga i prema Zakonima o štrajku i FBiH i RS, potrebno je naglasiti da se zabrana štrajka u ovom smislu ne smije tumačiti na štetu slobode udruživanja i aktivnog djelovanja u borbi za zaštitu radničkih prava i ove kategorije radnika. Stoga je

17

važno istaći da zaposlenici koji su ostali bez prava na štrajk u skladu sa zakonima moraju imati na raspolaganju druge mehanizme zaštite svojih intersa, kao što su npr. metode hitnih i efikasnih arbitraža koje odmah postaju izvršne za obje strane u sporu. Ovo je od izuzetnog značaja jer se prema podacima sindikata policije npr. može zaključiti da u praksi dolazi do kršenja brojnih prava iz oblasti rada. Ovo se posebno odnosi na pravo na radno vrijeme, plaćeni prekovremeni rad, redovna odsustva, redovne medicinske preglede, napredovanje u službi na osnovu ostvarenih rezultata rada, itd. Analizirajući Zakone o štrajku oba Entiteta može se sa pravom postaviti pitanje da li će poslodavac ili osnivač biti uopšte zainteresovan za pregovore o problemima u ostvarivanju osnovnih radnih prava zaposlenika koji ne mogu zaprijetiti štrajkom. Ovo je naročito značajno u kontekstu BiH u kojem ne postoji socijalni dijalog i kultura i tradicija pregovaranja, te u kojem su sindikati jos uvijek pasivni i potpuno nespremni za novu aktivnu ulogu. Analizirajući usklađenost relevantnih domaćih zakona sa članovima 5 i 6 Povelje formalno se može reći da su standardi zadovoljavajuće ispoštovani. Postavlja se pitanje primjene ovih odredbi u praksi. Naime, upravo podaci iz prakse ukazuju na znatne probleme u radu i djelovanju sindikalnih organizacija. Ovo se naročito odnosi na mogućnost slobodnog djelovanja organizacija radnika putem sindikata ili vijeća zaposlenika odnosno savjeta zaposlenika u privatnim kompanijama kojih je BiH u posljednje vrijeme sve više i koje zapošljavaju znatan broj radnika, o čemu je ranije već bilo govora. Već sam podatak da u mnogim ovakvim kompanijama i nema organizacija radnika upućuje na zaključak da ne postoji poticajan ambijent za njihovo djelovanje. Također, iako oba entitetska zakona predviđaju vođenje kolektivnih pregovora i zaključivanje kolektivnih ugovora u kojima aktivnu ulogu imaju upravo sindikati, uočavaju se problemi u njihovoj primjeni u praksi. U posljednje vrijeme Vlada jednostrano krši odredbe pojedinih Kolektivnih ugovora, ili ih pak jednostavno ignoriše i tako nastavlja praksu neprovođenja onoga što je dogovoreno. Na ovaj način se nastavlja dalje kršenje prava radnika kojima ne preostaje ništa drugo nego zatražiti sudsku zaštitu svojih prava, što može trajati i više godina. Stoga su u borbi za ostvarivanje svojih prava radnici najčešće primorani koristiti krajnji metod, odnosno štrajk. Član 7. Pravo djece i mladih na zaštitu Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava dece i mladih na zaštitu, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. predvide da će minimalna starosna dob za stupanje na posao biti 15 godina, uz izuzetke za djecu zaposlenu na propisanim lakim poslovima, koji nemaju štetan uticaj na njihovo zdravlje, moral ili obrazovanje;

2. predvide da će minimalna starost za stupanje na posao biti osamnaest godina, kada se radi o propisanim zanimanjima koja se smatraju opasnim i nezdravim;

3. predivide da osobe koje još uvijek podliježu obavezi pohađanja obaveznog obrazovanja ne budu zaposleni na takvom poslu koji bi im uskratio punu korist od obrazovanja;

18

4. predvide da će radno vrijeme osoba starosti ispod 18 godina biti ograničeno u skladu sa potrebama njihovog razvitka, a posebno njihovim potrebama za stručnim obrazovanjem;

5. priznaju pravo mladih radnika i šegrta na pravičnu plaću ili druge odgovarajuće naknade;

6.propišu da se vrijeme koje mlade osobe provedu na stručnoj obuci tokom radnog vremena, uz pristanak poslodavca, tretira kao dio radnog dana;

7. predvide da zaposlene osobe starosti ispod 18 godina imaju pravo na minimalno četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora;

8. predvide da osobe ispod 18 godina starosti ne mogu raditi noću, sa izuzetkom određenih zanimanja predviđenih domaćim zakonom ili propisima;

9. predivide da će osobe ispod 18 godina starosti, zaposlene u zanimanjima propisanim domaćim zakonima ili propisima, biti redovno medicinski kontrolirani;

10. osiguraju posebnu zaštitu protiv fizičkih i mentalnih opasnosti kojima su izložena djeca i mlade osobe, a posebno onih koje proističu izravno ili neizravno iz njihovog rada.

Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7. Zakon treba regulisati minimalnu starost za primanje na posao, koja se odnosi na sve kategorije rada, uključujući rad u poljoprivredi, domaćinstvu i porodičnim poslovima. Također, potrebno je napraviti listu opasnih ili nezdravih zanimanja. Zakonom je potrebno definisati maksimalno trajanje rada za djecu koja podliježu obaveznom obrazovanju, nakon nastave, vikendom i za vrijeme školskih praznika (npr. definisati dobnu granicu za obavezno obrazovanje) kao i uvesti restrikcije za rad noću. Također, potrebno je zakonom i pravilima obezbijediti pravo na plaću i druge odgovarajuće naknade za mlade radnike, šegrte, pripravnike i minimalno trajanje od četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora za radnike mlađe od 18 godina. Potrebno je uspostaviti sistem redovnih medicinskih pregleda za osobe mlađe od 18 godina koje su zaposlene. Zakonski je potrebno definisati mjere u slučaju da se kod mladih zaposlenih osoba za vrijeme obavljanja rada zapazi psihički poremećaj kao što su: prekid rada, transfer, stručno usmjeravanja i sl. Neophodno je da postoji sistem kontrole od strane nadležnih organa, kao i mjere za praktičnu primjenu relevantnih zakona i propisa. U izradi izvještaja države su obavezne navesti koje mjere primjenjuju za provođenje zakona i propisa. Ostvarivanje prava po osnovu člana 7. Prema relevntnom domaćem zakonodavstvu regulisan je rad djece i mladih do 18 godina12 na način koji je načelno u skladu sa odredbama Povelje. Međutim, nije regulisan posebno rad u poljoprivredi, domaćinstvu i porodičnim poslovima te se i na mlade radnike odnosi problem nedostatka liste posebno opasnih poslova za sve radnike. Ostali standardi iz ovog člana Povelje se u praksi krše na različite načine.

12 Zakon o radu RS članovi 14. i 69., Zakon o radu članovi 7., 15. i 51.

19

Široko je rasprostranjena zloupotreba djece zbog 'rada na ulici' odnosno prosjačenja, pranja prozora na automobilima, prodaje cigareta i sl., a ova pojava ima tendenciju stalnog porasta. Ovakav rad djece je zabranjen domaćim zakonima i krajnje je štetan po djecu. Ova zloupotreba djece je sve većih razmjera i odvija se uglavnom od strane porodice, a nerijetko djeca postaju žrtve ogranizovanog kriminala naročito seksualne eksploatacije. Podaci iz istraživanja koje je sprovela nevladina organizacija „Zemlja djece“ iz Tuzle govore da je od 100—200 djece, uzrasta od 1-16 godina, svakodnevno izloženo ekonomskoj eksploataciji u većim gradskim sredinama. Od ispitane djece uzrasta od 7-16 godina, 75% njih ne pohađa školu a 25% ih nikada nije išlo u školu, te ne znaju čitati ni pisati. Uslovi u kojima žive ova djeca su su izrazito teški. Ova djeca žive u napuštenim i ruševnim zgradama, improvizovanim staništima. Skoro 90% ove djece nema zdravstveno osiguranje zbog čega se 50% njih osjeća oboljelo ili je bolesno. Oko 30% ove djece je neuhranjeno ili anemično. U većini slučajeva ni oni ni njihove porodice nisu obuhvaćene sistemom socijalne zaštite i sigurnosti. Prisiljavanje djece na ovakav rad najčešće se vrši od strane roditelja, a opravdava se osiguranjem egzistencije porodici. Djeca provode po cijele dane na ulici, najčešće u naručju svojih roditelja ili pak ukoliko su starije dobi kada bi trebali biti obuhvaćeni osnovnim obrazovanjem roditelji ih ne šalju u školu nego u prosjačenje. U ruralnim područjima djeca su prisiljena raditi na imanju. Ova djeca su potpuno vaspitno, higijenski, zdravstveno i obrazovno zapuštena. Ovakav način života u nekim slučajevima dovodi u opasnost i život ove djece. U BiH ne postoji efikasan sistem zaštite djece koji bi ih trebao ukloniti sa ulice, a članove porodice koji na ovakav način zloupotrebljavaju i iskorištavaju djecu drastično sankcionisati. Ne postoje odgovarajući i dovoljan broj institucija za zaštitu, smještaj i obrazovanje ove djece. Na ovaj način se u potpunosti krše prava djece i mladih iz Povelje, a država ne čini ništa kako bi ovaj sve rašireniji problem riješla sistemski. Zbog ignorisanja ovog problema od strane države u posljednjim godinama zabilježen je značajan porast maloljetničke delikvencije te slučajeva višestrukih povratnika u vršenju krivičnih djela među maloljetnicima. Član 8. Pravo zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava zaposlenih žena na porodiljsku zaštitu, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. predvide, bilo preko plaćenog odsustva ili preko adekvatnih naknada socijalne zaštite iz javnih fondova da zaposlene žene mogu uzeti dopust prije i nakon poroda, u ukupnom trajanja od najmanje 14 sedmica; 2. smatra nezakonitim da poslodavac da ženi otkaz tijekom vremena od kada obavijesti poslodavca da je trudna, do kraja porodiljskog odsustva, ili da joj da otkaz tako da otkazni rok ističe tijekom tog razdoblja; 3. osigura da majke koje doje svoju decu imaju dovoljno slobodnog vremena za te svrhe; 4.regulira rad noću trudnih žena, žena koje su nedavno rodile, i žena koje doje svoju djecu; 5. zabrani zapošljavanje trudnica, žena koje su nedavno rodile ili koje doje djecu, u rudarskim poslovima pod zemljom, i svim drugim poslovima koji su nepogodni zbog svoje opasne, nezdrave ili naporne naravi, i poduzeti odgovarajuće mjere da zaštite prava ovih žena na zapošljavanje.

20

Obaveze BiH u vezi sa članom 8. Ovaj član predviđa pravo na porodiljski dopust te plaćeno odsustvo ili druge oblike naknada i beneficija putem plaćenog dopusta ili naknada u okviru sistema socijalne zaštite ili iz javnih sredstava za žene prije i nakon poroda u tajanju od najmanje 14 sedmica. Poveljom je izričito zabranjeno davanje otkaza zaposlenici u periodu kada obavijesti poslodavca da je trudna uključujući i trajanje porodiljskog odsustva. Otkazni rok ne smije isticati tokom tog perioda. Država mora predvidjeti sankcije za poslodavce koji ne poštuju odredbe o porodiljskom odsustvu te sankcije za otpuštanje izvršeno u suprotnosti sa ovom odredbama kao i povratak na ranije radno mjesto kod otkaza datog u suprotnosti sa ovim odredbama. Povelja predviđa jasnu odgovornost države za zaštitu i primjenu standarda iz ovog dokumenta bez obzira da li se radi o kršenju od stane javnog ili privatnog poslodavca. Poveljom se osigurava da majke koje doje svoju decu imaju dovoljno slobodnog vremena za te svrhe. Nacionalno zakonodavstvo treba regulirati rad noću trudnih žena, porodilja i žena koje doje svoju djecu. Ostvarivanje prava po osnovu člana 8. Entitetski zakoni o radu predviđaju pravo na porodiljsko odsustvo. Zakon o radu FBiH u poglavlju VI Zaštita zaposlenika u članovima od 52. do 63. regulira pitanje zaštite žene i materinstva. Prema zakonu žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno. Međutim i pored zakonski regulisanog prava na porodiljsku zaštitu i politički proklamovane borbe protiv „bijele kuge,“ javne retorike o zaštiti porodice, majke i djece kao najviših vrijednosti u društvu, u praksi se na najrazličitije načine se krše prava na porodiljsku zaštitu. Izmjenama i dopunama zakona o radu FBiH13 žena ima pravo da koristi porođajno odsustvo od najmanje 6 sedmica14 a u RS od 8 sedmica nakon porođaja. Iz ovoga možemo zaključiti da, formalno, žena može koristiti porođajno odsustvo u minimalnom trajanju, a poslodavac pronalazi zakonsko uporište da je pozove na posao i prije isteka porodljskog što je očigledno kršenje međunarodnog standarda iz Povelje koje predviđa pravo žena na porodiljsko odsustvo u trajanju od najmanje 14 sedmica. Prilikom zapošljavanja, naročito mladih žena, poslodavci postavljaju pitanja o planovima žena da rode, porodičnoj situaciji te njihovih „ozbiljnih veza.“ Primjećen je trend, naročito u trgovinskim i uslužnim djelatnostima, da se žene zapošljavaju na određeno radno vrijeme, te odlaskom na porodiljsko gube posao. Poslodavci na ovaj način izbjegavaju zapošljavanje i rad žena koje bi mogle koristiti pravo na porodiljsko i na najgrublji način nekažnjeno krše zakone. Dostupne informacije govore o otkazima trudnicama i porodiljama naročito kod privatnih poslodavaca. Žene su izložene različitim pritiscima da se vrate na posao nakon maksimum 60

13 SN FBiH 32/00 14 Izmjene i dopune Zakona o radu FBiH član 26. „žena može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana poslije porođaja.“ Zakon o radu RS član 74. „žena može na sopstveni zavtev, otpočeti s radom i pre isteka porodiljskog odsustva.....ne pre nego što protekne 60 dana od dana porođaja.“

21

dana.15 Sindikati potvrđuju da se žene zbog pritisaka najrazličitije vrste ili iz straha da će izgubiti posao vraćaju sa porodiljskog nakon 1-2 mjeseca. Velik broj žena se vraća na posao mnogo prije isteka porodiljskog odsustva i zbog naknada koje su nedovoljne i destimulirajuće.16

Zakoni predviđaju pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva. U RS naknada se ostvaruje u visini prosječne plate koju je zaposlenica ostvarila u posljednja tri mjeseca uvećanu za rast prosječnih plaća u RS na teret Javnog fonda za dječiju zaštitu. U FBiH nije formiran takav fond već se naknada isplaćuje po osnovu kantonalnih zakona o socijalnoj zaštiti, a visina i isplata varira prema mjestu prebivališta i isplaćuje se u određenom procentu u odnosu na prosječnu visinu plaće u pojedinom kantonu.

Tako je novčana naknada za porodiljsko odsustvo u Kantonu Sarajevo za majku porodilju oko 400 KM ili 60 % prosječne neto plate na području kantona u zadnjih šest mjeseci prethodne godine17. Poslodavci nisu obavezni da isplate ostatak do iznosa pune plaće što dodatno ograničava žene u ostvarivanju prava na porodiljsko.

Treba istaći i ogroman problem nepostojanja kvalitetnih i dostupnih državnih ili privatnih servisa, jaslica i vrtića, koji bi trebali pomoći zaposlenim majkama. Naknade i problemi sa isplatama ograničavaju žene da plaćaju privatne, ali i državne jaslice i vrtiće. Ovo na indirektan način smanjuje broj zaposlenih žena koje se povlače sa tržišta rada kako bi se brinule o djeci, a kasnije je ovakvim ženama teže naći posao zbog nedostatka radnog iskustva ili dugog odsustva iz radnog procesa. Na ovaj način se podstiče trend diskriminacije i marginalizacije žena jer se i ogroman broj žena isključuje iz ekonomskog, političkog i javnog života i učešća u društvu. Član 9. Pravo na stručno usmjeravanje S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na stručno usmjeravanje, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da predvide, ili promoviraju, prema potrebi, službu koja će pomagati svim osobama, uključujući i osobe sa invaliditetom, da rješavaju probleme vezane za izbor zanimanja i napredovanja, uz dužno poštivanje karakteristika osobe i njihovog odnosa prema mogućnostima zapošljavanja: ova pomoć bi trebala biti ponuđena besplatno, i mladima, uključujući i školsku djecu, i odraslima. Obaveze BiH u vezi sa članom 9. Povelja obavezuje državu na formiranje službe koja će pomagati svim osobama, uključujući i osobe sa invaliditetom, da rješavaju probleme vezane za izbor zanimanja i napredovanja. Usluge ovakve službe trebaju biti besplatne bilo da su formirane kao javne institucije ili privatni servisi. Također ovakve službe moraju dostavljati odgovarajuće informacije o izboru zanimanja. Država je obavezna da osigura blisku vezu između stručnog usmjeravanja i obuke sa jedne strane i zaposlenosti sa druge strane. 15 http://www.slobodnaevropa.org/Content/Article/1331314.html 16 Ibid. 17 Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo

22

Ostvarivanje prava po osnovu člana 9. Kao što je istaknuto u dijelu koji je govorio o pravu na rad (član 1. u vezi sa stavom 3.) primjećena je negativna veza između obrazovne strukture onih koji traže posao i nezaposlenosti. Na žalost, država nije preduzela potrebne reforme koje bi povezale pružanje pomoći u odabiru struke i potreba tržišta rada, te nisu preduzete mjere koje bi mladima pomogle pri izboru zvanja, obrazovanja i usavršavanja koje bi osigurale njihovu zaposlenost nakon završetka obrazovanja. Također, država još nije sistemski riješila pitanje obrazovanja odraslih. U BiH nema posebnih službi za pomoć u stučnom usmjeravanju kod izbora zanimanja i napredovanja naročito kod zapošljavanja. Kao što je već istaknuto u BiH postoje Zavodi za zapošljavanje koji stručno i kadrovski nisu adekvatno osposobljeni za stručno usmjeravanje te pomoć pri izboru zanimanja naročito ranjivih kategorija stanovništva.

U RS je formiran Fond za razvoj i zapošljavanje RS sa ciljem finansiranja prestruktuiranja nezaposlene radne snage kroz savjetodavne usluge, usluge pronalaženja posla, prekvalifikaciju, ostale poslovne usluge. Ovaj Fond ima ciljne grupe koje se definišu kao ranjive kategorije. U FBiH nema ovakvog Fonda.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 9. za ranjive kategorije Nema posebnih programa stručnog usmjeravanja namjenjenih ženama posebno mladim ženama koje tek trebaju da izaberu vrstu obrazovanja i zanimanja za koje će se obučavati što bi bilo od velike pomoći ženama i odgovorilo na uočenu rodnu stereotipizaciju u izboru zanimanja i rada te kasnijeg napredovanja u BiH. „Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida“ usvojen je 2004 godine u RS. Ovaj zakon predviđa prava, uslove i postupak profesionalne rehabilitacije, osposobljavanja i zapošljavanja osoba sa invaliditetom i smanjenom radnom sposobnošću kao i osnivanje organizacija, ustanova i institucija koje se bave profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba sa invaliditetom. Na žalost, još uvijek nema značajnih pomaka u ovoj oblasti. Ovim Zakonom je u RS formiran Fond za stučno usmjeravanje i prekvalifikaciju osoba sa invaliditetom. Međutim, još je uvijek malo urađeno na prekvalifikaciji i stručnom usmjeravanju osoba sa invaliditetom. U FBiH ovaj fond još nije uspostavljen. Član 11. Pravo na zdravstvenu zaštitu Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na zaštitu zdravlja, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da, bilo izravno ili u saradnji sa javnim ili privatnim organizacijama, poduzmu odgovarajuće mjere predviđene da, između ostalog:

1. u najvećoj mjeri uklone slučajeve lošeg zdravlja; 2. predvide savjetodavne ili obrazovne mogućnosti za promoviranje zdravlja i poticanja individualne odgovornosti u pitanjima zdravlja; 3. spriječe, u najvećoj mogućoj mjeri epidemije, endemične i druge bolesti, kao i nezgode.

23

Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 11. Država je obavezna uvesti mjere koje će u praksi osigurati univerzalni pristup zdravstvenoj zaštiti na cijelom području i razviti sistem javne zdravstvene službe koji će obuhvatiti prevenciju bolesti kroz redovne godišnje preglede posebnih grupa stanovništva i sistem redovih pregleda za cijelo stanovništvo. Također, država je obavezna uraditi analizu i utvrditi bolesti koje predstavljaju najveće probleme javnog zdravlja u zemlji. Za posebne grupe stanovništva: tudne žene/majke/bebe, djecu/adolescente, starije osobe, ugrožene grupe (beskućnike, ovisnike, nezaposlene) potrebno je uspostaviti posebne mjere zaštite. Kroz savjetodavne i obrazovne mjere, informativne kampanje i službe savjetovanja u školama i putem sredstava javnog informisanja kao i na druge načine potrebno je redovno podizati svijest javnosti o značaju i načinima očuvanja zdravlja. Potrebno je da država poduzima posebne mjere u cilju sprječavanja epidemija, endemičnih i drugih bolesti kroz obaveznu ili opcionu vakcinaciju, disinfekciju i epidemiološku politiku. Na polju javnog zdravstva država treba razviti sistem mjera za prevenciju od zagađenja zraka, vode, tla, radioktivne kontaminacije, buke, osigurati inspekcije hrane, uspostaviti minimalne standarde stanovanja, mjere za borbu protiv pušenja, ovisnosti, te spolno prenosivih bolesti. Ostvarivanje prava po osnovu člana 11.

BiH ima 13 ministarstva zdravstva, 13 zdravstvenih fondova i brojne insitute. U Federaciji BiH svaki kanton ima vlastito ministarstvo zdravstva i zdravstveni fond, te ministarstvo zdravstva na entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti. Republika Srpska ima svoje ministarstvo zdravstva i fond zdravstvenog osiguranju i pokriva cijelu teritoriju RS. Brčko distrikt ima poseban zdravstveni fond od 2002. godine. Entitetski zakoni regulišu ostvarivanje prva na zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje.18

Ovako fragmentiran sistem zdravstvene zaštite ograničava pravičan pristup zdravstvenim uslugama za sve građane. Servisi zdravstvene zaštite nisu prenosivi između dva entiteta. Također, pogodnosti zdravstvene zaštite nejednako su raspoređene u korist gradova uz otežavajući pristup seoskoj populaciji koja živi u područjima koja nisu povezana javnim transportom. Osobe osigurane u različitim kantonima imaju različita prava i različit pristup uslugama zdravstvene zaštite, naročito tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je posljedica različitih iznosa prihoda sakupljenih kroz zdravstvene fondove. Gledajući sveobuhvatno, ukupni prihod i izdaci u zdravstvenom sektoru su znatni (7,4% budžetskih izdvajanja19), ali održivost je daleko od toga da bude ostvarena.

18 Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH (Službene novine FBiH 29/97); Zakon o zdravstvenom osiguranju (Službene novine FBiH 30/97, 7/02, 70/08); Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 18/99, 62/02); Zakon o zdravstvenom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 18/99, 51/01, 51/03).

24

Određene socijalne grupe nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Među njima najbrojniji su nezaposleni koji nisu registrovani kao takvi ili koji su propustili rok za prijavu na zavode za zapošljavanje, kao i oni koji su zaposleni, ali im se doprinosi ne uplaćuju redovno od strane njihovih poslodavaca (radnici na čekanju, radnici u privatizovaim preduzećim ili preduzećima u stečaju). Tu spadaju i Romi koji su isključeni iz sistema, dijelom zbog neposjedovanja ličnih dokumenata (rodni listovi, lične karte) i dijelom zbog velikog procenta nezaposlenosti. Nepokriven je i veliki broj građana, uključujući i djecu, zbog neinformisanosti roditelja i djece o pravima koja imaju u okviru zdravstvene zaštite i o načinu na koji mogu ostvariti svoja prava. Prema podacima Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u 2008 godini, 19,18% stanovnika (oko 235.000) nije bio u mogućnosti da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava iz zdravstvenog osiguranja. U Federaciji BiH, prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, u 2007. godini20 je bilo 16,35% stanovništva koji je bio isključen iz sistema zdravstvenog osiguranja (oko 380.000 stanovnika). Na nivou entiteta, dijelom je započelo usaglašavanje zakona i propisa sa međunarodnim standardima u zdravstvenoj zaštiti, međutim promjene idu sporo, s tim da poseban problem predstavlja provođenje zakona u praksi. Na nivou države nema nikakvih aktivnosti u cilju harmonizacije entitetskih zakona ili uspostavljanja jedinstvenog pristupa zdravstvenoj zaštiti za sve građane. Posebne mjere zaštite za posebne grupe stanovništva: trudne žene/majke/bebe, djecu/adolescente, starije osobe, ugrožene grupe kao npr. beskućnike, ovisnike, nezaposlene donekle postoje, ali više u okviru davanja iz socijalne zaštite. Ovakve mjere su uglavnom nedovoljne i za ovakve grupe stanovništva, međutim zabrinjavajuće je da za veliki broj stanovništva u socijalnoj potrebi i nepokrivenim univerzalnom zdravstvenom zaštitom ne postoje posebne mjere zdravstvene zaštite. Zdravstvenu zaštitu osoba sa invaliditetom karakteriše diskriminacija po uzroku nastanka invaliditeta i različit obim prava iz zdravstvene zaštite/osiguranja za osobe sa invaliditetom stečenim u ratu ili nevezano za ratna zbivanja. Za osobe sa invaliditetom nije univerzalno rješena dostupnost zdravstvenim ustanovama naročito u ambulante, domove zdravlja i sl. prvenstveno zbog fizičke nedostupnosti. Tako nema spuštenih šaltera za osobe u kolicima, zvučnih signala za slijepe osobe, natpisa za gluhe, oprema za ginekološke pregled žena u kolicima je rijetko dostupna, i sl. Također, neodgovarajuća je obučenost i stručnost medicinskog i paramedicinskog osoblja u pružanju pomoći osobama sa invaliditetom. Osobe sa težim invaliditetom koji nisu u radnom odnosu, i dalje ne ostvaruju prava iz oblasti zdravstvene zaštite kao direktni osiguranici, nego indirektno preko člana porodice koji ni sami nisu uvijek zdravstveno osigurani. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBiH navedeno je načelo cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti što se prema zakonu treba osigurati putem slobodnog izbora doktora medicine i doktora stomatologije. Međutim, ostvarenje ovog načela nije osigurano u praksi kod slobodnog izbora doktora naročito povratničkoj populaciji. Naime, pravo na zdravstvenu zaštitu stiče se prijavom boravka u novo prebivalište i samo tu se može realizirati. Među povratničkom populacijom često je prisutno nepovjerenje u lokalnu zajednicu pogotovo u 19 BiH: Addressing fiscal challenges and institutional review, World Bank, 2006 20 podaci za 2008. se očekuju u junu 2009.

25

mjestima gdje su počinjeni teški zločini, a povratnici nemaju mogućnost slobodnog izbora doktora. Pravo na zdravstvenu zaštitu ne ostvaruje određeni broj građana među kojima naročito ugrožene grupe. Ovo je uzrokovano nedovoljnim, neadekvatnim i nedostupnim informacijama od strane relevantnih institucija. Obaveza informisanja nije adekvatno zakonski regulisana i institucije izbjegavaju i minimalne obaveze da pruže potrebne informacije građanima. Država ne provodi savjetodavne ili obrazovne kampanje za promoviranje zdravlja i individualne odgovornosti u pitanjima zdravlja kako nalaže Povelja. Pacijenti, zbog loše informisanosti o pravima i procedurama propuštaju rokove za žalbu. Javnost je informisana od strane medija jedino o pojavi gripe i drugih opasnih zaraznih bolesti kao što je npr. bruceloza i to tek kada su one već uveliko nastupile. Nisu donošeni zakoni o pravima pacijenata ni u RS ni u FBiH. Ne postoje mjere koje će uključiti informacije o rizicima po zdravlje štetnim uticajem okoline, sistematski i besplatni pregled populacije koja je posebno izložena utjecaju okoline kao npr. u naseljima u blizini tvornica, termoelektrana i sl.

Član 12. Pravo na socijalnu zaštitu Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na socijalnu zaštitu Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. uspostave ili održavaju sistem socijalne zaštite;

2. održavaju sistem socijalne zaštite na zadovoljavajućem nivou, koja je kao minimum jednaka onoj koja je potrebna za ratifikaciju Evropskog kodeksa socijalne zaštite;

Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 12. Država je obavezna da uspostavi jasan sistem socijalne zaštite i predvidi potrebna finansijska sredstva za njegovu održivost. Potrebno je uspostaviti takav sistem socijalne zaštite koji je, najmanje isti kao sistem propisan Evropskim kodeksom socijalne zaštite koji reguliše ostvarivanje prava na:

1. Zdravstvenu zaštitu 2. Davanje za bolest 3. Davanje za nezaposlenost 4. Davanje za starost 5. Davanje za povredu na radu 6. Obiteljsko davanje 7. Davanje za majčinstvo 8. Davanje za invaliditet 9. Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj

Dalje, kodeks definiše jasne standarde za obračunavanje finansijske pomoći koje se odnose na 'socijalno osiguranje' te uspostavlja dalje kriterije za ostvarivanje prava na predviđena

26

davanja. U smislu prakse Evropskog komiteta za socijalna prava, da bi bilo efikasno, pravo na socijalnu pomoć mora biti:

1. jasno definirano zakonom, 2. zasnovano na objektivnim kriterijima, 3. ostvarljivo, 4. ne smije podlijegati nikakvoj drugoj uvjetovanosti osim potrebe korisnika za

socijalnom pomoći. Ostvarivanje prava po osnovu člana 12. Nijedan od gore navedena četiri uslova za ostvarivanje prava, kako to definira Kodeks, nije ispoštovan u bh. zakonodavstvu i praksi. Socijalnu zaštitu u širem smislu kako je tumači Povelja, u bh. zakonodavstvu reguliše 20 zakona21 što na entiteskom što na kantonalnom nivou. Sistem socijalne zaštite uključuje preko 30 ministarstava i insitucija u FBiH22. RS ima centraliziraniji i efikasniji sistem socijalne zaštite i ujednačenu zaštitu na nivou entiteta, u okviru četiri ministarstva23. 21 Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH (Službene novine FBiH 29/97); Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 18/99, 62/02); Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH (Službene novine FBiH 30/97, 7/02, 70/08); Zakon o zdravstvenom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 18/99, 51/01, 51/03); Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH (Službene novine FBiH 36/99, 54/04, 42/06);

Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom kantona Sarajevo (Službene novine 16/02); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Zeničko-dobojski kanton (Sl. novine 13/07); Zakon o socijalnoj skrbi, Hercegovačko-neretvanski kanton (Sl. Novine 3/05); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom, Zapadnohercegovački kanton (Sl. novine 16/01, 11/02, 4/04, 9/05); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Tuzlanski kanton (Sl. novine 12/00, 05/02, 13/03 i 08/06); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Unsko-sanski kanton (Sl. novine 5/00, 7/01); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Bosansko-podrinjski kanton (Sl. novine 10/00, /03); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, Kanton Livno ( Narodne Novine 5/98); Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom (Sl. Novine 10/05, 2/06); Zakon o socijalnoj zaštiti , Posavska županija/kanton (Narodne novine 5/04);

Zakon o socijalnoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 5/93, 15/96, 110/03); Zakon o civilnim žrtvama rata RS (Službeni glasnik RS 25/93, 32/94, 37/07, 60/07); Zakon o dječijoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS 4/02); Zakon o zaštiti porodice RS (Službeni glasnik RS 54/02); Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (Službene novine FBiH 29/98, 49/00, 32/01); Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (Službeni glasnik RS 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05). 22 Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH i 10 kantonalnih ministarstava Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica FBiH Ministarstvo zdravstva FBiH i 10 kantonalnih ministarstva zdravstva Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH i 10 kantonalnih zavoda/fondova Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje FBiH Federalni zavod za zapošljavanje i 10 kantonalnih zavoda za zapošljavanje

27

Dodatno, državni nivo gotovo da nema nikakve nadležnosti ni obaveza za osiguranje usklađenog i održivog sistema socijalne zaštite na nivou cijele BiH, tako da se ne može ni govoriti o naznakama harmoniziranosti sistema socijalne zaštite na nivou BiH. Nijedan član u Federalnom Zakonu ne navodi bilo kakvu obavezu Ministra za rad i socijalnu politiku za sprovođenje ovog Zakona na cijeloj teritoriji FBiH. Također, Zakon ne navodi kaznene odredbe za kantone koji propuste usaglasiti svoje zakone sa Federalnim zakonom, a Federalno Ministarstvo rada i socijalne politike ne poduzima mjere prema kantonima koji ne usaglase svoje zakone sa Federalnim.

Zakoni na entitetskim nivoima pitanja iz oblasti socijalne zaštite regulišu na različite načine. Naročito je komplikovan sistem u FBiH sa izraženim preklapanjem i čestim izbjegavanjem nadležnosti između 10 kantona i FBiH za uspostavljanjem funkcionalnog sistema socijalne zaštite, osiguranjem uživanja prava iz socijalne zaštite i osiguranjem sredstava za ostvarivanje prava korisnika. Svaki kanton ima svoja ministarstva koja su zadužena za oblasti socijalne i zdravstvene zaštite, zaštite ratnih invalida i njihovih porodica, raseljenih lica, izbjeglica, rada i zapošljavanja. Kantoni donose i usvajaju svoje zakone u oblasti socijalne zaštite, koji uvijek nisu usklađeni sa Federalnim Zakonom o socijalnoj zaštiti. Na primjer, nedostatak pravnog okvira za civilne žrtve rata u Neretvansko-hercegovačkom kantonu rezultira njihovim isključivanjem iz zaštite u tom kantonu. Prava iz Evropske socijalne povelje reguliše 20-tak zakona u BiH zakonodavstvu: Pravo na zdravstvenu zaštitu regulištu entitetski zakoni o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Davanje za bolest regulišu entitetski zakoni o zdravstvenom osiguranju i socijalnoj zaštiti. Davanje za nezaposlenost regulišu entitetski i kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti. Davanje za starost regulisano je samo u smislu starosne penzije u okviru entitetskih zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Davanje za povredu na radu regulisano je u okviru entitetskih zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u smislu invalidske penzije (FBiH), a u Republici Srpskoj je još predviđena prekvalifikacija ili dokvalifikacija, pravo na novčanu naknadu, zaposlenje na drugom mjestu. Obiteljsko davanje i davanje za majčinstvo u smislu plaćanja mjesečne novčane nadoknade za porodilje i jednokratne finansijske pomoći predviđeno je kroz zakone o socijalnoj zaštiti, zaštiti porodica s djecom i zaštiti civilnih žrtava rata (10 kantona i jedan entitetski zakon u FBiH) i kroz Zakon o dječijoj zaštiti u RS. Davanje za invaliditet predviđeno je u okviru entitetskih zakona o socijalnoj zaštiti ili kroz invalidsku penziju u okviru zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Centri za socijalni rad - dva kantonalna (Sarajevo i Bosansko-podrinjski kanton) i 71 opštinski centar 23 Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS Javni fond za dječiju zaštitu RS Fond zdravstvenog osiguranja RS Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS Zavod za zapošljavanje RS sa 6 regionalnih zavoda i opštinskim biroima za zapošljavanje Centri za socijalni rad (45 opštinskih centara)

28

Davanje članovima obitelji kada umre uzdržavatelj u smislu porodične penzije je predviđeno entitetskim zakonima o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Poređenje korisnika i prava u zakonima koji regulišu socijalnu zaštitu u BiH Korisnici socijalne zaštite:

Federacija BiH Republika Srpska 1. djeca bez roditeljskog staranja 2. odgojno zanemarena djeca 3. odgojno zapuštena djeca 4. djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim

prilikama 5. osobe sa invaliditetom i osobe ometene u

fizičkom ili psihičkom razvoju 6. materijano neosigurane i za rad nesposobne

osobe 7. stare osobe bez obiteljskog staranja 8. osobe sa društveno negativnim ponašanjem 9. osobe i obitelji u stanju socijalne potrebe,

kojima je uslijed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite.

Lica koja se nalaze u stanju socijalne potrebe, a naročito: 1. maloljetnici bez roditeljskog staranja, 2. maloljetnici ometeni u fizičkom i psihičkom

razvoju, 3. maloljetnici čiji je razvoj ometen porodičnim

prilikama 4. maloljetnici vaspitno zanemareni i zapušteni. 5. materijalno neobezbjeđena i za rad nesposobna

lica, 6. stara lica bez porodičnog staranja, 7. invalidna lica, 8. lica sa društveno negativnim ponašanjem, 9. lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna

socijalna zaštita.

Hercegovačko-neretvanski kanton (Zakon o socijalnoj skrbi) Isti korisnici kao u Zakonu FBiH

Zapadnohercegovački kanton Isti korisnici kao u Zakonu FBiH

Tuzlanski kanton Proširen krug korisnika soc.zaštite u odnosu na Zakon FiH na: 1.osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.

Unsko-sanski kanton Proširen krug korisnika soc.zaštite u odnosu na Zakon FiH na: 1.disfunkcionalna porodica 2.lica i porodice koje nemaju

dovoljno prihoda za podmiranje osnovnih životnih potreba

Kanton Sarajevo Proširen krug korisnika soc.zaštite u odnosu na Zakon FiH na: 1. osobe i porodice čija primanja nisu dovoljna za podmirenje osnovnih životnih potreba;

2. osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.

Zeničko-dobojski kanton Proširen krug korisnika soc.zaštite u odnosu na Zakon FiH na: 1. lica ovisna o psihoaktivnim

supstancama

Bosansko-podrinjski/Goražde kanton Isti korisnici kao u Zakonu FBiH

Srednjobosanski kanton Isti korisnici kao u Zakonu FBiH

29

Posavska županija/kanton (Zakon o socijalnoj zaštiti) Samac ili obitelj koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodom iz imovine ili iz drugih izvora i: 1. tjelesno ili mentalno oštećeno ili psihički bolesno dijete, te dijete prema kojem je ili bi trebala biti

primjenjena mjera obiteljsko ili kazneno pravne zaštite, 2. tjelesno ili mentalno oštećena ili bolesna odrasla osoba, starija, nemoćna ili druga osoba koja zbog

trajnih promjena u zdravstvenom stanju ne može udovoljiti osnovnim životnim potrebama, 3. druga osoba koja je u nevolji zbog poremećenih odnosa u obitelji, ovisnosti o alkoholu, drogama, ili

drugim opojnim sredstvima ili zbog drugih oblika društveno neprihvatljivog ponašanja i drugih uzroka.

Prava iz socijalne zaštite

Fedracija BiH Republika Srpska 1. novčana i druga materijalna pomoć 2. osposobljavanje za život i rad 3. smještaj u drugu obitelj 4. smještaj u ustanove socijalne zaštite 5. usluge socijalnog i drugog stručnog rada 6. kućna njega i pomoć u kući

1. materijalno obezbjeđenje, 2. dodatak za pomoć i njegu drugog lica 3. pomoć za osposobljavanje za rad djece i

omladine 4. smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili

smještaj u drugu porodicu 5. usluge socijalnog rada

Hercegovačko-neretvanski kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Zapadnohercegovački kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Tuzlanski kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Unsko-sanski kanton Dodatno na zakon FBiH: 1. i drugi oblici socijalne zaštite koje propisuje općina i Kanton (subvencioniranje stanarine, grijanja, struje, sahrane, najugroženijim kategorijama stanovništva)

Kanton Sarajevo Dodatno na zakon FBiH: 1. novčana naknada za pomoć i

njegu od strane druge osobe

Zeničko-dobojski kanton Dodatno na zakon FBiH: 1. vršenje starateljstva i nadzor

Bosansko-podrinjski/Goražde kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Srednjobosanski kanton Dodatno na Zakon FBiH: 1. drugi oblici socijalnog rada

Posavski kanton/županija 1. savjetovanje 2. pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća 3. pomoć za uzdržavanje 4. jednokratana pomoć 5. doplatak za pomoć i njegu 6. osobna invalidnina 7. ospsobljavanje za samostalan život i rad 8. skrb izvan vlastite obitelji 9. druge pomoći

30

Prava civilnih žrtava rata

Fedracija BiH (prava 1-5 uređuje Federalni zakon, prava 6-8 uređuju kantonalni zakoni) 1. osobna invalidnina 2. dodatak za njegu i pomoću od strane druge

osobe 3. ortopedski dodatak 4. obiteljska invalidnina 5. pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala 6. osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija) 7. prioritetno upošljavanje 8. prioritetno stambeno zbrinjavanje 9. psihološka pomoć i pravna pomoć

Republika Srpska (davanja se vrše iz budžeta RS, na osnovu zahtijeva u opštinama) 1. civilna invalidnina, odnosno porodična

invalidnina 2. dodatak za njegu i pomoć drugog lica 3. dodatak za člana porodice nesposobnog za rad 4. dodatna novčana pomoć 5. dodatak na samohranost 6. zdravstvena zaštita 7. profesionalna rehabilitacija

Zapadnohercegovački kanton 1. osobna invalidnina 2. dodatak za njegu i potporu

od strane druge osobe 3. ortopedski dodatak 4. obiteljska invalidnina 5. dodatak na djecu 6. zdravstvenu zaštitu 7. prioritetno upošljavanje

Kanton Sarajevo 1. pomoć u troškovima liječenja

i nabavci ortopedskih pomagala

2. osposobljavanje za rad, profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija

3. prioritetno zapošljavanje 4. zdravstvena zaštita i uvjeti za

sticanje prava cžr

Zeničko-dobojski kanton 1. osobna invalidnina 2. dodatak za njegu i potporu

od strane druge osobe 3. ortopedski dodatak 4. obiteljska invalidnina 5. zdravstvenu zaštitu 6. pomoć u troškovima

liječenja i nabavci ortopedskih pomagala

Unsko-sanski kanton Dodatno na zakon FBiH: 1. zdravstvena zaštita

Tuzlanski kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Bosansko-podrinjski/Goražde kanton U poređenju sa Federalnim zakonom nema dodatak na djecu, a ima psihološku i pravnu pomoć

Posavski kanton/županija (nema svoj zakon)

Srednjobosanski kanton Ista prava kao u Zakonu FBiH

Hercegovačko-neretvanski kanton (nema svoj zakon)

Prava po penzijskom/invalidskom osiguranju

Federacija BiH Republika Srpska 1. starosna penzija 2. invalidska penzija 3. porodična penzija 4. prava osiguranika sa promijenjenom

radnom sposobnošću

1. u slučaju starosti - starosna penzija 2. u slučaju invalidnosti- invalidska penzija,

prekvalifikacija ili dokvalifikacija, pravo na novčanu naknadu, zaposlenje na drugom mjestu,

3. u slučaju smrti osiguranika - porodična penzija

31

Član 13. Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na socijalnu i medicinsku pomoć, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da:

1. osiguraju da svaka osoba koja ne raspolaže odgovarajućim resursima i koja nije u mogućnosti osigurati te resurse bilo vlastitim naporima ili iz drugih izvora, posebno uživanjem beneficija šeme socijalne zaštite, dobije odgovarajuću pomoć, i u slučaju bolesti, brige koja iziskuje njeno stanje;

2. osigura da osobe koje primaju takvu pomoć neće iz tog razloga, podnositi smanjenje svojih političkih i socijalnih prava;

3. predvidi da svako može dobiti, preko odgovarajućih javnih ili privatnih službi, savjete i ličnu pomoć koja im je eventualno potrebna da bi spriječili, otklonili, ili ublažili lično ili porodično siromaštvo.

Obaveze BiH u vezi sa članom 13. Država je obavezna da uspostavi sistem javne socijalne i medicinske pomoći koja će obuhvatiti:

- novčana davanja ili davanja druge vrste; - jasno definisane kategorije i broj obuhvaćenih osoba; - uvjete za odobravanje pomoći, kriterije za procjenu potreba, procedure za utvrđivanje da

li je neka osoba bez odgovarajućih resursa, i definisati tijela koja odobravaju pomoć; - iznos pomoći adekvatan u odnosu na troškove života; - jasan i funkcionalan način na koji se osigurava pravo na pomoć i uspostavljen neovisni

organ preko kojeg pojedinci mogu tražiti zaštitu prava.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 13. Socijalna pomoć u BiH je zasnovana na statusu a ne na potrebama sa istovremeno nedovoljnim sredstvima za veliki broj i potrebe socijalno ugroženog i siromašnog stanovništva. Procjenjuje se da 350.000 građana koji žive ispod linije siromaštva nema socijalnu pomoć. Jedan od razloga je zakonski okvir koji koristi nesposobnost za rad kao glavni kriterij za dodjelu pomoći. Formalno, ovih 350.000 siromašnih građana je sposobno za rad, ali zbog nemogućnosti zaposlenja padaju u stanje socijalne potrebe, a istovremeno sistem ih ne prepoznaje kao korisnike socijalne pomoći. Generalno, sistem socijalne pomoći je neadekvatan, nedovoljan i neefikasan u pružanju servisa stanovništvu u socijalnoj potrebi. S druge strane privreda, zapošljavanje i obrazovanje kao motori razvoja zemlje i društva nisu povezani u sistem koji trebaju dovesti do smanjenja broja socijalno ugroženih osoba. Prema podacima Svjetske banke, socijalna pomoć obuhvata samo jednu četvrtinu siromašnih u potrebi za pomoći.24

Finansiranje sistema socijalne zaštite u BiH zasnovano je na prikupljanju sredstava iz socijalnog osiguranja, kroz doprinose na plate zaposlenih (penzije, zdravstveno osiguranje,

24 BiH Fiscal Challenges and Strengthening Perspectives for Growth, Review of Public Espenditures and Insitutions, September 2006

32

nezaposlenost) i na budžetskim sredstvima opština, kantona i entiteta (socijalna pomoć, davanja za njegu i servise socijalne zaštite). Iako je u BiH uvedena primjena poreza na dodatnu vrijednost koja je počela još u januaru 2006., još uvijek nije donešena državna strategija kojom bi se omogućilo korištenje dijela ovih sredstava za razvijanje programa u okviru socijalne sigurnosti i zaštite. Kao jedan od najznačajnijih argumenata koje su domaći političari koristili prilikom uvođenja ove jedinstvene stope je bilo upravo obećanje za početak provođenja sveobuhvatne reforme u oblasti socijalnih prava, a koja je trebala znatno unaprijediti i povećati državna davanja onima kojima je to potrebno. Iako je priliv u državni budžet značajno povećan, nisu donešeni programi koji bi išli ka uspostavljanju održivog sistema socijalne pomoći. Isplate od dodatnih 10 KM već utvrđenim korisnicima socijalnih programa i dijelom penzionerima, bez prethodno razvijenog mehanizma određivanja najugroženijih kategorija stanovništva, ne mogu se nazvati programima koji vode održivom sistemu. Osim toga i ova vrsta pomoći je ukinuta u 2008. godini jer se pokazala kao neefikasna i neodrživa. Kada govorimo o obavezi jednake teritorijalne raspoređenosti servisa i ujednačenosti nivoa pomoći nema poštivanja ovog stanadarda u BiH. Po pravilu najveće i najrazvijenije opštine i gradovi i kantoni izdvajaju najviše sredstava u svojim budžetima za socijalnu zaštitu dok male i nerazvijene opštine i kantoni, u kojim je potreba za ovim vidom pomoći i veća, ne mogu da zadovolje potrebe korisnika ni za onim najosnovnijim vidovima socijalne pomoći i zaštite. Poređenje godišnjih davanja za socijalnu pomoć na nivou kantona u FBiH (2006.godina) daje pregled razlika u dostupnosti sredstava za socijalnu pomoć i dostupnosti pomoći i servisima: Procenat ukupnog prihoda kantona koji ide na socijalnu pomoć i servise socijalne zaštite25

Sarajevo Kanton 12,9% Bosansko-podrinjski kanton 9,52% Tuzla kanton 6,57% Srednjebosanski kanton 6 % Zapadno-hercegovački kanton 4,83% Zeničko-dobojski kanton 4,56% Unsko-sanski kanton 3,45% Posavski kanton 2,72% Livno kanton 2, 45% U RS, sredstava za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite obezbjeđuju se u budžetu opština26 i budžetu RS.27 Sve opštine su obavezne usmjeriti minimalno 10% budžeta na socijalne davanja. Opštine koje iz opravdanih razloga nemaju mogućnost da ostvare planirane prihode za ovu oblast u budžetu imaju pravo na dopunska sredstva za socijalnu zaštitu iz budžeta RS. Zaštitu djece i porodice sa djecom reguliše poseban zakon u RS, Zakon o dječijoj zaštiti krozz koji se za obezbjeđivanje većine prava stara RS, a opština samo za dio prava.28

25 Izvor: Revizorski izvještaj Ureda za reviziju javnih insitucija u FBiH, www.saifbih.ba 26 Materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, smještaj u ustanovu socijalne zaštite, smještaj u drugu porodicu, pomoć u kući. 27 Za funkcionisanje ustanova socijalne zaštite, za osposobljavanje za rad djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju. 28 Iz predškolskog obrazovanja i boravak djece u dječijim odmaralištima.

33

Novčana davanja predviđena Poveljom postoje ali bez jasno definisanih izvora finansiranja, kriterija i bez sistema tačne evidencije o broj obuhvaćenih osoba. Novčana pomoć je u vidu:

- stalne novčane pomoći, - novčane naknade za pomoć i njegu od strane druge osobe, - druge materijalne pomoći (privremena ili jednokratna pomoć za osobe koje se

nađu u stanju socijalne potrebe zbog posebnih okolnosti). Davanja za civilne žrtve rata su dijelom finansirana iz Federalnog budžeta po Federalnim kriterijima i propisima29, dok kriterije i način davanja za druga prava30 uređuje kanton. Kanton u potpunosti određuje uslove, način ostvarivanja i davanja iz oblasti zaštite obitelji sa djecom kao i oblast socijalne zaštite. Kriteriji za dodjelu su neujednačeni na nivou kantona i entiteta, nisu jasno definisani kroz zakon, naročito za novčanu pomoć. Kantoni čak svojim propisima određuju postupak za ocjenjivanje sposobnosti, razvrstavanje i evidenciju djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju, a također i kriterije za smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite.

Diskriminacija se, dakle, ogleda u:

- određivanju kriterija za dodjelu socijalne pomoći, - procesu donošenja odluka o dodjeli socijalne pomoći, - kategorizaciji siromašnih i identifikaciji najugroženijih.

U oblasti zaštite osoba sa invaliditetom najizraženija je zakonima utemeljena diskrimnacija između osoba sa invaliditetom stečenim u toku rata i u vezi sa ratom (čak i unutar ove kategorije postoji izražena razlika između civilnih i vojnih žrtava rata) i osoba sa invaliditetom stečenim po drugoj osnovi. Po važećem Zakonu u FBiH civilnim žrtvama rata pripada 70% od naknada koje primaju ratni vojni invalidi, dok osobe sa invaliditetom stečenim nevezano za ratna zbivanja primaju znatno niže naknade. Raspon naknada za osobe sa prvom kategorijom invalidnosti kreće se od 41 KM do 1800 KM. Naročito su izraženi netransparentni i neujednačeni kriteriji za odobravanje prava i isplate davanja boračko-invalidskoj populaciji (naročito po osnovu nezaposlenosti). Broj registrovanih ratnih vojnih invalida se nelogično povećao u periodu poslije rata i predstavlja ogroman pritisak naročito na budžet Federacije BiH. Kako veliki dio budžeta FBiH i RS ide na beneficije za ratne vojne invalide i demobilizirane borce, nedovoljno sredstava ostaje za finansiranje socijalne pomoći i socijalnih servisa (2% ukupnog bruto priozvoda BiH se izdvaja na beneficije za ratne vojne invalide). Socijalna karta na nivou BiH nije urađena pa tako i ne postoje relevantni podaci o socijalnim potrebama stanovništva, niti se mogu odrediti sredstva iz budžeta na osnovu potreba na godišnjem nivou. Zadnji popis stanovništa je urađen 1991 godine. Postojeći sistem socijalne zaštite nije u stanju da registruje, prati i procjenjuje situaciju u socijalnom sektoru najviše zbog rascjepkanog sistema pomoći i nepostojanja koordinacije i razmjene informacija o korisnicima i davanjima, naročito u FBiH. Ovakav sistem s jedne strane omogućava dupla plaćanja pojedinim kategorijama i korisnicima, dok sa druge strane ne dolazi do velikog dijela stanovništva koji je u socijalnoj potrebi, a izvan postojećeg sistema

29 Osobna invalidnina, dodatak za njegu i potporu od strane druge osobe, ortopedski dodatak,obiteljska invalidnina, dodatak na djecu. 30 Pomoć u troškovima liječenja, osposobljavanju za rad, prioritetnom upošljavanju.

34

zaštite. Ne postoji sistem monitoringa, o učincima zakona i politika na ekonomska i socijalna prava građana kao niti redovno ažururanje podataka na bilo kojem nivou vlasti u BiH. Za utvrđivanje iznosa socijalne pomoći u pravilu se uzima visina potrošačke korpe koja predstavlja minimalni iznos sredstava potrebnih za život. U BiH visinu potrošačke korpe utvrđuje Vlada i gotovo uvijek je duplo niža od vrijednosti one koju utvrđuje sindikat. Iznos socijalne pomoći koja se dodjeljuje u BiH ne zadovoljava potrebe korisnika između ostalog i zbog toga što nije jasno definisana zakonom, niti se shodno tome veže za visinu potrošačke korpe. Davanja za niz drugih vrsta finansijske pomoći kao npr. pomoć za djecu ili njegu od strane druge osobe su minimalna i više simbolična u iznosima od 20 do 60 KM i ne mogu se smatrati minimalnom socijalnom pomoći. Dodatno, problem predstavlja što Kantoni utvrđuju također nivo socijalne pomoći, te se tako ovi iznosi razlikuju. Često, čak i zakonski utvrđena davanja se ne isplaćuju što se pravda nedostatkom sredstava u budžetu. Tako npr. Zakonom određena davanja za dječiju zaštitu i porodiljske naknade za nezaposlene majke se ne isplaćuju u većini kantona u FBiH. Od 370.000 registrovanih nezaposlenih u FBiH, novčanu naknadu u 2007. primilo je svega njih 5800 ili 1,5 %. U Republici Srpskoj od 135.000 registrovanih nezaposlenih 2980 je primilo naknade ili 2,2%. Iz svega gore navedenog možemo zaključiti da u ovoj oblasti vlada opšta konfuzija te nerazumijevanje i nerazlikovanje osnovnih pojmova socijalne zaštite, socijalnog osiguranja i socijalne pomoći. Ovome doprinosi gomila nejasnih i diskriminirajućih zakona donesenih na različtim nivoima vlasti. Na ovakav način, organi vlasti na svim nivoima doprinose daljnjem kršenju prava građana i diskriminaciji. Centri za socijalni rad su neravnomjerno raspoređeni na teritoriji BiH, tako da neki gradovi uopće nemaju centre kao npr. Neum. Opremljenost i kvalitet rada i pružanja usluga centara za socijalni rad je neujednačena na teritoriji BiH što za posljedicu ima nedovoljno kvalitetnu i teritorijalno različitu brigu o korisnicima usluga. Zakonom su definisane dvije glavne uloge centara: a) procjena potreba, primanje zahtjeva za pomoć i isplate davanja npr. u novcu, subvencioniranje komunalija, nematerijalna pomoć i b) smještanje osoba u ustanove, njihovo nadgledanje i savjetovanje za stare, osobe sa invaliditetom, djecu sa posebnim potrebama, razvedene roditelje, maloljetničke prestupnike. Rad centara u praksi se više fokusira na finansijsko-administrativnu pomoć a manje na savjetovanje, praćenje stanja ugroženih, pružanje adekvatne psiho-socijalne pomoći. I stručnost osoblja u centrima je uglavnom neodgovarajuća. Struktura zaposlenih u centrima za socijalni rad ne odgovara standardima za kvalitetno pružanje usluga socijalnog rada i ne može odgovoriti socijalnim potrebama građana niti može na odgovarajući način djelovati u pravcu smanjenja sociopatoloških pojava i pomoći porodici u provođenju njenih funkcija. Fond dječije zaštite RS radi reviziju rješenja vezanih za zaštitu prava i tužbe korisnika. Prava drugih korisnika iz oblasti socijalne zaštite u prvostepenom postupku rješavaju komisije u okviru opštinskih centara za socijalni rad, a drugostepene tužbe vezane za probleme u ostavrivanju prava rješava Ministarstvo za socijalnu zaštitu RS.

35

U FBiH žalbe koje se odnose na zaštitu prava civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom u prvom stepenu rješava općinska komisija. U drugostepenom postupku prava rješava kantonalno ministarstvo. U oba entiteta primjenjuje se Zakon o upravnom postupku, tj. unutar institucija koje i odobravaju i eventualno krše prava. Neovisni organ su kantonalni sudovi (FBIH) i opštinski sudovi u RS kod kojih ošetećeni rijetko pokreću tužbe, jer to zahtijeva sredstva, a institutcija besplatne pravne pomoći u slučaju podnošenja tužbi ne postoji. Kantonalni zakoni u FBiH (zeničko-dobojski kanton, sarajevski kanton, unsko-sanski kanton) definišu obavezu kantonalnog ministarstva za nadzor nad provođenjem Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti porodica s djecom i civilnih žrtava rata. Također, predviđene su novčane kazne za ustanove ako korisniku, protivno odredbama zakona uskrate ili ograniče prava koja mu pripadaju koje su minimalne i različite (Zeničko-dobojski kanton i tuzlanski kanton predviđaju kaznu 500-1000 KM, Hercegovačko-neretvanski 300-1000 KM, Zapadnohercegovački 500-5000 KM), dok Zakon u Sarajevskom kantonu uopšte ne predviđa novčane kazne za nesprovođenje zakona. Zakon Unsko-sanskog kantona predviđa kaznene odredbe 1000-5000 KM za ustanove koje uskrate ili ograniče korisniku prava koja mu pripadaju.

Član 14. Pravo na korištenje službi socijalne zaštite Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na korištenje službi socijalne zaštite, Zemlje potpisnicepreuzimaju obavezu da:

1. promoviraju ili pružaju usluge koje, korištenjem metoda socijalnog rada, doprinose dobrobiti i razvitku i pojedinaca i skupina unutar zajednice, i njihovo prilagođavanje socijalnom okruženju;

2. potiče učešće pojedinaca i dobrovoljnih i drugih organizacija u uspostavljanju i održavanju takvih službi.

Obaveze BiH u vezi sa članom 14. Neophodno je uspostaviti takve socijalne službe koje će imati odgovarajuću ogranizaciju, administraciju i finansijske i stručne resurse koje će odgovoriti potrebama u društvu. Važno je osigurati pravo žalbe na odluke koje donose centri za socijalni rad, a odnose se na odobravanja prava. Potrebno je da država poduzme mjere koje će osigurati ili potaknuti učešće pojedinaca i dobrotvornih organizacija i drugih odgovarajućih organizacija u osnivanju i održavanju tih službi.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 14. U okviru državnih službi još uvijek nisu usvojeni savremeni koncepti socijalne zaštite, kao što je aktivno učešće korisnika zaštite, sveobuhvatan pristup, multidisciplinarni rad, saradnja sa nevladinim organizacijama i drugim vladinim organizacijama koje imaju ulogu u zaštiti ugroženih kategorija. Komunikacija između centara za socijalni rad i nevladinih organizacija je veoma ograničena i to ometa razmjenu profesionalnog iskustva i razvoj pristupa jedinstvene politike.

36

Nevladine organizacije generalno, nisu priznate kao partneri vlasti u zadovoljavanju socijalnih potreba stanovništva. Nisu stvoreni zakonski preduslovi za promovisanje volonterskog rada pa tako u FBiH još uvijek nije donešen zakon o volontarizmu, dok u RS jeste. S druge strane nisu zakonom predviđeni poticaji domaćim privrednim preduzećima da dio sredstava usmjeravaju u humanitarne svrhe ili nevladine organizacije. Nevladine organizacije angažovane u socijalnom zbrinjavanju stanovništva i zaštiti prava socijalno ugroženog stanovništva, iako godinama obezbjeđuju sredstva od međunarodnih donatora i preuzimaju na sebe dio obaveza države, nisu adekvatno prepoznate u donošenju politika od strane vlasti. Zakonom nisu ni predviđeni otvoreni tenderi za pružanje specifičnih vidova socijalne zaštite određenim grupama stanovništva, pogotovo u slučajevima kada centri za socijalni rad ne mogu obezbijediti takvu pomoć. BiH nije u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i resurse koje posjeduju nevladine organizacije u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kategorijama stanovništva. Potrebno je uspostaviti partnersku saradnju sa nevladinim organizacijama u vršenju usluga socijalnog rada te zakonski regulisati uslove i načine pružanja usluge u oblasti socijalne i dječije zaštite, te osigurati finansiranje ovakivih progarama. Član 16. Pravo porodica na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu Sa ciljem osiguranja potrebnih uvjeta za puni razvoj porodice, koja je osnovna jedinica društva, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da promoviraju ekonomsku, pravnu i socijalnu zaštitu porodičnog života sredstvima kao što su socijalne i porodične naknade, fiskalni aranžmani, pružanje stanovanja za porodice, beneficije za mlade bračne parove, i druga odgovarajuća sredstva.

Obaveze BiH u vezi sa članom 16. Država treba Zakonom regulisati pravnu zaštitu porodice, sa posebnim osvrtom na jednakost supružnika pred zakonom, na porodične odnose i bračne sukobe i također sve posebne mjere kojima se nastoje postići rješenja tih sukoba umjesto razvoda. Također, potrebno je da država uspostavi i ekonomske mjere u ime zaštite porodice i/ili samohranih roditelja kroz: - novčane naknade (doplatak) koje trajno osiguravaju finansijsku naknadu za porodična

opterećenja; - povremene novčane naknade ili beneficije u određenim specifičnim okolnostima; - olakšavanje određenih troškova (npr. oslobađanje/smanjenje poreza za porodice sa

djecom); - pomaganje mladim bračnim parovima ; - pružanje finansijske i medicinske pomoći ženama koje nisu obuhvaćene sistemom

socijalne zaštite za jedno vrijeme prije i nakon poroda. Potrebno je obezbijediti servise i ustanove za brigu o djeci, posebno jaslice, vrtiće, post-nastavne ustanove. Država je kroz svoje zakone i institucije obavezna osigurati zaštitu za žrtve nasilja u porodici i rehabilitaciju žrtava.

37

Ostvarivanje prava po osnovu člana 16. Oblast zaštite porodice regulišu različiti zakoni u dva entiteta. U FBiH to je Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodica s djecom na osnovu kojeg su kantoni donijeli svoje zakone s izuzetkom Hercegovačko-neretvanskog i Posavskog kantona koji su donijeli Zakon o socijalnoj zaštiti u kojem se ne reguliše zaštita obitelji sa djecom. Ostvarivanje prava i isplate iz oblasti zaštite porodice sa djecom ostvaruje se isključivo na kantonalnom nivou. U Republici Srpskoj oblast zaštite porodice sa djecom reguliše Zakon o dječijoj zaštiti31 i daje veća prava nego što to daju zakoni u FBiH: Prava porodica sa djecom kroz zakone u BiH:

Federacija BiH Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodice sa djecom

Republika Srpska Zakon o dječijoj zaštiti (Sl.glasnik RS 4/02)

1. dodatak na djecu 2. naknada umjesto plaće ženi – majci u

radnom odnosu za vrijeme trajanja trudnoće, porođaja i njege djeteta

3. novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja ženi-majci,odnosno drugom licu koje nije u radnom odnosu

4. pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majke –dojilje

5. posebni psihosocijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnica

6. smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja

7. osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim školama

8. školarine i stipendije đacima i studentima

1. naknada plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva

2. materinski dodatak 3. pomoć za opremu novorođenčeta 4. dodatak za djecu 5. zadovoljavanje razvojnih potreba djece 6. predškolsko vaspitanje i obrazovanje za djecu

bez roditeljskog staranja, djecu sa smetnjama u razvoju i djecu na dužem bolničkom liječenju

7. vaspitno-obrazovni programi pripremanja djece za školu

8. boravak, predškolsko vaspitanje i obrazovanje i preventivan zdravstvena zaštita djece predškolskog uzrasta i boravak djece osnovnoškolskog uzrasta do deset godina starosti

9. odmor i rekreacija djece do 15 godina starosti u dječijem odmaralištu

10. regresiranje troškova boravka djece u predškolskoj ustanovi, odmora i rekreacije.

Zapadnohercegovački kanton 1. dodatak na djecu 2. naknada umjesto plaće ženi –

majci u radnom odnosu za vrijeme trajanja trudnoće, porođaja i njege djeteta

3. Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu

4. jednokratna pomoć za opremu

Kanton Sarajevo 1. dodatak na djecu 1. naknada umjesto plaće ženi

– majci u radnom odnosu za vrijeme trajanja trudnoće, porođaja i njege djeteta

2. Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu

3. jednokratna pomoć za

Zeničko-dobojski kanton 1. dodatak na djecu 2. naknada umjesto plaće ženi –

majci u radnom odnosu za vrijeme trajanja trudnoće, porođaja i njege djeteta

3. Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu

4. jednokratna pomoć za

31 Sl. Glasnik RS 4/02

38

novorođenog djeteta 5. posebni psihosocijalni tretman

bračnih drugova koji žele djecu i trudnica

6. smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja

7. školarine i stipendije učenicima i studentima

(nema obroka u osnovnim školama)

opremu novorođenog djeteta 4. pomoć u prehrani djeteta do

šest mjeseci i dodatna ishrana za majke –dojilje

5. smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja

6. osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim školama

7. školarine i stipendije đacima i studentima

opremu novorođenog djeteta 5. pomoć u prehrani djeteta do

šest mjeseci i dodatna ishrana za majke –dojilje

6. posebni psihosocijalni tretman bračnih drugova koji žele djecu i trudnica

7. smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja

8. osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim školama

9. školarine i stipendije đacima i studentima

Unsko-sanski kanton Kao FBiH i dodatno: 1. novčana pomoć za vrijeme trudnoće i porođaja žene-majke koja nije u radnom odnosu

Tuzlanski kanton: Kao u zakonu F BiH ali su u 2008. godini uspostavljena samo sljedeća prava: 1. prava za majke – porodilje koje su u radnom odnosu i to u vidu refundacije naknade umjesto plaće; 2. jednokratna pomoć za žene –majke koje nisu u radnom odnosu u visini od 150,00 KM 3. pomoć majkama u prehrani djeteta do 6 mjeseci u visini od 90,00 KM po korisniku prava, 4. pravo na dječiji dodatak za djecu nezaposlenih roditelja u visini od 30,00 KM po djetetu

Bosansko-podrinjski/Goražde kanton Dodatno na Federalni zakon: 1. pomoć u prehrani djeteta do 6 mjeseci i dodatna ishrana za majke dojilje 2. obezbjeđenje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja

Hercegovačko-neretvanski kanton Nema svoj zakon o zaštiti porodice s djecom Porodiljske naknade

U RS se isplaćuje porodiljska nakanda u iznosu prosjeka isplaćene tri posljednje plate ukoliko žena radi, a ukoliko ne radi u visini prosječne plate u RS. Naknadu isplaćuje poslodavac, a refundira se preko Fonda za dječiju zaštitu RS. Federalni zakon o socijalnoj zaštiti navodi da se naknada utvrđuje na osnovu prosjeka plaće ostvarene u zadnih šest mjeseci, s tim da kantoni određuju procenat plaće. Federalni Zakon ne navodi da li je obaveza isplaćivanje naknade na poslodavcu ili kantonalnoj službi i to je ostavljeno kantonima koji su to i različito regulisali. - Zakonodavstvo kantona Sarajevo određuje porodiljska davanja na 60% prosječne plate u

Kantonu Sarajevo. Međutim Kanton Sarajevo je donio Uredbu (Sl. list Kantona Sarajevo 13/08) kojom se stvarna prosječna neto plata Kantona smanjuje za određeni procenat (koeficijent) da bi se dobila modificirana 'prosječna neto plata' koja se koristi za obračun novčanih i drugih materijalnih davanja i koja je za 28,24 % manja od stvarne

39

prosječne neto plate Kantona. U praksi to znači da porodilje u Kantonu Sarajevo primaju naknade u iznosu od 43% stvarne prosječne plate u Kantonu Sarajevo. Nije nam poznato da li su i drugi kantoni donijeli 'uredbe' kojima se smanjuju iznosi prosječne plate za potrebe obračuna za socijalna davanja.

- Zakonodavstvo zeničko-dobojskog kantona predviđa naknadu 80% od prosjeka zadnjih

6 plata zaposlene majke (obaveza plaćanja na Kantonu). - Zapadnohercegovački kanton predviđa naknadu 70 % prosječne mjesečne plaće za

zadnjih šest mjeseci. Doprinose za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje dužan je snositi poslodavac kod kojeg je žena-majka u radnom odnosu i ovo je iznimka u odnosu na ostale kantone.

- U tuzlanskom kantonu je krajem 2006. stupio na snagu novi zakon po kojem se

porodiljsko bolovanje treba isplaćivati u iznosu od 90% od ličnog dohotka od ostvarene prosječne plate u periodu od 6 mjeseci prije porođaja, s tim da ne može biti niža od 30% prosječne plate na području Kantona u tom periodu. Obaveza isplate je na poslodavcu, ali Kantorn refundira troškove.

- Unsko-sanski kanton predviđa naknadu i iznosu 50% prosječne plate zaposlene u

zadnjih šest mjeseci. Iznos naknade se utrvđuje za svaku ženu-majku posebno, s tim da iznos ne može biti manji od 50% prosječne mjesečne plate na području Kantona u tom periodu. (Poslodavac uplaćuje naknadu a refundaciju vrši Centar za socijalni rad nakon doznačenih sredstava nadležnog Ministarstva).

Majke porodilje koje nisu u radnom odnosu svoja, zakonom propisana prava u okviru socijalne zaštite, ostvaruju samo u ograničenom obimu. Iako je zakonom propisano da se pravo na ovu vrstu naknade ostvaruje godinu dana nakon porođaja ovo pravo se samo djelimično ostvaruje i to u zavisnosti od ekonomske moći pojedinih kantona ili općina. U Tuzlanskom kantonu u 2008. godini majkama porodiljama koje nisu u radnom odnosu isplaćena je samo jednokratna novčana pomoć u visini od svega 150,00 KM. Vrlo slično je i sa ostvarivanjem drugih prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom. Tako npr. jednokratna pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć za prehranu djeteta do 6 mjeseci starosti i dodatna ishrana za majke u periodu dojenja, smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja, osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja, se ne ostvaruje i vezuju se za za ekonomsku situaciju kantona odnosno općina. Dječiji dodatak I pored zakonom utvrđenog prava na dječiji dodatak veliki broj porodica odnosno kategorija djece u BiH ga ne ostvaruje ili ostvaruje različito. Prema zakonu, pravo na dječiji dodatak pripada svakoj porodici koja živi u stanju socijalne potrebe (odnosno porodice čiji prihodi po članu domaćinstva ne prelaze od 15-20% prosječne plate). Međutim, u većem dijelu države ostvaruju ga samo određene kategorije djece, kao što su djeca bez oba ili jednog roditelja i djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju.

40

Ostvarivanje prava je ograničeno ekonomskim stanjem područja u kojem porodica živi, vrlo restriktivnim imovinskim cenzusom za njegovo ostvarivanje, veoma niskim iznosom, neredovnom isplatom sa kašnjenjem i po nekoliko mjeseci. Tako je npr. u Tuzlanskom kantonu do maja 2007. godine vršena isplata samo uvećanog dječijeg dodatka za bolesnu djecu u iznosu od 45,00 KM, a od maja 2007. posebnom Odlukom Ministarstva za rad i socijalnu politiku uvedeno je i pravo na dječiji dodatak za djecu nezaposlenih roditelja u visini od 30,00 KM. Nažalost, u septembru mjesecu 2008. godine, zbog nelikvidnosti budžeta, obustavlja se isplata dječijeg dodtka na području TK za sve korisnike. Također, u kantonima u kojima se dječiji dodatak ostvaruje, iznos dodatka je neujednačen i može se kretati od 9,6 KM do 42 KM u zavisnosti od kantona. Nasilje u porodici Problem nasilja u porodici se tretira kroz cijeli niz zakona u BiH.32 Vlada FBiH usvojila je 13. novembra 2008. godine Strateški plan za prevenciju nasilja u porodici 2009-2010 i u okviru implementacije plana formirana je multisektoralna radna grupa čiji je primarni zadatak preventivno djelovanje i izrada jedinstvenih programa obuke za profesionalce u oblasti socijalne zaštite, zdravstva, obrazovanja i sigurnosti koji rade neposredno kako sa žrtvama nasilja, tako i sa nasilnim osobama. U RS je na inicijativu nevladinih organizacija 2005. godine uspostavljen SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja - 1264. U FBIH jedinstveni SOS telefon je otvoren tek krajem 2008. godine sa jedinstvenim kodom za FBIH - 1265. Prema podacima koje su dostavile nevladine organizacije koje podržavaju SOS liniju (četiri u RS i šest u FBiH) u periodu od dva mjeseca, od 4. decembra 2008. godine do 31.01.2009. godine, pomoć je zatražilo 188 žrtava nasilja u porodici. Međutim, država nema sistemskog rješenja za kontinuiranu borbu protiv nasilja u porodici kao i rješavanje prava osoba koje su preživjele nasilje. Nevladine organizacije su preuzele brigu o žrtvama nasilja i to uz ograničenu pomoć državnih institucija, a održavanje tih službi uveliko zavisi od međunarodnih sredstava i donatora. FBiH preko Ministarstva rada i socijalne politike je u 2008 godini izdvojila 200.000 KM kao podršku nevladinim organizacijama koje vode ‘sigurne kuće’.33 Ženske nevladine organizacije iz BiH tražile su da se Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH, kao i zakoni koji na

32 BiH - Zakon o ravnopravnosti spolova BIH (2003) u članu 17 zabranjuje se svaki oblik nasilja u privatnom i javnom životu po osnovu spola, što se procesuira po službenoj dužnosti. U Federaciji BiH: - Zakon o Zaštiti od nasija u porodici FBIH (2005), uređuje pojam porodice, pojam nasilja u porodici, zaštitu od nasilja u

porodici te vrstu i svrhu prekršajnih sankcija za učinioce nasilnih radnji. - Krivični zakon FBIH (2003) propisuje krivična djela kojima se štiti žena, maloljetna djeca i porodica od različitih

oblika nasilja. - Porodični zakon FBIH (2005) upotpunjeni postojećim pravilnicima, koje su donijela resorna ministarstva. U Republici Srpskoj: - Krivični zakon RS (2003), tretira nasilje u porodici kao krivično djelo i to kao „nasilje u porodici i porodičnoj

zajednici“. - Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS (2005) dao je detaljniju definiciju pojma porodice, kao i definiciju nasilja (kao

teško kršenje ženskih ljudskih prava i prava djece), a izmjene Zakona iz 2008. dodatno su predvidjele obaveze entiteskih i općinskih vlasti da obezbjede sredstva za finansiranje sigurnih kuća.

33 Fondacija lokalne demokratije Sarajevo, Medica Zenica, Viva žene Tuzla, Žene sa Une Bihać, Mirjam Mostar i Žena BIH Mostar). U ovim sigurnim kućama je boravilo 244 žrtve nasilja do tri mjeseca i 50 žrtava preko tri mjeseca.

41

kantonalnom nivou regulišu ovu oblast, dopune tako da se u kategorije socijalno ugroženih uključe i osobe koje su preživjele nasilje u porodici i porodičnoj zajednici, te da se 'sigurne kuće' kroz zakon prepoznaju kao ustanove socijalne zaštite i da im se obezbijedi kontinuirana finansijska podrška. Time bi se iskazala spremnost institucija FBiH da, osim deklarativnog priznavanja prava na život bez nasilja u porodici, omoguće žrtvama i osobama koje su preživjele ovu vrstu nasilja, uživanje prava iz socijalne zaštite u praksi.

Član 17. Pravo djece i mladih na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava dece i mladih da odrastu u okruženju koje podstiče puni razvoj njihove ličnosti i njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da, bilo direktno ili u saradnji sa javnim i privatnim organizacijama, poduzmu sve odgovarajuće i potrebne mjere kreirane u cilju:

1. a) osiguranja da djeca i mladi, uvažavajući prava i obaveze njihovih roditelja, imaju brigu, pomoć, obrazovanje i obuku koju trebaju, posebno predviđanjem osnivanja ili održavanja institucija i službi dovoljnih i adekvatnih za ovu svrhu;

b) zaštita djecu i mladih od zanemarivanja, nasilja i iskorišćavanja;

c) predviđanja zaštite i posebne pomoći od države za djecu i mlade osobe privremeno ili trajno uskraćene za pomoć njihove porodice;

2. omogućiti djeci i mladima besplatno osnovno i srednje obrazovanje, kao i poticati njihovo redovno pohađanje nastave.

Obaveze BiH u vezi sa članom 17. 1. Država je između ostalog obavezna zakonom regulisati zaštitu vanbračne djece, usvojene

djece, zaštitu i zastupanje djece u slučaju konflikta sa ili između roditelja. Potrebno je regulisati pitanje maloljetničkih prestupnika uspostavljanjem posebnih

sudova, obrazovanjem, tretmanom, prevencijom, te alternativu zatvorskoj kazni. Potrebno je uvesti kompenzatorne mjere za zaštitu djece i mladih sa posebnim potrebama i invaliditetom kao npr. obrazovne, socijalne pomoći, rekreativne itd., kao i rane intervencije kojima se omogućuje ovim osobama integracija u društvo po punoljetstvu.

Zakonom je potrebno predvidjeti mjere zaštite djece i mladih od fizičkih i moralnih

opasnosti, fizičkog kažnjavanja, zanemarivanja, eksploatacije, nasilja i spolnog iskorištavanja, kao i odgovarajuće psiho-socijalne službe te skloništa, SOS telefone za djecu žrtve. Potrebno je razraditi kriterije prema kojima se djeca mogu odvojiti od porodice i dati na skrb trećim stranama.

U okviru zakona posebna pažnja se treba posvetiti državnoj inspekciji u ovoj oblasti. 2. Potrebno je omogućiti univerzalno besplatno osnovno i srednje obrazovanje, uključujući

dostupnost takvog obrazovanja za djecu i mlade sa invaliditetom. Podsticanje redovnog prisustva nastavi podrazumijeva i mjere za redovno pohađanje posebno za djecu i mlade iz etničkih ili jezičkih manjina, djece sa invaliditetom te djece iz ugroženih sredina, kao i sankcije za odsustvo.

42

Ostvarivanje prava po osnovu člana 17. Djeca su i dalje jedna od najugroženijih grupa u BiH, a naročito djeca iz socijalno ugroženih porodica. Prava djece se i dalje krše kroz nedonošenje ili neiplementaciju već postojećih zakona i neuspostavaljanje odgovarajućih insitucija za zaštitu. BiH još nema državnog Ombudsmena za djecu. RS ima Ombudsmana za dječija prava, a FBiH nema jer je Ured za prava djeteta prestao sa radom u 2007. Pravo na osnovno školovanje djece iz socijalno ugroženih porodica se različito ostavaruje na teritoriji BiH.. Djeca su nedavnim izmjenam Zakona o zdravstvenom osiguranju dobila pravo na direktno zdravstveno osiguranje koje više ne zavisi od radnog statusa roditelja što je obrazloženo u dijelu dokumenta koji se bavi ostvarenjem prava na zdravstvenu zaštitu. U FBiH još uvijek nije uspostavljen Fond dječije zaštite, iako je prema Srednjoročnoj razvojnoj strategiji trebao je biti uspostavljen u 2004. godini. Ovakav Fond postoji već duže vrijeme u RS Maloljetnička delikvencija U 2008. godini, zbog maloljetničke delikvencije koja je dovela od ubistava, postala je očigledna nespremenost i nesposobnost vlasti da se bore sa ovim problemom. Iako je donesena Strategija za borbu protiv maloljetničke delikvencije koja je obavezala da se na nivou entiteta, kantona i općina između ostalog osigura međusektorski pristup i tijesna saradnju stručnjaka i institucija, kao i uspostava operativnih timova za prevenciju maloljetničkog prestupništva, od državnog do lokalnog nivoa do sada se nije ništa uradilo. Tek u maju 2008. godine formirano je Državno Koordinaciono tijelo za praćenje provedbe ove Strategije. U BiH, kako u entitetima tako i na nivou države, još uvijek ne postoji jedinstven zakon koji u potpunosti reguliše oblast maloljetničkog prestupništva, iako je još u januaru mjesecu 2005. godine sačinjen takav nacrt zakona koji je usklađen sa međunarodnim standardima. Primjenjuju se posebne odredbe opštih zakonskih propisa koje se nalaze u entiteskim zakonima o krivičnom postupku, krivičnim zakonima, zakonima o izvršenju krivičnih sankcija, zakonima o socijalnoj zaštiti, kao i zakonima o unutrašnjim poslovima. Reforma pravosuđa nije dovela do specijalizacije sudija koji bi se isključivo bavili maloljetnicima u sukobu sa zakonom i u sudovima preovladava praksa internog određivanja posebnog sudije za slučajeve maloljetničkog prestupništva. Iako zakon predviđa hitnost u rješavanju slučajeva maloljetničkog prestupništva, ova praksa se značajno razlikuje jednog do drugog suda. Unutar velikog broja mjera u ovakvim slučajevima jedan dio mjera se uopšte ne izriče zbog nepostojanja infrastrukture kao što su to npr. mjere upućivanja u disciplinski centar i mjere upućivanja u vaspitni odnosno vaspitno-popravni dom. Zbog toga, za teža krivična ili ponovljena krivična djela, sudije najčešće izriču mjere pojačanog nadzora roditelja ili pojačanog nadzora organa starateljstva. Nažalost ove mjere daju veoma slabe rezultate. U uslovima slabe opremljenosti, nedovoljnih finansijskih sredstava i nedovoljnog broja zaposlenih sa odgovarajućim obrazovanjem u centrima za socijalni rad, praćenje stepena resocijalizacije maloljetnika unutar provođenja mjera pojačanog nadzora roditelja i organa

43

starateljstva u kojima aktivno učestvuju centri za socijalni rad, predstavlja slabu stranu centara za socijalni rad. Ustanove predviđene zakonom za provođenje zavodskih vaspitno/odgojnih mjera su vaspitni/odgojni dom, vaspitno popravni dom, ustanove za osposobljavanje za maloljetnike sa medicinskim ili posebnim potrebama i kazneno popravni zavodi odnosno zatvorske ustanove. U praksi postoji Vaspitno zavod „Hum“ u Sarajevu koji u nekim slučajevima smješta i djecu koja su došla u sukob sa zakonom, ali ne funkcioniše isključivo kao odgojna ustanova. U Banja Luci je pri Kazneno popravnom zavodu izgrađeno odvojeno odjeljenje vaspitno popravnog doma, ali nisu obezbjeđeni uslovi za njegovo funkcionisanje u praksi. U praksi, maloljetnici koji su dobili sudsku mjeru upućivanja u vaspitno popravni dom kojih nema ili ne funkcionišu, nisu pod nadzorom i brigom niti jedne službe, tima ili programa, njihova rehabilitacija i reintegracija je prepuštena u potpunosti njihovim porodicama, koje su u velikom broju slučajeva nesposobne da pruže adekvatnu roditeljsku brigu i zaštitu. Osim toga, osnovni i suštinski problem predstavlja i izdržavanje kazne zatvora maloljetnika zajedno sa punoljetnim osuđenicima. Sadašnji položaj maloljetnika u zatvorima je opterećen problemima vezanim za neadekvatnu ishranu, nedovoljnu medicinsku zaštitu, slabu pomoć ovisnicima od narkotika. Zbog svih gore navedenih nedostataka i problema neophodno je postojeća zakonska i institucionalna rješenja dodatno uskladiti ili donijeti nova, a predviđena su međunarodnim standardima. Nasilje nad djecom Državna strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007. – 2010. je usvojena od strane Vijeća ministara BiH u junu 2007. godine, ali još uvijek niz zakona, koji regulišu socijalnu i krivično-pravnu zaštitu i prava djece, i dalje čeka na izmjene i dopune kao npr. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH i Zakon o krivičnom postupku FBiH. Već smo kod analize člana 7. prava djece i mladih na zaštitu govorili o široko rasprostranjenoj zloupotrebi djece zbog rada „rada na ulici“ što predstavlja u širem smislu oblik nasilja nad djecom. I dalje najveći broj aktivnosti koje se tiču prevencije nasilja nad djecom, pomoći i podrške djeci žrtvama nasilja te rastućim problemom nasilja među djecom implementiraju lokalne nevladine organizacije i međunarodne organizacije u BiH. Ne postoji jedinstvena baza podataka o broju djece žrtava nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja, ne postoje skloništa za djecu žrtve nasilja. Tek je u inicijalnoj fazi izrada Okvirnih nastavnih planova i programa za učenike, nastavnike i roditelje za prevenciju nasilja koje uključuje djecu. Sve instiucije i organizacije ukazuju na povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja nad djecom i među djecom, ili nasilja koje uključuje djecu. U oba entiteta su registrovani SOS telefoni za pomoć djeci ali samo jedan telefon ima jedinstven broj za cijelu BiH i to Mali telefon – dječiji SOS telefon 1302. Ovaj telefon, kao i svi ostali SOS telefoni, je u sklopu nevladine organizacije Udruženja „Žena BIH“ Mostar. Radi se o telefonu koji daje pomoć i podršku djeci žrtvama svih oblika nasilja i pozivi na 1302 su besplatni. Mali telefon ima podršku od strane institucija i to Ministarstva za ljudska

44

prava i izbjeglice BIH kroz Vijeće za djecu. U odnosu na prethodnu godinu povećan je broj poziva na Mali telefon s tim da je povećan broj prijava vršnjačkog nasilja za više od 10%. Ostvarivanje prava na univerzalno besplatno osnovno i srednje obrazovanje, uključujući dostupnost takovog obrazovanja za djecu i mlade sa invaliditetom Zakoni u entitetima različito regulišu pomoć djeci u predškolskom i školskom uzrastu. Npr. Federalni Zakon i većina kantona u FBiH predviđa smeštaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja i osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u osnovnim školama dok Zapadnohercegovački kanton nema tu vrstu zaštite. Samo 6% djece u gradskim centrima je pokriveno predškolskim obrazovanjem, dok u ruralnim područjima gotovo i nema predškolskih ustanova. Nisu stvoreni odgovarajući mehanizmi i uvjeti za primjenu zakonskih odredbi vezanih za uključivanje djece sa posebnim potrebama u sistem obrazovanja prilagođen individualnim potrebama, jer uvođenje inkluzivne nastave nije pratila priprema nastavnika i prilagođavanje nastavnog plana i programa kao ni mehanizmi za uključivanje lokalne zajednice u obezbjeđivanje podrške. Pitanje školovanja djece sa fizičkim invaliditetom nije ni blizu sistemskog riješenja. Stotine djece nema pristup školama širom BiH radi njihove nemogućnosti fizičkog pristupa školskim ustanovama i školskim prostorijama i nemogućnosti da imaju pristupačan i odgovarajući prevoz. Djeca sa težim i teškim invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, su potpuno isključena iz osnovnog obrazovanja, a ne postoje zakonska rješenja i mehanizmi koji će omogućiti dostupnost školama i realizaciju prava na obrazovanje i dostupnost školskih objekata. Pasivan je odnos vlasti prema školovanju djece sa invaliditetom, s obzirom da su škole uglavnom arhitektonski neprilagođene.34 Takva djeca pohađaju nastavu samo uz angažman svojih roditelja i manju pomoć udruženja osoba sa invaliditetom, centara za socijalni rad, ili pohađaju nastavu uz neku vrstu „dogovora“ sa školom da uče kod kuće i polažu razrede. Mnoga djeca koja su uskraćena i za ove male mogućnosti, nikako se ne školuju. Prema zakonima u BiH osnovno obrazovanje je za sve obavezno i besplatno. Na žalost, u praksi je situacija potpuno drugačija tako da niti je besplatno niti ga svi oni koji bi trebali pohađaju. Pravo na osnovno obrazovanje ne ostvaruju sva djeca u BiH (94% djece je obuhvaćeno, a 99% svih koji se upišu u prvi razred stignu do petog razreda osnovne škole)35. Naročito su ugroženi pripadnici romske manjine (neki izvori govore da je samo 15% djece Roma obuhvaćeno osnovnim obrazovanjem36 a neki da nije ni 10%37). Donešeni Plan akcije o obrazovnim potrebama Roma i ostalih manjina nije imao velikog efekta u praksi, jer nije predvidio mehanizme za implementaciju plana, kao ni za monitoring implementacije. Procjenjuje se da u BiH 15% učenika osnovnih škola živi više od 3 km daleko od škole gdje roditelji često djecu zadržavaju kod kuće pogotovo ako nije osiguran prevoz do škole. Roditelji su rijetko sankcionirani za odluku da dijete ne upišu u osnovnu školu ili da ih ispišu nakon završetka četvrtog razreda.

34 Neodgovarajuća školska infrastruktura – prilazi, stepeneništa, sanitarni čvorovi. 35 Izvještaj Helsiškog komiteta za ljudska prava za 2004. god 36 Procjena razvoja demokratije u BiH, FOD BiH 2006 37 Izvještaj o humanom razvoju 2007, UNDP

45

Uočen je trend posljednih nekoliko godina da roditelji ne upisuju djevojčice u školu. Na žalost, ne postoje nikakve aktivnosti od strane nadležnih državnih organa i institucija da se ovakvo stanje promijeni. Također, ne postoje nikakvi akcioni planovi odgovornih vlasti i institucija da se podigne svijest javnosti o ovom problemu i ukaže roditeljima na njihove zakonske obaveze. Na ovaj način djevojčice se isključuju iz svih segmenata kasnijeg vođenja društveno korisnog i aktivnog života, onemogućuju u ekonomskom napredovanju, dovode u ekonomski ovisan položaj u odnosu na porodicu. Dakle, iako je osnovna nastava obavezna za sve i iako su predviđene sankcije za roditelje čija djeca ne pohađaju osnovnu školu, vlasti nisu učinile napor da otklone uzroke nepohađanja osnovne škole:

- nepostojanje prevoza do škola za djecu iz udaljenih krajeva; - nepostojanje odgovarajućeg prevoza za djecu sa invaliditetom; - postojanje arhitektonskih barijera u samim školama; - nepostojanje sistemskog rješenja za besplatne udžbenike i besplatan prevoz za djecu iz

siromašnih porodica, - ne izriču se sankcije roditeljima koji ne upisuju djecu u škole.

Iako je u zakonu navedeno da je nastava u osnovnim školama besplatna obezbjeđivanje udžbenika, odjeće, ishrane i prevoza je na teret roditelja što je za blizu 30% stanovništva koje živi na ivici siromaštva ogroman teret. Zakon o osnovnom obrazovanju i odgoju FBiH omogućava vanredno polaganje razreda za osnovnu školu. Nažalost, u većini kantona u FBiH vanredno polaganje razreda osnovne škole nije besplatno kako to nalaže Povelja. Tako se cijene kreću od 200 do 400 KM u zavisnosti od kantona, a troškove snosi sam korisnik. To je u potpunoj kontradiktornosti sa osnovnim načelima „obaveznosti“ i „besplatnosti“ osnovnog obrazovanja i odgoja koje utvrđuje i sam Zakon. Samo u Tuzlanskom kantonu, zahvaljujući inicijativi NVO, sredstva za ove namjene obezbjeđuju se iz budžeta ovog kantona, a posredstvom NVO oko 100 korisnika završi po dva razreda osnovne škole. Srednje obrazovanje nije obavezno niti je besplatno u smislu besplatnih udžbenika ili prevoza do škole. Ne postoji politička saglasnost u BiH oko uvođenja obaveznog, besplatnog srednjeg obrazovanja. Nevladine organizacije su u 2008. pokrenule godini diskusiju i inicijativu o uvođenju obaveznog srednjeg obrazovanja. Član 20. Pravo na jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i rada bez diskriminacije na osnovu spola Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i rada bez diskriminacije na osnovu spola, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da priznaju to pravo i preduzmu odgovarajuće mjere kojima će se osigurati odnosno promovirati njihova primjenu na slijedećim oblastima:

a) mogućnost zapošljavanja, zaštita od otpuštanja i profesionalna reintegracija;

b) stručno usmjeravanje, obuka, prekvalifikacija i rehabilitacija;

c) uslovi zapošljavanja i radni uslovi, uključujući i nadoknadu;

d) razvoj karijere koji podrazumijeva i unapređenja.

46

Obaveze BiH u vezi sa članom 20. Država mora osigurati zakonske i druge mjere kojima se osigurava i štiti pravo na jednake mogućnosti i jednak tretman svih bez diskriminacije po osnovu spola koje uključuju uslove za zapošljavanje i rad, nadoknadu za rad, zaštitu od nezakonitog otpuštanja i profesionalnu reintegraciju, stručno usmjeravanje, obuku, prekvalifikaciju i kada je to potrebno rehabilitaciju. Osim toga potrebno je da država poduzima mjere sa ciljem razvoja karijere i unapređenja bez diskriminacije na osnovu spola. Država mora uvesti mjere aktivne politike kojim se postiže jednak tretman i jednake mogućnosti u radu kao i praktične mjere u implementaciji takvih mjera. Također država mora uvesti mjere zaštite od diskriminacije po osnovu spola putem efikasnih sudskih postupaka, zaštitu od odmazde za osobu koja je, nakon što je bila podvrgnuta diskriminaciji, pokrenula postupak zaštite kao i osobe koje su bili svjedoci u postupku protiv spolne diskriminacije. Opšte prihvaćeni evropski standardi zaštite od diskriminacije u sudskom postupku podrazumijevaju prijenos tereta dokazivanja na tuženog (poslodavca). Također, predviđeno je i uvođenje mjera pozitivne diskriminacije sa ciljem uklanjanja stvarne nejednakosti. Ostvarivanje prava po osnovu člana 20. Najveći dio kršenja i nemogućnosti ostvarivanja ovog člana u bh. praksi već su obrađeni u dijelovima koje se odnose na pravo na rad i zapošljavanje kao i uvođenja posebnih mjera pozitivne akcije i mjere aktivne politike sa ciljem uklanjanja posljedica prisutne rodno zasnovane diskriminacije (članovi 1., član 2. i član 4.). Država nema posebnih mjera efikasne zaštite od diskriminacije po osnovu spola. Svima kojima je povrijeđeno neko od prava na rad i po osnovu rada mogu se obratiti direktno redovnim sudovima. Iako formalno postoje mehanizmi zaštite pred redovnim sudovima u praksi postoje značajni problemi u ostvarivanju i zaštiti prava žena. Redovni sudovi su opterećeni velikim brojem predmeta i neefikasnošću. Također, nema posebnih odjeljenja pri sudovima koji bi se bavili radnim zaknodavstvom i pravima u vezi s tim. Ne postoji potreban nivo znanja sudija za direktnu primjenu međunarodnih normi, kako se prepoznaje i tumači diskriminacija, te naročito rodno zasnovane diskriminacije kao i prava žena. Sudije nisu senzibilizirane i ne poznaju prava žena. S druge strane žene koje žele da povedu postupak protiv diskriminacije nemaju mogućnosti besplatne pravne pomoći jer ovakve službe ne postoje u svim djelovima zemlje. Ograničeni broj nevladinih organizacija i sindikata koji pružaju besplatnu prvanu pomoć nemaju dovoljno kapaciteta za veliki broj slučajeva kršenja prava na rad i po osnovu rada. Tako se samo rijetke žene obraćaju sudovima kako bi zaštitile svoja prava. Zakonski ne postoji mogućnost zaštite od viktimizacije u slučajevima rodno zasnovane diskriminacije niti zakonski predviđenog prijenosa tereta dokazivanja na tuženog odnosno poslodavca kako to predviđaju evropski standardi. Ovo otežava položaj žena koje su bile izložene diskriminaciji kao i dokazivanje ovakvih slučajeva na sudu. Žene sa invalidetetom su dvostruko diskriminirane u BiH društvu. Država nema posebnih programa zapošljavanja, prekvalifikacije ili rehabilitacije koje se odnose na žene sa

47

invaliditetom. Također, nema relevantnih statistika, podataka niti posebnih mjera za zaštitu žena sa invaliditetom u oblasti rada i zapošljavanja. Član 21. Pravo na informiranje i konsultiranje Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava radnika da budu informisani i konsultovani u preduzeću, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili potaknu mjere koje će omogućiti radnicima odnosno njihovim predstavnicima, u skladu sa domaćim zakonima i praksom, da: a) budu redovno ili u odgovarajućem trenutku informisani na razumljiv način o ekonomskoj i finansijskoj situaciji u preduzeću koje ih zapošljava, pri čemu se podrazumjeva da se otkrivanje određenih informacija, koje bi mogle štetiti preduzeću, može odbiti ili proglasiti poverljivim, i

b) budu pravovremeno konsultovani o predloženim odlukama koje bi mogle značajno uticati na interese radnika, posebno o onim odlukama koje bi mogle imati značajan uticaj na situaciju zaposlenosti u preduzeću.

Obaveze BiH u vezi sa članom 21. Država mora osigurati pravila putem zakona, kolektivnih ugovora odnosno ustanovljavanjem drugih mehanizma kojim se ostvaruje pravo radnika na informisanje i konsultovanje u okviru preduzeća bilo direktno ili putem radničkih predstavnika. Vrlo važan uslov u vezi sa ostvarenjem ovog prava je slobodno biranje predstavnika radnika putem kojih se zaposlenici informišu i konsultuju kao i vrste informacija koje se dostavljaju radnicima o ekonomskoj i finansijskoj situaciji u preduzeću i koliko se to često čini. Povelja predviđa pravo radnika da budu pravovremeno konsultovani o odlukama koje mogu imati uticaja na interese radnika. Država se obavezuje da omogući pravne lijekove radnicima odnosno njihovim predstavncima za zaštitu od kršenja ovog prava kao i sankcije u slučaju nepoštovanja ovog prava. Ostvarivanje prava po osnovu člana 21. Otvarivanje ovog prava u BiH moguće je trenutno jedino kroz vijeće/savete radnika. Prema radnom zakonodavstvu savet/vjeće radnika se formira u preduzeću koje ima najmanje 15 stalno zaposlenih radnika. Kako smo već u dijelu koji se odnosi na primjenu člana 5 Povelje, pravo na organiziranje istakli, velik broj poslodavaca na različite načine organičava osnivanje i djelovanje vijeća/saveta čak i tamo gdje formalno postoje uslovi za njihovo organizovanje. Kada imamo na umu globalnu ekonomsku krizu i recesiju u zemlji kada veliki broj preduzeća otpušta ili snižava plaće radnicima ovo postaje veliki problem, obzirom da su vijeća/saveti jedina iako veoma limitirana mogućnost radnika da se informišu ili konsultuju kod donošenju odlika koja su od interesa za ekonomski i socijalni položaj uposlenika. U BiH praksi poslodavac nije obavezan da informiše radnike niti ih konsultuje tamo gdje nije formirano vijeće. To je posebno problematično kod malih preduzeća i privatnih firmi kojih

48

ima najviše. Tako veliki broj radnika ostaje uskraćen za pravo na informisanje i konsultovanje o pitanjima koje se tiču njihovg statusa. Poseban problem je kod informisanja radnika osoba sa invaliditetom. Nema obaveze poslodavca da distribuiraju informacije generalno svim zaposlenicima niti u posebnom formatu na brajevom pismu ili na drugi način dostupan slijepim i slabovidnim osobama ili osobama oštećenog ili bez sluha, čime se krši član 21. Član 22. Pravo učešća u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšavanju S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava radnika da učestvuju u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšavanju u okviru preduzeća, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili potaknu mjere koje omogućuju radnicima ili njihovim predstavnicima da, u skladu sa domaćim zakonima i praksom, doprinesu:

a) utvrđivanju i unaprijeđenju radnih uslova, organizacije rada i radnog okruženja;

b) zaštiti zdravlja i sigurnosti u preduzeću;

c) organizaciji društvenih i društveno-kulturnih službi i mogućnosti unutar preduzeća;

d) nadzoru poštivanja propisa o ovim pitanjima.

Obaveze BiH u vezi sa članom 22. Ovaj član se odnosi na pravo radnika da učestvuju u odlučivanju koje uključuje informisanje i konsultovanje radnika o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšanju u okviru preduzeća i to naročito u oblastima koje se odnose, između ostalog na: utvrđivanje i unaprijeđenje radnih uslova, organizacije rada i radnog okruženja, zaštitu zdravlja i sigurnosti u preduzeću; kao i nadzoru poštivanja propisa u vezi sa ovim.

Ostvarivanje prava po osnovu člana 22. Oba entitetska zakona o radu imaju odredbe koje se odnose na zaštitu na radu. Predviđena je obaveza informisanja i osposobljavanja radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika te spriječava nastanak nesreće, kao i osiguranja potrebnih uslova za zaštitu na radu. Nije predviđena posebna obuka prilagođena osobama sa invaliditetom. Na žalost domaće zakonodavstvo ne predviđa širi koncept informisanja, konsultovanja i učešća radnika u odlučivanju u oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, unapređenja radnih uslova, organizacije rada niti u nadzoru nad poštivanjem ovakvih propisa osim kroz već spomenuta vijeća/savete radnika. Naročit problem predstavlja nepostojanje liste posebno opasnih zanimanja što otežava zaštitu prava radnika na radu.

49

Član 23. Pravo starih osoba na socijalnu zaštitu S ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava starih osoba na socijalnu zaštitu, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da usvoje ili podstaknu, direktno ili u saradnji sa javnim ili privatnim organizacijama, odgovarajuće mjere kreirane, posebno, sa ciljem da:

- omoguće starim osobama da ostanu punopravni članovi društva što duže moguće, putem:

a) adekvatnih materijalnih sredstava koja im omogućuju da pristojno žive i aktivno učestvuju u javnom, društvenom i kulturnom životu;

b) pružanjem informacija o uslugama i mogućnostima koja stoje na raspolaganju starijim osobama i mogućnostima njihovog korišćenja;

- omoguće starijim osobama da slobodno biraju stil života, i da vode neovisan život u svom porodičnom okruženju sve dok to žele i mogu, putem:

a) pružanjem smeštaja u skladu sa njihovim potrebama i zdravstvenim stanjem, ili adekvatne pomoći adaptiranjem njihovog stambenog smeštaja;

b) zdravstvena zaštita i službe koje su im potrebne s obzirom na njihovo stanje;

- garantuju starijim osobama koja žive u ustanovama odgovarajuću podršku, uz puno poštovanje njihove privatnosti i učešće u odlučivanju o pitanjima koja se tiču životnih uslova u tim ustanovama.

Obaveze Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 23. Država je obavezna da uspostavi mjere socijalne zaštite i takve socijalne službe, uključujući i dovoljne novčane i druge resurse koji će omogućiti starijim osobama da što duže ostanu ravnopravni članovi društva. Država ima obavezu da izvještava o ukupnim javnim troškovima na socijalnu zaštitu i socijalne službe za stare. Država treba razviti sistem informisanja i dostavljanja informacija o službama i pogodnostima koje se nude starijim osobama kao npr. O mogućnostima osiguranja smještaja koji odgovara njihovim potrebama i zdravstvenom stanju, ili pružanjem adekvatne pomoći za adaptaciju njihovog smještaja. Trebaju se donijeti odgovarajući propisi koji se odnose na institucije za stare, uključujući i procedure smještanja, način kontrole rada, kao i učešće starih osoba u odlučivanju o uslovima života u ovakvim ustanovama. S obzirom na stanje starih osoba, potrebno je obezbijediti pružanje zdravstvene zaštite i drugih usluga kod kuće. Privatne i javne službe trebaju sarađivati u područjima obuhvaćenim ovom odredbom. Ostvarivanje prava po osnovu člana 23. BiH je jedina zemlja u okruženju koja još uvijek nema Strategiju a samim tim ni Akcioni plan o starenju iako kao članica Ujedinjenih nacija ima obavezu donošenja prema Madridskom međunarodnom planu o starenju iz 2002 godine. Obaveza BiH je da imenuje odgovornu osobu na nivou države koja bi koordinirala regionalne i globalne inicijative uključujući implementaciju Međunarodnog plana o starenju kroz implementaciju Regionalne strategije.

50

BiH nije učinila ništa na planu domaće prakse i zakona na zaštiti starih osobe. Ne postoji zajednička ili sveobuhvatna politika koja se bavi problemima starih osoba kako bi im osigurala kvalitetniji život na zdravstvenom, socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, kulturnom i svim drugim nivoima. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti međusektorskog vakuuma u kojem niko od relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgovornost. Ne postoji institucija ili organizacija u okviru izvršne vlasti koja bi se bavila pitanjima starenja i starijih osoba, a pogotovo obavljala naučna istraživanja ili provodila programe zasnovane na podacima i analizama. Država, generalno, ne pruža adekvatnu pomoć i zaštitu starijim osobama. Ovo se ogleda kroz nerješen status i vrlo niske penzije koje ne dostižu minimum sredstava dovoljan za život, lošu socijalnu zaštitu, visoke cijene liječenja i lijekova i dr. Koordinacija državnih socijalnih institucija koje u svojoj nadležnosti imaju brigu o starim osobama ne postoji ili je vrlo mala, tako da se skoro svi problemi starih ljudi direktno prebacuju u nadležnost socijalnih službi i ustanova. Na ovaj način stari ljudi ostaju duboko marginalizirani u socijalnom i svakom drugom pogledu. Starije doba se poistovjećuje sa lošim zdravljem, a prava na socijalne i ekonomske pogodnosti se poistovjećuju sa socijalnom pomoći koju pružaju ljudi na vlasti, penziona se prava smatraju ekonomskim teretom za društvo, dok se pravo na političku ili bilo kakvu drugu društvenu angažiranost shvata kao spoznajno i fizičko ograničenje za doprinos ili donošenje odluka vezanih za politike, kao i društveni i kulturni razvoj u cijelosti. Teret obaveze osiguranja socijalne zaštite i sigurnosti se sa države prenosi na porodicu. Na ovaj način država dio svoje obaveze i odgovornosti prenosi na građane, a kategorije stanovništva koje nemaju porodicu koja im može pružiti tu pomoć i zaštitu ne mogu nikako ostvariti ova prava. Najveći broj korisnika pomoći preko NVO Caritas BK pripadaju upravo ovoj kategoriji, a osobito žene bez djece. Niske penzije i siromaštvo starijih osoba predstavljaju akutni problem. Penzioneri sa minimalnim, čak i prosječnim penzijama jedva preživljavaju. Prema podacima entitetskih Fondova za penzijsko i invalidsko osiguranje, prosječna isplaćena penzija u 2008. godini iznosila je 347 KM u FBiH i 301 KM u RS. Istovremeno mjesečni troškovi života u FBiH su iznosili 509 KM, a u RS 500 KM. Iz ovog se vidi da gotovo dvije trećine penzionera jedva da mogu preživjeti, a daleko su od pristojnog života. Istraživanje38 provedeno 2008. godine koje je pokrilo 321 stariju osobu na četiri lokalne zajednice u BiH39 je pokazalo: - Od ukupno 321 starije osobe, 11,5 % ima prihode manje od 150 KM, a 11,8 % ima od

600 do 1.500 KM. Većina njih, i to 45,5 %, ima prihode između 150 i 320 KM, a 15,3 % ima prihode od 320 do 600 KM. Ako uporedimo ove podatke, možemo zaključiti da više od 67,8% starijih osoba ima prihode ispod prosječnih prihoda u zemlji. Ako ovim podacima pridodamo i mjesečne troškove života, koji iznose 509 KM u Federaciji i 500 KM u RS-u, postaje jasno kako dvije trećine starijih osoba ne mogu preživjeti, a kamoli imati pristojan život. Pružanje socijalne pomoći je zasnovano na statusu neke osobe, a ne na procjeni potreba, a generalno stari nemaju status socijalno ugroženih u domaćem zakonodavstvu.

38 Društveno-ekonomski i zdravstveno-ekonomski uvjeti života starijih osoba u BiH, 2008 – „Osmijeh“ Gračanica uz podršku Help The Aged London 39 Gračanica, Zavidovići, Livno, Nevesinje.

51

- Izvori primanja za starije osobe su sljedeći: 10,6% ima penzije, dok 0,3% žive od porodičnih penzija, 0,6% dobija socijalnu pomoć, 8,1% žive od plata, a 17,1% imaju novčanu pomoć od članova porodice, 16,5% imaju neki drugi izvor primanja, a njih 35,5% nema nikakvih primanja. Na osnovu izvora prihoda može se zaključiti da je više od jedne trećine starijih osoba siromašno, a još trećina je u rizičnoj skupini da postane siromašna.

- Žene su posebno ugrožene: skoro duplo više žena (13,4%) nego muškaraca (8,2%) ima prihode ispod 150 KM. Također, 37,3% žena i 32,1% muškaraca nema nikakvih prihoda.

- Skoro četvrtina ispitanika si ne može priuštiti propisane lijekove.

- Studija pokazuje kako se starije osobe osjećaju usamljene (40,8%), izolirane (29,3%), isključene (28,3%) i depresivne (39,9%) obzirom da nemaju novca za druženje i pristojan život.

U budžetima se uglavnom ne predviđaju sredstva za socijalne službe za stare. Npr. budžet Federalnog ministarstva rada u socijalne politike za 2008.godinu nema predviđenih izdvajanja sa stare (izdvajanja su vezana za lica sa invaliditetom, civilne žrtve rata, logoraše, odvikavanje od ovisnosti, ekonomsko socijalno vijeće). U budžetu Kantona Sarajevo koji je najbogatiji kanton, također nisu predviđena nikakva sredstsva za zaštitu starih osoba bilo u vidu novčanih davanja ili pokrivanje /subveniconiranje troškova boravka u ustanovama za stare. Član 28. Pravo predstavnika radnika na zaštitu u preduzeću i dodjeljivanje adekvatnih sredstava S ciljem osiguiranja djelotvornog koristenja prava predstavnika radnika da obavljaju svoje funkcije, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da osiguraju da unutar preduzeću oni:

a) uživaju djelotvornu zaštitu od radnji koje su po njih štetne, uključujući otpuštanje, na osnovu njihovog statusa ili aktivnosti kao radničkih predstavnika unutar preduzeća;

b) raspolažu odgovarajućim mogućnostima koje im omogućavaju pravovremeno i efikasno obavljanje svojih funkcija, uzimajući u obzir sistem privrednih odnosa u zemlji, i potrebe, veličinu i mogućnosti dotičnog preduzeća.

Obaveze BiH u vezi sa članom 28. Država je zakonima trebala utvrditi opće i posebne zakonske odredbe kojima se osigurava djelotvorna zaštita predstavnika radnika u preduzeću od svih radnji koje su im štetne po osnovu djelovanja u organizaciji radnika. Također, potrebno je osigurati adekvatne pravne lijekove koji će biti na raspolaganju radničkim predstavnicima. Ostvarivanje prava po osnovu člana 28. Prema relevantnim radnim zakonima oba entiteta formalno se omogućava slobodno i neometano djelovanje sindikalnih predstavnika, međutim podaci iz prakse ukazuju da to nije uvijek i slučaj. Kako smo već ranije naveli postoji snažna tendencija naročito privatnih poslodavaca da onemoguće djelovanje sindikata i sindikalnih predstavnika. Radnicima koji se imaju namjeru angažirati kao sindikalni predstavnici prijeti se otkazom ili ih se destimiluše na

52

neki drugi način kako bi ih se u tome spriječilo. Tako se može zaključiti da i u slučaju primjene zakonskih odredbi koji se odnose na primjenu ovog prava iz Povelje postoji dubok jaz između onoga što je na papiru i onoga što je u praksi, kao što je to slučaj i sa brojnim drugim zakonskim odredbama. Nesumnjivo je da je potrebno uložiti mnogo više napora na provođenje zakona u praksi, jer kako navode predstavnici sindikata već sama puka primjena postojećih zakonskih odredbi bi znatno doprinijela boljoj zaštiti prava radnika u najširem smislu. Izmjenama zakona o radu u Federaciji koja je upravo u toku, uvodi se cijelo novo poglavlje koje pobliže određuje način djelovanja sindikata. Stav sindikata po ovom pitanju jeste da je potrebno da se ova oblast bolje i jasnije zakonski uredi te da se regulišu sva pitanja koja se odnose na način registracije sindikata i utvrđivanje reprezentnosti. Kako su ove izmjene još uvijek u toku, a kako u radnoj grupi aktivno učestvuju i predstavnici sindikata u ovom trenutku je teško govoriti preciznije o efektima predloženih izmjena.

53

54

Preporuke Neophodno je hitno pristupiti reformi sistema socijalne zaštite u BiH zbog očigledno skupog, bitokratizovanog, a istovremeno neefikasnosnog i diskriminatorskog sistema zaštite neusklađenog sa međunarodnim standardima. Reforma sistema socijalne zaštite mora biti praćena i mjerama aktivne politike zapošljavanja koja će ciljati na postizanje maksimalno visokog stepena zapošljavanja svih, a naročito socijalno ugroženih kategorija stanovništva. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH potrebno je izmijeniti u konceptu te razdvojiti ove oblasti na nekoliko novih zakona. U novom zakonu o socijalnoj zaštiti potrebno je jasno definisati listu osnovnih prava u okviru socijalne zaštite te utvrditi jasne i precizne kriterije koji će se zasnivati na potrebama čime će se osigurati ostvarivanje prava svim ugroženim građanima bez diskriminacije. Potrebno je usvojiti Zakon o finansijskoj socijalnoj pomoći koji će definisati socijalni minimum te detaljno regulisati kriterije za novčana davanja svim osobama koje nisu u mogućnosti da ostvare minimalna sredstva za život iz opravdanog razloga kao i načinima dokazivanja ove potrebe te precizirati finansijski okvir za ovakva davanja. Potrebno je izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i Zakona o posredovanju u zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske. U okviru procesa donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti u FBiH, potrebno je osigurati javnu diskusiju o predloženom Nacrtu zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH koja treba uključiti sve aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u društvu. Kroz izmjene i dopune zakona o zdravstvenom osiguranju potrebno je omogućiti da sve osobe sa teškim i višestrukim invaliditetom imaju pravo na direktno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije. Kako bi se rješilo pitanje oko 50.000 zdravstveno neosiguranih radnika u FBiH, Vlada FBiH treba da realizira zahtjeve Sindikata metalaca i zaključke Parlamenta FBiH od 21.4.2009. i da osigura sredstva za povezivanje radnog staža za radnike zaposlene u privrednim društvima sa većinskim državnim kapitalom i da hitno predloži realna rješenja za povezivanje staža ostalih uposlenika. Potrebno je da entitetska ministarstva zdravlja i zavodi za zdravstveno osiguranje donesu programe i akcione planove za informisanje građana o pravima iz zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite koji će pravovremeno i trajno obezbjeđivati informaciju o izmjenama postojećih i donošenju novih zakonskih rješenja, kako bi građani mogli uživati u pravima predviđim zakonom. Sistem informisanja treba uključiti sve subjekte u osiguranju zdravstvene zaštite kao i sredstva javnog informisanja. U tom smislu potrebno je donijeti jedinstven zakon ili entitetske zakone o pravima pacijenata, koji će između ostalog, regulisati obavezu informisanja građana o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite i osiguranja, kao i o mogućnostima i pravima u okviru zdravstvene zaštite.

55

Potrebno je kroz zakone i uspostavljanje institucija osigurati bolju zaštitu djece te uspostaviti Pravobranitelja za djecu ili Ombudsmena za prava djece, te donijeti odgovarajuće zakone i mrežu institucionalne podrške koja će u fokusu imati borbu maloljetničko prestupništvo. Zakonom u FBiH je potrebno uspostaviti Fond za dječiju zaštitu FBiH, regulisati načine prikupljanja sredstava, te utvrditi prava koja će ovaj Fond pokrivati, a naročito naknade za porodiljsko odsustvo. Na ovaj način bi se izbjegla postojeća diskriminacija uzrokovana različitim zakonskim rješenjima u entitetima kao i između kantona u FBiH. Kroz donošenje Strategije i Akcionog plana o starenju kao i neophodne izmjene i dopune zakona potrebno je regulisati zaštitu starih osoba kako to nalažu standardi iz Povelje i druge međunarodne obaveze BiH. Prilikom donošenja novih zakona mora se jasno utvrditi odgovornost kantona za donošenje i sprovođenje kantonalnih zakona koji moraju biti u skladu sa federalnim i državnim zakonima, te osigurati međusobnu usklađenost entitetskih zakona kako građani ne bi bili diskriminirani prema mjestu gdje žive. Neophodno je ojačati infrastukturu i kapacitete svih institucija koje prate primjenu zakona u praksi. Kantonalne vlasti moraju osigurati sredstva u budžetima za primjenu zakona. Potrebno je hitno ojačati infrastrukturu i kapacitete inspekcija rada na svim nivoima kako bi se omogućilo praćenje i osigurala primjena zakona. Potrebno je uvesti visoke novčane kazne i druge mjere za poslodavace koji krše odredbe Povelje, domaće zakon i prava radnika i izbjegavaju prijavljivanje i plaćanje beneficija radnicima i onemogućavaju slobodno osnivanje i djelovanje sindikata. Potrebno je uvesti javan i transparentan postupak i oštro sankcionisanje inspektora rada koji su prekršili zakon ili nisu djelovali u skladu sa zakonom. Potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o radu u oba entiteta radi usklađivanja sa odredbama iz Povelje kroz uvođenje obaveze poslodavcima na informisanje i konsultovanje sa radnicima o ekonomskom i finansijskom stanju u preduzeću i predloženim odlukama koje bi mogle značajno uticati na interese radnika i na situaciju zaposlenosti u preduzeću. Potrebno je hitno pristupiti donošenju harmonizirane razvojne politike koje će podrazumijevati mjere za postizanje najvišeg održivog stepena zaposlenosti na nivou države i entiteta. Mora se pristupiti reformi obrazovanja koja će odgovarati tržištu rada i koja će uspostaviti sistem prekvalifikacije radnika kroz zavode za zapošljavanje i uvesti programe cjeloživotnog učenja. Refoma obrazovanja mora podrazumijevati uvođenje mjera pozitivne akcije kao što su stipendije, obrazovne kvote za žene, osobe sa invaliditetom i Rome u obrazovanju za zanimanja koje se traže na tržištu rada. BiH nije u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i resurse koje posjeduju nevladine organizacije u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kategorijama stanovništva. Potrebno je uspostaviti partnersku saradnju sa nevladinim organizacijama u vršenju usluga socijalnog rada te zakonski regulisati uslove i načine pružanja usluga socijalne i dječije zaštite, te osigurati finansiranje ovakvih programa.

56

57

58