pravni status autorskih djela stvorenih u...

Romana Matanovac Vučković

PRAVNI STATUS AUTORSKIH DJELA STVORENIH U RADNOM ODNOSU NA SVEUČILIŠTU

1



Dr. sc. Romana Matanovac Vučković


U radu se obrađuje pravni status autorskih djela stvorenih u radnom odnosu u hrvatskom, njemačkom, francuskom i engleskom pravu. Uspoređuju se načela uređenja pripadanja autorskog prava na autorskim djelima stvorenim u radnom odnosu. To je potrebno za obradu teme budući da u tim državama nema posebnih propisa o autorskim djelima stvorenim u radnom odnosu na sveučilištu. Stoga se opća pravila primjenjuju i na te odnose.

Ključne riječi: autorsko pravo, radni odnos, autorska djela stvorena u radnom odnosu, autorska djela stvorena na sveučilištu, raspolaganje autorskim pravom

1. UvodPravni status javnih sveučilišta u Hrvatskoj uređen je Zakonom o znanstvenoj dje-latnosti i visokom obrazovanju,1 statutima sveučilišta2 i drugim aktima sveučilišta te njegovih pojedinih sastavnica. Prema tome zakonu sveučilište kao samostalna pravna osoba može kao sastavnice imati fakultete, umjetničke akademije, odjele i institute te druge sastavnice, kao što su zaklade, fondacije, knjižnice, tehnologijske centre itd. Sastavnice mogu biti osnovane kao podružnice, ustanove i druge pravne osobe. Takvo uređenje prema kojemu su sastavnice sveučilišta samostalne pravne osobe utječe i na pravni status autorskih djela stvorenih na sveučilištu. Naime, znan-stveno-nastavno osoblje na sveučilištu uglavnom je zaposleno na njegovim sastav-nicama a bitno rjeđe na samom sveučilištu. Ugovori o radu u pravilu se sklapaju sa sastavnicama. Iako je u tijeku proces integracije hrvatskih sveučilišta, ipak prema sadašnjim propisima sastavnice imaju potpunu pravnu sposobnost te su i u velikoj mjeri fi nancijski neovisne od sveučilišta. U tome smislu sastavnice su poslodavci znanstveno - nastavnom osoblju koje radi na sveučilištu.

* Dr. sc. Romana Matanovac Vučković, viša asistentica na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

1 Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Narodne novine br. 123/03., 105/04., 174/04., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 46/07., 45/09. i 63/11- ispr. (dalje Zakon o znanstvenoj djelatnosti)

2 Vidi npr. Statut Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na www.pravo.hr.

Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo

Volumen 11-12

2

U Hrvatskoj nema zakona kojim bi se na cjelovit i dosljedan način uredio pra-vni status intelektualnih tvorevina, a među njima posebice autorskih djela, nastalih na hrvatskim javnim sveučilištima. Stoga se u tim pitanjima primjenjuju opći propi-si. Vezano uz njihovu primjenu mogu se pojaviti određene dvojbe. Može se postaviti pitanje nije li potrebno propisati posebna pravila o pravnom statusu autorskih djela i drugih intelektualnih tvorevina stvorenih na sveučilištu, različita od općih pravila o autorski djelima stvorenim u radnom odnosu. Naime, istraživanja, znanstveni i stručni rad na sveučilištu u pravilu se u cijelosti ili u pretežitom dijelu fi nanciraju javnim sredstvima. Pri tome fi nanciranje može biti neposredno - u novcu, ili po-sredno - u opremi, materijalu, prostoru i sl. S druge strane, česti su i slučajevi kada osobe koje su inače zaposlene na sastavnicama sveučilišta autorska djela stvore u svoje slobodno vrijeme, ali se pritom koriste prostorom, tehnologijom, znanjima, opremom, materijalima, instrumentima i drugim resursima sastavnice ili sveučilišta. Zato se postavlja pitanje trebaju li autorska djela i druge intelektualne tvorevine stvorene u tim okolnostima, pripasti državi koja je fi nancirala njihovo stvaranje, sveučilištu odnosno njegovim sastavnicama koje se javljaju u ulozi poslodavca ili samom stvaratelju - autoru koji je u ulozi zaposlenika. Dakako, tu postoje značajne razlike između pojedinih vrsta intelektualnih tvorevina, poglavito razlike između izuma i autorskih djela. Također, postoje značajne razlike između sastavnica koje su osnovane zbog obavljanja znanstvene ili znanstveno - nastavne djelatnosti u području društvenih i u području prirodnih znanosti te umjetničkih akademija kao sveučilišnih sastavnica. Te razlike mogu dovesti i do različitih odgovora na posta-vljeno pitanje, u odnosu na različite vrste intelektualnih tvorevina.

Za razliku od izuma, gdje su za praćenje trendova u razvoju tehnologije i unaprjeđenja postojećeg stanja tehnike u pravilu potrebna značajna fi nancijska i druga materijalna ulaganja koja rijetko može podnijeti fi zička osoba ako je riječ o ozbiljnijem projektu koji stremi postizanju komercijalnog uspjeha, kod autorskog prava stvaranje samo nekih vrsta autorskih djela pretpostavlja ulaganja koja se po fi nancijskim i tehnološkim značajkama mogu mjeriti s ulaganjima u stvaranje izu-ma. To može (ali i ne mora) biti slučaj kod stvaranja npr. računalnih programa, audiovizualnih djela i baza podataka. S druge strane, u stvaranju znanstvenog ili stručnog teksta, crteža, kompozicije ili fotografi je, u pravilu u većoj mjeri sudjeluje autorova kreativnost no što je potrebno novca i drugih materijalnih ulaganja, iako i tu postoje iznimke. To također valja uzeti u obzir kod promišljanja odgovora na ranije postavljeno pitanje.

Sveučilišne sastavnice kao znanstveno - nastavno osoblje u pravilu zapošljavaju kreativce koji kao zaposlenici, između ostalog, imaju radnu zadaću stvarati autorska djela. U ugovorima o radu sa sveučilišnim sastavnicama se zaposlenik ne obvezuje na stvaranje autorskih djela kao takvih, već se obvezuje na izvršavanje raznovrsnih znanstvenih, stručnih, nastavnih, umjetničkih i sličnih kreativnih zadataka poslje-dica kojih je učestalo i stvaranje autorskih djela. Stoga je često teško razlučiti kada je autorsko djelo nastalo u izvršavanju obveza iz ugovora o radu a kada je riječ o aktivnosti koje znanstvenik - nastavnik radi u svoje slobodno vrijeme, izvan rada. I to valja uzeti u obzir kod promišljanja odgovora na ranije postavljeno pitanje.



3

Složenost opisane problematike odražava se i u činjenici da do danas nije na međunarodnome planu, kao ni u državama članicama Europske unije jednoobraz-no uređen pravni status autorskih djela i drugih intelektualnih tvorevina nastalih na sveučilištu. Štoviše, nema takvih specijalnih propisa, već se u većini država na te slučajeve primjenjuju opća pravila o pravnom statusu autorskih djela i drugih inte-lektualnih tvorevina nastalih u radnom odnosu. Iako ta pravila nisu na europskoj, a ni na međunarodnoj, razini usuglašena, pogrešno bi bilo zaključiti da takvo stanje nije negativno utjecalo na ispravno funkcioniranje unutarnjeg europskog tržišta. Naime, još se prije dva desetljeća ukazivalo na potrebu za harmonizacijom pravila o pravnom statusu autorskih djela i drugih intelektualnih tvorevina u Europskoj uniji, no do toga nije došlo.3

Budući da se o pravnom statusu autorskih djela nastalih na sveučilištu može zaključivati tek iz općih pravila o pravnom statusu autorskih djela nastalih u izvršavanju obveza iz ugovora o radu, u nastavku će se izložiti kako je ta materija uređena u Hrvatskoj te će se ta rješenja usporediti s rješenjima u drugim odabranim europskim državama.4 Naposljetku će se izložiti kako opća pravila primijeniti na slučaj kada je poslodavac sveučilišna sastavnica a autor njen zaposlenik.

2. Opća pravila o imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom

U različitim državama primjenjuju se različita opća načela u imovinskopravnim ra-spolaganjima autorskim djelom, obzirom na to je li u konkretnom zakonodavstvu i pravnoj teoriji prihvaćena monistička ili dualistička pravna narav autorskoga prava.

U Njemačkoj je prihvaćeno monističko načelo uređenja sadržaja autorskoga prava.5 Prema ovom načelu, autorsko pravo je jedno jedinstveno subjektivno pravo kojim se štite osobni i imovinski interesi autora,6 što znači da autorsko pravo kao je-dinstveno pravo ima svoju osobnu (moralnu) i imovinsku komponentu. Monističko

3 Europska komisija već je 1979. godine imenovala radnu skupinu za izradu pravila kojima bi se ujednačilo uređenje pravnog statusa izumitelja zaposlenika. Ona je bez uspjeha okončala svoje djelova-nje. vidjeti STRAUS, Josef, Arbeitnehmer Erfi nderrecht: Grundlagen und Möglichkeiten der Rechtsanglei-chung, GRUR Int, br. 5, 1990., str. 353.-366., posebno str. 355.

4 U tom smislu odabrano je njemačko pravo koje predstavlja primjer uređenja germanske pod-skupine kontinentalnoeuropskog pravnog kruga, potom francusko pravo kao primjer romanske podsku-pine istog te pravo Ujedinjene Kraljevine kao primjer države pripadnice anglosaksonskog pravnog kruga. Također se analiziraju i zakonodavnih rješenja u Hrvatskoj, koja pripada srednjoeuropskoj podskupini država kontinentalnoeuropskog pravnog kruga. Vidjeti više GAVELLA, Nikola et al., Teorijske osnove građanskog prava, Građansko pravo i pripadnost hrvatskog pravnog poretka kontinentalnoeuropskom pravnom krugu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005.

5 Među prvima je monističko načelo u autorskome pravu afi rmirao njemački pravnik Phillip Allfeld početkom 20. stoljeća. Tako VOGEL, Martin, u: LÖWENHEIM, Ulrich (ur.), Handbuch des Urheberrechts, C. H. Beck, München, 2003., str. 10. Drugi autori među glavne zagovornike monističkog načela u po-čecima njegove afi rmacije navode još i Hubmanna te Rintelena. Vidjeti ULMER, Eugen, Urheber- und Verlagsrecht, Springer, Berlin/Heidelberg/New York, 1980., str. 113.

6 Vidjeti npr. DIETZ, Adolf, u: LÖWENHEIM, Ulrich (ur.), Handbuch des Urheberrechts, C.H. Beck, München, 2003., str. 193.


Volumen 11-12

4

načelo autorskoga prava na poseban način odražava se na imovinskopravna raspo-laganja autorskim pravom zaživotnim pravnim poslovima. Kada je riječ o ugovori-ma o raspolaganju autorskim pravom shvaćenima u okvirima monističkog načela valja razlikovati tri temeljna pojma iz njemačkog Zakona o autorskom i srodnim pravima (Gesetz über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte (Urheberrecht-sgesetz), dalje: UrhG):7 Verwertungsrechte, Nuztungsrechte i Nutzungsart. Pojam Verwertungsrechte prevodi se na hrvatski jezik kao „imovinska autorska prava“ te sadržajno obuhvaća niz isključivih prava koja pripadaju autoru i koja ga ovlašćuju da drugima dopusti ili zabrani korištenje njegova djela u materijalnom obliku, kao i u nematerijalnom obliku javnom izvedbom te preradom. Imovinska autorska prava nisu prenosiva zaživotnim pravnim poslovima.8 S druge strane, pojam Nutzung-srechte prevodi se na hrvatski jezik kao „prava iskorištavanja“. U njemačkoj pra-vnoj teoriji prava iskorištavanja opisuju se kao „samostalne pravne pozicije“9 koje se konstitutivnim derivativnim stjecanjem izvode iz imovinskih autorskih prava i ovlašćuju treće osobe na iskorištavanje autorskoga djela u opsegu kojeg je dopu-stio autor izvodeći pravo iskorištavanja iz svoga imovinskog autorskog prava. Pra-vo iskorištavanja osnovano za drugu osobu zaštićeno je u sukcesiji, što znači da djeluje prema trećima.10 Također, jednom osnovano pravo iskorištavanja može se drugome prenositi zaživotnim pravnim poslovima. Pojam Nutzungsart na hrvatski jezik može se prevesti kao „način iskorištavanja“, što obuhvaća konkretan način na koji se djelo može u gospodarskom smislu iskorištavati na temelju stečenog prava iskorištavanja, a poglavito sadržajne, prostorne i vremenske granice iskorištavanja, kao i pitanje je li pravo iskorištavanja stečeno kao isključivo ili neisključivo. Dakle, isključiva imovinska autorska prava (njem. Verwertungsrechte) su neprenosiva in-ter vivos translativnom derivativnom sukcesijom. Iz njih konstitutivnim derivativnim stjecanjem nastaju prava iskorištavanja (njem. Nutzungsrechte) čiji sadržaj i opseg tj. način korištenja (njem. Nutzungsart) je određen ugovorom te koja jesu inter vi-vos prenosiva translativnim derivativnim stjecanjem.11 Za razliku od osnivanja prava iskorištavanja koja su samostojeća prava, kako je to prethodno opisano, mogući su i drugi načini raspolaganja imovinskim autorskim pravima, kao što su davanje dopuštenja za korištenje koje ima tek obveznopravnu narav.12 Takva “obična” obvez-nopravna ovlaštenja u praksi i pravnoj znanosti nazivaju se i licencijama.13 U prav-nodogmatskom smislu, pravo iskorištavanja (njem. Nutzungsrecht) i dopuštenje za

7 Zakon potječe od 9. rujna 1965. godine, BGBl. I S. 1273, a zadnji puta je mijenjan i dopunjavan 17. prosinca 2008. godine, BGBl. I S. 2586.

8 Mogu se prenositi samo za slučaj smrti i kod razvrgnuća nasljedničke zajednice. Vidjeti čl. 39. UrhG.

9 Naglašava se da to nisu obična prava s relativnim, tj. obveznopravnim djelovanjem, već da imaju samostalnost (njem. gegenständliche, nichtbloßschuldrechtliche Rechtspositionen). Ipak, ne ističe se nji-hova apsolutna narav. Vidjeti LÖWENHEIM, Ulrich/NORDEMANN, Jan Bernd, u: LÖWENHEIM, Ulrich (ur.), Handbuch des Urheberrechts, C. H. Beck, München, 2003., str. 335.

10 Čl. 33. UrhG. Vidjeti i LÖWENHEIM/NORDEMANN, u: LÖWENHEIM, op. cit., str. 356.11 Slično o njemačkim pojmovima Verwertungsrechte, Nutrungsrechhtei Nutzungsart vidjeti ibid,

str. 335. - 337.12 Čl. 29. UrhG.13 Tako LÖWENHEIM/NORDEMANN, u: LÖWENHEIM, op. cit., str. 335.



5

korištenje (njem. schuldrechtliche Einwilligung zu Verwertungsrechten) ne nastaju na temelju istovrsnih imovinskopravnih raspolaganja jer prvo podrazumijeva stje-canje na temelju pravnog posla raspolaganja (njem. Verfügungsgeschäft) i zaštićeno je u sukcesiji, dok drugo nastaje na temelju običnog obveznopravnog odnosa.

Samo autorsko pravo (njem. Urheberrecht) u okviru njemačkog monističkog načela neprenosivo je pravnim poslovima inter vivos zbog svoje osobne kompo-nente tj. zbog moralnih autorskih prava. Ipak, prema čl. 29. UrhG nekim moralnim autorskim pravima može se na ograničen način raspolagati. Autor može pravnim poslom inter vivos ovlastiti nositelja prava iskorištavanja da izmijeni djelo, njegov naslov ili oznaku autorstva.

Za razliku od Njemačke, u Francuskoj je autorsko pravo uređeno po dualističkom načelu.14 Prema ovom načelu autorska imovinska i autorska moralna prava različite su i samostalne, iako međusobno povezane, komponente jednog su-bjektivnog prava.15 Samostalnost imovinske i osobne komponente autorskoga prava osobito dolazi do izražaja u imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom inter vivos.16 Moralna autorska prava nisu prenosiva zaživotnim pravnim poslovi-ma,17 dok imovinska autorska prava jesu.18 Valja uočiti da Zakonikom o intelektual-nom vlasništvu (Code de la propriété intellectuelle, dalje: CPI),19 koristi izraz ustu-panje ili cesija (franc. cession) u svrhu označivanja imovinskopravnih raspolaganja imovinskom komponentom autorskoga prava.20 U pravnoj književnosti i praksi, ali ne i u CPI, koristi se i riječ licencija (franc. licence)21 s ciljem da se sadržajno označi ograničeno ili djelomična cesija (franc. cession partielle). No, tu valja naglasiti da

14 Dualističko načelo u autorskom pravu utemeljio je njemački pravnik Josef Kohler krajem 19. stoljeća. Tako VOGEL, u: LÖWENHEIM, op. cit., str. 10.; ULMER, op. cit., str. 112.

15 Tako i npr. LUCAS, André/PLAISANT, Robert, „France“, u: NIMMER, Melwille B./GELLER, Paul Edward (ur.), International Copyright Law and Practice, Matthew Bender & Co., Inc, Rel.12-10/00 pub. 339, str. 13.; von LEWINSKI, Silke, „Urhebervertragsrecht im Frankreich“, u: BEIER, Friedrich-Karl et al. (ur.), Urhebervertragsrecht: Festgabe für Gerhard Schricker zum 60. Geburtstag, C. H. Beck, München, 1995., str. 688, te ADENEY, Elisabeth, The Moral Rights of Authors and Performers, Oxford, 2006, str. 28.

16 Samostalnost imovinske i osobne komponente autorskog prava u francuskom se pravu osobito vidi i u uređenju trajanja imovinskih odnosno moralnih autorskih prava. Dok su prva vremenski ograni-čena u trajanju (70 godina post mortem auctoris), druga su vječna (franc. perpétuel) što znači da nema vremenskog ograničenja moralnih prava (čl. L121-1. st. 3. i čl. L123-1. st. 2. CPI).

17 Čl. L121-1. st. 3. CPI.18 Čl. L122-7. st. 1. CPI.19 Zakonik potječe od 1. srpnja 1992. godine (Zakon br. 92-597), posljednja promjena je od 1.

siječnja 2011. godine, a pročišćeni tekst dostupan je na http://legifrance.gouv.fr/.20 U tom smislu imovinska autorska prava su nenaplatno prenosiva (franc. cessibles à titre gratuit)

ili naplatno prenosiva (franc. cessibles à titre onéreux). U hrvatskom pravu, cesija označuje institut kojim se prenose, odnosno ustupaju i druga subjektivna imovinska prava, a ne samo tražbine kako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti iz odredbe čl. 80. hrvatskog Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08). Vidjeti više MARKOVINOVIĆ, Hrvoje, Ugovor o cesiji (dis. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Zagreb, 2005., str. 11.-13.; MATANOVAC VUČKOVIĆ, Romana, Prijenos i licencija žiga u svjetlu pri-stupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (dis. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Zagreb, 2010., str. 445.

21 Vidjeti LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 56.


Volumen 11-12

6

je riječ o kvantitativno, a ne kvalitativno ograničenom ustupanju,22 tj. da se ustupa kvalitativno isti sadržaj pojedinih imovinskih autorskih prava kao što se ustupa i kod potpune cesije (franc. cession totale), ali se to ustupanje ograničuje u pogledu načina iskorištavanja, vremena, područja i sl.23

CPI ne spominje ustupanje imovinskih autorskih prava kao takvih, već u pravi-lu govori o ustupanju pojedinih imovinskih autorskih prava koja pripadaju imovin-skopravnoj komponenti autorskog prava.24 Prilikom ustupanja pojedinih imovinskih autorskih prava primjenjuje se načelo specifi kacije ili određenosti koje je propisano u čl. L131-3. st. 4. CPI. Sukladno ovom načelu, u ugovoru o cesiji (ustupanju) mora se navesti svako od pojedinačnih imovinskih autorskih prava te odrediti opseg i svrha takvog ustupanja, kao i njegovi teritorijalni i vremenski učinci.25 No, prema čl. L122-7. st. 4. CPI ipak je moguće i ustupanje svih imovinskih prava koja postoje u odnosu prema jednom autorskom djelu jednim pravnim poslom, što se naziva potpuna cesija (franc. cession totale). Istodobno je, međutim, s ciljem zaštite autora kao slabije ugovorne strane, u istoj odredbi propisano da potpuna cesija proizvodi učinke samo uz poštivanje načela specifi kacije ili određenosti. Slijedom toga, ono što nije izrijekom u ugovoru o cesiji navedeno, smatra se da nije ni ustupljeno.

U hrvatskoj pravnoj književnosti neki su autori za prijašnji Zakon o autorskom pravu (dalje: ZAP) iz 1978. godine,26 tvrdili da se ne drži dosljedno nijednog od autorskopravnih načela zastupljenih u kontinentalnoeuropskim sustavima, kako ne dualističkog, tako ni monističkog, zaključivši da translativni prijenos imovinskih au-torskih prava prema tomu propisu nije bio moguć.27 Drugi su pak držali da taj pro-pis nedvojbeno počiva na dualističkom načelu autorskog prava te su, po uzoru na francuski CPI i francusku pravnu književnost, objašnjavali da je translativni prijenos autorskoga prava bio moguć.28 U suvremenoj pravnoj teoriji zastupa se jedinstveno stajalište da Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003. godine (dalje: ZAPSP),29 počiva na monističkom načelu pa se odredbe o imovinskopravnim raspo-laganjima autorskim pravom u ZAPSP u velikoj mjeri poklapaju s odgovarajućim odredbama njemačkog UrhG koji je, uostalom, poslužio kao neposredan uzor za

22 Von LEWINSKI, op. cit., str. 688.23 Vidjeti SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 67. Ovi autori tvrde da se u francuskom

pravu ne razlikuju cesija i licencija autorskoga prava te da se u čl. od L131-1. do L131-8. CPI govori upravo o cesiji. Upućuju na to da francuski pravni pisci govore o razlikama u stupnju cesije, pri čemu cesija može biti potpuna ili ograničena (djelomična).

24 Prema čl. L122-1. CPI, imovinska autorska prava dijele se u dvije velike skupine: prava javne izvedbe (franc. droit de représentation) i prava umnožavanja (franc. droit de reproduction), koja se dalje razrađuju i određuju do čl. L122-12.

25 U sudskoj praksi, klauzula tous droits compris smatra se ništetnom jer je preširoka i time suprot-na načelu specifi kacije ili određenosti. SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 67.

26 NN 53/91, 58/93 i 9/99-proč.27 GLIHA, Igor, Autorsko pravo – zbirka propisa s uvodnim tekstom i stvarnim kazalom, Zagreb,

2000., str. 11.-13.28 HENNEBERG, Ivan, „Utjecaj teorija o pravnoj naravi autorskog prava na zakonodavstva o au-

torskom pravu s posebnim osvrtom na hrvatsko zakonodavstvo“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 5, 2004., str. 1.-11, posebno str. 2.

29 NN 167/03, 79/07 i 80/11.



7

uređenje ovoga dijela hrvatskog zakona. Prema sadašnjim pravilima autor svoje au-torsko pravo ne može drugome prenijeti osim kod nasljeđivanja i prenošenja u korist nasljednika kod razvrgnuća nasljedničke zajednice, ne može ga na drugi način otuđiti zaživotnim pravnim poslom niti ga se može odreći. Translativni prijenos autorskoga prava kao cjeline, kao ni translativni prijenos njegove imovinske ili moralne kompo-nente nisu mogući. Moguće je konstitutivno derivativno stjecanje prava iskorištavanja autorskog djela. Autor može ugovorom za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autor-skog djela na način i pod uvjetima koji su ugovorom određeni.30 Pravo iskorištavanja stjecatelj može dalje prenositi ako je na to ovlašten ugovorom. Tu je riječ o translativ-nom stjecanju. Autor također može drugome prepustiti ostvarivanje njegova autorskog prava a da pri tome za tu osobu ne osnuje nikakvo pravo iskorištavanja.31 Opća pravila o raspolaganju autorskim pravom sadržana su u čl. 41. do 50. ZAPSP a primjenjuju se u svim slučajevima kada zakonom nije drukčije određeno. 32

Za razliku od opisanih pravnih sustava kontinentalnoeuropskog pravnog kru-ga, u anglosaksonskim sustavima kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo, autorsko pravo (copyright) je imovinsko pravo (property right), koje je thing in action33 i kojemu sadržaj čini skup različitih imovinskih prava. U tome smislu autorsko pravo (copyri-ght) je prenosivo, pri čemu prijenos (assignment) može biti djelomičan i potpun.34 Svojstveno je engleskoj pravnoj tradiciji da razlikuje prijenose u pravu (assignments in law) i equity prijenose (equitable assigments) koji podrazumijevaju translativno stjecanje, s jedne strane, te licencije (licences) kao dopuštenja za iskorištavanje, s druge strane. U engleskoj pravnoj književnosti ističe se da je bitna razlika između prijenosa i licencije ta što prijenos podrazumijeva stjecanje prava koje djeluje kao vlasništvo (proprietary right), dakle apsolutno, dok su prava stečena na temelju li-cencije tek ugovorna, tj. djeluju između stranaka u ugovoru iako su posebno pro-pisani učinci isključivih licencija prema trećima.35 Engleska pravna književnost ne bavi se pitanjem predstavlja li licencija konstitutivno ili translativno stjecanje. Ipak, u svjetlu rečenog valjalo bi zaključiti da se kod licencije ne događa translacija. tj. prijenos prava s jedne osobe na drugu prilikom kojeg prva pravo gubi dok ga isto-dobno druga stječe. Licencija predstavlja konstitutivno stjecanje u kojemu nositelj prava ne gubi svoje autorsko pravo (copyright) već ugovorom za drugog osniva pra-vo iskorištavanja koje je obveznopravne, relativne naravi jer djeluje između ugovor-nih strana, iako je propisan i određen učinak prema trećima koji nastupa na temelju odredaba samog zakona.

30 Pravo iskorištavanja može se osnovati kao isključivo ili neisključivo te kao sadržajno, prostorno i vremenski ograničeno ili neograničeno. Vidi čl. 44. ZAPSP.

31 To će osobito biti slučaj kod prepuštanja udruzi za kolektivno ostvarivanje prava da ostvaruje autorova prava u svoje ime a za autorov račun. Vidi čl. 49. ZAPSP.

32 Sustavno o raspolaganju autorskim pravom vidjeti GLIHA, Igor, „Raspolaganje autorskim pra-vom (i srodnim pravima)“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 5, 2004., str. 97.-110.

33 Ovaj pojam označava pravo koje se može ostvariti tužbom. Vidi Oxford Dictionary of Law, MARTIN, Elizabeth A. (ed.), Oxford Dictionary of Law, Oxford / New York, 5. Ed., 2003, str. 80.

34 GARNETT, Kevin, DAVIES, Gillian, HARBOTTLE, Gwilym, Copinger and Skone James on Co-pyright, vol. 1, London, 2005, str.250

35 Više vidi ibid, str. 299 - 300.


Volumen 11-12

8

Moralna autorska prava, kao osobna neprenosiva prava, unesena su u autorsko-pravni sustav Ujedinjenog Kraljevstva po uzoru na Bernsku konvenciju36 tek 1988. godine Zakonom o autorskom pravu, dizajnima i patentima (Copyright, Designs and Patents Act, dalje: CDPA).37 Ovakvo uređenje nakon 1988. godine išlo bi u prilog tvrdnji da je u Ujedinjenom Kraljevstvu autorsko pravo uređeno prema dualističkom načelu no u kontekstu činjenice da se tu tradicionalno nije njegovala pravna zaštita autorovih moralnih prava čini se da nema pretjerano puno smisla govoriti o načelu dualizma kakvo je na snazi u Francuskoj.

3. Pravni status autorskih djela stvorenih u radnom odnosuNjemački UrhG čvrsto leži na načelu pripadanja autorskog prava fi zičkoj osobi koja je djelo stvorila, tj. autoru (njem. Schöpferprinzip).38 To načelo primjenjuje se i u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu (njem. Arbeitsverhältniss) ili na temelju ugovora o javnoj službi (njem. Dienstverhältniss). Dakle, autor djela koje je zaposlenik stvorio u izvršavanju svojih obveza iz ugovora o radu (ili ugovora o službi) pripada zaposleniku, osim ako drukčije proizlazi iz odnosnog ugovora ili naravi radnog odnosa (ili odnosa uređenog ugovorom o službi).39 Slijedom nave-denog, sve što je do sada rečeno o imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom u Njemačkoj primjenjuje se na jednak način i na ugovore o radu te ugovo-re o službi. Poslodavac može steći prava iskorištavanja (njem. Nutzungsrechte) od zaposlenika koji, i bez obzira na to što je djelo stvorio izvršavajući svoje obveze iz ugovora o radu (službi), ostaje izvorni ovlaštenik isključivih imovinskih prava (njem. Verwertungsrechte) na svojem autorskom djelu. Također, zaposlenik može u korist svojega poslodavca raspolagati i svojim moralnim autorskim pravima, ali samo u ograničenoj mjeri, kao što je to prethodno opisano.40

Pravni položaj autora u ugovorima o imovinskopravnim raspolaganjima autor-skim pravom uređuje se u čl. 31. do 44. UrhG. Tu su propisana pravila o pisanom obliku ugovora, o raspolaganju budućim djelima te autorskoj naknadi, kao i druga pravila kojima je cilj zaštita autora kao slabije ugovorne strane. Budući da nema po-sebnih odredaba za zaposlenike- autore, sve što je propisano u navedenim člancima i prethodno u tekstu izloženo o imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pra-vom primjenjuje se na odgovarajući način i na njih, s time da se slijedom radnog odnosa zaposlenik može naći u nepovoljnijem položaju od autora koji to nije.41 Tako, npr. u sudskoj praksi prevladava stajalište da je moguće i prešutno osnivanje

36 Moralna autorska prava unesena su u Bernsku konvenciju Rimskim aktom iz 1928. godine.37 Zakon potječe iz 1988. godine, višekratno je mijenjan i dopunjavan, a neslužbeni pročišćeni

tekst na dan 20. siječnja 2011. godine dostupan je na: http://www.ipo.gov.uk/cdpact1988.pdf (posljednji posjet 8. veljače 2011. godine). Više o moralnim pravima u Ujedinjenom Kraljevstvu vidi ADENEY, op. cit., str. 365 - 440.

38 Čl. 7. UrhG.39 Čl. 43. UrhG.40 Vidjeti više ROJAHN, Sabine, u: SCHRICKER, Gerhard (ur.), Urheberrecht Kommentar, 3. izd.,

München, 2006., str. 910.-920.41 Isto NORDEMANN, u: LÖWENHEIM, op. cit., str. 1072.



9

prava iskorištavanja u korist poslodavca u slučajevima kada ugovor o radu nema odredaba kojima se uređuju međusobni odnosi poslodavca i zaposlenika u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu.42

Djela koja zaposlenik stvori u svoje slobodno vrijeme pripadaju mu bez ograničenja. No, ako bi takvo djelo pripadalo u područje djelovanja poslodavca te ako bi iskorištavanje takvog autorskog djela predstavljalo nepošteno natjecanje s poslodavcem, tada je autor prema UrhG dužan prava iskorištavanja ponuditi poslo-davcu. Jednako tako, poslodavac može zahtijevati da zaposlenik u njegovu korist osnuje prava iskorištavanja ako je djelo stvorio koristeći se poslodavčevim sredstvi-ma, prostorom i sličnim resursima.43

U Francuskoj je, kao i u Njemačkoj, jedno od temeljnih načela načelo pripa-danja autorskoga prava naravnoj osobi koja je djelo stvorila, tj. autoru. Pravne osobe mogu autorsko pravo izrijekom ili prešutno steći samo od autora.44 Slijedom toga, odredbu iz čl. L113-1. CPI, u kojoj se uređuje oboriva predmnijeva da se autorom smatra osoba pod čijim imenom je djelo objavljeno, valja tumačiti isključivo u korist naravnih, a ne pravnih osoba, što je u nizu presuda potvrdio i Kasacijski sud (Cour de cassation).45

Kada je riječ o autorskim djelima stvorenima u radnom odnosu CPI utjelov ljuje načelo da autorsko pravo na djelima stvorenima u radnom odnosu pripada zaposle-niku-autoru, tj. osobi koja je djelo stvorila, a ne poslodavcu. Stoga, sve što je pretho-dno rečeno o imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom u pravnim poslo-vima inter vivos prema francuskim propisima valja primijeniti i na odnos zaposlenika i poslodavca. To je potvrdio i Kasacijski sud u nizu svojih presuda.46 Dakle, da bi po-slodavac stekao ikakva imovinska autorska prava na autorskim djelima koja su njegovi zaposlenici stvorili u radnom odnosu, mora to utanačiti ugovorom o radu ili drugim ugovorom, poštujući sva do sada navedena načela, a osobito načelo specifi kacije ili određenosti. U praksi su, slijedom toga, česti ugovori u kojima zaposlenik-autor unaprijed ustupa na poslodavca imovinska autorska prava na svojim budućim dje-lima koja će stvoriti u radnom odnosu (franc. cession anticipée). Tu, međutim, valja voditi računa o odredbi čl. L131-1. CPI prema kojoj su ugovorne odredbe kojima se drugome ustupaju imovinska autorska prava na svim budućim djelima zaposlenika ništetne,47 jer je ova odredba jednako primjenjiva i na ugovore između zaposlenika i poslodavca glede autorskih djela nastalih u okviru radnog odnosa.

Za razliku od slučajeva kada ugovori o radu izrijekom predviđaju ustupanje zaposlenikovih autorskih imovinskih prava poslodavcu, posebni problem nastaje kod ugovora o radu u kojima se pitanje autorskih prava ne spominje. To stoga što

42 Vidjeti više ROJAHN, u: SCHRICKER, op. cit., str. 895. 43 NORDEMANN, u: LÖWENHEIM, op. cit., str. 1072., 1077. i 1078. Sudsku praksu vidjeti RO-

JAHN, u: SCHRICKER, op. cit., str. 920.-922.44 Tako LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 42.; SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 49.45 Presude navode LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 43, bilj. 3.; SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE,

op. cit., str. 61.46 Presude navode LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 53, bilj. 63. i 64.47 Ipak, navedenu odredbu u primijeni je ublažila sudska praksa. Presude navodi ibid., str. 63.


Volumen 11-12

10

postoje tumačenja prema kojima, čak i ako u ugovoru o radu nije izrijekom ugo-voreno ustupanje zaposlenikovih imovinskih autorskih prava poslodavcu, smatra se da je takvo ustupanje prešutno ugovoreno za ona imovinska autorska prava na svim djelima koja zaposlenik stvori u radnom odnosu, a koja su potrebna za vođenje poslodavčeva poslovanja te u opsegu koji je potreban za ostvarenje te svrhe.48 Takvim tumačenjima se, međutim, suprotstavlja temeljno načelo iz čl. L111-1. st. 3. CPI u kojem je propisano da nikakav ugovor, a posebice ne ugovor o narudžbi autorskoga djela ili ugovor o radu, ni na koji način ne mogu ograničiti isključiva autorova prava koja je on stekao stvaranjem autorskoga djela.49 Povrh toga bilo bi to protivno i prethodno spomenutom načelu specifi kacije ili određenosti. Stoga se može zaključiti da prešutne cesije kao posljedica postojanja ugovora o radu nisu moguće prema francuskom pravu.

Ujedinjena Kraljevina, tipična predstavnica anglosaksonskog poimanja autor-skog prava kao copyrighta, bitno različito pristupa pravnom uređenju imovinsko-pravnih raspolaganja autorskim pravom od ovdje obrađenih primjera Njemačke i Francuske, kao i autorskim djelima stvorenim u radnom odnosu. U pravu Ujedinje-ne Kraljevine razlikuje se pojam autorstvo (engl. authorship) od pojma nositelja au-torskog prava (engl. ownership). Tako je, prema čl. 9. st. 1. CDPA, autor osoba koja je djelo stvorila, ali se istodobno u st. 2. istog članka autorom zvučne snimka ime-nuje njezin proizvođač, autorom fi lma fi lmski producent i glavni redatelj, autorom emitiranja osoba koja obavlja to emitiranje, a autorom tipografi čkog razmještaja objavljenog izdanja (engl. typographical arrangement of a published edition) nak-ladnik. Slijedom navedenog, u autorskom pravu Ujedinjene Kraljevine sasvim je uobičajeno da se autorom smatra pravna osoba. To je jasan odmak od kontinental-noeuropskog autorskopravnog sustava u kojemu autor može biti samo fi zička osoba koja je djelo stvorila, osim u izuzetnim slučajevima kao što je slučaj kod kolektivnih djela prema francuskom CPI. Istodobno, u čl. 11. CDPA propisano je da je izvorni nositelj autorskog prava (engl. fi rst owner of a copyright) autor, a ako je književno, dramsko, glazbeno ili umjetničko djelo ili fi lm stvorio zaposlenik u okviru svog ra-dnog odnosa (engl. in course of his employment), autorsko pravo izvorno pripada poslodavcu, izuzev ako je ugovorom drukčije određeno.50 Dakle, autorsko pravo

48 Francuski sudovi nižih stupnjeva priklanjali su se stajalištu o prešutnom ustupanju autorskih prava u ugovorima o radu, da bi Kasacijski sud takvu sudsku praksu dokinuo tvrdeći da ugovor o cesiji mora biti u pisanom obliku te da se mora, u skladu s načelom specifi kacije ili određenosti, prilikom cesije odrediti i opseg, trajanje i svrha cesije. Vidjeti SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 65.

49 LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 54.50 Ovo načelo primjenjuje se u pravu Ujedinjene Kraljevine još od autorskopravnih propisa iz

1911. godine do danas. O njemu se posebno raspravljalo i prije stupanja na snagu CDPA 1988. godine, budući da se u stručnim krugovima pojavilo pitanje treba li ga mijenjati u korist zaposlenika. No, Whit-fordova komisija za autorsko pravo i pravo dizajna (Whitford Committee on Copyright and Design Law) koja je djelovala između 1974. i 1977. godine u svojem je Izvješću od 1977. godine zaključila da ako je osoba zaposlena da bi stvarala autorska djela i ako ona za to prima plaću u skladu sa svojim radnim zadatcima, tada svaki rezultat njezinog rada treba pripasti poslodavcu, ako nije drukčije ugovoreno. Također, ova Komisija zaključila je da takvom zaposleniku u načelu ne treba pripasti nikakva dodatna naknada. Vidjeti GARNETT, Kevin/DAVIES, Gillian/HARBOTTLE, Gwilym, Copinger and Skone James on Copyright, 15. izd., Sweet & Maxwell, London, 2005., str. 217, bilj. 14.



11

Ujedinjenog Kraljevstva poslodavca čini izvornim zakonskim stjecateljem, tj. nosi-teljem (engl. owner) autorskih prava na djelima koja je ostvario njegov zaposlenik pod pretpostavkom da su nastala u okviru radnog odnosa, iako je zaposlenik autor (engl. author) takvih djela.

Sam radni odnos se u čl. 178. CDPA opisuje se kao odnos koji je uređen ugo-vorom o službi ili vježbeništvu (engl. contract of service or apprenticeship), pri čemu valja voditi računa o tome da pojam „ugovora o službi“ u pravu Ujedinjene Kralje-vine ne obuhvaća samo državnu, javnu i sličnu službu, već sve radnopravne odnose i time zapravo predstavlja pojam čije je značenje usporedivo s pojmom „ugovora o radu“ u hrvatskom pravu. S obzirom na očekivano je da se u pravu Ujedinjene Kraljevine razvila bogata sudska praksa povodom pitanja je li neki odnos prema činjenicama konkretnog slučaja uređen ugovor o službi (engl. contract of service) te pripadaju li, slijedom toga, prava na autorskim djelima stvorenima u takvom odnosu poslodavcu. Načelno, to je slučaj kada zaposlenik postupa izvršavajući zadatke iz ugovora o službi po uputama i pod kontrolom poslodavca te za to prima plaću.51

Hrvatsko uređenje pravnog statusa autorskih djela stvorenih u radnom odno-su prije stupanja na snagu hrvatskog ZAPSP, u pogledu pripadanja autorskog djela stvorenog u radnom odnosu, tj. u izvršavanju obveza iz ugovora o radu, bio je bliži shvaćanjima karakterističnima za angloamerički sustav copyrighta, no kontinental-noeuropskim shvaćanjima sustava autorskog prava. Poslodavac je, prema čl. 20. prijašnjeg ZAP, imao zakonom ustanovljeno isključivo pravo tijekom pet godina iskorištavati u okviru svoje redovite djelatnosti autorska djela što su ih u izvršavanju obveza iz radnog odnosa stvorili njegovi zaposlenici. Istodobno je, međutim, za-poslenik-autor imao pravo na posebnu naknadu u skladu s kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, razmjerno doprinosu što ga je korištenje njegova djela imalo na povećanje gospodarskih koristi koje ostvaruje poslodavac ili obavljanje djelat-nosti i izvršavanje zadataka poslodavca. Navedenim je zakonom poslodavac isto-dobno bio određen izvornim zakonskim nositeljem autorskog imovinskog prava na računalnom programu stvorenom u radnom odnosu. U čl. 19.-22. ZAP bila su uređena i druga pitanja pravnog položaja autorskih djela stvorenih u radnom odno-su. Između ostalog, poslodavac je bio dužan poštovati moralno pravo paterninteta svoga zaposlenika-autora, a zaposlenik nije u odnosu na stručna izvješća, referate, službene akte ili slične radove koje je stvorio u izvršavanju obveza iz ugovora o radu stjecao nikakva, pa ni moralna autorska prava.52

51 Detaljno o tome kada se smatra da je neki odnos uređen ugovor o službi (engl. contract of ser-vice) i u čemu je razlika prema ugovoru djelu (engl. contract for service), te pripadajuću sudsku praksu vidjeti više ibid, str. 218.-221.; CORNISH/LLEWELYN, op. cit., str. 471.

52 To je potvrđeno i u sudskoj praksi, npr. u presudi Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-4127/94 od 7. veljače 1995. godine, Zbornik odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, 1994.-2004., broj 9. Međutim, nije jasno određeno, pa je slijedom toga i dalje sporno, je li poslodavac na takvim djelima stjecao ikakva autorska prava. Tako i von LEVINSKI, Silke, „Works created under an employment contract“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 5, 2004., str. 113.-125., po-sebno str. 115.


Volumen 11-12

12

Neki su autori za prijašnji ZAP tvrdili da se ne drži dosljedno nijednog od autorskopravnih načela zastupljenih u kontinentalnoeuropskim sustavima, kako ne dualističkog, tako ni monističkog, zaključivši da translativni prijenos imovinskih au-torskih prava prema tomu propisu nije bio moguć.53 Drugi su pak držali da taj pro-pis nedvojbeno počiva na dualističkom načelu autorskog prava te su, po uzoru na francuski CPI i francusku pravnu književnost, objašnjavali da je translativni prijenos autorskoga prava bio moguć.54 Spominjane odredbe kojima se uređuje pravni status autorskih djela stvorenih u radnom odnosu govore u prilog drugog stajališta. Dok je za računalne programe stvorene u radnom odnosu bilo jasno određeno da imovin-ska autorska prava izvorno pripadaju poslodavcu,55 a za stručna izvješća, referate, službene akte i slična djela da zaposlenik nema nikakvih autorskih prava, u odnosu na druga autorska djela bila je propisana zakonska cesija (cessio legis) imovinskih prava u korist poslodavca u trajanju od pet godina. Prema sudskoj praksi, nakon isteka petogodišnjeg razdoblja autorska imovinska prava vraćala su se radnicima-autorima, i to bez obzira je li radni odnos još trajao ili ne.56

Suvremeni ZAPSP donio je značajan zaokret u uređenju pravnog statusa au-torskih djela stvorenih u radnom odnosu. U suvremenoj pravnoj teoriji zastupa se jedinstveno stajalište da ovaj propis počiva na monističkom načelu pa se odredbe o imovinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom u ZAPSP57 u velikoj mjeri

53 GLIHA, Igor, Autorsko pravo – zbirka propisa s uvodnim tekstom i stvarnim kazalom, Zagreb, 2000., str. 11.-13.

54 HENNEBERG, Ivan, „Utjecaj teorija o pravnoj naravi autorskog prava na zakonodavstva o au-torskom pravu s posebnim osvrtom na hrvatsko zakonodavstvo“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 5, 2004., str. 1.-11, posebno str. 2.

55 Odredbe iz čl. 20. st. 5. ZAP glasila je: „Uz iznimku odredaba iz ovoga članka, na računalnom programu stvorenom u pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca, nositelj autorskog imovinskog prava jest pravna osoba odnosno poslodavac.“ Suprotno tomu, von Lewinski smatra da je tu riječ o cessio legis. Von LEVINSKI, op. cit., str. 115.

56 „[B]udući da je djelo stvoreno u radnom odnosu, tj. radi se o autorskom djelu što ga je načinio tužitelj u izvršavanju svoje radne obveze kao djelatnik HTR-a. U smislu odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o autorskom pravu, HRT kao pravna osoba ima isključivo pravo za vrijeme od pet godina iskorištavati au-torsko djelo tužitelja stvoreno u radnom odnosu, a isto proizlazi i iz pravilnika o autorskim i izvođačkim pravima HRT-a. kako nije protekao zakonom predviđeni rok od pet godina, jer je fi lm proizveden 1995., a tužba podnijeta 16. Prosinca 1997., tužitelj nije legitimiran za podnošenje tužbe u odnosu na navedeni fi lm.“ Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-3268/00 od 9. siječnja 1999. godine, Ing registar sudske prakse 2001., br. 2, sk., 3, str. 3. „Pravna osoba – organizacija za radiodifuziju – ima, i bez odobrenja autora, isključivo petogodišnje pravo iskorištavanja autorskog djela koje je stvorio njezin zaposlenik-autor u obavljanju svojih radnih dužnosti. Po proteku roka od pet godina autorima fi lma, i to, piscu scenarija, re-datelju i glavnom snimatelju pripadaju autorska prava među kojima i naknada za korištenje autorskog djela, što je organizacija za radiodifuziju dužna poštovati.“ Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2321/99 od 15. lipnja 1999. godine, Zbornik odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 1994.-2004., br. 9., odluka br. 132, str. 104, 105. Autor koji u izvršavanju svojih radnih obveza za vrijeme radnog odnosa izradi fotografi je, stječe autorsko pravo na njima i uživa pravnu zaštitu pet godina nakon stvaranja pojedine fotografi je. Visina naknade utvrđuje se u omjeru s naknadom što bi je autor dobio da je onaj koji je iskorištavao djela zatražio dozvolu autora i platio ugovorenu naknadu za iskorištavanje autorskog djela.“ Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-4123/94 od 13. veljače 1996. godine, Zbornik odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 1994.-2004., br. 9., odluka br. 134, str. 105, 106.

57 Sustavno o tome vidjeti GLIHA, Igor, „Raspolaganje autorskim pravom (i srodnim pravima)“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 5, 2004., str. 97.-110.



13

poklapaju s odgovarajućim odredbama njemačkog UrhG koji je, uostalom, poslužio kao neposredan uzor za uređenje ovoga dijela hrvatskog zakona. Nastavno na navedeno, pravni status autorskih djela stvorenih u radnom odnosu uređen je uz poštivanje temeljnog načela da autorsko pravo uvijek pripada fi zičkoj osobi koja ga je stvorila – autoru. Isto je predviđeno i u čl. 75. ZAPSP za autorska djela stvorena u radnom odnosu. Prema toj odredbi autorsko djelo stvoreno u radnom odnosu jest takvo djelo koje za vrijeme trajanja radnog odnosa kod određenog poslodavca stvori zaposlenik-autor izvršavajući svoje obveze ili po uputama toga poslodavca. Odnosi u pogledu takvih autorskih djela uređuju se u ZAPSP, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos poput pravilnika.58 Slijedom navedenog, valja zaključiti da poslodavac koji želi steći ikakva prava iskorištavanja na autorskim dje-lima koje u izvršavanju svojih obveza iz ugovora o radu stvori njegov zaposlenik, mora to izrijekom ugovoriti sa svojim zaposlenikom.59 U tome slučaju zaposlenik ugovorom o radu ili drugim ugovorom za poslodavca osniva pravo iskorištavanja njegovog autorskog djela. Riječ je o derivativnom konstitutivnom stjecanju. Ako poslodavac propusti ugovorom urediti ovo pitanje na opisani način, zaposle-nik zadržava svoje autorsko pravo, bez ograničenja.60, 61 Budući da o tome nema nikakvih posebnih odredbi, u svemu ostalome vezano uz raspolaganje autorskim pravom na djelima stvorenim u radnom odnosu, primjenjuju se opća pravila o imo-vinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom osnivanjem prava iskorištavanja. Također, u nedostatku posebnih propisa, sve navedeno jednako je primjenjivo i na slučajeve kada je riječ o zaposlenicima akademskih institucija.

U pravnoj književnosti ističe se da ovaj zaokret u uređenju pravnog statusa autorskih djela stvorenih u radnom odnosu valja tumačiti u korist zaposlenika-au-tora, zato što on time stječe snažniju pravnu poziciju za pregovore s poslodavci-ma o svojim autorskim pravima.62 Ipak, nakon nekoliko godina primjene ZAPSP, primjećuje se da se dobra namjera zakonodavca pretvorila u svoju suprotnost. Praksa pokazuje da zaposlenici, nemajući u stvarnosti dobru pregovaračku pozi-ciju, u pravilu potpisuju ugovore o radu (ili u takvim ugovorima pristupaju pravil-

58 Budući da se režim pravnog uređenja autorskih djela stvorenih u radnom odnosu izmijenio, u čl. 202. st. 6. ZAPSP propisana je prijelazna odredba da se stari ZAP u pogledu tih pitanja primjenjuje još tri godine nakon stupanja na snagu ZAPSP.

59 U slučaju kada poslodavac stekne prava iskorištavanja na djelu stvorenom u radnom odnosu on je aktivno legitimiran i za vođenje sudskih postupaka s ciljem zaštite tih djela od zlouporabe. „Po-slodavac je nositelj prava iskorištavanja autorskog djela koje su stvorili njegovi zaposlenici u izvršavanju obveza iz radnog odnosa (čl. 76. ZAPSP-a) pa uživa pravnu zaštitu toga prava. Zato je legitimiran i za podnošenje prijedloga za određivanje privremene mjere protiv svakoga tko povrjeđuje njegovo pravo ili neposredno prijeti da će mu ga povrijediti (čl. 185. ZAPSP-a).“ Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. nije naveden, od 19. svibnja 2005. godine, Izbor odluka Visokog trgovačkog suda RH, 2005., br. 10, odluka 22.

60 Vidjeti čl. 76. ZAPSP.61 Detaljno vidi i GLIHA, Igor, „Prava na autorskim djelima nastalim u radnom odnosu i po na-

rudžbi“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 56, posebni br., 2006., str. 791.-836.62 Pozitivne strane toga uređenja za zaposlenike-autore osobito ističu von LEWINSKI, op. cit., str.

116. i 117.; GLIHA, Igor, „O korištenju autorskih djela i izvedbi s osvrtom na one nastale u radnom od-nosu“, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, vol. 6, 2005., str. 79.-90., posebno str. 86. i 87.


Volumen 11-12

14

nicima o radu) u kojima za poslodavce osnivaju vremenski, prostorno i sadržajno neograničena prava iskorištavanja za sva svoja autorska djela koja stvore za vrijeme trajanja radnog odnosa,63 i to nerijetko bez ikakve dodatne naknade osim redovite plaće. Kao posljedica takvih ugovora radnici-autori u cijelosti ostaju bez ikakvih imovinskih koristi od svojih autorskih djela stvorenih u radnom odnosu. Ako bi se željelo ostvariti stvarnu volju zakonodavca u pogledu cilja odredaba iz čl. 75. i 76. ZAPSP, valjalo bi de lege ferenda razmisliti o dopuni navedenih odredaba kojima bi se za zaposlenike-autore propisale određene zaštitne odredbe prisilne naravi, kao što se to čini u propisima drugih država koji su ovdje obrađeni.

Međutim, valja naglasiti da to nikako nije slučaj na hrvatskim sveučilištima. Upravo suprotno, prema provedenom istraživanju pokazalo se da su do sada sveučilište i njegove sastavnice zanemarile mogućnost stjecanja ikakvih autorskih prava od svojih zaposlenika. Ugovori o radu na sveučilišnim sastavnicama, kao ni drugi akti kojima se uređuju prava i obveze zaposlenika u radnom odnosu u pravi-lu ne uređuju pravni status autorskog prava (pa ni drugih intelektualnih tvorevina) različito od onog kako je propisano u ZAPSP. Stoga se prethodno istaknuta opća kritika ne može primijeniti na sveučilište i njegove sastavnice.

3.1. Posebno o računalnim programima

Izuzetak od izloženog načela da autorsko pravo na djelu stvorenom u radnom odnosu pripada autoru u njemačkom pravu predstavlja odredba iz čl. 69.b UrhG u kojoj je propisano da u odnosu prema računalnom programu stvorenom u radnom odnosu isključivo poslodavac ima pravo izvršavati imovinskopravna ovlaštenja koja proizlaze iz autorskog prava na takvom računalnom programu, ako nije drukčije ugovoreno. Riječ je o usklađivanju njemačkog zakona s čl. 2. st. 3. Direktive EZ o pravnoj zaštiti računalnih programa.64 Radi usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije te istodobnog održavanja monističkog načela i s tim u svezi sistematike pravila o imo-vinskopravnim raspolaganjima autorskim pravom prema UrhG, zakonom se za po-slodavca u ovome slučaju osnovalo isključivo pravo iskorištavanja u odnosu na sva imovinska autorska prava na računalnom programu stvorenom u radnom odnosu.65 Takvo zakonsko rješenje u njemačkoj pravnoj književnosti naziva se cessio legis.66

63 Ne bi se moglo reći da je to u suprotnosti s odredbom iz čl. 52. st. 3. ZAPSP prema kojoj je odredba ugovora o osnivanju prava iskorištavanja na svim autorovim budućim djelima ništetna, budući da ovdje nije riječ o svim budućim djelima, već samo o onim koja su stvorena za vrijeme trajanja ugovora o radu.

64 Direktiva Vijeća 91/250/EEZ od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa, OJ L 122 17.5.1991., str. 42, izmijenjena i dopunjena Direktivom 93/98/EEZ, OJ L 290 24.11.1993., str. 9. Za-mijenjena je sadržajno istovjetnom Direktivom 2009/24/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa (pročišćeni tekst) OJ L 111 5.5.2009., str. 16.

65 NORDEMANN, Axel, u: LÖWENHEIM, Ulrich (ur.), Handbuch des Urheberrechts, C. H. Beck, München, 2003., str. 1071. Sudsku praksu vidjeti LOEWENHEIM, Ulrich u: SCHRICKER, Gerhard (ur.), Urheberrecht Kommentar, 3. izd. München, 2006., str. 1348.-1351.

66 DREIER, Thomas/SCHULTZE, Gernot, Urheberrechtsgesetz, 2. izd., C. H. Beck, München, 2006., str. 1067.



15

Očekivano, izuzetak od načela da autorsko pravo na autorskim djelima stvo-renima u radnom odnosu pripada zaposleniku, a ne poslodavcu predviđen je i u čl. L113-9. CPI, kao posljedica preuzimanja odredbe čl. 2. st. 3. Direktive EZ o pravnoj zaštiti računalnih programa. Prema tim odredbama, imovinska autorska prava na softwareu67 stvorenom u izvršavanju obveza iz ugovora o radu ili prema uputama poslodavca pripadaju poslodavcu ako drukčije nije određeno ugovorom između poslodavca i zaposlenika. Međutim, ovdje poslodavac nije izvorni nositelj imovin-skih autorskih prava, već je ta prava stekao na temelju zakonske cesije (franc. ces-sion légale).68 U francuskoj sudskoj praksi se oboriva predmnijeva zakonske cesije tumači vrlo široko u korist poslodavca, pa tako autorska imovinska prava na softwa-reu stvorenom u radnom odnosu bivaju ex lege ustupljena poslodavcu i onda kada je zaposlenik, kao menadžer u poduzeću primao jedinstvenu plaću za sav svoj rad za to poduzeće, uključujući i onaj koji je obavljao kod kuće.69

Posebne odredbe o pravnom statusu računalnih programa stvorenih u rad-nom odnosu u ZAPSP su, u okviru procesa usklađivanja hrvatskog prava s pravom Europske unije, također propisane uzimajući u obzir čl. 3. st. 2. Direktive EZ o pravnoj zaštiti računalnih programa, ali i monističko načelo autorskog prava. Na temelju 108. ZAPSP, poslodavac je isključivo ovlašten izvršavati sva imovinska prava na programu kojeg je zaposlenik stvorio u izvršavanju obveza iz ugovora o radu ili slijedeći upute poslodavca, osim ako je ugovorom drukčije određeno. Riječ je također o cessio legis, što znači da su zakonom u korist poslodavca osnovana isključiva prava iskorištavanja, prostorno, vremenski i sadržajno neograničena, što se prema učincima može poistovjetiti s prijenosom ili ustupanjem imovinske kom-ponente autorskog prava.

3.2. Posebno o audiovizualnim djelima

U njemačkom pravu se u odnosu na autorska audiovizualna djela, točnije, u ugovori-ma o audiovizualnoj produkciji, primjenjuje predmnijeva da se takvim ugovorom za fi lmskog producenta osnivaju prava iskorištavanja koja obuhvaćaju pravo stvaranja audiovizualnog djela, njegovih prerada te iskorištavanja na sve poznate načine.70 Iako je bilo prijedloga da se u UrhG za fi lmskog producenta u ovome slučaju osnuju isključiva prava iskorištavanja u odnosu na sva imovinska autorska prava na audio-vizualnom djelu, kao što je to slučaj kod računalnih programa, od toga se odustalo. Dakle, u slučaju audiovizualnih djela nije riječ o cessio legis, već je riječ o rješenju

67 O pojmovima „računalni program“ i „software“ te njihovim značenjima u CPI i drugim propisi-ma vidjeti KUNDA, Ivana/MATANOVAC VUČKOVIĆ, Romana, „Raspolaganje autorskim pravom na ra-čunalnom programu – materijalnopravni i kolizijskopravni aspekti“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 31, br. 1, Suppl., 2010., str. 85.-131.

68 Isto i LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 55. Neki autori, suprotno tome, ukazuju da je pravno ure-đenje pripadanja autorskih prava na softwareu stvorenom u radnom odnosu uređeno po uzoru na izume stvorene u radnom odnosu, što bi impliciralo da smatraju da je u tom slučaju poslodavac izvorni nositelj imovinskih autorskih prava. SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 49.

69 LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 55.70 Čl. 88. UrhG.


Volumen 11-12

16

u kojem fi lmski producent u sumnji ima sva isključiva prava iskorištavanja na sve poznate načine, u trenutku kada sklopi ugovor o audiovizualnoj produkciji. Riječ je o presumpciji o sadržaju ugovora o audiovizualnoj produkciji. Navedeno opće pravilo jednako vrijedi i za audiovizualna djela stvorena u radnom odnosu, kada između fi lmskog producenta i autora fi lma postoji ugovor o radu.71

I u francuskom CPI valja uočiti odredbe o audiovizualnim djelima te poseb-ne odredbe o ugovorima o audiovizualnoj produkciji jer se i takva vrsta odnosa može pojaviti između poslodavca i zaposlenika.72 Producent audiovizualnog djela ne može se smatrati njegovim autorom ili koautorom, osim ako je riječ o naravnoj osobi koja je, osim u ulozi producenta koji je preuzeo inicijativu i odgovornost za stvaranje audiovizualnog djela, sudjelovala u stvaranju audiovizualnog djela i kao redatelj ili drugi autor iz čl. L113-7. CPI.73 No, predmnijeva se da producent na temelju ugovora o audiovizualnoj produkciji stječe autorska imovinska prava na audiovizualnom djelu ako tim ugovorom nije drukčije uređeno.74 Opisane odredbe na jednak način primjenjuju se i onda kada je riječ o stvaranju audiovizualnog djela u radnom odnosu gdje je jedan od autora tj. koautora zaposlenik, a producent je poslodavac.

I naposljetku, valja ukazati i na odredbe čl. 118. ZAPSP u kojima se uređuje ugovor o audiovizualnoj produkciji. Primjenjujući ih na slučaj kada je poslodavac ujedno i fi lmski producent, valja zaključiti da će on na temelju ugovora o audio-vizualnoj produkciji steći sva imovinska prava zaposlenika-autora doprinosa u au-diovizualnom djelu i to u opsegu koji je potreban radi ispunjenja svrhe ugovora. Suprotno se mora izrijekom ugovoriti. Riječ je o stjecanju prava iskorištavanja na strani poslodavca – fi lmskog producenta na temelju zakona, u slučaju kada postoji ugovor o audiovizualnoj produkciji. Navedeno se, međutim, ne odnosi na koautore audiovizualnog djela poput glavnog redatelja, scenarista, autora dijaloga, glavnog snimatelja te skladatelja glazbe posebno skladane za korištenje u tom audiovizual-nom djelu te glavnog animatora, odnosno crtača kada je animacija, odnosno crtež bitni element audiovizualnog djela. U pogledu njihovog zajedničkog autorskog pra-va na audiovizualnom djelu potrebno je u ugovoru o audiovizualnoj produkciji izrijekom ugovoriti osnivanje prava iskorištavanja u korist poslodavca – fi lmskog producenta, pri čemu stranke imaju slobodu urediti taj odnos s obzirom na potrebe pojedinačnog slučaja.75

3.3. Posebno o kolektivnim djelima

U francuskom autorskom pravu, za razliku od drugih ovdje obrađenih autorsko-pravnih sustava postoje posebne odredbe o pripadanju autorskog prava na kolekti-

71 SCHWARZ, Mathias /REBER, Ulrich, u: LÖWENHEIM, Ulrich (ur.), Handbuch des Urheberre-chts, München, 2003, str. 1431. - 1432.

72 Na to upozoravaju i SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 66.73 Određenje fi lmskog producenta vidjeti čl. L132-32. CPI.74 Čl. L132-24. CPI.75 Vidi i GLIHA, op. cit., str. 107, 108.



17

vnim djelima. Izuzetak od načela da autorsko djelo pripada fi zičkoj osobi koja ga je stvorila – autoru propisan je u čl. L113-5. CPI za kolektivna djela, koja su kao posebna vrsta autorskih djela uređena u navedenom zakonu.76 Ona mogu izvorno pripadati i pravnoj osobi i to onoj na čiju je inicijativu i po čijim je uputama djelo stvoreno, učinjeno dostupnim javnosti te pod čijim se imenom objavilo javnosti. Ova se situacija razlikuje od prethodno opisane situacije sa softwareom utoliko što je ovdje pravna osoba izvorni nositelj autorskog prava, a ne ovlaštenik imovinskih prava koja je stekao na temelju zakonske cesije (franc. cession légale).77 I moralna prava na kolektivnim djelima pripadaju pravnoj osobi koja se smatra njegovim au-torom,78 dok moralna prava na softwareu uvijek pripadaju naravnoj osobi – autoru softwarea.79 U ovim odredbama svakako se može uočiti pravna niša u francuskom pravu prema kojoj poslodavac može postati izvorni nositelj autorskih prava svojih zaposlenika koji po njegovoj inicijativi, njegovim uputama te pod njegovim nadzo-rom stvaraju kolektivna autorska djela, uz daljnji uvjet da se tako stvoreno kolektiv-no djelo pod imenom poslodavca objavi javnosti na bilo koji način. U tom slučaju također se primjenjuje predmnijeva da je pravna osoba pod čijim je imenom djelo objavljeno ujedno i autor takvog djela. Kao čest primjer kolektivnih djela u fran-cuskoj praksi ističu se djela stvorena u tiskanim medijima – dnevnim novinama te tjednim, mjesečnim i sličnim periodičnim publikacijama.80 Zaposlenici koji stvaraju kolektivna djela nemaju pravo ni na kakav udio u koristi koja se ostvari od prodaje primjeraka takvih djela, na što bi inače bili ovlašteni da je riječ o drugim vrstama djela. Nemaju pravo ni na udio u koristima koje se ostvare od naknadnih izdanja ili drugih vrsta iskorištavanja kolektivnih djela. Oni naknadu za svoj rad primaju

76 Da bi se neko djelo moglo smatrati kolektivnim djelom treba postojati inicijativa za njegovo stvaranje koja potječe od jedne naravne ili pravne osobe te ta osoba mora davati upute za njegovo stvaranje i trajno nadzirati to stvaranje. Djelo mora biti objavljeno javnosti pod imenom te osobe koja je ovlaštena na njegovo iskorištavanje, a doprinosi osoba koje su sudjelovale u stvaranju kolektivnog djela moraju u cijelosti potjecati iz izvornog koncepta osobe koja je dala inicijativu i upute za njegovo stvaranje te biti tako međusobno isprepleteni da je nemoguće razdvojiti ih. Ibid., str. 49.-50.; SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 65.

77 Neki autori smatraju da nema razlike u pravnom položaju poslodavca u odnosu na software i kolektivna djela, te da je u oba slučaja poslodavac izvorni nositelj autorskog prava. Vidjeti SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 61.

78 U francuskoj teoriji postoje zagovornici stajališta da pravne osobe ne mogu imati moralna au-torska prava, pa ni na kolektivnim djelima (Desbois), kao i zagovornici stajališta da je iz odredbe čl. L112-2. CPI jasno da zakonodavac nije smatrao potrebnim razdvojiti pitanje autorskih imovinskih i au-torskih moralnih prava kada je uredio da autorska prava na kolektivnim djelima mogu izvorno pripadati i pravnim osobama (Lucas). No, bez obzira na prijepore o tome postoje li na kolektivnim djelima autorska moralna prava pravne osobe zajedno s autorskim moralnim pravima naravnih osoba koje su sudjelovale u stvaranju tog djela, smatra se da sva autorska moralna prava koja postoje na kolektivnim djelima može izvršavati pravna osoba ako je pod njenim imenom to djelo objavljeno javnosti. Vidjeti više LUCAS/PLA-ISANT, op. cit., str. 51.

79 U čl. L121-7. CPI propisana su ograničenja moralnih prava autora softwarea koja se primjenjuju i na software stvoren u radnom odnosu. Vidjeti više SCHMIDT-SZALEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 50.

80 Tako LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 52. Kao primjeri kolektivnih djela prema sudskoj praksi navode se i enciklopedije, rječnici, elementi karoserije automobila, računalni programi, plakati, vodiči za ispunjavanje formalnosti u upravnom postupku. Presude francuskih sudova navode SCHMIDT-SZA-LEWSKI/BOUCHE, op. cit., str. 65.


Volumen 11-12

18

u obliku paušalne naknade, što je potvrđeno u francuskoj sudskoj praksi.81 Kolek-tivnim djelom i svim autorskim pravima u odnosu prema takvom djelu upravlja isključivo poslodavac koji je i njihov izvorni nositelj. Sve navedeno valja primijeniti na isti način i u slučajevima kada je poslodavac sveučilište.

4. Autorska djela stvorena u radu na sveučilištuU svim do sada citiranim propisima nema posebnih odredaba o tome koji je pravni status autorskih djela stvorenih na sveučilištima u obrađenim državama. Stoga u tim pitanjima valja primijeniti opće odredbe o pravnom statusu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sukladno općem uređenju autor-ska djela stvorena u izvršavanju obveza iz radnog odnosa na sveučilištu pripadaju poslodavcu - sveučilištu.82 Slijedom toga postoji niz odluka nadležnih sudova te uobičajena praksa o tome što se smatra autorskim djelom stvorenim u izvršavanju ugovora o radu. Tu se do sada često javljalo pitanje jesu nastavni materijal te znan-stvene i stručne knjige, članci i sl. stvoreni u izvršavanju ugovora o radu ili je riječ o tvorevinama koje su stvorene bez obzira na radni odnos. Uglavnom se zastupalo stajalište da takve tvorevine pripadaju samom autoru i da sveučilište na njih ne polaže prava na temelju samoga zakona, no u novije vrijeme postoje i drukčija razmišljanja.83

U Njemačkoj i Francuskoj također se primjenjuju opća pravila o pripadanju autorskih djela stvorenih u radnom odnosu, ali prema tim pravilima, za razliku od situacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, autorsko pravo prema zakonu pripada autoru - zaposleniku, osim ako je s poslodavcem - sveučilištem drukčije ugovoreno. U hrva-tskoj se prema sadašnjim propisima također primjenjuje u kontinentalnoeuropskom pravnom krugu prihvaćeno opće načelo da autorsko pravo na djelima stvorenim u izvršavanju ugovora o radu pripada svojem stvaratelju - autoru, osim ako je drukčije ugovoreno. Sastavnica odnosno sveučilište mogu prava iskorištavanja na autorskim djelima zaposlenika na sastavnicama steći tek ugovorom s autorom.

U nastavku će se detaljnije biti riječi o autorskim djelima stvorenim u izvršavanju obveza iz ugovora o radu na hrvatskim sveučilištima odnosno njihovim sastavnicama.

81 LUCAS/PLAISANT, op. cit., str. 51.82 Više MONOTTI, Ann Louise / RICKETSON, Sam, Universities and Intellectual Property -

Ownership and Exploitation, Oxford, 2003, str. 193. -196. Vidjeti npr. Intellectual Property Policy na Oxford University, http://www.admin.ox.ac.uk/statutes/790-121.shtml#_Toc28143157, posljednji posjet 05.10.2011. Riječ je o aktu Sveučilišta Oxford kojim se potvrđuje stajalište da intelektualne tvorevine koje stvore zaposlenici toga Sveučilišta pripadaju Sveučilištu. Ovim aktom uređuju se i pitanja pripada-nja intelektualnih tvorevina koje stvore drugi suradnici te studenti na sveučilištu.

83 Vidi npr. KUTEROVAC, Ljiljana, Intelektualno vlasništvo i znanstvenoistraživačke institucije, u: MATANOVAC, Romana (ur.) Hrvatsko pravo intelektualnog vlasništva u svjetlu pristupanja Europskoj uniji, Zagreb, 2006, str. 308 - 311.



19

4.1. Vrste autorskih djela koja se stvaraju na sveučilištu

Na sveučilištima stvaraju se različiti oblici autorskih djela. Karakteristično je za ovu vrstu intelektualnih tvorevina da nastaju u svim oblicima rada na sveučilištu a pogla-vito u nastavi. U načelu, predavanje, usmeno, pisano, priopćeno u dvorani, kabine-tu ili putem interneta, skripta, ppt prezentacija te drugi nastavni i didaktički materijal jest autorsko djelo. Rijetko se dogodi da nastavni materijal nije originalna intelek-tualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog ili umjetničkog područja te da nema individualni karakter pa slijedom toga da nije autorsko djelo.84 Stručni ili znanstveni članak, knjiga ili druga vrsta pisanoga teksta koja nastaje u znanstvenom radu i istraživanju također je autorsko djelo. Također, u okviru znanstvenog i istraživačkog rada nastaju različite karte, grafi koni, tablice, planovi, skice, crteži, te drugi prikazi znanstvene ili tehničke prirode koji se također štite kao autorska djela ako su ori-ginalne intelektualne tvorevine svojih autora. Na pojedinim fakultetima i drugim sastavnicama nastaju i posebne vrste autorskih djela, kao što su primjerice računalni programi, dizajn, arhitektonska djela odnosno nacrti za arhitektonska djela, baze podataka i sl. Umjetničke akademije posebno su zanimljive jer osim autorskih djela iz područja umjetnosti kao što su skladbe, audiovizualna djela te umjetničke slike i skulpture, u okviru tih institutcija često nastaju i predmeti zaštićeni srodnim pravima kao što su umjetničke izvedbe, fonogrami te videogrami.

Opisana autorska djela i predmete srodnih prava mogu stvoriti zaposlenici - nastavnici i suradnici ali i vanjski suradnici koji sudjeluju u izvođenju nastave. Stvaraju ih i polaznici studijskih programa, posebice kada je riječ o umjetničkim akademijama. Također, seminarski, diplomski, drugi završni radovi a posebice magi-starski radovi i doktorske disertacije u pravilu se štite autorskim pravom kao autorska djela.

4.2. Ugovorna raspolaganja autorskim pravom na autorskim djelima stvorenim u radu na sveučilištu

Iz svega što je općenito do sada rečeno može se zaključiti kakav je pravni status au-torskih djela koje stvore zaposlenici fakulteta ili drugih sastavnica. Ako zaposlenik fakulteta ili druge sastavnice stvori autorsko djelo izvršavajući svoje obveze iz ugo-vora o radu ili po uputama svojega poslodavca, to i dalje samo po sebi ne mijenja činjenicu da prema ZAPSP autorsko pravo bez ograničenja i u cjelini pripada autoru - zaposleniku.85 Takav pravni status autorskog djela stvorenog u radnom odnosu neće promijeniti ni to što je eventualno zaposlenik svoje autorsko djelo u cijelosti

84 Što može biti autorsko djelo uređeno je u čl. 5. ZAPSP: autorsko djelo je originalna intelektu-alna tvorevina iz književnoga, znanstveno i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i obliku izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu. U odnosu na ovu defi niciju nema nikakvih posebnosti u odnosu na autorska djela stvorena na sveučilištu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, međutim, defi nicija autorskih djela kao i njihove vrste ne poklapaju se u cijelosti s hrvatskim i ostalim kontinentalnoeuropskim shvaćanjima. Vidi npr. MONOTTI/RICKETSON, op.cit. 177. - 178 te GARNETT/DAVIES/HARBOTTLE, op. cit., 50. -184.

85 Vidi čl.76. ZAPSP.


Volumen 11-12

20

izradio koristeći se sredstvima poslodavca (prostorom, materijalom, uređajima, li-teraturom i sl.) kao ni činjenica da je izrada autorskog djela u cijelosti ili u dijelu fi nancirana od poslodavca ili izravno ili neizravno iz državnog proračuna ili drugih javnih izvora. Izuzetak od ovog pravila predstavljaju računalni programi stvoreni u radnom odnosu koji po zakonu pripadaju sastavnici na kojoj je autor zaposlen.

U odnosu na sva druga djela koja nisu računalni programi, poslodavac - sa-stavnica mogu tek ugovorom sa zaposlenikom steći autorska prava na djelima koja stvore njegovi zaposlenici To se može urediti u ugovoru o radu ili u nekom drugom ugovoru.86 Moguće je i da se pravni status autorskih djela uredi i pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom ili nekim drugim aktom kojim se uređuje radni odnos. No, takav akt ima učinak prema zaposleniku samo ako ga je zaposlenik u pisanom obliku izričito prihvatio. Autor - zaposlenik može unaprijed za poslodavca - sa-stavnicu osnovati isključiva prava iskorištavanja, sadržajno, prostorno i vremenski neograničeno, na svim svojim djelima koja je stvorio ili će stvoriti u radnom odnosu. Ali ne može takva prava osnovati za sva svoja buduća djela.87 Također, sastavnica kao poslodavac i autor - zaposlenik mogu istodobno ugovoriti da će sva prava koja pripadnu sastavnici ona moći dalje prenijeti sveučilištu ili za sveučilište osnovati novo pravo iskorištavanja na temelju svojeg stečenog prava. Može, se, dakako, ugo-voriti da sastavnica odnosno sveučilište mogu sa stečenim pravima dalje raspolagati sa ili bez ograničenja

Ugovorne odredbe o osnivanju prava iskorištavanja na autorskim djelima stvo-renim u radnom odnosu ne odnose se na ona autorska djela koja zaposlenik stvo-ri u svoje slobodno vrijeme. Ako poslodavac želi steći pravo prvenstva u pogledu iskorištavanja i takvih djela, on to mora posebno ugovoriti s autorom. Interes za iskorištavanjem takvih djela poslodavac može imati kada, primjerice, ona pripa-daju u njegovo područje djelovanja te bi mu njihovo iskorištavanje od strane drugih osoba moglo predstavljati nelojalnu konkurenciju. Dakle, samo ako o tome postoji pisani ugovor, autor - zaposlenik bit će dužan prava iskorištavanja na djelima stvore-nim u svoje slobodno vrijeme prvo ponuditi poslodavcu. Jednako tako, ako posloda-vac želi da zaposlenik u njegovu korist osnuje prava iskorištavanja na djelima koja je u svoje slobodno vrijeme stvorio koristeći se poslodavčevim sredstvima, prosto-rom i sličnim resursima, mora i to izrijekom ugovoriti s autorom. U protivnom, sva autorska prava na djelima stvorenim u slobodno vrijeme pripadaju autoru. Budući da je često vrlo teško razlučiti što je radno a što slobodno vrijeme znanstvenika ili nastavnika, bilo bi vrlo korisno u ugovoru o radu (ili u pravilniku) detaljno urediti što se smatra djelima stvorenim u izvršavanju obveza iz radnog odnosa a što djelima stvorenim u slobodno vrijeme. Bilo bi također korisno istodobno urediti i kakav je pravni status autorskih djela koja su stvorena u slobodno vrijeme ali koja pripadaju u djelatnost sastavnice ili sveučilišta. Također, korisno bi bilo urediti i što je s djelima koja su stvorena u slobodno vrijeme ali se u njihovu stvaranju zaposlenik koristio materijalima, prostorom ili drugim resursima sastavnice ili sveučilišta.

86 Vidi čl. 75. ZAPSP.87 Vidi čl. 52/3. ZAPSP.



21

Iako su u pravilu poslodavci znanstvenog i nastavnog osoblja sastavnice a ne sveučilište, uloga sveučilišta u uređenju njihovih međusobnih odnosa je nezaobi-lazna. Naime, bilo bi preporučljivo da sveučilište sa svojim sastavnicama utvrdi zajedničku politiku uređenja pravnog statusa autorskih djela nastalih u izvršavanju obveza iz ugovora o radu te eventualno i autorskih djela nastalih u slobodno vrije-me zaposlenika ali koja pripadaju u područje djelatnosti sastavnice i/ili sveučilišta ili koja su nastala uz korištenje sredstava ili fi nancijskih potpora sastavnice i/ili sveučilišta i/ili iz drugih javnih izvora. Ta djela mogu se razvrstati u tri kategorije.

U prvu kategoriju pripadaju predavanja, nastavni materijali i druga autorska djela vezana uz sve oblike nastave, uključujući i materijale za e-učenje.

U drugu kategoriju pripadaju članci, knjige i slična autorska djela koja se stva-raju u znanstvenom i istraživačkom radu, pri čemu sastavnica ili sveučilište mogu, ali i ne moraju, davati upute i naloge za takav stvaralački rad, te pri čemu se mogu, ali i ne moraju, koristiti sredstvima (prostorom, uređajima, alatima, literaturom i sl.) sastavnice odnosno sveučilišta.

U treću kategoriju pripadaju sve ostale vrste autorskih djela koje se stvaraju kao karakteristične za pojedinu znanstvenu granu, djelatnost sastavnice ili sveučilišta, itd. Za neke će biti karakteristično stvaranje arhitektonskih djela, za druge računalnih programa, za treće dizajna, za četvrte djela s područja likovne umjetnosti, za pete audiovizualnih djela, za šeste glazbenih djela, za sedme kartografskih djela, itd. I kod stvaranja svih ovih vrsta djela zaposlenici se mogu ali i ne moraju koristiti materijalnim i fi nancijskim sredstvima sastavnice ili sveučilišta. Također, za njihovo stvaranje mogu koristiti fi nancijske potpore iz drugih javnih izvora.

Za pretpostaviti je da će poslodavci - sastavnice te sveučilište biti zainteresirani za stjecanje autorskih prava u prvoj kategoriji djela, i to za iskorištavanje u svrhe nastave. U tome slučaju se ugovorima o radu ili drugim ugovorima može odrediti da pravo iskorištavanja nastavnih materijala i predavanja pripada poslodavcu (a možda i sveučilištu). Pravo iskorištavanja osnovano u korist poslodavca ne bi trebalo biti isključivo, već bi se trebalo i nastavniku omogućiti da iskorištava svoje materijale i predavanja, bez obzira na to je li radni odnos s fakultetom odnosno drugom sastav-nicom još uvijek traje ili je prestao iz bilo kojeg razloga. Stjecanje autorskih prava na nastavnim materijalima na strani poslodavca može se urediti i pravilnikom o radu ili drugim pravilnikom. No, tada je nužno da zaposlenik izrijekom pristane da se takav pravilnik primjenjuje na njega. On takav pristanak može dati u ugovoru o radu ili drugom pisanom ugovoru ili u pisanoj izjavi. U svakome od opisanih slučajeva bilo bi korisno također urediti i pitanje kada se smatra da je zaposlenik nastavni materijal stvorio u izvršavanju obveza iz radnog odnosa a kada se smatra da ga je stvorio u slobodno vrijeme. Korisno bi bilo urediti i pitanje što je s autorskim pravima ako je zaposlenik za stvaranje nastavnog materijala koristio materijalne resurse poslodavca ili sveučilišta a stvarao je u slobodno vrijeme. Potrebno je urediti i pitanje eventual-ne dodatne autorske naknade za svaki od tih slučajeva.

Nadalje je za pretpostaviti da bi poslodavci - sastavnice te sveučilište biti zain-teresirani za stjecanje autorskih prava za drugu kategoriju autorskih djela koja stva-raju njihovi zaposlenici, tj. za njihove članke, knjige i slična autorska djela koja se stvaraju u znanstvenom i istraživačkom radu. U nekim slučajevima interes za stje-


Volumen 11-12

22

canje autorskih prava na takvim djelima može pokazati i samo sveučilište. Ovdje će, međutim, interes poslodavca biti u izravnoj koliziji s interesima zaposlenika koji će u većini slučajeva smatrati da ova vrsta autorskih djela treba pripadati njima te da oni mogu slobodno odlučivati kada, gdje i kako će objavljivati svoje stručne i znanstvene članke, knjige i sl. To osobito zato što se objava ove vrste djela uzima kao kriterij za napredovanje u viša znanstvena i suradnička zvanja. Stoga se preporuča da poslodavci u svoju korist ili u korist sveučilišta u ugovorima o radu ili drugim ugovorima sa svojim zaposlenicima urede tek ograničenu ili uvjetnu mogućnost iskorištavanja takve vrste djela. Također, isto bi se moglo urediti i pravilnikom o radu ili drugim pravilnikom ali pod uvjetom da zaposlenik, kao i u prethodno opisanom slučaju, pristane da se takav akt primijeni na njega. Ovdje bi također bilo bi korisno urediti pitanje kada se smatra da je zaposlenik članak, knjigu i sl. napisao u izvršavanju obveza iz radnog odnosa a kada se smatra da ih je napisao u slobodno vrijeme. Korisno bi bilo urediti i pitanje što je s autorskim pravima ako je zaposlenik za stvaranje članka, knjige i sl. koristio materijalne resurse poslodavca ili sveučilišta (tu se ne računa korištenje knjižničnog fonda) a stvarao je u slobodno vrijeme. Potrebno je urediti i pitanje eventualne dodat-ne autorske naknade za svaki od tih slučajeva.

U pogledu treće kategorije autorskih djela također može postojati interes po-slodavca za stjecanje autorskih prava, kao što se može pojaviti i interes sveučilišta. Tu se valja prisjetiti iznimke da autorsko pravo na računalnom programu stvorenom u radnom odnosu prema zakonu pripada poslodavcu. U svim drugim slučajevima ugovorom o radu ili drugim ugovorom može se urediti u kojoj mjeri i pod kojim uvje-tima poslodavac stječe autorska prava na arhitektonskim, likovnim, audiovizualnim i glazbenim djelima, dizajnu i drugim umjetničkim djelima, kartama, studijama, anketama i drugim znanstvenim djelima svojih zaposlenika. Osobito je važno razra-diti kada se smatra da je zaposlenik navedena djela stvorio u izvršavanju obveza iz radnog odnosa a kada se smatra da ih je stvorio u slobodno vrijeme. Korisno bi bilo urediti i pitanje što je s autorskim pravima ako je zaposlenik za stvaranje tih djela koristio materijalne (osobito fi nancijske) resurse sastavnice ili sveučilišta a stvarao je u slobodno vrijeme. Potrebno je urediti i pitanje eventualne dodatne autorske nak-nade za svaki od tih slučajeva. Sva navedena pitanja mogu se urediti i pravilnikom o radu ili drugim pravilnikom ali, kao i prije, i ovdje je potrebno da zaposlenik pristupi takvom pravilniku u ugovoru o radu, drugom ugovoru ili pisanom izjavom.

Za sve opisane kategorije djela ne bi bilo uputno da sastavnica stječe isključiva prava iskorištavanja, na način da ona može svakog drugog, pa i samog zaposle-nika isključiti od korištenja njegovih djela. Tu bi uvijek valjalo uzeti u obzir interes daljnjeg stručnog, znanstvenog i nastavnog rada zaposlenika. Preporučljivo je da autorska prava iskorištavanja koja stječe poslodavac budu neisključiva te da budu sadržajno, vremenski i prostorno ograničena. Također, valjalo bi predvidjeti i da autorska prava iskorištavanja prestaju ako poslodavac u određenom razdoblju ne iskorištava autorska djela. Naime, prava iskorištavanja koja stječe poslodavac ili po-sredstvom njega sveučilište trebaju služiti za unaprjeđenje nastavne, znanstvene i druge uloge sveučilišta i njegovih sastavnica, te za dobrobit daljnjeg znanstvenog, istraživačkog i nastavnog rada na sveučilištu, ali često i za prezentiranje postignutih znanstvenih rezultata – što je mjerilo uspješnosti sveučilišta i njegovih sastavnica.



23

Jedini izuzetak od gore opisanih pravila predstavljaju računalni programi, kao što je već napominjano. Sva imovinska autorska prava na računalnim programi-ma stvorenim u radnom odnosu pripadaju poslodavcu, pa tako i u slučaju kada je poslodavac sastavnica odnosno sveučilište. Posebna pravila propisana su i za au-diovizualna djela. Ako je sastavnica ujedno i fi lmski producent, ona će na temelju ugovora o audiovizualnoj produkciji steći imovinska prava autora doprinosa u au-diovizualnom djelu (npr. montažera, autora maski, kostimografa, scenografa i sl.), i to u opsegu koji je potreban za ispunjenje svrhe ugovora. Moguće je drukčije urediti i tim ugovorom. Međutim, to se ne odnosi na glavnog redatelja, scenaristu, autora dijaloga, glavnog snimatelja te skladatelja glazbe posebno skladane za korištenje u tom audiovizualnom djelu. S njima je potrebno u ugovoru o audiovizualnoj pro-dukciji izrijekom ugovoriti osnivanje prava iskorištavanja u korist sastavnice - fi l-mskog producenta.

Naposljetku valja istaknuti da za prava iskorištavanja koja ugovorom osniva za poslodavca autor - zaposlenik uvijek ima pravo na primjerenu naknadu. Ona se također ugovara u ugovoru o radu. Ako je naknada određena pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili sličnim aktom kojim se uređuju odnosi između posloda-vca i zaposlenika, ona će vrijediti prema autoru - zaposleniku samo ako je pravila kojima se ta naknada određuje izričito u pisanom obliku prihvatio. Ako ta naknada nije ugovorena ili je ugovorena naknada neprimjerena, autor može zahtijevati od suda da odredi primjerenu naknadu.88 No, autor se može u predmetnom ugovoru odreći svojeg prava na primjerenu naknadu i zadovoljiti se plaćom.

Ugovori o raspolaganju autorskim pravom u sumnji se uvijek tumače u korist autora.89 Stoga je važno sve o pravnom statusu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu na sveučilištu (ili drugdje) urediti detaljno i precizno.

5. ZaključakUsporedbom obrađenih pravnih sustava lako se može uočiti temeljna razlika u pri-stupu rješavanju problema određivanja ovlaštenika autorskih prava na djelima stvo-renima u radnom odnosu u kontinentalnoeuropskim autorskopravnim sustavima, s jedne strane, te u Ujedinjenom Kraljevstvu, s druge strane. Dok se prvi spomenuti sustavi, koji se još nazivaju i sustavi droit d’auteur, priklanjaju načelu intelektual-nog vlasništva prema kojem autorsko pravo, pa i na onim djelima koja su stvorena u radnom odnosu, pripada fi zičkoj osobi koja je djelo stvorila – autoru, anglosakson-ski copyright pristup priklanja se radnopravnom načelu da autorska prava na takvim djelima pripadaju poslodavcu. U hrvatskom autorskopravnom zakonodavstvu se do njegovih temeljitih izmjena 2003. godine, te suprotno sadašnjem stanju, primjenjivalo načelo karakteristično za anglosaksonski pristup. Poslodavac je tijekom razdoblja od 5 godina na temelju zakona imao pravo iskorištavanja autorskoga djela stvorenog u radnom odnosu. S druge strane, u Njemačkoj, Francuskoj te (danas) u Hrvatskoj po-

88 Vidi čl. 53. ZAPSP.89 Vidi čl. 44/5. ZAPSP.


Volumen 11-12

24

slodavac si mora ugovorom o radu ili drugim ugovorom sklopljenim s zaposlenikom priskrbiti pravo iskorištavanja autorskog djela nastalog u radnom odnosu jer na temelju zakona, osim u iznimnim slučajevima (računalni programi i audiovizualna djela), ne stječe nikakvu mogućnost iskorištavanja takvih autorskih djela. U nedostatku poseb-nih pravila o autorskim djelima stvorenim na sveučilištu, primjenjuju se opća pravila o pripadanju autorskog prava na takvim djelima. Tako i ovdje sveučilišta, odnosno u Hrvatskoj sastavnice, kao poslodavci mogu tek na temelju ugovora s autorom - zapo-slenikom steći prava iskorištavanja autorskog djela stvorenog u radnom odnosu.

Budući da u njemačkom, francuskom i hrvatskom zakonodavstvu nema po-sebnih odredaba o tome na koji način u ugovorima o radu valja urediti pitanje raspolaganja autorskim pravom u korist poslodavca, pa i poslodavca - sveučilišta, odnosno sastavnice, primjenjuju se opće odredbe o raspolaganju autorskim pra-vom. Na pravnodogmatska shvaćanja o naravi takvih raspolaganja u pojedinim pra-vnim sustavima presudan utjecaj imaju učenja, odnosno teorije o monističkom i dualističkom uređenju sadržaja autorskoga prava. Ako je riječ o monističkoj teoriji, koja je utjelovljena u UrhG i ZAPSP, poslodavac može ugovorom od zaposlenika steći tek prava iskorištavanja koja se konstitutivnom derivativnom sukcesijom osni-vaju na imovinskoj komponenti autorskoga prava. Ako je riječ o dualističkoj teoriji, na kojoj se temelji CPI, tada poslodavac može potpunom ili ograničenom cesijom steći imovinska autorska prava. U potonjem slučaju riječ je o translativnoj derivati-vnoj sukcesiji. Međutim, u samim ekonomskim učincima opisana pravna raspola-ganja u bitnome se ne razlikuju.

UrhG, CPI te ZAPSP sadrže opće odredbe o autorskom ugovornom pravu koje su usmjerene na stvaranje povoljnijeg pravnog položaja za autora, što se može primijeni-ti i na autora-zaposlenika te posebice na autora - zaposlenika na sveučilištu odnosno sastavnici. To su npr. odredbe o zabrani raspolaganja imovinskom komponentom au-torskoga prava na svim budućim autorovim djelima ili obvezatan pisani oblik autor-skih ugovora. No, tu valja uočiti da je ponekad sudska praksa sklona i takve odredbe tumačiti u korist poslodavca, kada je riječ o autorskim djelima stvorenima u radnom odnosu. To je npr. slučaj u Njemačkoj gdje se (za razliku od Francuske) priznaju i prešutna raspolaganja imovinskom komponentom autorskoga prava na autorskim dje-lima stvorenim u radnom odnosu. Hrvatska se sudska praksa o tom pitanju, prema dostupnim izvorima, do danas nije imala priliku odrediti. Ovdje valja uočiti i načelo specifi kacije propisano u CPI po kojem je francusko pravo povoljnije za autora-zapo-slenika od hrvatskog i njemačkog prava u kojima se ovo načelo ne primjenjuje.

I bez obzira na to što se iz izloženog može uočiti da u Hrvatskoj sastavnice mogu samostalno urediti pravni status autorskih djela nastalih na sveučilištu, uloga sveučilišta je nezaobilazna. Sveučilište putem svojih tijela djeluje kao funkcionalno - integrirajući čimbenik te u tome smislu nastoji osigurati jedinstveno i usklađeno djelovanje svojih sastavnica u skladu sa strateškim i razvojnim odlukama o aka-demskim pitanjima i o profi liranju znanstvenih istraživanja te jedinstveno i usklađeno djelovanje u fi nancijskom poslovanju i pravnom prometu, investicijama, razvojnim planovima te u nastupu prema vanjskim partnerima u znanstvenim djelatnostima i visokom obrazovanju. Takva je uloga sveučilišta propisana Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, pa ju valja slijediti i u znanosti i istraživanju te umjetnosti na sveučilištu.



25

SUMMARY

LEGAL STATUS OF COPYRIGHT WORKS CREATED IN THE EMPLOYMENT RELATIONSHIP AT UNIVERSITY


The Continental European authors' rights (droit d'auteur) systems rely in their approach to solving problems of identifying the persons entitled to copyright in the works created in the employment relationship on the intellectual property principle, according to which copyri-ght, even in such works created in the employment relationship, shall belong to the natural person having created it – the author. The Anglo Saxon (copyright) approach relies on the labor law principle, according to which copyright in such works shall belong to the employer. In the Croatian copyright legislation, up to its fundamental amendments made in 2003, and contrary to its current state, the principle as characteristic for the Anglo Saxon approach has been applied. Under the law, the employer had the right of exploitation of a copyright work created in the employment relationship during a period of 5 years. On the other hand, in Germany, France and (today) in Croatia, the employer has to obtain the right of exploitation of the copyright work created in the employment relationship by means of an employment contract or another contract concluded with the employee, due to the fact that under the law, except for in exceptional cases (computer programs and audio-visual works), he/she has no possibility of exploitation of such copyright works. In the absence of special rules on copyri-ght works created at university, general rules on the entitlement to copyright in such works shall apply. Thus, also here, universities (in Croatia, the constituent units), as employers, may acquire the rights of exploitation of a copyright work created in the employment relationship only by virtue of a contract concluded with the author – the employee.

In the absence of special provisions in the German, French and Croatian legislations regulating the matter of disposition of copyright for the benefi t of the employer, even of the employer – the university (in Croatia, a constituent unit), general provisions on the disposi-tion of copyright shall apply. In particular legal systems, a decisive infl uence on the legally dogmatic understanding of the nature of such dispositions is made by doctrines, or theories of the monistic and dualistic regulation of the content of copyright. If the monistic theory is concerned, which is embodied in the Croatian and German Copyright Act, the employer may, by a contract, obtain from the employee only the rights of exploitation, which are granted on the economic component of copyright by a constitutive derivative succession. If the duali-stic theory is concerned, on which the French Law is based, then the employer may acquire author’s economic rights by means of a complete or a limited cession. In the latter case, the translative derivative succession is concerned. However, the described legal dispositions do not substantially differ in their economic effects.

The German, French and Croatian Acts, regulating copyright, contain general provi-sions on the copyright contractual law, directed to the creation of a more benefi cial legal status of authors, that can also be applied to the author-employee, and in particular to the author-employee at the university or the constituent unit, respectively. Such are, for example, the provisions prohibiting disposition with the economic component of copyright in all the future author’s works, or a mandatory written form of copyright contracts. But, it has to be no-ted that sometimes the court practice is inclined to interpret such provisions for the benefi t of the employer, where copyright works created in the employment relationship are concerned. This is, for instance, the case in Germany, where (unlike in France) even a tacit disposition with the economic component of copyright in copyright works created in the employment


Volumen 11-12

26

relationship is recognized. According to the available sources, the Croatian court practice has had no opportunity to decide in such matters thus far. Herewith, also the principle of speci-fi cation has to be noted, as provided for by the French Act, owing to which the French law is more benefi cial for the author-employee than the Croatian and German laws, in which this principle has not been applied.

Even though it can be noted that in Croatia the constituent units may regulate the legal status of copyright works created at the university, the role of the university is unavoidable.

The university acts through its bodies as a functionally integrating factor and it endea-vors to ensure to that effect a unique and harmonized functioning of its constituent units in conformity with the strategic and developmental decisions on academic issues and on deter-mination of scientifi c research, as well as a uniform and coordinated functioning in fi nancial operations and legal transactions, investments, development plans and in contacts with ex-ternal partners in science and higher education. Such a university role has been provided for in the Croatian Science and Higher Education Act, and has to be followed in the science and research, as well as the art at the university.

pravni status autorskih djela stvorenih u...

Documents