posljednji vitezovi simo matavulj

7/22/2019 Posljednji vitezovi Simo Matavulj

1/30

Poljednji vitezovi

I

U srcu grada H nalazi se Ulica svetoga Frane, gdje su nanizani vlasteoski opustjeli dvorovi,

meu kojima je najznatniji onaj plemenitijeh Mvia. Taj dvor je krpe od nejednakih graevina,zidanijeh u razliita vremena.

Gledaocu s ulice pred oima je, u tamnoj zidini, nad visokim vratima, isklesan ovakav grb:okrunjena adaha isplazila jeziinu, propela se na zadnje noge, a u prednjoj api dri go ma. Sobje strane te zidine stre visoka zdanja. Desno je krilo pravi dvor, sav od tesana kamenja, na dvapoda sa svedenijem prozorima. Lijevo krilo bijae njekad tvrda kula; s vremenom se pukaricerairie u nejednake etvrtaste prozore, ali ni danas, za tri koplja visine, nema na njoj nikakvaotvora. Ta dva zdanja bijahu vezana dvama bedenima. Beden sastrag pretvori se u onisku kuu,namijenjenu slugama, a onaj do ulice utanji se i posta prosti oborski zid, drei na svojimgrudima, kroza dugo vrijeme, pomenutu stranu adahu, to viteko obiljeje M-via, koje oni

donesoe u XII vijeku, kad pobjegoe iz Bosne u Primorje.

Prije ne mnogo godina, svakoga dana u zoru, kad zvona oglase pozdrav Bogorodici, njeko bi

otvorio gvozdene kapke dvaju prozora u prizemnoj sobi,pak proturio glavu izvan. Bjee topovelika glava, oblijeh obraza, sijerijeh oiju, prava nosa, podrezanijeh prosijedijeh brkova,pokrivena crvenom kapicom. Ona poivae na zadriglu vratu, ovaj na zdepanu trupu, trup nakratkim nogama, a sve odjeveno u teakoj primorskoj nonji. Na prvi pogled moglo se poznatida je taj ovo gospodsko starogone, od onijeh to su vie smatrani kao ukuani nego kao sluge,to govore: "mi" "naa kua", "nae imanje", to smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme,njegovu djecu mogu ponjekad i oinuti. Taj iko, poto bi se provjetrio, savio bi duek, na komeje prenoio, i iznio ga kroza vrata. Sad se sa ulice jednijem pogledom mogla pregledati prilino

trostrana soba. Na stijeni, prema prozorima, kiljae plamiak u srebrnom kandiocu, predrazapetijem Isusom. S desne strane Gospoda naega osmjejkivae se dobroduni lik Pija IH -oga,a s lijeve esara Frana Josipa. Pod njima starinski divan; pred njim velik pisai sto, pokrivenzelenom svitom, potrcanom pjegama od crnila; naokolo drvene klupe, a nad njima visoke policepune snopova artije; u jednome uglu gvozden koveg sa tri katanca, i vrhu njega njekolikokomada starinskoga oruja: deverdan, dva maa, it malijeh puaka sa velikim pozlaenimjabukama; s obje strane orunice po jedna sveta prilika na platnu, sveti Frane i Dominik.

Nakon etvrt asa,otprilike, sluga bi opet zatvorio prozore, pak, otvorivi teka oborska vrata,izaao na ulicu, drei zapaljen fenjer. Neka je napolju sasvijem vidno, recimo ljetnjega dana,pred sunani ogranak, sluga ipak izlazi sa zapaljenim fenjerom, kalje, zijeha, protee se, tjera

pse i make, to zabasaju tom tijesnom ulicom, razgovara se s "fakinima", to tuda naiu. Totrajae njekad due, njekad krae, ali svakako dokle se ne otvori prozor na prvome podu dvora ine promoli jedna glava, zavijena bijelom krpom.

- Ihan! - vikne glava, izgovarajui tu rije eto tako, u dva sloga.

- Gotovo, jor! - odazove se sluta, skinuvi kapu.


2/30

To ime "Ihan" nije nae, niti u cijelom Primorju - vjerujte! -bjee eljadeta koje ga noae,osim toga sluge. Kako ono postade i zatoprionu debeljku, naalost, pored sveta naeg savjesnogistraivanja, ne mogosmo doznati.

Kad bi Ihan uo teke korake niza kamene stepenice iza zidine, tada bi opet skinuo kapu.

Domalo stupi na prag ljudina irokih plea, u crnoj zakopanoj haljini, sa visokim klobukom kaglavi i toljagom u ruci. Tome krupnom gospodinu mogae biti preko pedeset godina. On ae,prekrstiv se, micati otromboljenim obrijanim usnama, ostavi ukruen toliko vremena, koliko jedosta da ga ovjek utuvi: orlovski nos, lice iroko, krupne jabuice, oi plave, izbuljene, gusteobrve sastavljene. Zamisli da je jo brkat, pa mu mjete lacmanskog klobuka natakni kacigu,mjete meke crne haljine pokri mu grudi tekim oklopom, uturi mu u desnicu visoko koplje, olijevoj mu bedri pripai ma, neka jote mjesto gaa navue pletene hlae, a mjesto crevalja uteizme obuje, - onda, brate, eto ti prave slike i prilike jednoga od njegovijeh predaka, koji je iviou doba Kulina bana, u Bosni ponosnoj. Vitez taj, gore u dvornici, odvoji se od platna, izae izzlatnoga okvira, pa sad polazei k banu na vijee, ili, moebiti, na krvavu krajinu, preporuuje sebogu na svome kunom pragu! - Hoe li drugu sliku? Natakni mu samur-kalpak, obuci mu

zelenu dolamu sa zlatnijem kitama, pripai mu ljutu dimiiju, a o rame objesi tanku latinku, baciga u sedlo pomamnu dorinu, eto ti druga Smiljania, Jankovia, Moivune, Nakia, upukovia iostalijeh naih slavnijeh serdara, koji gonjahu kroza Kotare Tankovi Osmana, Talu Budalinu,Udbinjane i ostale krajinike. Tako e taj ovjek nalikovati svojim starima iz Srednjega vijeka.Ali ovako kakav je sad, u polovini devetnaestoga vijeka, u lacmanskoj nonji, sa "variakom" naglavi, to je prosti jor Ile M-kovi,deveti Ile u svome plemenu, i pretposljednji ogranak "odgrane od dobra korijena", kako se obino kae u starinskim: poveljama. Kako se on estoponosio sa osam imenjaka svoje loze, to ga iza lea zvahu: "deveti" ili "deveti u plugu".

- Hajdemo, Ihan! - rekne plemi.

Starogone krene pobre, pa na njekimvratima povue za konopac, a na to ispane drugi sluga safenjerom i za -njim izmigoli njeka sitna, pogurena gospoa, neobino dugih obraza.

- Dobro jutro, kontea! - nazove deveti.

- Dobro jutro, konte! - odgovori baba i pou dalje.

esto su spominjali davno, srenije vrijeme, kad imaahu do desetak drugova svoje vrste u tomejutrenjem pohodu, a sad spala knjiga na dva slova, pretekoe samo dvije ie da navjeujupolazak gospotine k ranoj misi!

Za njima pristane gdekoja baba graanskoga reda, gdjekoji stariji umirovljeni inovnik i starijeslukinje.

Konte, veoma pobono, preklei malu misu u starinskome manastiru, gdje lei, dajbudi, pedesetkostura njegovijeh predaka, gdje ima oltara i ikona i dragocjenijeh utvari, to oni priloie.


3/30

Poslije slube, istijem redom, vrate se njih dvoje. Ihan opet otvori prozore na prizemnoj sobi.Deveti, poto posre kavu u kui, izae na ulicu, te stane odmjerenijem koracima etati odjednoga kraja do drugoga ispred dvora.

aii, vodarice, fakini, stariji teaci iz zagraa, prolazei tuda, dre se druge strane ulice i

veina njih pozdravlja Devetoga. Naie i starijih popova, inovnika, i od tijeh e gotovo svaki seustaviti da ga pita za zdravlje, da ga ponudi duvanom za nos. Desi se, bora mi, i drukije. Desi seda tom ulicom hita kakvo bijesno mome teako, pak se mimogred navla oee o staroga.Drugi opet goni natovareno magare, pa e ga oinuti derui se: - "u! to si se uzlijenio kaodeveti u plugu! Ar! Arja amo!" - Deveti nije prostran ovjek, niti je spor na jeziku, te smjestatijem bezonicima pomiluje oca i majku, a bezonici njemu istijem nainom opomenu svenjegove stare, ak do vremena Kulina bana.

Te rune pojave bijahu rijetke, ali svakoga u boga jutra dogaalo se njeto, to je konta kud ikamo vie ljutilo od tijeh prostakih uvrijeda. Eno ulicom nema ive due, a ipak konte stao isrdito bobonji u sebi i kucka toljagom po kaldrmi. ta je? Eno dolje ak u dnu ulice vitlaju se

gusti koluti dima oko glave jednog visokog gospodina, koji se ba momakim koracima primie.Mora se zauditi njegovoj mladenakoj ivolaznosti, kad ga, iz blie posmatra, jer je tajdugonja vrnjak kontov. Rii mu brk, bez i jedne sijede, lijepo dolikuje njegovom suhommukom licu, ali borovi oko usana i na elu, kao i progruana kosa, odavaju mu vijek. Pogled muje pouzdan, ali u isto vrijeme taj pogled kazuje da ga se nita ne tie. To je konte Slavo D.,takoer " od grane od dobra korijena", barabar sa M-viem. Slavo je bio asnik u esarskojvojsci. U Maarskoj buni, 48-me godine, dopadne teke rane, te je morao ostaviti slubu. ivioje prilinijem dohotkom svoga imanja i mirovinom. Od roda je imao samo dvije stare tetke koje snjim ivljahu u starome dvoru. Slavo je pod svojim krovom noivao, svrao na objed i veeru, asve ostalo vrijeme provodio u kavani i etnji, ne vadei iz usta gotovo nikada cigare. U crkvu jehodio samo nedjeljom i o veljim godovima. Bio je ovjek junaan, iskren, od rijei, milostivasrca, neotesan i ohol, potovan od svakoga.

Kad se Slavo primae, Deveti izbulji svoje orlujske oi put njega, kao da ga ae prodrijeti, alivojnik proe, prezirno prei usne. - Pogled Devetoga kao da govorae: "to ti mene nepozdravlja, ti skitau jedan?" A odgovor Slavov kao da bjee: "I ti si mi njeki vlastelin! Pi!" - Ito je bivalo deset godina, svakoga jutra, kad ne bijae kie. Dodue, kad se Slavo vratio s vojnenije se tako ponaao prema svome drugu iz djetinjstva, ali, naskoro zatijem, stade mu svakimnainom pokazivati da ga prezire. I to ne bi zbog kakve zavade meu njima. Slavo pak negovorae pred drugima o Devetom ni bijele, ni crne.

Deveti epukae gore dolje, gledajui u asovnik, buljei na onu stranu otkuda izae Slavo. impak nazrije jednoga, dvojicu, trojicu, gomilu ostrvljana, on ue u prizemnu sobu, sjedne nadivan, natakne crnu kapicu i pone prebirati brojanice.

Jer ne moe biti da ostrvljani mimoiu stari dvor Mvia. Njima je Ulica sv. Frane samo put knjemu, u svako doba godine, i onda kad nije vrijeme jematvi, kad se ne treba javljati gospodinu

zbog dohotka. Kad se iskrcaju sa svojih brodova, ljudi i ene sa razliitijeh krajeva, zaustave sena obali, pogledaju se bojaljivo i injaju se jedno od drugoga, dokle se gomila ne raznovi. Tada


4/30

se jedni raziu kojekuda za svojim poslom, a drugi svi, lagano i utke, navru k Ulici sv. Frane.Meu se teko da zavrgnu razgovor, osim isprekidanijeh pitanja i odgovora.

Ali vrijedi motriti obla, dobroduna lica naih ostrvljana kad ve stignu pred dvor! Nadanje,strah, pritajana srdba, ak i oajanje - sva ta osjeanja izbiju. Ne proe mnogo vremena, a kroza

otvorene. prozore uju se ovaki razgovori:

- jor konte! Ja sam duan dvista glavnoga, a sam platal lani dobit; sad vi kaete da je naresloglavno! Po boga, kak moe naresti!?

- uje ti! - odgovara krupnijem glasom Deveti. Gotovo uvijek poinjae govor sa: "uje ti": -Kad ve misli da sam te zanio, a ti, brate, idi u sud... Ne-ne-ne-ne! neu vie rijei, nego idi usud. Ali e se poeati, ja ti dajem rije! Ni dana te ve neu ekati!...

- Ja, po Jezusa., nimam sad dobiti! - veli drugi. -Nimam, da me zakoje! Nego vas molim, ka' ase moli ovi raspeti, da me priekate, dokole mi sin poaje...

- Umukni, betijo! - izdere se konte. - Zar se ljudi mole kao Isus! Oprosti, boe! - Konte bi ustao,skinuo crnu kapicu, i prekrstio se pobono.

- Ma vas molim ka' kraja naeg da me pritrpite, jerbo e mi sin poslati pinezi iz Omerike.

- uje ti, ne bih ti vjerovao da sad izdie, jer si me prevario dva puta s tvojim sinom izOmerike. Izlazi!

- a u nesritna, slabina, udova, ako se ne smiluje! - narie njeka ena.

- A to u ti, moja draga! Bjee se pruiti koliko se moe pokriti. ao mi te, ali ti ne mogupomoi...

- Kak ne more, konte svitli, kad...

- Orazumi se, eno, ne mogu ti nita, jer su karte otile dalje, svojim putem. Ne mogu ja sadasudu narediti da obustavi zaplijenu. Idi, dobra eno, idi!

Ponjekad se moglo uti i ovakih govora:

- Po svetoga Franu, kom si zavitan, dolo mi je da - da - da. Ah! ba nima due...

Drugi: - Ubit' u se, virujte,konte, utopit' u se: ako vam ni al mene, smilujte se mojimsirotama!

Trei: - Po sve svete, a ih je na nebesih, uzet' u abokata, tirat' u do gubernadura, do ministar',do kraja, do javla u paklu, potroit' u sve a iman, ali nee bit' na tvoju!...


5/30

Ali je Deveti dobro poznavao svoj narod; znao je da mu se ne treba bojati njihovijeh prijetnja, te

mu je moglo biti da slijee ramenima i da ih izgoni.

Jednom samo imao je krupna posla sa njekim teakom iz zagraa, kome takoe udnijemnainom narasla bjeeglavnica duga. Poslije zaludne molbe, teak izmahne noem i bi ga

proburazio bio da Ihan hitro ne ustavi njegovu ruku. Otada ne htje vie zajimati novac ustrimPrimorcima i "Vlasima" krvopijama, neto je trovao due ostrvljanima!

esto je bivala taka naloga da se dunici ne mogahu smjestiti u sobi, nego ih je Ihan proputaoredom. U tijem prilikama pomagae Devetom njeki piskaralo, koji se uvijek unjao oko dvora, aIhan otvarae gvozdeni koveg, smjetajui pretenije isprave i vadei novac.

Eto u kakvu se zvijerku preobrazi vitez iz vremena Kulina bana, serdar iz drutva Jankovia!

I eto zato je plemi Slavo D. iz dna due prezirao plemia Ila IH-oga Mvia.

II

Onijeh godina kad Princip propade, te Francuzi, osvojivi Primorje, uvedoe nove uredbe idadoe narodu vie slobode, nastade seoba beskunika u primorske gradove.

Bilo ih je otsvuda i u svakoj nonji: sa bosanske i hrvatske granice, iz planina i zabitnijeh mjesta,u pelengaama sa poom oko glave, u benevrecima i razdrljenijeh grudi, ponajvie mladi iodluni ljudi. Jedni se upisae u pandure, drugi se najmie, a veina ih ivljae s dana na dan,kriomarenjem i kraom.

Meu tijema bjee doao u X njeki Todor Bulin, ovjek ute dlake, kratka trupa, dugih nogu,

pjegava lica. Po kroju haljina kao da bjee od Vrljike, ali bog sami zna njegovo pravo porijeklo izaviaj, njegovu prolost, njegovo pravo ime.

Todor se najmi kod popa u zagrau, i ugodi mu. Pop mu bude provodadija, te ga, poslije jednegodine, oeni s jednom udovicom. Ta se dobrosretnjica zvae Ika. Ona imadijae povelik vrt podsvojom kuicom, na kome je gajila povre, te prodavala na trgu. Uljez Todor- koga iz aleprozvae Todor Ikin -posluivae i dalje popa. To je trajalo jote godinu, kad jedne zimske noinjeki zlikovci navale na kuu popovu, njega rane i sve mu ponesu.

Dugo se ne mogae ui u trag zlikovcima. Najposle jedan bi uhvaen i taj im oda da im je Todorbio vo. Todor dopade tamnice, ali poslije deset godina izae zdrav i ugojen, kao iz manastira.

Tada se skrasi kod kue. Obraivao je vrt i naimao se kod imunijih teaka. Nego u dokolici,otisnuo bi se po okolini i krao stoku, dok jednom osvanu mrtav pod tuom stojnicom; zrno mu jerazmrskalo glavu.

Ostade Ika sa tri sina. Najstariji Ilija uvre se na oca - skita iste krvi. Dva mlaa Jakov i Periabijahu dobri momii, radie i tedie, a s Ilijom rastijae svako zlo. Tako je trajalo za koliko jeIka starala. Jakov i Peria rade kao crvi, ponaaju se kao devojke, paze majku, a Ilija se klana poulicama, krade kuu, svaa se i opija.


6/30

Peria i Jakov bjeahu od svojih vrnjaka od straha da ih ne kore bratom. Najtee im je bilosveanikom kad po zagrau uzavru pjesme, kad njihovi drugovi gomilama prolaze ulicama, gdjeje djevojaka, a njih dva, kao njeki odvojenici, ginu od ame pred kuom. Jer koja bi djevojka snjima gledala, iako bijahu prikladni momii? Ta prisjelo bi joj odmah od drugarica, toj snasiIlije Buline.

Najposle Peria i Jakov otjeraju Iliju iz kue.

On se pribi kod nekog konopljara kao pomonik, - posao veoma lak, jer nema ta drugo do daokree veliki toak. Tu je izdrao punu nedjelju dana, pak posta dera u klaonici, pak ribar, pakfakin, i sve tako na izmjenu, odmarajui se esto u ljepiu, dokle se jednom ne razboli smrtnona ulici.

Tada ga braa nou prenijee u kuu. Dok je on u tlapnji bulaznio kojeta, tuna Ika naricae, a upotonju poe da se tjei:

- Zlo je pri njemu roeno, kao i pokojnome ocu! U krvi im je tako. Vi ste se umetnuli naujevinu, bogu da je hvala! Ali, vidite, mogao bi se popraviti, ako preboli.

- Da bog da! - govore braa.

- Moe, moe, biva toga... Pamtite li pokojnoga Vujana? Je li da je bio krasan ovjek? Jest, ali umladosti ne bjee ni malo bolji od naega Ilije. Mati mu nemae do njega jedinca, pa opet jojdoe da ga pregori,jer otide bosonoga Gospi na Vrhpolje i ree: "Gospe moja, ili uini da sepopravi, ili ga uzmi k sebi!" Kad se jadnica vrati kui, zatee Vujana smrtno ranjena; u zavadi,jedan ga susjed udari noem u slabine. Ali, preko nadanja, osta iv i posta miran kao jagnje iokui se, ele, pravi ovjek.

- Vidite - nastavi poslije dueg muanja - grijena ti sam, i ja sam namiljala da uinim zavjet,isto kao mati Vujanova, a ovo se odazivlje!... Teko majci kad do toga doe!

Braa se zaplakae.

Bolest ne savlada Ili'nu tvrdu grau. U dugom oporavljanju imao je ponuda, koje su kupovanebile znojem njegove brae. To ga dirnu te, kad mu se snaga povrati, poe raditi uza njih, svruipomalo stranputice, koliko se moglo podnositi...

Jedne nedjelje bijae Ika sama u kui kad Ilija utra bez due i zakrauna vrata iznutra.

- to je? - tek izgovori stara, a s ulice zasue bubulji u vrata. Die se graja:

Otvori!... Daj nam ga u ruke, ili emo ti razoriti kuu nad glavom! - viu njekolicina, gaajuineprestano.

- Nemojte, brao, radi boga! - stade preklinjati stara, pa da ih umoli, okrinu vrata. U isti mahzgodi je kamen u grudi, te pade nauznak, kao svijea.


7/30

Ljudi smueni zbog nehotina zla djela, pobjegoe.

Ika umrije sjutradan.

Opinski straari uhvatie Iliju.

Desetak dana posle toga, pue glas da opina otpravlja trojicu u vojsku.

U ono doba Dalmacija ne davae vojine, ali su opine silom iljale zle ljude.

Slee se silan svijet na obalu da vidi Iliju i njegova dva druga, sva tri u pratnji straara, kako ese ukrcati.

Svak im poeli: sretan put bez povratka!

III

U po jutra izae iz kontova dvora njeka omalena jedra ena, sa svilenijem rupcem ukrtenijem nagrudima, i silnijem, zlatnijem prstenjem na prstima, nosei u jednoj ruci zdjelu juhe, a u drugoj,na kruiu, kriaka limuna i narane. ena oprezno ue u pisarnicu, te pokloniv se malko, stavijuhu pred Devetoga.

-Dobro jutro, jora Garofola! - pozdravljaju je ostrvljani. - Zdravo uranili!

- Zdravo, judi! - otpozdravi im zemljakinja, pa odmah nastavi nosei krui natrag:

- Hajdemo, I-han, mluodi je vej gorik.

Ihan poe za njom.

- Pi-pi-pi! muoj Roro! - vabi Garofola penjui se opet s nategom uza stepenice, kojima gotovozahvaa duinu svojim irokim krstima. - Pi-pi-pi, muoj Roron! On jete spi! Lak, polak, kuontemluodi, nimote ga otro budit'!

Ta jora Garofola prije trideset godina ue u dvor kao dojkinja, pa osta kao slukinja i svri kaoupraviteljka, koja je i Ihanu zapredala. Po gradu bjee nahoda i nahotkinja, koje narod prozvaKontii i Kontike. Govorilo se da je njih Garofola nauto pomagala i kuila.

Kad bi stari posrkao juhu, izaao bi u obor, a za njim pisar i seljaci. Stari bi digao glavu putprozora njekadanje kule, a to bi i ostali uinili. Sad bi Ihan i Garofola otvarali prozore i iznosilina sunce mnotvo ptica u krletkama, pa onda dva uka na tojagama, jejine, kraguje, grlice ijednoga orlia, a svega toga pernatoga naroda stane cvrkutanje, gukanje, ukanje i kliktanje, dabi ta graja progluila i gluha.

Ihan hitro siplje proso, ulijeva vodu i isti tamnice zarobljenicima, a Garofola im samo teparedom, drei jednako one krike u ruci.


8/30

Pa onda se otvori krajni prozor i ukae se visok ovjek, od trideset godina, tanak kao trska, elav,krezub, crvenijeh jabuica, kao da ih bjee omastio, ria etkasta brka, sitnijeh i modrijeh oiju.

- Dobro utro, kuonte mluodi! - viu ostrvljani.

- Dobro jutro! - pozdravlja pisar.

- Dobro jutro, pape! - veli jedinac, naljednik konta Ila IH-oga, konte Ile H-ti, pak iznese jednogstarog operutanoga papagaja.

Sad dopadne Garofola, pa njih dvoje stanu istiti krmelje ptici, maui joj preostala pera rakijom.Deveti paljivo motri; najposle podvikne:

- Bon orno, Roro, bon orno!

- Odgovori papi! - sokoli ga Deseti.

- Javi se Roriu muoj! - dodaje Garofola i oboje golicaju Ronrona, a on treska elavomglavicom, kao da mu se teko sjetiti kako treba otpozdraviti. Najposle zakrijeti: "Bon ornoonteee!"

Eto ti sad veselja svijema. Ako je stari dobre volje, stane prvi priati kako je Ronron u mladostibio otroum. Za njim kazuju to isto Deseti, I-han i Garofola. Ova esto govorae:

- Ja vam kaem da je grihota, boe prosti, ak ni kren, eh kad je bil mluod, imal je vie pametinego mlogi kreni!

A virujemo, jora Garofola! - odgovori koji lukavac, da se preporui moguoj slukinji.

- Virujemo, za ne! Eto gospodske tice malehne, malehne, pa govore vie jazik', po naki potalijanski, po tudeki, a naa dica od pet lit' ne znaju toliko ri' po materjem!

Ako bi Deveti prepleo prste i stao obrtati palac oko palca, to bjeeznak da se prisjetio njetovano zabiljeiti u kakvoj pogodbi, a poto ne mogae biti u pisarnici bez sluge, to bi viknuo,prije nego ue:

- Hajde, I-han!

Deveti jo eka: hoda i hoda, pak e planuti:

- I-han! Ile! Korpo dela votra madona...

Boe mi oprosti! uje ti magarino, da toliko dangubi, kada ti se kae da ima posla, a?

- Kao da sam ja kriv, jor! Kao da je meni ba milo hraniti tiurine!


9/30

- Dosta sad! - vikne Deveti i prstima smrska kou na elu da prikupi svu pamet, iz koje eiscijediti njeku reenicu. Ali je bivalo dana kad tu svetu tiinu pobrka Ronron. Nakljukan irazgrijan na suncu, stari brbljov stane se derati iz svega mozga, mijeajui izreke to mupreostae u mozgu: - Adijooo! Mala bili malo! Kom-pa-nji mar! Ajns! Cvaj!

Tada bi Deveti pomaman:

- Ile! Korpo dela!... Zavrnuu mu vratom, ako ga namah ne ukloni!

I, - han bi se tad podmuklo smjekao, jer mu veoma goae kad bi se gospodar stoga ljutio. Ali,usred toga, ako gospodar, kazujui u pero, nehotice izostavi kakav vaan uvjet, Ihan, jednakosrdit, napomenue to, onako surovo. Tada Deveti ustane, uhvati ga za puce na kruatu i gledajuiga milostivo potapae ga po ramenu. Tijem je meu njima mir uinjen.

Prije nego se svri posao, Deseti sie i ukoanji se na pragu, zvjerajui o icama.

- Pape, ja u malo izai!

Svagda se morae javiti.

Ako je ocu do razgovora, zadrae sina malko - uvijek na pragu - tuei mu se na zla vremena,na zle dunike, na svoje meko srce, zbog kojega e najposlije propasti. Ako nije voljan, tadasamo odmahne glavom, ali e svagda dodati:

- uje ti, nemoj se sastajati sonijem!

- Bo-bo-e sauvaj! pape moj! Aj^bo-bo, ne-ne-ne! - ueprtlji se Deseti, crvenei na sav mah.

Tako je tepao, im se malo uznemiri, a crvenio je stoga to je lagao, jer se s onijem, s kontomSlavom, najradije druio u kavani.

Deseti grabi svojim dugim kracima, a pri tome mu glavica jednako igra, ba kao u ptice kadskakue. Ulica izduuje na rastoku drugih ulica, pred ljekarnicu "Kod spasitelja".

U toj ljekarnici bivalo je uvijek pet-est dokone gospode na posijelu. Glavni bijahu: jedangojazni kanonik vlastelin, jedan stari bogati ljekar, jedan bogati skorojevi, koji miljae da ne bimogao ivjeti dva dana bez ljekova, i jedan aljivac, za koga se ne znadijae im ivi, ali se znaloda dobro ivi.

Njima je Deseti dobro doao, ba kao poruen. Ako bi on htio da ih mimoie, tada je dosta danjeki ispane preda nj.

im ue, prihvate ga kao da ga ne vidjee bog zna otkada.

- O, ooo, karo, karisimo mio! - vie kroz nos kanonik.

- Ma gdje si ti, ovjee, a? Jesi li opet bolestan? - pita ljekar.


10/30

- A ti ne zna ta je nova? - zapitae aljivac.

- Ne-ne-ne! ta? ta? - ubrza Deseti.

- E, ta, moj brajko! samo sluaj! - I stanu izmiljati kojeta, da ga zaplae, na pr. po gradu se

klana bijesan pas; utekao je iz tamnice straan razbojnik, kojega ahu osuditi na vjeala; teaci!se pobunili protiv gospode, zbog dohotka.

Deseti blijedi i znoj ga spopada, ne sumnjajui da je sve istina to uje, iako su ga slinijembajkama prepadali gotovo svakoga jutra. Poto se nasite, puste ga, a on krene dugom ulicom,obilazei pse i oruane ljude, koje udesi. Jo mu je pretrpjeti peckanja i dosjetke omladinesvakojeg stalea - od prolaznika, iz duana i radionica - bezobrazno namigivanje mladijehprostijih ena, to ta najvie ljuae, pa ga eto u veliku kavanu.

Tu zatee radnijem danom njekoliko asnika koji odvojeno sjeahu, njekoliko isluenijehinovnika i meu njima Slava D. Deseti veoma utivo pozdravlja svakoga, Slava osobito, koji

mu uvijek, bez rijei, prui dva prsta desne ruke, pak ustane i prie biljaru.

Deseti bijae vrlo dobar igra. S njime se malo koji u gradu mogae mjeriti, osim Slava, ali gasvaki mogae dobiti, samo neka ga zbuni, neka mu rekne na pr.: "Ne broji vam se taj uda rac, jerste povukli tapom!" Ili "Otkuda imate petnaest? Samo dvanaest, gospodine!" Toliko bjee dostada Deseti izgubi. Slavo to nije inio; ta vie, on ne doputae da ga zadirkuju.

Pred podne izae i stari kamatnik, praen svojim dunicima, te se uputi k manastiru. Ihanzatvori prozore i stane etati ispred dvora. Deveti, oprostivi se s ostrvljanima, prihvati svogastaroga prijatelja gvardijana fra Vincenca, njekoga debelog Talijanca, koga narod prozva fraBavom. Njih dvojica sporijem koracima, ustavljajui seu prepirci svakoga trena, preu obalu,

zaokole iza saborne crkve na trg, gdje je velika kavana i gdje im se pridrui Deseti. Odatle edugom ulicom, koja svruje kod pomenute ljekarnice. Ta etnja traje dobar as. Kamatnik strieoima na sve strane, neeli ugledati koga dunika, kojega treba opomenuti, a u isto vrijemepaljivo slua od uenog prijatelja to je o emu rekao sveti Augustin, ili sveti Toma Akvinski,ili koji priznati svjetski mudrac.

Ihan prie ka duhovniku i poljubi ga u ruku, pak ue u dvor, za gospodarima, zakraunavioborska vrata.

Sa kamenijeh stepenica ulazi se u visok trijem, gdje je strop drven, a pod sloen od sitnijehkamiaka nejednake boje, gladak sav kao jedna mramorna ploa. Petera su vrata du trijema,

vrata visoka, 'dvokrilna, od mrka drveta, sva ispunjena prelijepijem rezbarijama. Kroza srednjaue se u prostranu dvornicu, gdje je pod i strop kao i u trijemu, po stijenama golema mletakaogledala i slike starijeh Mvia i providura, optoene zlatnijem okvirima. Naokolo su irokestolice, postavljene zelenom svilom. Iz te dvornice, kroz omanja vrata, ulazak je u etiri sobe,takoe ispunjene starinskim raskonijem pokuanstvom.

Sa dna trijema vode stepenice na gornji boj, kud sada krenue sva trojica. I gore je slina podjel a,samo to dvornicu zamjenjuje ruaonica, a sobe su manje, te ih je vie. Garofola je postavila na


11/30

prostranom stolu za etvoricu i ona se zabavljala sa Ronronom, kojega svakoga dana kad se ruai veera prenesu tu iz kule. Deveti sjede u zaelje, Deseti njemu s desne, prema ovome Garofola,a I-han malo dalje, odvojen. Njeka stara ispijena kuharica, crvena nosa, odjevena polak teakipolak varoki, donosi juhu. U povratku ne moe ni ona na ino a da ne rekne koju ljubaznuoboavanoj ptici.

Dokle oni jedu, ded' da ujete uglavnome to je zapamtio slavni Ronron.

Poslije Devetoga, papagaj bijae najstariji ukuanin u dvoru Mvia. On je gledao jedinogakonta Ilu devetoga kao mladia pusta i bogata, U doba Francuza, kad se prekidao zakon, kojidotle bjee naposeza vlastelu, a napose za puane i kmetie. Ronron je zapamtio svatoveDevetoga i pitan je bio iz ruku kontee Matilde, odive plemenitijeh D-a, bijesne i prelijepevlastelinke. Ronron bjee svjedok prve ljubavi potonje mrzosti, izmeu Devetoga i Matilde.Ronron jedini mogae pouzdano znati bjee li istina to se po gradu govorilo... Njeki mladipukovnik bjee esti gost u dvoru, iako nezvan. Najposlije Ronron zapazi kad jedne zore zacilikau velikoj spavaoj sobi, na prvome podu, mali Deseti, a istoga danapred vee ispusti duu

Matilda. I tako ne bi sueno ni materi da se nagleda djeteta, ni pukovniku da mu kumuje, kakobjee obrekao.

Ronron bjee velika razbibriga mlaanom vlasteliniu, koji se othrani vie lijekovima. negoGarofolinijem mlijekom.

Kad je Deseti po godinama mogao izuiti malu kolu, tada mu otac najmi "metra" Luju,isluenog uitelja. Na veoj muci bjee sada Lujo sa boleljivijem plemiem, nego njekad sa 50-60 ivolaznijeh teaia. S ovijema je, dodue, morao biti po cio dan, al' je barcarevao nadnjima: jedan klei na piljcima, drugi dubi na jednoj nozi, treega razapeo, ovome ispraio tur,onome dlane, - esto, borme, spopani "boji potreba" te mlati njim lijevo i desno, po glavama i

trupovima! Tako je bivalo dvadeset godina, sa gomilama avolia, a sad pred jednijem... postamanji od makova zrna! Njemu Lujo tepa, tobo od milote. Samo kad se plemeniti ak sasvijempronevaljali - recimo kad iglom bocne metra u stegno - tada Lujo skoi i... mrkne duhana dvaputa vie nego obino, pak e ozbiljno:

- Molim, jor konte, da nikada ve to ne uinite! Sad sluajte: be, a, ba; be, o, bo...

- ta je Ronronu, jor metre? to se vrpolji? Da mu nije u pod krilom? - prekada ga dijete.

Lujo lagano rastegne krilo papagajevo, te izdreljivi oi kroza zelenkaste naoari, traizareznike.Zatijem, red bijae pozabaviti se kanarinkom Mimi i jedinijem drozgom, po imenuKikom. Utoliko i jora Garofola donese metru aicu rakije i popria se s njim - Lujo bi vazdastojao pred njom - i tako se svri as predavanja.

Deveti se razgoropadi doznavi da je Lujo poeo kriom donositi ptiice, koje Garofola, takoenauto, hranjae u starinskoj kuli.

- Ti, kenjederu jedan! - viknu mu pred pisarnicom, - da nijesi ve preao moj prag! Ja te plaamda mi ui dijete, a ti mu puni glavu kojekakvijem ludostima!


12/30

- Ilutriimo jor konte, vjerujte da ne znam...

- ta: "Ne znam"! Eno gore deset ptica! Sino je dijete brbljalo da mu kupim vapca i ljepak, daide u lov! A? Zar nijesu to tvoji savjeti, kenjederu najzadnji!

-Nimote se griit', konte! - umijea se Garofola. -Nimote ofendivat' prava lovika, er ja somkriva, za ja som rekla muolom da emo ga slat' u lov, im naui kak vaja: a-be-ce. A, po boga,a je zla u tom? Nij li medik reka da muolom triba hoda i iste arije, gospodine?... A, Ihan,javle munjeni, a su se tebi usta zalipila?

Ihan, mudro, izdaleka, navede govor o zdravlju kontievu i povladi Garofoli.

- Hajde, neka. bude i tako, ali sve s mjerom, korpo dela madona, boe oprosti! - zavri Deveti.

Poslije te male smutnje, konti se priljubi uz Luja, a on, da ugodi bolje pitomcu, pod starostnaui ispunjati ptice, te se starinska kula napuni i njihovijeh tjelesa.

Na kraju proljea, jednoga dana, pred fra Vincencom i domaima, bi ispitan Deseti. Gvardijan iotac injahu se nevjeti to je metar doaptavao gotovo svako slovo. A kad malia izree naizustsav "Oe na" i komad "Zdrave Marije", Garofola se zaplaka od miline.

Sjutradan povedoe kontia prvi put na ptice. Naprijed je hodio metar, nosei uka na tojazi. Zanjim Deveti, vodei sinia za ruku. Za njima Ihan, nosei dvije krletke vabaca, i snopi prutiapod pazuhom. Poljednji jedno teako dijete, sa kotaricom hrane na glavi.

Ptiari padoe daleko od grada, na kontovu batinu, gdje, amajui do prvijeh hladova,namamie dva drozga.

To se ponavljalo dva u nedjelji, s tom razlikom to u pohodima zamijeni Devetoga i Ihananjeki Tuklin, ilav mlad ovjek, po zanatu kroja, koji je radio samo kad bi ga glad nagnala, alibjee strastan i vjet ptiar.

Silno kretanje po istom vazduhu pomoe metiljavom kontiu, a taj boljitak u njegovu zdravljunaknaivae starome prilian troak i veliku dosadu u kui, koja postade kao njeki pregradakNojeva kovega. Do kraja jeseni sjatilo se bjee oko Ronrona, Mimi i Kika mnotvo pernatijehdrugova. Koliko je puta spoetka Deveti planuo u pisarnici:

- Ihan! Korpo dela madona, boe mi oprosti, izbaci ih van!

Ali bi ga namah ukrotila mudra Garofola:

- Ako ete da ubijete muologa, ondak muoete to uinit', er to bi isto bilo a i zaklat' ga! I etokako starinska kula postade ptinjak.


13/30

Tri godine jote uae metar Lujo maloga, pa ga predadoe fra Vincencu. Naskoro iza togameetar promijeni svijetom. Fratar je predavao Desetom za tri-etiri godine na pretrg, kad bi rmladi nakanio. Ali kako rastijae, tako je marljivije polazio u lov sa vrijednijem Tuklinom.

Jo nam je spomenuti da Deseti oboli smrtno 18 godini i u toj bolesti izgubi kosu i zube.

Zatijem nikakve znatne promjene ne bi u dvoru Mvia, do onoga asa kad ih eto ostavismo zarukom. Ronron, Deveti, Garofola, Ihan i Deseti, za toliko i toliko godina, dva puta dnevnobijahu na okupu, izmjenjujui jedne te iste misli.

Poslije objeda, stari bi otspavao dva asa, a mladi konte sa Ihanom i Garofolom opet oko ptica.Kad stari ustane, sin ga je pratio na veernje molitve u manastir, jer iako mu otac gledae krozprste jutrom, veernje ne smijae propustiti. Iz crkve bi se proetali sa gvardijanom istijem putemkojim i pred podne, pak na veeru i u krevet.

Eto kako je bivalo, s dana na dan, u dvoru M-kovia, osim kada bi konte Ile H-ti krenuo zorom

sa vjernijem Tuklinom u lov.

IV

Proteklo je etrnaest godina od smrti Ike Bulinove. Njezina mala krovinjara uzvisila se i rairilase u lijepu teaku kuu na jedan pod s prozorima, sa strmijem krovom, sa slariem i drvenijemstepenicama, koje prolaze uzlazi iz ista ograena obora.

Nedjelja je poslije podne u poetku jeseni.

Na slaru sjedijahu dvije ene i troje djece. Obje su ene mlade, stasite i plave. Iz daljine rekao bi

sline su, samo to je jednoj na glavi crna povezaa. Iz blie vidio bi da je ona u crnini po licuospiava, a da toga nije, ljepa bi bila od druge.

ene gledahu, preko susjednijeh kua, na daleku glavnu ulicu, kuda je vrvio narod. Odjednom,iza roglja njihove uske ulice izae njeki vojnik, sa tapiem u ruci. Vojnik upita njeto jednogadjeaka, pokazujui tapom Bulinovu kuu, pak se uputi upravo k njoj, te prije nego enemogahu izmijeniti svoje misli, bjee on u oboru.

- Pomoz' bog! Je li ovo kuaBulinova? Moe li se naprijed? Kamo ih? -pitae vojnik penjui se.

Ona s bijelom povezaom izmae se s klupe, a ona druga sjedei na pragu, pokri lice rukama.

Djeca se zbie iza praga.

- Bog pomogao! Jest kua Bulinova. Koga trai? - odgovori ona s bijelom krpom.

Vojnik sjede na njezino mjesto, skide ajkau i stade brisati crvenu kou na licu i rii snani brk.Kad uvue rubac pod ogrlicu, da i vrat protre, izgovori na pretrg:


14/30

- Sakrament, ala je vruina! Dakle se obogatili, a? A kamo ih, kamo? Ja, danas je nedjelja, ukrmi su odista... E, e, e, pravi dvor, pravi dvor!

- Ma, molim vas, ko ste vi? - zapita ena iza njega. Glas joj malo drhtae.

- Ja sam ti... mislim da sam ti djever, zna Ilija, onaj ... jesi li ula.

Obje aknue iznenaene. Krastava sepribra odmah i ustade.

- Zdravo bili!

_, No, no, a ti koja si? - zapita Ilija, izvadiv iz paga jedan fiek.

._ Ja sam Ana, udovica Periina.

_. ta?... Umr'o Peria! - ree on. Na licu mu izbi uenje, ali to potraja trenutak. Pomnjivo nae

prstom iz onoga fieka malko masti, te zasuka brk. - Sakrament! Dakle umr'o! A ja nita znaonijesam! Tako ti je kad ne mare braa za brata! Ja im pisah njekoliko puta, pa mi ne odgovorienijednom! - Opet nagnu ploskom.

- Mi nijesmo primili pisma! - rei e ona druga.

- Taa-ko! No, no, ti si Jakovljeva?

- Marija. Ja te se sjeam. Bilo mi je deset godina, kad ono tebe... ti ode u vojsku. Dobro sam tizapamtila oblije, ali te sad ne bih poznala. Ja sam, zna, ki Marka Tomia.

- E, e, - uae se Ilija palei debelu cigaru. Pa uprije tapom put malie, kome je moglo bitiispod est godina. - Je li mi ovo sinovac? E nalikuje na pokojnoga djeda. Kako ti je ime, a? Pu-u!to se plai, kozliu! Amo ti, curice! I ona se mrdi! Divlje, pa divlje. Gle, i drugo ensko! ije lije koje?

- Sve su moja, - odgovori Marija. - Od pokojnika ne osta djece.

- Bolje je tako. to e sirotinji djeca? Marija pocrveni i zausti njeto, ali je prekide jetrva:

- Eto braje!

Vrh ulice primicae se gomila za onijem djeakom koji bjee vo Iliji. Od te gomile odvoji sevisok ovjek, te poe bre. Na njemu je bio nov, optoen gunj, koji nije obukao, nego se ogrnuonjim, pa sad, u brzu hodu, namicae ga neprestano ramenima. Tako ine nai teaci kad supotreseni.

- Sa-kra-ment! je li to Jakov?

- Jao! - pljesnu se Marija, pokazujui narod. - Jao! kao na komendiju!


15/30

ak bijae i ena sa malom djecom u naruju.

- Sakr... Kako si mi obrkatio, opleatio! - viknu Ilija, kroivi ususret bratu, pa ga uhvati zaramena i poljubi se s njim.

- Kako si.! -jedva izree preneraeni ovjek.

- Zdravo, a ti! Sakrrr... pravi granadir! Ti se okuio, napunio kuu djece, sahranio brata, a ja nitaza to ne znadoh. No, no, opet dobro.

- Ja... brate... ja ti se ve nikad...

- Servus, zemljaci! - viknu Ilija punu oboru eljadi.

- Zdravo, Ilija! Dobro doao! Jesi li u ivotu! - viu ozdo.

- Ja sam mislio da si odavno na onome svijetu i due sam se tvoje sjeao -poe Jakov.

- Ha-ha-ha! ta je dobra! Due mi se sjeao! Ha-ha-ha!

- Onaj pokojni kuli, to je s tobom otiao, priao je u povratku da si poginuo u jednome boju uItaliji, - nastavi Jakov. - Dosad evo svak je od nas mislio da si mrtav.

- kuli je to priao! Dakle, velite, otegao je papke!

- Pravo, po dui, br'te, hvalio te pokojni kuli, -poe njeki stari, odbijajui dimove iz kratkakamia. - to jes', jes', br'te, kazivao je da si se dobro podnio u njekome ratu, da te kapetan...

- Ja sam bio u dvadeset i pet bojeva! -prekide ga Ilija, okrenuv lea svojima na slaru i irei rukepo prijeazi. - U dvadeset i pet bojeva razumije li? i mal' da ne u svakom drugom bio samsmrtno ranjen, akamoli to je priao gubavi kuli. Deset puta bio sam smrtno ranjen. To nemoe ovjek vjerovati, ali je tako. Ja panem, odnesu me u bolnicu, ljekar me pregleda i kae:"Tot!" - to ti je naki: "Umr'o!" Alzo, deset je puta ljekar rekao: "Infanterist Ilija Pulin tot!" Onitako izgovaraju: Ilija Pulin! A ja odleim po mjesec, po dva, dokle ne istee otrovana krv, pa jaipostanem. Alzo, tri su mi se prebijene kosti srasle: lopatica, jedno rebro i gnjat. I gnjat -

razumijete li? Toga ljekari nikad ne vidjee. Nego, idimo redom. Svakoga puta, kad se oporavim,kau mi starjeine: "Pulin, vi ste dopili slatna metalja, sat moete na kua!" A ja njima: - "Jok,gospodo! Ilija Pulin ostane! Ilija Pulin pravi Dalmatinac! Dokle bude rata, budem ostat'!" I tako

ti, moj rode, ovaj vitez izdra dvadeset bojeva i osam smrtnijeh rana! - svri Ilija busnuvi se ugrudi, pa ponovo prinese plosku k ustima.

- Popusti za dvije rane! - ree njeko usred priguena smijeha.

- Molim vas, brao, da nas ostavite na miru, a imaete kad nasluati ga se! -presijee Jakov,osmijehnuv se malo emerno. - A vi dvije, to ste se ukoanjile? Zar, ti Marija, ne misli da trebazgotoviti veeru, a? Ta nee mi tako brata doekati.Hajdemo, Ilija, u kuu.


16/30

ene uoe i povedoe djecu.

- Ma bie i car sluao za tvoje junatvo?

-poe opet onaj stari s lulicom u ustima, ba kad svi ostali krenue da izlaze.

- Ko? Car? -prihvati Ilija suui brinu. - Bolan ne bio, ja sam sa carem govorio, ba kao sad stobom, ne budi primijenjeno! Kad je dohodio u Mletke, te drao smotru nad svom vojskomujedanput viknu s konja: "Ko je Ilija Pulin?" Ja kroim tri puta ispred vrste, pa viknem:

- Evo vaega vjernoga vojaka!

Car mi se dobro zagleda u oi, odjaha, pa hajd', hajd', k meni, te me udari, to ikad mogae,dlanom po ramenu, viui:

- Bravo Dalmatinac, brrrra-vo! Da mi je samo deset regemenata takih vojnika, pa da osvojim

drugu kraljevinu!.. ao mi je, ao mi je, ao mi je - (ba tako tri puta ree) - to si ravozabiljeen, a da toga nije, smjesta bih ti dao zapovjednitvo nad svom ovom vojskom. Nego idikui, a dau ti dobru slubu, da ti bude obilato dovijeka. A zasad evo ti sto dukata...

- I dade ti toliki novac! - viknu prostoduno jedna ena, cupkajui dijete u naramku.

- Stan', ne prekidaj me! ... Oni oficiri, to bijahu oko cara, popadae na koljena:

- Svijetla kruno! - ree najstariji - molim te da Iliji prosti pogrijeke, te neka nam ostane, kaona drug i naa dika. Jer, najposlije, ta je krupna zgrijeio? Gotovo nita! U ljutini i zavadiposjekao dvojicu, trojicu, kao'no ti estok vojnik. A to se moe oprostiti vitezu, koji je izdrao

trideset bojeva, koji je dopanuo petnaest ljutijeh rana...

- Pridade opet! - napomenu onaj ozdo.

- ta ti to mrmolji, mladau! Jezik za zube pred starijim! - Ele, car se nasmija i dohvati za kajida otpae sablju svoju, pa da je meni pripae, - to car ini jedan put u ivotu, kad hoe da poastinajvie to moe. Ali ga ja pretekoh:

- Nemoj, svijetla kruno! Hvala ti do boga, ali sam se zaelio mira! - Tu je bilo svakojakih rijei:molbe, vike, pa, borme i prijetnje, ali ja ostadoh pri svojoj, uzeh onijeh stotinu dukata, oprostim

se s drugovima, odjenem se lijepo, pa k mojoj kontei...

- U-ha! - stade glomot u oboru. Jakov pljunu i ue u kuu.

-Ne obziri se na djeurliju, Ilija! - ree stari. - to je odraslo s govedima, ne zna gospodskerabote.

- Tako je - dodade drugi tobo ozbiljno.


17/30

- Ko bi ta kontea? ena ti, to li?

- Odlazite, ako boga znate! - viknu Marija s praga.

U kui se zau tutanj njeki, vriska djece i priguen glas udoviin, - kao da se rvae s djeverom.

- Stanite, jo deset rijei! - izdera se Ilija, preduujui s ploske, ve treten pijan.

- Ko je bila, pita? Najljepa, najbogatija udovica u Mlecima, more! Kontea Vivaldi...

Jakov, zelen u licu, iskoi i uputi se niza stepenice, a na to gosti zagrabie.

Snahe uvedoe djevera i povedoe ka postavljenom stolu.

- udna blutia! - ree stari kad Jakov zatvori oborska vrata za njima. - Nimalo se izmijenionije!

- Istina je da lae i paralae, ama bih ga sluao cijelu no! - doda njeki.

To potvrdie svi i dogovorie se da ga sjutradan aste u krmi, a bie jo druine, jer je sveanik.

Jakov sluae to iza zida. Poto otidoe, Dugo jote osta pogruen, pak mu se natuti oko srca, tebriznu u pla kao dijete. Ue pod slarski svod, ispra oi vodom iz vijedra, a ubrisa ih rukavom, tese vrati u kuu.

Ilija hrkae na sav mah, naslonjen elom na ivici od stola.

Bez rijei jedne, Jakov ga uhvatiispod pazuhe i odie; ene ga epae za noge i legoe ga nakrevet u nuglu. - Cijela prostrana suhota ne bijae ispregraivana, a bilo je njekoliko posteljanaokolo. - Brat mu izu izmetine i otkopa mu mundir, pak se vrati ka stolu. Tu se nalakti i pokrilice rukama. Marija i Ana posjedae, pa ekahu da domain izree one dvije plase peenegovedine, to ve okorjee nasred stola.

- Jakove, brate, batali brigu! - ree mu ena. - Ded', brate! - pa mu poturi jelo, ali u taj isti mah injoj grunue suze.

Jakov opsova, skoi, naglo svue kruat, otpasa se i izu, sve to u tinji as, kao da miljae u voduskoiti, pa se prui na krevet.

ene su dugo aptale za stolom, te i one polijegae.

Zorom zabrujae zvona u gradu, navijetajui blagdan, "jesenski Boi", kako njegdje u Primorjuzovu Svisvete.

Jakov bjee istone crkve, ali iz ljubavi prema svojoj Mariji ne rabotae o velikim katolikimgodovima. Toga jutra, uz jeku zvona, dogovorno, obukoe teatno ruho, preporuie Ani kuu i


18/30

djecu, saoe u obor te pognae mazgu u polje, ne da rade, nego da se razgovore podrobno, naosami.

Granu topal dan, kao usred proljea, kakov samo u Primorju u to doba godine biti moe.

U oboru igrahu se djeca, Ana zamiljena sjedijae na slaru; pred njom bjee rukomija vode,spremna za djevera, kad ustane.

kripa oborskih vrata trgnu je iz misli. Ue jedan opinski straar, njeki tutu, kome sabljadopirae do lanaka.

- Dobro jutro! Ovo je kua Bulinova, rekoe mi. Je li tu Ilija Bulin, soldat? Ilija skoi na prag.

- Ko me trai? ta je?

- Poruka od opinskog tajnika da mu se prijavi po podne. Istina svetac je, ali...

Pljusak mu prekide objanjivanje; Ilija mu izli svu rukomiju vode na glavu.

Mali straar, sputajui s neba sve vinje sile, istre sablju i potee uza stepenice, ali videi kakorutave zasukane miice Iline dre stolicu, vrati se, prijetei.

Ilija ne upita za brata, ni za drugu snahu, niti i za to, nego e na polasku:

- Sa-kra-ment! Ovdje se ne pije kava izjutra, a ja navikao. Da nema... ovaj... jedan banovac?Teko mi je mijenjati pedeseticu.

- Pogodio si, brajo, da nemam! Mi smo eljni vidjeti bijelu paru, a ti e cedulju isto moratirazmijeniti, ako je -

- E, gle, mudrovanja! Daj, nemoj se mrgoditi, golubice. Zna da u ti vratiti desetostruko. Vie eti donijeti to u u jedan mah pokloniti, nego to donosi za po godine ono - treska! - treska! -pokaza tapom stativu.

Udovica drui odrijei rubac, u kome, na njezinu alost, bijahu same plete, te mu morade datijednu.

Ilija ponosito oteta u kavanu. Iz nje, s naetom cigarom, krenu da se nagleda svoga rodnog

mjesta, a i ono njega. Po ivljim ulicama sretao je mnotvo crkvara, ponajvie mladog enskinja,a tada bi se utapio i sukao brk. Svrnu i u dvije-tri crkve. Najposlije otide u opinsku kuu, gdjemu inovnik pregleda vojniku bukvicu, pa mu iati drugu bukvicu, zbog krtenja straareva.

Pred gradskim vratima udesi mnotvo teaka, te njekoliko od onijeh to ga sino sluahu.

- Zdravo, Ilija!... Servus, jor Ilija!.. iv bio, vitee! - viu to koji.


19/30

- Servus, servus, zemljaci! - odazivlje se on i prua svakojem po dva prsta.

Nije ga trebalo moliti da poe s njima u krmu. Gozba se nae rakijom. Kad mu zasuzi jednooko, stadoe se nadmetati ko e ga astiti najprije jelom, i nude ga da bira. Ilija ih gledae, kaoalei ih, pa odmahnu rukom:

- Ta im da me astite vi? Meni su trgle na nos prepelice i jarebice u Mlecima! U poljednjevrijeme sve mi posta prijetrano, osim ribe, i to njeke vrste ribe to je ovdje nema... A, gle, mukemi, to mi pade na um! Mogao bih malo peenja, ovnujskog peenja s ranja, po naki.Sakramenthinajn! da mi je to ko rekao prije mjesec dana! Ali, opet, to je ko navikao...

- Sakrmenthinajn! krmaru, donesi ovome ovjeku po oke od bubrenjaka, i vina daj amo! -viknu njeki.

Dok Ilijajeae ovnovinu, -ba vlasteoski s poetka, onako medlajui, pak stade bucati - dotlemladii priahu starijim ljudima sve to ue sino od njega; a poto se obredie vinom njekoliko

puta, navale na nj da nastavi.

- I ti se, Ilija, oeni u Mlecima! - poe jedan. - Kako bjee ime onoj kontei udovici?

- Kakva udovica! Zar bi Ilija uzeo udovicu! - prekide ga drugi.

- Dobra ti je, mome! - namignu mu Ilija.

- Bjee kontea, ali djevojka kao vila, od osamnaest godina. Ele, ona se zaljubi u mene pouvenju, - ta novine ne prestajahu govoriti o meni, - a take udavae trae ljude na glasu. Ja samse kao malo ustezao, znajui da se tijem nainom ensko jae namami, pak je isprosim i poslije

dvije nedjelje vjenamo se.

Imali smo deset mramornijeh dvorova. U jednom smo ruavali, u drugom veeravali, u treemdoekivali prijatelje i provodili igre, u etvrtom noivali, u petom... ali vi to ne moete razumjeti.Ostalijeh pet dadoh pod najam velikaima, te mi je donosilo dohotka preko trista dukata na dan.Ali, vjerujte bogu, nijedan mi ne omrcae u pagu! - ena je imala svoju priju napose. - Reie: u to potroi toliko blago? Evo uj! Ujutro me povezu moja dvadeset i etiri veslara u etnju,na mojoj gondoli od zlata. Kud god prolazim, doekuju me svirke, pelivani, igraice, sirotinja idjeurlija, te se deru: "Viva el konte Pulin!" - a ja sipljem i sipljem. Ruali pak nijednom nijesmobez dvadeset po izbor gostiju. Poslije ruka zasjednem u velikoj kavani pred svetijem Markom, aoko mene se skupe: admirali, enerali, konti mali i veliki, i sve ih ja astim. Ali uvee, u

etvrtom dvoru, tu sam najvie troio. Jednom zatekoh drugove u igri, te viknem s vrata: -Banko! -Njeki vlastelin priapta mi: "Nemojte, svjetlosti, jer je u gomili pedeset hiljada talijera!- "Nita za to, rekoh, konte Pulin ne porie svoje rijei! Vuci karte!" Onaj izvue i ja dobih. Sveto poklonih onome mladiu. Dakle, osim troka, bijah i razdaruan. Cijeli se Mleci tomeuahu...

- Ja se, boga mi, udim ovijema to te sluaju! - prekide ga jedan stari, pa izae.


20/30

Ilija se nimalo ne snebi, nego gledae za njim prezirno, a druina zapljeska rukama. Nasta graja:

- Pa ta bi dalje?... Rodi li ti kontea sina? ... Ili ti je pregrabi njeko?... Da te ne pokradoeMleii?...

Dok su ga tako pitali, on nategao iz vra, pa jedva predui.

- Zbilja ne bi ovjek vjerovao da je tako bilo, da ne svjedoi konte Ile Mvi! - uplete njekivragolan. - Lani, vraajui se iz Mletaka kazivae kako se jedan na tamo bogato oenio."Zaboravio sam mu ime - govorae - ali je vrtoglav, sve e istroiti u malo vremena..."

- On je to govorio! Ovaj na kamatnik? - viknu Ilija. - To mi je hvala to sam ga gostio tri dana ito mu zajmih silni novac... nego imau ja s njim rauna im...

-Nemoj, brate, sad svraati na drugo, no svri!

- Trajae tako godinu dana. Ja sam ve bio vidio da mi nema opstanka, da mi o glavi rade, tenaumim da skupim to vie blaga, pa da umaknem, ali me pretekoe. Jedne noi, tek to sesvukoh, zatutnjae koraci u trijemu, dotra moj dvornik: - "Bjei, gospodaru, pogibe!" pa ganestade. Ja nategnem malu puku u lijevoj ruci, a desnom istrgnem sablju i stanem navrhstepenica. Odozdo ih navrije pedeset. Opalim jednom u gomilu i mislim da sloih na zemljubarem etvoricu, ali rulja viknu: "Morte Dalmata!"i potee. Ne bi mi druge, nego iz sobe u sobu,pa onda s jednoga prozora: ipac! Sreom bunuh u more, a da padoh na kaldrmu, ne bi miostale dvije kosti zajedno. Isplivam, te onako kian, avrlj-bavrlj kroz ulice, dokle dospjeh uveliku kasarnu. Tu ispriah sve po redu, a na to vojnici htjedoe krenuti da me svete, nego ihustavi zapovjednik, na ovjek, ini mi se rodom iz Bata. On me povede nasamo i ree: "Mojdrue, orazumi se! U ovome su poslu svi plemii, a ko zna?... ko zna? i ko jo! Oni imaju stotine

naina da te smaknu muki, -pa da takov ovjek. pogine muki? Nego idi ti u Dalmaciju, a zabolju sigurnost obuci se kao prost vojnik. Ja u sve caru javiti!" - Ja ga posluah. Sad, kakovidite, stvar nije svrena.

- E, ba mi je krivo to se tako pusti Talijancima! - viknu njeki.

Ilija die miicu visoko:

- Pokazao sam ja stotinu puta makarima ko sam ja, a za ovo u, kako ja znam! Ne uite vimene, djeco!

Dugo je on jo tako kitio, pa u mraku posrui, doe k bratu na noite.

Po gradu, po batinama, govorilo se o udnom vojniku, te koji ga ne bjehu sluali, jedva ekahusveanik.

Kad nigdje nije bilo asti, Ilija bi se skrasio kod kue i zadovoljio suhim hljebom i rasplaenijemsmokvama, obinom hranom primorskih teaka. Uz to bi uvijek pomalo iskamio to od, snaha,


21/30

jer ih je plaio da e zavri parbu oko dijela. Jakov je znao da e se najposlije do toga doi, da emorati odvojiti skitau dio u ime oinstva, stoga je vjeto obilazio i izmicao se da se ne sukobe.

Desi se pak njeto to ga skide s vrata Jakovu za njeko vrijeme.

Jedne nedjelje, prvijeh dana mesojea, pred kavanom na obali, posjedalo mnotvo teaka premazimskom suncu. Ilija im se pridrui tekovoljan. Bjee u teakoj nonji, u odorama pokojnogaPerie. Ve ga ne aahu, nego je obino moljakao. Neto, veseli su dani, a ljudi eljni ale, temu revenom porue pie. Malo po malo njemu se izoglavi estoka mata, te pria i pria onako"svojski".

- E, sad emo vidjeti moe li se tebi to vjerovati, - prekide ga njekoji. - Spominje li se da sinam kazivao kako si u svome dvoru u Mlecima gostio konta Ilu Mvia?

- Pa jesam. Guba jedna, kamatnik, ljudo...

- Pss! ne psuj! I ti se njemu ne javi otkad doe?

-Nijesam, ama hou, koliko danas.

- A da nu, pogledaj, ko je ono s onijem fratrom?

Ilija izboi grudi i uputi se k dvojici prijatelja, koji, kao obino, primicahu se lagano,razmahujui rukama. Jedan potee za Ilijom i vrati ga.

-Njekako nije lijepo da ovjeka ustavlja na ulici, nego hajdemo pred njegovu kuu!

Svi krenue uz obalu, pa uz Ulicu svetoga Frane, gdje udesie Ihana u obinoj njegovoj etnjipred ruak; odatle izaoe pred ljekarnicu "Kod Spasitelja".

Pratioci Bulinovi razdvojie se i odmakoe, kako se primaknu Deveti sa gvardijanom i sa sinom.

Ilija sastavi pete, dotae se kape prstima:

- Javljam ponizno: Ilija Bulin, deto konte Pulin, va poznanik iz Mletaka.

- ta?... to?... Ko si ti?... ta hoe? -pita Deveti, kroivi natrag.

Fratar razjapio usne, Deseti pobjee, dokonjaci iz ljekarnice izaoe, prolaznici zastadoe.

- ta hoe ti? - izdera se opet konte.

Ilija zareeta glavom i die ruku da potape konta po ramenu, ali stari izmahnu toljagom.

-Natrag, pijani lupeu, jer u ti glavu rascijepiti.


22/30

- To mi je hvala za ono to sam te astio!

- A, lupeu, ti mene astio?... ekaj!... stan'! - zavika konte, i stade mahati tapom, a Ilija se uvijatamo ovamo, dokle ga sa straga ne obori Ihanova noga. Grohotan smijeh sa sviju strana proprativiteev pad, ali to potraja trenutno, jer Ilija padajui istre kontu tapinu, skoi, pa Ihana: udr'!

udr'! udr'! po prsima, trbuhu, leima... Ihan, vritei, najprije se obrnu dva u kovitlac, pa dademahove nogama. Tada se Ilija vrnu ka kontu, te i njemu odalami desetak tojaga, uvajui muglavu. Jedva ve i redari dopadoe i razdvojie imenjake.

Deveti i sluga mu odleae njekoliko dana u postelji, a vitez est mjeseca u tamnici.

Poto izae, podijelie ga dobri ljudi od brata. Ilija skunatori do 300 talijera za svoj dio.

Neprekidno su trajale pijanke i prianja do druge jeseni, dokle nestade novca. Tada Ilija poemuiti muke da trbuh napuni, te dosadi crkvi, susjedima, putnicima, a najvie bratu. Krmari mune doputahu k sebi, osim kad bi s praga pokazao novac. Mirniji ljudi svrtahu s puta ispred njega.

Fakini i djeurlija kinjahu ga rugom, te posta pakostan. - da bog sauva!

V

Svakoga proljea Ile Deveti otplovi u Mletke na odmor, i ostane tamo po mjesec dana. Pisarnicase ipak zorom otvara; ostrvljani, istina u manjem broju, ali opet se kupe oko Ihana; konte Slavo,svakoga jutra, u isto doba, ponosito proe tuda; gvardijan, etajui s jednijem mlaim fratrom,dva puta u danu zastane pred dvorom i porazgovori se sa slugom. Da jo mladi konte i joraGarofola ive po staroj navici, moglo bi se rei da se red malo pomjerio, ali kad staroga n ije,mladi rano odlazi u lov, a ona lekara do podne.

Samo jedanput putovao je s ocem Deseti, ali umal' se ne razboli u dudevu gradu, eznui zapticama...

Ele, proljee je u svemu mahu. Zora rudi.

Ilija Bulin probudio se na kamenoj klupi, pred gradskim vratima, ba kad mladi konte i Tuklinprooe. Ptiari se zaudie to ih propusti bez pozdrava. Najkrai mu pozdrav bjee ovako:

- Zdrav' uranili, dva G... via! U lov, a? Lupeki sine, otac ti odire siromahe, a ti hvata ptice! Ataj dronjo digao glavu otkad se kljuka tvojim mrvama! A kamo vam Ihan, moj stari znanac?Valaj, platie mi: Ihan i stari jarac, a vas dva do zgode, sakramenthinajn!

Tako ih je obino ispraao rijeima, a toga jutra utke poe za njima.

Kad bijahu na kraju zagraa, stade Tuklin, spusti dvije krletke vabaca, nasloni se na tojagu sukom, kao na bojno koplje, pak e otro:

- to si pristao za nama, Ilija?


23/30

- to mi je drago!

- Pa-pa-pa, to 'o'? - zabobonji konte, iza lea Tuklinu.

- Pa-pa-pa, svoj put, kud me volj-volj-volj! - zapjeva Ilija, podraavajui pticama.

- Natrag! - izdera se Tuklin, maiv se za pas.

Ilija se raskorai.

- O o, udna momka rastrienjaka! to je to za pasom, bolan? Ded': vajir!

Iza njih zabaktae mazge i gomila eljadi naie; teaci uranili na posao.

Deseti i njegov pomonik jedanak zagrajae: kako im se nasilje ini na carskoj cesti.

- Idem putem. Eto to oni zovu nasiljem!

- Pa idi, ali ne za nama! - vie Tuklin. - to si naumio, krvopijo? - tobo se obrecnu njeki mladi.

.- Moje mi due, brate, nemam nikakve zle primisli. Rad sam nauiti kako se love ptice da tijemtogod zaradim. Mogu li mi, dakle, oni braniti da ne idem za njima?

- Ne, borme! - rekoe svi.

- Ali, ako ba to nije po volji jor-kontu, onda... e onda neka se mai u pag, neka mi da togod.

- Podaj mu, kontiu, neka ga avo nosi! - ree onaj mladi.

- Podaj! Podaj! - govore i drugi.

- Ne, ni prebijene pare! - viknu Tuklin. - Hajdemo, pa emo vidjeti!

I opet pooe ptiari, a Ilija im se pridrui, te uhvati korak s njima, podvikujui: "Ajns! cvaj!"Tuklin stane. Deseti sklopi ruke, molei svoga pratioca da ne zamee kavge, a teaci se smijugrohotom.

- Ne skide ga s vrata, bez otkupa, konte! Deseti izvadi kesicu. Bulin tada skide kapu.

- Brao, vi znate da sam metao krv na njihovu kuu, a znate da sam imao i pravo. Ali kad primimpoklon iz njegove ruke, e tada je mir uglavljen zavazda. Je li pravo ovako? Otsad, zaista uginuti za njih, sakrrr... Aaaa, konte, vi mi pruate banovac!? Da uzmem banovac, ja?...

- Ne, borme, manje od talijera! Takav ovjek da oprosti krv za banovac!

-Nemoj, Ilija, to ti nee dati sve to je u kesi.


24/30

Konte dodade jo jedan, ali videi e ga se nee moi otresti, baci od jednom pet.

- E, sad se poljubite, kao to je red pri uglavi mira! - viknu njeko.

Ilija rairi ruke,a Deseti ustuknu. enske ga opkolie. Ilija poe igrati, podvikujui i u tome

omjeri njekoliko puta svoju poplatu o Tuklina, koji se muae da iskobelja gospodara.

Ilija se u povratku sretao s drugim teacima. Svi ga pitaju ta je to bilo, a on sako veseloodmahuje rukom:

- Pomirio se Bulin sa Mviima! - viu oni prednji. - Dao mu je konti dio, u ime oina duga!...Nije, nego mu je platio lovainu!... Aja, bogme, to je samo za ovaj kraj, a za ostale batine bienove pogodbe!...

Ilija zorno bahnu u kavanu.

- Daj kavu, rakiju i cigaru! - viknu s vrata, treskajui novcem.

-Nanijela srea odnjekuda, a vitee? -pitaju ga ljudi. Ilija nita ne odgovori, nego potodorukova i zakurnjavi, udari se dlanom po elu i zareeta glavom, kao da ae rei: "Gdje jemeni dosad pamet bila!"

Ali se i on sjutradan u prozoricu veoma zaudi kad izae kroza gradska vrata Ihan sadvocijevkom o ramenu, pa Tuklin sa vapcima, pa Desetog, pa jedna momina teaka satoljagom u ruci. Svi, osim Desetoga, ikahu pogledima Bulina.

- Sakrm! -poea se on po glavi, ali se nije dugo predomiljao, nego poe za njima.

Niko se ne obazrije na nj dokle ne minue daleko od zagraa, a tada se osu grad kamenja nanjega, te anj hramljui, vrati se natrag.

Jo je dva puta Ihan predvodio druinu, ali kako Iliji ne bijae nigdje traga, treega jutra izostavojvoda. Tuklin namjestio vapce poperio prutie, te se vrati ka kontu i momku, i lee pored njihna ledinu, kad zaklikta njeka ptiurina i zamaha krilima, na vrhu jedne gomile, iza vinogradskemee. Ptiari ustadoe i krenue tamo da otjeraju orluinu, ali se ona preobrazi u Iliju Bulina, iprije nego se razabrae, zvijukahu bubulji oko njih. Deseti prvi zagrabi, i to sreno, jer gazgodie samo dva kamena u noge, ali Tuklin i njihov mlai otrae puni masnica. Sav pribor ivapci ostadoe plijen pobjeditelju.

Dogaaj se brzo razglasi. Ihan javi opini, a ona naredi pudarima da hvataju krivca. Proteenjekoliko stranijeh dana po eljad Mvia, jer se Deseti previjae manje od bola nego od alosti to nee moi vie u lov. Ihan je svakog trena trkarao na opinu da uje je li zlikovac uhvaen.Aja! bogme! Iliji nigdje strva. Poe se ak govoriti da je zaglavio. Ihan se radovao tome glasu ipotajno obea nagradu ko ga o tome uvjeri. Nae se njeko ko primi nagradu - i tada ve ne bijaesumnje, te se Ihan opet zavre dvocijevkom i isprati gospodara i Tuklina. Onoga mladia teakane htjede vie u slubu; nazva ga "mlakonjom".


25/30

Zemlja bijae prhla, prai se gdje stane; zrikavci uzavrjeli sa sviju strana; ptice u krletkamaalostivo crvkutahu, kao da opominjahu slobodne druge neka se uvaju zamaka. Ihan, leimauza maslinu, pukom preko krila, kunjae kao i gospodar kraj njega. Tuklin je krpio svojupoderanu nogavicu.

Usred tiine krcnue grane pod meom, njima s boka. Ihan streknu. Mrtvako blijedilo proemu kou, zjenice mu se rairie od uasa jer Ilija Bulin nategnutijem tucom cilja put njegoveglave. Konte se izvrati, Tuklin se strovali na bok.

- Baci dvocijevku daleko od sebe, ili si smjesta mrtav!... Alzo: ajns, cvaj...

Prije nego zlikovac svojim promuklim glasom izgovori "draj!" Ihan baci puku i jedva izgovori:"Nemoj!"

-Neu! - prihvati Ilija - ali se odmah vuci u grad! Za gospodara se ne boj! Moje mi asti, ni prstga nee zaboljeti, jer mi nije kriv! Idi!

Konte se uhvati: za Ihana, no Ilija nastavi otro:

- Pustite ga, jor konte! Ne bojte se! Ako ga ne pustite, bie zlo!

Ihanu klecahu koljena; jedva izae iz vinograda.

Tada zlikovac die dvocijevku, primae se i stade notom na notu premrla Tuklina.

- to ste vi digli hajku na mene, a? Vi ste me isprebijali ao psa, zato to sam hodio za vama, a jane traih suda, nego se osvetih, jednom za jednom. Je li tako, kontiu?

- Je-je-jest!...

- A to emo sad?

- Da-da, dau koliko ree...

- Aj-bo! Ostau ovdje s vama i vrnuti se s vama, neka vidi svijet da se nijesam pohajduio!

- Hajdemo odmah na-trag! -poe Deseti malko osloboen. - Ja u svakome rei da nijesi ni malokriv, svakome, i opini, i...

- To e biti lijepo, - prekide ga ljubazno Ilija, - ali konte moj nije hitnje! Zato da ostavljatelov?... Ti, dronjo, trkni tamo pod meu i donesi vapce i prutie to ste ostavili poslednji put. Etovidite, konte, da ja nijesam rav ovjek! Idi, dronjo, idi, ne predomiljaj se, nego da si tamo i amo za trenutak. Nemoj bjeati, jer moj tuc stigne dokle oko dopire. A ne boj se ni ti dronjo,iako nijesi zasluio da te tedim. Neu te, valaj, zbog obraza mladoga gospodina... Vi gospodaru,priekajte malo! S vama sam odmah!


26/30

Ilija otide sa dvije pukeo ramenima, a vrati se samo s dvocijevkom, jer mu tuc bjee-zajmiopudar. U povratku prva mu je briga bila da u dva duka popije svu rakiju iz ploske kontove, aliod toga kao da se Deseti opi, te poe u govoru upliati: "Ilija brate!" Ilija pak njemu spotovanjem: "jor konte imenjae!" Po njegovu svjetu, odmah se premjestie podalje, pod njekihumak. Poto su tu zaludu dugo dredali,. premjestie se u jednu dolinicu, i tu ih srea poslui,

ptice se hvatahu kao lude. Oko popasnijeh doba Ilija i treom premjesti oko. Zaisto konte moradepomisliti da mu je novi, nezvani pomonik, pravi vjetac, jer toliko ptica nije drugda ni u petdana nahvatao. Od silne radosti Deseti se podjeti vema nego to dotle bjee, te se poe aliti simenjakom, a nesretni Tuklin, slutei svoju skoru propast, utae mramorkom.

O sunanom smiraju, teaci, vraajui se s polja ka svojim kuama, nagledae se pravog uda!Konte Ile Deseti i Ilija Bulin gredu veselo zajedno, a za njima Tuklin, prosti izmear, pognuo sepod silnijem teretom!

Veseli usklici praahu nove prijatelje

- Sretna ortaina, Ilija!

- Sa sreom, kontiu, novi drug!

- ivjeli vitezovi!

Ilija lijevo i desno otpozdravlja po vojniku, prislanjajui prste na kapicu.

-Ne udim: se to ih bog stvori, nego se udim kako ih sastavi! - rekoe mnogi. A drugi na to:

- Ko e kao bog! Dva izgometa, jedan od gospodske ruke, drugi od nae, sastae se da budu

zajedno na ruglo narodu!

Te veeri, Ilija trijeten pijan, aae znance u krmi, to se odavna ne bjee vidjelo. Razumijese da je na svoj nain iskitio znatni dogaaj, ali, to je najljepe, tvrdio je da on nije traiokontia, nego ovaj njega. "Stari jarac - meu nama budi reeno - stari je pisao sinu ovijeh dana izMletaka: da se svakako oprijatelji sa mnom! Jarina je doznala ko sam bio ja, i da je sve istinato sam kazivao, pa sad, onako pulitiki, hoe da mi se primakne. A ja se inim kao nevjet,dokle ne kucne moj as."

Sjutradan prije zore bjee Ilija na ulasku Ulice svetoga Frana. Deseti izae veseo i sam predade dvocijevku imenjaku, Ihanova tuna glava promoli askom kroza prozor donje sobe, pa se I

han prekrsti desetak puta, kao 'no ti ovjek koji ne moe da doe k sebi od uda. Tuklin poniznopoe za njima nosei vapce, jo - ali to ete teko povjerovati - jo klimnu glavom put skitaanazvavi: "Dobro jutro, jor Ilija!"

I tako je bivalo prekosjutra, zakosjutra, nakozasjutra, ele svakoga bojeg dana. Ilija se danju lomiuz kontia po batinama, a nou "seiri" po krmah.


27/30

Tako zatee kamatnik, vrativi se iz Mletaka. Krivo mu je bilo -jo kako! - ali to e? Hoe li "ugreb otirati mluodoga kuonta, ako zabrani a je navikal!" kako ree Garofola. Jedino,potoDeveti preuze stari red, uvede novu preporuku, koju davae sinu, jutrom u pisarnici.

- uje ti! nemoj se sastajati s onijem oklamaem- bar po gradu nemoj, korpo dela madona! -

Boe mi oprosti!

.- Aj-bo-bo-bo, pa-pa-a, ne-ne-ne, nijesam ga vidio ima... ima i ne znam kad! - odgovori Deseti,a pocrveni odista i po cijelom ivotu, kad tako slae.

A Ilija ga eka. Deseti grabei svojim dugim kracima, obre se svakoga trena, od straha da papene "pija".

- 'Bro jutro, jor konte imenjae! - pozdravlja ga Bulin. - Zdravo osvanuli! Spavali dobro, ja?Dobro, borme, kao mlad! Jutros ste vedra lica, boga mi kao lili, kao rua, divota vas pogledati!

- u-u-je onaj, da-danas neemo...

- Ta znam da neemo, nego mi vi jue rekoste da vas priekam.

- Aj-bo-bo, nijesam rekao!

- Kako!? Dakle ja laem, sakramenthinajn! Dakle...

- Ne - ne to, imenjae, nego, zna, pape...

- A to pape?... Ve mi je dosmrdio taj va pape! On me zove da sam oklama, da sam...

- Ni-ni-ni-je to rekao...

- Nije jednom, nego stotinu puta, sakrrrr...! Ali sve do jednom, dokle mi ne prekipi, jer ja nijesam

izmear, nego carski vojnik, sakrrrr...!

- Idi sad, evo ti, na!...

- ta. "Evo ti na?" Ne bih ja iz postelje ustao za pljesniva dva banovca, akamoli ekao dvije ure.

- u', evo ti pleta, e nemam vie usitno.

- Hajde, uzeu i toliko, kad ve nemate usitno... Pa, kad zapovijedate, jor konte imenjae?Istesao sam dvije nove toljage za ukove Da, pae jue sam hodio iza gradita, starijem putom,na onu poljanicu, znate? o, moj dobri gospodaru, ne bi vjerovali, ne bi vjerovali!...

- to-to-a?

- Boja daa! Boja milost! Tuta! Tma! Nebrojeno mnotvo sjenica... da se pria, pa eto!


28/30

- u', evo ti jo dva banovca! - rei e konti, a zatrepeu mu od mila blijedi kapci i oblizne sejezikom, pomiljajui na "polentu" sa sprenim sjenicama.

- Da - dakle iza gradita? Pa - pa -pa da idemo u etvrtak, ali molim te, prije sunca!...

- Prije zore sam ovdje, sakramenthinajn! Od ponoi biu ovdje, aptak! Dato nego: aptak! uetvrtak! - Bog s vama!

Dokona gospoda iz ljekarnice, trgovci i zanatlije iz duana i radionica, svako ispadne pred vrata;ene sa vjedrima na glavi i prolaznici zaustave se da gledaju imenjake. Mnogi pitaju Bulinakoliko je iskamio, a on smigne ramenima, kao odgovara: "Kojeta! Zar mu ja mamim to!"

Nego pravo je kazati i u pohvalu Bulinovu ono to jest. Kao to je taj hrabri "vojak" njekadatamanio makare Talijance, tako je sad, pod starost, pokor inio od drozgova, ieva, sjenica,vuga, voraka, kosova, eva, slavuja i ostalijeh krilatijeh neprijatelja. Nebrojene su pobjedenjegove u Taliji, a tako isto nebrojene po okolini grada X.

Takoe pravo je napomenuti i nevolje to vitezovi zajedno podnesoe. Evo njeto:

Jednom, o sunanom zalasku, opkoli njih dvojicu desetak ogarenijih ljudi, pa im sastavie lea iopasae ih jakih uem; zatijem stegoe im miice. bedre i lanke od nogu; pa onda natakoe Ilijikontov klobuk, a kontu Ilinu kapicu; meu lea njihova usadie tojagu, na kojoj uae uk;najposlije nagnae ih da hode.

Bulin je vukao krake svoga gospodara; uz komandu zlikovaca: "Ajns! cvaj!" I tako ih izvedoena cestu, pak zlikovci popadae iza mea, te ih gaahu zemljanijem grudama.

Cestom, kao obino, vraahu se teaci, te stariji prolaahu, a mlade gurae dvojake, i sve tako,dokle ih ne dogurae pred grad, gdje se oko njih sklopi gradska fukara. Strahovita vika progluiprve ulice, te otsvuda potee eljad. Najblie kolo oko konta i Bulina, zbijalo se i zbijalo,zaguujui njihovu dreku; ostali narod motae se, te svak u udu pita: "ta je!" Stade seizmiljati: "Ubio Bulin kontia!..." "Nije, nego konti njega!..." "Nije nego ostrovljani ubieobojicu! ..." I bog zna ta jote i kako ahu svriti vitezovi, da ne dotrae straari, malo kasno,po svome obiaju.

Deseti je opet bolovao njekoliko dana. Ilija da pobjesni od ljutine i od nevolje, te se domisli i

ui ljekarnika "Kod Spasitelja", rata se odmori u ljepiu, - u svojoj staroj kui.

Mnogi miljahu da e se Deseti okaniti ptica, ali kad Bulin udesi svoga gospodara, ovaj sezaplaka kao dijete. Zaista udan sluaj bjee da se njih dvojica sastanu pred gradom, u veernjedoba, kad najvema eljkovahu jedan drugoga! Bjee ve mrklo, a ustoka vitlae prainom, tesuzbi etae. Ilija, sjedavi na klupu, protrlja krmeljane oi.

- E, u', imenjae, ima li prokletijega naroda od naega? -poe Deseti.

- jor konte imenjae, recite pravije: ima li smetenijeg ovjeka od Ilije Bulina?


29/30

- Ka-ka-ka-ko to?

- Gdje je meni pamet da ja vas pratim bez oruja?... Vi maete glavom, kao tobo: to ne bipomoglo, a? A, oprostite... bez zamjerke, znate... sjetite se kad ono imaah zub na vae ljude, naIhana i Tuklina, kad 'no proglasi da sam se pohajduio... ta ve znate! E, lijepo! Ne ustade li

poto na mene sa sviju strana, pa smjede li ko primai se, sakrrr...! A mislite da ne hoahuukebati me, da su smjeli? Ta prevlastilo bi brata mi onoliko mito to je nudio Ihan! Ali: ik muga ko e na Iliju Bulina, kad je on oruan, sakrament!

Ti razlozi pomjerie kontia. Ilija jo nadoveza kako je runa ona ala smutila zagradskoga knezai sve estite domaine, kako su se ljudi zarekli otkriti krivce itd. Razgovor je dugo trajao, apoljedak bi da te veeri Ilija primi obilatu napojnicu -jedva ve! - da je sjutradan Ihan svraaoka vienijem teacima, te darivao ene i djecu, i da tree zore opet vitezovi krenue na vitekiposao.

Ko bi dostojnijem nainom pobrojao sva njihova djela? Sreom naao se ovjek kome to ne

bjee teko. Poslije smrti naega pjesnika DonJosifa B;meu njegovijem artijama, nai e sepotpuno djelo u klasinom jeziku dalmatinskoga primorja, kome je natpis:Pisme Lastrice VrhuKonta Ile Mvia i Ilije Bulina, spivane od D. J. B.

Ostaje nam jo da letimice ispriamo svretak vitezova.

Smrt ih razdvoji u jeku njihove ljubavi, poslije osam godina. Najprije ponese Desetoga. Bilo je

ovako:

U puini ljeta jednoga dana, vrati se iz lova, oznojen, mrtav gladan i edan, pak se sitan najede inapije, pak, ne promijeniv rublja, otide s papom na veernje molitve, jer je bilo uoi velikog

praznika. U povratku iz manastira, probadalo je Desetoga u grudima i pleima, te odmah lee izakovrnu. Klapio je u groznici tri dana; etvrtoga se osvijesti, ali do malo opet zabunca iizdahnu.

Ilija posta kao avetinja., te se potucao od nemila do nedraga cijelo ljeto.

Jedne veeri pred Luin dan, udio ljuti primorski sjever- nosi drvlje i kamenje.

Ilija ue u kavanu na obali.

- Daj rakije! - veli. - Novaca nema, nego evo ti gunj!

- Ta nee goloruk po ovoj studeni, ubio te led! - kau mu.

- Ne brinite se za to, sakrament! Evo gunj! - i baci ga za tezgu.

Poto ispi etiri aice zasopke, izae, pa vrstim korakom: ajns, cvaj, draj, skoi s obale u more,na oigled mnogima.


30/30

Mornari uskakae u brodie da ga spasu, ali ga valovi zaklopie.

Konte Ile Deveti preivi fra Vincenca, Garofolu i Ihana. Bjee se pogurio i osuio kao ukljeva,te dokotura, do devedesete.

Sve njegovo imanje osta manastiru. Stari dvor Mvia dade se pod najam, te se danas po njemuiri kakva inovnika glota.

posljednji vitezovi simo matavulj

Documents