POSLIJEDIPLOMSKI (MAGISTARSKI I DOKTORSKI) ZNANSTVENI STUDIJ KNJIŽEVNOSTI

Voditeljica: Prof. dr. sc. Helena Peričić Sveučilište u Zadru Obala kralja Petra Krešimira IV., 2 23000 Zadar Telefoni - (023) - Centrala Sveučilišta: 200.555 Voditeljica PDSKnj.: 200.537 Služba PDS: 200.532; 200.533 Fax: 023/200.595 e-mail: tajnistvopds@unizd.hr

POPIS KOLEGIJA PRVA GODINA (2+2 obvezna kolegija, po 24 sata svaki + 12 sati konzultacija) Prvi semestar: Književnoznanstveni sustavi Prof. dr. sc. Ante Stamać Fikcionalna i nefikcionalna književnost Prof.. dr. sc. Andrea Zlatar/

Doc. dr. sc. Tomislav Skračić Drugi semestar: Stilistika u studiju književnosti Prof. dr. sc. Krunoslav Pranjić Uvod u teoriju stiha Prof. dr. sc. Zoran Kravar

DRUGA GODINA (2+2 izborna kolegija, po 24 sata svaki + 12 sati konzultacija) Treći semestar: Načela komprarativnog proučavanja

književnosti Doc. dr. sc. Helena Peričić Kulturalne studije Prof. dr. sc. Stipe Grgas Dramska književnost

zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga Doc. dr. sc. Sanja Nikčević Četvrti semestar: Vrednovanje književnog djela Doc. dr. sc. Helena Peričić Putopis kao književni žanr Doc. dr. sc. Dean Duda

Radiodrama kao književi oblik Prof. dr. sc. Juraj Gracin TREĆA GODINA (2+2 izborna kolegija, po 24 sata svaki + 12 sati konzultacija) Peti semestar: Prostor i književnost Prof. dr. sc. Stipe Grgas Književna povijest kao funkcija Prof. dr. sc. Ivan Pederin Renesansne i barokne dramske vrste

(posebno u Hrvatskoj) Doc.dr. sc. Divna Mrdeža Antonina Šesti semestar: Govor utopije Doc. dr. sc. Tomislav Skračić Psalmi u europskim

i hrvatskoj književnosti Doc. dr. sc, Divna Mrdeža Antonina Austrijska cenzura i nadzor na tiskom Prof. dr. sc. Ivan Pederin

II. SADRŽAJI KOLEGIJA • Doc.dr.sc. Dean Duda Putopis kao književni žanr Određenje putopisa i kratka povijest žanra. Putopis i nefikcionalni žanrovi (autobiografija, memoari, dnevnik). Putopis i fikcionalni žanrovi. Priča i putovanje. Povijest putovanja i putopis. Antički putnički diskurz. Svakodnevni putnički život od srednjovjekovlja do XX stoljeća. Putopis kao pripovjedni tekst. Književnopovijesna retorika žanra. Hrvatski putopis XIX. i XX. stoljeća (Mažuranić, Nemčić, Vraz, Kukuljević, Veber, Tkalčević, Tresić-Pavičić, Matoš, Krleža, Batušić i dr.). LITERATURA: C. Blanton,Travel Writing. The self and the World, New York 1997. P.J. Brenner, Die Reisebericht in der deutschen Literatur, Tübingen 1990. S.B.Rogers, American Travel Narratives as a Literary Genre from 1542 to 1832. The Art of a Perpetual Journey, Lewinston-Queenston-Lampeter 1993. D. Duda, Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr, Zagreb 1998. G.E. Gringas, Travel, u: Dictionary of Literary Themes and Motives, ur. J.-Ch. Seigneuret, New York-Westport, Connecticut-London 1988. Maczak, Viaggi e viaggiatori nell’Europa moderna, Roma&Bari 1994. N. Ohler, Reisen im Mittelalter, München 1986. • Prof. dr. sc. Juraj Gracin Radiodrama kao književni odblik Pojavom radia u našem je stoljeću književnosti, navlastito njezinom dramskom rodu, otvorena nova mogućnost ispunjenja. Mogućnost je pozitivno iskorištena u obliku radiodrame što se konstituirala kao zasebna, (i) književna,

2

radiofonska činjenica. Unatoč značajnim rezultatima kojima je ta činjenica obdarila oba medija ona u koncepciji umjetnosti još uvijek nije dovoljno priznata a poetika joj uglavnom ostaje rudimentarnom i terminološki umnogome nedorečenom. I upravo k svrsi uspostavljanja dijalektičnog odnosa između estetskog produkta i kulturne svijesti koja predodžbu o njoj mora izjednačiti s njezinim stvarnim vrijednostima i utjecajima, radiodramu valja razmatrati poglavito kao akustički fenomen na razini tekstovnoga predloška i na razini konačnoga ostvarenja u eteru, s punim uvažavanjem njihove međuovisnosti i njihova međusobna utjecaja i u formi i u sadržaju, tj. s punom svijesti o njihovoj stukturalnoj prisnosti. Književnost je umjetnost koja se ostvaruje kroz slova knjige, odatle i njezino ime. Pod utjecajem Herderova estetičkoga promišljanja u književnosti se dade izbrisati razlika između pisanog i usmenog stvaralaštva, a to nam onda daje teorijsko uporište da radiodrami priznamo status književnoga, dramskog oblika, unatoč tome što, da bi egzistirala kao takva, nije nužno da za javnost bude i tiskana. Riječ je dakle o dijaloškoj i monološkoj knjiženosti koja se ostvaruje akustički, koja je omogućena radiom kao medijem koji joj određuje oblik, izražajna sredstva i način konačna njezina ispunjena. U novije doba, kada je teatar, kojega je radiodrama svojevrsna izvedenica, sve manje literaran, najvećma opet obredan, radio se može smatrati osobitim utočištem riječi ("Za književnost je radio vjerojatno najvažnije otkriće poslije tiskarskog stroja", ustvrdio je g. 1966. Antun Šoljan), a riječ je, po vrijednosti i važnosti u komuniciranju, ipak na prvome mjestu među znakovima. Oslanjajući se na Ingardena reći ćemo da je "fizička osnova" u kojoj se čuva "identitet" djela zapisani tekst. To nam omogućuje da bez dvojbi o konstituciji izvorne literarne radiodrame razmotrimo neke elemente koji je određuju kao, povrh svega, akustičku književnost (književnost "za mikrofon"). Radiodrama je razradila sustav znakova s pomoću kojih organizira poruke. Kao i svaki drugi sustav radiodrama ima svoju strukturu na vanjskoj i na unutarnjoj razini. Vanjska razina, tj. struktura, jest tonska realizacija govora na temelju unutarnje strukture u kojoj je esencijalno sadržano u sloju zvučanja, sloju značenja, sloju predstavljenih predmeta i sloju shematiziranih aspekata. Vodeći računa o zakonitostima i zahtjevima vanjske strukture, a s punim obzirom pogavito na “kanal”, namjera nam je, na istaknutim primjerima hrvatske i svjetske radiodramaturgije, pomno promotriti unutarnju strukturu koja ovaj specifičan drakmski žanr čini relevantnim književnim oblikom. LITERATURA: A.: G.Pradalié, L’art radiophonique, Paris 1951. P.Guberina, Problemi radiofonskog izraza, Radio-problemi, Zagreb, I (1954), str.1-7 H. Schwitzke, Das Hörspiel, Köln-Berlin 1963. Č. Prica, Poetika slušnog, Kolo, I (1963.), str. 105-113. B. Mrkšić, Poetika radio drame, Zagreb 1967. Z. Bajsić, Kamo smjera radio-drama, Republika,5 (1975), str. 465-471. Aspekti radija, izbor i predgovor M. Đorđević, Sarajevo 1978. B. Tomašević, O biti i strukturi radio-drame, RTV teorija i praksa, 11 (1978.), str. 24-34. N. Vončina, Osebujna dramaturgija, Zagreb 1993. N. Vončina, Stvaralaštvosvjetskog ugleda, Zagreb 1995. N. Vončina, Hrvatska radio-drama do 1957., Zagreb 1988.

3

J. Gracin, Hrvatska radio-dramska književnost od početka 1957. do kraja 1967. godine, Dubrovnik 1980. (mag. r.) J. Gracin, Primjeri akustičke književnosti – Prilog poetici radio-drame, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 28 (1989.), str. 173-189. J. Gracin, I to je književnost, Hrvatska revija, 1 (1992.), str. 74-81. B.: R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Beograd 1966. R. Ingarden, O saznavanju književnost umjetničkog dela, Beograd 1971. V. Švacov, Temelji dramaturgije, Zagreb 1976. J. M. Lotman, Struktura umjetničkog teksta, Beograd 1976. Estetika i teorija informacije (prir. U. Eco), Beograd 1977. H. R. Jauss, Estetika recepcije, Beograd 1978. N. Frye, Anatomija kritike, Zagreb 1979. P. Pavličić, Književna genologija, Zagreb 1983. C.: Radiodramski tekstovi D. Thomasa, P. Šegedina, S. Novaka, Z. Bajsića, A. Šoljana, N. Šopa, V. Kuzmanovića, L. Paljetka, Z. Dirnbach, I. Slamniga i drugih autora. • Prof. dr. sc. Stipe Grgas Kulturalne studije Polazim od činjenice da su tijekom zadnjih nekoliko godina kulturalne studije postale neizostavnim dijelom i sadržaja i metoda promišljanja književnosti. To nipošto nije bio slčaj u Hrvatskoj gdje se tek usput zabilježio rast dotične teorijske paradigme. Stoga ponuđeni kolegij shvaćam kao pokušaj da se otkloni ta manjkavost i osuvremeni pristup izučavanju književnosti. Uvod u kolegij trebao bi dijakronijski odrediti mjesto kulturalnih studija unutar suvremene teorijske misli. Iz tih razmatranja nametnula bi se potreba problematiziranja čestoput pojednostavljeno shvaćenog pojma kulture. Različite koncepcije, pa i rječničke definicije, kulture, njena povijesna ishodišta i povijesno-društvene uporabe riječi/pojma kulture potvrdile bi njenu problematičnu narav. To bi pripremilo teren za izlaganje obrata ka kulturalnim studijama u suvremenoj misli o čovjeku i društvu. Nakon povijesnog pregleda nastanka i razvoja kulturalnih studija usredotočio bih se na njihovo mjesto i ulogu unutar teorije književnosti ponudivši pritom nekoliko konkretizacija tog pristupa na korpusu tekstova iz američke, engleske, irske i hrvatske književnosti. Uvažavajući sve značajniju ulogu koju prostornost ima u suvremenim teorijskim razmišljanjima (Foucault), pa i u najraznovrsnijim iščitavanjima koja se legitimiraju kao kulturalni studiji, predočio bih mogućnost komparativnog čitanja tih književnosti pomoću načina kako je u njima upisan odnos čovjeka prema njegovu prostornom okruženju. LITERATURA: D. Aoki, The thing of Culture, University of Toronto Quarterly, 65/2 Spring, 1996. E. Bennet, Postcultural Theory, Critical Theory after the Marxist Paradigm, Macmillan, London, 1993. J. Beverly, Against Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1993. J. Clayton, The Pleasures of Babel, Contemporary American Literature and Theory, Oxford University Press, New York, 1993.

4

R. Davis – R. Schleifer, Criticism and Culture: The Role of Critique in Modern Literary Theory, Longman, Singapore, 1991. S. During, The Cultural Studies Reader, Routledge, 1993. S. Grgas – S. E. Larsen (ur.), The Construction of Nature, Odense University Press, 1994. S. Grgas, Prostor i kultura u suvemenom američkom romanu, MD, Zagreb, (u tisku) L. Grossberg – C. Nelson – P. Treichler (ur.), Cultural Studies, Routledge, 1992. J. Johansen – S.E. Larsen, Tegn i brug, Odense University Press, 1994. (hrvatski prijevod Što je semiotika, u tisku). A.L. Kroeber–C. Kluckhohn, Culture, A Critical Review of Concepts and Definitions, Cambridge, 1952. J. Hillis Miller, Topographies, Stanford University Press, 1995. R. Robertson, Globalization, Social Theory and Global Culture, Sage Publications, London, 1992. P. Scannell - Ph. Schlessinger - C. Sparks, Culture and Power, Sage Publications, London 1994. R. Schleifer - R. Davis - N. Mergler, Culture and Cognition, Cornell University Press, Ithaca, 1992. R. Schleifer - R. C. Davis - N. Mergler, Culture and Cognition, The Boundaries of Literary and Scientific Inquiry, Cornell University Press, Ithaca, 1992. • Prof. dr. sc. Stipe Grgas Prostor i književnost Polazi se od pretpostavke da je historicizam teorijske svijesti istisnuo ili marginalizirao čimbenik prostornosti iz razmatranja čovjeka, njegovih djela i njegova svijeta. Međutim, kao što je uočljivo kod niza suvremenih autora različitih teorijskih usmjerenja i različite disciplinarne pripadnosti, unutar interdisciplinarnih istraživanja na kraju stoljeća raste interpretativni značaj prostora unutar kritičke misli. Općenito bi se moglo kazati da unutar književne teorije vlada neuravnoteženo uvažavanje vremena i prostora u poimanju književnog djela. Na tragu sve većeg zanimanja za prostornost, koje po nekima obilježuje razdoblje postmoderne, kolegij bi ponudio čitanje književnih tekstova koje bi se usredotočilo na način kako se u njima pojavljuje prostornost i kao fizikalna datost ali i kao njena konceptualizacija. Moguće teme: Opis prostora u književnom tekstu. Krajolik, njegovo predočenje i njegova funkcija unutar književnog svijeta. Teritorijalnost ili ljudski nadzor nad prostorom i njegovo očitovanje u književnom tekstu. Strategije jezične referencije na prostor (primjerice,funkcija deiktičkih oznaka). Konfiguracije i uloga nacionalnog prostora u književnim tekstovima. Način pojavljivanja "oćuta mjesta" u književnom svijetu. Mitski, izmišljeni prostori. Uloga prostora u razgraničenju modernistike od postmodernističke književnosti. LITERATURA: M. Foucault, O drugim prostorima,Glasje, Zadar, 6 (1966.) E. Soja, Postmodern Geographies, The Reassertion of Space in Critical Social Theory, London, 1989.

5

D. Gregory, R. Martini-G. Smith, Human Geography, Society, Space and Social Science, Minneapolis, 1994. D. Gregory, Geographical Imaginations, Cambridge, 1994. A. Buttiner, Geography and the Human Spirit, Baltimore, 1993. J. Hillis Miller, Topographies, Stanford University Press, 1995. P. Simpson, Geography and Literature, Syracuse, 1987. D. Harvey, The Condition of Postmodernity, An Enquiry into the Origins of Cultural Change, Oxford, 1996. E. Schenkel, Sense of Place, Regionalitat und Raumbewusstein in der neueren britischen Lyrik, Tübingen, 1993. E. S. Casey, The Fate of Place, A Philosophical History, Berkeley 1997. Prof. dr. sc. Zoran Kravar

Uvod u teoriju stiha Svrha je kolegija upoznati slušače sa sastavnicama stihovno ustrojenoga govora (mjera, stopa, članak, redak, strofa), s njegovim unutrašnjim porecima (iteracija, alternacija, cikličnost, ritam; inkluzija manjih jedinica u veće, na primjer, stopa u retke, redaka u strofe), s odnosima između jedinica stihovne ustrojenosti pjesničkoga teksta i jezičnim strukturama (pjesma, strofa, redak, stopa, mjera vs. tekst, pasus, rečenica, sintagma, akcenatska cjelina, slog), s različitim versifikacijskim sustavima (kvantitativni, slogovni, slogovno-naglasni, taktovno-naglasni i slobodni stih; ritmička proza) te ih osposobiti da se instrumentima metričke analize posluže u cjelovitoj analizi pjesničkoga djela. U kolegiju će se kombinirati predavanja ex cathedra s interaktivnim radom temeljenom na analizi odabranih pjesničkih tekstova. Tekstove će predavač podijeliti na početku ciklusa. LITERATURA: A. W. De Groot, Phonetics in its relation to Aesthetics, Manual of Phonetics, I., Kaiser (ur.), Amsterdam 1957. A. Petrović, Stih, Uvod u književnost, Zagreb 1983. S. Petrović, Teorija stiha: nekoliko određenja, Kolo, l (1963); također u knjizi Oblik i smisao, Novi Sad 1983. M. Halle& S. J. Keyser, A Theory of Meter, English Stress, New York 1971. P. Guiraud, La versification, Paris 1973. J. Lotz, Metrics, Current Trends in Linguistics, Vol. 12. Paris 1974. Problemi teorije stiha, D. S. Lihačev (ur.), Lenjingrad 1984. S. Petrović, Matematička funkcija stihovnih oblika, Oblik i smisao, Novi Sad 1986. Chr. Kuper, Sprache und Metrum. Semiotik und Linguistik des Verses, Tübingen 1988. Z. Kravar, Ritam u retku i ritam redaka, Tema “stih”, Zagreb 1993. P. Pavličić, Stih i žanr, Stih i značenje, Zagreb 1993. M. Ramous, La metrica, Milano 1995. B. Attridge, Poetic Rhythm, Cambridge 1995. Ph. Hobsbaum, Meter, Rhythm and Verse form, London 1996. M. L. Gasparov, A History of European Versification, Oxford 1996. N. Majnarić, Grčka metrika, Zagreb 1948.

6

H. Drexler, Einführung in die römische Metrik, Dramstadt 1967. M. Grammont, Les vers francais, Paris 1904. P. G. Beltrami, La metrica italiana, Bologna 1994. J. Mc Auley, Verasification. A Short Introduction, Michigan 1966. F. Schlawe, Neudeutsche Metrik, Stuttgart 1972. M. L. Gasparov, Očerk istorii russkogo stiha, Moskva 1984. I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb 1981. M. Franičević, Ritmička osnova našeg stiha, Studije o stihu (Marin Franičević, Izabrana djela, sv.7), Zagreb 1986. Ch. O. Hartman, Free Verse, Princeton 1980. • Doc. dr. sc. Divna Mrdeža Antonina Psalmi u europskim i hrvatskoj književnosti Razvoj popularnosti psalama u europskim književnostima. Povijesni pregled proučavanja psalama. Prvi hrvatski prijevodi psalama biblijskim versetom. Razlozi njihova prevođenja vezanim stihom. Intenziviranje prevođenja psalama u ranonovomvjekovlju. Stil i stih u psalmima poznatih hvatskih pisaca: Marulića, Gundulića, Stjepa Đurđevića, Ignjata Đurđevića, Antuna Kanižlića. Sovićevi pokušaji. Psalmička motivika suvremeninh hrvatskih pjesnika. LITERATURA: N.V. Gučetić, Discorsi della penitenza sopra i sette salmi penitenziali di David, Venecija 1589. P. Lebanc, Les parphrases francaises des psaumes a la fin de la periode baroque, Paris 1960. W. Harrington, Uvod u Stari zavjet - spomen obećanja, Zagreb 1977. H. Haag, Bog i čovjek u psalmima, Zagreb 1981. J.L. Kugel, The idea of biblical poetry, London 1981. T. Longman, A Critique of Two Recent metrical Systems, 1982. L. A. Schokel, Trenta Salmi: Poesia e preghiera, Bologna 1982. F. Vanderbroucke, La spiritualità del medioevo, u: Storia della spiritualità, Bologna 1983. C. Carniti, II salmo 68, Studio lettarario, Roma 1985. P. S. Novak, Piacularium psalmorum Gundulare, Forum, 7-8 (1988.), str. 154-161. G. Ravasi, II libro dei Salmi, Vol. I-III, Commento e attualizzazione, Bologna 1991. • Doc. dr. sc. Divna Mrdeža Antonina Renesansna i barokna dramska književnost (posebno u Hrvatskoj) Sistem žanrova u renesansi i položaj drame u idealnom žanrovskom sistemu. Specitičan odabir dramskih vrsta u hrvatskoj renesansi. Moreškantska motivika dramskih robinja i pastirskih prizora. Svijet domaće pastorale u usporedbi s funkcijom iste dramske vrste u Italiji. Prijevodom do tragedije. Commedia erudita u renesansi i ridiculose u 17. stoljeću.

7

Novo shvaćenje žanra u 17. stoljeću, način konstituiranja baroknih žanrova i reduciranja dramskih vrsta. “Interferentnost” Gundulićeve Dubravke, Struktura barokne melodrame, stihovi i strofe. Klasični i nacionalni sadržaji. LITERATURA: B. Molinari, Istorija pozorišta, Beograd 1983. S.P. Novak – J. Lisac, Hrvatska drama do narodnog preporoda, I. i II. dio, Split 1984. P. Pavličić, Stih u drami & drama, u stihu, Zagreb 1985. N. Batušić, Narav od Fortune, Zagreb 1991. Z. Kravar, Književnost 17. stoljeća i pojam barok, u knj.: Nakon godine MDC, Dubrovnik 1993., str 7-38. P. Pavličić, Barokni stih u Dubrovniku, Dubrovnik 1995. M. Carlson, Kazališne teorije, 1, Zagreb 1996. F. Švelec, Tragikomički i komički teatar u Dubrovniku 17 stoljeća, u knj. Iz starije književnosti hrvatske, Zagreb 1998., str. 175-202. • Doc. dr. sc. Sanja Nikčević Dramska književnost zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga Kolegij obuhvaća pregled dramske književnosti kao književnog roda zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, prikazuje razvoj drame kroz kronološku smjenu epoha od početaka (Antika) do najsuvemenijih događanja 20. stoljeća. Analizom važnijih djela pojedine epohe dobiva se i prikaz razvoja pojedinih žanrova. Kolegij prikazuje i utjecaj razvoja teorijske misli (važnjih poetika . Aristotel, Boileau, Brecht), kao i utjecaj teatarskog (utjecaj razvoja kazališnih izvedbi na dramu), društvenog (utjecaj promjene društvenog sistema – komunizam – socrealizam), kulturnog (utjecaj filmske tehnike na formu drame) i znanstvenog (utjecaj drugih znanosti – psihoanaliza) razvoja na dramu. Kolegij ukazuje na komparativno mjesto hrvatske književnosti uzimanjem relavantnih primjera iz nje kad god je to moguće (srednjovjekovno kazalište, na primjer). Nastavne cjeline: Uvod (definicija pojma, žanrovska podjela i najava kolegija) Antika: Stara Grčka: početci, tragedija (Eshil, Sofoklo, Euripid), komedija (Aristofan, Meandar, mim) Rim: tragedija (Seneka), komedija (Plaut, Terencije) Teorija – Aristotel, O pjesničkom umijeću Srednji vijek: religiozno kazalište (misteriji, mirakuli, moraliteti) Renesansa: Italija – commedia erudita (Machiavelli), commedia dell’arte Hrvatska - Marin Držić, Engleska – elizabetinsko doba i William Shakespeare Barok i klasicizam (17. st): Francuska – tragedija (Corneille, Racine), komedija (Molière) Španjolska – Zlatni vijek (Lope de Vega i Calderón),

8

Njemačka – Weimarska klasika (Goethe, Schiller) Teorija: Nicolas Boileau, Pjesničko umijeće Romantizam – Hugo: Hernani; Dumas Realizam 19. st. –naturalizam (Hauptman) 20. stoljeće: Europa: (od avangarde, egzistencijalizma, nadrealizma, simbolizma i teatra apsurda do postmoderne) Amerika – realizam (O’Neill. Miller, Williams, Mamet) Hrvatska – Krleža, Brešan, Gavran LITERATURA: Drame: Eshil, Okovani Prometej, Sofoklo: Antigona, Kralj Edip, Euripid: Medeja, Aristofan: Ptice, Plaut: Zgoda o ćupu ili škrtac, Pasije (Muka spasitelja našega, Uskrsnutje Isusovo), Machiavelli: Mandragola, Marin Držić: Dundo Maroje, William Shakespeare: Hamlet, Otelo, Romeo i Julija, Corneille: Cid, Racine: Fedra, Molière: Umišljeni bolesnik, Calderón: Život je san, Goethe: Faust, Schiller: Razbojnici, Gorki: Na dnu, Čehov: Tri sestre, Višnjik, Ibsen: Nora ili Lutkina kuća, Pirandello: Šest lica traže autora, Sovjetska kazališna avangarda (Majskovski, Vedenski, Harms), Jarry: Kralj Ubu, Ionesco: Ćelava pjevačica, Beckett: U očekivanju Godota, Brecht: Majka Courage i njezina djeca, Onaj koji govori Da i onaj koji govori Ne, E. O’Neill: Dugo putovanje u noć, A. Miller: Smrt trgovačkog putnika, T. Williams: Tramvaj zvan čežnja, D. Mamet: American Buffalo, Krleža: Gospoda Glembajevi I.Brešan: Hamlet u selu Mrduša Donja, M. Gavran: Kreontova Antigona Teorija: Aristotel: O pjesničkom umijeću F.S. Perillo: Hrvatska crkvena prikazanja, Mogućnosti, Split, 1978. N. Boileau: Pjesničko umijeće V. Hugo: Preface de Cromwell, Paris, 1949. D. E. Lessing: Hamburška dramaturgija, Zagreb, 1950. E. M. Apollonio: Povijest komedije dell’arte, Zagreb, 1985. F. J. Kott: Shakespeare naš suvremenik, Sarajevo, 1990. G. M. Eslin: The Theatre of the Absurd Carlson: Kazališne teorije, Zagreb, 1994-97. N. Batušić: Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978. C. Senker: Hrvatska drama 20. stoljeća I dio, Split, 1989. W. J. Meserve: An Outline History of American Drama, New York, 1994. • Prof. dr. sc.Ivan Pederin Književna povijest kao funkcija Ovaj kolegij bavi se književnošću od prapovijesti do danas i njezinom funkcijom u životu čovjeka. S obzirom na to da i životinje imaju neke sustave međusobnog sporazumijevanja, a mnoge životinje i rade kao pčele ili mravi jedina zbilja uvjerljiva razlika između čovjeka i životinje je religija koja se pak služi sredstvima što ih nude književnost, glazba i likovne umjetnosti, što znači da se čovjek razlikuje od životinje i po tome što se bavi umjetničkim stvaranem i recepcijom. Književnost animističkog društva nije odvojena od religije i ona je bitno usmena, pojavljuje se kao mit, magija, ratna pjesna i sl.

9

Kad se stvara država, ona pokazuje sklonost k jednobožačkim religijama, a slabost i propast država Inka i Azteka može pokazati koliko je mnogobožačka religija nedržavna. U državnoj organizaciji književnost se počinje bilježiti da bi postala kolektivnim državnim pamćenjem pa razlikuemo dva tipa pisma, laka pisma trgovačkih naroda Sredozemlja, s kojima se postiže masovna pismenost, i teška dalekoistočna pisma, koja ostaju vlasništvom tankog i ekskluzivnog svećeničkog sloja i nisu prikladna za masovnu pismenost. U to doba književnost stvara povijest, a povijest je u biti povijest države. Književnost postaje sredstvom državne politike i vlasti, a pjesnici su vladarski tajnici, čelnici dvora, osobe koje vrše vlast, a njihova se funkcija prepliće s funkcijom prvosvećenika. Koliki je utjecaj književnika mogu pokazati novozavjetni pismoznanci: Aristotel, koji je bio odgojitelj Aleksandra Velikoga, Alcuin, koji je bio čelnik dvora Karla Velikoga. Karolinška država održala se jer je usvojila kulturu, pa se u literaturi spominje karolinška renesansa, no Karlo Veliki nije umio čitati. Tko je dakle bio važniji Karlo ili Alcuin? Književnost djeluje u crkvi preko liturgije i crkvene književnosti, i na dvoru. U oba slučaja ona integrira društvo i zrači prema nižim slojevima preko bratovština, njihovih ceremonijala i svečanosti. Svečanost igra presudnu ulogu u tradicionalnom društvu. Nicolas Boileau i Alexander Pope djelovali su na dvoru i drugo su se savjetovali i s kraljem kod pisanja svojih poetika, a svojim su poetikama vezali ruke manjim pjesnicima, ostvarili nad njima vlast, a kolika je bila ta vlast pokazuju raspre kao querelle des anciens et modernes u Francuskoj i raspra Bodmera i Breitingera, s jedne, i Gottscheda, s druge strane. Te raspre ne bi nikad bile toliko žestoke da se tu nije radilo o vršenju vlasti u književnosti. U 19. stoljeu država djeluje na književnost preko cenzure, a književnost postaje sredstvom odgoja predstavničkog sloja nacije. Cenzura sužava sloj čitateljstva na sloj obrazovanih, traži od književnosti kvalitetu pa je geslo književnosti 19. st. Horacijevo docere delectando. Preko književnosti u predstavnički sloj prodire državna ideologija, nitko ne može biti pripadnikom soja obrazovanih ako ne odlazi u kazalište i ako nije u stanju u casinu raspravljati o književnosti i umjetnosti. Tad se pojavljuje pojam nacionalne književnosti. Nema suvremene europske nacije koja nije u 19. st. stvorila svoju nacionalnu književnost, a njezino je bitno svojstvo da se tiska i čita. Književnost je pogled na društvo odozgo, pa se u književnosti širi uvjerenje da nacija napreduje. Kad se u to počinje sumnjati, književnost postaje prosvjedna, a to je književnost naturalizma i ekspresionizma koja postaje sredstvom borbe čovjeka protiv države. Ovo je sasvim novo u književnosti i nije isto kao antiklerikalizam Dantea ili Waltera von der Vogelweide, koji se u svojim napadima ograničavaju na papu. U novom dobu javlja se književnost Moderne pa poesie pure, kao književnost u kojoj pjesnik izruguje svojeg čitatelja, javlja se pour epater le bourgeois, ali se javlja i sumnja da li književnost uopće još ima neku funkciju i da li ju itko čita. Osim toga, ova se književnost jako udaljila od usmenog priopćenja i vezala se uz tisak. Arhiv djelovanja zamjetno je stoljećima, no danas je jasno da postoje vrlo široki slojevi pučanstva koji nikad ne čitaju ništa izuzev novina. Nestaje tako znatno sredstvo integracije, u novo doba nestaju bratovštine koje su bile središtva pučke kulture. To je više negoli izrabljivanje čovjeka po čovjeku, razlog je to revolucijama, jer izrabljivanja čovjeka po čovjeku bilo je otkad je bilo rada, a slojevi otuđeni od kulture pojavili su se tek u suvremenom industrijskom velegradu. LITERATURA: E. R. Curtius, Europäische und lateinisches Mittelalter, Bern-München, 1967. R. Escarpit, Sociologije de la littérature, Paris, 1958.

10

L. Fertig, Die Hofmeister, Stuttgart, 1979. H. H. Glunz, Die Literarasthetik des europaischen Mittelaters, Frankfurt am Main 1963. G. Jager, Schnule und literarische Kultur, Stuttgart, 1981. I. Pederin Utjecaj austrijske cenzure na prodaju, širenje i reklamiranje knjiga (1810-1848), Bibliotekarstvo, Sarajevo, sv. 31 (1985.), str. 23-33. I. Pederin, Uloga države i njezine subvencije u dalmatinskom novinstvu i knjižarstvu sedamdesetih godina XIX, stoljeća, Kačić, 35 (1993.). I. Pederin, Rab u osvit humanizma i renesanse, Zagreb, 1989. I. Pederin, Književnost i politika, Obnovljeni Život, Vol. 51 (1996.) br. 3 str. 201-216. I. Pederin, I primordi della relazione di viaggio: la relazione egiziana, cartaginese e nell’Antico Testamento, Aevum, Anno LXXII (gennaio-aprile 1998) str. 53-66. I. Pederin, The Greek Travel Book from the Animist View of the World to the Critical Prosa, Encyclopaedia Moderna, br. 49 (1998.) str. 229-237. I. Pederin, Goetheov Faust, deizam i masonerija, Crkva u svijetu, br. 3 (1998.), str. 295-303. I. Pederin, Putopis konkvistadora, engleske špijunaže i njihov odnos prema političkom animizmu, Crkva u svijetu, br. 4 (1998.), str. 389-407. I. Pederin, Athletic Sports in Dalmatia from the Middle Ages to the Industrial Era, Ludica, Annali di storia e civiltà del gioco, br. 3 (1997.), str. 80-90. • Prof. dr. sc. Ivan Pederin Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom Austrijska cenzura osnovana je u 18. st., ali bitno djeluje tek poslije Karlsbadskih zaključaka 1819. kad postaje sredstvom borbe protiv revolucije i njemačkog nacionalizma. Cenzura je nešto slično književnoj kritici. Razlika je u tome što se cenzorski spisi načelno ne objavljuju, ali iza njih stoji vlast. Glavni zahtjev cenzure bio je da književno djelo ne bude subverzivno te da bude umjetnički uspjelo, pa je cenzura na početku 19. st. suzbila trivijalno štivo. Na taj način nastalo je načelo docere delectando koje je bilo mjerodavno barem u prve dvije trećeine 19. st. Cenzura je svojim tipovima zabrana stvorila suvremeno čitateljstvo i ograničila čitanje na uski sloj obrazovanih, ali je time književnost prestala biti gospodarskim pothvatom a knjiga je ustrebala subvenciju. U spisima cenzure čitaju se mjere što se odnose na reklamiranje knjiga, javlja se pojam knjige koju mogu čitati samo zrele ličnosti pa se reklamiranje zabranjuje. Strukturalistička književna znanost uvijek računa s recepcijom književnosti, ali je čitatelj u toj znanosti uvijek abstractum ili nešto čemu se valja domisliti, jer su podaci koje daje književna kritika, katalozi knjižara i podaci knjižnica oskudni i rijetko se nalaze, bar u prošlosti. U spisima cenzure naći će se vrlo plasitična slika čitateljstva i recepcije književnog djela. U njima će se naći i lik urednika ili nakladnika koji stoji između čitatelja i državne vlasti; lik cenzora koji savjetuje pisca, pojam relativnosti književnog djela pa zabranjene knjige u jednoj zemlji ili pokrajini nisu ipso facto bile zabranjene u drugoj ili u drugo doba. U spisima cenzure naći će se suvremeno zakonodavstvo o tisku i rasprava o tim zakonima, zahtjev da pisac potpiše svoju knjigu znači da on preuzima punu odgovornost za tu knjigu i sve što u njoj stoji, ali je ujedno zaštita od pretiska koji se u

11

Austriji zabranjuje tek tijekom 1840-ih godina. Spisi cenzure objašnjavaju pojam odgovornog urednika koji se javlja tek 1850-ih godina s novim zakonima o tisku Alexandera Bacha kao posljednica slobode tiska. Sloboda tiska znači da sada svatko može objaviti što hoće, ali će ipak biti kažnjen ako objavi ono što državi nije po volji, pa odgovorni urednik mora znati što se pristoji a što ne te u tom smislu savjetovati pisce. Njemačka književna znanosti 1970-ih godina posvetila je mnogo pažnje odnosima izdavača i pisaca, dakle gospodarskim pitanjima književnosti. Tu valja reći da su takva istraživanja umjesnija u Francuskoj i Engleskoj, gdje je liberalna tradicija jača negoli u srednjoj Europi, gdje je jaka apsolutistička tradicija sa čestim intervencijama državne vlasti u tisak i književnost. To u osobitoj mjeri važi za kazalište koje je u Austriji smatrano oblikom narodnog obrazovanja i vlast se uvijek trudila da očuva kazalište te je impresarijima uvijek nametala razne propise počam od normiranja cijene ulaznice do redarstvenog nadzora jer se vlast uvijek bojala da aplauz u kazalištu ne preraste u revoluciju, što se dogodilo u Bruxellesu 1831. Cenzori su običavali retuširati drame po načelima koja mogu objasniti pojavu poetskog realizma u njemačkoj književnosti 1850-ih godina. I napokon, u spisima cenzure naći će se načini subvencioniranja i reklamiranja književnih djela, pa razvitak specijaliziranih časopisa. U ovom predavanju vidi se kako cenzura, a potom i izdavaštvo djeluju na samu književnost i njezin oblik. LITERATURA: R. Escarpit, Sociologie de la litterature, Paris, 1958. I. Pederin, Utjecaj austrijske cenzure na prodaju, širenje i reklamiranje knjiga (1810-1848.), Bibliotekarstvo, 31 (1985.), str. 23-33. I. Pederin, Uloga države i njezine subvencije u dalmatinskom novinstvu i knjižarstvu sedamdesetih godina XIX. st., Kačić, 25 (1993.) I. Pederin, Austrijska cenzura od 1810. do 1848. i njezin utjecaj na razvitak knjižnica u Dalmaciji, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, br. 30 (1987.), str. 19-44. I. Pederin, Austrijski propisi o tisku i nadzor nad dalmatinskim tiskom (1848-1863), Bibliotekarstvo, 32 (1986), str. 106-116; 33 (1987.), str. 62-71. I. Pederin, Uloga države i njezine subvencije u dalmatinskom novinstvu i knjižarstvu sedamdesetih godina XIX. st., Kačić, Zbornik u čast fra Karla Jurišića, 25 (1993.), str. 583-586. I. Pederin, Dalmatinski pisci, urednici i čitalji u očima austrijske cenzure, Dubrovnik, 3/4 (1988.), str. 5-22. I. Pederin, Zur Frage der Desintegration des Realismus, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio za filologiju, 24-25 (1995/96.), str. 273-288. I. Pederin, Entertainment and Fun in the XIX Century Dalmatia, Ludica, Annali di storia del gioco, Treviso, 2 (1996.), str. 121-143. • Doc. dr. sc. Helena Peričić Načela komparativnog proučavanja književnosti Komparativna književnost, komparatistika ili komparativno proučavanje književnosti kao rezultat globalizacije književnosti i kulture/kultura u dvadesetom stoljeću; svjetska književnost. Komparativna književnost: povijest i opis. Opći principi i metode. Utjecaj i intertekstualnost. Povijest književnosti, književna

12

razdoblja, književni rodovi. Tematologija. Književnost i druge umjetnosti. Recepcija književnosti: književnost u prijevodima i kritici; posrednici. Književne teorije. LITERATURA: M. Beker, Uvod u komparativnu književnost, Zagreb, Školska knjiga, 1995. I. Hergešić, Poredbena ili komparativna književnost, Zagreb, Matica hrvatska, 1932. P. Van Tieghem, Usporedna književnost, Beograd, Naučna knjiga, 1955. Cl. Pischois- A. M. Rousseau, Komparativna književnost, Zagreb, Matica hrvatska, 1973. H. R. Jauss, Estetika recepcije, Beograd, Nolit, 1978. Teorija recepcije u nauci o književnosti, prir. D. Maricki, Beograd, Nolit, 1978. Z. Škreb- A. Stamać, Uvod u književnost: teorija, metodologija, Zagreb, GZH, 1998. M. Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999. Intertekstualnost i intermedijalnost, ur. Z. Maković, M. Medarić i dr., Zagreb, Zavod za znanost o književnosti, 1998. U. Weisstein, Comparative Literature and Literary Theory. Survey and Introduction, Bloomington-London, Indiana University Press, 1973. Dictionary of World Literature, ur.. Joseph T. Shipley, Totowa-New JerseyLittlefield, Adams & Comp., 1972. • Doc. dr. sc. Helena Peričić Vrednovanje književnog djela Književna kritika i problem sudova ukusa. Odnos književne kritike i znanosti o književnosti. Različite koncepcije književne kritike. Književno vrednovanje i estetika. Ideal vrijednosno neutralne znanosti o književnosti. Problem vrednovanja i semiotika književnosti. Problem vrednovanja i teorija recepcije. Problem vrijednosti u aksiologiji i u aksiološki orijentiranoj estetici. Osobitost estetskih vrijednosti i problem književnih vrijednosti. Ideja književne vrijednosti i analiza funkcije književnosti. Književna vrijednost i ideologija. Vrijednosni sustav trivijalne književnosti kao opreka vrijednosnom sustavu "visoke" književnosti. LITERATURA: U. Eco, Kultura. Informacija. Komunikacija, Beograd, Nolit, 1973. T. S. Eliot, Izabrani tekstovi, Beograd, Nolit, 1963. N. Frye, Anatomija kritike, Zagreb, Naprijed, 1979. N. Hartmann, Estetika, Beograd, BIGZ, 1968. R. Ingarden, Doživljaj, umetničko delo i vrednost, Beograd, Nolit, 1975. P. de Mann, Problemi moderne kritike, Beograd, Nolit, 1975. Z. Škreb, Studij književnosti, Zagreb, Školska knjiga, 1976. A. Richards, Načela književne kritike, Sarajevo, Svjetlost, 1964. H. Markiewicz, Nauka o književnosti, Beograd, Nolit, 1974. S. Petrović, Priroda kritike, Zagreb, Liber, 1972. M. Solar, Uvod u filozofiju književnosti, Zagreb, SC Sveučilišta u Zagrebu, 1976. M. Solar, Književna kritika i filozofija književnosti, Zagreb, Školska knjiga, 1976. M. Solar, Laka i teška književnost, Zagreb, Matica hrvatska, 1995. R. Wellek, Teorija književnosti, Beograd, Nolit, 1985. Z. Škreb-A. Stamać, Uvod u književnost; teorija, metodologija, Zagreb, GZH, 1998.

13

M. Calinescu, Lica modernitea: avangarda, dekadencija, kič, Zagreb, Stvarnost, 1988. • Prof. dr. sc. Krunoslav Pranjić Stilistika u studiju u književnosti (I. predmetni apstrakt; II. selektirana literatura; III. ispitna očekivanja) I. Kao tipična ovostoljetna humanistička disciplina Stilistika je limitrofna te s poetikom, te s literarnom kritikom i poviješću, pa s teorijom obavjesnom, teorijom komunikacije, recepcije itd., a sa svojim antičkim pretkom – retorikom – dijeli interes za (mahom beletristički) tekst samo što je stilistika tekstu aposteriorna aksiološki ga ne rangirajući, dok mu – testu – retorika služi i kao kritički instrumentarij za estetičko arbitriranje; eto, tu je kapitalna razlika među susjednim srodnicama (retorika:stilistika). Ponikla u početku ovoga stoljeća od onih metodskih postupaka u raščlanjivanju beletrističkih tekstova što su se frankofono nazivali explication de textes, anglofono pak close reading – moderna je sitlistika zapravo ars inveniendi izražajnih sredstava i stilističkih postupaka u individualnome stilu kao unikatnih kombinacija mikrostilističkih fonemskih, morfemskih, sintaktemskih, semantemskih i kombinacija makrostilističkih, realiziranih na razini većoj od rečenične, tj. na razini teksta. “Ključne” su “riječi” moderne stilstike (i lingvističke, i literarne): denotacija/konotacija, afektivno i izražajno pojačana markiranost/nemarkiranost, statistički pojavna prediktabilnost/imprediktabilnost, metoda transformacije teksta na nulti stupanj stilističnosti, i to tako da se ne ošteti denotativna obavjesnost već “samo” konotativna, ekspresivnost shvaćena kao relacija među označiteljem (signans) i označenim (signatum)... Nadasve pomnim učitavanjem u prerazne beletrističke predloške detektirati ter adekvatno stiloopisno nomenklaturirati, pa i stilistički (= estetički) prevrednovati na pregršti inventivnih ostvarajua u teksturi tih istih predložaka, često nijansnih do infinitezimalnosti/imponderabilnosti – kud ćeš zavodljivijeg i neodoljivijeg izazova za marna (i upućena) hermeneuta...?! Jer, unatoč osnovanoj epistemološkoj skepsi u autonomnost stilistike (zajedno s tekst-lingvistikom) stoga što nije kadra jednoznačno definirati svoj predmet,ona je – stilistika - ipak autentičan unutarnji (intrinsic) pristup (approach) književno-umjetničkim tekstovima, pa bi, tako, svaki hermeneut književnosti trebalo da bude (ma i ovlaš) upućen i u tu metodologiju. II. Usud je (post)moderniteta – hipertrofija informacija. Tako već postoje čitave biblioteke “stiloopisne” sekundarne literature. Jedna ilustracija: H. A. Hatzfeld – A Critical Bibliography of the New Stylistics, applied to the romance literature 1900-1952, Chapell Hill 1953; tu se na 302 str. koči više od tisuću (1000) autora, mnogi s ponekoliko djela (od “našjenaca” tu je tek P. Guberina); pribrojimo li tu, ma i napametno, “stilopisnu” literaturu na slavenskim ter na germanskim jezicima (s nordijskima, nizozemskim, njemačkim i engleskim) – onda su to naslage nedovršiva štiva nebrojenih strukovnih karijera... Druga ilustracija, recentnija: K. Wales – A Dictionary of Stylistics, London and New York 1990; rječnik je to od cca 1500 metajezičkih (“stiloopisnih” no i srodnih, interferentnih) uzualnih termina uz predmetnu bibliografiju (s referencama) kakvih do 600 jedinica, djelimice prevedenih, inače mahom anglofonih, i to publiciranih od 50-ih godina ovoga stoljeća na ovamo... oboje navedeno

14

posvjedočujući kako je stilistika kao pristup jezičnoj umjetnini silno razgranata i jednako razvojna. Evo maksimalno reducirana, a dostupna, izbora idioglotskih i prijevodnih "stiloopisnih" izdanja, i to u tri srodnosne skupine: A: P.Guberina, Zvuk i pokret u jeziku, Zagreb 1952. P. Guiraud, Stilistika, Sarajevo 1964. R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Beograd 1966. P. Guberina, Stilistika, Zagreb 1967. K.Pranjić, Jezik i književno djelo, Zagreb 1968. Z. Lešić, Jezik i književno djelo, Sarajevo 1971. S. Petrović, Priroda kritike, Zagreb 1972. F. Čale, Od stilema do stila, Zagreb 1973. A. Flaker, Stilske formacije, Zagreb 1976. B. Vuletić, Fonetika književnosti, Zagreb 1976. J. Silić, Od rečenice do teksta, Zagreb 1984. M. Velčić, Uvod u lingvistiku tekstu, Zagreb 1987. A. Mahtin, O romanu, Beograd 1989. B: V. Vinogradov, Stilistika i poetika, Sarajevo 1971. Z. Mrkonjić, Suvremeno hrvatsko pjesništvo /razdioba/, Zagreb 1972. N. Milošević, Andrić i Krleža kao antipodi, Beograd 1974. S. Lasić, Struktura Krležinih Zastava,Zagreb 1974. A. Flaker, Proza u trapericama, Zagreb 1976. D. Auerbach, Mimesis, Beograd 1978. I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb 1981. I. Frangeš, Nove stilističke studije, Zagreb 1986. D. Oraić Tolić, Teorija citatnosti, Zagreb 1990. J. Užarević, Kompozicija lirske pjesme, Zagreb 1991. V. Žmegač, Duh impresionizma i secesije. Hrvatska moderna, Zagreb 1993. Bagić, Živi jezici, Zagreb 1994. C: L. Aragon, Traktat o stilu, Republika, 1/2 (1999.) K. Bagić, Beletristički stil, Pokušaj Određenja, Kolo, 2 (1997.) V. Biti, Stil, u: Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb 1997. M. Bricko, Ironija kao gorovni čin, SOL, 12/13 (1991.) S. Fish, Književnost u čitaocu: afektivna stilistika, Književna kritika, 3 (1989.) I. Franjgeš, Stil Matoševe novelistike, u: Rad JAZU, 3 (1963.) R. Katičić, Književnost i jezik, u: Uvod u književnost, Zagreb 1983. Z. Kravar, Estetika tropa, u: Tropi i figure, Zagreb 1995. D. Miloš, Autor i gramatika, Quorum, 6/7 (1987.) Ž. Muljačić, O stilističkom aspektu leksičkog posuđivanja, Umjetnosti riječi, 1/2 (1970.) D. Novaković, Stilska dimenzija figura u antičkoj retoričkoj tradiciji, u: Tropi i figure, Zagreb 1995. K. Pranjić, Krležin stil, Republika, 1/2 i 3/4 (1997). K. Pranjić, Virtualnost dijakronijskih stilema, u: Iz-Bo-sne k Europi, Zagreb 1998.

15

M. Riffaterre, Kriteriji za stilsku analizu & Stilistički kontekst, Quorum, 5/6 (1989.) J. Silić, Funkcionali stilovi hrvatskoga standardnog jezika, Kolo, 1(1996.); 1(1997.); 2(1997.); 4(1999.) R. Simeon, Stil (Stilistika/Stilizacija, u: Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva II, Zagreb 1969. M. Solar, Stil i svijet književnog djela, Umjetnost riječi, 1/2 (1970.) W. Spiewok, Stilistika na graničnom području između lingvistike i nauke o književnosti, Umjetnosti riječi, 3 (1971.) Z. Škreb, Karakterizacija pjesničkoga sitla, Umjetnost riječi, 4 (1961.) Z. Škreb, Interpretacija, u: Uvod u književnost, Zagreb 1983. Z. Škreb, Mikrostruktura stila i književne forme, ibid. H. Turković, Teorija otklona, u: Tropi i figure, Zagreb 1995. J. Užarević, Znanosti o književnosti i teorija interpretacije, u: Trag i razlika, Zagreb 1995. V. Visković, pripovijetke Slavka Kolara, Republika, 9/19, 11/12 (1994.), 1/2 (1995.) KRLEŽIJANA I, Zagreb 1993: Antiteza (S. Lasić), Dnevnik (V. Žmegač), Jezik (A. Kovačec). III. Iz prvih dviju skupina postdiplomant-kinja bira 3 (tri) naslova prema vlastitoj naklonosti; pročitanost posvjedočuje vlastitim sinopsisom i usmenom parafrazom respektivne bibliografske jedinice. Iz treće, časopisne, skupine također bira, svega, 2 (dva) naslova na jednak im, prethodan, način potvrđujući apsolventuru. Najnosiviji dio ispita jest samostalna stilistička analiza samostalno birana beltrističkoga predloška (može biti jedna pjesma, kolaž stihova ili proznih segmenata jednoga autora). Dodatak: nije posebno indicirana kvanitetski uprav enormna aloglotska (relevantna) stilistička sekundarna literatura; postdiplomant-kinja može koju od zadanih petorih ispitnih pozicija zamijeniti sebi poznatom aloglotskom (pa i svepetore!) izvorno na ma kojem svjetskom, ali i na minornom (češkom, poljskom, skandinavskom...) jeziku: jedini kriterij takva izbora i komutacije jest tematska ili metodološka pertinentnost predmetu (stilistici), Dapače: ovakav napor čak je dobrodošao te bi se i bonificirao (moralno, a i ocjembeno). Isto vrijedi i za analitički predložak. • Doc. dr. sc. Tomislav Skračić Govor utopije 1. Uvod: Terminologija: utopija, eutopija, ukronija, eukronija; euhemerizam, profetizam; ideal; teorija, apstrakcija, fantastika, 1.2. Utopijski projekt (filozofijski, religijski) 1.3. Utopija u užem smislu (utopijska priča) 1.4. Utopija u širem smislu (sloj sadržaja romaneskne priče) 2. Utopijski projekt (filozofijski, religijski) 2.1. Psihosocijalna motivacija Nastanak: raspad prvobitne zajednice, nestanak Aureae primae; rastanak s djetinjstvom

16

2.2. Utopija jednako Nada Retrogradna utopija individualna i kolektivna: tragična svijest o smrtnosti i nejednakosti; prokletstvo rada Preporod (renesansa); mit o reinkarnacijama i palingenezi Nostalgija za Izgubljenim rajem Želja za povratkom u Zlatno doba, u doba svjetlosti 2.3. Od retrogradne do profetičke utopije, prostorni toposi profetičke utopije: Obećana zemlja, Novi Jeruzalem, civitas Dei; Teodiceja, Novi kontinent, Novi planet; Revolucija; “Drugi svjetovi, tamo gore” (religijsko učenje), Novi društveni poredak sada ovdje (nacional) socijalizam (Praktični rad i štivo od 2 do 2.3, antologijski i enciklopedijski: Biblija, Sofoklo, Antigona; Ovidije, Metamorfoze; Milton, Izgubljeni raj, Rousseau; Baudelaire; aktualno iz medija: o “zelenom” pokretu, ekologiji) 3. Utopijski projekt (povijesni i društveni) 3.1 Renesansa kao pokret i projekt povratka u povijest Apsolutna monarhija (Španjolska, Francuska, Engleska...) kao vječno sada i ovdje Prosvjetiteljstvo kao povratak Prirodi i mit plemenitog divljaka 3.2 Utopijski socijalizam (Saint-Simon, Fourier, Weitling) – emotivni pristup i vjera u mogućnost ostvarenja svijeta u novom, neočekivanom svjetlu Nova znanost i spas u dokolici i jednakosti 3.3 Apsolutno u relativnom; ratio u imaginarnom (željenom); Jedan mirni Hic et Nunc izabrane zajednice u kojoj se ništa ne mijenja. Quietas non moveri! Ne varietur) Nihil innovar! 3.4 Estetski koncept realnog: imaginarni (hipotetski) svijet kao realnost Politički projekt demantiran praksom, ali se autor ponaša kao da jest ostvaren. Ako i nije sasvim, bio bi ostvariv i ostvarit će se samo da ...kada jednom... (Praktični rad i ativo-uzorci od 3.1 do 3.4, antologijski i enciklopedijski: Platon, vjerska učenja Leibniz, Campanella, T. More, Mercier, Rousseau, Defoe, Swift, Fourier, Engels, Marx, Hitler, Staljin... SAD – slučaj doseljenika u Massachussetts 4.Utopijski projekt u užem, estetskom smislu – utopijska priča (roman) 4.1 “San” o sreći i konfliktualna obiteljska i društvena stvarnost Utopijska priča s pretpostavljenim, imaginarnim antagonistom Putovanje kro budućnost (anticipativni roman) Utopija . spacijalna i temporalna pukotina: Tamo i Nekad; Jednom i Nikad više 4.2 Pristup utopijskom liku i prostoru Priča (pustolovna) u 1. licu 4.3 Slučajnost pristupa utopijskom prostoru; nakon lutanja - san i buđenje negdje drugdje 4.4 Nužnost podijeljenosti prostora; insularitet utopije (ocean, otok); udaljenost i zapreke u prostoru i vremenu; granica i njihova neprobojnost (more, jezero, rijeka, hridine, visoki brijeg, visoki bedemi...) 4.5 Specifičnost prostora utopijske zajednice: grad svjetlost; koncentrina i pravokutna urbana struktura, “govoreći urbanizam”, arhitekt umjetnik i filozof Urbana i antiurbana utopija

17

Izvanzemaljski prostori nastanjeni ljudima (mjesec) (Pratični rad i štivo od 4.I do 4.5, antologijski i enciklopedijski: E A. Poe; Lukijan, Bergerac, Morris, Verne, Wells...) 4.6 Vrijeme Zaustavljeno, zaleđeno Vrijeme Negacija Vremena; vječni indikativ prezenta kao besmrtnost Deskripcija u prezentu; romaneskne strukture bez konfliktualnih situacija, bez dramatizacije; tautologija; anti-roman; monotonija; entropija Zna se početak Vremena (etiološke danosti) 4.7.1. Ideološka okosnica: djelo velikog filozofa (Velikog Oca, Brata, Sina... domovine); njegova knjiga kao vade mecum i kao vječni zakon; glavar-realizator projekta beskonfliktne zajednice koji uvijek ima pravo 4.7.2. Ideološko jedinstvo i službena znanost 4.7.3. Moral: izokret aksioloških i teleoloških (i eshatoloških) konstanti "Potvrđene vrijednosti"; "preporod", želja za tribalnim zakonom prvobitne zajednice; protoetika 4.8. Društveno uređenje 4.9. Život i rad u utopiji, klase, kolektivizam 4.9.1 Individuum.stanovnik kao automat, lutka 4.9.2 Svakodnevica: vječna blagdanska atmosfera; glazba narodna, odjeća iz dobrih starih vremena; manifestacije pastoralne i antiurbane; stalni osjećaj hostiliteta prema vanjskom svijetu 4.10. Kultovi: predak-utemeljitelj i njegov nasljednik; primordialna majka; sinovi-heroji 4.11 Institucije; škola, obitelj i odgoj posebno Obitelj, posebni status (suprafamiliarnost); "država majka" Majka (djevica) roditeljica i spasiteljica; soteriološke funkcije Izlizanost seksualnosti; hermafroditizam (treći spol!) Kult mlade generacije; dijete prorok, dijete vladar, dijete spasitelj 4.12 Umjetnost: "provjerene vrijednosti"; nacionalni mit, primat epike i "realistinog" nad lirikom i subjektivnim izrazom Status umjetnika: pjesnika, književnika, glazbenika, slikara, skulptora... Znanost: službena; Komunikacija: Projekt univerzalnog jezika (Praktični rad i štivo od 4.6. do 4.12., antologijski i enciklopedijski: Harrington, Oceana, Bacon, Nova Atlantida; E. Cabet, Put u Ikariju; Morris, News from Nowhere...) 4.13 Liberalno-tehnokratska (profetička) utopija i kozmonautika 4.14 Etičko i znanstveno-fantastična utopija 4.15 Negativna futuristička utopija Antiutopija i kritika utopije samom utopijskom pričom Strah od utopističke prakse, režima smatranog idealnim, najboljim svijetom (Praktični rad i štivo od 4.13 do 4.15: Swift, Gulliverova putovanja; Voltaire, Candide; Wells, Vremenski stroj, Huxley, Otok, Carrol, Alica u zemlji čudesa, Orwell, 1984...) 5. Utopijska priča u širem smislu riječi (romaneskna utopija) 5.1 Priča o počecima i počeci priče – priča u "vječnom započinjanju" unatoč iskustvu 5.1.2 Utopijski modeli postanja i samostvaranja (Robinson, 1001 noć...)

18

5.1.3 Opća struktura priče o utopijskoj evaziji: mit, legenda, narodna priča; ep i romaneskna priča 5.2 Tipologija lika, tragača sreće; njegova formacija obiteljska i socijalna Povijesna evolucija lika Lik i njegovi uzori: stvarni (Cezar, Napoleon, Franklin...) i fiktivni (Amadis, Robinson, Rastignac, Raskoljnikov, likovi "proze u trapericama"...) 5.3 Tipologja prostora romaneskne utopije, materijalnog i duhovnog, s obzirom na sadržaj priče; čudesna avantura, romantičarska egzotika i couleur local, roman putovanja; ljubavni roman, društveni roman, roman-život, psihološki i filozofijski roman Roman kao potraga (borba) za izgubljenim: srećom, blagostanjem, obitelji, ljubavi, vjerom, Apsolutnim, za izgubljenim Vremenom... 5.4 Tipologija strukture: naracija, tehnike i procédéi (Praktični rad i štivo-uzorci od 5.1. do 5.4: mitska priča, narodna priča, srednjovjekovni roman, 1001 noć, pikarski roman, rombizonade + autori: Cervantes, Defoe, Rousseau, Goethe, Balzac, Cooper, Dostojevski, Twain, Proust, Šolohov, Hemingway, Camus, Moravia, Sartre...) 5.5 Moderni roman: utopijsko traženje autonomnog sadržaja i strukture Utopijska želja u umjetničkom stvaralaštvu (barok, romantizam, moderna, progresistička umjetnost (Flaubert, Gide, Joyce, Schönberg, Mann, Lenz, nefigurativno slikarstvo) 6. Zaključak i sinteza uz raspravu: karakteristike jezika i semantizma utopijskog diskursa LITERATURA: K. Amis, New maps of hell, 1961. L. Bénoît, Signes, Symboles et les Mythes, Paris, 1980. R. Dumont, L'Utopie ou la Mort, 1974. N. Frye, Anatomija kritike (Anatomy of criticism) J. Gabel, Conscience utopique et fausse conscience, u Discours utopique R. Girardet, Mythes et mythologies politiques, 1986. V. Groof, Homo futurus, 1970. J. Guinguet, News from Nowhere, u Discours utopique J. Hienger, Literarische Zukunftsfantastik, 1972. K. P. Klein, Zukunft zwischen Trauma und Mythos, 1976. C. Kornbluth, The Science Fiction Novel, 1959. G. Lapouge, Utopie et civilisation, 1978. R. Mc. Kinney, Science Fiction as Futurology, 1976. L. Morin, Utopique: jeu d'espace, 1973. A. Morton, The English Utopia, 1952. P. Nicholls, Explorations of the Marvellous, 1978. R. Ruyer, L'Utopie et les Utopies, 1950. J. Sadoul, Histoire de la science fiction moderne, 1978. R. Scherer, Discours utopique, Colloque de Cerisy, 1978. M. Solar, Teorija književnosti J. Sarobinski, J.-J. Rousseau, 1971. R. Trousson, Voyage aux pays de Nulle part, 1975. P. Versinss, Encyclopédie de l'utopie, 1972.

19

• Prof. dr. sc. Ante Stamać Književnoznanstveni sustavi Nacrt: Kvalifikacija književne činjenice: a) djelo, b) tekst, c) obavijest, d) složeni jezični znak Pripadne nadređene discipline: a) estetika, b) retorika, c) teorija komunikacije, d) semiotika Estetika: Platon, Aristotel, Horacije, Plotin, Boileau, Baumgarten, Kant, Hegel, Croce, Retorika: Aristotel, Ciceron, Quintilian, Bally, Spitzer, moderna stilistika Teorija komunikacije: Bühler, Jakobson, Shannon & Weaver, teorija govornih činova Semiotika: Ch.S. Peirce, De Saussure, Ch. Morris, L. Hjelmslev, A.J. Greimas, J. Derrida, U. Eco Temeljna heuristička pretpostavka: Književna se činjenica kvalificira na presjecištu estetike (kao djelo), retorike (kao književni tekst), semiotike (kao složeni jezični znak), i teorije komunikacije (kao posebno strukturirana obavijest o svijetu što je pošiljatelj šalje primatelju putem određena kanala a u zajedničkom kodu) Kratka povijesna rekapitulacija, a u svezi s općim epistemološkim zasadama epohe: filologija, pozitivizam, povijesna hermeneutika, intuicionizam, ruski formalizam, new criticism, strukturalizam, poststrukturalizam, postmoderna, suvremene perspektive: teorije kognicije i teorije društva Sva se teorijska načela interpretativno demonstriraju na tekstovima hrvatske književnosti, uz nerijetko pozivanje na klasične primjere iz europskih književnosti. LITERATURA: Ambroggio, Ignazio: Formalizam i avangarda u Rusiji, Zagreb 1977. Beker, Miroslav: Povijest književnih teorija, 1979. Beker, Miroslav: Suvremene književne teorije, 1986. Beker, Miroslav: Semiotika književnosti, 1991. Croce, Benedetto: Estetika kao znanost izraza i opća lingvistika, Zagreb 1991. Eco, Umberto: Theory of Semiotics, 1976. Filipović, Vladimir: Novija filozofija Zapada, 1978. Hjelmslev, Louis: Prolegomena teoriji jezika, Zegreb 1980. Jakobson, Roman & Halle, Morris: Temelji jezika, Zagreb 1988. Nöth, Winfried, Handbuch der Semiotik, Metzler Verlag, Stuttgart-Wimar, 2000. Pejović, Danilo: Suvremena filozofija Zapada, 1967. De Saussure, Ferdinand: Tečaj ooće lingvistike, Zagreb 2000. Stamać, Ante: Ranjivi opis sustava, 1996. Stamać, Ante: Pogled unatrag, 1999. • Prof. dr. sc. Andrea Zlatar Fikcionalna i nefikcionalna književnost Ovaj kolegij bavit će se teorijskim i književnopovijesnim pitanjima odnosa fikcionalne i nefikcionalne književnosti. U prvome dijelu pažnja će biti posvećena

20

teoriji mimeze i tumačenju književnosti kao fikcionalnog diskursa, za razliku od diskursa znanosti, historiografije ili filozofije. Zatim će biti analizirani oblici nefikcionalne književnosti: memoari, biografije, autobiogrfije, dnevnici, pisma i putopisi. Na primjerima najpoznatijih djela europske i hrvatske nefikcionalne književnosti pokazat će se narativne strategije, poetička pravila i obilježja konteksta koji su pridonijeli uspostavljanju tih egzemplarnih žanrova. Posebno će biti razmatrani i problemi dvostruke referencijalnosti u dramskim tekstovima, upitni status fikcionalnosti u lirskom diskursu, te oblici autoreferencijalnosti u modernoj prozi (Proust, Joyce, Rilke). LITERATURA: Uvodna teorijska literatura: K. Hamburger, Logika književnosti, Beograd 1976. W. Iser, Činovi fingiranja ili što je fiktivno u fikcionalnom tekstu, Umjetnost riječi, 4 (1987.). M. Velčić, Otisak priče, Intertekstualno proučavanje autobiografije, Zagreb 1991. Uvodna književna čitanka: Augustin, Ispovijesti; Abelard, Povijest nevolja; Rousseau, Ispovijesti; Cellini, Moj život; Kafka, Dnevnici; Pisma Mileni; Valery, Bilježnice.

21