porodica kroz priče i pjesme

Sarajevo, 2014. godine

Porodica kroz priče i pjesmeZbirka literarnih radova učenika osnovnih škola

www.porodicno.ba

Porodica kroz priče i pjesme

Zbirka literarnih radova učenika osnovnih škola

Naziv zbirke: “Porodica kroz priče i pjesme”

Autor: Učenici osnovnih škola Kantona Sarajevo

Izdavač: Kantonalna javna ustanova “Porodično savjetovalište” Sarajevo www.porodicno.ba

Za izdavača: Senad Alić, prof.

Pripremila i uredila: Dijana Simanić, prof.

Ilustracije: Učenici

Dizajn i štampa: TRIPTIH Design Studio Himze Polovine 21, 71000 Sarajevo, BiH

Tiraž: 300

Godina izdanja: 2014. godina

Zabranjeno je umnožavanje u komercijalne svrhe.

Publikacija je u elektronskom obliku dostupna na www.porodicno.ba

Ova Zbirka je štampana uz finansijsku podršku Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo u okviru obilježavanja Dječije nedjelje u Kantonu Sarajevo. Zbirka je besplatna i neće biti predmet prodaje.

3


Riječ izdavača

Poštovani, predstavljamo vam Zbirku literarnih radova “Porodica kroz priče i pjesme” čiji su autori učenici osnovnih škola Kantona Sarajevo. Zahvaljujemo se Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo koje je u okviru obilježavanja “Dječije nedjelje” finansijski podržalo štampanje ove Zbirke.

Povod za publiciranje dječijih radova nastao je u okviru obilježava-nja 15. maja – Međunarodnog dana porodice, kada smo uz sagla-snost Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo uputili poziv svim osnovnim školama KS i pozvali učenike da dostave svoje literarne radove o tome šta je za njih porodica i po čemu je ona posebna.

Na poziv su odgovorile 4 osnovne škole: O.Š. “Safet-beg Bašagić”, O.Š. “Ćamil Sijarić”, O.Š. “Isak Samokovlija” i O.Š. “Čengić Vila I”, te dosta-vile 91 učenički rad koji smo sublimirali u Zbirku “Porodica kroz priče i pjesme”.

Želja nam je da kroz ove radove doprinesemo promoviranju značaja porodičnih vrijednosti kao i svih bitnih elemenata koji porodicu čine funkcionalnom.

Ovom prilikom zahvaljujem se svim učenicima koji su pomogli da ova publikacija nastane kao i Udruženju za podršku i edukaciju žena MAGNA iz Sarajeva za pomoć u realizaciji, te ministarstvima koja su prepoznala značaj ove Zbirke.

Iskreno Senad Alić, direktor

4


5


Sadržaj

I PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

II MOJA PORODICA, MOJA PRIČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Priče učenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

III MOJA PORODICA, MOJA PJESMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Pjesme učenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

IV AUTORI RADOVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

V AUTORI CRTEŽA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

6


7


Predgovor

Dragi čitatelji i čitateljke,

pred vama se nalazi jedna posebno dragocjena Zbirka. Ona je izraz najskrivenijih osjećanja i doživljaja koje su mali pisci pretočili u lite-rarne radove i time nam poklonili nešto neprocjenjivo – djelić svoga srca.

Njihove priče i stihovi protkani su ljubavlju prema svojoj porodici. One ukazuju na važnost i značaj porodice. Porodica je za njih izvor sreće i radosti, njihovo sigurno utočište u najtežim trenucima, jer kako kažu: “I u dobru i u zlu. Porodica je uvijek tu”.

Svi radovi predstavljaju orginalno združenu dječiju emociju koja osli-kava i najintimnije porodične trenutke. Upravo ta nesibično podije-ljena intima opredjelila nas je da autore navedemo na kraju Zbirke.

Radovi zbirke “Prodica kroz pjesme i priče” nisu lektorisani, jer iskrena osjećanja su najvrjednija kada su autentična, zato njeni mali pisci zaslužuju da krenete u čitanje.

Vaša Dijana Simanić

8


9


Moja porodica, moja priča

10


11


Auuuuuuuuuu...... Ja sam Mehmed Vuk. Moji roditelji su mi odabrali ime, a prezime sam naslijedio od babine familije

koja ga s ponosom nosi dugi niz godina. Sigurno je postojao baš dobar razlog što su nam dodijelili to prezime. Kad posmatram svoju porodicu uvijek vidim sličnosti sa pravim vukovima iz pri-rode, pa nije ni čudo što se baš tako prezivamo.

Živimo u zajednici od četiri člana: babo, mama, brat i ja. Kako je naš čopor mali svakog dana ga proširujemo novim članovima. Svi smo druželjubivi, pa svi imamo drugare koji nam dolaze i kojima idemo. Najčešće je to porodica mog najboljeg prijatelja Ahmeda. Oni se prezivaju Gajevići, ali imaju puno sličnosti sa vukovima pa smo svakoga dana zajedno, a najčešće idemo u večernju šetnju po naselju. Zajedno pratimo sve košarkaške utakmice Play off-a, jer tamo igramo Ahmed i ja. Kad igraju fudbal Mlade nade, svi navijamo za mog brata. I kad ne postigne gol, on nas ubijedi da je bio strijelac. Naš telefon je stalno zauzet, iako babo uvijek galami kad stignu računi, mama je uporna u praćenju svih deša-vanja naše šire familije i prijatelja. Mama često govori da živimo u pećini, jer nam je stan hladan kad nema grijanja. Ali meni naša pećina baš prija i uživam kad ostali vučići napuste stan da leš-karim i gledam televiziju. Volio bih da imam jednu sobu samo za sebe, ali uče me da ne treba biti sebičan, pa se mirim s postoje-ćom patnjom i dijelim sobu s bratom koji je strašno razmažen. Vukovi su noćne životinje i najaktivniji su u zoru ili sumrak, pa nije čudo što brat i ja radimo zadaću tek prije spavanja, dok se mojim roditeljima diže kosa na glavi. Roditelji vukova su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. I u našem čoporu se zna ko je šef, kad smo sami - mama, pred gostima - babo. Sve probleme rješavamo razgo-vorom, a najčešće razgovaramo za ručkom ili u krevetu. Tada svi moramo ispričati po jednu priču koju nismo prije pričali. To mene i brata tjera da svakoga dana čitamo, bratu je to teško a ja uživam. Najviše volim čitati knjige Frančeske Simon, tako da uvijek imam priča o Groznom Gaši i Savršenom Saši.

Volim svoju porodicu, svoje vukove. Uz mene su uvijek na svakom mjestu i u svakom trenu: kad učim, kad sam bolestan, kad igram košarku, kad glumim, kad pjevam,... i želim svakom djetetu na svijetu da ima svoju sigurnu jazbinu i svoju sretnu porodicu, jer je to najlakši način da nam svijet bude ljepši i bolji.

12


Mnogi smatraju da je porodica širok pojam, da je samo bitno da dvoje ljudi dobiju djecu, ali ja tako ne smatram. Za mene

je porodica skupina ljudi koje se vole neizmjerno, koji praštaju i poštuju svoje. Za mene je porodica riječ tako topla i draga da sa samom pomisli na nju, moje srce zakuca brže i osjećam se božanstveno. Volim svoju porodicu, iako se ponekad svađamo i govorimo ono što ne mislimo, mi se volimo najviše. Ponekad se smijemo satima tatinim šalama, navijamo na bratovim utr-kama ili pažljivo slušamo mamine priče o životu. Nama nikada nije dosadno: primamo znanja od majke i oca, a oni nas podr-žavaju i pripremaju za život. Ponekad na mjesto učitelja dodje moj brat koji me naučio stvari bez kojih bi moj život bio nezami-sliv. Od malih nogu on je tu za mene, on je ruka koja me diže iz ponora, on je moj heroj. Veliki je šaljivdžija (sigurno je to naslije-dio od tate), pa svi uživamo u njegovim šalama kada se okupimo. Iako se moja obitelj rijetko okuplja, ta naša kratka i rijetka dru-ženja su za mene najljepši trenuci moga života. Porodica me je uzdigla, napravila boljim čovjekom, popravila u teškim tenucima i postavila u svijet okrutnosti i uvijek čuvajući mi leđa tjerajući sve zlo i nevolje od mene. Baka me naučila kako sve na vrijeme obaviti (iako to baš nisam usavršila), naučila me da budem skro-mna, i najvažnije ona me naučila da pišem. Da se igram riječima i svoje misli prenosim na papir, ona je time uljepšala moj život, moje misli. Bez pisanja ja bih bila samo netko tko nema mašte, samo prosječna djevojčica sa kikicama i bez olovke u rukama. Deda me naučio geometriju, naučio me da nikada ne bojim nokte u tirkizno jer on to smatra nepodnošljivim i upečatljivim (vjerujte isprobala sam, ozbiljan je), naučio me pisati pjesme, nadopunio je znanje koje mi je baka dala, naučio me da ga pretočim u smijeh i on je zaslužan što na svakoj proslavi recitujem svoje najnovije stihove, pune šale i opaski (najčešće na njegov račun). Tetka za svaki rođendan dobije par mojih strofa (koje njoj mnogo znače). Prije svakog našeg susreta brzo očistim nokte i lice, svežem kosu i nabacim osmjeh, jer joj to puno padne za oko. Ona me više puta vodila kroz Sarajevo, pokušavala da me nauči više stvari o gradu u kojem sam se rodila. Ona i moj otac često uđu u rasprve o hrani ili vinu, u kojim moj otac često odnese pobjedu i hvali se do sljedećeg susreta. On uvijek mora biti u pravu, njegova riječ je zakon, ali uopšte nije strog. On najčešće popusti prije mame koja neće pa neće da me pusti vani u majici na bretele i suknji iznad koljena. Otac je nekada nadjača, pa mu onda dopusti da se on

13


hvali kako me naučio plivati (iako je on tada pecao na potpuno drugoj obali), nekada mu pusti da skija na vodi, iako to nije dobro za njegovo koljeno. On me naučio voziti role, bez kojih ne mogu živjeti, on me odveo na tenis koji je postao dio mog života. Njega ja neizmjerno volim, pa možda i previše jer sam do desete godine tvrdila da me on rodio a ne mama. Tek sam nedavno shvatila tešku istinu, kada sam vidjela slike moje mame poslije poroda sa mnom u rukama. Gledala me nježno i dalje mi govori kako je odmah kad me primila osjetila vezu sa mnom, osjetila toplinu u srcu i shvatila da će njeno srce zauvijek kucati za mene. I dalje me gleda tim pogledom i svakodnevno mi govori koliko me voli i koliko su me isčekivali. Baka mi je napravila album kao dokaz koliko su mi se svi radovali, tu su bile slike od mog rođenja pa do danas, vjerovatno da me utješi, jer mi je brat kod kuće govorio godinama da sam izrod i da sam usvojena. Moja porodica je moj blago i sreća i nikada se moja ljubav neće smanjiti.

14


Moja porodica je tradicionalna bošnjačka. Porijeklom smo iz jednog malog mjesta po imenu Gusinje. Ono se nalazi u Crnoj

Gori. Moja porodica mnogo voli svoj zavičaj i zato mi njegujemo kulturu i tradiciju Gusinja.

Moja porodica se sastoji od četiri člana; oca Jusufa, majke Fadile, brata Adija i moje malenkosti. U mojoj kući se zna da je glavni otac. Njegova je zadnja. Njega se mora slušati. Majka je tu kao niži red vlasti, ali otac kaže da se i ona mora slušati.

Mi svake godine idemo na odmor u zavičaj. Ostajemo tamo po dva mjeseca. Moj otac jedini u kući radi. On uzima godišnji odmor da bi nama udovoljio i da budemo u zavičaju što duže i kada je tamo najljepše. Tako se mi najčešće na kraju juna zaputimo za Gusinje.

Moj tata se brine o svemu, o putu, o tome kako i od čega ćemo tamo živjeti. Majka nas sprema, pakuje i kupuje šta nam je potrebno.

Mom ocu bude najveća briga kako ćemo putovati. On ne zna voziti, a majka se boji, ali uvijek u pomoć nam dođu braća od tetke. U putu je uvijek zanimljivo. Brat i ja brojimo, tunele, dža-mije, crkve, crvena auta i koješta. Otac se uvijek unervozi jer ne voli putovati, brat i ja probamo zaspati, a mama nas proba odr-žati budnim.

Kada stignemo, prvo svratimo u susjedni Plav, kod tetke. Kod tetke bude lijepo, ali nestrpljivo čekamo da dođemo u Gusinje. Kada odemo, svi složno čistimo kuću. Ja ne volim čistiti pa se što prije iskradem iz kuće. Nađem se sa društvom, pozdravim sa rođacima i odemo šetati. Prešetamo čitav Gusinje za jedan dan. Naveče po običaju izađemo u čaršiju. Tu se zezamo, šetamo i lijepo družimo. To su moja dva zlatna mjeseca. Ja svoju porodicu čestito ni ne vidim kada idemo tamo. Moju porodicu ja volim naj-više na svijetu i ponosan sam što sam dio njih.

15


Moju užu porodicu čine tata, mama, brat i ja. Kod nas je u kući uvijek uzbudljivo. Svi imamo puno obaveza. Tata, prijepodne

vozi kamion, a poslijepodne voli da šeta ili da ide kod bake gdje uzgaja voće i povrće. Kaže da u bašti uvijek ima posla i da ga rad u bašti opušta jer mu je vožnja jako stresna. Najveći hobi mu je fudbal i ne propušta pogledati niti jednu značajnu utakmicu. Mama kaže da je ranije voljela fudbal, ali zbog tatine “zaluđeno-sti” njime, misli da to i nije tako uzbudljiv sport. Tata voli da šeta pa često brata i mene vodi na bazen pješke kako bi on mogao pro-šetati. Mama radi u školi kao učiteljica. Na svu sreću, njeno radno vrijeme nije dugo pa može dosta vremena provoditi s nama. Ona mnogo voli da kuha, a ja mislim da kuha najukusnija jela. Nastoji da joj je kuća uredna i čista. Ne voli neurednost i često se ljuti na brata i mene kada se nemarno odnosimo prema stvarima, posebno u svojoj sobi. Tu prednjači moj brat. Iako ima gotovo osam godina, još uvijek se ponaša dosta djetinjasto i razmaženo. Voli da drugi urade poslove za njega i dosta je lijen. Najviše voli jesti pa mu mama već brani i uvodi neke “dijete” iz straha da se pretjerano ne udeblja. On je izuzetno živahan dječak koji nema vremena da sjedi. Često radi dvije – tri stvari odjednom. Tako trenira košarku, fudbal i plivanje. Uvijek ima energije za trčanje i skakanje. Uživa u igrama s loptom pa je i po stanu šuta, posebno kad roditelji nisu u stanu. Ja imam dosta školskih obaveza, ali i obaveza van škole. Najdraže mi je plivanje koje me opusti. Često imam obavezu da kao starija sestra pričuvam brata. Kad je bio mlađi, to je bilo puno lakše, ali zbog njegove upornosti i tvrdogla-vosti, to je sada jako teško. U posljednje vrijeme ne idem uvijek s roditeljima u posjete rodbini i mnogobrojnim prijateljima jer nemam baš toliko vremena, a i radije ostajem kući da se družim sa svojim vršnjacima. Zbog toga mama i tata kažu da lagano stare, jer djeca više neće da idu u goste s njima. Mi imamo jako puno prijatelja i rodbine. Kada nešto slavimo, uvijek je gužva i stan nam bude tijesan za sve goste. Ali kako stara poslovica kaže: “Gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna”. I zaista, mi rado primamo goste, družimo se s prijateljima i uvijek nam je nekako živo u kući. Samo se smirimo noći, a sa novim danom opet poči-nje život.

16


Ja se zovem Kerim Zupčević. Jedan sam od članova moje velike porodice. Imam jednog brata i dvije sestre. Mami je

vrlo teško odgajati nas četvero zbog toga što je sama. Moj babo joj ne može pomoći jer nije među živima. On je poginuo u saobra-ćajnoj nesreći prije četiri godine, tačnije 2010.

Ja sam tada imao samo osam godina. Sjećam se tog nesretnog dana. Bio sam kod kuće veseo i mama je rekla: “Hajdemo kod Haruna” - Harun je moj rođak. Kod rođaka je kao i uvijek bilo super. Igrali smo se. Došla je moja mama. Rekla je da ima dvije vijesti, jednu dobru i jednu lošu.

Dobra vijest je bila da ćemo noćiti kod Haruna, a loša da je babo imao saobraćajnu nezgodu. Ne sluteći zlo otišli smo na spavanje.

Svanulo je najtužnije jutro u mome životu. Mama me probudila uplakana.

Rekla je: “Znaš da je babo sinoć imao saobraćajnu nesreću. Allah sine da čovjeku nekada da preživi, a nekada ga uzme sebi. Vaš babo nije preživio.”

Pokušavao sam shvatiti šta mi je rekla, ali uzalud, moj svijet se srušio.

17


Moja porodica, moje utočište, moj zamak. Šta za mene znači ovaj nukleus društva? Sve, te četiri osobe najuže porodice

su mi sve. Niko i ništa ne može zamjeniti tu atmosferu. Taj osje-ćaj pripadnosti kada van našeg stana lije kiša, a mi ušuškani u dekice na balkonu, ispijamo čaj ili kahvu i zahvaljujemo Bogu na kiši, na ocu, majci, sinu, kćerci, bratu, sestri. Oni su ti koji “kroje” mene, jer sam ja ogledalo roditelja i sada sam ponosna na ono što jesam, zahvaljujući njima. Naravno, uvijek ima padova i uspona, kako u životu tako i u ovom pojmu. I mi smo imali krizu, straho-vali smo da više nikad nećemo biti sretna i nasmijana porodica, ali uspjeli smo i upravo to nas je zbližilo i ojačalo. Sve bih dala za njih, a njih nizašta. Pored oca i majke, živim sa dva brata, jedan pet godina stariji, a drugi dvije godine mlađi. I naravno već smo duboko u procesu odrastanja, ali i sada imamo momente kad se ganjamo po kući i “glupiramo”, kad se prepiremo ko će olizati šerpe od pudinga i šlaga, kada se najblesavije ponašamo samo da bi izazvali osmijeh na licu jednog od nas kojem i nije nešto dan. To je jedinstveno i neponovljivo. Iako je povelika razlika u godinama, složni smo i ništa nam nije teško jedno za drugo. Nije mi teško dati starijem bratu svu ušteđevinu za njegov odlazak na more, nije mi žao žrtvovati svoje vrijeme i san za odlazak na uta-kmice mlađeg brata. Mimi, starijem bratu, nije problem presko-čiti svoj izlazak da bi me odveo na trening ili Ahmedu, mlađem braci, da propusti svoje obaveze da bi propratio moj nastup. To je to. Znam da je porodica na prvom mjestu, sigurna sam. Jer niko ne čuva moje tajne kao otac i mati, niko me ne savjetuje kao oni, niko me ne štiti kao moja braća, niko mi nije prijatelj osim njih. Sve prolazi, a oni će ostati pored mene i biti moj vjetar u leđa. Mi se volimo međusobno, bez obzira na novac ili izgled, čuvamo bezuslovnu ljubav i širimo je ka ostalima. Ne brinem se kakvi ćemo sutra biti, sigurna sam da će i Ahmed, i Muhamed, i ja biti čovjek prije svega jer tome su nas učili roditelji i tome nas uče. Baš zbog svega ovoga porodica je imenica koja nema zamjenicu.

18


Ja živim sa mamom, ocem i da ne zaboravim vrlo važnog člana naše porodice, našeg psa Hektora. To je naša mala, ali

sretna porodica. Nemam ni brata ni sestru, ali ipak nisam usa-mljena jer moji roditelji se trude da mi nije baš dosadno. Moj otac obožava ribolov i prirodu. Kuća nam je puna knjiga, časopisa o ribolovu i uzgoju riba. Kada planiramo odmor, to mora biti neko mjesto gdje ima puno ribe. Svi se radujemo njegovim ulovima i tješimo ga kada mu sa udice spadne neki “komad”. Moja mama, eh moja mama. Ona nam je ponekad strašno gunđalo, ali je jako dobra i uvijek je tu za nas, za sve velike i male stvari. Puno radi i poprilično je umorna. U našoj porodici svi volimo da smo zajedno, ne volimo se odvajati. Kada nekoga nema, mi smo tužni. U posljednje vrijeme naše obaveze se vrte oko našeg psa Hek-tora, kojeg od milja zovemo Hekica. To je jedna velika maza koja mi pravi društvo i čuva me kada sam sama u kući. Ja puno volim svoju porodicu, znam da je ona uvijek uz mene i uvijek me podr-žavaju i ukazuju šta je dobro za mene, a šta nije. Sretna sam jer živim i odrastam u jednoj porodici koja mi daje podršku i ljubav u svakom mom novom danu. I puno mi je lakše da zamislim svoju budućnost kada imam nekoga, ko je uvijek tu kao podrška. Zato svoju porodicu volim najviše na svijetu.

Živim sa mamom, babom i bratom. Mi smo jedna mala, ali sretna porodica. Svako u porodici ima neki hobi ili zanima-

ciju kojom se bavi. S babine strane brat i ja smo naslijedili ljubav prema karateu. Moj brat je zeleni, a ja sam smeđi pojas. Imamo puno medalja i uspjeha. Sa mamine strane sam nasljedio ljubav prema muzici. Idem u Osnovnu muzičku i baletnu školu “Novo Sarajevo” i sviram harmoniku. Također i u muzičkoj školi imam mnogo uspjeha. Muzika ispunjava cijelu našu porodicu. Svi se volimo vikendom opustiti uz sevdah na TV-u. Mi smo uglavnom složna porodica. Često zajedno idemo na izlete, i uvijek nađemo način kako da se zabavimo. Kada je neko tužan, ostali članovi porodice pokušavaju da ga razvesele i ohrabre. Najviše vremena zajedno provodimo vikendom ili za raspust. Sve dok traje škola, nismo baš puno zajedno. Moji roditelji i brat idu rano iz kuće, a ja u školu krenem tek u dvanaest sati. Babo sa poslom završava u tri sata pa on dođe prvi kući. Tek kada je dođem kući iz škole, moja mama se vrati sa posla. Zbog toga se jako trudimo da što više vremena provodimo zajedno vikendom. Volimo da se družimo

19


i zabavljamo. Često odemo do nekog muzeja ili u kino, ili samo odemo u šetnju kroz grad. Svađe se ponekad dese, ali to je samo kada neko treba da dođe u goste, a brat i ja ne stignemo spremiti sobu. Ili kada se moj brat i ja posvađamo oko toga ko će se prvi igrati na računaru. Ali se sve te svađe brzo smire. Nedavno smo dobili i “petog člana” porodice. To je naš pas Laki. On ne živi sa nama u stanu, već živi kod naše nane u Olovu. Njeno dvorište je veliko pa može puno da trči. Možda smo mala i obična porodica, ali ja bih želio da tako zauvijek ostane. Mi smo sretni sa svim što imamo, i nama je dovoljno da u našoj porodici ima uvijek pošte-nja, sloge i ljubavi.

20


Moje ime je Muhamed, imam trinaest godina i živim u Buća-Potoku u Sarajevu. Moja porodica ima četiri člana uključujući

i mene. To su moj otac Ahmed, majka Dževada, daidža Dževad i ja. U mojoj porodici imaju različite uloge. Otac je najstariji i on donosi glavne odluke. Majka često podržava oca, ali ne uvijek i kad imaju različita mišljenja, ona uvijek pokušava da njeno nadvlada. Moja majka je smirena i staložena, ali je otac kratkih živaca, veoma sposoban i snažan. Kad god bi se otac nervirao majka bi ga smirila, a on bi njoj uvijek pomogao oko kuće. Majka radi kao profesorica na fakultetu, a otac je inžinjer. Daidža je sta-riji majčin brat, skoro istog godišta kao otac. Daidža se posebno ne ističe, slično kao ja. Ja sam skoro neprimjetan, jer nisam još odrastao. Ponekad mi se čini da me u bitnijim razgovorima rodi-telji ne primijete, ali ipak razumijem da nisam iskusan kao oni. Majka postoji da bi tješila dijete i brisala tugu i ona mi uvijek pomaže kada se tako osjećam. Ipak ja nisam često tužan. Mi živimo u veoma velikom stanu i svi oko mene su najčešće dobro raspoloženi. Ja veoma cijenim moju porodicu jer su jedino oni bili uz mene do sada. Nikad nisam upoznao nijednog djeda, a nane su umrle dok sam bio još veoma mali. Dalju rodbinu tako-đer slabo poznajem. Sa očeve strane familije su skoro svi u stra-nim državama, jedino je amidža Mehmed u Sarajevu. Sa majčine i dajdžine strane je većina izvan Sarajeva pa ih ne posjećujemo često. Ipak sam zadovoljan sa onima koje imam. Uvijek sam mislio da je među članovima porodice potrebna neka suprotnost da bi se bolje razumjeli. To znači da se dvije suprotnosti neutra-lišu i daju neku ugodnu sredinu. Ja sam očito učenik, a daidža se ranije penzionisao radi ozlijede. Ja se sa njim dobro sporazumi-jevam i vremenom smo postali nerazdvojivi. Ja o njemu pone-kad razmišljam kao o nekom starijem bratu. On se uvijek brine o meni kad roditelji nisu kod kuće, a ja njemu pomognem ako mu zatreba. Mi smo ustvari veoma slični, neprimjetni smo, tihi, neko ne bi znao da smo tu, volimo da razmišljamo o čemu god nam padne na pamet i kad nam dosadi znamo progovoriti i dvije-tri šale. Mislim da svi zajedno pravimo jednu veoma harmoničnu cjelinu. Iako ponekad imamo različita mišljenja, možemo da se mirno dogovorimo.

21


Moja porodica je mala u odnosu na neke koje znam. Sastoji se od moje mame, tate i mene. Moji roditelji su zaposleni i puno

rade, a ja sam učenica petog razreda osnovne škole.

Kada je moja porodica sretna cijeli svijet je ljepši, a kada je tužna sve je tmurno. Radujemo se svakom zajedničkom trenutku kojih nekada nema onoliko koliko bismo htjeli. Kada smo odvojeni jedni od drugih, veoma smo tužni i kao da nešto nedostaje u našim životima. Mnogo pričamo o svakodnevnim dešavanjima i moji roditelji mi pokušavaju objasniti stvari koje ne razumi-jem zbog mojih godina. Zajednička radost nam je veoma važna i vidimo je u običnim stvarima. Volimo iznenađenja i često ih činimo međusobno. Najviše volim kada iznenadimo moju mamu što je nekada težak zadatak. U slobodno vrijeme idemo na viken-dicu i uživamo u zajedničkom vremenu. Često posjećujemo okolna mjesta i učimo o prošlosti tih krajeva. Dijelimo svoje tajne i svoja razmišljanja o različitim temama iz života. Meni je jako važno da možemo da se pouzdajemo jedni u druge.

Za nas je porodica važna stvar i njegujemo je. Posebna je po svemu i to je zaista tako i ne bih je mijenjala ni za jednu drugu.

22


Dijete najbolje zna šta znači porodica, čak bolje od odraslih, jer dijete ima veliko srce za sve, i prihvata razne istine. Imati

porodicu je velik dar, to je nešto najljepše, tu vidiš čitav svoj život. Bila to uža ili šira, porodica se mora poštovati.

Najbitnije je znati njegovati riječi, odluke nekoga najbližeg, kada mu je teško pomoći mu, biti uz njega i u dobru i u zlu. Svi prave greške, čak i oni najbolji, opraštanje u porodici je uvijek prisutno.

Ti ljudi su dio tebe, tvoja jača polovina. Porodica je nešto vrijed-nije od svakog bogatstva svijeta. Uvijek će biti neko da te nasmije kada si tužan, neko ko će se radovati tvojoj sreći, a ne izazivati radost na tvoju nesreću. Upravo takva je porodica.

Dali bi i život za tebe. Mene znaju iznervirati, ali jedno je sigurno, uvijek sam tu za njih.

Jedan je život, živi ga u sreći sa njima, jer reprize nema. Oni su tu da te bodre u svakom pogledu, čuvaju tvoje tajne. Najljepši trenuci su provedeni sa njima. Porodici nikad ne okrećeš leđa, pa čak ni kada oni tebi okrenu. Porodica je spremna žrtvovati sve da bi ti pomogli, kada najmanje imaju da podjele sa nama. Uvijek će biti i onih koji uživaju u našoj nesreći, dok nam drugi leđa čuvaju. Za mene, porodica ostaje najvažniji stub u životu.

“Više vrijedi živjeti i najbjednijim životom sa svojom porodicom, nego živjeti sam u izobilju.”

Moja porodica je drugačija od ostalih, ali na pozitivan način. Ne bih je htjela promijeniti ma koliko oni meni npr. davali

novaca. Moju porodicu ne čine samo otac, brat i majka, nego i čitava moja familija, jer smo veoma bliski. To su: otac Haris, mama Kerima, brat Mirza, dedo Alija, nane Veda i Badema, rođak Eldar, tetka Mersiha i daidža Kenan. Oni su tu za mene i u dobru i u zlu, i kada sam sretna ili tužna, smijem se ili plačem. Sve bi uradili za mene, ali nisu sami, to bih i ja uradila. Npr. moj daidža Kenan je ostavio svoj posao samo da bi me odve na rođendan kod drugarice. Nemojte sada, poštovani direktore, da mislite da moji roditelji nisu htjeli. Pa nisu mogli, jer su bili na poslovnom putu. Mi cijenimo kada smo svi zajedno, a tada je pravi urnebes. Moja tetka, tata i rođak kada se spoje nema osobe koja neće oplakati mislim naravno od smijeha. Mi se vrlo rijetko svađamo jer je sve na otvorenom, ali i kada se svađamo to je uglavnom zbog posla

23


jer nana Veda želi ćešće da je posjećujemo. Zbog toga, kada smo zajedno cijenimo svki trenutak. Neki moji drugovi misle da sam luda pa i moji roditelji što me ne nagrađuju kada dobijem pet. Pa mislim, da li je sve u nargadi, i plus meni je nagrada kada odemo zajedno na more (što je jako često) pa se prskam sa svojima dok mama snima. Možda sada vi mislite da ja lažem, ali sve je ovo istina. Istina je to da me rođak voli zezati, pa istina je i da moj brat voli da se šali sa mnom ali ne voli kada ga poljubim. Istina je i da volim biti blizu roditelja. Ne zato što hoću nešto, ili što sam razma-žena nego zato što ih jednostavno volim. Šta još da vam kažem o svojoj porodici jer i kada ih samo pogledate u očima vidite kakvi su oni i avanture koje su imali. Npr. kada je nas šestero htjelo na moru na jedan dušek da stane. Pa smo padali i padali (a svi smo ugodno popunjeni i visoki pa je bilo teško) jedno dva sata pa smo na kraju uspjeli. Ljudi na plaži su nas gledali misleći kakvi su ovo ludi i smijući se nama. Onda ima kada je moj momak Arijan koji ima pet godina htio da nas umiri pa je stavio prst na usta i rekao ššš. I onda nema deranja, nema skakanja, i nema udaranja, ima Bentena i ništa više. To je bilo tako slatko i smiješno da smo svi se pravili da smo ozbiljni pa kada je otišao popadali smo od smi-jeha. Eto! Kada bih ja sad počela da pišem sve što ima u mojoj porodici ne bi moglo stati, a Vi biste se smijali i smijali, ali ne bi bilo nekih negativnih stvari. Mi nismo takvi. Takva je priča našeg života. Ne želim sada da vi mislite da se ja hvalim. Jednostavno nema nekih loših stvari osim jedne. Htjela bih da više posjećujem svoju familiju. Ja cijenim svaku sekundu u mom srcu.

24


Moja porodica ima četiri člana: babo, majka i sestra. Svi su oni meni jako dragi, ali ipak ima neko koga ja najviše volim. To

nije ni mama, babo, dedo ili pak sestra nego...

Uvijek kada dođem u babovo rodno mjesto znam da me tamo čeka osoba pognuta hoda sa srdačno raširenim rukama koje u svoj zagrljaj primaju svakog člana naše porodice. Ta osoba je moja nena Latifa. Kratku bijelu kosu, iz koje je virio pokoji pra-mičak crne kose prekrivao je šalče svilenih niti i raznobojnih šara. Par bora koje je nena prikupila za svojih 60 godina prekri-valo je njeno visoko čelo. Tamne obrve su se izdizale iznad plavih očiju, plavih kao more. Njena usta su uvijek razvučena u srdačan osmijeh. U neninim ustima nedostajao je pokoji zub. Ja najviše volim svoju nenu jer me uvijek srdačno dočeka i sa mnogo rado-sti. Moja nena, bilo kako bilo, meni ostaje najdraži član porodice.

Porodica je najveće bogatstvo koje čovjek može imati. Nažalost neki nemaju to bogatstvo. Ja sam najmlađa u svojoj porodici.

Imam mamu, tatu i 10 godina stariju sestru. Mama je moja kraljica i imenica koja nema zamjenicu. Tata je moj naj prijatelj i heroj od djetinjstva. Sestra mi je uzor i ponosim se njome. Sa njima sam prošla sve uspone i padove u životu. Od njih ne tražim ništa. Nisu mi potrebne skupe stvari, meni je samo bitno da su oni sretni i zdravi. Oni također od mene traže da učim i da sam odlična, što im i omogućavam. Kao poruku svim vršnjacima bih ostavila, a to je da čuvaju svoju porodicu, jer je ona najveće blago.

Moja porodica je za mene najbitnija i mislim da se trebaju njegovati porodični odnosi. Pošto sam ja još dijete znam

da je porodica bitna za odrastanje čovjeka kako bi se formi-rali u zdrave, mlade ljude. Naprimjer: ako se u porodici dešava neki problem, djeca će ih osjetiti i tražiti njihove razloge. Ja sam zahvalna svojim roditeljima za ovakvo odrastanje i način života i bude mi krivo ako ih nekada vidim neraspoložene, pogotovo ako je to posljedica mojih belaja. U životu imam sve, sve su mi rodi-telji obezbjedili i onda se i ja trudim da budm odlična učenica da bi im se na neki način odužila. Pošto sam njihovo prvo dijete pru-žaju mi pažnje jako mnogo, pa čak i nakon sestrinog rođenja nisu me zapostavili. Porodica je utočište u kojem smo sigurni. Ona je kažu i ponos društva i najčvršći stub na kojem ono stoji.

25


U mojoj porodici svi smo tu jedni za druge, u dobru i zlu u rado-sti i tugi. Uvijek se trudimo da pomognemo jedni drugima

i zajedno smo u svemu. U mojoj porodici smo majka, brat i ja. Oca nikada nisam upoznala, ali je brat tu uvijek za mene. Kod nas ne postoje tajne. Mislim, zašto bi išta skrivali od osoba kojima je najviše stalo do nas? Najljepši trenuci su mi kada se svi skupimo, nešto kao porodično okupljanje. Tih trenutaka nema mnogo, ali meni su najdraži. Smijeh, zezancija, uživanje, porodica, svi tu. Zaista, ni za šta to ne bi‘ zamijenila. Tada smo svi srećni i sve tako lijepo... kao u bajci. Moja porodica je meni sve. Život bih dala za sve njih. Specifično za nas je to što nam je kao u seriji “Lud, zbu-njen, normalan”. Pod tim mislim da nam se uvijek nešto smiješno događa. Mislim da nikada ne bih poželjela bolju porodicu od ove i veoma sam sretna što ih imam.

Za mene porodica znači sve. Ne mogu zamisliti čovjeka bez porodice koja nije tu da mu pomaže, bodri i da mu pruža

ljubav. Otkad se rodimo, cijela porodica je uz nas. Kao prvo bih izdvojila roditelje, ali i brata i sestru. Oni su uz mene i kad sam tužna, i kada sam sretna, ali se očekuje i da ja budem tu za njih jer za to porodica služi. Nema boljih prijatelja od njih i nikada ih niko neće moći zamijeniti. Što se moje porodice tiče, oni su iskreni, dobrodušni i veoma sam zahvalna što su me odgojili i što znam da će mi uvijek “čuvati leđa” kao i ja njima. Tokom praznika svi se skupimo na objed. Ti dani su ispunjeni smijehom, radostima i igrom. Također, veoma sam sretna kada mi u goste dođu rođaci. Ja mislim da sva djeca vole kada imaju društvo da govore jedni drugima tajne ili da se igraju... tako i ja. Svim svojim srcem volim i nanu, baku i dedu. Oni su brižni i puni ljubavi.

Ja ću uraditi sve za svoju porodicu zato što su oni uradili sve, što je do danas bilo u njihovoj moći za mene.

26


Najveće blago za mene je moja porodica. To su ljudi koji su uvijek tu za tebe. U životu je najbitnije imati pravog prijatelja

onog koji ćete nasmijati u teškom trenutku, savjetovati te i biti tu do kraja života. Eto takva je moja porodica. I u dobru i u zlu svi smo kao jedno. Svi se međusobno pomažemo što je najbitnije. Kada dobijem lošu ocjenu ne galame na mene. Samo kažu da imaju povjerenja i da znaju da ću ispraviti. Među ljudima je naj-bitnija podrška i da se svi razumijemo, i međusobno pomažemo. Često boravimo u prirodi, zajedno provodimo vrijeme i uživamo. Porodica je najljepše blago. Nije bitno da li je šira ili uža. Moja porodica je mnogobrojna, ali ipak ja ih sve podjednako volim. Posebno mjesto u mom srcu zauzimaju roditelji. Šta god želim da uradim prvo njima kažem jer ih poštujem i cijenim njihovo mišlje-nje. Najbitnije osobe u mom životu su moji vodiči kroz život, moji roditelji.

Živim u velikoj porodici od šest članova, moji roditelji, moje tri sestre i ja. Jako smo sretna porodica. Najstarija sam od

nas četiri, tako da se brinem i pomažem mojim mlađim sestrama. Moje dvije sestre su bliznakinje. Rođene su istog dana, u isto vri-jeme. Iako su šesti razred, ponašaju se kao mala djeca. Vole da se igraju sa igračkama, gledaju crtane... Nekada sa svojim lutki-cama naprave malu predstavu i odglume je. Jako su osjećajne. Kada je neko tužan, pokušaju da ga razvesele. Sa njima nam je uvijek zabavno. Prije dvije godine, saznali smo da će nam mama roditi brata ili sestru. Bili smo sretni. Nadali smo se da će mama roditi dječaka. Mama nije željela znati je li dječak ili djevojčica. Tek nakon devet mjeseci, mama je rodila djevojčicu. Iako nije bio dječak, kao što smo se nadali, bili smo sretni. Kada je mama sa bebom došla kući, cijela porodica se okupila. Moja rodica je cijele noći držala bebu i nije je htjela nikome dati. Moje sestre su u početku bile ljubomorne na bebu, ali polako je ta ljubomora prestala. Veselo nam je u kući i nadam se da će tako uvijek biti.

27


Svi članovi moje porodice su uvijek sretni i nasmijani. Zajedno rješavamo probleme i slobodno vrijeme iskorištavamo za igru

i radost. Ne postoji način na koji bih opisala brižnost i vrijeme mojih roditelja, koji su tu sa mnom i čine svaku minutu poseb-nom. Najveće tajne su sigurne dok ostaju među nama. Osim rodi-telja, posebno mjesto u mom srcu zauzima moja sestra. Sa njom pričam o sretnim i tužnim pričama koje ona uvijek učini neza-boravnim. Dok nisam sa sestrom nije mi toliko zabavno i intere-santno. To vrijeme sam sama i nju niko ne može zamijeniti. Ona je jedna vesela djevojčica i pored nje niko ne može biti neras-položen, uspijeva da me nasmije svaki put. Igramo se i učimo zajedno. Jedna drugoj pomažemo u svemu, zato nam je sve puno lakše. Tako je i sa roditeljima. Oni se trude da nas svemu nauče i da nam olakšaju, a onda i ja gledam da njima olakšam i pomognem. Najvažnije mi je vrijeme koje provodimo zajedno jer su to trenuci kojih se najradije sjećam. Čak i kada nam se desi nešto loše ili imamo problem za koji mislimo da je nerješiv, lakše nam je kad imamo jedni druge i to brzo riješimo. Tu smo jedni za druge, tješimo se i sve bude bolje. Ne znam kako bih bez svoje porodice. Ljudi često kažu da čovjek ne može da živi sam, to mu nije u prirodi. Valjda su porodice jedan od dokaza toga. Cijenim svoju porodicu što prihvata sve onako kako dolazi i mama često kaže: “Sutra će biti bolje, bit će drugačije” i zaista i bude. Nikad mi ne dopuste da posustajem nego me hrabre i ne dozvoljavaju da mi bilo kakava situacija remeti mir i sreću. Zato uvijek imam razloga da budem nasmijana i vesela. Bili tužni ili sretni, trenuci sa porodicom su posebni. Iz dana u dan, sa porodicom se grade nezaboravne uspomene. Svoju porodicu ne bih mjenjala, jer je savršena ovakava kakava jeste.

28


Moja porodica je takva kakva je, i nikada neće biti drugačija, moja porodica je savršena baš ovakva. Živim sa tatom,

mamom i mlađom sestrom. Imam papigu. Moja porodica kada je sretna, tu sreću dijeli sa drugima i ona postaje još veća. Sreća za sve nas znači mnogo, a tuga, pfff... Niko iz moje porodice ne voli tugu. Vrlo rijetko smo tužni. Kada je član porodice tužan, on to podijeli i sa ostalim članovima i oni ga razvesele vrlo brzo. Tuga ne traje dugo, jer uz članove moje porodice na tugu se može potpuno zaboraviti. Sreća u mojoj porodici traje i traje. Sreća u mojoj porodici je neprekidna. Kada imamo problem, skupimo se svi oko stola i razgovaramo o tom problemu. Pokušavamo ga riješiti svi skupa i svi podjednako želimo da se taj problem brzo riješi, i brzo zaboravi kao što se na kraju i ispostavi. Radujemo se kada moja mlađa sestra nauči nešto novo, radujemo se kada ostvarim neko postignuće u školi, radujemo se kada tata dobije povišicu i radujemo se kada mama napravi nešto ukusno za ručak, radujemo se kada papiga ponovi naše riječi... Zajednička sreća je kod nas česta, mi kao da se takmičimo, ko će koga više usrećiti. Slobodno vrijeme provodimo šetajući, razgovarajući o svakojakim stvarima koje nam se dešavaju, skupa se igramo svakojakih igara i zezamo se. Mi svašta radimo u slobodno vri-jeme. Tajne čuvamo u dubini srca. Često jedni drugima govorimo svoje tajne, i te tajne nigdje ne izlaze. Ne bismo izdali jedni druge, nipošto. U našoj porodici obećanje i riječ se moraju ispoštovati. Sve radimo zajedno, niko ništa sam ne odlučuje. Moja porodica je posebna na svoj način. Svaka porodica je posebna na svoj način. Ona je posebna zbog mnogih stvari koje ja ne mogu ni nabro-jati. Za mene je porodica najveće blago, i cjenim je. Moja poro-dica uvijek popunjava rupe na mom srcu, i u mojoj duši. Ona mi mnogo znači. Ne bih je mijenjala ni za šta. To je moja porodica, jedna i jedina, i volim je najviše na svijetu.

29


Moju porodicu čine: mama, tata, bake, dede, tetke i još mnogi. Sa 5 godina moji roditelji su se razveli. Rastava mi je u početku

teško padala, ali sam se vremenom navikla. Rođena sam u Zenici, kao i moja mama i ostatak porodice sa njene strane. Otac mi je rođen u Njemačkoj i tamo je odrastao, a onda je odlučio doći u Bosnu i tu raditi sve do danas. U Njemačkoj žive i roditelji mog tate, moja baka i moj deda. Njih ne viđam često, s obzirom da se u Bosni školujem, ali ih nastojim posjećivati kad god mi se pruži prilika, kao i rodbinu u Zenici. U nižim razredima sam za vrijeme Uskrsa i Božića išla sa tatom u Njemačku i tamo ga slavila. Uvijek sam se divno provodila, iako moja mama nije sudjelovala u tome. Znam koliko se moji roditelji trude da mi omoguće što bolji i sret-niji život bez obzira na to koliko smo s vremena na vrijeme uda-ljeni jedno od drugog. Sada kako me u školi očekuje teže gradivo nisam u mogućnosti ići u Njemačku kao prije osim za vrijeme ljet-nog raspusta, u zadnje vrijeme se dešavalo da baka i deda dolaze u Bosnu, kao prošle godine za Božić. Prvo sam slavila Božić u Livnu, gdje mi tata živi zajedno sa bakom, dedom i njegovom djevojkom. Iskreno te godine mi se Božić nije svidio. Ništa nije kao prije odkad je njegova nova djevojka tu. Znam da ona nema dobrih namjera, ali eto, šta je, tu je. Zatim su moji baka i deda došli u Sarajevo gdje živim sa mamom. Moja mama, baka i deda su u odličnim odnosima tako da su oni ostali par dana u Sarajevu, i iskreno, bilo mi je ljepše u Sarajevu. Sa mamom sam jako bliska. Ona mi je kao najbolja prijateljica, osoba od povjerenja, uvijek tu za mene, ima preko 1000 vrlina. Čim me nešto muči ona to pri-mjeti. Zatim zajedno rješavamo probleme. A sa tatom sam se jako udaljila. Kako se pojavila “ta djevojka”, sve se promijenilo. Nisam sa tatom bliska kao prije. Izgubili smo ono “nešto”. Ali ima i gorih stvari. Navikla sam na sve i svašta i ništa me ne iznenađuje. Nisam povrijeđena niti mi je teško. Samo zato što su mi roditelji rastav-ljeni ne znači da ne mogu imati sretno djetinjstvo. Ne razmišljam o tome često, već se trudim svaki trenutak svog života provesti u zdravlju, sreći i veslju.

30


Moja porodica je sretna i vesela porodica. Imam veoma brižne roditelje koji me uče lijepom ponašanju. Uče me da govorim

istinu, i naravno govorim je. Pokušavaju mi uljepšati život na bilo koji način. Izbjegavamo svađe. Naravno, uvijek ima nekih prepreka i problema, koje zajedno riješimo. Uvijek smo tu jedni za druge. Imam i malu sestru koja ima dvije godine. Uz nju, moj život je postao mnogo zanimljiviji, jer sam uvijek htio imati brata ili sestru. Svakodnevno me nasmijava, i ja je pazim i mazim. Nekada mi dosađuje ali to se događa rijetko kad. Moja porodica me podržava u svemu. Mi se trudimo biti sretna i vesela poro-dica, što do sada i jesmo, a nadam se da ćemo i ostati. To su moji pravi istinski prijatelji.

Mislim da je porodica najvažniji stub društva, i da se na svoje čla-nove porodice uvijek mogu osloniti.

Moja porodica nije krasna i divna. Živim sa majkom, jer sam sa sedam godina ostao bez oca, jer su se majka i otac rastavili.

Živim sa majkom od kako su se rastavili, majka radi po deset sati i nije u mogućnosti da bude stalno sa mnom. Sa ocem nemam kontakta i ne viđam ga, jer on je našao svoju voljenu osobu kojoj posvećuje svu svoju ljubav i pažnju. Ja sam sa svojim ocem poku-šavao par puta da se sastanemo, da popričamo, ali on to nije želio ili mu nije dala ta osoba koju voli da razgovara sa svojim sinom. Meni i mojoj mami je bitno, da ja u životu uspijem, da imam porodicu, posao itd.

Moja porodica je najljepša na svijetu, svi se međusobno volimo. Naravno uvijek je sretna, nikada nije tužna. Ako je sreća u

pitanju uvijek je podjelimo. Mi rješavamo probleme sa smjehom i razgovorom. Razgovor nam uvijek pomogne ako smo u krivu.

Moja porodica je uvijek radosna, ništa nas ne može spriječiti kada je smijeh i radost u pitanju. Ja i moja porodica sobodno vrijeme provodimo vani igrajući se sa loptom i u laganoj šetnji. Svaka porodica ima barem jednu tajnu, također i naša.

To su najveće tajne. Za mene je porodica bogatstvo, ljubav, sreća... Moja porodica je jako posebna, jer je moja porodica naj-ljepša porodica na svijetu.

31


U mojoj kući živi sedam osoba. Moji roditelji rade u Njemačkoj pa ih ne viđam često. Otac je tamo operisao srce pa ne može

da se vrati u Sarajevo već duže vrijeme. Mnogo mi je lakše kada znam da su uz mene brat, sestra, nana i dedo. Pored njih mi ništa ne nedostaje.

Moj brat ima 21 godinu i često kažem: “Sve mi dirajte samo njega ne.” Sestra ima 16 godina i ja u našoj porodici jedina imam zelene oči.

Nana mi je srčani bolesnik i prije pet godina je operisala srce, a dedo je imao tumor na mozgu i operisao je glavu. Moramo im pomagati i to nam čini zadovoljstvo.

Ja sam u mojoj porodici najmlađa pa me svi najviše vole. Moja porodica možda nije savršena, ali je meni najbolja.

32


Kada se ujutro probudim, uvijek se prvo poigram sa svojim bratom. Nakon toga, mama nam spremi doručak i svi skupa

doručkujemo. Poslije doručka završim svoje školske obaveze. Kada je lijepo vrijeme idemo na izlet. Sa svojim bratom igram lopte i uživam u prirodi. Poslije toga svi zajedno ručamo. Kada se vratimo kući, ja i brat obično idemo na trening. Nakon toga dođemo kući i mama nam napravi večeru. Obično prije spavanja svi zajedno pogledamo neki dobar film.

Ja volim svoju porodicu i uvijek uživam kada provedem sa njima dan.

Za mene je porodica nešto najbitnije u mom životu. U mojoj porodici probleme i nesporazume rješavamo razgovorima.

Za mene porodica predstavlja ljude kojima mogu vjerovati, govo-riti o svojim problemima i biti sigurna da će mi pomoći kada i je teško. Lijepe trenutke uvijek provodimo zajedno, u kojima smo svi sretni i zadovoljni. Praznike i rođendane provodimo s veseljem.

Porodica je zajednica ljudi koji se vole. Ona je veoma važna za mene. U njoj se dijele stvari, govore važne, dobre, ili loše vije-

sti. U porodici veoma je važno da se međusobno podupiremo, pomažemo jedni drugima i najvažnije je da se ne svađamo. Ona me inspiriše, izvodi me na pravi put, uči me da činim dobre stvari. Bez nje nigdje ne bih dogurala.

U moju porodicu spada uža i šira. To su mama, tata, brat, nana, tetka, tetak, rodica, rođak. Svi mi pomognu u problemu.

Posebne dane provedemo uz praznike, idemo napolje, uz veselje i sreću. To je moja porodica.

Moja je porodica posebna. Moja me porodica voli i ja volim nju. Kada sam sretna i tužna moja porodica je tu za mene. Volim

provoditi vrijeme sa svojom porodicom. Moja je porodica: brižna, zabavna, dobra... Kada sam sa svojom porodicom zaboravim na sve brige i probleme.

33


Ja sam Mašović Hena, učenica sam sedmog razreda O.Š. “Isak Samokovlija” i pisat ću vam o svjoj užoj porodici. Moja uža

porodica se sastoji od četiri člana, a to su: moja majka Belma, inače rođena u Crnoj Gori, moj otac Hilmija, rođen u Srbiji, moj brat Danijal, rođen u Sarajevu i ja, Hena, rođena u Sarajevu.

Dok sam bila manja, većinu vremena sam provodila samo sa mamom jer je tata uvijek bio zauzet poslom, a ni sada se ništa nije promijenilo, osim što sam dobila brata.

Ja jako volim svoju porodicu, mada mi i nije baš drago kada mi zabrane neke stvari, ali i to, kako kažu, mora nekada prestati.

Mi smo poprilično srećna porodica, pa i kada se nađe neki pro-blem, mi ga uvijek riješimo razgovorom, dok vikende i praznike uvijek provodimo zajedno i sa veseljem.

Eto, to je bio mali sastav o mojoj porodici.

Moja porodica je moje blago. To blago čine moja starija sestra Samira, mama Vahida i na kraju moj otac Nedim. Iako pone-

kad, kao i svaka druga porodica, imamo nesuglasice, mislim da je moja porodica odlična. Iako se u komšiluku šire neke priče kako se ne slažemo i tako, ja mislim da smo mi sasvim jedna normalna porodica koja perfektno funkcioniše. Za razliku od ostatka kom-šiluka, u kojem 80% ljudi svakodnevno bulji kroz prozor, te svoj bijes iskaljuju tako što svoju djecu psihički, a nerijetko i fizički zlo-stavljaju, moja porodica je sasvim normalna. Često pokušavamo da obradujemo jedni druge nekom sitnicom kao što je čestitka na stolu, zajednička slika na zidu, itd. Vjerujte sitnice više rapo-lože čovjeka nego neki skupi pokloni. A moji roditelji, to su moji heroji, moji idoli, osobito moja mama. Nakon dugog radnog vre-mena, ona dođe kući, pravi ručak sa osmijehom na licu, iako joj se u očima vidi umor. Kao što već rekoh, sitnice natjeraju čovjeka da bude sretan. A moja sestra, otac i ja spremamo iznenađenje za rođendan te se iskreno nadam da će joj se dopasti. Usput, za kraj, sada znam odgovor na pitanje: “Jesi li bogata?” Da, jesam! Imam porodicu i prijatelje koji me cijene. Što će mi veće bogat-stvo od ovoga?

34


Moja porodica, samo misao na tu riječ, donosi mi osmijeh na lice. Uvijek simpatični i brižni pogled. Blage i dobrodušne

riječi koje su mi uvijek upućivali. Iako su nekada strogi i zabra-njuju mnoge stvari shvatila sam da mi to govore zato što se brinu za mene i žele mi sve dobro. Kada mi zabrane nešto što najviše volim ne mogu se ljutiti na njih. Ne mogu se ljutiti na takve rodi-telje. Nekada se zamislim i vidim da neka djeca imaju roditelje koji su alkoholičari i stalno vrše nasilje u porodici, i ja ne mogu biti sretnija što imam ovakve roditelje. Tu je i moj mali brat, on mi stalno ide na nerve, ali ima i trenutaka kada može biti najdraža osoba u mojoj porodici. Moja porodica znači puno za mene. Ne mogu zamisliti šta bih uradila bez moje porodice, bez njihove podrške, bez blagih i istinskih riječi. Roditelji su mi kao prijatelji. Moja porodica je uvijek tu za mene.

Moja uža porodica se sastoji od četiri člana: otac Ismir, majka Alma, brat Muhamed i ja, Ahmed. Moja porodica probleme

rješava pričom iako nekad mama kaže da će me istući, to se nikada ne dogodi, ona to kaže samo da bi me uplašila. Otac i majka upućuju svoju djecu na pravi put. Za mene je porodica sve, oni su uvijek uz mene. Porodica je uvijek bila uz mene kad niko nije. U roditeljima vidim prijatelje. Šalimo se, pričamo priče. Moji roditelji i moj brat su najveća sreća na svijetu. Bez njih sam kao ptica bez krila.

Za mene je porodica skupina krvno povezanih ljudi. I ne samo to, ona je za mene utjeha. Porodica mi pomaže da pređem

sve prepreke u životu i da se borim. Ljudi u porodici su za mene ljudi na koje se mogu osloniti. U mom slučaju to su moj tata i moja mala sestra. Probleme rješavamo lako! Prvo se nas troje okupimo, i onaj koji ima problema kaže ih. Tu nema vrijeđanja ili nasilja. Mirno potražimo rješenje za taj problem. Nikad ne krijemo stvari jedni od drugih. 100% smo iskreni. Takva treba biti svaka poro-dica. Zajedno dijelimo sve momente, trenutke i sretne i tužne. Tužne trenutke podijelimo tako što saslušamo člana porodice koji je tužan. Kada ta osoba priča, taj tužni momenat, koji se desio, mi ne pričamo o sretnim momentima dok ne završimo sa tužnim trenucima. Sretne trenutke dijelimo drugačije! Njih sa radošću podijelimo jedni sa drugima. Prvo član ispriča sretni momenat,

35


pa se onda svi smijemo jer je sretni momenat. Ako je taj sretni momenat za slavlje, kao npr. matura, dobijanje diplome, pobjeda u nekom takmičenju itd. onda odemo na određeno mjesto i pro-slavimo. To mjesto može biti otmjeni restoran ili jednostavan odlazak na pizzu. Glavno je da je moja porodica ujedinjena i da svi mogu podijeliti sve sa ostalim članovima porodice.

Za riječ porodica nema definicije. Ljubav, poštovanje, sreća i prijateljstvo, sve je to porodica. I u dobru i u zlu moja poro-

dica je uvijek uz mene. Kada imam neki problem uvijek mi moja mama da pametan savjet. Druženje i igra sve je to moja porodica. Uvijek smo nasmijani i kada nam je najteže. Uzajamna ljubav se ni jednom riječi ne može opisati. Sestra i brat se nijednom igrač-kom ne mogu zamijeniti. Uvijek su uz mene, od najveće radosti do suza, od sreće do zagrljaja. Toplinu koja je u mom domu niko ne može uzeti. Moja mama je tako brižna, puna ljubavi i strplje-nja. Svoj život je posvetila mom bratu, sestri i meni. Ona kaže: “Najteži posao je odgajanje djece, ali i najljepši.” Nijedan prijatelj ne može zamijeniti brata i sestru. Uvijek nasmijani i razdragani me dočekuju. Nadam se da nas niko neće razdvojiti, ni jedna sila na ovom svijetu, nijedna ružna riječ ni bolest. Porodica, zar to nije sve što trebamo?

Moja porodica broji pet članova. Mi zajedno provodimo vri-jeme na vikednici, na terasi i u kući. Naše bolne uspomene

su na oca i dedu. A sretne želje i situacije, sreća najbližih i nas. U mojoj porodici su: mama, sestra, nana i tetka. Živimo u kući na dva sprata i u lijepom okolišu. Mi imamo psa koga cijela obi-telj voli. Ja i sestra volimo da razgovarama kao i cijela porodica. Volimo da jedni drugima poklanjamo pažnju. I svi budu sretni ako imaju ljubavi, jer ljubav i porodica su nešto najvrijednije. Ništa veće od ljubavi.

36


Moja porodica je sretna i uvijek se voli šaliti. Moju porodicu čine: tata Kenan – on je uvijek veseo i uporan u svom poslu.

Mom tati je hobi izrada starog bosanskog namještaja od drveta. Najviše volim kada se udružim sa tatom i šalimo se sa mojom sta-rijom sestrom Azrom. U tim šalama se uključi mama kao miro-tvorac na strani moje starije sestre. Mama Mersiha je meni velika podrška i uvijek je tu kada mi zatreba. Moja mama voli da slika i neki talenat sam naslijedila od nje. Moja starija sestra Azra se također voli šaliti i ona je uporna kada nešto radi. Ona je treći razred srednje škole. Ona voli da naređuje ali ipak ona me čuva i pazi. Ja nju volim i ona mene.

Za mene, porodicu čine svi oni kojima možeš reći sve. Mama, tata, najbolja prijateljica. Porodica je sve na svijetu! Bez

porodice ne bih mogla živjeti. Iako su mi roditelji razvedeni već godinu dana i jako sam ljuta na njih, beskrajno ih volim. Oni su mi najveća podrška. Život mi je nezamisliv bez nih. Oni su mi sve na svijetu. Kada sam sretna i tužna tu su. Kada mi nije ni do čega tu su. Uvijek su tu. Najbolja drugarica, ona je kao druga ja. Imamo ista mišljenja o svemu. Branimo jedna drugu, i naravno ponekad se iz ljubavi potučemo. Potpuno smo drugačije, ali ipak iste. Sa najboljom drugaricom pričam o stvarima o kojima ne pričam čak ni sa roditeljima. O problemima u porodici, momcima, ma o svemu. Jedino njoj u potpunosti vjerujem. Sačuvat će svaku tajnu ni riječi neće pisnuti. Ona mi je kao sestra. Svoje roditelje i najbolju drugaricu volim najviše na svijetu. Oni su mi sve.

Moja porodica brine za mene. Mislim da bilo koja osoba a da nije u rodu sa tobom, a brine za tebe i boji se da ti se nešto

ne desi je tvoja porodica. Sa svojom porodicom slavim razne praznike, nevezano za vjeru, nego one koji nas usreće. Ručam sa njima svaki dan i svaki dan im kažem da ih volim, ne iz navike, nego zato što to stvarno mislim. Ali porodica nije samo da brine za tebe i voli te, nego i da kaže kad nešto pogrešno radiš. Možeš im povjeriti tajne i podijeliti sa njima svoje misli, bez da se brineš da će te ismijavati, ili da te neće razumjeti. U porodici imam mamu i tatu. Neki ljudi kažu da je njihov ljubimac dio porodice i slažem se. Ono ljudi koji nemaju porodice kažu da su njihovi pri-jatelji dio porodice, i to je istina. Sve u svemu tvoja porodica je neko u čijem se društvu osjećaš dobro.

37


Porodica. Riječ koja ispunjava dušu svakog čovjeka. Ljudi nisu sretni, ne znaju cijeniti ono što imaju, iskorištavaju to na svaki

način, a kada zamislite život bez porodice pun je tmine, tuge i boli. Porodice su život. Oni su pravi prijatelji koji te nikad neće izne-vjeriti i bit će ti podrška do kraja života. Moja porodica je moje sve. Nije bitno ko je u porodici bitno je da su svi podrška jedni drugima. Moja porodica je mala. Imam majku, oca i stariju sestru. Moji roditelji su doktori. Rade od 8 ujutro do 8 navečer. Trude se koliko god mogu da uljepšaju život meni i mojoj sestri. Ne sjećam se ni jedne Nove godine, ni jednog rođendana koji nismo proveli zajedno ili nismo dobile ono što smo željele. Pokloni nisu važni, važna je toplina koja grije naša srca. Moja sestra ide u srednju školu. Bila je ponos generacije i dijete kakvo god neko poželjeti može. Mi smo veoma srodna porodica, sve probleme rješavamo zajedno. Od školskih pa i poslovnih. Sa porodiom sam propu-tovala skoro čitavu Eropu i dobila divne uspomene. Ja ne znam kakve su ostale porodice, a moja je samo onakva kakva se pože-ljeti može.

Moju porodicu čine moja mama, moj tata, moj brat i ja. Moja mama se zove Fatima, tata Edhem, a brat Afan. Moja mama

trenutno radi kao domaćica, tata je pravnik i radi kao direktor lutrije BiH, a brat ide u školu. Jako volim i poštujem svoju poro-dicu i sretna sam što smo svi zajedno. Sve svoje probleme i nesu-glasice rješavamo razgovorom. U slučajevima kada ja i moj brat pogrješimo roditelji to sa nama riješe razgovorom. Od praznika slavimo Bajram, Kurban Bajram i Novu godinu. Većina moje rod-bine je u Sarajevu, a neki su u inostranstvu. Imam četiri tetke. Moja mama ima tri sestre a tata jednu. Jedna tetka živi u Šved-skoj. Mnogo mi nedostaje i žao mi je što nije sa nama. Za rođen-dan se okupi naša rodbina sa tatine stranei roditelji moje mame. Lijepo se provodimo. Od kada znam za sebe mama, tata, Afan i ja uvijek ručamo zajedno. Moj tata je tako želio i mi smo to prihva-tili. Ne bih mogla zamisliti život bez svoje porodice. Oni me uvijek podržavaju, znam da me oni najviše vole i da mi žele samo naj-bolje. Oni su moj oslonac, moje sve. Sve bi dali za mene. Uvijek idemo zajedno na moja takmičenja. A da, ja inače treniram pliva-nje. Moji roditelji i moj braco su jako ponosni na mene. Putujemo po raznim zemljama, družimo se, smijemo, volimo. Sve što sam postigla do sada ne bih uspjela bez svoje porodice. Volim ih do neba i više ako treba.

38


Za mene je porodica skupina ljudi koji međusobno dijele svoje probleme, tugu, sreću, radost, svaku sitnicu. Za mene

je porodica skupina nezamjenjivih ljudi koje volimo iz sveg srca, i ne bi ih mjenjali nizašta. Za Novu godinu uvijek idemo na Vidi-kovac i gledamo vatromet, a kasnije razmjenjujemo poklone. Na vjerske praznike idemo kod prijatelja i šire obitelji u posjete. Svoje probleme mi međusobno dijelimo za ručkom, dok gle-damo TV itd. Mi volimo putovati tako da svako ljeto obiđemo bar 5 gradova. Ja i tata volimo sportove, a mama nas voli da gleda jer se boji svega i svačega. U obitelji je najbitnija iskrenost i to je najvažnije.

Ja živim sa mamo i bratom. Imam još dvije sestre koje su udate. Moja mama se zove Senada, brat se zove Mujo, sestre

Elma i Belma. Živimo u kući. Mama nigdje ne radi. Mi se školu-jemo, brat i ja. A sestre su mi završile Medicinsku školu. Ostala sam bez oca još kada sam imala tri godine. Život bez oca mi je usamljen. Još od kada sam izgubila oca ja i majka smo kao dru-garice. Ona meni pomaže, podržava me, tu mi je kad mi je najpo-trebnije. Sestre mi pomažu oko zadaće, kupuju mi stvari, jako se družimo. Brat i ja smo kao drugari. Živimo u skromnim uvjetima. Imamo kuću i sve što nam je potrebno. Živimo od donacije koju nam doniraju ljudi iz Arabije. I svakog mjeseca to dobijemo. Moja želja je da idem na svaku ekskurziju, i sve što bude vezano za školu, ali ne znam da li će biti dovoljno novca za mene i za brata. Jako mi je stalo da završim školu i popravim prosjek, da iznena-dim mamu. Ako Bog da, kada završim školu mama će me upisati na fakultet. Moja mama je moj cijeli život koji imam. Život bez oca mi je težak. Iako ga nisam znala dobro ja ga volim najviše.

Meni je porodica sve! Sreća, život, ma sve! Od rođenja pa do zadnjeg dana svog života uvijek ću ih voljeti. Zašto? Oni me

podržavaju, nagrađuju, vole. Uvijek su tu bili kada me treba tješiti ili kada sam tužna. Oni nikad neće znati koliko ih volim i koliko im se zahvaljujem na tom. Ako nekoga toliko nerviram da hoće da me ubije, ali ne smije, za to je moja sestra. Zezanje i odavanje, to jest povjeravanje. Ona je tu uvijek za to. Brat! Iako ima samo 6 godina, razumijemo se jako. Puno me, taj malac, nervira, ali ga volim više od života svog. Niko ne može zamisliti život bez poro-

39


dica. Porodica je za mene važna jer je tu kada je trebam. Uvijek me podržava. Uvijek me trpi. Te im ja beskrajno na tome zahva-ljujem! Hvala vam, volim vas!

Svi kažu da imaju najbolju porodicu. No moja porodica je stvarno drugačija. Šaliti se je nešto što stalno radimo. Živim

sa mamom, tatom, nanom i bratom. Sad zamisli kako je zani-mljivo. Majka mi radi u ministarstvu, a otac na televiziji. Za čudo nana mi nije u penziji, ima svoju radnju. Brat mi ide u obdanište, a ja naravno u školu. Sada, kada smo brat i ja kući, obično smo s mamom, jer mama je uvijek prva smjena. Jedva čekam kaka dođe tata. Kada dođe, vriska i piska je u kući. Skačemo, trčimo, škakiljamo se, ludilo. Mama više voli da je mirno u kući, no i ona se nekad zeza. Ne večeramo stalno svi zajedno, ali bar 4 puta u sedmici. Često izlazimo i uvijek se odlično zabavimo.

Ja svoju porodicu doživljavam na posve drugačiji način. Naime, mi konflikte rješavamo tako što razgovaramo o

njima. Sretne trenutke najčešće provodimo kući, ali nerijetko i napolju, u nekim restoranima. Porodica je za mene zatvoreni skup koji čine djeca i njihovi roditelji. U kući mi slavimo praznike, rođendan i još mnogo toga. Važne praznike slavimo u krugu šire porodice. Moju porodicu čine: tata, mama, brat, sestra i ja. Poslovi u kući su dobro raspoređeni, kao npr. u subotu ja brišem prašinu. To je to, ja volim svoju porodicu ma koliko da je loša.

Moju porodicu čine: moja mama, moj tata, moja sestra i ja. Mi slavimo većinu praznika skupa, osim ako moja mama

radi prvu smjenu. Slavimo: Ramazanski bajram, Kurban bajram, Muslimansku novu godinu, Ašuru i mnoge druge praznike. Za mene porodica je zajednica u kojoj dijelimo mišljenja, nasmija-vamo jedni druge kad su tužni, jednostavno uživamo u prisutno-sti jedni drugih.

40


Za mene je porodica nešto najvažnije na svijetu. Moju poro-dicu čine: moj otac Omer, moja mama Nađa i moja sestra

Nejra. U mojoj porodici samo sreća preovladava, a tuga nikad. Koji god problem imamo zajedno ga rješavamo.

Svako dijete misli da ima najbolju porodicu pa tako mislim i ja. Moji roditelji dobro rade imaju svoj časopis za arhitekturu,

gradnju i dizajn. Pored roditelja imam i svoju stariju sestru koja je uvijek tu kada mi trebam, nevezano koju uslugu tražim od nje. Također, u moju porodicu ubrajam i našeg psa kojeg svi volimo cijelim svojim srcem. Ovo je moja mala sretna porodica.

Porodica je za mene nešto najvažnije na svijetu. Uvijek se zajedno okupljamo i sastajemo. Na praznicima i rođendanima

se veselimo i radujemo. Porodica je za mene na prvom mjestu. Probleme uvijek rješavamo mirnim putem. Postoji uža i šira porodica i svi se jednako volimo.

Živim sa mamom i tatom. Imam brata, ali on živi u Njemačkoj. Jako se slažem sa svojom porodicom. Uvijek su tu uz mene i

pomažu mi u svakom pogledu. I sa bratom se odlično slažem. On je najbolji brat na svijetu. Jako volim moju porodicu.

Porodica je na prvom mjestu. Porodicu moramo poštivati. Svi u porodici se moraju slušati i voliti se. Sa svojom porodicom

provodim dosta vremena. Sa svojom porodicom stalno putujem. Svi se družimo. Volim svoju porodicu i poštujem je. Svojoj poro-dici mogu reći sve. Zajedno ručamo, radimo sve skupa. Cijela porodica skupa slavi rođendan, praznike Bajram i Novu godinu. Svi se skupa veselimo i družimo. Zabavljamo se skupa i uživamo u odmoru koji provedemo. Slažemo se i volimo.

41


Porodica je skup povezanih ljudi koji su u rodu. Porodica ti pruža ljubav i brine za tebe. Imati brata ili sestru može se reći

da je to blago. Možeš im povjeriti svoje tajne, pitati ih za neke savjete, uživati sa njima družeći se. U mojoj prodici živimo samo mama i ja, imamo i malu macu. A također porodica se djeli na širu i užu, ali svi svima žele sve najbolje, brinu se jedni o drugima i pružaju ljubav. Sa porodicom slavimo praznike, uživamo na putovanjima, zajedno ručamo.

Kada pomislim na svoju porodicu osjećam se pripaženo jer znam šta su sve uradili za mene kad se samo sjetim izleta,

igranja... Mislim da imam odlčnu kulturnu porodicu jer znam kakvi su i skoro sve šta rade divna osjećanja imaju prema meni pa tako i ja imam. Da bar je kod svih ljudi - djece tako, svi bi bili sretni ne bi bilo nasilja i drugih stvari. Za mene porodica je velika briga i ljubav bili siromašni ili bogati.

Sa svojom porodicom provodim svaki dan, svoje slobodno vri-jeme i sve važne trenutke. Sa njom mi je najbolje i porodici

mogu reći sve. Zajedno slavimo praznike, idemo na odmore, zajedno ručamo i svi su oni dio mene i mog života. Volim moju porodicu i poštujem je jer bez nje ne bih znao šta sad znam. Sve sam od njih naučio. To je nešto posebno.

Ja sam Elis Kajčin učenik VII-b razreda O. š “Isak Samokovlija” i pisat ću Vam o svojoj porodici. Ona se satoji od 6 članova a

to su: moja mama Elhida, otac Osman, tri sestre Anela, Evgida, Minela i ja Elis. Mi smo sretna porodica, većinu vremena provo-dimo zajedno iako je moja sestra Anela udata. Probleme rješa-vamo stalnim razgovorima, a praznike i vikende uvijek provo-dimo zajedno. Svake godine na ljeto mi odemo na selo Globočica i tamo provedemo dva do dva i po mjeseca

42


Odmah kada pomislim na moju porodicu osjetim ljubav i sreću. Moju porodicu čine moji roditelji i ja. Uvijek su uz

mene. Nikad nisu nasilni i uvijek se slažemo. Dan nam uvijek počinje slatko, a završi fino. Probleme rješavamo razgovorom.

Moja porodica je posebna zato što smo svi bliski, zato što se pazimo, zato što se svi volimo. Meni porodica znači mnogo,

jer to su moji roditelji kojima mogu povjeriti sve, koji me najviše vole i paze.

43


Moja familija znači da se svima mogu povjeriti, da znam da me nikada neće iznevjeriti. Znači krov nad glavom, znači hranu

na stolu, toplinu kuće, sreću (sve osim mlađe braće i mlađih sestara), znači nešto posebno.

Meni porodica znači sve. Uvijek mi je na prvom mjestu. Pro-blemi su nam najmanja briga, ali ako ih imamo, rješavamo

ih razgovorom. U razgovoru dijelimo jedni drugima savjete, stav-ljamo se na tuđa mjesta. Imamo puno lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, od trenutaka kada se moj brat rodio do sad.

Sa svojom porodicom provodim svaki dan. U slobodno vrijeme zabavljamo se i provodimo sve važne trenutke. Uvijek smo tu

jedni za druge i svi se međusobno možemo priznati i reći. Zajedno idemo na odmore, izlete i zajedno slavimo praznike. Volim svoju porodicu i poštujem je, jer da nema nje ne bih znala ovo što sada znam, jer me moja porodica svemu naučila, pokazala mi pravi put, podržavala me u dobrim ali ne i lošim stvarima. Cijela poro-dica je dio mene i bez nje ne bi mogla živjeti i raditi uobičajene stvari. Volim svoju porodicu, poštujem je i uvijek ću.

Porodica mi je ono najvažnije na svijetu. Ona me uči kakav ću čovijek biti kad odrastem. Uči me dobrim stvarima, a loše

zapaljuje u zaborav. Za mene je najbitnija moja majka koja me volila, a da nje nije bilo ne bi bilo ni mene. Otac se brine o nama i unosi sreću u naš skromni dom. Nana me voli i upoznaje sa nekim stvarima koje su bitne u životu. A dedi sam čitav svijet (najbiti-nije, najvažnije)!!!

Moja porodica se sastoji od mog tate, moje mame i mene. Ja svojoj porodici mogu povjeriti sve. Sa njom rješavam pro-

bleme vrlo lako i ona mi govori šta treba i šta ne trebam uraditi. I zahvaljujući mojoj porodici ja sam dobar čovjek. Svojoj porodici mogu reći sve tajne i sve što mi se dešava u životu.

44


Uvijek su spremni pomoći. Bodre me u svakom mom potezu. Dijele najpametnije savjete i žele sve najbolje. Odgajaju me i

prenose sve najbolje na mene. Oni su moji najbolji prijatelji i biti će uz mene čitav život

Moja porodica je divna. Dijelimo osjećanja i jedni drugima pomažemo. Redovno komuniciramo. Uvijek se slažemo i

nema nasilja između nas. Volimo slaviti praznike zajedno, veče-rati zajedno

Moju porodicu čine moj brat Denis i moja mama Azra. Svaki problem koji imamo rješavamo zajedno. Mi smo porodica

koja je imala problema, ali uvijek smo bili zajedno i rješavali pro-bleme zajedno. I zato mi je drago što imam takvu porodicu. Za mene porodica znači puno.

Moja porodica i ja provodime vrijeme u kući i na polju. U kući radimo kuću, usisavamo, brišemo. Napolju se igramo lopte,

žmire... Mi često idemo na putovanja. Mi se lijepo provodimo svaki dan.

Moju porodicu čine moj otac, moja majka, moja baka, deda i ja. Kode mene u kući stvari i problemi se rješavaju pričom. Mi

smo jako bliski i brinemo se jedni za druge.

Ja živim u četveročlanoj porodici. U njoj se nalaze moj brat Orhan, moja mama Amra, moj tata Kenan i ja. Mi kada

nastane problem rješavamo ga razgovorom. Uvijek mi govore šta treba da uradim kad sam u nelagodnoj situaciji.

Ja se zovem Merjem Klepić. Volim jako svoju porodicu. Ona se sastoji od mame, babe, dva brata i ja. Ja imam svoju sobu, a

braća zajedničku.

45


Moja porodica, moja pjesma

“Ako pogledate duboko u dlan svoje ruke, Vidjet ćete svoje roditelje i sve generacije svojih predaka.

Svi su živi u ovom trenutku. Svi su prisutni u tvom tijelu.

Vi ste njihov nastavak. ”

Thich Nhat Hanh

46


Porodica rijetko koja Živi sretno kao moja,

Svako svoja prava zna Tata, mama, brat i ja.

Dođu često dedo i nane Da obiđu nas unuke, Brat i ja na minimum

Tad’ svedemo nestašluke. Jednom mi je tata rek’o Život nije med i mlijeko,

Naukom se srce budi Da bi bili dobri ljudi.

I mama nam je savjet dala Svaka riječ da se pazi,

Čiste duše i savjesti Po trnju se lakše gazi.

Kad bi sva djeca svijeta Živjela sretno kao ja,

Tad bi moja radost bila potpuna.

�l�

Kada me svi ostave, porodica je tu

uvijek saslušaju moju priču svu

rješavaju moje probleme, uz njih uvijek brzo prođe vrijeme.

Trebaš i ti porodici pomagati

u školi da dobro učiš, stvari iz prodavnice

i ne treba da ih mučiš.

A kada škola završi i knjižice se djele,

idem po njih, a u meni je veselje.

Kada je porodica vidi

kupit će mi slatkiša kol’ko želim a onda slatkiše s porodicom podijelim.

47


�l�

Meni draga i mila, porodica je moja.

Puna ljubavi i sloge, veselja i druženja.

Šaputaji mame i oca, čuju se do sobe moje,

te tajne, uskoro ću da saznam, jer se sreće tiču moje.

U mojoj porodici, šale ima,

ali ipak najviše tu sloge i ljubavi ima.

�l�

Moja porodica i ja, savršen smo tim.

Moju porodicu ja mnogo volim.

Tata, mama, seka, ja i moj pas,

pomažemo jedni drugima, u pravi čas !

Razne igre, zabave, poslove u mojoj porodici rade svi!

I zato ja moju porodicu cijelim srcem volim!

�l�

48


Ja imam starijeg brata, iako me često zeza između nas postoji neka posebna veza.

Moja mama je uvijek tu za nas brižno nas pazi i često nas mazi.

Za svu zabavu moj tata je tu za voziti bicikl, igrati lopte i košarku.

Moja porodica je uvijek tu za mene, sa mnom dijeli sreću i rješava probleme.

Ja volim svoju porodicu najviše na svijetu, ne bih ih dao za cijelu planetu.

�l�

Jedna porodica jedna planeta Jedna porodica stup cijelog svijeta.

Bijele, crne, žute, šarene, porodice oko nas Sve su one dio svijeta

U porodici tražimo spas.

Složne porodice dvore grade, A nesložne teško rade.

I u dobru i u zlu, Porodica je uvijek tu.

�l�

U mojoj porodici svi se lijepo slažemo Svi svoje tajne kažemo. Nema svađe i galame

Ne bismo mogli bez moje mame. Volim i svog tatu

Koji me voli najviše na svijetu.

Moja porodica je uvjek vedra i čila Mnogo toga me naučila.

Kroz čitav život mi pomažu naći put do sreće I niko mi takvu ljubav pružiti neće.

49


�l�

Mama, tata i ja smo porodica. Dodati ćemo još i mačka – i tačka.

Volimo se zezati i smijati i sa mačkom igrati.

Kod nas se uvijek nešto planira: zimi – zimovanje, ljeti – ljetovanje,

nedjeljom uveče – mirovanje.

U našoj porodici sa mačkom živjeti nije raj, jer plastičnim đonovima brzo dođe kraj.

Nemam seke ni brata da mi dosađuju od jutra do mraka.

Iako nas je samo troje, plus maca, ja, tata i mama,

ja nikada nisam sama. Mi smo sretna porodica

�l�

Moja porodica, Ta velika zajednica, Od bebe do dede,

To je čvrsto povjerenje I traži poštenje.

Od tate do mame, Do ljubavi naše,

Povjerenja imamo, Ljubav ne skrivamo.

�l�

50


Moja porodica, U njoj svako

Svoju ulogu ima.

Brat je tu Da mamu sluša,

A mama je tu Da hranu kuša.

Tata je tu, Da sve nas štiti,

A ja sam glavni lik Koji se uvijek kiti.

Da porodica je moja najbolja, Da mama bez tate ne valja,

Da brat i ja smo nevolja, Ali slatka, najdraža kao

Kruna najbolja.

�l�

Jedna riječ porodica mi je, Ta riječ je ljubav i ona se

U srcu svakog člana krije.

Ujutro kad se probudim, Svoju mamu poljubim, Tatu snažno zagrlim,

A braci osmijeh podarim.

Mama je kod kuće pravi zmaj, Radu se njenom ne zna kraj.

Tata se trudi da od nas postanu ljudi, Ali još uvijek probleme pravi,

Čarape na pranje ne zna da stavi. Braco je ljenčuga prva,

Čim se vrati iz škole legne da spava. A ja vrijedno učim i radim.

U porodici, kao i ostali članovi, ljubav sadim.

Moja porodica, kao i svaka druga, Je drvo života.

Svaka grana je čvrsta, Ako je ne čuvamo, ostat će pusta!

51


Porodica je kad imaš sestru il‘ brata, Kada te vole mama i tata.

Kada su ljubav i sreća uvijek sa vama. Kada te navečer uspavljuje mama.

Kada nane i dede želje ti ispunjavaju, A tetke, amidže i daidže uvijek te nasmijavaju.

Porodično gnijezdo punim sjajem blista, Kad smo skupa to je radost čista.

�l�

Moju porodicu jedna riječ krasi, A ta riječ ljubav glasi.

Mama i babo kao velika ruka, Što mene i mog brata drži oko struka.

Ja i brat kao ptići u gnijezdu, Što sanjaju veliku zvijezdu.

Jer kad se ljubav,iskrenost i poštenje spoji, Tada se moja porodica kroji.

To nije nikakva dvica ili trica, To je moja draga porodica.

�l�

U mojoj porodici vole se svi, Niko neće nikoga izostaviti.

Tata gleda utakmice svaku noć, Nad njim stvarno nema moć.

Mama voli da čisti, Ali još puno toga ću dodati ovoj listi.

Sestra samo na telefon tipka, Niko ne smije da je dirka.

Kod mene uvijek nekih problema, A svi se ponašaju kao da ih nema.

Moja porodica je moje blago, I uvijek će mi njih biti drago.

52


�l�

Moja porodica je blago najveće. Svaki dan puno veselja i sreće.

Ponekad me ruže jer probleme pravim, Ali i svaki tmurni dan,

Moja porodica učini zabavnim.

U mojoj porodici ljubav vlada, Nikada se ne gubi nada.

Ulaganjem u porodicu ljubavi će biti sve više, A sa neba će manje padati kiše.

�l�

Moja porodica je kao velika slagalica. Ona se sklopi kad smo svi zajedno nasmijani, sretni.

Tata je kao velika ruka, A moja mama lijepa lutka,

Koja radi sve bez muka.

A moj brat je kao muha koja leta i smeta, Ona želi da nešto smaže,

Pa da u svoju sobu otpuže.

To je moja porodica draga, Vrijednija od blaga.

�l�

Moja je mama kraljica kiše, Moja je mama pero što piše, Moja je mama zlato što sija,

Meni je mama najmilija.

�l�

53


Autori rAdovA:Kerim Zupčević, VII-2

Anur Zekić, VII-c

Tarik SofticEhlin Hožbo, VII-c

Damir Golo, VIII-2

I. Glišić, VII-c

Ibrahimagić Nusret, VII-2

Nejra, VII-c

Emma Kovačević, V1

Naida Kobilić, VII-c

Mehmed Vuk, V-1

Aida Kapetanović, IV-3

Hena Šukalo, VII-3

Sarah Radoslić, IV-3

Adna UsticLamija Dervišagić, IV-3

Arijana Karahodžić, VII-1

Ajla Arnautović, VII-b

Medina Gojak, VII -1

Bašić AmnaAmina Gajević, VIII-2

Dalila Hukara, VII-a

Nedima TrumićKamra Maglić, VII-a

AmnaTanović, VII-3

Timur LokmićAmina KodžagaTarik Husić, VII-a

Amna Mehmedović, VI-2

YasmineGabriela IlićNera Kapetanović, VII-a

Emina Mahmutović, VIII-2

Pašukan EminaMuris Sladić, VIII-2

Alma Hasanović, VII-b

Sokolović Muhamed, VIII-1

Lamija Avdagić, V-a

Tea Holaček, V-1

Emina Torlak, V-a

Boris JovanovićHannan Borovac, V-a

Saida Kurtanović, VI-2

Ema Ruvić, V-a

Nejra Šećerbegović, IV-2

Edhem Kapidžić, V-a

Tin Marinčić, IV-1

Amna Vladavić, VIII-2

Mahmut Beširević, VIII-2

Đana Brkić, VI-2

Hana Salkić, IV-1

Nejra Gojak, VII-1

Aida Kamarić, V-1

Amna M. Asja Havić, VII-c

Alica Hasečić, IV-3

Hena Mašović, VII-b

Haris Alagić, VII-b

Amila BorovinaSelma DžaferagićLamija Galijašević Lola B., V-a

Asaf Koso, IV-3

Merjem KlepićAhmed Hodžić, VII-b

Sarah Rohteret, VII-b

Amina AbdagićBakir Bajrović, VII-3

Iman DžidoNejra E., VII-b

Elis Kajačan, VII-b

Adna Muzaferović, VII-c

Faris Kadić

Selma KamberHamid Tahirović, VII-c

Iman PašićBerin ZlatićGoran Ilić Lara Lekić, VII-b

Lamija Dervanović, VII-b

Nejra Duvnjak, V-a

Iman Nenadić, V -a

Autori crtežA:Nadin Dedić, V-a

Neal Ahmedbegović, V-a

Nejra Duvnjak, V-a

Emina Rahmanović, V-a

Maša Macić, V-a

Basor Čorovac, V-a

Iman Nenadić, V-a

54


55


56


Adresa Avdage Šahinagića 14/II, 71000 Sarajevo

Telefoni 033 572 050 | 033 209 112

Fax 033 572 050

E-mail [email protected]

Web www.porodicno.ba

porodica kroz priče i pjesme

Documents