SVEUČILIŠTE U ZADRU

Odjel za geografiju

Politička emigracija hrvatskog stanovništva neposredno

nakon Drugog svjetskog rata

(seminarski rad)

Student: Mentor:

Marko Obradović doc. dr. sc. Anica Čuka

Prosinac, 2013

Zadar

Sadržaj1.Uvod.........................................................................................................................................3

2. Uzroci političke emigracije.....................................................................................................4

2.1. Val iseljavanja..................................................................................................................4

3. Destinacije gdje su Hrvati emigrirali......................................................................................6

3.1. Hrvati u Novom svijetu (SAD, Kanada i Australija).......................................................7

3.2. Hrvati u Južnoj Americi...................................................................................................8

4. Odnos komunističke vlasti prema hrvatskim emigrantima.....................................................9

5. Zaključak...............................................................................................................................11

6. Literatura i izvori..................................................................................................................12

2

1.UvodHrvati su tipičan narod iseljenika. Migracija je kao posljedica odluke ljudi da napuste

svoju domovinu, sa svojim obiteljima ili sami, privremeno ili zauvijek. Hrvatska politička

emigracija je pojam kojim se obično označava skupine Hrvata raznih političkih struja i

naraštaja koji su se od osnutka Kraljevine SHS (1918.) sve do propasti socijalističke

Jugoslavije, koja je započela 1990., u raznim zemljama zalagali za suverenu, neovisnu,

samostalnu, slobodnu državu Hrvatsku. Također su i organizirali otpor protiv zajedničke

jugoslavenske države raznim sredstvima. (URL1)

Glavni uzrok bježanja i migracije iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata su

političke prirode. Nakon raspada države NDH velik broj hrvatskih vojnika (tada poražene

strane) i civila bježao je pred pobjedničkom ideologijom komunizma na današnjem teritoriju.

Pri pokušaju migriranja u napetom vremenu neposredno nakon rata velik je broj Hrvata

poginuo, bio uhićivan, maltretiran i sl. Ipak, pojam obuhvaća i Hrvate koji su bili emigirali i

radi potrage za boljim životom izvan domovine.

Cilj seminarskog rada je objasniti političku situaciju Hrvatske neposredno nakon

završetka Drugog svjetskog kao uzrok migriracije hrvatskog stanovništva te destinacije gdje

su emigrirali.

Za izradu seminarskog rada korištena je različita literatura kao i internetski izvori.

3

2. Uzroci političke emigracijeNakon Drugog svjetskog rata došlo je do novog svjetskog poretka. Tako je Hrvatska

ušla u novu-staru jugloslavensku zajednicu, FNR Jugoslaviju sa Titom na čelu. Uspostava

totalitarnog sustava, ukidanjem svekolike opozicije i eliminacijom razlika između države i

društva čini osnovne značajke ove rane faze. U skladu s time, sve snage potencijalnog otpora

su nemilosrdno likvidirane ili potisnute. Paramilitarne formacije, nasljednice tj. ostaci vojnih

formacija nastalih u Drugome svjetskom ratu (ustaše, četnici) su uništene tako što su njihovi

pripadnici dijelom fizički likvidirani, a dijelom pozatvarani. Demokratske stranke iz

međuratnog doba su stavljene izvan zakona, a neki njihovi najprominentniji predstavnici

sudski gonjeni. Aktivnost Rimokatoličke crkve je raznim zakonskim i administrativnim

mjerama bitno potisnuta, a prosovjetske skupine u KPJ uklonjene zatvaranjem njihovih

članova ili slanjem pojedinaca u udaljene izolirane sredine i logore. Krajem razdoblja svi su

strukturni preduvjeti za opozicijsku djelatnost nestali. (URL2)

Tako je već brojnu hrvatsku migraciju povećalo novo iseljavanje nakon završetka

Drugog svjetskog rata. Nakon raspada NDH velik broj Hrvata našao se ugroženim od strane

Titovih partizana. Iako je u prebjegu hrvatski narod bio obavještavan od strane saveznika

(naročito Britanaca) kako će im životna egzistencija biti osigurana ukoliko se predaju

partizanima, kasnije se pokazalo kako su sumnje i strah od partizana bile opravdane.

2.1. Val iseljavanjaHrvatska politička emigracija je u svibnju 1945., nakon pada ustaškog režima i

višegodišnjeg boravka u savezničkim izbjegličkim logorima, uglavnom otišla u Južnu

Ameriku, SAD, Španjolsku i zemlje zapadne Europe. Riječ je o skupinama i pojedincima koji

su većinom zagovarali ideje propalog ustaškog režima ili se tek dijelom distancirali od njega,

ali braneći ideju NDH. Jezgra ove skupine bili su prijašnji političari koji su držali istaknuta

mjesta u NDH i određen broj intelektualaca istog usmjerenja. (URL3)

Prvi iseljenici bili su osobe koje su se zatekle u inozemstvu kao radnici koji su za

vrijeme rata došli na rad u Njemačku i Austriju, vojnici koji su bili na vojnoj izobrazbi u

Austriji ili bolesnici i ranjenici u raznim bolnicama, i konačno, činovnici diplomatskih

predstavništava i radničkih organizacija koji su vodili brigu o državnim, kultrunim,

socijalnim i vjerskim problemima i potrebama hrvatskog naroda. Postoji tako podatak da je u

Austriji početkom svibnja 1945. bilo zaposleno oko 30 tisuća radnika, 2000 vojnika i oko 50

činovnika Hrvata. Njima također treba pribrojiti oko 200 žena i djece koji su se povukli iz

4

Hrvatske zimi 1944., kada su prvi naleti sovjetskih vojnika bili zaustavljeni na granicama

Hrvatske. (URL2)

Slika 1. Slika iz izbjegličkog logora Fermo u Italiji, glavni ulaz

Izvor: http://www.wikipedia.hr

U iseljeništvu su se našli i preživjeli hrvatski vojnici i civili koji su se povlačili iz

Hrvatske u vrijeme sloma NDH. Tako je 1945. ova skupina ljudi bila zvjerski potučena od

strane jugo komunista sa Titom na čelu. Naime, nakon što je rat završio i nakon što su

hrvatski vojnici predali svo oružje i objesili bijele zastave pre Zapadnim saveznicima kod

Bleiburga, u vjeri da će se prema njima postupati po međunarodnoj konvenciji. Ispostavilo se

potpuno suprotno; stradali su brojni mladići, intelektualci, žene i djeca, velik brojnih nevinih

ljudi, koji neki od njih ni dan danas nisu pronađeni kao ni njihovni posmrtni ostatci. Točne

brojke nema o ovome masakru u kojemu su brojni ljudi izgubili svoj život, ali nagađa se

brojka kako je brojka od 400 do 600 tisuća vojnika i civila kretalo se iz smjera Zagreba prema

Bleiburgu u koloni dugu 40-tak kilometara. Od te brojke, pretpostavlja se da je likvidirano

preko 200 tisuća Hrvata. Ovaj se događaj smatra i jednim od najvećih tragedija hrvatskoga

naroda. (URL4)

5

Slika 2. Spomenik svim poginulima u bleiburškoj tragediji

Izvor: www.sutra.ba

Polovinom svibnja 1945. u Austriji se našla veća skupina Hrvata koji su izbjegli iz

domovine, ali su ih Englezi kod Bleiburga predali Titovim partizanima. To su bili Hrvati iz

svih slojeva društva koji su krenuli ususret zapadnim Saveznicima. Od onoga broja koji nije

vraćen u Jugoslaviju, jer su imali sreću spasiti se, otpremljeno je oko 8000 u Italiju, dok se još

8 tisuća razbježalo po Austriji i Njemačkoj. Neki su se također smjestili u američke i engleske

logore, neki privatno gdje su našli zaposlenje, uglavnom kao pomoćni radnici na fizičkim

poslovima. (URL5)

Nakon tako višegodišnjeg izbjegličkog života, shvativši kako nema nikakve nade za

povratak u Hrvatsku, najveći dio hrvatskih izbjeglica odlučio se za trajno iseljenje u

prekomorske zemlje.

3. Destinacije gdje su Hrvati emigriraliNakon završetka rata pretpostavlja se da je Hrvatska tako 1948. imala oko 3,496,000

stanovnika. Pretpostavlja se također da je nakon završetka Drugog svjetskog rata se iselilo

preko 250 tisuća Hrvata, mahom u prekooceanske zemlje. Najviše se ih se u početku

iseljavalo u susjednu Italiju (cca 100 tisuća), Njemačku, Austriju. Važno je naglasiti ulogu

hrvatskih svećenika koji su započeli katoličke misije u Zapadnoj Europi kao i Novom svijetu.

Njihova uloga je bila pružanje savjeta i zaštite izbjeglim Hrvatima. Davali su povoljne

pismene karakteristike na osnovi kojih su izbjeglice mogle pred komisijom za iseljenje tražiti

dozvolu za odlazak, najčešće u prekomorske zemlje. Također su katolički svećenici

organizirali brojne prebjege Hrvatima u zemlje Sjeverne i Južne Amerike te tako spasili

brojne živote. (URL5) Među najpoznatijim „spasiteljima“ hrvatskih izbjeglica u to vrijeme

bili su svećenici Filip Lukas i Krunoslav Draganović.

6

3.1. Hrvati u Novom svijetu (SAD, Kanada i Australija)Oni koji su preživjeli masovne poslijeratne pokolje i zatvore, ili izbjegli marševe smrti

iza rata i dospjeli u izbjegličke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja

onih koji nisu preživjeli hrvatski „holokaust“. Za izbjeglice, ni logori ni Europa nisu bili

sigurni (iako su mnogi bili tek trogodišnja djeca, trudne majke, ili nedorasli mladići i

djevojke). Izbjeglice se smatralo svjedocima stravičnih komunističkih, četničkih i partizanskih

zločina te su bili nepoželjni i potencijalno opasni svjedoci, a njihovi progonitelji još uvijek su

bili saveznici onih koji su logore osnovali i čuvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju,

Kanadu ili Ameriku čekano kao jedini spas.

Smatra se da je neposredno nakon završetka rata sudjelovalo oko 45 tisuća Hrvata

politički emigriralo iz zemlje u SAD. Nakon dolaska u Ameriku hrvatske je imigrante

većinom privlačila Pennsilvanija sa svojom rastućom industrijom i obećanim dobrim plaćama

u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te izgradnji cestovne mreže. Prve grupe

hrvatskih imigranata privlačili su i rudnici u Pittsburghu i njegovoj okolici, dok je drugi veliki

centar bio je Cleveland gdje se koncentrirala industrija strojeva i čeličane. Razumljivo je što

je Hrvate privlačio i Chicago, budući je bio jedan od najvećih trgovačkih i industrijskih

centara. Chicago je značio nove mogućnosti zapošljavanja u vrlo razvijenoj metalnoj, kožnoj,

prehrambenoj i kemijskoj industriji. Hrvati su se, u biti, naselili u svim dijelovima SAD-a, od

atlantske do pacifičke obale, a vođeni potrebama često su mijenjali mjesto i državu stanovanja

u potrazi za boljim uvjetima života. (URL3) Uglavnom su bili smješteni kod rodbine ili

prijatelja, a oni koji ih nisu imali se za njih pobrinula Katolička crkva koja je djelovala preko

misija u SAD-u. Neizostavne su i različite hrvatske kulturne organizacije (Hrvatska bratska

zajednica) koje su potpomogle u smještaju i pronalasku posla tek pridošlim hrvatskim

izbjeglicama.

Nakon II. svjetskog rata, Hrvati se već od 1948. godine počinju doseljavati u

Australiju. Prvo dolazi manji broj izbjeglica iz Austrije i Egipta. Nakon 1950 g. u Australiju

dolazi više od 20 000 hrvatskih izbjeglica koji su prethodno prošli izbjegličke logore u Italiji,

Austriji i Njemačkoj. Također pod utjecajem prilika u domovini, ali i izravnim intervencijama

jugoslavenskih (čitaj srpskih) diplomatsko-konzularnih predstavništava, hrvatsko je

iseljeništvo u Australiji podijeljeno. Jedan je dio slijedio politiku jugoslavenskih vlasti, a

drugi ustrajava na hrvatskoj državotvornoj politici. U otežanim okolnostima potonji

utemeljuju mnogobrojna društva radi očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske državotvorne

7

misli. Središnja udruga bio je Australski Hrvatski Narodni Otpor. Na toj crti djeluju i hrvatske

katoličke misije. (URL5)

Glede Hrvata u Kanadi, zahvaljujući kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz

logora su stigli godine 1947. Doseljenici koji su došli bili su u načelu bolje školovani i

dolazili su iz urbanih sredina, te su se po tome uvelike razlikovali od dosadašnjih doseljenika.

Glavni razlozi doseljenja, osim gospodarskih, bili su politički, budući da je dosta

visokoškolovanih doseljenika nakon boravka u izbjegličkim centrima u Austriji dobilo

dozvolu za doseljavanje u Kanadu. Od 1945. do 1956. godine oko 1.500 Hrvata se godišnje

doseljavalo u Kanadu, mahom izbjeglica. U razdoblju od 1957. g. do 1961. g. doselilo je

dodatnih 25.000 osoba, od toga oko 8.000 izbjeglica. lako je među njima bilo i školovanih

ljudi, inženjera, profesora i liječnika, svi su svoj novi život u Kanadi, počinjali u rudnicima,

na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za većinu tih izbjeglica, pokrovitelj je bio

katolički Caritas. (URL4)

3.2. Hrvati u Južnoj AmericiOsim što su bježali „preko bare“ u Sjevernu, Hrvati su život svoj nastavili i u Južnoj

Americi. Dolaskom u J. Ameriku, Hrvati su se uglavnom bavili istim zanimanjima i živjeli u

malom broju naselja. Kako su mnogi od njih bili i rodbinski povezani, govorilo se da Hrvati

žive u svojim kolonijama. Iako treba reći i da velik dio Hrvata nije živio u kolonijama. To su

bili oni koji su se naselili u argentinskoj pampi baveći se poljoprivredom.

Argentina je bila prva destinacija u koju su stizali Hrvati i hrvatske izbjeglice.

Dolaskom hrvatske državotvorne emigracije nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu,

Buenos Aires je postao središtem kulturnog rada, ne samo argentinskih Hrvata, nego dugo

godina i cjelokupne hrvatske emigracije. Inače je već u Argentini je 1939. g. bilo oko 150 000

Hrvata okupljenih u 133 naselja. Val useljavanja bio je poslije Drugoga svjetskog rata,

između 1945. i 1956. g. kada je u Argentinu došlo oko 20 000 Hrvata, političkih emigranata.

(URL1) Za useljavanje Hrvata poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu najzaslužniji je fra

Blaž Štefanić, koji je došao u Argentinu 1939. g. kao misionar za Hrvate. Na poticaj iz Rima

počeo je raditi na spašavanju hrvatskih izbjeglica iz Austrije, Njemačke i Italije početkom

1946. godine. Tom prilikom predsjednik Argentine general Juan Domingo Peron je u

dogovoru s direktorom emigracije odobrio ulazak 35 000 Hrvata. Nakon sloma NDH-a velik

dio tada već bivše vojske propale države se preselio upravo u Argentinu. Također je i

8

emigrirao bivši poglavnik NDH, dr. Ante Pavelić odakle se kasnije prebacio u Španjolsku.

(URL1)

Osim Argentine, Hrvati izbjeglice tražili su sklonište i u Brazilu gdje su su najviše

smještali u Sao Paolo, Peru, Venezuelu i Boliviju.

Slika 3. Barjak najčešće pod kojim su se Hrvati u migraciji okupljali

Izvor: http://www.wikipedia.org

4. Odnos komunističke vlasti prema hrvatskim emigrantimaUspostava komunizma, tj. totalitarnog sustava ukidanjem svekolike opozicije i

eliminacijom razlika između države i društva čini osnovne značajke razdoblja nakon Drugog

svjetskog rata. U skladu s time, sve snage potencijalnog otpora su nemilosrdno likvidirane ili

potisnute. Paramilitarne formacije, nasljednice tj. ostaci vojnih formacija nastalih u Drugome

svjetskom ratu (ustaše, četnici) su uništene tako što su njihovi pripadnici dijelom fizički

likvidirani, a dijelom pozatvarani. Demokratske stranke iz međuratnog doba su stavljene

izvan zakona, a neki njihovi najprominentniji predstavnici sudski gonjeni. Aktivnost

Rimokatoličke crkve je raznim zakonskim i administrativnim mjerama bitno potisnuta, a

prosovjetske skupine u KPJ uklonjene zatvaranjem njihovih članova ili slanjem pojedinaca u

udaljene izolirane sredine i logore. Krajem razdoblja svi su strukturni preduvjeti za

opozicijsku djelatnost nestali. Hrvatski migranti bili su praćeni tajnim agentima preko

komunističkih aparata UDB-e i OZNA-e. Česti su bili slučajevi lažnih optužbi koji su bili

stavljeni na teret hrvatskih građana i emigranata. Kazne su bile rijetko blage, najčešće ležanje

u zatvorima u rigoroznim uvjetima ili čak sama smrt! Tako je npr. postojao „Jugoslavenski

krivični zakonik“ koji je sadržavao u vrijeme komunističkog razdoblja članke o

“neprijateljskoj propagandi” i “djelovanju protiv naroda i države”. Prema službenim

9

informacijama, godine 1947. u cijeloj Jugoslaviji je za “djela protiv naroda i države” osuđeno

10. 211 osoba, a 1952. njih 2.338. (URL1)

Također je i naveden slučaj kako se događalo neposredno nakon rata i povratak

migranata iz „bijelog“ svijeta. Navodno im je bilo obećano blagostanje u smislu demokracije

u novoj socijalnoj državi. No, ispostavilo se sasvim suprotno, ti Hrvati su bili opljačkani već i

za vrijeme putovanja, a kada bi stigli u Hrvatsku, tj. tada SFRJ, onda bi ih čekalo mjesto u

zatvoru sa kombinacijom prisilnog rada jer su bili proglašavani politički nepodobnima.

Za vrijeme FNRJ i SFRJ jugoslavenski komunisti progonili su hrvatske antikomuniste

i protujugoslavenske disidente, ali i ostale protivnike titoizma i jugounitarizma odnosno

Jugoslavije, nazivajući ih fašistima, teroristima i drugim pogrdno rabljenim nazivima.

Jugokomunistički režim hrvatsko je domoljublje, i u najumjerenijem obliku, nazivao

nacionalizmom, shvaćenom u negativnom značenju mržnje spram drugoga (šovinizam).

Nakon Drugoga svjetskog rata, uz ostale, i nekoć najveća politička stranka u Hrvatskoj

Hrvatska seljačka stranka nastavila je djelovati u emigraciji, premda je osnovana i u

Domovini.

Udbini doušnici i agenti u više zemalja (Francuska, Italija, Španjolska, SAD, a

ponajviše Njemačka) počinili su brojna ubojstva nad hrvatskim borcima za slobodu.

Njemačko pravosuđe trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne

policije koji žive kao umirovljenici u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini zbog ubojstva

hrvatskih domoljuba i nacionalista; neki su i osuđeni. Smatra se da je samo 1948. godine

UDB-a tajno likvidirala preko 2 tisuće Hrvata. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni

postupci protiv zločinačkih članova UDBA-e. (URL1)

10

5. ZaključakPolitička emigracija iz Hrvatske je nakon Drugog svjetskog rata uvelike povećala tada

već brojnu migraciju u inozemstvu. Prvi iseljenici su bile osobe koje su se zatekle kao radnici

u inozemstvu koji su za vrijeme rata došli na rad u Austriju i Njemačku te vojnici koji su bili

na vojnoj izobrazbi. Tada ih je bilo oko ukupno oko 30 tisuća zajedno sa još 200 žena i djece.

U iseljeništvu su odlazili i brojni vojnici i civili iz tada pale države NDH. Brojka od

oko 400 do 600 tisuća ljudi su bili prisiljeni otići iz svoje zemlje jer su ih u tome trenutku

progonili Titovi partizani. U tom pokušaju emigracije, iz smjera Zagreba prema Bleiburgu u

Austriji, stradao je velik broj Hrvata, ne samo vojnika već i žena, djece i staraca, hrvatskih

intelektualaca. Oni koji su preživjeli i koji su uspjeli pobjeći komunističkom „nožu“ u

početku s bili smješteni u radnim logorima po američkom, engleskom ili francuskom upravom

odakle su brojne hrvatske izbjeglice emigrirale najviše prema Sjevernoj i Južnoj Americi.

11

6. Literatura i izvoriČizmić, I. „Iseljena Hrvatska“, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2005

URL 1: http://www.wikipedia.hr (16.12.2013)

URL 2: http://britannica.com (17.12.2013)

URL 3: http://mevp.hr (15.12.2013)

URL 4: http://hrvatskaemigracija.blogspot.com (14.12.2013)

URL 5: http://govori.tripod.com/hrvatska_emigracija.htm (14.12.2013)

12