pojam trgovinske i platnee bilance
TRANSCRIPT
Visoka poslovna škola Minerva
POJAM TRGOVINSKE I PLATNE BILANCE
Odabrana predavanja: prof.Mijo Perić
Dugopolje,2010 god
1
POJAM TRGOVINSKE I PLATNE BILANCE
Izraz „trgovinska bilanca“ po prvi put pojavljuje se u merkantilističkom periodu. U cilju
realizacije osnovnog cilja ekonomske politike – pribaviti što više plemenitog metala –
merkantilisti su izuzetan značaj davali međunarodnim transakcijama, odnosno vanjskoj
trgovini. Zbog toga, su i instrumenti merkantilističke ekonomske politike bili usmjereni na
stimulaciju izvoza kao i na restrigiranje uvoza. Tako koncipiranom ekonomskom politikom
mogao se realizirati osnovni postulat – aktivna trgovinska bilanca /višak izvoza nad uvozom/
koja je značila istovremeno i realizaciju osnovnog cilja ekonomske politike – veći priliv nego
odliv plemenitih metala. Pitanje tretmana ekonomskih transakcija sadržanih u trgovinskoj
bilanci vezano je za priliv odnosno odliv deviza (valute). Naime, prema merkantilističkom
shvaćanju, sve ekonomske transakcije koje su inducirale priliv plemenitih metala tretirane su
kao izvoz, a ekonomske transakcije koje su izazivale odliv plemenitih metala, tretirane su kao
uvoz. U knjizi „Analiza bilance plaćanja“ od dr. Vjekoslava Reichsnera na str.5 prikazana je
merkantilistička trgovinska bilanca na slijedeći način:
IZVOZ UVOZ
Robe 130 120
Prijevozne usluge 20 5
Neto priliv zlata 25
150 150
Ovako prikazana trgovinska bilanca pokazuje da je uslijed veće stavke izvoza od stavke uvoza
došlo do priliva plemenitih metala, tako da je dotadašnja suficitarna /aktivna /trgovinska
bilanca / Izvoz 150 > Uvoz 125 / postala izjednačena / Izvoz 150 = Uvoz 150/.
2
Ako dalje analizirano strukturu trgovinske bilance vidjeti ćemo da se ona sastoji od dvije vrste
transakcija:
1. Prometa roba i usluga i
2. Kretanje plemenitih metala, što je posljedica prve vrste transakcija.
Stoga isti autor daje prikaz trgovinske bilance na način kako bi što jasnije došao do izražaja
suficit ili deficit u međunarodnim plaćanjima zemlje:
A. Transakcije koje se naplaćuju :
Izvoz robe 130
Usluge učinjene inozemstvu 20
Ukupno: 150
B. Transakcije koje treba platiti :
Uvoz robe 130
Usluge primljene od inozemstva 20
Ukupno: 150
C. Suficit / A – B / 25
D. Pokriće 25
Ovakav merkantilistički prikaz trgovinske bilance je defektan. Ona nije mogla dati potpunu
sliku obavljenih ekonomskih transakcija koje nisu izazivale plaćanje / npr. besplatni izvoz,
besplatni uvoz, pomoć, reparacije itd./. osim toga, nastala je u vrijeme kad su se trgovinske
transakcije vezivale istovremeno za financijske transakcije. To je značilo isključivanje svih
kreditnih odnosa iz ekonomskog života. Zbog toga se u to vrijeme i ne postavlja pitanje
diferenciranja trgovinske od platne bilance. Međutim, razvojem kapitalizma dolazi do
razvijenijih i složenijih ekonomskih odnosa odnosno relacija između nacionalnih
ekonomija s jedne strane, a s druge strane sve veća inkorporiranost međunarodnih kreditnih
odnosa i čistih financijskih transakcija u obavljenim ekonomskim transakcijama. Prema
tome, trebalo je dati jedan pregled svih promjena vezanih za ekonomske transakcije između
nacionalnih ekonomija. Taj pregled svih transakcija koje jedna zemlja obavi u određenom
vremenskom periodu sadržan je u pojmu platna bilanca.
3
S obzirom da platna bilanca treba da bude slika ekonomskih odnosa zemlje i inozemstva tj.
prikaz obavljenih ekonomskih transakcija s jedne strane, a s druge strane prikaz financijske
likvidacije tih transakcija, pitanje njenog uniformnog, preciznog definiranja je vrlo teško,
tako da je do danas postojao niz pokušaja njezinog definiranja. U nizu tih pokušaja posebno
mjesto zauzima definicija MMF / međunarodni monetarni fond / koji važi i danas, jer tako
definirana platna bilanca omogućuje komparaciju podataka između raznih zemalja.
Prema definiciji MMF po platnom bilancom podrazumijevamo sistematizirani pregled svih
ekonomskih transakcija koje rezidenti / fizička i pravna lica / jedne zemlje u danom periodu
obave sa rezidentima drugih zemalja1 .
Za razliku od platne bilance, koja registrira sve ekonomske transakcije koje se obave u toku
određenog vremenskog perioda, obično godine dana, bez obzira na modalitete njihovog
financiranja, postoji i pojam devizne bilance koja registrira priliv odnosno odliv
deviza(valute) proizašlih na osnovu obavljenih ekonomskih transakcija. Zbog toga i razlike
koje se mogu pojaviti / i pojavljuju se / između platne i devizne bilance vezane su upravo za
one transakcije koje nisu još plaćene, a obavljene su, iako promatrano na duži rok, platna
bilanca mora biti identična sa deviznom bilancom.
Iz naprijed navedene definicije MMF pojma platne bilance, proizlazi da se platna bilanca
sastoji iz dvije vrste transakcija i to:
1. Tekuće transakcije, odnosno transakcije vezane za uvoz i izvoz roba i usluga / bilanca
robne i nevidljive razmijene/.
2. Kapitalne transakcije, tj.transakcije vezane za kretanje kapitala i monetarnog zlata.
Tekuće transakcije /bilanca robne i nevidljive razmijene/ odnose se na tekuću poslovnu
aktivnost i sačinjavaju tzv.“tekući račun“/current account/ koji daje sliku kretanja
društvenog proizvoda na relaciji zemlja – inozemstvo.
Kapitalne transakcije /račun kapitala/ ili financijske transakcije čine sva dugovanja i
potraživanja po osnovu prijenosa kupovne moći putem kredita, zajmova, kupoprodaje
vrijednosnih papira, učešće u stranim poduzećima i sl.
1 / Balance of Payments Manuea, International Monetary Fund, Washington, 1950.
4
J.Meade/Mid/ u svom djelu „The Balance of Payments“ izvršilo je podjelu transakcija na2:
- autonomne i
- inducirane ili izravnavajući,
Pod autonomnim transakcijama podrazumijevao je transakcije koje se vrše nezavisno od
stanja ostalih pozicija u platnoj bilanci. U slučaju neuravnoteženosti autonomnih
transakcija, na scenu stupaju inducirane ili izravnavajući transakcije čiji je cilj izravnavanje
platne bilance. Znači, inducirane transakcije su posljedica nesklada /suficita ili deficita/
između dugovne i potražne strane autonomnih transakcija. Na taj način saldo tekućih
transakcija i jednostranih transfera mora biti identičan saldu kapitalnih transakcija, jer
deficit na tekućem računu izravnava se adekvatnim prilivom na račun kapitala, a suficit na
tekućem računu izravnava se odlivom na račun kapitala. To znači, platna bilanca
kratkoročno može biti neuravnotežena, ali ex post i u cijelosti je uvijek izravnata.
U okviru platne bilance posebno mjesto zauzimaju transferi koji mogu biti dvostrani i
jednostrani što zavisi od toga da li se stvara ili ne stvara dužničko-povjerenički odnos.
Ukoliko se radi o transakcijama koje prenose kupovnu moć u zemlju iz inozemstva i
vice versa /tzv.jednosmjerne transakcije/ bez obveze reciprociteta u pitanju su jednostrani
transferi /npr.besplatna ekonomska pomoć, reparacije, iseljeničke doznake, pokloni,
nasljedstva, izdržavanje itd/ .
Za razliku od jednostranih transfera, dvostrani transferi stvaraju dužničko-povjerenički
odnos. Naime, kretanje transakcije zemlje-inozemstvo za posljedicu ima kretanje
transakcije iz suprotnog pravca inozemstvo-zemlja. Uzmimo na primjer jednu takvu
dvosmjernu transakciju, izvoz robe iz zemlje u inozemstvo izaziva plaćanje adekvatne
vrijednosti uvezene robe od inozemstva,. Isto tako, kao dvosmjerne transfere mogli bi
tretirati razne oblike međunarodnog kretanja kapitala /zajmovi, krediti, dugoročno kretanje
kapitala – direktne investicije itd / .
Na osnovu dosadašnjeg izlaganja proizlazi da je trgovinska bilanca pregled svih tekućih
transakcija, odnosno pregled svih dugovanja i pretraživanja proizašlih na osnovu izvoza i
uvoza robe i usluga, a kapitalna bilanca pregled svih dugovanja i potraživanja proizašlih na
osnovu prijenosa kupovne moći putem kredita, zajmova i sl. s obzirom da je definicija
pojam platne bilance dana kao sistematizirani pregled svih ekonomskih transakcija koje
jedna zemlja u datom periodu vremena obavi sa inozemstvom, proizlazi da platna bilanca
2 /J.Meade, Theory of Economic Policy- Balance of Payments, London, 1951.str.11.
5
daje pregled svih tekućih i kapitalnih transakcija, a to znači da platna bilanca nije ništa
drugo, nego sinteza trgovinske i kapitalne bilance.
U zavisnosti od salda trgovinske, odnosno platne bilance, trgovinska i platna bilanca mogu
zauzetosti slijedeća stanja:
Stanje ravnoteže.
Stanje deficita /negativna, pasivna trgovinska odnosno platna bilanca/.
Stanje suficita /pozitivna, aktivna trgovinska odnosno platna bilanca/.
Gledajući kratkoročno, tekući račun odnosno trgovinska bilanca može zauzeti sva tri
naprijed navedena stanja tj:
1. Vrijednost uvoza robe i usluga = Vrijednosti izvoza robe i usluga
2. Vrijednost uvoza robe i usluga > Vrijednosti izvoza robe i usluga.
3. Vrijednost uvoza robe i usluga < Vrijednosti izvoza robe i usluga.
S obzirom na činjenicu da zemlja ne može kupiti više robe i usluga od inozemstva, nego što
mu prodaje, to je identičnost kupovine roba i usluga s prodajom roba i usluga ex post
zakonitost.
Prema tome, dugoročno, trgovinska bilanca mora biti izjednačena tj. u stanju ravnoteže.
međutim, gledajući kratkoročno, trgovinska bilanca može zauzeti stanje deficita /vrijednost
uvoza robe i usluga > vrijednosti izvoza roba i usluga/ ili stanje suficita /vrijednost uvoza
roba i usluga < vrijednosti izvoza roba i usluga/.
Svaka promjena na tekućem računu reperkutira se na računu kapitala. To znači, ukoliko se
javi deficit trgovinske bilance on će se izravnati adekvatnim prilivom /zajmom ili kreditom/
u kapitalnoj bilanci, ukoliko se javi suficit trgovinske bilance on će se izravnati odlivom
/davanjem zajmova ili kredita/ iz kapitalne bilance. Prema tome, deficiti trgovinske bilance
izravnava se suficitom kapitalne bilance, a suficit trgovinske bilance izravnava se deficitom
kapitalne bilance.
Već smo prije konstatirali da platna bilanca u cjelini i ex post mora biti uravnotežena, a
pitanje problema suficita, odnosno deficita nije vezano za ukupnu platnu bilancu već samo
jednog njezinog dijela. Koji su to mogući načini eliminiranja neuravnoteženosti platne
bilance i u kojim slučajevima , koji način za uravnoteženje platne bilance primijeniti je
6
često puta vrlo diskutabilno. Ipak, postoji zajedničko mišljenje većine teoretičara da u
zavisnosti od dijagnoze ovisi i terapija. Zbog toga, kao prvo, treba utvrditi karakter
neuravnoteženosti platne bilance tj. dali je u pitanju dugoročna ili kratkoročna neravnoteža
platne bilance. U slučaju kratkoročne neravnoteže platne bilance, uravnoteženje platne
bilance može se postići pomoću transfera kratkoročnog međunarodnog kapitala, a ako ne
pomoću monetarnih rezervi /zlato, konvertibilne valute, SPV/. Međutim, u nedovoljno
razvijenim zemljama problemi neravnoteže platne bilance vezani su za politiku ubrzanog
privrednog razvoja. U takvoj situaciji, rješenje probleme neravnoteže platne bilance
pomoću monetarnih rezervi imalo bi za posljedicu iscrpljenje monetarnih rezervi kao i
nemogućnosti podmirivanja dospjelih obveza inozemstvu, a to bi istovremeno značilo
zaustavljanje daljnjeg privrednog razvoja, ako ne i pad.
Takva neravnoteža platne bilance, koja bi za posljedicu mogla imati iscrpljenje monetarnih
rezervi poznata je pod nazivom dugoročna, fundamentalna neravnoteža platne bilance.
Njezino uravnoteženje vezano je za mjere ekonomske politike na planu ankuražiranja
izvoza i dekuražiranja uvoza /devizna kontrola/ kao i na adaptiranje deviznog kursa
/devalvacija ili revalvacija/.
MJERE TRGOVINSKE POLITIKE
Da bi realizirala osnovni ekonomski cilj nacionalne ekonomije – uravnoteženje platne
bilance – država se koristi nizom mjera i instrumenata kojima regulira i intervenira u
trgovinskim odnosima s inozemstvom. Zbog toga, pod trgovinskom politikom
podrazumijevamo sve mjere koje država poduzima da bi regulirala vanjsku trgovinu.
Sasvim je logično da u tako definiranoj trgovinskoj politici mora biti inkorporirana i
devizna politika jer sva robna kretanja moraju biti praćena i deviznim kretanjima.
Suvremena trgovinska politika signifikantno se razlikuje od trgovinske politike iz perioda
kada je dominirao princip „laisser faire“ i zlatni standard, odnosno perioda kada su
nacionalni interesi bili podređeni realizaciji međunarodnih interesa.
S pojavom velike ekonomske krize 1929 god. došlo je do sloma važenja zlatnog standarda i
napuštanja principa „laisser faire“, a stupile su na scenu intervencijske mjere države.
Napuštanje liberalizacije i pojava uvoznih restrikcija bili su vezani za prihvaćanje principa
7
pune zaposlenosti, resursa, principa zaštita mlade domaće industrije od strane konkurencije
te iz platno bilančnih razloga.
Zbog toga sve mjere trgovinske politike, bilo direktne ili indirektne, moramo gledati s
aspekta navedenih prethodnih principa.
Budući da sve mjere trgovinske politike ne djeluju na isti način, niti imaju iste učinke,
analizirati ćemo neke glavne mjere trgovinske politike koje djeluju putem cijena i one koje
djeluju putem količina.
Glavne mjere trgovinske politike koje djeluju indirektnim putem tj.putem cijena su:
- carine
- izvozne premije
CARINE
Najstariji oblike ograničenje međunarodne razmijene predstavljaju carine. Carine
indirektno, povećanjem cijena uvoznog proizvoda djeluju na smanjenje uvoza , a time i na
smanjenje obujma svjetske razmjene. U zavisnosti od visine carinskog opterećenja ovisiti
će učinak carine te stupanj uvozne restrikcije. Što je veća stopa carinskog opterećenja veći
je efekt i stupanj uvozne restrikcije. Zbog toga, prilikom donošenja i utvrđivanja visine
carinske stope nužno je pored primarnog cilja kojeg želimo postići, analizirati i ostale
efekte koje takva mjera može prouzročiti jer u krajnjoj liniji ovi efekti mogu donijeti daleko
veće posljedice nego primarni efekt koristi.
Među najpoznatijim carinskim efektima javljaju se;
- efekt na cijenu
- efekt na uvoz
- efekt na domaću proizvodnju
- efekt na potrošnju
- efekt povećanja državnih prihoda / fiskalni efekt/
- efekt na odnose razmijene
- efekt na zaposlenost
- efekt na platnu bilancu
- redistribucijski efekt
- protekcijski efekt
8
Neke ekonomske carinske efekte možemo ilustrativno prikazati aplikacijom dijagrama
ponude i potražnje te verbalnom deskripcijom. U našoj grafičkoj analizi carinskih efekata
poći ćemo od pretpostavke da će unutarnja potrošnja biti kompletno zadovoljena iz
unutarnjeg izvora /tj.unutarnje ponude/, prema tome u pitanju će biti zatvorena ekonomija.
1. Slika .Ponuda i potražnja /zatvorena ekonomija/
Gdje je:
p – cijena
q – količina
P – ponuda
T – potraženja
Grafikon ponude i potražnje /zatvorena ekonomija/ prikazuje točku ravnoteže u sjecištu p0 i
q0, gdje je domaća potražnja identična domaćoj proizvodnji i uvozu koji je jednak nuli.
Pretpostavimo sada de se radi o otvorenoj ekonomiji i da je svjetska cijena p1 manja nego
dosadašnja p0. unoseći ovu hipotezu u grafikon dobiti dobit ćemo slijedeći oblik.
9
2. Slika. Ponuda i potražnja /otvorena ekonomija/
Ovaj grafikon ima nacrtanu liniju svjetske cijene P koja pokazuje da na domaćem tržištu
prevladava cijena p1 .Znači, uz perfektnu elastičnost krivulje ponude svjetsko tržište moći
će nabaviti nelimitiranu količinu po cijeni p1. Sada će nova točka ravnoteže biti na cijeni p1 i
količini q2 jer je to sjecište linije kretanja svjetske cijene i linije potražnje. Prema tome,
ukupna potrošnja će biti zadovoljena iz dva izvora:
- ponude domaće proizvodnje /q1 / i
- uvoza / q1 q2 /
To istovremeno govori da ukupna potrošnja q2 mora biti identična ukupnoj domaćoj
proizvodnji q1 plus uvoz q1 q2.
Ako analiziramo posljedice inkorporiranosti svjetskih cijena doći ćemo do slijedećih
konstatacija:
cijena proizvoda je snižena sa p0 na p1 ,
došlo je do povećanja ukupne potrošnje sa q0 na q2,
domaća proizvodnja je pala sa q0 na q1,
ukupna vrijednost prodaje je bila determinirana produktom p0 x q0, a sada p1 x q1.
10
Sada ćemo grafički ilustrirati efekte uvođenja carine.
3. Slika. Efekt uvođenja carine.
Uvođenjem carine došlo je do povećanja cijena sa p1 na p2. nova ekvilibrirajući količina na
višem nivou cijena sada je na nivo q3. ukupna potrošnja proizvoda koja je prije uvođenja
carine bila na nivou q4 sada je na nivou q3, što znači da je opala za q4-q3. domaća
proizvodnja je porasla za q1 na q2. promjena u uvozu q1q4-q2q3 osnovni je uzrok pada
domaće potrošnje i porasta domaće proizvodnje. Prethodna konstatacija da ukupna
potrošnja mora biti identična sumi ukupne domaće proizvodnje i ukupnom uvozu mora biti
identična i u našem primjeru. Simbolički to izgleda ovako:
q3= q2 + q2q3
Gdje je:
q3 ukupna potrošnja,
q2 ukupna domaća proizvodnja,
q3 ukupan uvoz.
Na našem dijagramu između paralelnih linija p1 i p2 vidimo 4 površine, ili bolje rečeno 4
carinska efekta koje smo označili sa 1, 2, 3, i 4.
11
Površina /1/ naziva se redistribucijski efekt carine.
Na račun domaćih potrošača, uslijed porasta cijene, povećao se dohodak domaćih
proizvođača. Naime, uvođenjem carine došlo je do povećanja cijene uvoznog proizvoda što
ide na teret potrošača a u korist domaćih proizvođača. Znači, domaći proizvođači primaju
dodatni prihod koji je jednak razlici p2 x q2 – p1.
Površina /2/ naziva se protekcijskim efektom carine.
Uvođenjem carine željele su se smanjiti šanse inozemnih konkurenata na domaćem tržištu
putem carinskog opterećenja uvoznog proizvoda. Na taj način, su porasle šanse domaćim
proizvođačima za plasman proizvoda. U takvoj situaciji domaća proizvodnja koja je
zaštićena, doživljava izvjestan procvat, pod pretpostavkom da postoje još neiskorišteni
rezervni kapaciteti. Što će se dogoditi ako i pored carinskog opterećenja, inozemna ponuda
nastavi istim tempom?
Naime, ako je inozemni proizvođač zainteresiran za ovo tržište, on je često spreman da
kompletan ili dio carinskog opterećenja preuzme na sebe, što znači da inozemna ponuda
uopće nije reagirala na povećanje cijena, odnosno na carinsko opterećenje. U tom slučaju
carine neće postići protekcijski efekt. Znači, za postizanje protekcijskog efekta nužno je
elastičnost ponude, tj.reagiranje ponude na povećanje cijena. Zato se kaže da je protekcijski
efekt pozitivno koreliran s elastičnošću ponude. Odmah moramo napomenuti da
protekcijski efekt carine može djelovati i negativno na razvoj zemlje jer postoji mogućnost
umrtvljavanje domaće proizvodnje, tj.tendencija povećanja produktivnosti rada u uvjetima
zaštićene proizvodnje, što baš nije rijetko, naročito u današnjim uvjetima. Na našem
grafikonu vizualno je prikazan protekcijski efekt carine. Naime, povećanje domaće
proizvodnje sa q1 na q2 posljedica je smanjenja uvoza q1q4 – q2q3.
Površina /3/ naziva se fiskalnim efektom carine. Carina putem cijena restriktivno djeluje
na uvoz, a istovremeno donosi državni prihod.
Površina /4/ naziva se efektom potrošnje carina. Sasvim je vidljivo da je došlo do
smanjenja ukupne potrošnje, iako se povećala domaća potrošnja, drugim riječima,
protekcijski efekt neutraliziran je efektom potrošnje.
12
VRSTE CARINA
Radi reguliranja vanjskotrgovinske razmijene i platne bilance u arsenalu državnih
intervencijskih mjera i instrumenata posebno mjesto zauzimaju carine. U zavisnosti od
kriterija koji se primjeni, možemo razlikovati više vrsta carina. Najvažniji kriteriji su:
- vanjskotrgovinski promet,
- ekonomsko-politički ciljevi,
- karakter trgovinskih odnosa,
- način obračuna carina,
- specifični ciljevi.
S obzirom na vanjskotrgovinski promet /uvoz, izvoz ili tranzit/ razlikujemo:
1. uvozne carine
2. izvozne carine
3. tranzitne carine
Prema Barcelonskoj konvenciji iz 1921. godine predviđeno je ukidanje svih tranzitnih
carina koje se naplaćuju na robu koja ima tranzitni karakter, pa danas u carinskim režimima
više ne susrećemo takvu vrstu carina. Isti slučaj i s izvoznim carinama, s napomenom da se
ova vrsta carina još uvijek ponegdje susreće u carinskim režimima nekih zemalja. Za
razliku od tranzitnih i izvozni, uvozna carina ima široku aplikaciju u reguliranju
vanjskotrgovinske razmijene i predstavlja osnovni oblik ograničenja svjetske privrede.
U zavisnosti od ekonomsko-političkih ciljeva koji se žele ostvariti carine dijelimo na:
1. Zaštitne carine
2. Fiskalne carine.
Da bi se zaštitila mlada nacionalna industrija od konkurencije iz vani, koja posluje uz niže
proizvodne troškove, koji su rezultat veće produktivnosti, uvedene su carine poznate pod
nazivom zaštitne carine. Zaštitne carine bi s obzirom na svoj karakter trebale biti
privremenog karaktera tj. do momenta kada se nacionalni proizvodni troškovi snize,
odnosno faktor proizvodnosti ne podigne na nivo svjetskih proizvodnih troškova, svjetske
proizvodnosti rada.
13
U svrhu povećanja državnih prihoda uvode se fiskalne carine. Ove se carine posebno
apliciraju u carinjenju tzv. luksuznih roba koje nisu nužne za život.
S obzirom na karakter trgovinskih odnosa sa inozemstvom carine se dijele na:
1. Autonomne carine
2. Ugovorne carine /konvencionalne/
Pod autonomnim carinama podrazumijevamo one koje država donosi nezavisno od drugih
zemalja. To znači da ta zemlja nema trgovinski ugovor s tarifnim dijelom. Prema tome, u
zavisnosti od date situacije moguće je njihovo donošenje promjena i primjena.
Ako zemlja ima zaključene trgovinske ugovore s tarifnim dijelom sa drugim zemljama,
tada se radi o ugovornim ili konvencionalnim carinama.
Znači, njihova primjena vezana je za određene sporazume /bilateralni, multilateralni/ i
njihova promjena nije moguća bez prethodnog sporazuma s drugo ili drugim zemljama.
Poseban značaj ima podjela carina s obzirom na način njihova obračuna. Ovaj kriterij ih
dijeli na :
1. carine po vrijednosti /carine ad valorem/
2. specifične carine
3. kombinirane carine
Carinjenje robe može se izvršiti na osnovu deklarirane vrijednosti robe /u vidu određenog
postotka/ ili po količini /po komadu ,kg,tonama../, a vrlo često i kombinirano.
Znači ako je baza za carinjenje deklarirana vrijednost robe u pitanju su carine po vrijednosti
– carine ad valorem.
Ako se za bazu uzme jedinična mjera radi se o specifičnim carinama.
Kombinacija carina po vrijednosti i onih specifičnim predstavlja kombinirane carine.
Posebne teškoće kod carina po vrijednosti zadaje baza za carinjenje, odnosno vrijednost
koja služi kao baza za carinjenje, zato što se mogu uzeti različite vrste vrijednosti , pa su
kod carinjenja moguće zloupotrebe. Zbog toga je mnogo prihvatljivija primjena specifičnih
carina jer nije potrebno utvrđivati vrijednost robe, već samo jedinične mjere /količina,
težina/.
14
Za razliku od carina ad valorem, specifične carine opterećuje proizvod podvrgnut carini
relativno različito a apsolutno jednako. Ovo nam istovremeno pokazuje da u određenoj
dinamici cijena zaštitna funkcija specifičnih carina može doći u pitanje. Drugim riječima, to
znači da se specifične carine proporcionalno ne odražavaju na robu uslijed porasta ili pada
cijena. Ako cijena robi padne, relativno opterećenje specifičnih carina je veće, ako cijena
robe raste , relativno opterećenje specifičnih carina je manje. Ovo neravnomjerno
opterećenje robe ujedno je i glavni nedostatak specifičnih carina. I pored navedenih
nedostataka aplikacija carina ad valorem /USA i Commonwealt/ i specifičnih carina /južna
Amerika, Europa/ vrlo je raširena.
Na osnovu kriterija specifičnih ciljeva carine možemo podijeliti:
1. jedinstvene carine,
2. diferencijalne carine
3. preferencijalne carine
4. antidampinške carine
5. kompenzacijske carine
6. prohibitivne carine
U zavisnosti od predviđanja kako treba postupati s kojom robom izvršena je podjela carina
na jedinstvene i diferencijalne. Poseban vid diferencijalnih carina predstavljaju
preferencijske . Preferencijske se primjenjuju na robu koja dolazi iz zemalja s kojim ja
zaključen preferencijski ugovor. U preferencijskim ugovorima determinirane su ovlaštene
carinske stope za određenu robu i za određenu zemlju. Osim preferencijske postoji još niz
drugih diferencijalni carina koje se apliciraju u specifičnim situacijama radi reguliranja
vanjskotrgovinske razmijene.
Ako neka zemlja izvozi neke proizvode ispod stvarne proizvodne cijene, da bi realizirala
konkurentske prednosti pred drugima, tada se mogu primijeniti carine čija je svrha da
neutraliziraju damping. Na taj način damping cijene se izjednačavaju s tržišnim cijenama i
njihova konkurentska prednost nestaje a domaća proizvodnja je zaštićena.
Carine čiji je cilj neutralizacija dampinga poznate su po nazivom antidampinške carine.
Vrlo često se u reguliraju vanjskotrgovinske razmijene primjenjuju kompenzacijske carine
čiji je cilj neutralizacija izvoznih subvencija ili izvoznih premija u svrhu zaštite domaće
proizvodnje.
15
Prema tome, kompenzacijske carine u apsolutnom iznosu trebale bi biti identične razlici
između normalne cijene i cijene robe koja se uvozi. Radi restrikcije uvoza pojedinih
proizvoda država često aplicira prohibicijske carine. Na određenoj visini carinskog
opterećenja prohibicijske carine se poistovjećuju sa zabranom uvoza. Znači postizanjem
carinske stope dolazi do smanjenja uvoza. Kad je ta stopa na takvoj visini da uvoz tog
proizvoda prestaje, u pitanju je prohibicijska carina. Iako se prohibicijska carina identificira
sa zabranom uvoza, ona je kao mjera mnogo interesantnija i primjenjivija nego zabrana
uvoza.
IZVOZNE PREMIJE
Radi protežiranja izvoza država daje određene ustupke i premije izvoznicima kako bi na
neki način imali više šansi za plasman svojih proizvoda. Posebno mjesto u protežiranju
izvoza zauzimaju izvozne premije koje se mogu pojaviti u dva oblika, kao :
1. otvorene premije
2. prikrivene premije
Otvorene premije determiniraju se u postotku na frakturnu vrijednost izvezene robe i u
direktnoj su zavisnosti o unutrašnjim i vanjskim cijenama. Naime, premijama se nastoji
sinkronizirati dispozitet između unutrašnjih i inozemnih cijena.
Aplikacija prikrivenih premija je mnogo šira i one mogu imati daleko veći efekt nego
otvorene premije. To su ustvari određeni ustupci države smanjenjem poreza izvezene robe,
smanjenjem tarife za prijevoz izvezene robe, ustupanjem dijela deviza ostvarenog izvozom
izvoznicima itd. na taj način se posrednim putem, cijenama utječe na konkurentsku
sposobnost izvoznika na inozemnom tržištu. Među prikrivenim premijama posebno mjesto
zauzima retenciona kvota .
Retenciona kvota
Pod retencionom kvotom podrazumijevamo postotak od deviza naplaćenih izvozom koji
ostaje tvrtci na slobodno raspolaganje. To znači da dio deviza, ostvaren izvozom roba i
usluga, ne podliježe obaveznoj cesiji deviza banci, već ostaje na deviznim računima
izvoznika robe, odnosno tvrtke koja je pružila uslugu stranoj osobi. Naš devizni režim
poznavao je i drugi oblik raspolaganja ostvarenim devizama. To je pravo tvrtke na
retrocesiju deviza. Naime,tvrtke bi, poslije naplaćenog izvoza roba i usluga, izvršile cesiju
16
ostvarenih deviza banci, ali bi istovremeno zadržale pravo da u određenom trenutku mogu
otkupiti cedirane devize i njima se po potrebi koristiti.
U vrijeme tendencije liberalizacije vanjsko-trgovinske razmjene kao i težnje da se realizira
konvertibilnost domaće valute pitanje retencijske kvote i ostalih oblika i potencijalnih
mogućnosti da se raspolaže ostvarenim devizama sve manje će dobivati na važnosti jer su
liberalizacija međunarodne trgovine kao i konvertibilnost domaće valute, s naprijed
spomenutim oblicima raspolaganja % realiziranih deviza, obrnuto proporcionalne veličine,
a to znači da na određenom nivou liberalizacije vanjskotrgovinske razmijene i
konvertibilnosti valute treba da nestanu barijere i ostali vidovi restringiranja u slobodi
plaćanja prema inozemstvu.
Carinska osnovica
Posebni problem u sistemu carinske politike zauzima problem utvrđivanja carinske
osnovice na koju se apliciraju stope iz carinske tarife. Iako na međunarodnom planu
postoji tendencija prema uniformnosti bez utvrđivanja carinske osnovice, ipak postoji više
načina koji se uzimaju kao baza za utvrđivanje carinske osnovice, što često dovodi do niza
problema i nesigurnosti učesnika u međunarodnoj razmijeni. Na tom planu najdalje su
otišle zemlje Zapadne Europe koje su potpisnice Briselske konvencije za vrijednosti.
One kao bazu za utvrđivanje carinske osnovice koriste vrijednosti robe koja je precizno
razrađena, pa se na isti način primjenjuje u svim zemljama potpisnicama te konvencije.
Vrijednost robe koja predstavlja carinsku osnovicu normalna je cijena robe koja se uvozi.
Pod normalnom cijenom podrazumijeva se cijena po kojoj se roba koja se uvozi prodaje na
slobodnom tržištu, tj.u uvjetima potpune konkurencije između kupaca i prodavača koji su
između sebe potpuno nezavisni. Takva cijena rezultat je ekonomskog ponašanja učesnika, a
ne pritisak nekih van ekonomskih faktora /kartela, monopola, državne intervencije itd/.
U Hrvatskoj carinsku osnovicu predstavlja vrijednost robe prema normalnoj cijeni robe
koja se uvozi s tzv.“transportnom klauzulom“ CIF luka zemlje uvoznice. S obzirom na
međunarodne uzance o transportnim klauzulama omogućuju kupoprodaju robe pod raznim
uvjetima.
17
Incoterms, službena pravila ICC-a (Međunarodna trgovinska Komora) za tumačenje
trgovinskih termina u svjetskoj su upotrebi više od 60 godina. Osim što su ti termini postali
prijeko potrebni za nesmetano vođenje međunarodne trgovine, njihovu autentičnost
priznaju i svi svjetski sudovi i drugi upravni organi te njihovo uključivanje u ugovore o
prodaji znatno smanjuje mogućnost nesporazuma koji bi mogli dovesti do pravnih
komplikacija
S obzirom na nastale promjene i razvoj u trgovinskoj praksi ICC je izdala novu verziju
Incotermsa, Incoterms 2000, čija upotreba je počela od 1 siječnja 2000. godine.
Razlike u trgovačkoj praksi, tumačenjima i običajima u različitim zemljama u
međunarodnoj trgovini dovele su do potrebe da se definiraju međunarodna pravila
tumačenja termina koji se najčešće upotrebljavaju u međunarodnoj trgovini. Međunarodna
trgovinska komora (ICC) je u Parizu 1936. godine izdala prvu verziju međunarodnih
pravila za tumačenje trgovinskih termina, pod nazivom Incoterms. Oni predstavljaju skup
međunarodnih pravila za tumačenje termina koji se najčešće koriste u međunarodnoj
trgovini i to prije svega kod ugovora o prodaji. Njima se daje jedinstveno tumačenje ovih
termina i izbjegava mogućnost različitog tumačenja ovih termina u različitim zemljama,
koja dovodi do nesporazuma, sporova i parnica, što sve predstavlja gubitak vremena i
novca.
Ubrzani razvoj međunarodne trgovine nužno je doveo do potrebe da se verzija pravila iz
1936. godine vremenom usavršava i precizira. Tako su izmjene i dopune, koje se u
međunarodnoj terminologiji još i nazivaju revizije Incoterms-a, obavljene 1953., 1967.,
1976., 1980., 1990. godine, a sada je na snazi revizija iz 2000. godine (na snazi od 1. 1.
2000.godine).
Incoterms pravila i termini se bave odnosom između kupca i prodavatelja na osnovu
kupoprodajnog ugovora. Pošto ne definiraju sve modalitete vanjskotrgovinskog posla, već
samo osnovne, upotrebljavaju se u kombinaciji sa drugim bitnim elementima
kupoprodajnog ugovora, sa jedne strane, i u kombinaciji sa drugim ugovorima koji su
neophodni za realizaciju određenog vanjskotrgovinskog posla, kao što su: ugovori o
prijevozu, osiguranju ili financiranju, sa druge strane.
18
S obzirom da postoji više verzija (revizija) Incoterms-a, prilikom njihove uporabe
neophodno je jasno naglasiti iz koje godine se koristi verzija Incoterms-a (na primjer:
“Incoterms 2000”)
Po Incotermsu među najpoznatijim klauzulama spadaju:
FOB/franko brod.. ugovorena luka ukrcaja, free on bord.. named port of shipment/
FAS/franko uz bok broda – s naznakom otpremne luke – free alogside ship.. named
port od shipment/
C&F/cijena, osiguranje i prevoznina.. naznačena luka opredjeljenja.. cost and
freight.. named port of destination/
CIF/cijena, osiguranje i prevoznina.. ugovorena luka opredjeljenja, cost, insurance,
freight.. named port of destination/
Prema tome, kao baza za primjenu carine ad valorem može da posluži:
- vrijednost na mjestu izvoza – FOB vrijednosti,
- vrijednost na mjestu uvoza – CIF vrijednosti,
- vrijednost koju odredi državni organ –arbitrarna vrijednost,
- vrijednost koja proizlazi kao kombinacija spomenutih vrijednosti.
MJERE TRGOVINSKE POLITIKE KOJE DJELUJU PUTEM KOLIČINE
Osim mjera trgovinske politike koje djeluju indirektnim putem, tj.cijenom postoje i mjere
trgovinske politike koja djeluje direktnim putem, količinom. Posebno mjesto i značaj u
mjerama trgovinske politike koje djeluju količinom imaju:
a) zabrana uvoza,
b) zabrana izvoza,
c) kontigenti,
d) uvozne dozvole,
e) izvozne dozvole.
Omiljeno sredstvo ekonomske politike je zabrana uvoza i zabrana izvoza robe. Uvode se ili
iz protekcijskih razloga ili da bi se uravnotežio deficit platne bilance. Ako je zabrana uvoza
i izvoza stopostotna, u pitanju je najdrastičnija restrikcija u trgovinskim odnosima sa
inozemstvom. Zabrana uvoza i izvoza može se odnositi i na pojedinu vrstu robe i na
19
cjelokupni vanjskotrgovinski promet; isto tako na uvoz kao i izvoz na tokove roba prema
izvjesnoj zemlji. Već smo kod prohibitivnih carina naglasili da se zabrana uvoza po svom
ekonomskom efektu identificira sa prohibitivnim carinama, a apliciraju se na robe koje
domaća proizvodnja u dovoljnim količinama ili na tzv.luksuzne proizvode. Zabrana izvoza
ima mnogo manju važnost u trgovinskoj politici. Ova mjera ima zadatak da spriječi izvoz
onih proizvoda koji su nužni nacionalnoj ekonomiji /slučaj Engleske u XVI stoljeću kada je
bio zabranjen izvoz živih ovaca radi osiguranja sirovine za domaću proizvodnju tkanina/ ili
iz političkih razloga /slučaj koji postoji još i danas, a radi se o izvozu strategijskog
materijala iz zemalja Atlantskog saveza u zemlje Varšavskog pakta/.
Vrlo karakterističan primjer zabrane izvoza trajnijeg karaktera je zabrana izvoza zlata i
ostalih plemenitih metala. Iako je zabrana uvoza i izvoza robe vrlo efikasna mjera za
postizanje postavljenog cilja ekonomske politike, rijetko se primjenjuje, naročito u
stopostotnom obliku.
c) Kontingenti
Za razliku od zabrane uvoza i izvoza, kontingentiranje u sistemu mjera trgovinske politike,
zauzima relevantnije mjesto, a svojim sastavom determinira strukturu pa i tokove
vanjskotrgovinske razmijene .zbog toga, kontingent predstavlja najčešći instrument države
u reguliranju tj.sinkroniziranju vanjskotrgovinske razmijene. Pod kontingentima
podrazumijevamo određenu količinu robe koja se može uvesti ili izvesti u određenom
vremenskom periodu. Znači, determiniranjem količine robe / ili vrijednosti robe/ koja se
uvozi, odnosno izvozi, defacto se regulira trgovinska, platna bilanca.
Postoje dvije vrste kontingenta:
- ugovorni kontingent
- autonomni kontingent
Pod ugovornim kontingentom podrazumijevamo one, koji se vezani za bilateralne
trgovinske sporazume. Na osnovu fiksiranih kontingent lista, izvozna i uvozna poduzeća
mogu izvoziti, ili uvoziti sve do iscrpljenja liste. Znači kod ugovorenih kontingenata ne
postoji obveza apsolutno iscrpljenja kontingentnih lista bilo sa koje strane. Prema tome,
ugovorni kontingenti vezani su za dvije zemlje, a njihova visina determinirana je potrebama
i raspoloživim količinama robe obiju zemlja.
20
Daleko širi, fleksibilniji vid u vanjskotrgovinskoj razmijeni za razliku od ugovorenih
kontingenta predstavljaju autonomni kontingenti. Oni su vezani za odluku države. Država u
zavisti od stanja relevantnih indikatora zemlje, uređuje autonomne kontingente koji važe za
cjelokupno vanjsku trgovinu zemlje. Iznad utvrđenih autonomnih kontingenta uvoza, ili
izvoz je zabranjen.
d i e) Uvozne i izvozne dozvole
u okviru režima kvantitativnih ograničenja svjetske trgovine najčešći oblik predstavljanja
uvozne i izvozne dozvole. Na osnovu uvoznih i izvoznih dozvola država regulira ili prati
realizaciju bilateralnih trgovinskih sporazuma, odnosno na osnovu njega propisanog
kontingenta . znači, svaki prolaz robe preko granice, a koji podliježe uvoznoj ili izvoznoj
dozvoli, mora biti praćen uvoznom odnosno izvoznom dozvolom. Još restriktivniji vid
međunarodne razmijene može biti vezan propisom da uvozne dozvole moraju biti vezane za
osiguranje deviznih sredstava na osnovu kojih se plaća uvoz robe. Ipak, vrlo su rijetki
slučajevi da se dobije uvozna dozvola a ne dobije dozvola za plaćanje uvoza. Zajedničke
osobine svih mjera trgovinske politike koje djeluju putem količine je restringiranje uvoza,
odnosno smanjenje svjetske razmijene. Za razliku od mjera trgovinske politike koje djeluju
putem cijena, mjere trgovinske politike koje djeluju putem količine ne realiziraju prihode
državi, tj. fiskalni efekt.
Iako postoji niz mjera i instrumenata kojima država utječe na ograničenje međunarodne
razmijene, s obzirom na tendenciju liberalizacije uvoza povezane s konvertibilnošću novca,
postoji mogućnost da se u bliskoj budućnosti oni uklone ili bar smanje.
Grafički prikaz efekata direktnih mjera kontrole
Ovaj grafički prikaz vizualno ilustrira kretanje uvoza domaće proizvodnje, te ukupne
potrošnje u različitim uvjetima. Prije uvođenja kvantitativnih ograničenja ukupna potrošnja
AC podmirivala se iz dva izvora:
1. uvoza AB
2. domaće proizvodnje BC
21
Ukupna potrošnja = ukupna domaća proizvodnja + uvoz
tj.
AC = AB + BC
Uvođenjem kvantitativnih ograničenja došlo je do promjene u sve tri navedene
komponente. Sada je ukupna potrošnja determinirana sa A'C', uvoz A'B' i domaća
proizvodnja B'C'.
Znači:
A'C' = A'B' + B'C'
22
Koje su se posljedice dogodile uvođenje kvantitativnih ograničenja ? osnovni cilj uvođenja
kvantitativnih ograničenja je u tome da se ograniči uvoz. Međutim, pored ovog efekta
smanjila se ukupna potrošnja i povećala domaća proizvodnja. Kakve reperkusije može
izazvati politika uvođenja kvantitativnih ograničenja kada domaća proizvodnja i pored
povećanja nije u situaciji zadovoljiti prijašnju potrošnju? U takvoj će situaciji zbog
smanjenja ponude porasti cijena što će ići u korist uvoznika ili izvoznika na račun
povećanja cijena /prodajnih/ na tržištu zemlje uvoznice što opet zavisi u velikoj mjeri od
organiziranosti jednih i drugih. Na osnovu ovog zaključka možemo konstatirati da se
osnovni nedostatak mjera direktne kontrole, tj.kvantitativnih ograničenja, sastoji u tome što
razlika u cijeni robe koja se uvozi i cijene po kojoj se prodaje može da ide u korist
izvoznika tj.subjekta izvan zemlje. 3
GATT – OPĆI SPORAZUM O CARINAMA I TRGOVINI
Posebno mjesto i izuzetnu važnost u međunarodnim trgovinskim odnosima zauzima Opći
sporazum o carinama i trgovini – General Agreement od Tariffs and Trade – GATT.
Nastao je kao rezultat nagomilanih problema na području međunarodne razmijene, a
vezanih za mjere koje restrikciju uvoz, a time ujedno djeluju i na smanjenje obujma
svjetske razmjene.
U situacijama kada se s jedne strane nastojalo ukidanjem ili ublažavanjem restriktivnih
mjera postići povećanje obujma svjetske razmjene, a s druge strane zadovoljiti i osigurati
realizaciju nacionalnih ciljeva ekonomske politike, a time ujedno stvoriti uvijete za
normalni privredni razvoj i punu zaposlenost, nastao je GATT kao privremeni sporazum s
rokom važenja do ratifikacije povelje MTO /Međunarodne trgovinske organizacije/.
Naime, 1946.god. je ESSSCO/Ekonomsko socijalni svijet OUN/ na inicijativu USA, donio
rezoluciju o osnivanju Privremene komisije sa zadatkom da izradi nacrt povelje
Međunarodne trgovinske organizacije koja je trebala riješiti niz aktualnih pitanja na
području međunarodnih ekonomskih odnosa kao na primjer:
Pitanje liberalizacije međunarodnih odnosa, tj.pitanje ukidanja ili ublažavanja
kvantitativnih i deviznih restrikcija.
Pitanja vezana za međunarodno kretanje kapitala
Pitanja vezana za stabilnost sirovina
3 Prof.dr.Ž.Mrkušić:Međunarodna trgovina teorija i politika, str.226.
23
Pitanja vezana za borbu protiv monopolističkih organizacija, naročito
međunarodnih kartela i sl.
Na zasjedanjima Privremene komisije u Londonu i u Ženevi nisu bili realizirani zamišljeni
rezultati. I pored nerealiziranih rezultata na području Havanske povelje, istovremeno su
ostvareni neki pozitivni rezultati na području carinske problematike. U carinskim
pregovorima, su prisustvovale 23 zemlje /17 članica Privremene komisije i 6 ostalih
zemlja/:Brazil, Belgija, Australija, Burma, Ćile, Cejlon, Kanada, Kina, Češka, Kuba,
Francuska, Sirija, Indija, Libanon, Novi Zeland, Luksemburg, Holandija, Pakistan, Južna
Rodezija, Norveška,Velika Britanija, Južnoafrička unija, i USA.
Iz tih pregovora koji su poznati pod nazivom Prva tarifska konferencija, proizašao je Opći
sporazum o trgovini i carinama /GATT/.
GATT je prema tome zamišljen kao privremeni sporazum, a predstavljao je odredbe o
trgovinskoj politici iz načela Havanske povelje – pravila o fair play ponašanju u
međunarodnim trgovinskim odnosima. Protokol o privremenoj primjeni GATT-a počeo je
vrijediti 01.01.1948.god.
I pored niza pokušaja da se ratificira Havanska povelja to se nije nikada ostvarilo
prvenstveno zbog otpora USA čija je trgovina bila zasnovana na Zakonu o recipročnim
ugovorima i protekcijskoj Hawely – Smootovoj tarifi, a na V zasjedanju GATT-as
1950.god. vlada USA izjavila je da neće podnositi Havansku povelju Kongeresu na
usvajanje, već da će se za sada pridržavati odredaba Općeg sporazuma o carinama i
trgovini. Na taj način privremeni sporazum GATT de facto je postao trojni instrument.
Na specijalnom zasjedanju 1963.god. GATT dobiva sasvim nove okvire i dimenziju na
osnovu deklariranih odredaba po kojima on postaje „multilateralni carinski i trgovinski
sporazum koji polazi od recipročnih prava i obveza zemalja članica “.
GATT se sastoji od četiri poglavlja :
24
1. klauzule najvećeg povlaštena i koncesijskeih lista /članak I i II/
2. odredbe o trgovinskoj politici /članak III – XXIII/
3. proceduralne odredbe /članak XXIV – XXXV/
4. dijela o problemima trgovine i privrednog razvoja zemalja u razvoju /članak XXXVI –
XXXVIII/
Pod klauzulom najvećeg povlaštenosti podrazumijeva se klauzula koja sve članice GATT-
a stavlja u identičan položaj, a to znači ako se odobri bilo kakva povlastica jednoj zemlji a
odnosi se na carine, plaćanje i sl. bez obzira na to da li se radi o uvozu ili izvozu, takva se
povlastica mora protegnuti i na se ostale članice. Jednako ako se radi o:
- postojećim carinskim preferencijama
- povlasticama u pograničnom prometu
- povlasticama u okvirima carinskih unija i zona slobodne trgovine
Takva klauzula NE BI se primjenjivala.
I pored želje da se ovaj multilateralni trgovinski sporazum afirmira i da istovremeno
ekspandira svoju djelatnost kako bi što više obuhvatio zacrtane planove neratificirane
Havanske povelje. GATT je svoj rad usmjerio i najveće rezultate ostvario na:
- području sniženja carinskih stopa /poznati bilateralni trgovinski pregovori vođeni u
Ženevi 1947.god; Anesiju 1949.god; Tokiju 1950.god;Dilanova runda 1961.god;
Kenedijeva runda 1964.god./
- području borbe protiv diskriminacije u međunarodnim ekonomskim odnosima
- područja borbe protiv trgovinskih konflikata između zemalja članica
- području poboljšanja carinske tehnike i carinske formalnosti
- području unaprijeđenija trgovine nerazvijenih zemalja
Kennedijeva runda
25
Kennedijeva runda je nastala kao rezultat provođenja diskriminacijskih mjera pod strane
EEZ prema trećim zemljama. Naime, takva protekcijske politike najviše je pogađala
USA, a bila je suprotna načelima i odredbama GATT-s. stoga su, na inicijativu Johna
Kennedija povedeni multilateralnih trgovinskih pregovori, koji datiraju od 16.rujna 1964.
god. da bi se uklonila diskriminacijske prakse s jedne strane, a s druge da se između
industrijskih razvijenih zemlja smanji stupanj protekcijskih politike.
Trgovinski pregovori vođeni u GATT-u u vremenu od 1964. do 1967. god. predstavljaju
najznačajniju akciju u procesu poslijeratne liberalizacije svjetske trgovine, i po obujmu i
po ostvarenim rezultatima. Budući da dvije trećine članica GATT-a obuhvaćaju zemlje u
razvoju to je problem privrednog razvoja nedovoljno razvijenih zemalja postao aktualan
tako da su već 1965.god. na zasjedanju GATT-a u Kennedijevoj rundi inkorporirane i
zemlje u razvoju.
Prema programu prijedloga Kennedijeva runa je sadržavala:
- alineaciju carinske tarife za 50% na sve poljoprivredne proizvodne, osim onih koji su
od nacionalnog interesa
- sniženje i ukidanje carina i ostalih necarinskih prepreka u trgovini poljoprivredni
proizvodima, odnosno stvaranje uvjeta da agrarni proizvodi mogu pristupi na
svjetska tržišta
- ukidanje i ublažavanje necarinskih barijera /arbitrarno utvrđivanje carinske
vrijednosti, državna trgovina, antidampinške mjere, sanitarne odredbe, unutrašnje
takse itd./ i kvantitativnih ograničenja u međunarodnoj trgovini
- probleme trgovine zemalja u razvoju
po završetku trgovinsko – carinskih pregovora 30.07.1967.god. ostvarenoj je slijedeće:
- selektivno a ne linearno sniženje carinskih stopa
- alineacija carinskih tarifa iznosi 35% a treba da se provede u roku od 5 godina
- zemlje u razvoju nisu obvezne na linearno sniženje carina
- Zemlje u razvoju u Kennedijevoj rundi nisu vezane za reciprocitet
- Za razvijene zemlje važi princip globalnog reciprociteta
26
Već na osnovu zaključaka trgovinsko - carinskog pregovora u Kennedijevoj rundi
vidimo da je njihova intencija bila dvostruka:
- s jedne strane protekcionizam između industrijski razvijenih zemalja, pri čemu su u
prvom planu bili trgovinski odnosi između EET i USA
- s druge strane ostvariti ventile za ekspanziju vanjske trgovine nerazvijenih zemalja,
naročito na polju izvoza iz zemalja u razvoju.
I pored toga što neka relevantna pitanja u okviru trgovinsko – carinskih pregovora nisu
rješenja ili su možda djelomično riješena, i jedno i drugo intencija doprinijele su
liberalizaciji međunarodne trgovine i dale svoj doprinos razvoju svjetske trgovine.
Republika Hrvatska je članica WTO od 30. studenog 2000. godine
Formalno utemeljenje WTO proizlazi iz Urugvajske runde koja je uspješno okončana
Ministarskom konferencijom u Marakešu (Maroko) 1994. godine. Deklaracijom iz
Marakeša od 15. travnja 1994. godine utemeljena je WTO kao međunarodna organizacija
koja je u svoju strukturu ugradila dotadašnji Opći sporazum o carinama i trgovini, ali je
svoju nadležnost proširila na dva druga nova područja – trgovinu uslugama (GATS) i
intelektualno vlasništvo (TRIPS).
Cilj i načela WTO
Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti,
liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske
ekonomske politike. Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje: otvorenog i
ravnopravnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih
i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika
protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim
odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u
multilateralni sustav i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog
multilateralnog sustava.
27
WTO sporazumi sadrže nekoliko osnovnih načela kojima je cilj stvaranje multilateralnog
liberalnog trgovinskog sustava i obuhvaćaju:
načelo nediskriminacije
o princip Najpovlaštenije-Nacije - NPN (Most-Favored-Nation / MFN) i
o princip Nacionalnog Tretmana - NT (National Treatment / NT);
načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne pomoći nerazvijenim
zemljama.
Organizacijska struktura
Ministarska konferencija najviše je tijelo koje odlučuje o pitanjima WTO
Tijelo za rješavanje sporova (Dispute Settlement Body) zasjeda u obliku odnosno na
razini Glavnog vijeća i sadrži dva pomoćna tijela:
o Skupina stručnjaka za rješavanje sporova (Dispute Settlement Panels of experts)
i
o Žalbeno tijelo (Appellate Body).
Vijeća su tijela treće razine organizacijske strukture WTO, odgovorna su Glavnom
vijeću, sastoje se od predstavnika svih članica, nadležna su za pitanja iz pripadajućih im
sporazuma, sadrže pomoćna tijela, odbore i radne skupine, koja su tijela četvrte razine,
također sastavljena od predstavnika svih članica. Postoje tri vijeća:
o Vijeće za trgovinu robama (Goods Council),
o Vijeće za trgovinu uslugama (Services Council),
o Vijeće za trgovinska pitanja vezana uz intelektualno vlasništvo (TRIPS
Council).
Odbori i radne skupine unutar Vijeća tijela su četvrte najniže razine organizacijske
strukture WTO.
Tajništvo WTO nalazi se u Ženevi. Sastoji se od ureda Glavnog direktora i četiri
ureda zamjenika Glavnog direktora.
28