pisma vladeti jerotiću (Čedomil veljačić)

8/13/2019 Pisma Vladeti Jerotiu (edomil Veljai)

1/31

Pisma Vladeti Jerotiu

edomil Veljai

yu-budizam.com

Pismo 1

etiyagiri Aranna, P.O. Pallepola,28.6.1978.

Potovani dr Jerotiu,

primio sam pred dvije sedmice Vae pismo, a knjigu mi brat do danas jo nijedostavio, jer je i sam elio da je "na brzinu" proita. Kad knjiga stigne i kad je smanje brzine proitam, pisat u Vam ponovo. Sada elim da Vam se bez odlaganjazahvalim na prijateljskoj panji.

[...] Nedavno mi je o saradnji s Vama (bar u javnim nastupima) pisao i Duan Pajin,kojega cijenim kao daleko najsposobnijeg i najtalentovanijeg mlaeg strunjaka naovim podrujima. Osobito me je oduevila njegova doktorska disertacija oupaniadima.

S Miloem Radojiem, koga sam upoznao tek ovdje posredstvom doktorice upi,bilo je sporazumijevanje znatno tee. Ljudi njegove generacije ne mogu bez tekogreligiozno-filosofskog, uglavnom biblijskog optereenja da se priblieneposrednosti azijskog duha, dok je u mlaoj generaciji, bez vjerskih predrasuda uodgoju, e za duhovnim ivotom nove vrste, za religijom kao neposrednimdoivljajem (kako se je na zapadu poela tretirati uglavnom od W. James-a),neposredno prijemivija za univerzalnije nekonstitucionalne pristupe, daleko odsvih denominacija, ne samo zapadnih i biblijskih, nego i istonih. Njima to,naravno, nije samo od sebe racionalno svjesno, nego ih treba upozoriti na stanovite

opasnosti uskogrudne "vjere'' i nemoral trke za guruima i sl. Zato Vam upravo to ispominjem. Uvjeren sam da je Vama kao rijetko kome iz prakse poznat taj jo

potpuno mutni, ali vrlo izrazito duhovno usmjereni mentalitet nove "akvarijskerase" ljudi. Narkotiarsku maniju smatram duhovnim samoubojstvom, ali inae mise ini da se s tom novom generacijom nije teko sporazumijevati, bez predrasudakoje su u starijoj generaciji, zdesna i slijeva, potpuno blokirale prilaz univerzalizmu

philosophiae perennis.

O aktualnosti budizma i joge uope za psihoterapeutske probleme bojim se da uostati uvijek i suvie nestruan da raspravljam, iako ne sumnjam u vanost togaspekta. Moj je pristup svemu ovome bio egzistencijalno s potpuno druge,


2/31

iskljuivo introvertno pouzdane strane, prelom i bjekstvo od svijeta bez kolebanja iproblema, iz strogo asketske potrebe za "putem proienja". ta bi takvasamosvijest i neminovnost jasnog i jednoznanog uvida u svoju jedinu mogunost na ivot i smrt mogla da znai simptomatski, gledana s nalija i psihijatrijski, to

je drugo pitanje, o psihoanalizi oveka koji ne osjea psihike smetnje, probleme idileme. U smislu u kojem ga ja proivljavam taj put za mene ne znai terapiju,nego jednostavno oslobaanje od okova, ali ne i naputanje pesimizma ili

prihvatanja misionarskog zanosa. Svjestan sam psiholoke aktualnosti i togproblema. ali tek kao literarne, dijalektiko-eristike teme, s kojom se ponekadhvatam u kotac s nihilistikog stanovita.

Tu sam svakako ve predaleko zabrazdio, ali e Vam moda poneto iz mojemotivacije biti jasno iz mojih dviju lanjskih knjiga o budizmu. Za moje shvaanje otome za sada je jo uvijek karakteristian stav prema Nieovom (Nietzsche) odnosu

prema budizmu, koji sam obradio u lanku objavljenom u Shopenhauer Jahrbuch1977. (engleski s mnotvom njemakih citata po elji urednika). Primjerak toglanka ponio je Vasa, jer misli da bi to jedan njegov prijatelj mogao da prevede.

Nadam se da e slijedei Shopenhauer Jahrbuch 1979. objaviti jedan moj rad nanjemakom ("Buddhismus Religion oder Philosopphie?") takoer po narudbi.

Do slijedee zgode elim Vam prijatno ljetovanje sa srdanim pozdravimaedomil Veljai


3/31

Pismo 2

etiyagiri Aranna,Pallepola via Matale, Sri Lanka,

11.9.1978.


Vaa knjiga [1] stigla je do mene s prilinim zakanjenjem, kako sam i predviaokad sam Vam odgovorio na pismo koje mi je dostavljeno ranije. Usput je naila nanekoliko zainteresovanih italaca u mojoj porodici, a to mi nije ao. Moj brat se jeu mlaim godinama bavio knjievnou, a sada su se on i njegova supruga u penziji

posvetili iskljuivo slikarstvu. To ide bez ideolokih potekoa.

I ja sam Vau knjigu proitao s velikim interesovanjem i zadovoljstvom. Potrebnaje znatna asketska disciplina da je ovek odloi i ne "guta", nego ita postepeno ipaljivo barem desetak dana. Osim Joneska, ijeg se "Nosoroga" jedino dobrosjeam, i u kojem sam (pred dvadesetak godina) uzalud traio neku aluziju naBudinu poemu koja me je ve tada privlaila, iako me se je drama snano dojmilakao izraz predratnog bunila u Evropi moda i suvie neposredno realistiki, a

premalo kao arhetipska simbolika (daleko starija od budizma u protoindijskojkulturi) Vai su mi ostali autori bliski i prilino dobro poznati.

Kafkin "Zamak" sam itao u Indiji prije dolaska ovamo (1965) kao veliku utehu za

svoja indijska razoarenja, a pokuao sam i da opiem poneki detalj iz starogkalkutskog univerziteta s njegovim "centenary professors", glomaznim katancimana predavaonicama i mranim jazbinama u kojima su, "iza zatvorenih vrata" koja jetrebalo pronai iza arhivskih ormara kao u skrovitu Ane Frank, vrvili "babui"(ate, birokrate) od kojih je zavisilo inkasiranje mesene plate, naravno uvijek poddrugim okolnostima uz podnoenje molbe i u drugom skrovitu sve dok me nisukonano zbog takve insistencije najurili iz Indije. Neke sam od tih utisaka tropskogantipoda Kafkina "Zamka" ukljuio kao digresiju u jedan lanak napisan za"Praxis" koji nije nikada bio objavljen (vjerojatno zbog neaktualnosti "glavne"teme mojih indijskih utisaka). "Proces" mi je bio poznat iz jedne dobre pozorine

prerade u Italiji neposredno poslije rata (u izvedbi Gasmanovog "malog teatra"). Naputu iz Indije ovamo itao sam tu priu, ali je ovdje u novom asketskom ambijentuvie nisam elio da itam do kraja, nego sam knjigu poklonio drugom interesentuim mi se za to pruila sluajna prilika (a i taj je nasljednik neto kasnije postao

budistiki redovnik, Cejlonac, nesvreni medicinar, sada tipini misionar uAmerici). Vae su me analize Kafkine pozadine navele da nakon mnogo godina nanovi nain shvatim neke reminiscencije koje su mi ostale snano usjeene u

pamenje.

Kjerkegor (Kierkegaard) je neposredno za mene uvijek bio najmanje aktualanpretea novije egzistencijalne filosofije, ne samo kao kranski ekstatiar, nasuprot


4/31

tendenciji "rashlaivanja" u budistikom racionalizmu, iako sam iz poblieg studija(takoer u Indiji, u antinikestanu, posthumnoj parodiji Tagorinog univerziteta)

ponio neke neizbrisive motive na koje se jo uvijek vraam (ponekad uz pomoTillich-a koji mi je blii). S budistikog stanovita, a i opeindijskog, za mene je

prvi pretea savremene egzistencijalne filosofije openhauer (Schopenhauer), a kodNiea sam naiao na mnogo vie adekvatnog razumijevanja budizma izravno, negoto sam oekivao. [...]

Hese (Hesse) mi je od svih Vaih autora ostao najblii do danas. [...]

"Demijan" me navodi na jo jednu digresiju u vezi sa Vaom knjigom: religijaAbraxas-a i s tim u vezi Jaspersov otpor prema psihoanalizi, kojim sam snanoimpresioniran sa svog asketskog stanovita. Raduje me da i Vi cijenite, moda na

prvom mjestu meu filosofima egzistencije, Jaspersa kao i ja (a i moj pokojni

uitelj u dubljem smislu te rijei, P. Vuk-Pavlovi). Ako obratite panjureferencijama o Jaspersu u mojim "Razmeima", vjerujem da ete shvatiti i zato vjerojatno iz razloga o kojima inae niste ni slutili s neposredno budistikogstanovita.

U stanovitom smislu, ali ne kritiki i ja spadam meu one koji ele da apstrahujuod psihopatolokog aspekta svog "sluaja", jer ga ne osjeaju ni kao neposrednusmetnju ni kao mogunost adekvatnog razjanjenja sadraja od sredinje vanosti.

Na formiranje moga moralno-filozofskog stava u tom smislu na mene je djelovaovrlo snano, iako na vrlo neoekivan nain, Jaspers, a uz to i Hajdeger (Heidegger).

[...] Ja naravno nemam interesa da zauzimam nikakav aprioran stav za Jaspersa.Dovoljno mi je, iako mi nije do kraja jasno, njegovo shvaanje "demonologije" u"Der philosophische Glaube", knjizi koju osobito cijenim, a koja je sigurno i Vama

poznata. Iako na nekim mjestima izgleda da njegova kritika ima neposredno u viduJunga, ipak Jaspersov stav prema mitolokoj tematici se moe dovesti u potpunuopreku s Jungom (za mene suvie kompleksna tema, za Vas vjerojatno ne bi bila).Moda je i to jedan sluaj mimoilaenja kao i Jaspersova kritika "ontologizma"koja me je vie zanimala, jer ne pogaa ni Hajdegerovo shvaanje ontologije, a jomanje moe da nadomjesti tu ontoloku problematiku svojim "itanjem ifara",metodom koja inae moe biti vrlo plodna na Vaem podruju. Nezavisno od svihtih nejasnoa, na barem dva podruja, ontolokom i psiholokom, na moju asketskusavjest vrlo potresno djeluje sama za sebe Jaspersova optuba da psihoanalitiki

pokuaji Gleichschaltung-a znae uplitanje u svetost ovekove slobode (koju oitoshvaa pod snanim kantovskim utjecajem kao i ja, a to mi je poznato iz njegovihdrugih djela). Jasno je da pri tome misli na religijski negativnu orijentaciju Frojda(Freud) i Adlera, ali je ve sama koncepcija "demonologije" oevidno irezamiljena i usmjerena protiv kulta Abraksas, shvatljivog kao sredinjeg simptomaHeseove krize.

[...]


5/31

Sreom je itanje Jungove autobiografije odstranilo i ublailo niz mojih podozrenjai usredotoilo moj interes na neumitnu problematiku religije Abraksas. Srenomkoincidencijom proitao sam skoro istovremeno knjigu M. Serana o Heseu i Jungui tako povezao njihova dva tematska kompleksa.

Za moje shvaanje "ifre" Abraksas odluan je moj akosmiki stav ili obrat, koji jebio odluan za usvajanje budistike definicije religije, ne kao vjere u boga i duu,nego iskljuivo kao "puta proienja" i asketskog morala. Ali u taj aspekt svogontolokog nihilizma ne mogu sada zalaziti dalje nego to sam ga prikazao u

posljednjem dijelu svoje knjige "Budizam". U "praksi", u svom linomintrovertnom doivljavanju, a i u suoenju s "egzistencijalno zainteresovanim"

posjetiocima (koji su sreom vrlo rijetki), a ee u korespondenciji s ljudima kojitrae "rjeenje" u prividno srodnim situacijama, problemi se kompleksa i krize

postavljaju na toliko razliit nain da sam uvijek najprije spreman da i na pitanje

koje Vi sada postavljate na teorijski prihvatljiv nain o "zanimljivim problemimakoji postoje izmeu budizma i savremene psihoterapije" odgovorim poteno iiskreno: "Ne znam!" ("iskreno", ako hoete, uz prizvuk Sartrove analizeapsurdnosti i proturjenosti tog pojma).

Teorijski su mi neosporno jasne neke perspektivne mogunosti "dijaloga" izmeubudizma i savremene psihoterapije i spreman sam da o njima raspravljam. Ujednom pogl. knjige "Budizam" sam se u to i upustio, upravo razmiljajui o svojoj"praksi" s ljudima koji mi se obraaju, a ne o vlastitom doivljajnom iskustvu kojese je kretalo posve drugim putem, sreom ne bez precedenta i sugestivne analogije

u novijoj filosofskoj problematici, ali malo suvie daleko od svih psihoanalitikih"modela". Moj je "model" najsugestivnije opisao Bergson u "Les doonnees immeditates de la conscience", djelu iju sam intimnu vrijednost za sebe razotkrio ve1940. g.

Poto sam u ovom pismu elio sumarno da se osvrnem i na analogije budistikemeditacije i psihoanalize u metodama, pokuat u najprije da Vam opiem

bergsonovsku interpretaciju svog izvornog, prastavnog doivljaja koji me je i bezkakve svjesti o krizama i kompleksima jednog dana ravnim i estitim putem doveoovamo. Nemam drugog izlaza nego da tu posve subjektivnu intimnu priu ispriamnajprije svima onima koji mi dolaze sa za mene nemoguim, rekao bihmehanicistikim pitanjem: Kada (redovno: u kojim godinama ivota) je ovek zreoda se odlui na ovakav korak koji sam ja uinio odvajajui se od svijeta u

pustinjaki ivot?

Tako daleko dokle moe da segne, moj odgovor koji je model mog vlastitogtrijeznog iskustva, glasi: Za ovaj je korak ovjek zreo tek onda kad primjeti da jeve prezreo i da je izvan svake sumnje i dileme ili krize. Moda kao plod koji biosjetio da je pao s grane na kojoj je dozreo i da organski vie nema ta da trai, pa

ni da se zadrava meu korjenjem stabla koje ga je proizvelo. Bergson govoridoslovno jezikom indijske teorije o karmi: karma-vipakah znai plod djelatnosti


6/31

koji je "ispeen" u onoj bujnosti pojmovnih konotacija koju glagol "pei" (sansk.pacati, paka) nuno posjeduje u tropskoj bujnosti ivota.

Da iskljuim traginu dimenziju Nieove interpretacije takve prezrelosti kaosudbonosnog promaaja kairosa, moram da ispriam svoj konkretni doivljajstizanja na pravi put ne samo bez dileme, nego i bez neposredne svjesne namjere i"sveane odluke".

Jednog popodneva poetkom jula 1965. sjedio sam na terasi svoje sobe hotelaRaniketu, na junim obroncima Himalaja i promatrao blagi obronak ume deodarakoja se sputa u nedogled. ekao sam da stigne zakanjeli monsun, pa da se javimna dunost u delhijskom univerzitetu. Sluga mi je donio aj na terasu. Kad sam

podigao alicu sa tanjiria, prije nego to sam je pribliio ustima, ruka mi sezaustavila u zraku. Ne bih mogao rei da mi je u tom trenutku "sve postalo jasno".

Obrnuto, jasnou svoje egzistencijalne situacije doivio sam negativno, u pitanju: A ta ja sad radim ovdje? Odakle sam i zato sam se obreo i zaustavio ovdje? Kaoda sam "pao s kruke" i osjetio neugodnost pada. To je bila sva neugodnost mojesituacije ili rjeenja "krize" koje nikako nisam bio svjestan. U isti as sam osjetioradost da sam sad neosporno na svojim nogama, da vie ne "visim" ni u kakvomegzistencijalnom kripcu ni "apsurdu". Vrijeme je bilo vedro i tiho. Tek jeimplicitna i kasnije primijeena bila svijest o blizu 20 godina tihog dozrijevanja umeni onoga to Njemci nazivaju "stille Liebe": da otiem na Cejlon (Ceylon), na

pustinjaki otok (Island Hermitage) i da konano postanem budistiki bhikkhu.Moja veza s tim centrom bila je ve dugogodinja, no dok sam bio u Indiji

oklijevao sam dvije godine s posjetom tom cilju, sve dok je cilj bio idealan, doksam se prema njemu odnosio kao stranac. Zato mi je jedna od prvih pomisli koja jeformirala moju novu ivotnu brigu bila: Da li je oportuno da jednostavno idemravno na Cejlon? Ne bi li bilo bolje da najprije neprimjetno preem na budistikiuniverzitet u Na- landi kod svog prijatelja Taj je prijatelj najprije oduevljeno

pristao, a ja sam u Madrasu spokojno nastavio svoj rad za jo jednu godinupredavanja o "problemima i metodama komparativne filozofije" s ambicijom da gatu i zavrim. Tada me je sasvim neoekivano izbacila iz sedla (HajdegerovGestell!) obavjest (na moj protest zbog nedostavljanja plae iz Delhija) da s krajem

1965. zakljuim svoj rad i da se kupim. Prelaz u Nalandu nije se vie daoadministrativno organizovati zbog kratkoe preostalog vremena. Tako sam otiaoravno na Cejlon. Prekinula se je i poslednja nit "administrativnog" vrdanja. i to samosjetio kao poslednju svjetovnu radost i olakanje.

(Zapravo na ovom listu prvi puta pokuavam da opiem pismeno taj potpunoneekstatiki i nemistiki doivljaj, ne "obrata" nego sagledavanja ravnog puta nakojem sam se naao i pravog snalaenja. Dogodilo se nije nita. Nisam ni zaboravioda popijem svoju alicu aja, nije mi se prosula ni ispala iz ruke).

Onima koji me pitaju: kada je vrijeme? moram uvijek da na neki nain ukratkoispriam ovu indijsku priicu. Kako da je samem i izrazim apstraktno, nisam


7/31

mogao da pronaem, iako sam to uvijek elio, dok mi to nije rekao Hese potpunoprecizno u "Igri staklenih perli" "O buenju nije rije.. o istini i saznanju, ve ostvarnosti i njenom doivljavanju i postojanju.. Ne, prilikom onih buenja nikadnisam mislio na manifestiranje nekog boga ili demona, ili neke apsolutne istine."

U sluajevima mladih ljudi koji dolaze s potpuno nebudistikim vjerskim iluzijamai kompleksima imam redovno osjeaj da je prvo to je pri tome bitno poremetnjafizioloke prirode. Uivanje droga i narkotika, u prvom valu hipija koji se je ovamosruio pred desetak godina sa divljeg zapada, ja sam na prvi pogled shvatio kaoduhovno samoubojstvo. U posljednje vrijeme, osobito od posjete Vase ., sklonsam da ublaim svoj sud i da tu sudbinsku nesreu koja prati poroajne mukehiper-religiozne "akvarijske rase"' i ere ovjeanstva shvatim barem kao pokuajduhovnog samoubojstva. U predgovoru svom prijevodu Budina govora o "ploduisposnikog ivota" (koji je ukljuen i u knjigu "Budizam") citirao sam upravo u toj

namjeri R. tajnera (R. Steiner). Vjerujem da Vam je poznato tajnerovoupozorenje na opasnosti razvijanja "lotosovih cvjetova" psihikog organizma napogrean, a to znai moralno neproien nain. U mojoj pustinjakoj praksi cijeliproblem i sva potekoa s ljudima na koje se sreom tek izuzetno namjeravam,upravo je u tome. Problem aktiviranja "lotosovih cvjetova" (akre u jogi) svodi seosobito kod narkomana sa spiritualistikim sklonostima vrlo zorno na fizioloki

problem umjetnog nadraivanja specifinih ganglijskih centara u autonomnomivanom sistemu koji odgovaraju akrama u kundalini jogi. To je dakakofizioloki nestruno i uproteno reeno, no u svojoj knjizi sam pisao vie o tome, pamislim da Vam je jasno na to mislim). Nadraivanje i umjetnohemijsko i sl.

simuliranje nerazvijenih zametaka psihikih "cvjetova" i karmikog voa izazivaredovno neuralgine smetnje i tjelesne bolove o kojem danas ima sve to viesvjedoanstava, pa i cijelih knjiga o iskustvima iz "meditacionih centara" gdje je i unormalnom sluaju cijela metoda koncentrisana na prenapinjanje ivanog naporatrajne i umjetno odravane koncentracije. To nisu svjedoanstva otpadnika (barem

ja nisam naiao ni na jedno te vrste), nego nuno zlo koje su oni koji po Indijijure za guruima i drogama pristali da podnesu kao normalne psihosomatskeporemeaje, a uvjereni su da su ih sretno prevladali. Ali upravo se rukovodioci"medicinskih centara", a i njihovi uenici koji su se zadovoljili racionalnim dozama

"vjebanja" bez droga, ale da poslije uspenog intenzivnog teaja steenesposobnosti brzo iezavaju im olabavi tempo. Pretpostavljam da Vam je sve topoznato, barem iz moje knjige. Ukratko, moj savjet onima koji oekuju od menesavjet o razboritijoj "meditaciji" je taj da se to manje bave takvim specifinimvjebama, da batale za vie godina, da se zadovolje disciplinom moralnog

proienja, da se zadovolje nedunim vjebama relaksacije, da iskljue sve to jeumjetno i da ne unitavaju nasiljem nezrele zametke plodova svoje due, negoobrnuto, da prekinu i najneduniju vjebu im osjete bilo kakvu fizioloku smetnju.Vjerujem da sam ovdje spomenuo za Vas i suvie banalnih detalja. U svakomsluaju, ini mi se da sve to s psihoanalizom neposredno nema za mene dovoljno

uoljive veze.


8/31

Piui Vam ovo pismo poslednjih nekoliko dana razmiljao sam usput i o ozbiljnojbibliografiji (unda ima na lopate). Vjerujem da su vam poznata bar neka djela H.Cimera (H. Zimer) sa jungovskog stanovita, bolje nego meni. Za mene je njegov"Der Weg zum Selbst" bio rijetko dragocjena knjiga. Drugo manje djelo kojemislim da je ipak vrijedno da Vam napomenem je Hajdegerov manji rad"Gelassenheit", platonsko-taoistiki dijalog iz varcvalda (Schwartzwald), premamojem utisku bez jezinih i spekulativnih vratolomija za itaoca. itao sam ga naalost samo u engleskom prijevodu, a vjerojatno je objavljen u nekoj zbirci kraihradova iz kasnijeg razdoblja (poslije "Holcwege" i "Wegmarken"). No i o mojojorijentaciji na takvim bibliografskim podrujima, dalje od tematike Vae knjige,moda je preuranjeno da Vam sada piem.

S prijateljskim pozdravimaedomil Veljai


9/31

Pismo 3

Keena Cottage, Keena Rd.Newara Eliya, Sri Lanka

14.6.1980.


[...] Ako vam pacijenti bee u orsokake za to je krivo "drutvo" koje od vas traida ih vratite u brlog masovnosti iz kojeg sam i ja pobjegao, sreom bez iije

pomoi "izvana". Zato bi po mojem miljenju psihijatrija trebala da tim pacijentimaukazuje smjerove bjekstva tekim putem (jer lakog puta u neumitno izgnanstvonema). S toga mi je stanovita shvatljiva i pozitivna vrijednost kulta Niea u mlaoj

generaciji, barem u smjeru na koji sam pokuao da ukaem u "Filosofiji gaenja", anasuprot tome zorno mogu da dijagnosticiram i tetnost iluzije Heseove "Igrestaklenih perli", pa ak i "Sidarte" (Sidharta). Prvo je vrlo opasna iluzija da bi bilogdje mogla da postoji neka, bilo kakva "idealna" ljudska zajednica, elitistikikolektiv, kontradikcija in adjecto, koju je naravno i sam Hese shvatio i razradio urazvoju radnje svog romana, ali njegovi itaoci, "putnici istonjaci" nisu spremni dashvate upravo realistiki traginu poentu njegovog romana, nego je eliminiraju kaoindividualnu akcidentalnost u romantici zbivanja. U pogledu "Sidarte" (zavretka),za mene ima neusporedivo snaniji moralni zavretak Tolstojev "Otac Sergije", istimotiv s istom zavrnom poentom, smjeten s druge strane Himalaja, gdje se stapa u

identitet pustinjaka tradicija ruskih starovjeraca i "staraca" (kao to je Zosima) itibetanskih pustinjakih "staraca" iji je sanskritski naziv, a i konotacija vjerskefunkcije starjeine u pustinjakom naselju, sthavirah, izvorno ista rije sa istimetimolokim i kulturno-historijskim znaenjem, pogotovo u budizmu, sa ruskim"starec" (Pali there, titula koju sam i ja ve stekao nakon 10 godina pustinjakogstaa).

[...] Bez obzira na sve to, ve sam naslov moga lanka koji je tu u pitanju eli dabude to izrazitija aluzija na jedan motiv iz Evanelja koji mi je blizak i dragocjen.Moda mi je s moga shvaanja elitistikog stava ineophodnog plemstvareligijenajblii i najee citiran stav Isusov: "Ne treba bacati biser pred svinje.' To

je upravo ono to se ovuda zorno dogaa u tzv. kratkim teajevima budistikemeditacije, besplatnim dobronamjernim podvizima gurua opsjednutih rojem hipijakoji jure oko svijeta, ili barem po Indiji, a usput koriste priliku za poboni vercdroga i sl.

Jedan duboki moralni princip Isusov ije pomanjkanje osjeam i u dobronamjernojnaivnosti svijeta u kojem ovdje ivim, jeste: "Nek ne zna desnica ta radi ljevica!"Cijela pseudo-religijska ceremonijalnost budizma nuno je svedena na princip

dobronamjernosti i dobroinstva. Da se i to nije izrodilo u farizejski formalizam,institucionalna religija ne bi ni ovdje bila ono to jeste: tovljenje popova, pa je ne bi


10/31

ni bilo, sicut historia doset. Mislim da e Vam to biti shvatljivo iz konteksta prvogdijela moga prikaza u Shopenhauer Jahrbuch-u.

Ali stvar ima i svoju drugu, dublju i autentiniju stranu, iju mi je sutinsku snagu,moram priznati, razotkrio jedan ameriki trapistiki redovnik, koji je pred desetakgodina tragino nastradao na svom putu na Istok, Thomas Merton. Njegov je

posthumno objavljeni putopis s toga putavanja postakao, barem meu trapistima, ai u mnogo irim katolikim krugovima, simbol nove orijentacije u "dijalogu" meureligijama istoka i zapada. Bio je osobito fasciniran svojim razgovorima s Dalaj-lamom, a i sa nekim autentinim tibetanskim pustinjacima u emigraciji uHimalajima. Vrhunac ostvarenja njegova duhovnog i meditativnog uvida u smisaoBudina uenja sadran u kratkom objanjenju jednog tibetanskog pustinjaka oosnovnoj uzajamnosti, upravo bilateralnosti izraza identiteta u meditativnomdoivljaju samilosti na jednoj strani i nitavila na drugoj strani. Samilost nam

razotkriva nitetnost egzistencije, a filosofiranje o nitavilu bez tog unutranjegpotresnog uvida u patnju lieno je moralne vrijednosti, pa zato moe da djeluje inemoralno. I ja i Fier, a i moda i oni stari skolastiki autoriteti budistikefilosofije koje interpretujemo, smo se moda ogrijeili, bar ponekad, o to sredinjearite najdubljeg smisla Budina uenja za kojim tragamo, barem upravo sastanovita dananje egzistencijalne aktualnosti i formiranja problema.

(Naslov je knjige: "The Asian Journal of Thomas Merton", New York, NewDirections, 1973). Knjiga sadri vrlo pozitivno predavanje o srodnosti hrianstva imarksizma danas.

U mojem lanku "Buddhismus Religion oder Philosophie?" nisam ni pomiljaona to da se ustruavam okarakterizovati budizam kao "filosofiju ateistikogsmjera". Tu je karakterizaciju upravo openhauer preuzeo od jezuita kao tanu iopravdanu i sa svojim obrazloenjem njenog pozitivnog smisla i prednosti predvjerom "triju biblijskih religija" u Boga i duu uveo u evropsku filosofiju gdje jeopenito ostala usvojena barem kod ozbiljnih strunih poznavalaca indijske kulture.(ainski ateizam je jo izrazitiji od budistikog ve zato to priznaje "duu" kao

proistivu praznu formu "monade" ali odreito odbija i samo postojanje bogova,koje Buda tolerira kao jednu od mnogih vrsta bia bijednih poput nas u kosmikimzbivanjima, pa se zadovoljava akosmikim stavom u svojoj religiji proienja odegzistencijalne patnje. Stav je vrlo indijski i vrlo azijski u klasinom upaniadskomsmislu, a i u Kini prema openhauerovoj dokumentaciji o "ateistikim religijama",

Na tome je insistirao openhauer, a potvrdio ga je u novije vrijeme osobito odreitoSwami Vivekananda koji se zbog toga nije odrekao vedantinske filosofije kojukonano, nakon dueg kolebanja, pretpostavlja Budinu nihilizmu u citatu koji jaesto i rado citiram (ukljuen je i u lanak u Jahrbuch-u). Posljednji od velikihindologa koji su se poetkom 20. vijeka jo bavili dubljom i sutinskom

problematikom indijske religijsko-filosofske knjievnosti, H. fon Glazenap (H. von

Glasenap), osobito cijenjen jo uvijek meu budistima (pretampavan i ovdje uizdanjima Buddhist Publication Society, Kandy, gdje i ja saraujem),


11/31

autentifikovao je u svjetskim razmjerima to ateistiko stanovite, naravno u svomspecifinom azijskom znaenju, naravno ne u egzistencijalnoj negaciji kosmikeopstojnosti bia relativno "viih" od ovjeka, nego u irelevantnosti takvihegzistencija s akosmikog stanovita Bude (a i aina). Nemogue mi je upustiti se u

bitne aspekte tog problema u jednom pismu. I Englezi, najbrutalniji nepotovaoci iiskrivljivai azijske duhovne kulture, danas ve redovno govore, i u atraktivnimnaslovima knjiga o budizmu, o stavu "beyond Gods" ("jenseist von Gottern") kaospecifinom obiljeju tog indijskog i kineskog "ateizma". Taj standardni izrazupotrebljava i katoliki trapist Th. Merton, citirajui spomenutog tibetanskog

pustinjaka koji mu je razjasnio smisao uenja o nitavilu:

"Uskrsli Hrist, patnja, samilost prema svim ivim biima, motivi "pomaganjadrugima ali sve to nas konano vraa na krajnju ispraznost, upuuje dalje od..i dalje od bogova u krajnje i savreno nitavilo." Kasnija primjedba u dnevniku:

"Jo uvijek nisam sposoban da potpuno shvatim ta je za mene znailo ovoizlaganje Aziji."

Ja mislim, ako hoete da shvatite novovjerstvo dananje "zabludjele" omladine,vjerojatno i mnogih Vaih pacijenata, sav revolt njihova gaenja premadegeneraciji i degradaciji institucionalne religije u exodus-u "putnika istonjaka",

bjekstvo iz mitolokog kosmosa kroz haos u nitavilo (od ega su naravno svjesnisamo prvog "kjerkegorovskog skoka" u haos) besperspektivno, onda treba da seuivite nekako u ovaj problem traganja "dalje od bogova" i Hajdergerova "bjekstva

bogova", u ponitavajui doivljaj "ekstaze" "ovjeka koji nije ono to jeste, nego

ono to nije", ovjeka koji je "beskorisna strast" svega onoga to je Sartr uspio daizrazi budistikije od Bude, barem za lapidarnost naeg vremena, a na emu jauvijek ponovno insistiram u svojim spisima, takoer i na osnovu iskustva s

putnicima istonjacima koji stiu ovamo i u budistikim mantijama i ne bezpredznanja, a kojima je Sartr itljiv, jasan i razumljiv, dok "ozbiljniji" Hajdeger touope nije za onoga iji je glavni jezik engleski, a ne njemaki. (Hajdeger je zamene u toj usporedbi preteno kritiki vedantinac).

Sve je ovo tek nekoliko naglo presjeenih crtica iz moga momentanog toka mislikoji se ne bi dao ni grubo ocrtati u cjelini u obliku ovakvog, pa ni mnogo duljeg

pisma. A da Vam citiram svoje vlastite reference o tim kljunim temama mojefilosofije budistikog nihilizma, mislim da ne bi bilo umjesno. (Glavne bireferencije bile iz indeksa u mojim "Razmeima" pod stavkama Heidegger, Sartre,moda i Shopenhauer i Nietzsche).

[...] Preostaje jo razlikovanje budizma od materijalistikog ateizma. Gore samVam dao implicitni odgovor koji je za bit stvari manje vaan, nego moje vrlolagano sporazumijevanje o toj temi s marksistima uope, a osobito mlaima,zainteresovanim i za ovo zabranjeno voe s istoka. Prije referenci u mojoj knjizi

Budizam (Beograd, 1977) gdje mislim da sam to dokumentovao to sam boljemogao, jedna anegdota (naravno ne jedini sluaj iste vrste u mojoj praksi): Kad


12/31

sam naoj ambasadi ovdje poklonio knjige svojih Razmea (na molbu jednogmlaeg diplomate, koji i nije bio najzainteresovaniji da ih doista proita), on me je,neto kasnije, zapitao: Da li je budizam neka vrsta materijalizma? (U potpunojstandardnoj formulaciji u kojoj mi se esto postavlja, pitanje je dopunjeno rijejuprimitivnog materijalizma). Odgovor je kratak i jasan, ak i ako ga trebadokumentovati prima facie: Ne, jer je sutina budistikog nihilizma ontolokiidealizam, u opreci prema materijalizmu. ovjek bi morao najprije da bude neto,

pa da moe biti uniten. Kako mu prijeti bog Jehova koji ga je stvorio izniega. (openhauer je divno dokumentovao iz cejlonske hronike kako jeapsurdna i nezamiljiva za Azijce i sama pomisao te vrste.) Ali ovjek nije nita odiskona ni po sri. On je tek ideja, i to zabluda. Korijen je egzistencije neznanje usmislu zablude i znanja da nita ne znam kao pokretne snage filosofiranja.

Naravno da ta Budina prva karika dokaza o ontikom nepostojanju nije bilanjegov izum, nego prvi princip prve filosofije u Indiji, koji see barem do najranijih

upaniada. U knjizi Budizam (Beograd, 1977) ja sam to dokumentovaotekstovima Budinih govora o religiji. [...]

Konano da napomenem takoer u obliku referencije na svoju obradu srodne teme:Va govor o Strahu i Saaljenju ini mi se da koincidira po historijskimreferencijama bar donekle s mojim osvrtom na elerovu (Scheler) kritiku Kanta,gdje mu prigovara da je pod bitnijim utjecajem stoike etike, nego kranske.Tanost je te primjedbe vrlo vana i za moju studiju o Kantu od koje polazimu "Ethosu spoznaje u evropskoj i u indijskoj filosofiji". Osim toga eler neposredno

povezuje stoicizam s budistikom etikom, sa svog diferencijalnog kranskog

stanovita na nain koji je takoer vrijedan za mene. Rukopis te knjige samdostavio D. Pajinu, koji ima priline izglede, a i interes da tu knjigu objavi uBeogradu, pa Vam moe rei vie o svemu tome.

Nadam se da Vam nee suvie smetati ni prekratki, a ni preopirni (u poetku)dijelovi ovog koncepta za odgovor na Vaa zanimljiva, ali za mene preopirna

pitanja.


22. 6. 1980.

P. S. itajui ponovno Vae pismo, ini mi se sada da biste mogli shvatiti da u skicisvog odgovora zaobilazim Vae sredinje pitanje i problem kako da shvatite"putnike istonjake", jer Vam "nije jasno ta zapravo ovi mladi ljudi trae ioekuju od budizma". Iako se meni ne ini teko dati dokumentovani odgovor na to

pitanje iz vlastite neposredne prakse i korespodencije s tim mladim ljudima noveakvarijske rase (v. Jungovo nagovjetenje o tome u "Autobiografiji"), bit e ipak

potrebno da nadodam jo jednu stranicu, jer se moja dokumentacija ne da


13/31

racionalno zaokruiti u potpunosti, nego jedino u aspektima koji su za menesimptomatini.

Najozbiljniji je sluaj jednog ovjeka u zrelim godinama (izmeu 40 i 50). To jejedan ameriki trapistiki asketa, porijeklom iz istonog heremitaa kao ispomenuti Merton (koji je bio u 50-tim godinama kad se je uputio na budistikiistok u potragu za nedostacima svoga kranskog asketskog puta proienja),mislim da je bio i Mertonov lini prijatelj i mlai saradnik, sada ivi ve viegodina u trapistikom samostanu ent Jernej u Sloveniji. (Ne zna na jezik kao ni jaovdanji sinhalski iz namjerne predostronosti). Odluio je da krene Mertonovim

putem, ali na dui rok i sa solidnijom pripremom. Obratio se je BuddhistPublication Society u Kandy-ju, ali ga je tamo 80-godinji glavni urednik (predratniidovski emigrant iz Njemake i knjiar po zanatu) uputio odmah na mene kad jevidio da ivi u Jugoslaviji. U jednom od svojih prvih pisama ovaj mi je trapist

opisao izraziti motiv svog puta na Istok i vjere da e u budizmu nai bolji odgovorna svoje egzistencijalno pitanje: (U priblinom citatu) Mi smo ovdje (utrapistikim samostanima) smjeteni u prilike prividno uzorne za introvertnimeditativni ivot, ali uz to ne dobivamo nikakve upute kako da taj smjetajiskoristimo za sistematski duhovni razvoj. Vi ste budisti izgleda u tom pogledu u

boljem poloaju sa svojim kolama i uiteljima meditacije. To bi mogao da Vamodbrusi kao formulu nauenu napamet iz svog katekizma svaki hipi samo skolikom dozom znanja i ozbiljnosti?

Ja bih elio da ih sve razuvjerim ukazujui na realnost koja nije i ne bi smjela da

bude mjerilo ni kriterij vrijednosti nekog duhovnog i filosofskog uenja. Zato seredovno ograniavam na jedno upozorenje: Budizam je potpuno neprikladan za

poetnike i ljude bez dubljih predznanja o raznovrsnim specifinostima azijskihkultura, osobito indijskih. Barem za mene, s moga filosofski preoptereenogstanovita, budizam nije mogue ispravno shvatiti, a pogotovo osnovano usvojiti,

bez dubljeg i trajnijeg upoznavanja, pa barem i privremenog prihvaanja nekogoblika vedantinskih religija i ideja: upaniadskih, amkarinih (prema kojima sam jaskloniji) i Ramanuinih, koje su nesumnjivo u raznovrsnosti bhakti dionizijskihekstatikih kultova (prema kojima sam ja nesklon) najprijemljivije za hipijevski

pre-determinirane putnike istonjake. Budizam se u svakom pogledu moe shvatitisamo u kontrastu prema tim pankosmikim filosofskim i vjerskim stremljenjima imetafizikim pokuajima, jer Buda je bio indijski Kant u stavu prema svim timspecifinim metafizikim spekulacijama, upoznavanje kojih se ne moe preskoiti.

Najinteligentniji njemaki budist (u prvoj treini ovog vijeka) Paul Dahlke je toformulirao kratko i klasino: "Budizam je religija za odrasle." Nije moda izriitorekao zato je to rekao: iz pretpostavke da je kranstvo (barem u toj usporedbi)religija za djecu. Meutim, hipiji kao zloesta djeca spadaju jo manje ovamo negotamo. Tematika je beskrajna i mogunost diskusije ubitana i za nas na toj taki.

elim jedino da nadodam, jer Vam moda u Beogradu nije poznato, dok u Zagrebuve jeste, da trapistiki samostani na cijelom svijetu postaju sve privlaniji za


14/31

eskapiste mlade generacije. U svom posljednjem pismu pred odlazak ovamo prekoAmerike, moj mi je trapistiki prijatelj iz ent Jerneja pisao da se je upravo, poslije

jednog trapistikog teaja duhovnih vjebi, trudio da odvrati jednog pobonogomladinca da se ne zaredi u trapiste. Opis sluaja je vrlo dirljiv, ali ne mogu unjega ulaziti. Mislim da je simntomatian ve iz za mene antipodskih sluajeva uovdanjim susretima gdje sam nekim skrahiranim bhikkhuima toplo preporuaonjihovu namjeru da iz budistikih pustinjaka preu u trapistike redovnike naZapadu. Tamo oekuju da e nai onu disciplinu koju su uzalud traili u

budistikim pustinjakim naseljima ovuda u dunglama, jer su bili nezreli za"njegovanje plemenite ut- nje" u osamljenosti slobodnog stila. Ovdje su imnedostajale pretpostavke za introvertan unutarnji ivot. A tamo? Najsnanijiutisak mi je ostavio jedan Englez srednjih godina koji je desetak godina ivio kao

budistiki redovnik u Burmi, u pustinjakoj dungli gdje je kao i mnogi drugi mladiljudi (danas preteno u Sijamu) mjesto izvora meditacije naao izvore narkomanije

za kojima svi oni tragaju, zareujui se upravo u tu svrhu. Ali i to je samo jednapovrna strana slike. Ukratko, naiao sam na barem jednog narkomana koji se jenadao da e se u trapistikom redu izlijeiti od narkomanije i nai pravu disciplinu.Otuda moja simpatija za trapiste. Ali ta sve doista, prolazi kroz njihova asketskareeta, to ne znam. Vano je jedino upozoriti na njihovu ve pomodnu aktualnost zaomladinu o kojoj me pitate, pogotovo za povratnike s puta na Istok. S moga

preirokog i nestrunog autsajderskog stanovita prema ovim problemima sve jesamo circulus vitiosus u upropaavanju usjeva novovjerstva avoljim kukoljem. Izgleda ipak da je moje shvaanje biolokih motiva tog novovjerstva, u sutini

pozitivno, razliito od Vaeg. [...]


15/31


16/31

proitao. I bez kakve veze sa sadrajem, nekoliko slika koje su mi bljesnule u snu,ali kao snana insinuacija i putokaz na akauzalnu koincidenciju dvaju raznorodnihdoivljaja. Kad sam proitao prvih nekoliko strana i stavio prve strelice olovkom(koje neu pobrisati prije nego to Vam vratim rukopis), morao sam da prekinemitanje i da sredim i prepiem stihove koje mi je san nametnuo prethodne noi kadsam se trgnuo iz njegova bljeska, a prije rijei odzvanjao je ritam prostrane

pulsacije u jednostavnoj haiku shemi uz neobini osjeaj "prostranstva" u koji jetrebalo umetnuti rijei kojih jo nije bilo, a koje nisu mogle da budu pokuaj opisatriju ili etiriju slika koje sam vidio, nego izraz emocionalnog stanja, iskre iznapona uzajamnog odnosa triju ili etiriju osoba ili prisutnosti koje se u bljeskunisu niti oitovale kao jasna lica: Anima je bila zasjenjena jednom drskom maskomkoja mi je dobro poznata (nimalo intimno lice), a Animus se je upravo prestravljenu bolnom trzaju koji je jedini bio vidljiv na licu, prekrio "skutom crnine

pokojnika". To je upravo trebalo da kaem iz svog skrivenog vienja: I dok je

prazni ritam odjekivao sporo i uporno u mojem budnom stanju, sintagme su senadavale kolebivo, tako da ih neposredno poslije zavrenog zapisivanja (oko 1 sat unoi) nisam mogao ni pokuati da smisleno razvrstam. Ostavio sam to za ujutro, alinisam stigao da pjesmu sredim prije veeri (i tu je razlog bilo prepisivanje nekolikostranica nove redakcije "Pisama s istonjakog otoka" o sluajno nailoj temimeditativnog promatranja tmaste vode na tropskom jezeru, 1966) kad me je itanje

prvih stranica Vaeg lanka prenulo i podsjetilo da najprije treba do sredim svojuvlastitu pjesmu da bih bolje razumio vezu tematske koincidencije s Vaimlankom. Kad sam to uinio, itao sam dalje do kraja Va lanak iz te pretpostavke.

Pjesmu Vam prilaem (videti kraj pisma). Ne smatram je ni po vrijednosti ni povanosti ni priblino usporedivom s bilo im to su Disove pjesme vrijedilesubjektivno i objektivno do danas, nego tek nekim udno vitalizovanim odrazomnjihova utiska, iako moram priznati da mi je Disova poezija u cjelini jo i danasskoro potpuno nepoznata. Sve to znam odnosi se na sugestivni smisao naslova"Tamnica". Znam da sam tu pjesmu itao u gimnaziji pred skoro 50 godina, akasnije o njoj uo poneto rijetko kada. Iz Radojievog lanka iz tog vremena, kadme je ve snano privukla indijska misao, najvjerojatnije je da tu poemu povezujems pjesnikovom slutnjom o nirvani. Za posebnu pjesmu "Nirvana" nisam do sada ni

znao, a ni za ostale u kojima iz Vaih napomena ini mi se da osjeam potresnuautentinost i doivljajnologinu povezanost, o kojoj izgleda da ne moe dalje ni dasluti iko ko pozna samo Disovu poeziju, a ne i onu duhovnu strukturnu sloenostdoivljaja koji je matematskom sigurnou nosi i prisiljava da se manifestuje izsvoje autentine i jasne, ali pjesniku samo fragmentarno rastrgane vidljive iizraene karmike nude. U tom su me smislu najizrazitije i ujedno najbolnijezapanjili stihovi koji kulminiraju u uvidu

"Nada mnom ljubav nema vie vlasti".

To je matematska neminovnost jednog smjera budistike meditacije, katarseuvstava koja vodi "nadilaenju dobra i zla" kako doslovno isto kau Buda i Nie


17/31

(koji je to od njega dovoljno izriito preuzeo, ali je shvatio iz oevidnih genetskihrazloga duevne osakaenosti slinije Disu nego Budi).

Frapantan je (moda i po sklonosti nekom periodicitetu) slijed Disovihmelanholinih stanja introverzije iz kojeg vie nema (bar privremeno i periodski)neposrednog emotivnog izlaza i pristupa onome to se vidi i posmatra reduciranona ono to i kako "doista jeste" rashlaena intuicija. To je ona taka nerazdvojnei neminovne koincidencije nitavila u samilosti, iju ste aristokratsku izuzetnost ivrlo obuhvatno uoili u svoj njenoj traginosti (posmatranja iz vana). Inae jenerijetka pojava i danas da se budistiki uitelji duhovnog ivota povlae redovno

jedan dio godine u tu vrstu meditativne izolovanosti.

Tako sam eto doao do zakljuka da treba da barem pokuam da ukaem namatematsku preciznost biolokog tkiva koja se manifestuje u cvatu Disovih

pjesama na onim estetskim razmacima povrine na koje aludira i Krinamurti(Krishnamurti) kad iz dubljeg uvida moe da kae neto naivnije:

"Ja govorim kao to cvijee cvjeta." (To mu je jedini motiv, vrlo pesimistian: vetoliko decenija, po njegovim rijeima, govori "uvijek jedno te isto", sa sve manjenade da e time neto "uspjeti" ili postepeno izgraditi: "Sluajte sada, nemojte opetdoi ovamo sutra!").

U matematskom uzrastu meditacionih metamorfoza ni Disov daleki odjek Budina"lavovskog rika" ("Voleo sam, vie neu") nije izraz nikakvog prvobitnog

asketskog htijenja, nego tek odraz duhovnog dosega koji nas mjesto ponosomobuzima najprije vrtoglavicom preostatka egzistencijalnog straha, koju je Eliotopjevao kao "A little giding", u neminovnom periodicitetu razora svijeta koji se"objektivno" (tj. noematski) oituje samo u daljinama introverzije.

Ako u ovim mojim predmijevanjima ima i traga opravdanosti (a to elim daprovjerim lektirom prima facie), onda bi bilo vano da po mogunosti netodoznam i o izvorima Disova znanja (ili barem fragmentarno inspirativnog uvenja)o "nirvani".

[...] U svojim studijama o egzistencijalizmu s budistikog stanovita (od kojih jeglavna uvrtena u knjigu studija o komparativnoj filosofiji za koju sad ima izgledada bude tampana ovdje na engleskom), ja posebno istiem motiv Budine"propovijedi o poaru" s poukom da se treba osloboditi more "prolosti i

budunosti", dok nam upravo u ovom asu "gori turban na glavi". Taj isti pokuajvraa se sve ee i u istoj egzistencijalistikoj filosofiji (o odnosu "Sein undZeit"), a jo vie u kranskom egzistencijalistikom oivljavanju teme mistikogdoivljaja "vjenoga sada". I taj smisao "vjenosti" i njegovu direktnu vezu sBudinim propovjedima o poaru, koliko ja znam, prvi je snano i sugestivno ne

samo uveo nego i nametnuo engleskoj poeziji 20. vijeka T. S. Eliot. (Bavio sam se iprouavanjem tog literarnog problema jo pred desetak godina). Mislim da se to


18/31

odnosi neposredno, ali u sasvim novom smislu i na problem onih koji su se ispoljlikao snanije inspirisani meu "brojnim (ja bih rekao: sve brojnijim) i anonimnimkoji nita ne trae" kako Vi formulirate taj problem kojem bi trebalo traiti naZapadu posve novi pristup iz azijskih dubina. Iz istonih pretpostavki tu je novuaktualnu afirmaciju "propovijedi o poaru" najsnanije i mislim do sadanajadekvatnije za posljeratne generacije izrazio Krinamurti odmah poslije rata kadga je zbog toga lansirao u iru svjetsku javnost njegov tadanji najbolji prijateljOldouz Haksli (Aldous Huxley) ("Prva i posljednja sloboda").

Jedan moj lajtmotiv posljednjih godina, izvuen iz daleke perspektive Budinaraskolnikog spora sa ainima glasi: Duhovne svrhe se ne mogu postizatifizikim (Buda je rekao: asketskim), a danas treba dodati posebno: i hemijskimsredstvima. (Historijsku pozadinu problema u budizmu, koji nipoto ne osuujeasketizam kao put proienja, obradio sam u "Razmeima I", u pogl. o ainizmu i

budizmu). Tu se, mislim, "savremena psihofarmakoterapija" sputa na istimoralni nivo sa narkomanijom, ne udaljujui se od metode izbijanja klina klinom.

Princip "primum philosophari, deinde vivere" nauio sam i prihvatio s ushienjemnajprije kao student od svog profesora P. Vuk-Pavlovia, kojeg sam jedinogsmatrao, sve do njegove smrti pred nekoliko godina, svojim jedinim istinskimuiteljem u tradicionalnom indijskom smislu te rijei (guru), a pred njegovu smrtsam odluio da mu posvetim svoju moda posljednju filosofsku studiju "Ethosspoznaje". To me podsjea na vremena njegove tragine borbe protiv najcrnjegmaterijalistikog fanatizma prije rata Franklova knjiica "Zato se niste

ubili?" mogla bi biti od aktualne vrijednosti i za moje bavljenje tom temom koja jeneizbjena i s budistikog stanovita, iako s posve drugog stanovita i pristupa, iji

je posljednji odraz u Evropi bilo stoiko moralno znanje o tome kako trebaumrijeti. Nie je posljednji imao odvanosti da nas podsjeti na taj aspekt stoicizma.Kasnije je (ve povodom Prvog svjetskog rata) Hemingvej (Hemingway) obnovio

pitanje: Zato ljudi umiru kao stoka?

[...] Zahvalan sam da ste mi spomenuli ime Maksima Tarejeva, dosada potpunonepoznato. Moda u jo kadgod stii da se pohvalim i tim rijetkim imenomistomiljenika. Neminovno je da shvaanje budizma bar potencijalno imamogunost da bude "jo mnogo elitnije" od analogne tendencije shvaanjahrianstva. Obrazloenje spada u rubriku trajno neshvaenog i loe postavljenog

pitanja: "Religion oder Philosophie?" Najprije treba odbaciti postavljanjepogrenog odnosa "oder", a tek se tada otvara uvid u neposrednu, a i komparativnudubinu pitanja. Za njegovo komparativno zaotravanje simptomatina je konano iusporedba kulturne sredine i nivoa u nainu ivota dvaju uitelja koji se mimo togai usprkos tome mogu usporeivati po uroenoj plemenitosti karaktera, iako je Buda

po potrebi bio svjestan i prednosti svoga stalekog plemstva u doba kad je indijskakultura dosegla svoj razvojni vrhunac u historiji (po istovremenom miljenju

historijskih analiza Vivekanande i Maksa Vebera (Max Weber) za razliku odproleterskog ambijenta u kojem je ivio Isus.


19/31

U pogledu aksioma da se "o boanskim stvarima ne moe ni poeti filosofirati bezvere" mogu priznati da je za mene postao odavno od kljune vanosti baremnaslovni termin Jaspersove knjige "Der philosophische Glaube". Moje se shvaanjete problematike znatno razlikuje od Jaspersovog koje je za mene preoptereeno

biblijskim pristupima. S druge strane ni Jaspersova formulacija zajednikogproblema ne bi mogla da se svede na citat koji Vi navodite. Ipak mi se iniretrospektivno u suoenju s Vaim pitanjem da sam ja za sebe taj problem kaosredinji postavio u "Ethosu spoznaje" kao "prvu tezu prve filosofije" ovako: Postoji filosofija koja se ne da ni misliti, ako se s njom u skladu ne ivi. Otkad se je

prvi put pojavila (1973), ta je moja teza ostala zapaena i kometarisana ee putakod mlaih autora, moda vie pozitivno nego negativno, barem iz moje pristrane

perspektive.

U Vaem konanom pitanju o Samardiu, nesumnjivo je "roditi se slep" za mene

sinonim za karmu u prethodnoj egzistenciji. Prirodno je da Indijci, osobito budisti,karmu shvaaju skoro iskljuivo individualno. No za mene je iz dananje socijalneperspektive najvjerojatnije prava mjera u odnosu vlastitog i zajednikog ba ta: i oni njegovi roditelji sagreie da se rodi slep. Prednost je indijske koncepcije, koja jeiz meni posve shvatljivih razloga u nivou i irini kulture u usporedbi sastarozavjetnom idovskom, u tome da je barem formalno izraena kao potpunoracionalna: Svi smo slepi, kako je jasno jo i Sokratu, zato jer smo svi "plodovivlastite djelatnosti". Kao ni materijalni, tako ni moralni svijet nema poetka unekom "stvorenju". Vatra i "e" ivota se vjeno prenosi (samsara). Logiki jemogue zamisliti jedino utrnue pojedinog plamena nastalog iz pojedine varnice.

To je smisao nirvana, po Budinoj definiciji "utrnue bez ostatka". Jasno je da tomoe biti samo moralni doseg. Ukratko: poto je indijsko shvaanje karme potpunoracionalistiko, lieno je svih potekoa prilino nesretnog i nespretnog mitosaistonog grijeha prvostvorenih ljudi. Problematika kod nas poinje tek seksplicitnim filosofskim pristupom analizi. A tu se Budina analiza bitno razlikuje iod vedantinske. Indijci su ve odavno na prvi pogled shvatili Sokratovuformulaciju kao bitno identinu svojoj: Prvi je razlog sadran u neznanju (avidya),a ne u supstanciji. To "neznanje" osobito Buda identifikuje s granicom dosjegasvijesnosti. Od toga uvida poinje i njegova via negative u traenju izlaza iz kruga

egzistencijalne ukljetenosti. Negativizam je u meditativnom stavu. Zato ozbiljnoshvaena "meditacija" moe biti "panacea" za duevne bolesti (bez obzira na to toiziskuje vrlo natprosjenu "zrelost" u odnosu prema ivotu, a to je granica indijskemogunosti aristokratskog pesimizma.) Budistika meditacija osim toga najstroeiskljuuje iracionalne vapaje za milou bojom i namjerne halucinacije, koje su u"hinduizam" (takoer i u Ramakrininom) dole tek sa Zapada, vjerojatno tek pred1000 godina s islamom (sufizam).

S prijateljskim eljama za novu godinuVa odani

edo Veljai


20/31

P.S. Upravo sam doznao da je u sarajevskom "Dijalogu" objavljen prijevod moglanka o karmi kao "plodu koji dozrijeva" (to je autentina Budina definicija). Taj

je lanak i na engleskom bio vie puta pretampavan, u Engleskoj, Americi i ovdje.

Snovi prostranstva

Susreemo se nekadnou nad vodom.

istoa noi.Budi nas svjetlostdjejega glasa.

Tvoj otac po nekadapati od strahanoi nad vodom.

Pokriva lice skutomcrnine pokojnika.

Ostajem skrivenu sobi dok prolaze.Kasno je zatvoritivrata. Mogu naii.

22. 11. 1980.


21/31

Pismo 5

Keena Cottage, Nuwara Eliya12. 6. 1981.

Dragi dr Jerotiu,

[...] Pisao sam Vam ranije da su mi se izlomljene sintagme za ovu haiku skicupjesme, doivljene kao Disova inspiracija, nametale uz osjeaj nabaenosti bezreda, a tek slijedeeg dana sam konstruktivno nastojao da ih svrstam i nisam ni sadasiguran koliko mi je uspjela ta potraga za logikom ili barem doivljajnom vezomdijelova. U tom pogledu su mi Vaa zapaanja zanimljiva kao izvanjski pokuajianalize i asocijacija na koje sigurno sam ne bih nikad doao. Nakon svega toga neosjeam potrebu da sam pokuam pisati neto o Disu, ali u priloiti ovom pismu

nekoliko natuknica o mjestima kod Disa koja meni otkrivaju nesumnjivo dubljiEinfuhlung ili odraz nesvjesne snage autentino budistikog doivljaja koji se jebogzna otkud nametao Disu kao mora njegovih slutnji, opsjednutost iju arhetipskudubinu mislim da mogu izrazitije da osjetim nego svi ostali koji ne mogu da osjetenajsnaniju nit tih izlomljenih asocijacija koje na neobino jednoznaan nain uDisovoj poeziji trae izlaz na povrinu iz sloja Jungove tane dijagnoze: Asiaantre portas. [...]

S jedne, rekao bih duboko sentimentalne strane, koja se iz jednog intimnog razlogai dalje produbljuje u meni. Vae je nasluivanje "manihejskog porekla" na dnu

moje religijske orijentacije izazvalo u meni vrlo ugodan osjeaj. Manijev prvobitni,a ne "manihejski", ideal izvornog jedinstva svih religija u ainskom asketizmu jenajdublja pobuda za koju sam sretan kad je neko nasluti u meni. Prirodno moram

pretpostaviti da Vi pod "manihejstvom" pretpostavljate jedan posve razliitfragmentarni aspekt, ali (aludirajui na Junga) racionalnost koincidencije nesmatram ovdje bitnom. Taj je prvobitno naslueni karmiki korijen mog asketskogodnosa prema svim religijama toliko dubok i uvrijeen u tamu snanih osjeaja dasam se nakon svojih slutnji o sumerskom korijenu indijskog ainizma naglo inenadano osovio na jednom znatno dubljem uporitu svojih pretpostavki vrlokarakteristino za mene uz pomo moje keri. Ona je kao arabista provelanekoliko godina u Saudijskoj Arabiji i bavila se iskljuivo prouavanjem

predislamske kulture. Arheoloki podaci i pretpostavke za takve studije seu vedublje od desetak hiljada godina pr. n. e; no ta kultura, potisnuta islamom, ivi jo idanas u teko dostupnim pustinjama (najpristupanije moda u Vagat-u, zemljikoja se je spasila i ostala izolovana od "opeg potopa") i u jemenskim planinama.Sve je to islam, a i dvije prethodne biblijske religije, idovska i kranska, igosao iosudio kao herezu "maniheizma". Istraivanje tih slojeva kulture zato je i danaszazorno i Arapima i idovima i kranima (pogotovo sadanje cionistike ere uAmerici). Ti su pradavni potivaoci duhovnih heroja "dinova" (u priama "1001

noi"), "aini", kako u protoarapskoj kulturi tako i u Indiji. I njihov etos je jo idanas nevjerojatno autentian na obje strane, a naknadni manihejski plat je takoer


22/31

neosporan. Moja je ki u posljednjem broju novosadskih "Polja" objavila lanak otome. Razmravanjem historijskog pojma "maniheizma" nastavlja da se bavi idalje. Njena inicijativa nije potekla od mene, nego me je iznenadila. Potekla je iz

jednog prirodnog osjeanja kohezije prisutnosti skrivenih i ranije nesluenih aritauniverzalne kulture koja jo nisu ugaena, iako su na onoj strani tee pristupananego na ovoj, indijskoj.

Duga pria, koju sada ni ne elim da uinim objektivno uvjerljivijom (to preputamsvojoj keri; njoj su naravno ve odavno poznate moje pretpostavke o univerzalnojkulturi predsumerskog doba, a i interes za Manija, ija univerzalistika orijentacija

polazi od prvih dodira s ainima u Tibetu), koju je pobudio Va taan osjeaj omanihejskoj pozadini moje budistike poezije.

S tim u vezi moda ete osjetiti jo jedan akauzalni sinhronicitet u jednoj manje

intimnoj koincidenciji jedne neugodne avanture u koju sam zapao krajem marta.Bili su mi u gostima brat i ogorica, koji nisu dobro podnijeli ni ovdanju visinskuni nizinsku klimu. Otputovali su sa zakanjenjem, pa sam ih uzaludno pratio doBombaja gdje sam morao da im kupim novu kartu. (Nepristupanost avionskihkompanija, koja se u posljednje vrijeme navala sve ee i tipinije ponavlja).

Nezavisno od toga doivljaj novog bombajskog aerodroma, ogromnog polukruganove babilonske kule oko kojeg se uzdie cesta na sprat, mete rasa i estouzaludnih briga i bojazni koje si ljudi sami nameu iz panine enje za to veimuicima, a sve se to ita na licima karikirano izraeno u bljesku neprirodnesvjetlosti tih viespratnih "podruma" (basements, kako ih nazivaju Amerikanci).

Konano sam dva dana ostao sam u hotelskoj sobi, ekajui svoj termin povratka,na pola puta izmeu beskrajne velegradske perspektive nebodera (prosjenegraevine su u centru 20-30 spratova fantastino lijepa vonja oko zaljevanaveer) i aerodroma u dubokoj pozadini iza tranzitnog hotela "Centaur". Uunutranjem labirintu tog hotela (za stanovanje u kojem nisam imao ni priblinosve potrebne potvrde i dokumentaciju) naao sam u knjiari engleski prijevoddviju Heseovih knjiica koje su mi ve odavno (mnogo prije itanja "Igre staklenih

perli") bile najzanimljivije: "Siddartha" i za mene jo mnogo bogatija asocijacijamaiz vlastite teosofske mladosti "Put na Istok", Morgenlapdfahrt. Veselio sam se

mnogo vie ovoj drugoj knjizi koju sam ve 20 godina elio ponovo da proitam. "Siddartha" je usprkos svojoj poetskoj fantastici izgubio svoju dra kad sam naodlasku iz Madrasa ovamo (poetkom 1966) naao u ruskoj knjiari Tolstojevog"Oca Sergeja". Vjerojatno Vam je poznato da je utjecaj "Sidarte" na hipijevskuomladinu, jo vie nego "Igre staklenih perli" pobuujui vjeru u "idealnuzajednicu", najopasniju iluziju koja tu omladinu "putnika istonjaka" tjera ovamo, aovdje ih razoarava kao hladan tu sve naravno bez Heseove krivnje, jer ontakoer u raspletu svojih radnji pokuava da razori te iluzije, ali vie ne uspijeva dasebe (ili barem zaluenog itaoca) izvue iz mree magije koju je sam ispleo Alii "Oca Sergeja" su mi na pustinjakom otoku vrlo lakomo razgrabili hipiji u

mantijama Ukratko, u izolaciji kondicioniranog vazduha u zakutnom hotelu izalea monog "Centaru'-a, naao sam u "Sidarti" neke vrste razjanjenje, koje moe


23/31

da poslui kao vrlo taan, skoro potpuno teorijski odgovor u potvrdu Vaegprigovora mojem maniheizmu usred budistike klime:U svom kratkom razgovoru s Budom, Sidarta mu sasvim opravdano (sa svogastanovita koje ga je dosljedno dovelo do zavrne situacije koju je Tolstoj u "OcuSergeju" rijeio mnogo dublje i plemenitije u svojoj kransko-tibetanskoj klimi

pravoslavnih i budistikih "staraca" (stavira) tamo gdje nisu razmeeni jasnimgranicama) postavlja prigovor, koji Buda ne pobija, nego preputa struji ivota dana njega odgovori "realnim" iskustvom:

"O, Usavreni, dosljedno Tvome uenju, ovo jedinstvo i logika dosljednost svihstvari prelomljeno je na jednom mjestu. Kroz jedan mali prodor u svijet jedinstva

prodire neto strano, neto udno i novo, neto ega tu nije bilo ranije, a to se nemoe pokazati ni dokazati: to je Tvoje uenje o izdizanju iznad svijeta, o spasenju.Tim malim prelomom, kroz taj mali lom, meutim, zakon vjenog i jedinstvenog

svijeta ponovno je razbijen"

Ja se kao ni kritiki racionalist Buda ne bih mogao sloiti jedino s tvrdnjom da se to"ne moe pokazati ni dokazati" (dokaz je Budina prvobitna "istina o patnji" koja seizgleda ne svia Heseu kao ni Nieu, iako je obojica moraju konano priznati Hese implicitnije od N.) koja kao da e se ponititi sama i u Sidartinom ivotnomiskustvu (,Kad odraste re' e ti se samo"), pa na nju nije potreban odgovorznaajniji od milosrdnog podsmjeha ali to nije bitno za moj "manihejski"zakljuak, koji je tu, eto, snano potvren i izraen iz autentine budistikesituacije.

To je, eto, nehotino napisano poglavlje iz mog ivotnog eposa. A za tim, poredosljedu Vaeg pisma, dolazi Vae glavno pitanje, na koje je meni, u konkretnomsluaju, odgovor i suvie lako mogu, a da bi mogao zadovoljiti Vas i nai iru

primjenu u klinikoj praksi:Razlika mog "egzistencijalno okultnog doivljaja" od "zaokupljenosti na patolokinain".

Ono to me trgnulo iz sna jedne noi i diktiralo mi kratki niz rastrganih sintagmi upu- noj svijesti njihove nedoreenosti i uz snaan osjeaj da se odnosi na Disovu"poruku", nalo je svoje (bar za mene) realno i dostatno obrazloenjeslijedeeg

jutra kad sam primio poiljku s Vaim rukopisom koja je prenoila bez mogaznanja pod istim 100 godina starim kotskim krovom na ograenom i osamljenomusponu na jedan simboliki vrh svijeta, gdje je i Jung osjetio da se nalazi na

polaznoj taki na svoje posmrtno putovanje. (Sve su to tek sadanje, noveknjievne asocijacije). Ukratko: ja sam uvjeren da sam u nerijetkom, ali rijetkodokazivom, snovienju "zavirio" u Va tek dospjeli rukopis, tako da mi je itanje

prvih nekoliko stranica slijedeeg jutra izgledalo kao klju za razumijevanje onogato sam sam napisao te noi. I tu je taka. Nastavak Vaeg rukopisa nije mi se vie

inio poznat ni vezan s mojim predosjeajem. Dakle tipino "dokazan" sluajrelativno slabe, nedovoljno ingenzivne vidovitosti u snovienju. Osim toga to je i


24/31


25/31

preduvjeta parapsihologije (dakle, njene normalnosti) razjanjena osobito na str.86-87. tutgartskog izdanja 1961. koje ja imam, u pogl. "Uber einige Wirkungender Einweihug". "Skromna" biljeka na str. 87, gdje tajner objanjava autentinostBudina uenja u tom fiziolokom sklopu, moram priznati da je i za mene bila odznatne simptomatine vrijednosti, jer je sama fizioloka strana kundalini-sistema u

budizmu zanemarena, a u hinduizmu se skoro niko ne osvre na bitnu vanostovakvih detalja, uvid u koje je za mene od najvee vanosti za put sporog razvojakojim je jedino mogue zdravo i normalno kretanje. Ali svako ko trai taj putdolazi na svijet s karmikim optereenjima koja postaju glavni poticaji i smetnje uisti mah. Otuda dananja aktualnost te problematike za psihijatrijsku

psihofiziologiju.

itajui dalje Vae pismo, radujem se da se sa mnom slaete u osnovnom principu"post i molitva" i u svemu to kaete u tom kontekstu.

Na Vae pitanje o tajneru u irem smislu mnogo tee bi mi bilo odgovoriti.Spomenutu knjigu sam itao u srpskom prijevodu pred blizu 50 godina. Teorijski jeona ostala jedna izuzetno snana osnova za moj cijeli ivot. Za praksu u njoj nisamnaao skoro nikakvu uputu. Vjerujem da sam je ve tada itao iz jo implicitnihsklonosti indijskih i budistikih perspektiva.

Nasuprot tome, njegov mi je kranski zaokret od poetka bio i ostao podozrivonasilan, a tako i sva njegova prolifina okultna istraivanja jednostrana i mutna. Poznata mi je bila odavno i lina pozadina njegova raskola s teosofijom u kojoj

sam i dalje uporno traio svoj mladenako-romantini put u duhovni ivot Indije, asve mi je jasnije postajalo, ve kao studentu, da je i taj sinkretizam neautentian.Ipak i danas ponavljam, kad je rije o tome, da teosofiju priznajem i razumijem jouvijek po njenoj vrijednosti za takav mladenaki elan usmjeren prema Indiji (uz

beskrajni niz opreznih ogranienja). Za Vae pitanje je bitno u mojem sluaju da mije od poetka iz tog usmjerenja bezuvjetno prema Indiji itav kompleks tajnerovihkranskih motiva ostao nezanimljiv i neprivlaan (uz stanovite usputne i letimineizuzetke proitane zbrda-zdola).

O Ramakrininom sluaju (raka), uz sve ono to opravdano predmijevate, moglo bise nadodati jo dosta toga, ak i da se opravda njegov rak i na osnovu fiziologijekoju sam spomenuo, a o kojoj je on mnogo znao da govori iz neposrednog iskustva.I njegova mi je linost (iz opirnog "Evanelja", a i inae iz bliskosti s njegovim

pokretom i swami-jima jo i danas) moda i suvie zorno "pred nosom", a da bih semogao uputati u analize iz suvisle udaljenosti. Ipak jedna aluzija: vidi Postscriptum ovog pisma.

U pogledu "naeg razilaenja" mislim da udaljenost, prema onome kako to Viformulirate, i nije suvie daleka, barem kad na kraju govorite o svojoj "hrianskoj

nemoi". Ja otvoreno branim bjekstvo iz svijeta kao bitnu religijsku vrednotu.Moe se govoriti jedino o nadi u uspjeh. Ja svoj sluaj u tom pogledu nipoto ne


26/31

smatram neuspjenim. Sigurno je da theologia negativa ima i svoj pozitivni smisao,ne samo dubok, nego i neposredno vidljiv za onoga ko je sposoban da je prouava.U prvom redu osjeam srodnost s Meister Eckhart-om i razumijem njegovu

privlanost za nae vrijeme. S onim kome pozitivnost negativne teologije nijeneposredno vidljiva nema smisla razgovarati. To je jo jedan aspekt elitistikogsmisla upute da "ne treba bacati biser pred svinje '. Za mene u tome nema posebnetekoe u praksi pustinjakog ivoga i "gaenja nad cijelim svijetom", ali za Vaskao psihijatra Moda e Vam iz kranske perspektive biti vrijedna izreka sv.Franje Asikog na koju sam nedavno s velikim zadovoljstvom naiao kod sv.Bonaventure, pa u s tom primljenom porukom zavriti prenosei je i Vama (neznam da li za utjehu):

" molitva proiava srce i strasti, ona sjedinjuje s naim istinskim Dobrom; onakreposti daje snagu i vrstou. Propovijedanje, nasuprot tome, prlja prainom ak i

noge religioznog ovjeka; to je posao rasipnosti i rastreenosti, zato jer nas dovodido labavljenja discipline Ali propovijedanje nas prisiljava da esto putapoputamo ljudskim zahtjevima. iviti meu njima, gledati ih, sluati ih, zapropovjednika znai biti fatalno naveden da misli i govori kao i oni, tj. na svjetovannain. Ipak treba priznati da u prilog propovijedanju govori jedan argument koji

je dragocjen u Bojim oima. A taj je da je njegov jedini sin, beskrajna mudrost,napustio nebo i siao na zemlju da spasi due, da poui ljude svojim primjerom isvojim rijeima ini mi se zato da je ugodnije Bogu da i ja napustim smirenjeodmora u samoi i da poem propovijedati mnotvu" (preacher devant la foule ufrancuskom prijevodu koji citiram).


P. S. o Ramakrini. Poznato je da je uvijek imao uza se, osobito kad bi nekud iao,svoju kutiju s "miroijama". Takoer je i danas poslovino meu lijenicima da jeu ovim zemljama rak u ustima, zbog uivanja "pana" (betelova lista ispunjenogoraiem araka koji je narkotik neto snaniji od duhana, a blai od rakije i slinihopasnih pia), barem isto tako rasprostranjen kao rak na pluima u Evropi i ostalimzagaenim zemljama. Za Ramakrinu je poznato da mu je bilo drago da pui,osobito nargilu, iako nije bio veliki pua, nego je uivao da mu neko od njegovihuenika pripremi ponekad nargil. To je bila jedna igra tipina za njegovudjetinjavost ("jurodivost'?). Osim toga, Vama je moda poznato kao tipinisimptom iz psihijatrije (ako je zbilja tipian), da su stanja katalepsije fizika

paralela, ak i fizioloka pretpostavka koju bih i ja znao da razjasnim na osnovuindijske i openhauerove fiziologije autonomnog ivanog sistema sa glavnimsreditem u trbuhu, organu "volje" antagonistinom mozgu da su stanjazakoenosti, kao kod naih dervia u tekijama, nuna popratna pojava duhovnesaetosti samadhi (zaneenosti svijesti u mistikom doivljaju sjedinjenja).

Prigovor da Ramakrina nije znao da vlada tim ekstatinim stanjima je neopravdanbarem utoliko to je to bilo za njega preteno normalno stanje, nivo ispod kojeg se


27/31

je tek s naporom mogao da odrava u niim nepotpunim stanjima svijesti Npr.:"Da li vidim Boga? Vidim ga kao tebe samo mnogo jasnije!" I tadanjinajbolji kalkutski ljekari su ustanovili sasvim neobine abnormalnosti u anatomijinjegovog probavnog sistema. Opijum je bio tada tipini lijek za tu vrstu probavnihsmetnji, a Kalkuta je bila jedno od najveih slobodnih trita opijuma koja jesnabdijevala i Kinu, dok Englezi nisu preuzeli taj monopol Ipak je poznato izvrlo ivahnih svjedoanstava o Ramakrini s kakvim se je moralnim gaenjemsuprotstavljao opijumu u sluajevima kad su mu prijatelji na silu donosili taj lijek,iju prisutnost on nije mogao ni da podnese na svetom tlu svog hrama, nego ga jeuvijek brzo bacao preko ograde. Ipak mi se ini da su razne otre "miroije" koje je

podnosio mogle biti najvjerojatniji razlog raka u grlu.

Eto, ni to se nije dalo rei u dvije-tri, makar i podue reenice. [...]


28/31

Pismo 6

Nuwara Eliya, Kenna Cottage,19. 9. 1982.

Potovani i dragi dr Jerotiu,

Vae pismo me je obradovalo, a i za ovo moje inilo mi se je da e dulje zakasnitizbog "prezaposlenosti". Prirodno, ja svoju prezaposlenost ne mogu da mjerim sVaom koja je realna, dok je moja u usporedbi skoro mikroskopska. Ipak nikadnisam smatrao da prezaposlenost nije dovoljno objanjenje za nepisanje. To je Vaherojski optimizam u koji ne bih mogao da se uivim ve iz svojih sadanjih"profesionalnih" razloga kao pesimista. Tek, potujui na prvom mjestu harmoniju

sporog toka ivota i miljenja (a to bi priblino s opeg budistikog stanovitamoglo da se nazove, osobito danas, definicijom meditacije i meditativnog ivota)koju sam stekao s prilinim egzistencijalnim naporom i izuzetnom blagonaklonoukarme (koja bi svaki as mogla da se predomisli i da mi ponovno pomete zavjetrinuu kojoj uivam i ovaj as dok mi se kroz planinsko svjee plavetnilo behar kruakanaviruje kroz prozor) bio sam skoro od poetka ove godine, pa do juer,zaokupljen nizom povezanih radova u sreivanju i nadopunjavanju uglavnomsvojih engleskih radova, koji polako poinju da izlaze u veim cjelinama. Tako mikao neugodan prekid u koncentraciji ponekad izgleda i neophodna bioloka potrebada svaki trei dan izlazim da kupim hljeb, a usput i voe i ostale sitne potreptine

koje nisu toliko vezane na rok kao "kruh svagdanji". Osim toga neki dan je bilapolovica godinjeg razdoblja povlaenja u unutranji ivot s kojim sam se hvaliokoliko mi imponira u lanku o Disu.

Nakon ovog sanjarskog uvoda, itajui ponovno polaganije Vae pismo, treba iVama najprije da razjasnim (iako biste to Vi bolje mogli da razjasnite meni, nego jaVama) apsurdni psihopatoloki napadaj izvana u irenju oito zainteresovanihzlonamjernih vijesti o mojoj smrti, ili barem tekoj bolesti. To je najprije bilazamka, pred vie od godinu dana, da se odloi tampanje mog "Ethosa spoznaje" uBIGZ-u. Tada mi je Berberski tano razjasnio koji "vanjski lan" unutarnjegsamoupravljanja na taj nain obrazlae svoj veto. Izgleda da mu je taj trik upalio i

previe dobro posrednim i kasnijim djelovanjem na suvie razdraenu histerijukolektivne neuroze naih boraca za slobodu kulture. Inae sam ve od 1972, kadsam prebolio infektivnu uticu (jedinu tropsku bolest koja me je do sada pogodila),

barem subjektivno potpuno zdrav. Dapae, poetkom ove godine sam neusporedivolake nego lani podnio ponovno due putovanje u Indiju. Napravio sam jedan irikrug letenja sa svojom kerkom da joj pokaem gdje sam sve nekada ivio, smoralnim povodom da joj pomognem uspostaviti kontakte na nekim univerzitetimai vjerskim ustanovama aina i muslimana, gdje su jednako srdano pokazali interes

za njene komparativne studije religija nakon njenih studija predbiblijskog ipredislamskog autentinog ainizma u Arabia Felix, o kojima i ainski i islamski


29/31

akademski instituti znaju tek da je postojao i ure se da pronau neku staru knjigu,gdje se moda tek u jednoj sitnoj biljeci spominje i ta historijska injenica. Pisaosam Vam jedno ranije o zajednikom interesu moje keri i mene za maniheizam.Za mene je to svakako mnogo manje vano sa stanovita visokog kulturnoguniverzalizma predbiblijskih milenija u cijelom starom svijetu, od Arabije do Kine,dok se rad moje keri sve vie koncentrira na toj historijskoj razini, osobito nahistoriji Mandejaca. I u tome sam joj pomogao da utire put u Indiji u potrazi za

jednom zanimljivom ostavtinom u Adyar-u, u zanemarenim heseovskim arhivamaTeosofskog drutva! A vratio sam se i u predjele mojih "penzionerskih Himalaja"na jugu indijskog supkontinenta. Sasvim neto drugo nego lanjski nagli sraz sBabilonom bombajskog aerodroma, u iji pustinjski predio ove godine kao lokalniindijski putnik nisam trebao niti da zalazim.

S druge me strane, eto, i iz linih razloga koje sam gore naveo, zanima, u vezi s

knjigom koju Vi sada piete o neurozama, i problem kolektivnih neuroza uidolopoklonstvu socijalnih kvazireligija (kako ih je nazvao P. Tillich), koje ve spoarom maoistikih permanentnih antikulturnih revolucija prodiru i ovamo. Ni tuprirodno ne postoje jo one opasnosti koje podjaruje strana tampa (barem ne u SriLanki gdje se svaki politiki potpaljen i tien razbojniki napadaj zbog line

pljake prikazuje kao poetak masovne revolucije), dok zemlja vidno i naglopoinje da cvjeta pod inteligentnijom i potenijom vladavinom. (Historija slijedeihnekoliko mjeseci oko izbora mogla bi, istina, jo uvijek da me demantuje!).

Mnogo bih toga mogao da Vam piem i o svojim iskustvima s mladim ljudima i

simptomima duhovne zrelosti koje Vi kliniki nalazite pod meteom njihovihpreobrazbi. Ne bi mi bilo teko da se saglasim s Vaim dijagnozama. [...]

ta da Vam piem dalje o svojim amaterskim iskustvima s kundalini autonomnimivanim sistemom?' Drago mi je da uzimate u obzir i tu stranu patolokihkompleksa, koja je za mene kao praktiara osnovna i standardna. Poto ve

predajem bijelu zastavu oficira za vezu meu religijama svojoj keri i nastojim da iostanem njen saradnik, vratit u se radije i u ovom pismu na Va interes zamuslimanstvo, koji je za mene radosno iznenaenje.

Nije lako povezati u jednu cjelinu granice Vaih interesa za tu temu. Da bih seizvukao iz tekoa kompleksa te vrste previe iroko postavljenih pitanja oaktualnim stanjima koja su plitki odnosi raslojavanja u ije formacije se ne moestei ni priblian uvid, ako se ne posegne barem 4000-5000 godina u nedovoljnorazraenu arheologiju, ak i kad je govor o predbiblijskim elementima koji su

prvobitno utjecali na potrebu radikalne reforme odumirue visoke arapske kulturekoju je u neophodnim okolnostima morao da izvri islam ja se sluim u kriticireligija kriterijem najgrubljeg otcepljivanja institucionalnih religija od njihovihizvornih pojava ija psihika snaga ostaje nepresuiva zahvaljujui nemogunosti

potpunog zatiranja bioloke funkcije telurskih provala misticizma, a upravo takvomzatiranju institucionalno reformirane crkve u prvom redu treba da slue


30/31

pogotovo danas. Doivio sam vrlo zorno snagu nekih izvora te vrste carismaedirektno iz zemlje. Najuveniji takav izvor na Adamovom vrhu na Cejlonu najboljesu poznavali i prvi ga identifikovali s biblijskim koordinatama arapski putopiscinajkasnije u 10. v.n.e. O svojem doivljaju tog izvora telurske religije pisao samneto kratko i povrno u vezi s provalom i patologijom hipizma u "Delu" br. 7,1981

S iranistikom orijentacijom H. Korbena (H. Corbin) u studijama islama upoznaosam se pred tridesetak godina u Njemakoj kad sam pisao "Filosofiju istonihnaroda" (II). Moja je orijentacija odgovarala istim tendencijama ve zato to meneu islamu zanima prvobitno iranska kultura, pa i iranski heterodoksni antiarapskiiitski islam, kao veza indijske kulture sa sredozemskom. Mnogo snanije je u tomsmislu na mene utjecao Max Horten (v. "Fil. ist. naroda", II). Prouavanja mojekeri u Saudijskoj Arabiji i okolnim zemljama otkrila su mi mnogo dublji i

izvorniji smisao staroarapske, izrazito ainske kulture i reforme koju je iz tevanbiblijske perspektive znaio islam. Za Korbenovu historiju filosofije uo samprvi puta kad je u Sarajevu izila u prijevodu. Nisam jo uspio da doem do teknjige, a nije vie za mene ni od bitnog interesa. Vjerojatno je napisana poslije rata.

Na ostala Vaa pitanja i razmiljanja o smislu i porijeklu islama ne bih mogao daodgovorim na jo 2-3 stranice ovakvog pisma. Njih bi trebalo ne samo raslojavatinego i razmravati uz neminovno kidanje konaca u klupku. Za mene je vana ikarakteristina Vaa vrlo vrijedna i tana primjedba da je doseg nirvane (ne"povratak" u nju!) "povezan sa potpunim ponitenjem ega" (tanije "sebe"). I odnos

prema taoizmu mislim da ste vrlo dobro odredili, osobito u vezi s kasnijim

neodvojivim povezivanjem taoizma i zen-budizma koji ne eli da je udalji odtaoistikih pozicija. A Va kompliment ljudima ("kojih je krajnje malo") koji vienemaju potrebe za besmrtnou (i utjehom reinkarnacije za hulje i nitkove)upadnije je ispoljen u budistikom farizejstvu nego igdje drugdje gdje je manjekontradiktoran udarac akom institucionalne religije u oko mistikih uvida. Ja podmisticizmom nipoto ne podrazumijevam iracionalizam ili modernije i glupljereeno, antiracionalizam naeg vremena, nego mnogo vie i doslijednije Budiobrnuto. I o tome sam (velikim dijelom pod utjecajem Bergsonovog biolokogshvaanja funkcije religije i misticizma) napisao jedan povei lanak, uglavnom u

obranu misticizma, pod upornom insistencijom Rade Ivekovi, za zagrebaka"Filozofska istraivanja". Jo sam uvijek duboko uvjeren da to nee moi da seobjavi, u najboljem sluaju slomljeno napola i drugim, bitnim, dijelom baeno uvodu, a ja na taj nain nasijedam ve po drugi puta hiru prijateljskedobronamjernosti svojih mlaih kolega. O tome bi Vam mogao vie rei D. Pajin,koji je takoer napisao neto za isti tematski broj asopisa, ali je u meuvremenu

brutalno anatemisan od jednog starog cenzora, paranoidnog u svojojrukovodilakoj svemoi.

Gnostika evanelja me uvijek zanimaju po svojim manihejskim komponentama, a

sada me i maniheizam zanima jo preteno po svojoj islamsko-ainskoj verzijiMandejaca u jo postojeoj dijaspori po arapskim pustinjama i jemenskim vrletima


31/31

gdje se sklonio do danas sve hermetinije pritjenjen embargom svih trijubiblijskih religija (ameriko-idovske, opekranske i sunitske orgodoksije uopreci sa sovjetsko-iitskim fundamentalizmom, koji izaziva izgrede i u najsvetijojdamiji u Meki itd.).

U vezi s mojim indo-iranskim, i suvie heterodoksnim, interesom za islam modabi Vas moglo zanimati poglavlje o Mohammad-u Iqbal-u u mojem dijelu "Indijske iiranske etike" (Sarajevo, Svjetlost, 1980). Kod tog sam predratnog indo-iranskog

pjesnika i modernistikog filosofa "Rekonstrukcije religijske misli u islamu" nauiomnogo o mogunosti usaglaavanja svoga univerzalistikog stava s potencijalnimrezervama islamske duhovne kulture. Osobito me se je doimala njegova kritika

Niea kojemu je islamska misao na Istoku svakako najsrodnija. Pour ne pas tropepater le bourgeois, napominjem da je moja ki Snjeana Veljai-Akpinar objavila

jedan lanak u novosadskim "Poljima" o prisutnosti ainizma u zaleu arapske

islamske kulture u br. 266. aprila 1981.

Sa srdanim pozdravomedomil Veljai

pisma vladeti jerotiću (Čedomil veljačić)

Documents