periodizacija židovske povijesti

5/12/2018 Periodizacija idovske povijesti - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/periodizacija-zidovske-povijesti 1/13

STUDENTICA: Valentina Nedeljko

KOLEGIJ: Periodizacija židovske povijesti

GODINA: 2.godina

ODSJEK: Odsjek za judaistiku

1. Kodifikacija rabinske literature

Rabinska literatura odnosno Sifrut Hazal se u širem smislu koristi za povijest

rabinskog pisanja od biblijskog do najnovijeg doba, no u užem smislu ona se ponajviše odnosina jedno - Talmudsko razdoblje. Naziv ˝rabinska literatura˝ povezuje se s Sifrut Hazal

(hebrejski pojam - akronim Hakhameinu Zikhronam Livrakha – naši mudraci, blagoslovljeno

bilo sjećanje na njih) koji obuhvaća razdoblja Zugot, Tanaim, Amoraim i Savoraim.

Centralni vjerski tekst židovstva je Biblija ili Tanah (ona je ista i kod kršćana, razlika

je u tome što se ona odnosi samo na Stari a ne Novi Zavjet). Ona se sastoji od tri djela – Tora

(Petoknjižje), Nevi'im (proroci) i K'tuvim (spisi), a pisana je na hebrejskom te sadrži i poneki

aramejski izvor. Osim Biblije, kao centralni tekst židovstva, bitna je i Tora. Tora znači nauk

ili poduka koja podrazumijeva unutar sebe Pismeni i Usmeni Nauk. Na pisanu Toru (Tora

šebihtav) se oslanja sva kasnija književnost te su svi njeni dijelovi najpoznatiji i

najautoritativniji izvori židovske literature (osobito židovskog prava). Na nju se oslanjaju

proročke knjige, Spisi i Usmena Tora. Pisana ili Mojsijeva Tora, poznatija kao Petoknjižje i

po tome što je najsvetija među svim spisima .

Talmud je učenje, Mišna je ponavljanje, a Gemara1 dopunjavanje. Zbornik židovske

postbiblijske literature ili Talmud (obično sistematiziran u 22 knjige) se sastoji od Mišne i

Gemare. Dok je Mišna (ili Druga Tora) osnovni i prvi dio Talmuda, drugi dio je Gemara koji

se sastoji od naknadnih interpretacija i dopuna Mišne u obliku rasprava, polemika, poučnih

priča, anegdota i legendi nastali u Erec Israelu do 4.st. (jeruzalemski Talmud) i Babiloniji do

6.st. (babilonskin Talmud).

1 U židovskoj svakodnevnoj terminologiji često se kad se misli samo na Gemaruupotrebljava pojam Talmud



Kodifikacija rabinske literature se dešava kroz dva razdoblja, a to su Tanaitsko

razdoblje i razdoblje Amora. Tanaitsko (Tanaim - Oni koji uče, oni koji tvrde) razdoblje traje

od oko 50.g.n.e. kroz vrijeme uništenja Drugog Hrama 70.g.n.e. pa sve do 200/220.g.n.e, dok

razdoblje Amoraim (oni koji govore) traje (7 ili 8 generacija) od oko 200/220.g.n.e. pa sve do

oko 500. g.n.e. (kodifikacija Talmuda). Ta 500. g.n.e predstavlja tradicionalni datum

završetka odnosno zatvaranja babilonskog Talmuda2

TANAITSKO RAZDOBLJE

To je razdoblje tradicionalne židovske periodizacije koje u svjetskoj povijesti obuhvaća

rimska vlast (63.p.n.e – 313.n.e.) .

Ime ovog razdoblja nosi sa sobom podrijetlo iz riječi tanaim koja je plural od riječi

tana. Tana je aramejski naziv za hebrejski šana ( korijen riječi Mišna) što u prijevodu znači

˝ponavljati (ono što je naučeno)˝ te se koristi u značenju ˝učiti˝.

Unutar razdoblja Tanaim kodificirana je Mišna (ponavljanje). Kodificirao Jehuda ha-

Nasi oko 200.g.n.e. Pisana je hebrejskim (mišnajski hebrejski), a neki su ulomci napisani i

aramejskim. Mišnajski se zakoni odnose na pisanu Toru, no u samoj Mišni nema citata iz

pisane Tore.3

Drugo značenje iza riječi Mišna je odlomak koji označava i najmanju jedinicu u Mišni.

RAZDOBLJE AMORA

To je razdoblje tradicionalne židovske periodizacije koje u svjetskoj povijesti obuhvaća

rimska vlast (63.p.n.e. – 313.n.e.) sve do propasti Rimskog Carstva te početka srednjegvijeka.

Ime ovog razdoblja je proizašlo iz aramejskog jezika i znači ˝oni koji govore˝, ˝oni

koji se ponavljaju˝. Takav naziv se odnosio na židovske učenjake koji su ponavljali usmenu

Toru. Oni su djelovali u Izraelu i Babiloniji (Bavelu), a njihove su rasprave na kraju

razdoblja Amora kodificirane u Gemari.

2 Datum je po sebi problematičan, jer se čini da se redakcija nastavlja sljedećih nekoliko

generacija.

3 Midraš i Talmud se bave povezivanjem mišnajskih zakona i pisane Tore.



Komentari i diskusije koje su se odvijale nakon kodifikacije Mišne su se zapisivali. Iz

toga su se razvili Jeruzalemski Talmud (Talmud Jerušalmi) i Babilonski Talmud (Talmud

Bavli). Jeruzalemski Talmud je nastao oko 400. godine u Zemlji Izraela kada su rabini uredili

i sakupili svoje diskusije na Mišnu, dok je Babilonski Talmud nastao jedno stoljeće kasnije

kada su babilonski rabini sakupili svoje diskusije i komentare koje su vodili u prethodnih 3

stoljeća. Taj Talmud Bavli je opsežniji od jeruzalemskog te on postaje autoritativna

kompilacija usmenog Zakona. Zato se, kada se referira na Talmud, zapravo misli na

Babilonski Talmud.

2. Židovi u Poljskoj i Ruskom Carstvu od doseljenja do 1881.



Zapadna i srednja Europa su do ranog novog vijeka ostale srce židovskog svijeta. U

Poljskoj i Litvi kao glavnim centrima istočne Europe živjelo je krajem 15.st. oko

25 tisuća Židova, u Italiji 50 tisuća, a u Španjolskoj 100 tisuća. U Njemačkoj su

bili pod sve većim pritiskom od 14.st. što je uz veliki gubitak pučanstva i pad

ekonomske aktivnosti 1470. -1570 . dovelo je skoro do uništenja židovske

vjere, nauka i života na području zapadne i srednje Europe. Zabranjivalo se

otvoreno ispovijedanje judaizma, a neke zajednice koje su ostale u srednoj i

sjevernoj iItaliji i n njemačkim zemljama su do 1570. protjerani su iz većih

gradova i većih svjetovnih područja. 4 Ti su progoni za Židove značili

marginalizaciju njihove uloge u Europi, kulturnu i ekonomsku revoluciju no

dugoročno gledajući oni su učvrstili sam položaj Židova u Europi. No, također

je taj progon značio i okretanje prema unutra5 te su u novim zemljama ostali

stranci zbog svojeg distanciranja, a njihova kultura postajala je sve

jedinstvenija.

Židovi zapadnjaci koji su u osmanske i poljske zemlje donijeli su zapadnu

kulturu, tehnologiju i jezik te su se židovskim starosjediocima time nametali.6

Od progona iz zapadne i srednje Europe do masakra Hmielnickog (1648)

postajali su dominirajući element trećeg staleža. Naseljavali su ih poljski

magnati7 na svojim imanjima i kralj u gradovima, njihove su im sposobnosti

donijele pozitivne reakcije i prožidovska orijentacija, a u novokoloniziranim

područjima istočno od Lavova i Lublina se židovsko stanovništvo sve više

povećavalo i počelo čak i dominirati. Tamo će na trgovačkom putu od Crnog

mora preko Balkana dobivati sve važniju posredničku ulogu.

Nakon velike demografske ekspanzije poljska je zajednica predstavljala

jezgru današnjih Aškenaza koji će kasnije stvoriti štetl u Zoni naseljavanja

(Rusko Carstvo) i Galiciji.

DOSELJENJE ŽIDOVA U POLJSKU ODNOSNO POLJSKU-LITVU

4 Ostali su u Hesseu, Frankfurtu i vojvodstvima na sjeveru Apeninskog poluotoka.

5 Pogotovo onaj s Iberskog poluotoka

6 Jezik - judeošpanjolskim/ladinom i njemackim odnosno Jidišem

7 Između Židova i poljskih magnata postojala je institucija arenda (najam).



Židovi su u srednjem vijeku dobili posebna prava i povlastice. Oni su tada

kao posuđivači novca i bankari bili često pozivani u gradove i države, no loša

strana tih poziva bila je ta što su često oni koji su htjeli anulirati svoj dug podizali

protiv njih tužbe za blood libel pa su bili istjerani ili su ih ubijali. Drukčiji je slučaj

bio sa kraljem Boleslavom koji im je 1264. kad ih je pozivao u Poljsku izdao

Povelju te im je njom obećao da se u ovom slučaju takve stvari neće dešavati. 8

Iako Poljska nije odmah doživjela veliku navalu Židova, kad su ih zemlje kao

Francuska i Engleska u 13.st. počele sve više istjerivati Poljska je bila destinacija

kao su oni najviše išli.

Dok se Poljska ujedinila s Litvom u ranom novom vijeku (1569.) stvorili su

se novi prostori za useljenike na posjedima na istoku.9 Naseljavanje je još

dodatno potaknuo tadašnji poljski kralj Žigmund II August koji je izdao edikt10

kojim je Židovima dozvolio otvaranje ješive u Lublinu.

Židovi su tamo uspostavili posebnu klasu/sloj te su unutar komunalnih i

duhovnih interesa imali veliku autonomiju zbog čega su mogli formirati

komunalnu organizaciju. Stvorili su tako administrativnu, sudsku, religijsku

autonomiju i svoje posebne dobrotvorne ustanove. Zajednica11 i autonomna

komunalna administracija obuhvaćene su u pojmu Kahal. Starješine Kahala vršili

su administrativne funkcije, dok su rabini12 bili zaduženi za religijske i sudske

poslove. Središnje tijelo njihove samouprave bio je Savjet četiri zemlje13 sa

središtem u Lublinu. Ono se bavilo legislativnim, administrativnim, sudskim i

duhovnim poslovima.

Početak talmudskog učenja zapravo dolazi iz Češke početkom 16.st. Jaki je

utjecaj imala je škola Jakova Polaka , njegov učenik Šalom Šašna bio je jedan od

8 Zakoni koji su bili u toj Povelji bili su veoma pozitivni za Židove. Tako jedan od njih

govori: ˝Ako kršćanin napadne Židova, kršćanin će biti kažnjen kao što zahtijevaju zakoniove zemlje. Apsolutno zabranjujemo svakome da optuži Židove u našoj domeni zaupotrebu krvi ljudskih bića.˝

9 Današnja Litva, Bjelorusija, Ukrajina.

10 23.08.1567.

11 Kehila kadiša ili Sveta zajednica

12 Doctores Judćorum

13

Va'ad Arba' Ar'cot. Četiri zemlje bile su Velika Poljska, Mala Poljska, Rutenija i Volinje,no koristili su se i nazivi Savjet tri zemlje i savjet pet zemalja. Petu je zemlju predstavljaloPodolje.



pionira talmudskog učenja u Poljskoj. Bitni ljudi koji su tada još djelovali u Poljskoj

bili su ReMA – Moše Iserles14 , aškenaski autoritet Salomon (Šlomo) Luria15, David

Gans, Mordehaj Jafe16 i Elijah Aškenazi17. U tom su razdoblju na svom vrhuncu

misticizam i mesijanska iščekivanja, cvate učenje Kabale koje će otvoriti put

mesijanskom pokretu Šabtaja Cvija te se u svim važnijim zajednicama

uspostavljaju ješive pod vodstvom rabina (gimnazije ; gl.rabin – rektor) .18 Tako

sve više raste, pod utjecajem prosperiteta poljske zajednice, važnost učenja

Talmuda te jača uloga rabina što je utječe na sve aspekte poljskog židovskog

života.

U 17.st. jedan od bitnijih događaja na tom prostotu je Masakr Hmielnickog

1648 kada su Kozaci (u sklopu svoje pobune protiv Poljaka) pod vodstvom

Bogdana Hmielnickog počinili niz progona i ubojstava Židova. Poubijali su desetke

tisuća Židova pod parolom da su ih Poljaci prodali u roblje u ruke prokletih

Židova.

18.st. značajno je jer su se tada dogodile 3 podjele Poljske između Rusije,

Habsburškog Carstva i Prusije (1772., 1793. i 1795.), a u to se vrijeme oblikuju

različiti pokreti. Na području jugoistočne Poljske-Litve pod utjecajima teških

prilika, tenzija u židovskom društvu te kabalističkog učenja u drugoj polovici

18.st. počinje pokret hasidizma. U Litvi se oblikovao pokret mitnagdim koji

označava oporbu hasidizmu. Taj pokret inspiriran je idejama, strahovima i pod

utjecajem Elijahua b. Solomona Zalmana, Gaona iz Vilne, pod čijim je utjecajem i

komunalno vodstvo slijedilo njegovu borbu protiv hasidizma.

RUSKO CARSTVO

Nakon podjele Poljske Rusko Carstvo je dobilo veliki dio židovske populacije

koje je ono mislilo asimilirati dok ih je istovremeno segregiralo.

U vrijeme Katarine II (1760. – 1796.) Rusija je tako dobila regiju u kojoj je

10-15% bilo židovsko. Ovaj put ih Rusi nisu protjerali već su čak dobili pravo

14 Jedan od vodećih aškenaskih halahičara

15 Maharšal; Rašal.

16 Učenici Salomona Lurije.

17 Utjecaj moralne filozofije sefardske škole i misticizma.

18 Poznan, Krakov.



glasa na lokalnim izborima u anektiranoj pokrajini te su bili birani i u sudove.

Nakon 1793. (druge podjele) i 1795. (treće podjele) broj Židova je znatno

porastao, a Francuska revolucija promijenila je situaciju za Židove pa su oni zbog

nove ruske konzervativne politike ukinuli lokalne izbore. Rusija je tada židovskoj

populaciji ograničila stanovanje na određeni teritorij19, no i dijelovi tih područja

naseljavanja bili su zatvoreni za Židove. Smatralo se da Židovi štete seljaštvu

( stereotipi kao što su oni da ih uče ovisnosti o piću te ih izrabljuju…) pa su tako

na početku 19.st. bili protjerani sa seoskih područja, isto tako većina Židova koji

su živjeli u graničnim područjima bilo pronapoleonski orijentirano što nikako nije

moglo odgovarati Rusima.

Populacija Židova u Rusiji rasla je što je smanjivalo njihov prostor za život

unutar ograničenih područja naseljavanja. Zbog toga je bilo sve manje posla za

židove pa su siromašili, a ujedno i pretrpavali urbane centre. Njihova izrazita

kulturna zatvorenost i takvo odjeljivanje u područjima naseljavanja od ostalih

Rusa uzrokovalo je usporenje njihove rusifikacije. Konstanno su bili posebna

skupina te su se do 1917. i vodili kao zasebna pravna kategorija koja je još od

početka 19.st. imala posebne poreze kojima se htjelo obeshrabriti ljude da budu

Židovi.

U Rusiju se 1820 – 1860. širi pokret haskale. Haskala20 je započela u

njemačkim zemljama u 1770ih, do kraja 18.st. se proširila u Galiciju, a tek onda u

Rusiju. Francuska revolucija imala je utjecaj na Židove na graničnim područjima

pa je tako do njih došla i težnja za građanskim pravima te oni postaju sve više

politički svjesni. Za rusku je haskalu značaajna intenzivna književna djelatnost na

hebrejskom i Jidišu. Središta haskale u Rusiji 19.st. su Vilna i Odesa. Ruska je

vlada formalno podupirala haskalu, jer je s time podrazumijevala da će se

židovstvo reformirati, no problem je bio taj što je politika Ruskog Carstva bila

izrazito kontradiktorna. Osim što ih je željela asimilirati tj. rusificirati, ona ih je

segregirala (Područje naseljavanja). Prosvjetljenju Židova bili su izrazito predani

19 Rusko Carstvo je prije 1772. bilo zatvoreno za Židove pa čak i za kratkotrajnazadržavanja. Područja naseljavanja postojala su de facto do 1915, a de jure do 1917.

20 ˝Budi Židov u svojoj kući i čovjek na ulici˝ Židovski program samousavršavanja. Pokretkoji se razvija tamo gdje nema emancipacije i gdje je poboljšanje židovskog položajaostavljeno samim Židovima i oni do njega pokušavaju doći kroz Haskalu. Nastojali su se

asimilirati u europsko društvo jezikom, odjećom, ponašanjem i lojalnošću vlasti. Korijenihaskale idu iz europskog prosvjetiteljstva 18.st., a utjecala na dva kasnija pokreta:reformno židovstvo i cionizam.



maskilim21. Maskilim su se obrazovali na sveučilištima, no većina ih je bila

samoukih. U Rusiji su bili uhvaćeni između dvije kulture, ali se bunom protiv

tradicionalnog židovskog društva ( no nisu dio nežidovske kulture) i sve većom

upotrebom ruskog jezika žele prilagoditi okolini. Za razliku od njemačkih zemalja

gdje je haskala već 1810ih ostvarila svoje ciljeve, u istočnoj Europi ona je trajala

do pogroma 1881. U Rusiji je tako postojala nagodba da će ih ako se uklope,

rusko društvo prihvatiti a da će vlada promijeniti svoj odnos prema njima.

Maskilim su velike nade polagali upravo u tadašnjeg cara reformatora Aleksandra

II (1855 – 1881) koji je ukinuo sustav višegodišnjeg novačenja židovske djece u

vojsku, zabranio je krštenje djece bez pristanka njihovih roditelja i otvorio

Područje naseljavanja. Židove iz vremena Aleksandra II možemo podijeliti u tri

tipa – židovska intelektualna elita22 , Židovi koji vladaju hebrejskim23, Hasim i

Mitnagdim.24

Preokret za židove se dešava za vrijeme Pogroma25 1881.g. Ubijen je car,

prestaje ruska liberalizacija, a šire se glasine da su Židovi ubili cara. Pogromi

počinju u Ukrajini i oko Varšave, Židovi su napadani širom Carstva. Ti događaji

donijeli su razočaranje dijelu istočnoeuropskog židovstva te su iz pogroma i lošeg

ekonomskog položaja donosili zaključke, no masa ruskih Židova je nastavila

živjeti kao ranije.

21 Najznačajniji – Isaac Baer Levinsohn i Moshe Leib Lilenblum

22 Rusificirani Židovi koji uglavnom žive na području St. Petersburga, najbrojniji su u Rusiji,nisu religiozni i ne znaju hebrejski.

23 Žive u većim gradovima Područja naseljavanja gdje cvjeta haskala i maskilim.

24 Mali gradovi i naselja u Području naseljavanja.

25 Ruska riječ za destrukciju, pobunu; izraz iz 19.st.



3. Aškenazi u Hrvatskoj i Slavoniji od doseljenja do 1918.

AŠKENAZI

(Aškenaz) Izvorno je to hebrejski pojam koji u Knjizi postanka jednog od Noinih

praunuka odnosno Jafetovih sinova. Osim ovog prvog objašnjenja postoji i drugo: Oni su

potomci srednjovjekovnih židovskih zajednica smještenih uz rijeku Rajnu, od Alsacea na jugu

do doline Rajne na sjeveru. Ime prema tome dolazi od srednjovjekovnog hebrejskog naziva

za tu regiju i kasnije taj naziv dobivaju cjelokupne Njemačke zemlje, nakon toga taj naziv

dobivaju Židovi iz Zapadne i Srednje Europe, od 11.st. šire se na istok Europe, a nakon 1881.

i u Ameriku. Oni su na prostorima srednje i istočne Europe svoje duhovne vrijednosti vezali

isključivo uz Toru i Talmud. Za njih je religija imala svrhu očuvanja života. Odbijali susvjetovno obrazovanje što ih je uvelike odvajalo od njihovih susjeda. Njihov je govorni jezik

do Haskale odnosno emancipacije bio Jidiš.26 Od Haskale Aškenazi počinju se sve više

koristiti govornim ili vladajućim jezicima zemalja u kojima su prebivali. Dok su nekad tj. u

11.st. oni činili tek oko 11% židovske populacije, na početku 20.st. činili su oko 92%. Danas

se taj postotak sveo na 82% ukupne židovske populacije.

ŽIDOVI U HRVATSKOJ26 Baza Jidiša je srednjovjekovno njemački s hebrejskim elementima, koji s vremenompoprima i jezične elemente novih domovina.



Još od kasne antike su Židovi prisutni na prostoru Hrvatske. U 2.st. se trajno

naseljavaju, a prema arheološkim nalazima iz Salone, Benkovca, Brača i Murse znamo da se

njihova populacija na ovim prostorima u 3.st. povećala. Oni se spominju kao Židovi

bizantske Dalmacije u pisanim izvora pravnog karaktera iz vremena Justinijana (6.st.). O

njima izvora iz srednjovjekovnih istočnojadranskih gradova te gradova u srednjovjekovnoj

Slavoniji. Iz vremena Arpadovića (1102 – 1301.) postoje Židovski zakoni, a Mletačka

Republika (1409 – 1797) također imala posebne židovske propise za Dalmaciju. Iz izvora se

može vidjeti da su se Židovi u srednjem vijeku najviše bavili trgovinom, bili su mjenjači,

posuđivači novca, vlasnici zalagaonica, ali uglavnom nisu smjeli posjedovati nekretnine i nisu

smjeli biti članovi cehova.

AŠKENAZI U HRVATSKOJ I SLAVONIJI

Aškenazi su u hrvatskim zemljama najviše prisutni u Hrvatskoj Slavoniji, a od kraja

19.st. su, tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, počeli naseljavati istu, ali i

Dalmaciju. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. donijela je novu organizaciju, administraciju, pravila trgovanja, službeni jezik itd. zbog čega su se bosanski Židovi sve više orijentirali

prema Zapadnu te su svoju decu sve češće slali u austrougarska središta na školovanje. Oni

su ostali odvojeni od sefarda te su imali odvojene sinagoge, no to se mijenja nakon Drugog

svjetskog rata kada su zbog malobrojnosti počeli osnivati jedinstvene židovske zajednice.

Na ovim je prostorima tokom 18.,19. i 20.st. za Židove bilo uvedeno niz bitnih odredbi

i zakona. 1781. (a za Ugarsku 1783.) Josip II uveo je Edikt o toleranciji na područje cijele

Habsburške monarhije. Tim ediktom Židovima je priznato pravo na ispovijedanje vjere.

Takav je odnos prema Židovima poboljšao njihov položaj u zajednici, osigurao im je

toleranciju no to nije uključivalo i ravnopravnost. Prvi put nakon 1526. godine im je tim

ediktom bilo omogućeno stalno naseljavanje u Hrvatskoj i Slavoniji. Edikt o toleranciji

potaknuo je i osnovanje prvih židovskih bogoslovnih općina na području Hrvatske i

Slavonije. Prva takva bogoštovna općina je nekoliko godina nakon izdavanja edikta bila

osnovana u Varaždinu, zatim u Čakovcu, Zagrebu, Požegi, a do 1848. bogoštovne općine

osnovane su i u Karlovcu, Osijeku i Rijeci. Djelatnost tih bogoštovnih općina nije bila pavnoregulirana do 1848.



Drugi važan zakon za Židove bio je zakon o obaveznim prezimenima iz 1787. godine.

Prema tom su zakonu morali prihvatiti njemačko ime i prezime , sve su se matične knjige

morale voditi na njemačkom jeziku s upisanim njemačkim imenima i prezimenima. Zbog

nedostatka pravne regulacije su zato djelatnosti te općine nastajale spontano. Na taj način

lakše se organiziralo bogoštovlje, potpore siromašnih, udovica i siročadi, osiguranja vjerskih

pogreba, omogućavanja vjerskih škola i mesara za košer klanje. Pravila su se počela regulirati

tek s Franjom Josipom I. kad je donesen patent o udruživanju pa su od onda općine morale

imati odobrena pravila.

Treća bitna odluka bila je iz 1840. godine kad su Židovi dobili pravo bavljenja obrtom.

Ta je odluka bila pozitivna ako se gledalo sa strane Židova, no s druge strane ona je izazvala

otpor kršćanskih sitnih trgovaca i obrtnika. Cehovi kršćanskih trgovaca i obrtnika zato su

zahtijevali da se Židovima onemogući obrtnička djelatnost te da vlasti Židovima zabranjuju

držanje kršćanskih kalfa, no unatoč tome broj se židovskih obrtnika konstantno povećavao.

Pravo bavljenja obrtom je bilo ono što je poticalo sve veće židovsko naseljavanje, pa su zato

židovski trgovci postali uobičajeni gosti na sajmovima bez obzira jesu li bili domaći trgovci

iz Varaždina ili Karlovca ili su bili putujući trgovci s dozvolom. Židovi su se sve više razvijali

na prostoru Hrvatske i Slavonije, a od sredine 19.st. počele su se stvarati dinastije bogatih

židovskih trgovaca.27 Puno su značili za razvoj hrvatske industrije i modernizaciju u 19.st.Imućni Židovi koji su imali dovoljno kapitala uključivali su se u unosne poslove što je

rezultiralo njihovim sve većim napretkom, postajali su vlasnicima manofaktura te su se bavili

velikim građevinskim poslovima koji će kasnije imati veliko značenje na ovim prostorima

( gradnja modernih prometnica). Osim velikih ulagača, i židovski trgovci i poduzetnici su bili

poznati, a to ponajviše u 50tih godina 19.st. po eksploatacijama šuma. Kao što su poznati po

baratanju novcem, bili su poznati i po svojim liječničkim sposobnostima pa su tako od 1848.

u hrvatskom društvu veliki ugled uživali i židovski liječnici. Poznati židovski poslovi na ovim prostorima bili su i krčmarenje, obrt, sitna trgovina i lihvarstvo koje se uglavnom svodilo na

posuđivanje novca seljacima.

Još su dvije odredbe uvelike promijenile život Židova na ovim prostorima. To je bilo

carskim patentom dopušteno židovsko posjedovanje nekretnina (1860.) te zaključak

Hrvatskog sabora od 19. 9. 1873. kad su im prava izjednačena prava sa svim ostalim

građanima.

27 Bilo je i hrvatskih i srpskih dinastija.



SINAGOGE

Od sredine 19.st. se počinju otvarati prve sinagoge u Hrvatskoj i Slavoniji. Prva je

podignuta u Vukovaru (1847), a nakon nje su podignute još i sinagoge u Varaždinu,

Daruvaru, Donjem Miholjcu, Virovitici, Zemunu, 1867. u Zagrebu, 1869. u Osijeku na

Gornjem gradu28

SUKOB NEOLOGA I ORTODOKSA.

Reformno židovstvo je još od samog naseljavanja u Hrvatsku i Slavoniju bilo veoma

jako i brojno. Samo mali broj Židova, doseljenih iz istočne Europe u Zagrebu djelovati kao

izdvojene ortodoksne općine. Od 1840te godine počet će prvi sukobi između ortodoksnih i

reformnih Židova. Razlog početka sukoba bio je angažiranje novog rabina u Zagrebu te

uvođenje reformi u bogoslužje. Protiv toga su se pobunili ortodoksi, a spor je na kraju završio

osnivanjem samostalne ortodoksne općine. U sukobe između te dvije židovske struje

umiješala se vlada pa čak i dijelovi kršćanske elite. Vrhovni župan Zagrebačke županije je

zbog ekonomskih interesa tj. da održi ekonomsko jedinstvo Židovske općine nametnuo i

ortodoksnoj struji jedinstvenu šhita čime je se umješao u religijske standarde.29

1906. godine zato je bio od Hrvatskog sabora donesen Zakon o uređenju Izraelitskih

bogoštovnih općina u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji kojim je bila obavezna pripadnost

židovskoj općini, a mogla je postojati samo jedna općina.

28 Osjećka je židovska općina je u to vrijeme bila najveća u Hrvatskoj i Slavoniji. Osječkasinagoga tada je bila najveća građevina u gradu, što pokazuje koliko je bila snažnanjihova židovska zajednica, u 20.st. su otvorili još jednu sinagogu u Donjem gradu.

29 Mađarska je vlada i određeni kapitalistički krugovi bili su na strani neologa dok jekatolička hijerarhija bila na strani ortodoksa.

periodizacija židovske povijesti

Documents