Orhan Pamuk

Zovem se Crvena

Prijevod s turskoga jezika:

Ekrem Čaušević i Marta Andrić

1

Posvećeno Ruyi

«I kad ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli – Allah je dao da

iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili - ...»

Kur'an, Al-Baqara, 72

«Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi...»

Kur’an, Al-Fâtir, 19

«A Allahov je istok i zapad...»

Kur'an, Al-Baqara, 115

2

Ja sam mrtvac

Sad sam mrtvac, truplo, na dnu neke jame. Prošlo je već dosta vremena otkako sam

izdahnuo, srce mi je odavno stalo; ali osim mojeg podlog ubojice nitko ne zna što me je

zadesilo. On pak, mrski zlikovac, osluhnuo je moj dah kako bi se posve uvjerio da me ubio,

opipao mi bilo, potom me udario nogom u slabine, odnio do jame pa me je podigao i bacio u

nju. Moja lubanja, koju je već ranije razbio kamenom, rasprsnula se dok sam padao u jamu,

razmrskani su mi lice, čelo i obrazi, kosti polomljene, a usta puna krvi.

Četiri su dana otkako se ne vraćam kući: moja žena i djeca sigurno me traže. Kći mi,

iscrpljena od neprestana plakanja, gleda u dvorišna vrata; svi me iščekuju pogleda uprtog u

vrata, prema putu.

Iščekuju li me doista na vratima? Ni to ne znam. Možda su se i navikli. Kakav užas!

Jer čovjeku se, dok je ovdje, učini da se život nakon njega nastavlja i traje kao i ranije. Mome

rođenju prethodilo je beskrajno vrijeme. I sada, nakon smrti, opet vrijeme bez kraja. Dok sam

živio, o tome uopće nisam razmišljao; živio sam u svjetlu, između dvaju vreménâ tame.

Bijah sretan, ili mi se tako čini; sad shvaćam: u Iluminatorskoj radionici našega

Padišaha najljepše sam iluminacije izrađivao ja, a k tomu nije bilo nijednog iluminatora koji

bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom. Poslovi koje sam povrh toga vani radio donosili su

mi na ruke po devetsto akči mjesečno. A sve to, naravno, moju smrt čini još

nepodnošljivijom.

Radio sam samo iluminacije i pozlatu: urešavao rubove stranica, u okvire nanosio

boje, ucrtavao šarene listove, grane, ruže, cvijeće, ptice; uskovitlane oblake u kineskome stilu,

listove što se prepleću, šume bojâ i gazele skrivene u njima, galije, careve, stabla, saraje,

3

konje, lovce... Ranije sam izrađivao iluminacije na tanjurima, na poleđini ogledalâ, žlicâ,

ponekad na stropovima vîla i ljetnikovaca na Bosporu, na kakvoj škrinji... A zadnjih sam

godina radio samo na izradi knjiga, jer je naš Padišah davao puno novca za ukrašene knjige.

Nisam čovjek koji bi kazao: Kad sam susreo smrt, shvatio sam da novac nema nikakva

značenja u životu... Čovjek zna vrijednost novca čak i kad nije živ.

Znam da ćete sada, dok slušate moj glas iz stanja u kojemu jesam i gledate to čudo,

pomisliti: Pusti sad to koliko si zarađivao za života! Pričaj nam o svemu što tamo vidiš! Što

ima nakon smrti, gdje ti je duša, kakvi su džennet i džehennem, što sve vidiš tamo? Kakva je

smrt, gori li ti duša? U pravu ste. Znam da živa čovjeka jako zanima što se događa onkraj

života. Nekoć su pričali o nekakvom čovjeku koji je, iz čiste radoznalosti, tumarao krvavim

razbojištima, među leševima… Nadao se da će među ranjenicima na umoru naići na nekoga

tko je umro i ponovno oživio, kako bi mu taj mogao otkriti tajnu onoga svijeta. Timurovi

vojnici, misleći da je neprijatelj, presjekoše ga sabljom, a on bijaše uvjeren da su na onome

svijetu svi ljudi raspolovljeni, kao i on sâm.

Nema ničeg takvog. Mogu kazati da se duše, koje su na ovome svijetu bile podijeljene

nadvoje, ovdje čak objedine. Ali, nasuprot tvrdnjama nevjernika, bezbožnika i bogohulnika

koji se priklanjaju šejtanu, postoji i jedan drugi svijet, Bogu hvala. Dokaz je to što vam se

obraćam iz njega. Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. S druge strane, moram reći da

nisam naišao na rajske dvore od zlata i srebra, ispod kojih teku rijeke, ni na stabla krupnih

plodova i velikih listova, ni na djevičanske ljepotice, o čemu govori Kur’an Časni. Premda se

sad jako dobro sjećam kako sam nebrojeno puta s užitkom crtao te rajske hurije krupnih očiju,

opisane u suri Vakia. Jasno, nisam naišao ni na one četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino,

voda i med i o kojima, doduše, ne govori Kur’an Časni, nego ljudi bujne mašte poput Ibn

Arabija, uzdižući ih u hvali do neba. Budući da ne želim odvući u nevjerništvo mnoge s

4

predodžbom o drugom svijetu i nadom u njega, moram odmah napomenuti da je sve to

povezano s mojim posebnim stanjem: svaki vjernik koji imalo zna o zagrobnome životu

prihvatit će tvrdnju da će se jedna duša bez spokoja, kakva je moja, namučiti da bi ugledala

rajske rijeke.

Ukratko: Ja, među iluminatorima i majstorima poznat kao Tankoćuti Efendija, umro

sam, ali nisam pokopan. I zbog toga moja duša nije mogla posve napustiti tijelo. Da bi mi se

duša mogla približiti džennetu ili džehennemu, gdje god da mi je suđeno, ona mora moći

umaknuti iz truleži tijela. Ovo izuzetno stanje, koje je snalazilo i mnoge druge, mojoj duši

zadaje strahovite boli. Ja, doduše, ne osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovica mog

tijela, polomljena i izranjavana, trune u ledenoj vodi, ali osjećam neopisivu patnju duše koja

se bori nastojeći napustiti tijelo. Kao da se cijeli svijet negdje u meni počinje stiskati i sabijati.

Taj osjećaj skučenosti mogu usporediti jedino s jedinstvenim osjećajem

oslobađajućega beskrajnog blaženstva, koje sam doživio u trenutku smrti. Onoga trena kad mi

je taj posve neočekivani udarac kamena postrance razbio lubanju shvatio sam da me taj

zlikovac želi ubiti, ali nisam mogao vjerovati da će uspjeti u tome. Bio sam posve ispunjen

nadom, iako, živeći svoj blijedi život između radionice i doma, toga valjda uopće nisam bio

svjestan. Prstima, noktima i zubima kojima sam ga grizao grčevito sam se hvatao života. Ne

bih vam dodijavao pričajući o boli koju su mi nanijeli ostali udarci po glavi.

Kad sam s tugom shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerojatan osjećaj blaženstva.

Trenutak prijelaza proživio sam s tim osjećajem: odlazak na ovu stranu bio je tako blag kao

kad čovjek u snu vidi samog sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svoga podlog

ubojice, blatnjave i pokrivene snijegom. Zaklopio sam oči kao da spavam i ugodnim se

prijelazom našao na ovoj strani.

Ovo moje jadikovanje nije zbog toga što su mi zubi poput slanutka sasuti u krvava

5

usta i što mi je lice uništeno do neprepoznatljivosti, ni zbog toga što sam, zgrčen, ostavljen na

dnu neke jame, nego stoga što me još smatraju živim. Mojoj nespokojnoj duši zadaje

neopisivu bol to što svi koji me vole često misle na mene, pomišljaju na to da se u nekom

kutku Istambula zabavljam nerazumnim poslovima, ili čak da sam otišao za nekom drugom

ženom. Neka što prije nađu moje tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i napokon me

pokopaju! I, što je još važnije, neka nađu mog ubojicu! Neka me, ako žele, pokopaju i na

najraskošnijem groblju, ali hoću da znate: dokle god se ne pronađe taj zlikovac, iščekivat ću

bez spokoja neprestano se okrećući u grobu, i svima vama ulijevati nevjericu. Nađite tog

kurvinog sina koji bi morao biti moj ubojica, a ja ću vam potanko ispričati sve što vidim na

drugome svijetu. Ali, kad ga nađete, morate ga mučiti na spravi za stezanje, lomiti mu kosti,

najbolje rebra, tako da lagano pucketaju, a potom onu njegovu odvratnu, masnu kosu i kožu

lubanje probijte šiljcima izrađenim baš za to, i oderite mu je polako, tako da zapomaže iz sveg

grla.

Tko je taj ubojica prema kojem osjećam toliki gnjev, i zašto me ubio tako iznenada?

Zamislite se nad tim! Kažete, svijet je pun bezvrijednih, podlih ubojica, ta svi su isti! U tom

ću vas slučaju odmah upozoriti: u pozadini moje smrti jedna je gnusna urota protiv naše vjere,

običaja i svjetonazorâ. Otvorite oči i shvatite da neprijatelji života u koji vjerujete i koji živite,

i neprijatelji islama, mogu jednog dana ubiti i vas iz istih razloga iz kojih su i mene ubili.

Ostvaruju se, jedna po jedna, riječi hodže Nusreta Erzurumlije, čije sam sve propovijedi

slušao suznih očiju. Čak i kad bi moj zao udes bio ispričan i zapisan u jednu knjigu, sve to -

moram vam kazati - čak ni najvrsniji iluminatori nikada ne bi mogli oslikati. Jednako kao i

kod Kur'ana Časnog – neka se krivo ne shvati, Bože sačuvaj! – potresna snaga te Knjige i

proizlazi iz njezine biti da ju je nemoguće oslikati. Sumnjam da ste to mogli shvatiti.

Vidite, i ja sam se u vrijeme svoga šegrtovanja bojao glasova koji dopiru iz najdublje

6

stvarnosti, s onoga svijeta, ali im nisam poklanjao pažnju i rugao sam se takvim stvarima. I

moj kraj sad je dno ove sramotne jame! I vas to može snaći - širom otvorite oči! Sad mi ne

preostaje ništa drugo osim nade da će me možda naći ako potpuno istrunem, zbog mojeg

zastrašujućeg smrada. I da, osim toga, zamišljam muke koje će mojem podlom ubojici, kad ga

pronađu, nanijeti neki dobročinitelj.

7

(2) Zovem se Kara

U Istambul, grad u kojem sam se rodio i odrastao, ušao sam nakon dvanaest godina

kao mjesečar. Za samrtnike se kaže da ih zemlja vuče k sebi, a mene je dovukla smrt. Kad

sam tek ušao u grad, mislio sam da postoji samo smrt, a kasnije sam susreo i ljubav. Ali

ljubav je u to doba, kad sam tek došao u Istambul, bila daleka i zaboravljena kao i moje

uspomene na taj grad. Prije dvanaest godina u Istambulu sam se bio zaljubio u kćer moje tete,

koja je bila još dijete.

Samo četiri godine nakon odlaska iz Istambula, dok sam prelazio beskrajne perzijske

stepe, snježna brda i tužne gradove noseći pisma i sakupljajući porez, primijetio sam da

polako zaboravljam lice tog djeteta u koje sam bio zaljubljen i koje je ostalo u Istambulu.

Obuzeo me nemir te sam se jako trudio sjetiti se tog lica, no shvatio sam da čovjek zaboravlja

lice koje dugo ne vidi, koliko god ga volio. U šestoj godini, koju sam proveo na Istoku radeći

kao pisar, putujući i služeći pašama, već sam znao da lice koje oživljavam u mašti više nije

lice moje ljubavi iz Istambula. Znao sam: to lice što sam ga u šestoj godini krivo zamišljao

kasnije sam, u osmoj godini, još više bio zaboravio, pa mi je u sjećanje dolazilo posve

izmijenjeno. Kad sam se dvanaest godina kasnije, u trideset šestoj, vratio u svoj grad, s bolom

sam shvatio da sam lice svoje ljubljene odavno zaboravio.

Većina mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale umrla je u tih dvanaest godina.

Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i strica koji je umro dok

me nije bilo tu. Miris vlažne zemlje miješao mi se s uspomenama; pokraj majčina groba netko

je bio razbio testiju, i ja sam, gledajući te krhotine, iz nekog razloga počeo plakati. Ne znam

jesam li plakao zbog pokojnika ili zbog toga što sam nakon toliko godina života još uvijek bio

8

na početku. Ili, naprotiv, stoga što sam osjećao kako se moj životni put primakao svome

kraju. Počeo je prolijetati slab, jedva primjetan snijeg. Išao sam zagledan u rijetke pahulje

koje je vjetar nosio tamo-amo; u nedoumicama svog života bio sam izgubio put, kad opazih

kako me iz mračnog kuta groblja gleda crni pas.

Suze mi stadoše. Obrisao sam nos. Izišao sam iz groblja zamijetivši kako mi crni pas

prijateljski maše repom. Kasnije sam se smjestio u mahali unajmivši jednu kuću u kojoj je

ranije stanovao neki moj rođak po ocu. Vlasnicu kuće podsjećao sam na njezina sina kojeg su

u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mi spremati i čistiti.

Izišao sam na ulicu te dugo, uživajući, šetao kao da nisam u Istambulu, nego u

prolazu, u nekom od arapskih gradova na drugom kraju svijeta, pa da me, kao, zanima kakav

je taj grad. Bijahu li se to ulice suzile ili se meni tako činilo? Na nekim mjestima, u ulicama

zbijenima među kuće što su se naginjale jedna drugoj, morao sam se kretati tik uz zidove i

kapije, kako bih se maknuo s puta natovarenim konjima. Jesu li se i bogataši umnožili ili se to

meni tako činilo? Vidio sam jednu raskošnu kočiju kakve nema ni u Arabiji ni u Perziji:

izgledala je poput tvrđave koju vuku gordi konji. Na Čemberlitašu vidjeh drske prosjake u

dronjcima, stisnute jedne uz druge, u smradu koji je dolazio s Tržnice peradi. Jedan od njih

bio je slijep, a smješkao se gledajući snijeg što je padao.

Kad bi mi rekli da je Istambul ranije bio siromašniji, manji i sretniji, možda ne bih

povjerovao, ali mi je srce to govorilo. Jer kuća voljene koju sam napustio bila je na svome

mjestu, skrivena stablima lipa i kestena, ali kad sam zazvao s vrata, netko je drugi sad tamo

stanovao. Majka moje drage, moja teta, bila je umrla, a tetak se s kćeri odselio i, prema

riječima ljudi na vratima, koji nisu ni pomišljali na to koliko takvi događaji mogu

nemilosrdno lomiti srca i snove, snašla ih je neka nesreća. Ne bih vam sad pričao o tome,

nego bih vam kazao da su s grana lipe u starome vrtu visjele ledenice veličine mog malog

9

prsta i da je taj vrt, čijih se toplih, posve zelenih i sunčanih dana još prisjećam, zbog tuge,

snijega i zapuštenosti u čovjeku izazivao pomisao na smrt.

Zapravo sam znao dio onoga što se dogodilo tim mojim rođacima, iz pisma koje mi je

tetak bio poslao u Tebriz. U tom pismu tetak me je pozvao u Istambul i pisao kako priređuje

jednu tajnu knjigu za našega Padišaha, pa želi da mu pomognem. Tetak je čuo kako sam neko

vrijeme u Tebrizu priređivao knjige za osmanlijske paše i valije i za naručitelje iz Istambula.

Ono što sam ja radio u Tebrizu bilo je da uzmem predujam od naručitelja knjiga, nađem

iluminatore i kaligrafe ogorčene ratovima i osmanlijskom vojskom koji još nisu bili napustili

grad i otišli u Kazvin ili u neke druge perzijske gradove, pa da tim velikim majstorima,

izmučenim besparicom i dosadom, dadem da pišu, urešavaju i uvezuju knjige koje bih zatim

slao u Istambul. Da mi tetak nije u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama, ne bih se

nikako mogao upustiti u te poslove.

Brijač na kraju ulice koja vodi ka čaršiji i u kojoj je nekad stanovao moj tetak bio je

još u svojoj radnji, među istim ogledalima, britvama, ibricima i posudicama za sapun. Pogledi

su nam se sreli, ali ne znam je li me prepoznao. Obradovao sam se kad sam vidio kako posuda

u koju se lijeva vruća voda za pranje glave, na kraju lanca što je visio sa stropa, njišući se

naprijed-nazad, još uvijek crta one iste lukove.

Neke mahale i ulice kojima sam u mladosti prolazio izgorjele su tijekom ovih dvanaest

godina i nestale u pepelu i dimu: namjesto njih ostala su zgarišta na kojima su psi

prolaznicima presijecali puteve, a djecu napadali poludjeli isposnici; na nekima su pak

izgrađeni bogataški konaci koji su iznenađivali one koji, kao i ja, dođu izdaleka. Prozori nekih

od njih bili su ostakljeni najskupljim venecijanskim staklom u boji. S doksata koji su se

nadnosili nad visoke zidove vidio sam da je za moje odsutnosti u Istambulu podignuto jako

mnogo bogataških dvokatnica.

10

Jednako kao i u mnogim drugim gradovima, i u Istambulu novac više nije imao baš

nikakvu vrijednost. U pekarama u kojima se, onih godina kad sam otišao na istok, dobivao

ogroman kruh od četiristo drahmi, sada je za iste novce prodavan upola manji, čiji okus, k

tomu, čovjeka uopće nije podsjećao na djetinjstvo. Da moja pokojna majka može vidjeti da je

za dvanaest jaja potrebno izbrojiti tri akče, rekla bi da bježimo u neku drugu zemlju prije nego

nam razmažene kokoši počnu srati na glavu, ali ja sam znao da se taj bezvrijedni novac već

bio proširio u sve krajeve. Pričalo se kako trgovački brodovi iz Holandije i Venecije dovoze

na sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se ranije u kovnici od sto drahmi srebra kovalo

petsto akči, sad su, zbog beskrajnih ratova sa Safavidima, počeli kovati osamsto akči; kad su

janjičarima akče koje su im isplatili pale u Zlatni rog, vidjeli su da plivaju na vodi poput

suhoga graha prosutog u more s vrtlarske skele, pa su bili podigli ustanak i opkolili saraj

našeg Padišaha kao kakvu dušmansku tvrđavu.

Jedan vaiz po imenu Nusret, koji propovijeda u džamiji na Bejazitu i tvrdi da je

izdanak Muhamedova roda, bio se pročuo u vrijeme ovog nemorala, skupoće, zločina i

razbojništva. Taj vaiz, kojeg zovu i Erzurumi,∗ sve nevolje što u zadnjih deset godina snađoše

Istambul - požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžilar; kugu koja, svaki put kad se proširi

gradom, odnese na tisuće života; to što u ratu sa Safavidima padoše mnogi životi, a da od toga

nije bilo nikakve koristi; ustanke kršćana na zapadu i njihovo zauzeće malih osmanlijskih

utvrda - sve je to objašnjavao skretanjem s Muhamedova puta, udaljavanjem od kur’anskih

zapovijedi, popustljivošću prema kršćanima te napose, slobodnom prodajom vina i svirkom u

tekijama.

Turšudžija, koji mi je uzbuđeno pripovijedao o vaizu iz Erzuruma i kazivao mi te

novosti, reče da svi ti novci što su preplavili tržnicu - krivotvorene pare, novi dukati, lažni

florini s likom lava, akče koje se kuju sa sve manje i manje srebra - guraju ljude poput

* Tj. Erzurumski, podrijetlom iz Erzuruma, grada u istočnoj Anadoliji (op. prev.).

11

Čerkeza, Abhaza, Megrelaca, Bošnjaka, Gruzijaca, Armena u krajnji nemoral iz kojeg se

teško izvući. Beskrupulozni ljudi i pobunjenici sastaju su se u kavanama i spletkare do zore.

Golaći za koje se ne zna ni tko su ni što su, vjerski zanesenjaci ovisni o opijumu i propali

kalenderije okupljaju se u tekijama i do jutra plešu uz svirku, zabijaju si šiljke po cijelome

tijelu i, radeći svakojake nepodopštine, opće jedni s drugima i s golobradim mladićima,

govoreći da je to Allahov put.

Ne znam jesam li čuo ugodnu svirku ûda pa je krenuo slijediti ili moja duševna

zbrkanost, koju nazivam uspomenama i željama, više nije mogle podnijeti zajedljivog

turšudžiju, pa mi je dala naslutiti izlaz. Ono što znam jest da, ako volite neki grad i po njemu

puno hodate, onda njegove ulice, čak i mnogo godina kasnije, poznaje ne samo vaša duša

nego, sâmo od sebe, i vaše tijelo, i to tako dobro da će vas u trenutku potištenosti, kad snijeg

sipi tužno i sjetno, noge same ponijeti na neko vama omiljeno brdo.

I tako sam napustio Potkovičarsku čaršiju i s bočne strane džamije Sulejmanije

promatrao kako na Zlatni rog pada snijeg: na krovovima okrenutim prema sjeveru i rubovima

kupola izloženim sjevercu počeo se već hvatati snijeg. Spuštena jedra broda koji je uplovio u

grad pozdravljala su me lepršajući; jednako kao i Zlatni rog, bila su sive boje magle. Stabla

čempresa i platana, slika krovova, tuga predvečerja, glasovi iz donje mahale, uzvici prodavača

i vriska djece koja su se igrala u dvorištu džamije miješali su mi se u glavi i na jedan nimalo

iznenađujući način davali mi do znanja da se odsad moj život neće moći nastaviti nigdje

drugdje osim u ovome gradu. U jednom sam času pomislio da će mi se pred očima ukazati

lice moje drage, koje već godinama ne pamtim.

Spustio sam se nizbrdicom. Zašao među svijet. Nakon večernjeg ezana utažio sam

glad u radnji jednog džigerdžije. Pažljivo sam slušao što govori vlasnik prazne radnje, koji me

nutkao samilosno, kao da hrani mačku, prateći svaki moj zalogaj. Nadahnut njegovom pričom

12

i oboružan njegovim uputama, nakon što se dobro smračilo, zašao sam u jednu od uskih ulica

negdje iza Tržnice robova i tu pronašao kavanu.

Unutra je vladala gužva i bilo je vruće. Pripovjedač, sličan onima kakve sam često

viđao u Tebrizu i drugim perzijskim gradovima, samo što ih tamo ne zovu meddah nego

perdedar, bio se smjestio na jedno uzdignuto mjesto pokraj peći, razmotao i objesio na zid

jedan jedini crtež: žurno, ali vješto urađen crtež psa na grubu papiru pa, upirući svaki čas

prstom na njega, kroz usta tog psa pričao njegovu priču.

13

(3) Ja, pas

Kao što vidite, moji su kutnjaci tako oštri i dugi da mi jedva stanu u usta. Znam da mi

to daje zastrašujući izgled, ali mi se sviđa. Jednom je jedan mesar, gledajući koliko su mi zubi

veliki, rekao: "Joj, ovo nije pas, nego svinja!"

Tako sam ga ugrizao za nogu da sam na vrhovima zuba osjetio tvrdoću njegove

bedrene kosti na mjestu gdje mu završava debelo meso. Za jednog psa ništa ne može biti

toliko slasno kao kad, posve obuzet mržnjom i gnjevom, zarije zube u meso odurnog

neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se pred očima dok ispred mene glupavo

prolazi žrtva koja je zaslužila biti ugrizena, zubi mi bolno utrnu, i spontano počnem

zastrašujuće režati.

Ja sam pas, a budući da vi niste razborita stvorenja poput mene, pitate se može li jedan

pas govoriti. A opet, s druge strane, čini se da vjerujete priči u kojoj mrtvaci govore, a junaci

koriste riječi koje ne razumiju. Psi govore, ali za onog koji zna slušati.

Nekoć, u jednu od svojedobno najvećih džamija u nekoj prijestolnici, hajde, recimo,

neka to bude džamija na Bejazitu, došao neki neiskusan vaiz iz nekog provincijskog grada.

Možda ne bi trebalo otkriti njegovo ime. Zvat ćemo ga, recimo, hodža Husret, i zašto dalje

lagati: taj je vaiz bio svojeglav. Ali, koliko god mu je glava bila prazna, toliko mu je,

mašallah, jezik bio moćan. Svakoga bi petka toliko ganuo džemat da je bilo i onih koji bi se,

kad bi im suze presušile, onesvijestili ili bi im pozlilo. Pazite, neka se krivo ne shvati: ovaj

uopće nije znao zaplakati poput drugih vaiza jakih riječi. Naprotiv: dok su svi plakali, njemu

ni obrva ne bi zaigrala i vikao bi još glasnije, kao da grdi džemat. Valjda stoga što su voljeli te

njegove prijekore, svi su bostandžije, čuvari iz sultanove palače, halvadžije, skupine

14

najobičnije svjetine i mnogi vaizi poput njega postali njegovi pravi robovi. Eh, pa nije on pas,

nego običan čovjek koji je sisao svježe mlijeko; pred tom zadivljenom gomilom prilično se

izgubio, ali vidi: ima slasti u tome da se džemat zastraši do suza, a to može donijeti i više

kruha, pa je, prelazeći svaku mjeru, kazao:

«Jedini razlog skupoći, kugi i vojnim porazima jest taj što smo zaboravili islam

Poslanikova vremena, pa se ufamo i vjerujemo nekim drugim knjigama i lažima tvrdeći da je

to muslimanska vjera. Je li se i u doba Hazreti Muhameda učio mevlud? Je li za pokojnika

priređivana četrdesetnica i za njegovu dušu dijeljeni halva i lokumi? Je li u doba Hazreti

Muhameda učen Kur’an Časni uz makam, kao da je pjesma? Da li se itko uspinjao na minaret

i učio ezan oholo i umišljeno misleći kako mu je glas lijep, a arapski kao u pravog Arapina, i

pjevajući koketno, poput kakve žene? Idu na groblja pa zapomažu i očekuju pomoć od

pokojnika, obilaze turbeta pa se kao idolopoklonici klanjaju kamenju, ostavljaju platno i

zavjetuju se. Je li i u Muhamedovo doba bilo derviša koji su drugima dijelili takve savjete?

Duhovni učitelj tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postao je grešnik zaklevši se da je faraon

umro kao vjernik. Svi ti derviši, mevlevije, halvetije i kalenderije, koji uče Kur’an Časni uz

svirku te igraju i plešu govoreći kako se svi skupa, i djeca i golobradi mladići, mole - sve su

to nevjernici. Tekije im treba razoriti, raskopati im temelje sedam aršina duboko, a izvađeni

kamen potopiti u more, pa se tek tada na njihovu mjestu može klanjati namaz!»

Žesteći se još više, vikao je da mu je pljuvačka prskala iz usta:

«Hej, vjernici, zabranjeno vam je piti kavu! Naš Poslanik nikada je nije pio jer je znao

da ona umrtvljuje duh, razara želudac te donosi kilu i neplodnost i jer je shvatio da je to

šejtanska stvar. Sad su pogotovo kavane postale mjesta u kojima ljudi od razonode i bogataši

skloni uživanju posjedaju jedan uz drugog i izvode svakojake bezočnosti, pa bi te kavane

trebalo pozatvarati čak i prije nego tekije. Otkud siromasima novac za kavu? Idu u kavane i

15

pijući kavu budu tako omamljeni da posve izgube kontrolu nad sobom, pa tamo slušaju što im

govori nekakvo pseto, misleći da je to stvarno; a pas je, eto, baš taj koji ruži mene i našu

vjeru!», govorio je taj hodža Husret.

Ako dopustite, htio bih se osvrnuti na zadnje riječi tog vaiz-efendije. Vama je, dakako,

poznato da ti kojekakvi hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse uopće ne vole. Ako se mene

pita, to je povezano s pričom kako je Poslanik Muhamed, da ne bi probudio mačku koja je uz

njega zaspala, odsjekao dio svoje halje. Time što je taj znak pažnje ukazan mačkama, ali ne i

nama, te zbog našeg vječitog rata s tim stvorenjima čija je nezahvalnost poznata čak i

najglupljim ljudima, želi se reći da je Poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica tog

zlonamjerno iskrivljenog tumačenja jest ta da mi ne smijemo ni prići džamiji da im ne bismo

pokvarili abdest, kao i svi udarci motkama i metlama koje nam već stoljećima nanose

poslužitelji u džamijama.

Htio bih vas podsjetiti na jednu od najljepših sura iz Kur’ana Časnog, na suru o Kehfu.

Ne zbog toga što bi se među nama, u ovoj lijepoj kavani, nalazili nevjernici koji ne čitaju

Kur’an, nego da vam osvježim pamćenje:

U toj se suri govori o sedmorici mladića kojima je dodijao život među neznabošcima.

Sklonili su se u jednu pećinu i zaspali. Allah im je zapečatio uši i uspavao ih na točno tristo

devet godina. Kad su se probudili, jedan je od tih sedam mladića, otišavši među ljude, po

novčiću što ga je držao u ruci, a koji više nije vrijedio, shvatio da je u međuvremenu prošlo

toliko godina, pa su se svi tomu jako začudili. Podsjetit ću vas, iako nije moje da o tome

govorim, da se u osamnaestom ajetu te sure, koja govori o odnosu Boga i čovjeka, o

Njegovim čudima, prolaznosti vremena i o ugodi duboka sna, spominje jedan pas koji je

spavao na ulazu pećine Kehf, u kojoj su spavala ta sedmorica mladića. Jasno, svatko se može

ponositi time što mu se ime spominje u Kur’anu. Budući da sam pas, hvalim se tom surom i

16

nadam da će oni koji, poput spomenutog Erzurumlije, svoje neprijatelje oslovljavaju s "pasji

sin" doći pameti, inšallah!

Što je, dakle, izvor i temelj ovom neprijateljstvu prema psima? Zašto kažete da je pas

nečist i pogan, zašto, ako vam pas uđe u kuću, morate prema šartu sve temeljito, od vrha do

dna, izribati? Zašto se pokvari abdest onoga tko nas dodirne, a ako vam vlažna pseća dlaka

samo malo dotakne rub kaftana, zašto ga po šartu morate prati sedam puta poput kakvih

šašavih, živčanih žena? Samo su kalajdžije mogli izmisliti laž da je neku posudu, zbog toga

što ju je pas liznuo, potrebno ili baciti ili dati da se iznova pokositri. Ili možda mačke.

Kad su ljudi napustili sela, polja i nomadski život i nastanili se u gradovima, pastirski

su psi ostali na selu, pa smo od tad mi psi postali pogani. Prije islama jedan od dvanaest

mjeseci bio je pseći mjesec. A sad je pas postao nesrećonosac. U ove večernje sate ne bih

želio vlastitim problemima dosađivati vama, prijatelji, koji želite čuti neku poučnu priču: ja se

ljutim zbog trabunjanja tog vaiz-efendije protiv naših kavana.

Što biste izvoljeli reći ako kažem da se ne zna ni za oca tog Erzurumlije Husreta? A

meni stalno govore: kakav si ti pas, tvoj je tvorac neki meddah koji je u nekoj kavani objesio

crtež i priča priče, a ti, da bi ga zaštitio, laješ protiv tog vaiz-efendije, marš! Bože sačuvaj, ne

lajem ja ni protiv koga! Ja jako volim naše kavane. Znate li da mene ne muči to što sam

nacrtan na ovako jeftinu papiru, niti to što sam pas, nego kukam zbog toga što ne mogu sjesti

s vama kao čovjek i piti kavu. Ovakvi poput mene umiru za kavu i naše kavane... Ali, o čemu

ja to... Pogledajte, moj mi majstor lijeva kavu iz džezve. Nemojte pitati može li crtež piti

kavu, nego pogledajte: pas pije kavu lapćući.

Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid i razbistrila um, i pazite što mi pade

na pamet! Sultaniji Nurhajat, kćeri našeg preuzvišenog Padišaha, mletački je dužd poslao na

poklon hrpe svilenih tkanina, kinesko porculansko posuđe oslikano plavim cvjetovima, i znate

17

što još? Jedno koketno franačko∗ pseto, krzna mekšeg od svile i samura. Taj je pas bio tako

profinjen da je nosio i svileno crveno odijelce. Jedan je moj prijatelj ovo nekako doznao pa je

i meni rekao: to se pseto nije moglo ni pariti bez odijela. Ali, u toj su franačkoj zemlji svi psi

odjeveni. Priča se da se jedna jako plemenita franačka dama, kad je ugledala – ne bih sad

točno znao da li psa bez odijelca ili pseće spolovilo – onesvijestila pomislivši: "Ah, pa ta je

životinja gola!"

No, u toj franačkoj zemlji pas ima i svoga gospodara. Jadnim psima stave lanac oko

vrata pa ih šetaju ulicama stalno ih potežući i vukući ih jednog po jednog poput najbjednijih

robova. Ti ih ljudi zatim odvuku kući, pa ih čak uzimaju u krevet. Ne samo da se psi ne smiju

njuškati i pariti nego se čak ne smiju ni šetati u paru. Ako se sretnu na ulici, vezani lancima, u

tom žalosnom stanju pogledaju jedan drugoga tužnih očiju – eto, samo to smiju. A mi na

istambulskim ulicama ne hodamo pojedinačno, nego u čoporima i skupinama, ne priznajemo

nikakvog vlasnika i gospodara i napadamo, kad ustreba, prolaznike na putovima, uživamo

sklupčani na toplim mjestima, spavamo tiho i mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje hoćemo i

ujedamo koga hoćemo, no sve to ti franački nevjernici nikada ne bi mogli shvatiti. I nije da se

nisam pitao: protive li se možda upravo zbog toga štovatelji tog Erzurumlije da se na

istambulskim ulicama kao milostinja uz molitve psima baca meso te da se za njih podignu

vakufi? Ako je njihova namjera odnositi se prema psima neprijateljski i uz to okrutno kao

prema nevjernicima, upozoravam da je neprijateljstvo prema psima isto što i nevjerništvo

sâmo. Prigodom - nadam se - skoroga pogubljenja tih gadova, naši prijatelji dželati pozvat će i

nas da malo jedemo, kao što ponekad i učine da bi to bilo drugima za pouku.

Za kraj da ispričam ovo: moj prethodni gospodar bio je jedan veoma pravedan čovjek.

* Riječ Frenk (< perz. Freng < srlat. Francus = Franak, Francuz) u turskome jeziku najprije je označavao Saksonca, Germana ili Latina. Kasnije su je Osmanlije počeli rabiti kao opće ime za sve Europljane. Prevoditelji su se odlučili za taj arhaični naziv (hr. Franci, franački) da bi otklonili konotacije koje nose suvremeni termini «Europa» i «europski». U romanu se riječ «franački» može poistovjetiti i s pojmom «zapadni» ako se on promatra u kulturnoj i civilizacijskoj opreci s pojmom «istočni».

18

Kad bismo noću odlazili u razbojništva, podijelili bismo posao: kad bih ja počeo lajati, on bi

žrtvi prerezao grkljan pa se tako njezino zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi te

prijestupnike koje kazni isjekao, skuhao, pa bi i meni davao da jedem. Ja ne volim sirovo

meso. I dželat tog vaiza iz Erzuruma napokon će – inšallah – početi misliti i na to, pa neću

pokvariti želudac jedući posve sirovo meso toga gada.

19

(4) Proglasit će me ubojicom

Da su mi samo trenutak prije nego što sam ubio tu budalu rekli da bih mogao bilo

koga ubiti, ne bih povjerovao. Zbog toga se to moje nedjelo ponekad udaljava od mene,

polako, poput neke strane galije koja iščezava na obzoru. A ponekad se čak osjećam kao da i

nisam počinio nikakav zločin. Četiri su dana prošla otkako sam, i ne želeći, zatukao ubogog

Tankoćutog, koji mi je bio kao brat, pa sam se dosad već na to nekako i privikao.

Silno sam priželjkivao da mrski problem koji je preda me iskrsnuo uzmognem riješiti

tako da ne ubijem čovjeka, ali sam ipak shvatio da nema drugoga puta. Posao sam odmah

ondje dovršio i sav teret odgovornosti natovario na sebe. Nisam dopustio da se svi iluminatori

nađu u opasnosti zbog kleveta jednoga glupana.

Ali opet, teško se pomiriti s činom ubojstva. Ne mogu izdržati u kući pa iziđem na

ulicu, na ulici se ne mogu smiriti pa trčim u drugu ulicu, pa iz te u sljedeću i svaki put kad

ljudima pogledam u lice, vidim kako se jako mnogo njih smatra nevinima zbog toga što još

nisu dobili priliku da učine neko zlodjelo. Teško je povjerovati da je većina ljudi moralnija ili

bolja od mene samo zbog te zanemarive igre sreće i sudbine. Ako ništa, lica im izgledaju

gluplje jer još nisu počinili nikakav zločin, pa se, kao svi glupaci, samo doimlju

dobronamjernima. Četiri dana jurnjave po stambolskim ulicama nakon ubojstva onoga

bijednika bili su mi dostatni da shvatim da je svatko u čijim sam očima vidio bljesak

razboritosti, a na licu sjenu koju je bacala njegova duša, zapravo pritajeni ubojica. Samo su

glupaci nevini.

Dok sam se, recimo, večeras, u kavani negdje iza Tržnice robova, grijao toplom

kavom, gledao crtež psa u pozadini i, opustivši se, s ostalima smijao priči toga psa, obuzeo me

20

osjećaj da je i momak koji je sjedio uza me ubojica, poput mene. Mogao se on, kao i ja,

smijati meddahu, ali – ne znam zašto, da li stoga što mu je ruka bila bratski položena tik uz

moju ili po nemiru njegovih prstiju koji su držali findžan – u trenu mi je sinulo da je i on

mojega soja i, okrenuvši se iznenada, pogledao sam ga prodorno u oči. Prepao se, lice mu se

prenerazilo. Kad su se posjetitelji počeli razilaziti, neki ga je poznanik uhvatio pod ruku

rekavši:

"Pristalice hodže Nusreta upast će na kraju i ovamo."

Ušutkao ga je migom očiju. Njihov strah obuzeo je i mene. Nitko nikome ne vjeruje,

svatko od onog kraj sebe, u svakome trenu, očekuje nekakvu podlost.

Zahladilo je još više, a na uglovima ulica, podno zidova, snijeg se zadržao na tlu i

nagomilao. U mrklome mraku moje tijelo pronalazi put tek sluteći uske ulice. Katkad iz kućâ

čiji su ćepenci spušteni, a prozori pokriveni posve crnim kapcima, procuri slabašna svjetlost

uljanice koja unutra još uvijek gori, i njezin se treptaj razlijeva po snijegu; većinom pak ne

mogu razabrati nikakva svjetla, baš ništa, nego put nalazim osluškujući udarce batina noćnih

čuvara po kamenju, zavijanje čopora pobješnjelih pasa i jecaje koji dopiru iz kuća. Ponekad, u

ponoćnim satima, snijeg nekim čudesnim svjetlom, koje kao da izbija iz njega samoga, obasja

uske i zastrašujuće ulice i učini mi se da u mraku, među ruševinama i stablima, vidim aveti

koje već godinama Istambulu donose nesreću. A katkada se iz kuća začuju glasovi nesretnikâ:

ili hroptavo kašlju, ili šmrcaju, ili vrište plačući u snu, ili se pak muž i žena tuku među

uplakanom djecom.

Nekoliko sam večeri odlazio u kavanu slušati meddaha da bih se prisjetio onoga

sretnog života prije nego što sam postao ubojica, i da bih se malo razvedrio. Većina mojih

prijatelja iluminatora s kojima sam proveo cijeli život odlazi tamo svaku večer. Otkako sam

digao ruku na tu budalu, s kojom sam još od djetinjstva izrađivao iluminacije, ne želim više

21

vidjeti nikoga od njih. U životima te moje braće po poslu, koji se, kada se sastanu, ne mogu

suzdržati od ogovaranja, kao i u ozračju ovdašnje prijezira vrijedne razonode, mnogo je toga

što me tjera da se stidim. Da me ne bi zadirkivali kako sam digao nos, nacrtao sam čak i

nekoliko crteža za meddaha, iako ne vjerujem da će to zauzdati njihovu zavist.

Ali, imaju oni i zašto biti zavidni. U miješanju boja, izvlačenju rubova i slaganju

stranica, u izboru teme, crtanju ljudskoga lica, razmještanju mnogoljudnih ratničkih i lovačkih

prizorâ, u crtanju životinja, careva, brodova, konjâ, ratnikâ i ljubavnikâ, u pretakanju poezije

duše u crtež, pa čak i u pozlaćivanju, ja sam najbolji. Ne govorim vam ovo da bih se hvalio,

nego da biste me razumjeli. U životu majstora iluminatora zavist s vremenom postane

neizostavna, kao i boja.

Posred svoga hoda, koji zbog nespokoja postaje sve duži, nađem se ponekad oči u oči

s kojim od svoje posve prostodušne i čedne braće po vjeri i tada mi iznenada dođe ova čudna

misao: ako sad pomislim na to da sam ubojica, ovaj preda mnom pročitat će mi to na licu.

Zato se odmah natjeram misliti na nešto drugo: jednako kao što sam se u ranoj

mladosti, propadajući u zemlju od srama, trudio ne misliti na žene dok bih klanjao namaz. Ali,

za razliku od ovih mladenačkih kriza, tijekom kojih nikako nisam mogao izbiti iz glave

pomisao na vođenje ljubavi, zločin koji sam počinio mogu zaboraviti.

Svakako shvaćate da vam sve ovo pripovijedam zbog toga što je povezano s mojom

situacijom. Ako što u vezi s njom budem i pomislio, vi ćete shvatiti. A to me spašava od toga

da budem ubojica bez imena i identiteta, koji se kreće među vama poput aveti te spušta na

razinu nekog tamo zločinca koji se dao uloviti i kome će glava biti odrubljena. Dopustite mi

da i ne mislim baš o svemu, da ponešto sačuvam i za sebe; a neka se profinjene osobe poput

vas po mojim riječima i bojama potrude otkriti tko sam, kao da traže lopova prateći mu

tragove. A to nas pak dovodi do sada veoma bitna pitanja stila: Ima li iluminator svoj osobni

22

stil, sebi svojstvenu boju, ton i treba li ga imati?

Pozabavimo se jednim crtežom Behzada, majstora svih majstora i pîra iluminacije. Na

tu čudesnu ilustraciju koja, budući da prikazuje umorstvo, veoma dobro pristaje mojemu

stanju, naišao sam na stranicama jedne savršene, devedeset godina stare knjige nastale u

heratskoj školi, koja potječe iz knjižnice nekog perzijskog princa ubijenog u nesmiljenim

borbama za prijestolje; i to na stranicama na kojima je zapisana priča o Husrevu i Širin. Znate

kakav je bio kraj Husreva i Širin; neću vam ispričati Firdusijevu, nego Nizamijevu verziju:

Dvoje ljubavnika uzme se nakon mnogih pustolovina i nevolja, ali dijete Husrevove

bivše žene, mladi Širuje, poput šejtana je - ne ostavlja ih na miru. Oko toga princa zapelo je za

očevo prijestolje i njegovu mladu ženu Širin. I taj Širuje, za kojeg Nizami veli da su mu "usta

zaudarala lavljim smradom", iznađe načina, zarobi oca i zasjedne na njegovo prijestolje.

Jedne noći uđe u sobu u kojoj su spavali njegov otac i Širin te ih, pipajući u tami, nađe u

krevetu i zarije handžar u očeve grudi. Ocu će krv teći do zore i umrijet će na ležaju što ga je

dijelio s lijepom Širin, koja je spokojno spavala pored njega.

Ilustracija velikog majstora Behzada, jednako kao i ova priča, prikazuje istinski strah

koji u meni živi već godinama: osjećaj prestravljenosti kada se čovjek probudi usred noći i po

škripi shvati da u sobi u kojoj se ne vidi ni prst pred okom ima još nekoga! Zamislite da taj u

jednoj ruci drži bodež, a drugom vas ščepa za vrat! Svaki naslikani detalj: pažljivo i

profinjeno urešeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i okvirima, krivudave i okrugle šare

tepiha crvenog poput bezglasna krika iz vašeg stisnutog grla, žuti i modri cvjetovi izvezeni s

nevjerojatnom tankoćutnošću i radošću na predivnu jorganu koji bezdušno pritišće gola i

odurna noga vašeg ubojice u trenu kad vas ubija – sve to služi istome cilju: dok s jedne strane

naglašava ljepotu ilustracije koju promatrate, s druge vas podsjeća na to da je itekako lijepo

mjesto ta soba u kojoj umirete i taj svijet što ga napuštate. Osnovni smisao te ilustracije, koji

23

ćete razabrati dok je promatrate, jest da su i njezina ljepota i ljepota svijeta posve ravnodušni

na vašu smrt i da ste u trenucima smrti sami samcati, makar uz vas bila i vaša žena.

"Behzadova", rekao je prije dvadeset godina stari majstor dok smo zajedno gledali

knjigu u mojim drhtavim rukama. Lice mu nije bilo obasjano svjetlom svijeće pored nas, nego

užitkom promatranja. "Do te je mjere Behzadova, da joj njegov potpis i nije potreban."

I Behzad je toga bio svjestan pa potpis nije ostavio čak ni u nekom skrivenom kutku

svoga crteža. Prema mišljenju staroga majstora, u tom je Behzadovu stavu bilo osjećaja stida i

nelagode. Jer, istinsko je umijeće i majstorska vještina nacrtati nedostižno čudo, a opet, u tom

istom čudesnom prikazu, ne ostaviti nikakva traga koji će odati identitet samoga umjetnika.

Svoju sam jadnu žrtvu ubio na običan i brutalan način, na koji sam nadošao obuzet

smrtnim strahom. I svaki put kad bih se noću vratio na ono zgarište da provjerim nije li nakon

tog zlodjela ostao kakav trag koji bi mogao ukazati na mene, opsjedala su me pitanja stila.

Ono o čemu se obično govori kao o stilu zapravo je samo pogreška koja nas zavede da

ostavimo vlastiti trag.

Našao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to je zgarište gdje sam ubio čovjeka

s kojim sam prijateljevao dvadeset pet godina. Snijeg ga je sad prekrio i tako zametnuo sve

tragove koji bi se mogli prepoznati kao moj potpis. To pak potvrđuje da i Allah o pitanjima

stila i potpisa misli isto što i ja i Behzad. Allah nama, iluminatorima, ne bi ukazao takav znak

ljubavi da smo četiri noći ranije, ukrašavajući tu knjigu, čak i nehotice počinili neoprostiv

grijeh, kao što je tvrdila ta budala.

Kada smo Tankoćuti Efendija i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg još nije bio

padao. Čuli smo zavijanje pasa koje je kao jeka dopiralo iz daljine.

"Zašto smo došli ovamo?", pitao je jadnik. "Što mi to hoćeš ovdje pokazati u ovo

24

doba?"

"Tu je ispred jedna jama, a dvanaest koraka dalje od nje čuvam zakopani novac koji

sam godinama sakupljao", rekoh. "Ako nikome ne odaš ovo što sam ti kazao, nagradit ćemo

te i Tetak-efendija i ja."

"Ti, dakle, priznaješ da si od samoga početka bio svjestan svega što si napravio?",

upitao je uzbuđeno.

"Priznajem", slagah jer nije bilo drugog izlaza.

"Uviđaš li da je crtež što ste ga nacrtali veliki grijeh?", upitao je naivno. "On je

bogohuljenje, bezbožništvo za koje nitko ne bi smogao hrabrosti. Gorjet ćete na samome dnu

džehennema. Vaše muke i patnje nikada neće prestati. A i mene ste uvalili u to!"

Dok sam slušao njegove riječi, s užasom shvatih da bi mu jako mnogo ljudi moglo

povjerovati. Zašto? Zato što su te riječi imale toliku snagu i takvu privlačnost da čovjek i ne

htijući pokaže zanimanje za njih i poželi da se na sunce iznese istina i o drugim podlacima.

Već je ionako kolalo mnogo takvih glasina o Tetak-efendiji, zbog tajnosti knjige koju je dao

izraditi i novca koji je za nju davao. A posebice se prvi iluminator, majstor Osman, zgražao

nad tim. Pomišljao sam i na to da je ovaj moj brat u pozlaćivanju namjerno iskoristio te lažne

priče da potkrijepi svoje klevete. Koliko li je iskren bio?

Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas međusobno zavadile. Govorio je sasvim

otvoreno. Kao da me je nagovarao da zataškamo nekakvu krivnju kako bismo se zaštitili od

batina majstora Osmana, što smo činili i u godinama svoga šegrtovanja. Njegova mi se

iskrenost tada činila uvjerljivom. I kao šegrt širom bi otvarao oči, ali mu se tada još nisu bile

smanjile uslijed rada na pozlati. No, nikako se nisam htio prepustiti naklonosti prema njemu

jer je bio spreman sve izbrbljati drugima.

25

"Slušaj me", rekoh s usiljenom prepredenošću. "Mi radimo pozlatu, smišljamo rubne

ukrase, izvlačimo linije okvirâ, ukrašavamo stranice zlatnim nijansama tako da blistaju,

crtamo najljepše ilustracije, uresima razgaljujemo ormare i kutije. Sve to radimo već

godinama. To nam je posao. Kod nas naručuju ilustracije, kažu nam: nacrtaj u tom okviru

jedan brod, gazelu, nekog padišaha, pa takve ptice, pa ovakve ljudske figure, taj prizor iz

priče, pa neka bude tako i tako - i mi nacrtamo. Vidiš, ovaj je put Tetak-efendija rekao da

nacrtam jednoga konja, za svoju dušu. U tri sam dana nacrtao na stotine konja da bih, poput

velikih starih majstora, shvatio što znači crtež konja, onakav kakav bih sâmome sebe poželio."

Izvadio sam grubi samarkandski papir na kojemu sam, da bih izvježbao ruku, bio nacrtao niz

konjâ i pokazao mu. Zainteresirao ga je pa je, primaknuvši papir očima, na blijedoj mjesečini

počeo motriti konje nacrtane crnim tušem. "Stari majstori iz Širaza i Herata", rekoh, "govorili

su kako iluminatorova ruka mora pedeset godina neprestano crtati konja da bi na koncu mogla

nacrtati vjerodostojan crtež, onakav kakav Allah želi i vidi. A zapravo će, dodavali bi,

najljepši crtež konja biti nacrtan u mraku. Naime, u tih pedeset godina iluminator će oslijepiti

od neprestana rada, ali će njegova ruka sama od sebe nacrtati konja, po sjećanju."

Njegov nevini pogled, kojega se sjećam još iz našeg djetinjstva, zadubljeno je prelazio

preko konjâ što sam ih bio nacrtao.

"Od nas naručuju, a mi se trudimo nacrtati najtajnovitijeg, najnedostižnijeg konja,

onako kako su ga crtali stari majstori, samo toliko. Bilo bi nepravedno da nâs kasnije smatraju

odgovornima za ono što su sami naručili."

"Ne znam je li to točno", rekao je. "I na nama je odgovornost, i mi imamo slobodnu

volju. Ja se ne bojim nikoga osim Allaha. A On nam je dao razum da razlikujemo Dobro od

Zla."

Odgovor mu je bio na mjestu.

26

"Allah sve vidi i sve zna...", rekoh na arapskom. "Sigurno će shvatiti i to da smo ti, ja,

svi mi, obavili taj posao nesvjesni onoga što činimo. Kome ćeš prijaviti Tetak-efendiju? Ne

vjeruješ li da iza ovog posla stoji volja našega preuzvišenog Padišaha?"

Šutio je.

Mislio sam: je li mu doista mozak kokošji ili je, zbog nehinjena straha pred Allahom,

izgubio prisebnost pa blebeće gluposti?

Zastali smo pokraj jame. U tami sam mu u jednom trenu ugledao oči i shvatio da ga je

strah. Bilo mi ga je žao. Ali, natrag se više nije moglo. Molio sam Allaha da mi dade još jedan

dokaz da je taj čovjek preda mnom ne samo glupa kukavica nego i podlac.

"Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.

"A što ćete vi kasnije učiniti?"

"Reći ću Tetak-efendiji, spalit će crteže. Ta što bismo drugo mogli? Kad bi iz Nusret-

hodžina džemata dočuli da je o ovome bilo riječi, niti bismo mi ostali živi, niti radionica

čitava. Znaš li uopće ikoga od njih? Uzmi sad taj novac, da budemo sigurni da nas nećeš odati

njima."

"U čemu je novac?"

"U jednom starom ćupu za turšiju; ima sedamdeset pet mletačkih dukata."

Za mletačke dukate nije čudo, ali otkud mi ćup za turšiju pade na pamet? Bilo je toliko

glupo da je povjerovao. Tada sam se još jednom uvjerio da je Allah na mojoj strani: moj

prijatelj iz šegrtskih dana, koji je iz godine u godinu bivao sve pohlepniji za novcem,

oduševljeno je počeo odbrojavati korake u pravcu koji sam mu pokazao.

27

Pomislio sam tada na dvije stvari. Nema tu nikakva zakopanog mletačkog blaga! Ako

mu ne dam novac, ova će nas podla budala uništiti! U jednom mi je trenu došlo da tu podlu

budalu zagrlim i poljubim, kao što sam to katkad znao učiniti u vrijeme našeg šegrtovanja, ali

godine su nas toliko udaljile jednoga od drugog! Pitao sam se i kako će raskopati zemlju.

Noktima? Moje razmišljanje o svemu tome, ako se to može nazvati razmišljanjem, jedva da je

trajalo koliko treptaj.

Panično sam, s objema rukama, zgrabio veliki kamen koji je ležao pokraj jame.

Sustigao sam ga na sedmom, osmom koraku i svom snagom udario po potiljku. Kamen ga je

takvom brzinom, snagom i žestinom lupio u glavu da sam se u tom trenu trgnuo kao da je

moja, čak sam osjetio i bol.

I umjesto da tugujem nad tim što sam učinio, započeto sam htio što prije završiti. Jer,

na zemlji se počeo tako snažno trzati da se čovjek, htio ne htio, još više uspaniči.

Tek mnogo vremena nakon što sam ga gurnuo u jamu mogao sam pomisliti kako u

svemu tome što sam učinio ima neke užasne grubosti koja nikako, baš nikako ne pristaje

profinjenosti jednoga iluminatora.

28

(5) Ja sam vaš Tetak

Ja sam Karin Tetak-efendija, ali i drugi me zovu Tetak. Jednom davno Karina je majka

htjela da me on tako oslovljava, a kasnije su to ne samo Kara nego i svi drugi počeli koristiti.

Kara je počeo posjećivati našu kuću prije trideset godina, nakon što smo se nastanili u onoj

mračnoj i vlažnoj ulici u sjeni kestenovih i lipovih stabala, negdje iza Aksaraja. To je bila

naša kuća prije ove. Kad bih se, ako na vojne pohode s Mahmut-pašom krenem u ljeto, ujesen

vratio u Istambul, zatjecao bih Karu i njegovu majku sklonjene u sigurnosti naše kuće.

Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne žene. A ponekad bih, vrativši se kući u

zimskim večerima, nalazio njih dvije zagrljene kako se jadaju jedna drugoj, uplakanih očiju.

Njegov otac, koji je učiteljevao po malim, zabačenim medresama ne mogavši se skrasiti ni u

jednoj od njih, bio je naprasit i mrzovoljan čovjek, a prilično je i pio. Kara je tada imao šest

godina. Plakao je kad bi mu majka plakala i šutio kad ona šuti, a na mene, svoga tetka, gledao

je sa strahom.

Drago mi ga je sad vidjeti pred sobom kao svoga odlučnog, zrelog i uljudnog nećaka.

Poštovanje koje mi je iskazivao, pažnja s kojom bi mi poljubio ruku, način na koji mi je,

pružajući mi mongolsku mastionicu∗ što ju je donio na poklon, rekao kako je "isključivo za

crvenu boju", način na koji je učtivo sjedio preda mnom smjerno skupljenih koljena – sve me

to još jednom podsjetilo ne samo na to da je postao razuman i zreo čovjek, što je i sâm želio

biti, nego i na to da sam i ja starac kakav sam želio biti.

Sličan je svojemu ocu kojega sam vidio jednom ili dvaput: visok je i vitak, pokreti

* Prevoditelji su se odlučili za riječ mastionica kao značenjski širi pojam od posuđenice tintarnica (< njem. Tinte < lat. tincta «crnilo»). Naime, riječ mastionica izvedena je iz stare slavenske riječi mastь (= boja), a njezin značenjski ekvivalent, perzijska riječ hokka, baš i označava bočice u kojima su držane boje. Osim toga, riječ mastionica ima arhaičniji prizvuk negoli riječ tintarnica.

29

ruku i prstiju malko su mu nervozni, ali mu to lijepo pristaje. Način na koji je spuštao ruke na

koljena, pogledi kojima mi je, gledajući me ravno u oči dok sam nešto važno pripovijedao,

govorio: "Razumijem i slušam Vas s poštovanjem", i klimanje glavom prema skrivenoj

melodiji usklađenoj s ritmom mojih riječi – sve je to bilo veoma umjesno. Ja sada, u ovim

godinama, znam da istinsko poštovanje ne izvire iz srca, nego iz sitnih pravila i izraza

pokornosti.

Onih godina kada ga je majka, koja je u našoj kući vidjela nekakvu budućnost za

svoga sina, vrlo često i pod svim mogućim izgovorima dovodila ovamo, zbližili smo se jer

sam otkrio njegovu ljubav prema knjigama, pa mi je, kako su to nazivali ukućani, postao

'šegrt'. Objašnjavao sam mu kako su širaski minijaturisti, iscrtavajući liniju obzora visoko na

slici, izumili u Širazu jedan novi stil. Pripovijedao sam mu kako veliki majstor Behzad nije

nacrtao Medžnuna, ludog od ljubavi za Lejlom, u pustinji, skrhana, kako su to činili svi drugi,

nego u vrevi, među ženama koje kuhaju jelo, lože vatru pušući u žar i hodaju među šatorima,

ali da je time još više uspio naglasiti njegovu usamljenost. Govorio sam mu da većina

iluminatora koji su ovjekovječili trenutak kad Husrev promatra nagu Širin kako se u ponoć

kupa u jezeru, nije pročitala Nizamijevu poemu i kako je smiješno to što konje i odjeću

ljubavnikâ boje onako kako im se prohtije; ako nema volje da najprije pažljivo i s

razumijevanjem pročita tekst koji oslikava, objašnjavao sam, onda taj iluminator, osim plaće,

nema nikakva drugog razloga da uzme u ruke kalem i kist.

Sada s radošću primjećujem da je Kara usvojio i drugo temeljno načelo: Ako se ne

želiš razočarati u iluminiranje i umjetnost, nipošto ih ne smatraj svojom profesijom. Koliko

god nadaren i sposoban bio, novac i moć potraži negdje drugdje da se, kada za svoj rad i

umijeće ne budeš mogao dobiti odgovarajuću naknadu, ne bi ljutio na umjetnost.

Pričao je da su vrhunski iluminatori i kaligrafi iz Tebriza, koje je ponaosob poznavao

30

jer ih je bio angažirao za izradu knjiga za stambolske i provincijske paše i bogataše, zapali u

siromaštvo i beznađe. Ne samo u Tebrizu nego i u Mešhedu i Alepu mnogo se iluminatora

zbog neimaštine i nezainteresiranosti ostavilo ukrašavanja knjiga, pa su počeli izrađivati

crteže na samo jednom listu, kojekakva čuda kojima oduševljavaju franačke putnike, pa čak i

besramne scene. Čuo je da je knjiga koju je šah Abas poklonio našem Padišahu kad su u

Tebrizu sklopili mir sada rastavljena i da su njezine stranice počeli koristiti za neku drugu

knjigu. Navodno se indijski padišah Ekber dao u takvo razbacivanje novcima za jednu novu

veliku knjigu da su najsjajniji iluminatori Tebriza i Kazvina ostavili posao što im je bio u

rukama i požurili u njegovu palaču.

Dok mi sve to priča, ponekad, na dopadljiv način, ubaci i neke druge priče: na primjer,

zabavnu priču o lažnom Mehdiju, ili o tome kako su Safavidi, mira radi, dali Uzbecima svoga

glupavog princa kao taoca, pa onda opisuje paniku koja je bila obuzela uzbečku stranu nakon

što je taj dobio vrućicu i za svega tri dana umro, i pritom mi se smiješi. Ipak, po sjeni

skrivenoj u njegovim očima znam da još uvijek nije okončan problem kojeg se obojica bojimo

i o kojemu je tako teško progovoriti.

I Kara se, naravno, bijaše zaljubio u moju jedinu, lijepu kćer Šekuru,∗ poput svih

mladih muškaraca koji su posjećivali našu kuću, čuli ono što se o nama priča ili pak, makar i

izdaleka, znali da ona postoji. Možda mi to tada i nije izgledalo kao nekakva opasnost nad

kojom bi se trebalo zamisliti, jer je u to vrijeme svatko – mada je većina nikad nije ni vidjela

– bio zaljubljen u moju kćer, ljepoticu nad ljepoticama. No Karina ljubav bila je strasna ljubav

mladića koji je dolazio u našu kuću i tu bio prihvaćan s radošću i ljubavlju i kojemu se

pružala prilika da vidi Šekuru. Nije uspio prigušiti tu ljubav u sebi, kao što sam se ja nadao,

nego je učinio pogrešku otkrivši izravno mojoj kćeri snažan plamen kojim je izgarao.

* Prevoditelji su prihvatili lektorov prijedlog da iz praktičnih razloga turska imena i nazive navode u liku koji je prilagođen ustroju hrvatskoga jezika.

31

Nakon toga morao je prestati posjećivati našu kuću.

Mislim da je i Kara sada znao da sam svoju kćer, tri godine nakon što je on napustio

Istambul, u godinama kad je bila najljepša, udao za jednog spahiju i da je taj vjetropirasti

ratnik, nakon što ju je natjerao da mu rodi dva sina, otišao u rat i više se nije vratio te da su

prošle već četiri godine kako od njega nema ni traga ni glasa. Osjećam da on to nije doznao

zbog toga što se takve glasine i vijesti brzo šire Istambulom nego da je sve to otkrivao

gledajući me u oči u trenucima kad bi među nama zavladao muk. Shvaćam da čak i u ovom

trenutku dok baca pogled na Knjigu duše, rastvorenu na stalku, pažljivo osluškuje glasove

djece koja trčkaraju po kući jer zna da su prošle već dvije godine otkako se moja kći sa svoja

dva sina vratila u očev dom.

Najprije uopće nismo spominjali novu kuću, koju sam dao napraviti za Karina

izbivanja. Najvjerojatnije je da je Kara, kao i svaki ambiciozan mladić koji si je zamislio da

jednom stekne bogatstvo i čast, smatrao nepristojnim započinjati razgovor o tome. Ali opet,

čim je ušao u kuću, na stepenicama sam mu rekao kako je drugi kat još suši i kako će mi,

zbog kostobolje, preseljenje na drugi kat dobro doći. Osjećao sam čudan sram dok sam

spominjao taj drugi kat, ali opet, želim da znate sljedeće: i oni čije je bogatstvo mnogo manje

od mojega, čak i obični spahije koji posjeduju neznatan timar, uskoro će moći graditi

dvokatnice.

Bili smo u sobi koju sam zimi koristio kao iluminatorsku radionicu. Slutio sam da

osjeća Šekurino prisustvo u susjednoj prostoriji. Odmah sam otpočeo razgovor o glavnoj temi

pisma koje sam mu bio poslao u Tebriz pozivajući ga u Istambul.

"Jednako kao što ti u Tebrizu radiš s kaligrafima i minijaturistima, tako i ja pripremam

jednu knjigu", napisao sam mu. "Moj je naručitelj naš preuzvišeni Padišah, Uzdanica ovoga

svijeta. Budući da je knjiga tajna, Padišah mi je od glavnoga rizničara novac ishodio krišom.

32

O svemu sam se potanko dogovorio s najboljim majstorima iz Iluminatorske radionice našega

Padišaha. Jednome sam dao da nacrta psa, drugome drvo, jedan crta rubne ukrase i oblake na

obzoru, jedan pak konje. Želio sam da sve što sam im dao nacrtati predstavlja čitav svijet

našeg Padišaha, baš kao i na slikama mletačkih majstora. Ali to ne bi trebale biti slike

zemaljskih dobara, kako to prikazuju Mlečani, nego slike duhovnog bogatstva te radosti i

strahova u svijetu kojemu je gospodar naš Padišah. Ako naložim da nacrtaju Novac, to je zbog

prijezira prema njemu, a ako naručim Šejtana i Smrt – to je zato što ih se bojimo. Ne znam što

kažu glasine. Htio sam da našeg uzvišenog Padišaha i njegov svijet predstavljaju besmrtnost

njegova drveća, umor njegovih konjâ, razjarenost njegovih pasa. Želio sam da i moji

iluminatori po nadimku Roda, Maslina, Tankoćuti i Leptir izaberu temu po svojoj želji. Čak i

za najhladnijih i najružnijih zimskih noći potajno bi dolazio netko iz radionice našeg Padišaha

da mi pokaže što je nacrtao za knjigu."

"Ne mogu ti sada potanko pričati kakve smo ilustracije radili i zašto smo tako radili.

Ne stoga što to od tebe skrivam ili ti ne želim reći, nego zbog toga što još ni sâm zapravo ne

znam što bi te ilustracije trebale značiti. Ali znam kakve bi morale biti."

Četiri mjeseca nakon što sam Kari poslao pismo, dočuo sam od brijača iz ulice u kojoj

je bila naša stara kuća da se vratio u Istambul, pa sam ga pozvao k sebi. Znao sam da je u priči

koju mu kazujem obećanje i patnje i sreće koje će nas dvojicu povezati.

"Svaka ilustracija priča jednu priču", rekoh. "Da bi uljepšao knjigu koju čitamo,

iluminator nacrta najljepši prizor iz priče: trenutak prvog susreta dvoje zaljubljenih; prizor

kad junak Rustem odsijeca glavu sotonskoj zvijeri; Rustemovu bol u trenutku kad shvaća da

je stranac što ga je ubio njegov rođeni sin; Medžnuna ludog od ljubavi, u pustari i divljini,

među lavovima, tigrovima, jelenima i šakalima; Aleksandra kako tuguje jer je, pošavši prije

ratnog pohoda u šumu da mu ptice pretkažu budućnost, vidio kako je neki golemi orao

33

rastrgao njegovu šljuku... Naše oči, umorne od čitanja priče, odmaraju se na ilustracijama.

Ako je u priči nešto što sputava živost naših misli i snagu mašte, ilustracija nam odmah pruža

pomoć. Ilustracije su šareno cvijeće pričâ. Nitko ne može zamisliti sliku koja nema priču."

"Naime, mislio sam da ne može", nastavih gotovo s kajanjem. "Ali i to se može

napraviti. Kao izaslanik našeg Padišaha, prije dvije godine ponovno sam otputovao u

Veneciju. Tamo sam neprestano gledao portrete koji su naslikali talijanski majstori. Nisam

znao koji je prizor i iz koje je priče to što je naslikano, ali sam se trudio shvatiti sliku i

dokučiti njezinu priču. Ugledavši jednoga dana jednu sliku na zidu neke palače, ostao sam

zapanjen.

Ponajprije, bila je to slika jedne osobe, nekog poput mene. Neki nevjernik, dakako;

nije netko od naših. Ali, kad god bih ga pogledao, osjećao sam da sliči na mene. A opet, on mi

zapravo uopće nije bio nalik. Mesnato, okruglo lice na kojemu se jagodična kost uopće nije

nazirala i, k tomu, od moje jake čeljusti kod njega nije bilo ni traga. Uopće mi nije nalikovao,

ali bi mi, kad bih ga pogledao, srce nekako zaigralo, kao da je to moja slika.

Od mletačkog gospodina koji me proveo kroz svoju palaču doznao sam da je slika na

zidu slika njegova prijatelja, nekog plemića kao što je i on sâm. Na toj je svojoj slici dao

prikazati sve što mu je u životu bilo važno: posjed u krajoliku koji se pružao kroz otvoreni

prozor iza njega, selo i šumu čije su se boje prelijevale, pa se činilo kao da je prava. Na stolu

pred njim sat, knjige, Vrijeme, Zlo, Život, pero, karta, kompas, kutije i u njima zlatnici, i još

svašta, kojekakve sitnice i tko zna što sve ne, i ono što, jednako kao i na mnogim drugim

slikama, ne razumijem, ali slutim... Sjena džina, Šejtana i zatim, uz svojega oca, njegova kći,

lijepa kao san.

Kojoj je priči kao ures i dopuna bila napravljena ta slika? Dok sam je promatrao,

shvatio sam da je ta slika priča sâma za sebe. Ona nije bila dodatak priči, ona je bila nešto što

34

opstoji zasebno.

Slika pred kojom sam ostao tako začuđen nikako mi nije izlazila iz glave. Otišao sam

iz palače, vratio se u kuću u kojoj sam gostovao i cijelu noć mislio na nju. I ja bih se želio

tako moći naslikati. Ne, ta tko sam ja da o sebi tako govorim! Trebalo bi tako naslikati našega

Padišaha! Našega Padišaha treba tako naslikati, sa svime što mu pripada, sa svim stvarima

koje predstavljaju i okružuju njegov svijet! S takvom idejom mogla bi se oslikati jedna knjiga,

mislio sam.

Talijanski je majstor tog mletačkoga plemića tako dobro naslikao da odmah shvatiš da

je na njoj upravo taj plemić. Da toga čovjeka nisi nikada vidio i da ti kažu da ga nađeš u

mnoštvu, ti bi ga po toj slici mogao prepoznati među tisućama. Talijanski su majstori izumili

slikarske postupke i umijeća po kojima se svakoga čovjeka može razlikovati ne po odjeći ili

po ordenju, nego po crtama lica. Oni to zovu portret.

Ako ti lice samo jednom tako naslikaju, nitko ti više neće moći zatrti spomen. Onome

koji gleda sliku čini se kao da si uz njega, čak i kada si daleko. Pa i oni koji te za života

nikada nisu vidjeli mnogo godina nakon tvoje smrti gledat će te licem u lice, kao da stojiš

pred njima."

Dugo smo šutjeli. Kroz gornje okno maloga prozora, koje sam nedavno bio prekrio

komadom sukna natopljena pčelinjim voskom, a čije donje kapke nikada nismo otvarali,

probijala se drhturava, hladna svjetlost boje leda.

"Imao sam jednog iluminatora", rekoh. "Kao i drugi iluminatori, dolazio mi je krišom

zbog te tajne knjige za našega Padišaha, pa bismo radili do zore. On je izrađivao najbolje

pozlate. Jedne je noći jadni Tankoćuti Efendija otišao odavde, ali se kući nije vratio. Bojim se

da su ubili moga majstora pozlate..."

35

(6) Ja, Orhan

"Da su ga ubili?!", upitao je Kara.

Taj je Kara bio visok, mršav i pomalo strašan. Baš sam išao prema njima kad mu je

djed odgovorio: "Ubili su ga", i tad ugledao mene. "Što ti radiš ovdje?"

Ali, tako me je gledao da sam mu se bez ustezanja popeo u krilo, a on me odmah

spustio rekavši mi: "Poljubi Kari ruku!"

Poljubio sam mu ruku. Ni po čemu nije mirisala.

"Baš je mio", rekao je Kara i poljubio me u obraz. "Bit će on jednom pravi momak!"

"To je Orhan, šest mu je godina. Drugi je stariji, Ševket. Ima sedam godina. I jako je

tvrdoglav."

"Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", reče Kara. "Bilo je hladno, sve pod snijegom i

ledom, ali kao da se ništa nije promijenilo."

"Sve se promijenilo, sve je gore nego ranije", reče djed. "I to znatno." Zatim se okrenu

meni: "Gdje ti je brat?"

"Kod majstora."

"A zašto si ti ovdje?"

"Učitelj mi je rekao: Bravo! Ti sad možeš ići."

"Pa zar si se sâm vratio?", upitao je djed. "Brat te je trebao dovesti." Potom je Kari

36

objasnio: "Dva puta tjedno, nakon satova Kur’ana u mektebu, idu k jednom knjigoveži, mome

prijatelju. Šegrtuju kod njega, uče uvezivanje knjigâ."

"Voliš li i ti, kao tvoj djed, crtati?"

Šutio sam.

"Dobro", rekao mi je djed. "Hajde, ostavi nas sada da razgovaramo."

Toplina koja se širila od mangala bila je tako ugodna da nisam htio otići od njih.

Zastao sam na tren udišući miris boje i smole. I kava je mirisala.

"Ako se na drugačiji način crta, znači li to da se stvari drugačije i vide?", pitao je moj

djed. "Jadnoga pozlatara ubili su zbog toga. A usto, radio je pozlatu na stari način. Ne znam

čak ni jesu li ga ubili, naprosto je nestao. Pod nadzorom prvoga iluminatora, majstora

Osmana, rade na urešavanju jedne Surname za našega Padišaha. Svi rade kod svoje kuće.

Majstor je Osman u Iluminatorskoj radionici. Hoću da prvo odeš tamo i sve vidiš svojim

očima. Bojim se da su se međusobno zavadili i poubijali. Ti s nadimcima što im je još prije

nekoliko godina dao prvi iluminator Osman: Leptir, Maslina, Roda... Poći ćeš i posjetiti ih u

njihovim kućama... "

Umjesto da siđem niza stepenice, krenuo sam na drugu stranu. Iz sobe s ugrađenim

zidnim ormarom, u kojoj je inače spavala Hajrija, začulo se neko lupkanje pa sam ušao.

Unutra nije bila Hajrija, nego moja majka. Bilo joj je neugodno kad me vidjela. Napola je

stajala u ormaru.

"Gdje si bio?", upitala me.

A znala je gdje sam bio. Na poleđini ormara nalazio se jedan mali otvor. Kroz njega se

mogla vidjeti djedova radionica, a ako su vrata na njoj otvorena, i predvorje, potom, na drugoj

37

strani predvorja, djedova spavaća soba. Naravno, ako su i njezina vrata otvorena.

"Bio sam kod djeda", rekao sam. "A što ti, majko, radiš ovdje?"

"Zar ti nisam rekla da se ne ide k njemu kad ima goste?", grdila me, ali ne baš glasno,

jer nije htjela da je gost čuje. "Što su radili?", upitala je zatim umilnim glasom.

"Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onaj drugi ga je slušao."

"Kako je sjedio?"

Odmah sam sjeo na pod i oponašao gosta: Gle, majko, ja sam ti sad jako ozbiljan

čovjek; ja sad slušam djeda skupljenih obrvâ, i poput tog gosta jako ozbiljno i skladno klimam

glavom, kao da slušam mevlud.

"Idi dolje", rekla mi je majka. "Reci Hajriji neka dođe k meni. Odmah."

Sjela je, uzela u krilo drveni podložak za pisanje i počela nešto pisati na komadiću

papira.

"Mama, što to pišeš?"

"Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozoveš mi Hajriju?"

Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio, Hajrija je preda nj već bila stavila zdjelicu s malo

pilava priređena za gosta.

"Izdajice!", rekao mi je brat. "Otišao si, a mene ostavio s majstorom. Presavijanje

stranica i uvezivanje morao sam dovršiti sâm. Prsti su mi pomodrili."

"Hajrija, zove te moja majka."

"Istući ću te čim ovo pojedem. Dobit ćeš svoje za lijenost i izdaju!"

38

Čim je Hajrija izišla, brat je, ostavivši svoj pilav, pojurio na mene. Nisam uspio

pobjeći. Zgrabio me za ruku i počeo mi uvrtati zglob.

"Nemoj, Ševkete, nemoj! Joj, kako to boli!"

"Hoćeš li ikad više natovariti svoj posao na mene i pobjeći?"

"Neću!"

"Zakuni se!"

"Kunem se!"

"Zakuni se na Kur’an!"

"Kunem se na Kur’an!"

Svejedno me nije pustio. Odvukao me do sinije i oborio na koljena. Bio je toliko jači

od mene da je jednom rukom mogao jesti pilav, a drugom meni još jače uvrtati zglob.

"Ne muči opet brata, okrutniče!", povikala je Hajrija. Pokrivena lica, kretala je na

ulicu. "Pusti ga!"

"Ti se ne miješaj, robinjo!", rekao je brat. Još mi je držao ruku. "Kamo ćeš?"

"Idem kupiti limuna", odgovorila je.

"Lažljivice," reče brat, "ormar je pun limuna."

Bio mi je malo popustio ruku pa sam je istrgnuo, udario ga i zgrabio svijećnjak, ali se

on bacio na mene i oborio me poda se. Lupio se o svijećnjak, sinija se prevrnula.

"Vi ste mi kazna od Boga!", rekla je majka. Nije vikala da je gost ne bi čuo.

39

Kako je uspjela proći kroz predvorje i sići niza stube, a da je Kara ne opazi?

Razdvojila nas je. "Neprestano me sramotite, derani!"

"Orhan je danas lagao", reče joj Ševket. "Ostavio me kod majstora u poslu do grla i

pobjegao."

"Šuti!", reče majka i pljusnu ga.

Nije ga jako udarila pa nije ni zaplakao. "Hoću svog oca!", rekao je. "Kad se otac

vrati, uzet će crvenu sablju strica Hasana i mi ćemo se iz ove kuće vratiti k stricu Hasanu."

"Šuti!", naredila mu je majka. Odjednom se tako razljutila da ga je zgrabila za ruku i

odvukla do mračnog kuta popločana dvorišta. I ja sam pošao za njima. Majka je otvorila vrata

šupe i, spazivši i mene, rekla: "Ulazite obojica unutra!"

"Ali, mama, ja ništa nisam napravio!", rekao sam, ali sam ipak ušao. Zatvorila je vrata

za nama. Unutra nije bilo mračno kao u rogu, kroz drvene kapke okrenute stablu nara

prodirala je slabašna svjetlost, ali me je ipak bilo strah.

"Majko, otvori vrata!", zvao sam je. "Hladno mi je!"

"Ne cmizdri, kukavice!", rekao je Ševket. "Sad će otvoriti."

Majka je otvorila vrata. "Hoćete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. "Onda,

dobro. Dok Kara ne ode, sjedit ćete u kuhinji pokraj ognjišta i nećete ići gore."

"Tamo će nam biti dosadno", rekao joj je Ševket. "Kamo je otišla Hajrija?"

"Ti se u sve miješaš, već mi te je dosta", opomenula ga je majka.

Začulo se tiho rzanje konja iz konjušnice. Kasnije smo ga još jednom čuli. To nije bio

djedov konj, nego Karin. Obuzela nas je neka radost, kao da je sajmeni dan ili da sviće

40

bajramsko jutro. Majka se nasmiješila kao da je i nas željela nasmijati. Napravila je nekoliko

koraka i otvorila vrata konjušnice na ovoj strani dvorišta.

"Miiir!", oglasila se prema staji.

Vratila se, te nas odvela i posjela u Hajrijinu kuhinju, koja je zaudarala po masnoći, a

bilo je i miševa u njoj. "Nemojte da slučajno vidim da ste izišli odavde dok gost ne ode. I

nemojte se svađati da ne bi tko pomislio kako ste razmažena i zločesta djeca."

"Majko", rekao sam prije nego je zatvorila vrata. "Majko, nešto bih ti rekao: ubili su

djedova sirotog pozlatara."

41

(7) Ime mi je Kara

Čim sam prvi put ugledao Šekurino dijete, shvatio sam čega se na njezinu licu već

godinama krivo prisjećam. I Šekurino lice bilo je usko kao Orhanovo, a brada malo dulja nego

što sam je pamtio. Zbog toga su, naravno, i usta moje ljubljene morala biti manja i sitnija od

onih o kojima sam svih proteklih godina mislio. Potucajući se zadnjih dvanaest godina od

grada do grada od želje sam si u mašti predočavao njezina usta širim, a usne pristalijim, ali i

punijim i neodoljivim poput krupne sjajne višnje.

Da sam uza se imao sliku Šekurina lica, naslikanu u stilu talijanskih majstora, ne bih

se, dakle, negdje na sredini svoga dvanaestodišnjeg izbivanja morao osjećati kao beskućnik

stoga što se više nisam mogao prisjetiti lica svoje voljene, koja je bila ostala negdje daleko od

mene. Jer, ako ljubljeno lice živi u vama, naslikano u srcu, tada vam je čitav svijet dom.

Kada sam ugledao Šekurina sina, porazgovarao s njim, izbliza mu vidio lice i poljubio

ga, u meni se probudio nemir kakav nose nesretnici, ubojice i grešnici. Neki mi je unutarnji

glas govorio: "Hajde, pođi sad vidjeti Šekuru."

Neko sam vrijeme pomišljao da šutke prođem pokraj tetka i iziđem van, pa da sva

vrata prema predvorju – krajičkom sam oka izbrojio pet mračnih vrata, zajedno s onima koja

vode na stubište – da ih, dakle, sva, jedna po jedna, otvorim, sve dok ne nađem Šekuru. Ali, ja

sam dvanaest godina bio daleko od svoje voljene samo zato što sam u jednom trenu

nesmotreno i nepromišljeno otkrio što mi je na srcu. Sada sam se pritajio i čekao bez riječi te,

slušajući tetka, promatrao mindere na kojima je Šekura tko zna koliko puta sjedila i stvari

koje je tko zna koliko puta dotaknula.

Pričao mi je da sultan želi da ova knjiga bude završena za tisućitu godišnjicu Hidžre.

42

Naš Padišah, Uzdanica svijeta, htio je u tisućitoj godini muslimanskoga kalendara pokazati da

On i njegova država mogu koristiti franački stil jednako kao i sami Franci. Kako je Padišah k

tome dao izraditi i jednu surnamu, znao je da su iluminatori kojima je povjerio njezinu izradu

veoma zauzeti, pa je naredio da ne napuštaju svoje domove i da, umjesto u gužvi radionice,

rade u svojim kućama. Znao je, naravno, i to da potajno posjećuju moga tetka.

"Susrest ćeš prvog iluminatora, majstora Osmana", rekao mi je tetak. "Jedni pričaju da

je oslijepio, drugi da je posenilio. Po meni je on i slijep i senilan."

Iako tetak nije bio iluminator i iako to zapravo uopće nije bilo njegovo zanimanje, već

sama činjenica da je s Padišahovim dopuštenjem i poticajem priređivao i nadgledao izradu

jedne takve knjige neizbježno je morala pokvariti odnose između njega i starog majstora

Osmana, prvog careva iluminatora.

Dok sam se prisjećao djetinjstva, obraćao sam pozornost na predmete u kući. Još

uvijek sam se sjećao stvari koje sam vidio prije dvanaest godina: plavog ćilima izrađenog u

Kuli, koji je prekrivao pod, bakrene surahije, pladnja za kavu i bakrača, i findžanâ za kavu,

koji su preko Portugala stigli čak iz Kine, što je moja pokojna teta često s ponosom isticala.

Te stvari, jednako kao i stalak za knjige čiji su rubovi bili ukrašeni inkrustacijama od sedefa,

zidna vješalica za turbane i crveni jastuk od kadife, čije sam se mekoće prisjetio čim sam ga

dotaknuo, donesene su iz kuće na Aksaraju, u kojoj smo Šekura i ja zajedno proveli

djetinjstvo, i još su uvijek nosile nešto od sjaja sretnih iluminatorskih dana koje sam proživio

u toj kući.

Sreća i umjetnost. Želim da dragi čitatelji koji poklanjaju pozornost mojoj priči i

mojim patnjama uvijek imaju na pameti ova dva pojma kao polazne točke mojega svijeta.

Jednom sam ovdje bio veoma sretan, među knjigama, kistovima i crtežima. Kasnije sam se

zaljubio i bio protjeran iz toga raja. Tijekom godina u kojima sam izdržavao ljubavno

43

progonstvo mnogo sam mislio o tome koliko sam toga dužan Šekuri i svojoj ljubavi prema

njoj jer su me u mladosti naučile da život i svijet prihvaćam s optimizmom. Budući da, obuzet

dječjom naivnošću, uopće nisam sumnjao u to da će moja ljubav biti uzvraćena, bio sam

nepopravljivi optimist i na svijet sam gledao s tom životnom radošću, prihvaćajući ga kao

dobar. Eto, s takvim sam vedrim životnim stavom prihvatio i zavolio knjige, literaturu koju

mi je tetak tada preporučivao, predavanja koja sam slušao u medresi, iluminacije i crtanje.

Ali, koliko god sam taj prvi i najdragocjeniji dio svoga radosnog i suncem obasjanog

obrazovanja dugovao ljubavi koju sam osjećao prema Šekuri, toliko sam i sámome odbijanju

moje ljubavi dugovao svoje mračne spoznaje, koje su trovale to razdoblje: želju da se ugasim

i nestanem zajedno s plamenom koji je u ledenim noćima dogorijevao na ognjištima po

sobama karavansarajâ; snove koji su mi se ponavljali nakon ljubavnih noći i u kojima bih

gledao sebe kako zajedno sa ženom koja leži uza me propadam u pusti bezdan te pomisao da

sam nitko i ništa, da ne vrijedim ni pet para - sve je to bilo naslijeđe koje mi je predala

Šekura.

"Jesi li ti znao", pitao me tetak kasnije, "da će se naše duše nakon smrti moći susretati

s dušama onih koji na zemlji, u svojim posteljama, mirno i spokojno spavaju?"

"Ne, nisam."

"Nakon smrti čeka nas jedno dugo putovanje; zato me nije strah umrijeti. Strah me je

da ću umrijeti prije nego što dovršim knjigu za našega Padišaha."

Dok je jedan dio moga mozga nalazio kako sam u usporedbi sa svojim tetkom mnogo

snažniji, razumniji i pouzdaniji, drugi je pak bio zaokupljen previsokom cijenom kaftana što

sam ga kupio kad sam krenuo k ovom čovjeku, koji prije dvanaest godina nije dopustio da se

oženim njegovom kćeri, te opremom ukrašenom srebrom i izvezenim sedlom na konju kojega

44

ću uzjahati nakon što sad siđem niza stepenice i izvedem ga iz konjušnice.

Obećao sam mu da ću ga obavijestiti o svemu što doznam među iluminatorima.

Poljubio sam mu ruku, sišao stubištem i izišao na dvorište. Osjetio sam hladnoću snijega i

pomislio kako nisam ni dijete, a ni starac: s radošću sam osjećao svijet na vlastitoj koži. Dok

sam zatvarao vrata staje, zapuhao je vjetar. Vodeći na uzdama svoga bijelog konja s

popločane staze u dvorište, osjetih kako smo obojica zadrhtali: njegove snažne noge prošarane

nabreklim žilama, njegov nemir te naporno i mučno samoobuzdavanje – sve sam to

prepoznavao kod samoga sebe. Izišli smo na ulicu, i baš u trenu kad sam se spremao hitro

uzjahati konja i nestati u uskim ulicama poput konjanika iz priče, koji ode da se više nikada

ne vrati, preda me niotkuda iskrsnu veoma krupna žena, Židovka, odjevena u ružičasto od

glave do pete, sa zavežljajem u rukama. Bila je velika i široka, poput ormara, a opet tako hitra

i živahna, čak i koketna.

"Hej, junače, moj momče, vidim da si doista tako naočit kao što se priča", reče. "Jesi li

oženjen? Ili si još momak? Hoćeš li za svoju tajnu ljubav kupiti svileni rupčić od Ester,

najpoznatije ulične prodavačice u Stambolu?"

"Ne."

"A pojas od crvenog atlasa?"

"Neću."

"Ah, nemoj ti meni neću pa neću! Zar takav junak poput tebe, pa da nema zaručnicu ili

tajnu ljubav? Tko zna koliko djevojaka suznih očiju izgara od čežnje za tobom!"

U jednom joj se trenu tijelo izvinu poput gipka tijela kakva akrobata te se sa

začuđujućom gracioznošću privi k meni. Istoga časa u ruci joj se, kao da je mađioničar, stvori

45

nekakvo pismo. Munjevito ga zgrabih tako vješto kao da sam se godinama uvježbavao baš za

ovu priliku i strpah ga pod pojas. Bilo je to poveliko pismo; ispod pojasa, između slabina i

trbuha, osjećao sam ga kao vatru na svome sleđenu tijelu.

"Uzjaši konja i kreni lagano", rekla mi je prodavačica Ester. "Idi uz ovaj zid, pa skreni

u ulicu nadesno i nastavi mirnim korakom, ali kad dođeš do stabla nara, pogledaj kuću iz koje

si izišao, u prozor preko puta."

Nastavila je dalje svojim putem i začas nestala. Uzjahao sam konja, ali poput

početnika kojemu je to prvi put u životu. Srce mi je uzbuđeno udaralo, misli mi obuzeo nemir,

ruke mi nisu znale prihvatiti uzde, ali kad su mi se noge tijesno privile uz konja, zdrav razum i

vještina nadvladaše i konja i mene pa krenusmo baš onako kako me je uputila Ester: moj

pametni konj išao je mirnim korakom i mi lijepo skrenusmo u ulicu zdesna.

Tada pomislih da sam možda doista i privlačan. Da me, kao u pričama, gledaju žene iz

ove mahale, skrivene iza svakog kapka i svake rešetke na prozorima te mi se učini da će me

svakoga trena iznova zahvatiti onaj isti plamen. Zar je to ono što sam želio? Zar me opet

obuzima ista bolest od koje sam bolovao toliko mnogo godina? Odjednom iza oblaka granu

sunce i to me na trenutak zaprepasti.

Gdje je stablo nara? Zar je to ovo otužno, slabašno drvce? Da, to je! Na konju se

lagano okrenuh ustranu: točno preda mnom bio je jedan prozor, ali na njemu nije bilo nikoga!

Ta vještica Ester, prevarila me!

Tako sam mislio, kad se najednom uz tresak otvoriše prozorski kapci okovani ledom i

ja u prozorskome okviru koji je blistao na suncu nakon dvanaest godina, ugledah svoju lijepu

ljubav, njezino lijepo lice iza grana pokrivenih snijegom. Je li moja crnooka ljubav gledala

mene ili neki drugi život, daleko od mene? Nisam mogao razabrati je li bila žalosna ili se

46

smiješila, ili se, žalosna, smiješila. Konju moj nerazumni, ne slijedi ritam moga srca, uspori

malo! Ipak sam se mirno okrenuo u sedlu i s čežnjom gledao u nju sve do kraja, sve dok

tajanstveno, profinjeno i nježno lice nije nestalo iza bijelih grana.

Ovaj je naš susret – ja na konju, a ona na prozoru – toliko podsjećao na prizor, nacrtan

tisuću puta, u kojemu Husrev dolazi pod Širinin prozor, samo što je sada među nama bilo i to

žalosno drvce. To sam shvatio mnogo kasnije kada sam, otvorivši pismo koje mi je dala,

ugledao crtež što je bio u njemu i spoznao da izgaram od ljubavi, i to onakve ljubavi kakva je

prikazana u knjigama koje volimo i kojima se divimo.

47

(8) Zovem se Ester

Znam da sve vas živo zanima što je pisalo u pismu koje sam dala Kari. I mene je to

jako zanimalo pa sam zato sve i saznala. Vratite se, ako želite, na početak ove priče, kao da

njezine stranice listate unatrag i poslušajte: ispričat ću vam što se sve dogodilo prije nego što

sam mu predala to pismo.

Sada je predvečerje, i nas dvoje staraca, moj muž Nesim i ja, sjedimo kraj peći,

uzdišući i otpuhujući, u našoj kući u židovskoj mahali na izlazu iz Zlatnoga roga, i

pokušavamo se zgrijati bacajući drva na vatru. Ne obazirite se sad na to što ja za sebe kažem

da sam starica, jer kad na ruku objesim zavežljaj u kojemu su svileni rupčići, rukavice, plahte,

šarena platna za košulje dopremljena portugalskim brodovima, a među njih skrijem prstenje i

narukvice te đerdane i kojekakve sitnice – hoćete skuplje ili jeftinije – kojima će se mnoge

žene obradovati, tad je Istambul lonac, a Ester kutlača, i nema te ulice do koje ja neću stići.

Nema tog pisma ni trača koje ja nisam prenijela od jednih vrata do drugih, a pola istambulskih

djevojaka ja sam poudavala; ali nisam sad počela pričati o tome zato da bih se hvalila. Nego,

kao što rekoh, bilo je predvečerje i mi smo sjedili kad kuc-kuc! – netko pokuca na vrata – i ja

odem, otvorim, a preda mnom ona priglupa sluškinja Hajrija. U ruci joj pismo. Tresla se - ne

znam je li od zime ili od uzbuđenja - dok mi je pričala što želi moja Šekura.

Prvo sam pomislila da će to pismo trebati odnijeti Hasanu, pa sam se začudila. Šekura,

doduše, ima muža koji se nikada nije vratio iz rata ali, ako se mene pita, taj je nesretnik

odavna negdje zaglibio. Eto, taj ratnik koji se nikad neće vratiti kući, njezin muž, ima

pomamljenog brata koji se zove Hasan. Ali, shvatila sam da Šekurino pismo nije za Hasana,

nego za nekoga drugog. Ester je poludjela od znatiželje: što li piše u tom pismu? Na kraju sam

48

uspjela doznati.

Mi se baš najbolje i ne poznajemo, zar ne? Da budem iskrena, spopao me iznenada

nekakav sram i ustručavanje. Neću vam reći kako sam pročitala pismo. Možda me osuđujete i

prezirete zbog moje znatiželje, kao da i vi sami niste znatiželjni poput brijača. Dajte da vam

samo časkom prepričam ono što sam čula dok su mi čitali pismo! Ovako je pisala medena

Šekura:

"Kara-efendija, dolaziš u moju kuću zahvaljujući tome što si blizak s mojim ocem. Ali,

nemoj misliti da ćeš dobiti bilo kakav znak od mene. Mnogo se toga dogodilo otkako si otišao.

Udala sam se, imam dva krasna sina. Jedan od njih je Orhan, bio je maloprije u radionici pa

si ga vidio. Četiri su godine kako čekam muža, i ni na što drugo ne mislim. Možda se osjećam

usamljenom, beznadnom i nemoćnom s dvoje djece i starim ocem, možda i osjećam potrebu

za snagom i zaštitom koju bi mi mogao pružiti neki muškarac, ali neka nitko ne pomisli da bi

se mogao okoristiti ovim mojim stanjem. Zato te molim da više nikada ne zakucaš na naša

vrata. Već si jednom povrijedio moju čast i tada sam morala mnogo toga propatiti da bih je

obranila pred svojim ocem. Zajedno s pismom vraćam ti i crtež što si ga nacrtao i poslao mi

dok si još bio u oblacima. To činim zato da ne bi gajio nikakvu nadu, da ne bi krivo shvatio

bilo koji znak. Pogrešno je vjerovati da bi se čovjek mogao zaljubiti gledajući nekakvu sliku.

Neka tvoja noga više ne prijeđe naš prag; to bi bilo najbolje."

Jadna moja Šekura, ta nije ona neki muškarac, beg ili paša, da na kraju pisma udari

svoj raskošni pečat! Na dnu lista bilo je prvo slovo njezina imena, slično maloj plahoj ptičici,

samo to.

Pečat, rekoh. Sigurno se sad pitate kako ja otvorim i zatvorim pisma koja budu

zapečaćena. Ta pisma zapravo i nisu zapečaćena. Draga Šekura misli kako je Ester nepismena

Židovka pa ne može razabrati što piše u pismu. To je istina, ja sáma ne mogu čitati vaša

49

arapska slova, ali nađem nekoga tko će mi ih pročitati. A vaše pismo mogu sama savršeno

čitati. Zbunjeni ste, zar ne?

Objasnit ću vam to tako da će me razumjeti i najtvrđe glave.

Sve ono što jedno pismo treba prenijeti ne iskazuje se samo slovima. Jednako kao i

knjiga, i pismo se čita tako da mu se udiše miris, da ga se miluje i dodiruje. Zbog toga mudri

kažu: čitaj, da čujem što kaže pismo! Glupaci pak vele: pročitaj što u pismu piše! Prava

vještina nije u tome da se pročitaju samo slova, nego sve ono što pismo nosi. Poslušajte,

dakle, što je još rekla Šekura:

1. Ja, doduše, ovo pismo šaljem potajno, ali kako ga šaljem po Ester kojoj je to posao i

navika, dajem do znanja da mi baš i nije stalo do toga da ostane previše skriveno.

2. Pismo je presavijeno puno puta, poput muska-bureka, pa to još više ukazuje na

skrovitost i tajnovitost koju nosi. Međutim, ono je otvoreno. A k tome je uz njega i poveliki

crtež. Želi se dati privid da se zajednička tajna grčevito nastoji sačuvati. A tako ne izgledaju

pisma kojima se ljubav odbija, nego ona u kojima se na nju poziva.

3. A to i miris pisma potvrđuje. Taj miris, dovoljno zatajan da onoga tko uzme pismo

u ruke ostavi u dvojbi – je li ga to ona namjerno namirisala? – a opet dovoljno jak da ne može

ostati nezamijećen – je li to umjetni miris ili miris njezinih ruku? – bio je posve dostatan da

omami jadnika koji mi je čitao pismo. Pretpostavljam da će jednako tako djelovati i na Karu.

4. Ja sam Ester koja ne zna ni čitati ni pisati, ali znam ovo: po tome kako rukopis klizi,

po načinu na koji sva slova graciozno trepere kao na blagome povjetarcu, razvidno je da to

pero iz dubine svoje duše govori upravo suprotno, premda veli: «Jako žurim te pišem

nepažljivo ne pridajući ovom pismu neku veliku važnost.» Riječ ‘maloprije’, spomenuta uz

Orhana, trebala je dati do znanja da je pismo tada pisano, ali po pažnji koja izbija iz svakog

50

retka jasno je da je napisano prema ranije smišljenu planu.

5. Crtež priložen uz pismo prikazuje krasnu Širin kako gleda sliku lijepog Husreva i

tako se u njega zaljubljuje, kao što to govori priča koju čak i ja, Židovka Ester, dobro znam.

Sve istambulske žene i djevojke koje sanjaju o velikoj ljubavi obožavaju tu priču, ali ovo je

prvi put da sam vidjela da netko u pismu šalje crtež s tim prizorom.

Vama sretnicima koji umijete čitati i pisati često se dogodi ovo: osoba koja sama ne

umije pročitati pismo što ga je primila preklinje vas da joj ga vi pročitate. Sadržaj pisma tako

je potresan, ganutljiv i uznemirujući da vas njegova vlasnica, sva obuzeta stidom jer joj

postajete ortak u najintimnijim poslovima, srameći se i ustručavajući moli da joj ga još

jednom pročitate. Iznova čitate. Na kraju je pismo toliko puta pročitano da ga oboje znate

napamet. Nakon toga uzima pismo u ruke pa vas pita: "Je li tu rekao ovo?" i: "Piše li ovdje

ono?", i gleda u slova koja joj pokazujete vrškom prsta iako ih ne razumije. Gledajući te

djevojke kako, dok im suze padaju na list pisma, promatraju vitice slova složenih u riječi koje

ne mogu pročitati, ali ih znaju napamet, ponekad budem tako ganuta da bih ih najradije

zagrlila i poljubila, posve zaboravljajući na to da ih ni ja sama ne znam pročitati.

A ima i ovakvih bijednika, pazite da ne budete kao oni: Kada djevojka poželi uzeti u

ruku pismo da bi ga iznova dotakla i, iako ga ne razumije, vidjela gdje je rečena koja riječ, te

joj životinje kažu: "Što sad još hoćeš, pa ti ne znaš čitati, što ćeš sad opet gledati?!" Neki od

njih više i ne vraćaju pismo djevojci, kao da je njihovo, pa tad mene, Ester, zapadne da se

svađam s njima i vratim pismo natrag. Eto, tako sam dobra žena ja, Ester - ako vas volim, bit

ću vam i od pomoći.

51

(9) Ja, Šekura

Zašto sam se našla na prozoru upravo kad je Kara pod njim projahao na bijelom

konju? Zašto sam baš u tom trenu, kao da sam nešto naslutila, otvorila kapke na prozorima i

zašto sam ga, vidjevši ga kroz grane pokrivene snijegom, tako dugo, dugo promatrala? To

vam ni sáma ne mogu točno kazati. Ja sam poslala Hajriju da obavijesti Ester: znala sam,

naravno, da će Kara proći tim putem. U međuvremenu sam se sama uspela u sobu sa zidnim

ormarom, čije prozore zaklanjaju grane nara, da bih pregledala plahte u škrinjama. U jednom

mi je trenu došlo da otvorim prozor i kad sam, uzbuđena, svom snagom gurnula kapke, sobu

je najprije ispunilo sunce. Zastavši na prozoru našla sam se, kao zaslijepljena suncem, oči u

oči s Karom: bilo je to tako lijepo!

Odrastao je, postao zreo, oslobodio se onog nespretnog, nespretnog mladenačkog hoda

i proljepšao se. Gle, Šekura, reklo mi je tada srce, Kara nije samo pristao, pogledaj mu u oči:

srce mu je kao u djeteta, tako čisto, tako usamljeno. Udaj se za njega. Međutim, ja sam mu

već bila poslala pismo u kojem sam pisala posve suprotno.

Iako je bio dvanaest godina stariji od mene, znala sam još kao dvanaestogodišnjakinja

da sam od njega zrelija. U to vrijeme, umjesto da preda mnom stane uspravno, poput pravoga

muškarca, i kaže: napravit ću ovo ili ono, skočit ću odande ili uzverat ću se na ovo, on bi se,

kao da se svega srami, zakopavao u knjige i crteže pred sobom i tako skrivao. Kasnije se i on

zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crtež i tako obznanio svoju ljubav. Tada smo već oboje

bili odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, primijetila sam da me Kara više ne može

pogledati, osjetila sam da se boji da ću – pogleda li me u oči - shvatiti da je zaljubljen u mene.

Primjerice, rekao bi mi: "Hoćeš li mi dodati taj nož s drškom od slonovače?", ali bi pri tome

52

gledao nož, a kada bi kasnije i podigao pogled, ne bi me mogao pogledati u oči. Ako bih ga ja,

na primjer, pitala: "Je li ti fino to šerbe od višnje?", on mi ne bi mogao potvrditi da je lijepo

umilnim smiješkom ili izrazom lica, kao što to svi mi činimo kad su nam puna usta. "Da",

uzviknuo bi iz petnih žila kao da govori s gluhakom. Jer, od straha mi nije mogao pogledati

lice. U to vrijeme bila sam veoma lijepa. Svi muškarci koji su imali priliku vidjeti me bar

jednom, makar izdaleka, skrivenu iza zavjesa, iza odškrinutih vrata ili prekrivenu debelim

slojevima odjeće, svi bi se u mene zaljubljivali. Ne govorim vam ovo zato da bih se hvalila,

nego da shvatite moju priču i podijelite sa mnom moju muku.

U svima dobro poznatoj priči o Husrevu i Širin postoji jedan trenutak o kojemu smo

Kara i ja mnogo razgovarali. Šapur, Husrevov prijatelj, htio je da se Husrev i Širin zavole.

Kada je jednoga dana Širin, zajedno sa svojim dvorkinjama, krenula u šetnju izvan dvorca,

Šapur je krišom objesio Husrevovu sliku na granu jednoga od stabala pod kojima su se one

odmarale. Vidjevši sliku lijepog Husreva obješenu na stablu u tom prekrasnom vrtu, Širin se

zaljubi u njega. Nacrtano je mnogo crteža koje prikazuju taj trenutak, taj – kako bi to

iluminatori rekli – prizor, u kojemu Širin, začuđena i zadivljena, gleda Husrevovu sliku

obješenu na grani. Dok je Kara radio s mojim ocem, mnogo je puta vidio taj crtež, a dva-tri

puta ga je, ne dižući pogleda s njega, i precrtao, jednakog kakav je u originalu. Kada se

kasnije zaljubio u mene, nacrtao je još jedan, za sebe. Ali, na tom je crtežu umjesto Husreva i

Širin nacrtao sebe i mene, Karu i Šekuru. Da na crtežu ispod mladića i djevojke nije pisalo da

smo to mi, jedina bih ja to znala jer nas je i ranije, kad bismo se ponekad šalili, uvijek

prikazivao istim potezima, istim bojama: ja bih bila u plavom, a on u crvenom. Ovaj je put,

kao da to nije bilo dovoljno, ispod crteža Husreva i Širin napisao naša imena. Crtež je, kao

kakvo zlodjelo, ostavio na mjestu gdje je znao da ću ga naći i pobjegao. Sjećam se da je

promatrao kako ću reagirati na njega i što ću nakon toga učiniti.

53

Budući da sam jako dobro znala kako se ne bih mogla, poput Širin, zaljubiti u njega, u

početku sam šutke prelazila preko toga. U predvečerje tog ljetnog dana, kad smo se, po

Karinu povratku kući, nastojali osvježiti sokom od višnje rashlađenim komadićima leda koji

se navodno dopremao čak s Uludaga, rekla sam ocu da mi je Kara obznanio svoju ljubav.

Kara je u to doba tek bio završio medresu. Predavao je po zabitim mahalama i – više zbog

nastojanja mojega oca nego zbog toga što je to sâm želio – pokušavao se približiti veoma

moćnom i uglednom Naim-paši. Prema riječima mojega oca previše je lebdio u oblacima. Moj

otac, koji se mnogo mučio ne bi li Kari nekako izborio mjesto kod Naim-paše – za početak

barem pisarsku službu – i koji je govorio kako se Kara oko toga ne trudi te da se nerazborito

ponaša, te je večeri, misleći na nas rekao: "Ipak je previsoko ciljao taj siromašni nećak." I, ne

obraćajući pozornost na moju majku dodao: "Ipak je pametniji nego što smo mislili."

S tugom se sjećam svega što je moj otac učinio u danima koji su slijedili, kako sam se

tada držala daleko od Kare i kako je on prestao posjećivati najprije našu kuću, a zatim i čitavu

četvrt, ali vam o tome ne želim pričati: bojim se da biste zamrzili moga oca i mene. Vjerujte

mi, nismo imali drugog izlaza. U takvim slučajevima razboriti ljudi shvate da je ljubav bez

nade jednostavno beznadna, uvide gdje su granice svijeta srca koje ne priznaje pravila, pa

svemu tome učine kraj otmjenom izjavom: "Nismo jedno za drugo." Ili kratko i jasno: "To je

naprosto tako moralo biti." Napomenula bih da je moja majka nekoliko puta zamolila: "Barem

nemojte djetetu slomiti srce." Kara, kojega je moja majka još držala djetetom, imao je tada

dvadeset četiri godine, a ja sam bila upola mlađa. Kako je otac Karinu ljubavnu izjavu

smatrao drskom, moguće je i da se namjerno oglušio na majčinu molbu.

Ako ga i nismo bili posve zaboravili u doba kada smo dočuli vijest da je otišao iz

Istambula, iz svojih smo ga srcâ zasigurno bili protjerali. Budući da godinama ni iz jednoga

grada nismo dobili nikakve vijesti o njemu, mislila sam da je ispravno da crtež koji mi je

54

nacrtao i pokazao sačuvam kao uspomenu iz djetinjstva i znak našeg djetinjeg prijateljstva.

Da ga ne bi prvo moj otac, a kasnije i moj muž-ratnik pronašli, uzbuđivali se zbog njega i bili

ljubomorni, riječi Šekura i Kara napisane u dnu crteža majstorski sam prekrila tako da je

izgledalo kao da je netko na njih slučajno kapnuo malo Hasan-paša crnila mojega oca, a

zatim od kapi naslikao cvjetove. Ako među vama - budući da sam mu danas taj crtež poslala

nazad - ima onih koji moje neočekivano pojavljivanje na prozoru pred njim žele iskoristiti

protiv mene, možda će se sada malo posramiti, malo zamisliti.

Nakon što sam se dvanaest godina kasnije iznenada opet našla pred njim, neko sam

vrijeme ostala ondje, na prozoru, obasjana rumenilom večernjeg sunca, i s čuđenjem, sve dok

nisam dobro promrzla, promatrala kako bašča na toj svjetlosti poprima blago crvenkastu, a

potom narančastu boju. Nije bilo ni daška vjetra. Uopće me nije brinulo što bi rekao neki

prolaznik na ulici, ili moj otac, da su me vidjeli kako stojim pred otvorenim prozorom; ili

Kara, da se vratio na konju i prošao ispred mene. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih kćeri s

kojima sam jednom tjedno uz smijeh i šale odlazila u hamam – ona koja se uvijek i smije i

veseli i, pored toga, u najnezgodnijem trenutku izgovara sasvim neočekivane riječi – rekla mi

je jednom da ni sâm čovjek nikada ne može znati što u tom trenutku točno misli. Ja mislim

ovako: ponekad nešto kažem i shvatim da sam upravo to mislila dok sam govorila, ali čim to

shvatim, tad kategorično mislim suprotno.

Bila sam veoma žalosna zbog toga što je jadni Tankoćuti Efendija, slično kao i moj

muž, netragom nestao. On je bio jedan od iluminatora koje je moj otac pozivao u kuću i koje

sam sve, svakoga posebno – vama to neću tajiti – potajno promatrala. Bio je među njima

najružniji i najsiromašniji duhom.

Zatvorila sam prozorske kapke, izišla iz sobe i spustila se u kuhinju.

"Majko, Ševket te nije poslušao", rekao je Orhan. "Izišao je iz kuhinje i kroz otvor

55

promatrao Karu dok je izvodio konja iz staje."

"Pa što!" uzvikne Ševket držeći u ruci tučak havana. "I mama ga je gledala kroz mali

otvor u ormaru."

"Hajrija", rekoh. "Ispeci im do večeri kruh s marcipanom i šećerom, na malo masnoće.

Orhan je poskočio od radosti, a Ševket je šutio. Dok sam se uspinjala uza stepenice,

sustigli su me vičući, i dok su me obilazili kloparajući po stubama i radosno se gurkajući,

rekoh im: "Polako!", smijući se i sama glasno. "Vi, vragolani!" Obojicu sam lagano lupnula

po nejakim leđima.

Kako je divno u predvečerje biti kod kuće zajedno s djecom! Moj se otac u tišini već

bio predao knjizi.

"Otišao vam je gost", rekoh. "Nadam se da vas nije zamorio."

"Nije", reče. "Zabavio me je. Pun je poštovanja prema svojemu Tetku, kao i nekada."

"Lijepo."

"Ali i oprezan i proračunat."

Ovo je rekao manje zbog toga da bi vidio kako ću ja reagirati, a više zato da bi ovaj

razgovor priveo kraju u ozračju koje je bilo omalovažavajuće po Karu. Da je to bilo neko

drugo vrijeme, moj bi mu britki jezik već znao uzvratiti. Ovaj sam put pomislila na toga

čovjeka, i na to da još uvijek jaše na svome bijelom konju, i ustreptala.

Kasnije sam se, ni sáma ne znam kako, našla u sobi s ugrađenim ormarom, u zagrljaju

s Orhanom. I Ševket nam se pridružio. Načas su se malo gurkali. Pomislih: započeli su svađu,

kad se u istom trenu sve troje strovalismo na divan. Mazila sam ih kao štenad, ljubila im

56

zatiljak i kosu, privijala ih na grudi osjećajući njihovu težinu na svojim dojkama.

"Uh," rekoh, "kose vam ne mirišu. Sutra ćete s Hajrijom u hamam."

"Ja više ne želim ići u hamam s Hajrijom", reče Ševket.

"Jesi li ti to već odrastao?», uzvratih.

"Mama, zašto si u toj lijepoj ljubičastoj košulji?", pitao je Ševket.

Otišla sam u sobu i skinula ljubičastu košulju. Odjenula sam svijetlozelenu, onu što je

inače nosim. Smrzavala sam se dok sam se preodijevala, sva sam se tresla, ali sam osjećala

vatru na svojoj koži i živu snagu svoga tijela. Crvenilo što sam si bila nanijela na obraze

izbrisalo se i razmazalo dok sam se grlila i ljubila s djecom te sam ga do kraja razmazala

navlaživši dlanove pljuvačkom. Znate, svi naši rođaci, žene koje srećem u hamamu i svi koji

me vide uvijek mi govore da izgledam kao mlada, šesnaestogodišnja djevojka, a ne kao

vremešna dvadesetčetverogodišnja žena i majka dvoje djece. Hoću da im vjerujete, da i sámi

u to povjerujete - shvaćate li? - inače vam više neću pripovijedati.

Nemojte smatrati čudnim to što s vama razgovaram. Godinama pregledam crteže po

očevim knjigama tražeći na njima likove ženâ, ljepoticâ. Ima ih, doduše rijetko, i uvijek

izgledaju sramežljivo, smjerno; gledaju preda se ili, u najboljem slučaju, jedna u drugu, a i

tada kao da mole za ispriku. Nikada kao muškarci, ratnici i carevi ne gledaju na svijet

ponosno, uzdignute glave. Ali u jeftinim, nabrzinu oslikanim knjigama, zahvaljujući

nesmotrenosti njihovih iluminatora, oči nekih ženskih likova ne gledaju u zemlju, pa čak ni u

bilo što drugo na slici – ne znam, recimo u nekakav pehar ili u ljubavnika – nego ravno u

čitatelja. Uvijek sam razmišljala o tome tko li je taj čitatelj kojeg gledaju.

Sva se naježim kad se sjetim knjigâ starih dvjesto godina, sačuvanih još iz Timurova

57

vremena, i svezaka koje radoznali nevjernici odnose čak u svoje zemlje položivši za njih

zlato: možda će jednoga dana i ovu moju priču jednako tako slušati netko iz neke daleke

zemlje. Ne leži li u tome želja da se uđe u knjige, ne daju li svi sultani i veziri kese i kese zlata

sastavljačima knjiga koje govore o njima i koje su im posvećene? Kada me obuzme to

uzbuđenje, i ja poželim – jednako kao one lijepe dame koje jednim okom promatraju život

unutar knjige, a drugim onaj koji teče izvan nje – poželim, dakle, razgovarati i s vama koji me

promatrate tko zna odakle i iz kojega vremena. Ja sam lijepa, pametna sam i sviđa mi se to što

me promatrate. Ako ponekad i ubacim pokoju laž, to je samo zato da ne biste stekli krivi

dojam o meni.

Možda ste osjetili, moj me otac veoma voli. Prije mene imao je tri sina, ali ih je Allah

jednog po jednog uzeo k sebi, a mene, djevojčicu, nije dirao. Moj je otac uvijek bdio nada

mnom, ali se ipak nisam udala za čovjeka kojega mi je on izabrao: pošla sam za jednog

spahiju kojega sam ugledala – i zavoljela. Da se moj otac pita, čovjek za kojega bi me on dao

morao bi biti najveći učenjak, razumjeti se u kaligrafiju i umjetnost, u svojim rukama držati

moć i vlast i k tome biti bogat kao Harun,∗ a budući da se takvog izabranika nije moglo naći

čak ni u očevim knjigama, trebala sam i dalje sjediti kod kuće i čekati. Ljepota mojega

budućeg muža bila je nadaleko čuvena; ja sam mu preko posrednika poslala poruku pa je

iznašao priliku i stvorio se preda mnom kad sam se jednom vraćala iz hamama: iz očiju mu je

izbijala vatra i ja sam se istog trena zaljubila. Bio je ljepotan crne kose, snježnobijele puti i

zelenih očiju; imao je snažne ruke, ali je zapravo uvijek bio nevin i tih, kao uspavano dijete.

Meni se činilo da jedva primjetno zaudara na krv, valjda zato što je svu snagu trošio ubijajući

u ratovima i sakupljajući plijen, ali je kod kuće bio nježan i miran kao žena. Moj ga je otac

smatrao siromašnim ratnikom i pristao me dati njemu tek kad sam zaprijetila samoubojstvom,

a on je junački jurio iz boja u boj i ostvarivao najveće podvige pa je tako postao vlasnikom

* Hârûn ar-Rašîd, glasoviti abasidski kalif (op. prev.).

58

timara od deset tisuća akči, posjeda na kojemu su nam svi zavidjeli.

Kad prije četiri godine nije došao kući zajedno s vojskom što se vraćala iz rata sa

Safavidima, mene to u početku nije uznemiravalo. Ratujući postajao je sve iskusniji, sâm je

pripremao pohode, donosio sve više i više plijena, dobivao sve veći i veći timar i obučavao

sve više i više vojnika. Bilo je svjedokâ koji su pričali da se sa svojim vojnicima odvojio od

pješačkih odreda vojske i otišao u brda. U početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti,

ali sam se tijekom dvije godine polako navikla na njegovu odsutnost te sam se, uvidjevši kako

je Istambul pun žena sličnih meni, žena kojima su muževi ratnici nestali, pomirila sa svojim

stanjem.

Noću smo djeca i ja u našem krevetu plakali čvrsto zagrljeni. Da bih zaustavila njihov

plač, govorila sam im laži, primjerice: taj i taj je rekao, a postoji i dokaz, da će im se otac

vratiti prije nego grane proljeće; oni bi te laži kasnije prenosili drugima pa bi se tako širile od

usta do usta i, preinačene i napuhane, opet vratile k meni kao radosne novosti, i ja bih, prije

svih ostalih, u njih povjerovala.

Živjeli smo na Čaršikapiji, u jednoj unajmljenoj kući, zajedno s ocem mojega muža,

koji je bio Abhaz i ponašao se veoma uglađeno iako je život proveo u bijedi, i s muževljevim

bratom, koji je imao zelene oči kao i njegov otac. Kad je moj muž, stožer kuće, nestao,

nastupila su za nas teška vremena. Moj je svekar prestao raditi kad se njegov stariji sin

obogatio u ratovima, ali se sada, u toj životnoj dobi, vratio svome zanatu - proizvodnji i

prodaji zrcala. Hasan, neoženjeni brat mojega muža, radio je u carinarnici i kako se

povećavala suma novca koji je kod kuće slagao, sve se bolje uživljavao u ulogu glave kuće.

Jedne su zime, zbog straha da neće smoći novac za najam kuće, robinju koja je obavljala

kućne poslove žurno odveli na sajam i prodali te su nakon toga tražili od mene da obavljam

njezine poslove: da radim u kuhinji, perem rublje, pa čak i da idem na tržnicu u nabavku.

59

Nisam se usudila pitati otkud bih ja mogla biti žena za takve poslove, nego sam, progutavši

ponos, sve to obavljala. Ali kad je Hasan, ostavši sada bez robinje koju je noću odvodio u

svoju sobu, počeo navaljivati na moja vrata, nisam znala što bih učinila.

Mogla sam se, naravno, odmah vratiti ovamo, u očevu kuću, no po kadijinu je

tumačenju moj muž zakonski još uvijek bio živ, pa ako razljutim muževu svojtu, mene i moju

djecu prisilno bi mogli ne samo vratiti u muževljevu kuću nego i mene i mojega oca, koji bi

me zadržao u svojoj kući, kazniti i poniziti. Zapravo, mogla sam se i predati Hasanu, koji je

bio mnogo čovječniji i razboritiji od mojega muža i koji je - znala sam to, naravno - bio i

veoma zaljubljen u mene. Ali, da sam to kojim slučajem nepromišljeno učinila, ne bih postala

njegova žena, nego – sačuvao me Bog! – njegova robinja. Jer, ni oni nipošto nisu htjeli da

kadija proglasi smrt mojega muža bojeći se da ću tražiti svoj dio nasljedstva i da ću ih čak i

napustiti i vratiti se svojemu ocu. Ako moj muž - po kadijinu tumačenju - nije bio mrtav, tada

se, naravno, nisam mogla udati za Hasana; no budući da se, jednako tako, nisam mogla udati

ni za bilo koga drugog i da me je ta situacija vezivala za njihovu kuću i za taj brak, to da mi je

muž «nestao» i neizvjesno stanje kojemu se nije naziralo kraja, sve je to po njihovu mišljenju

trebalo prihvatiti kao takvo. Jer, ne zaboravite: ja sam im obavljala sve kućne poslove, od

kuhanja do pranja, a usto jedan je od njih bio i ludo zaljubljen u mene.

Najbolje rješenje za mojega svekra i Hasana bio je moj brak s Hasanom, ali se za to

najprije trebalo nagoditi sa svjedocima, a zatim nagovoriti kadiju. I tako, budući da bi najbliži

mojega muža, otac i brat, bili suglasni s tim i kako se više ne bi mogao naći nitko tko bi se

usprotivio tome da moj muž bude proglašen mrtvim, i kadija bi tobože povjerovao izjavi

lažnih svjedoka, potplaćenih s dvije-tri akče, kako su na bojištu vidjeli njegovo tijelo. Najveći

problem bio bi kako uvjeriti Hasana da neću napustiti kuću nakon što postanem udovica, da

neću tražiti nikakvo nasljedstvo niti novac zbog toga što ću se udati za njega i da ću se, što je

60

još važnije, za njega udati svojom voljom. Dakako, znala sam: najbolji način da potaknem

Hasana na sve to bio je spavati s njim i tako mu uvjerljivo dokazati da sam to morala učiniti

ne zato da dobijem razvod, nego stoga što ga istinski volim.

Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Bio je osam godina mlađi od

moga nestalog muža; dok je suprug bio kod kuće, on mi je bio poput brata, pa me je taj

osjećaj njemu približio. Voljela sam njegovo nezahtjevno, ali strastveno držanje, uživanje u

igri s mojom djecom i poglede pune čežnje koje mi je ponekad upućivao kao da sam čaša

hladnoga šerbeta od višnje, a on netko tko u tom trenu umire od žeđi. Ali, s druge strane,

znala sam i to da bih se morala mnogo potruditi da zavolim nekog tko ne zazire od toga da

perem rublje i da hodam po tržnicama poput kakve robinje ili služavke. Tih dana, kad sam

odlazila u očinsku kuću i dugo plakala gledajući lonce, kuhinjske posude i findžane, i tih noći

što smo ih djeca i ja provodili zagrljeni da bismo ohrabrili jedni druge, Hasan mi nije dao

priliku da ga zavolim. Nije mogao povjerovati da bih se mogla zaljubiti u njega niti da se na

taj način može ishoditi put do našega braka pa se, uslijed nedostatka samopouzdanja, ponašao

nepristojno i bezočno. Dva-tri puta navalio je na mene, ljubio me i milovao, govorio kako mi

se muž neće vratiti i kako će me ubiti, prijetio mi, plakao poput djeteta te sam na koncu

shvatila da se neću moći udati za njega jer ta njegova naglost i uzbuđenost nisu ostavljali

dovoljno vremena da se razbukta istinska i plemenita ljubav, onakva o kakvoj govore legende.

Kada je jedne noći pokušao provaliti vrata sobe u kojoj sam spavala s djecom, skočila

sam iz kreveta i, ne misleći na to da bih mogla uplašiti djecu, zavikala iz sveg grla da su nam

u kuću ušli zli džini. Probudila sam svekra i tako Hasana, kojeg još uvijek nije bila popustila

strast, svojim zapomaganjem i strahom od džina prokazala njegovu ocu. Slušajući moju

besmislenu dernjavu i nepovezanu priču o džinima, razboriti je starac postiđeno shvatio ružnu

istinu: jedan je njegov sin, pijan, besramno nasrnuo na ženu njegova drugog sina, majku dvoje

61

djece. Šutio je kad sam rekla da više neću spavati nego ću do jutra sjediti pred vratima i čuvati

svoje sinove od džinova. Kada sam ih ujutro obavijestila da na duže vrijeme odlazim s djecom

u rodnu kuću njegovati bolesna oca, pomirio se s porazom. Vratila sam se u očevu kuću

ponijevši sa sobom nekoliko predmeta kao uspomenu na bračni život: uru sa zvonom iz

Ugarske, ratni plijen što ga moj muž nije htio prodati, već ga je donio meni; bič spleten od

tetiva najžešćih arapskih konja; šahovsku garnituru od bjelokosti, izrađenu u Tebrizu, s čijim

su se figuricama djeca igrala rata te srebrne svijećnjake, plijen iz bitke za Nahdživan, zbog

kojih sam se, boreći se da ne budu prodani, nebrojeno puta svadila.

Kao što sam očekivala, moj odlazak iz doma nestaloga muža Hasanovu je opsesivnu

ljubav, u kojoj nije bilo nimalo poštovanja prema meni, pretvorio u beznadnu, ali spomena

vrijednu ljubavnu vatru. Znao je da od oca ne može očekivati podršku pa mi je, umjesto

prijetnji, počeo slati ljubavna pisma u čijim su kutovima bile ptice, lavovi suznih očiju i

žalobne gazele. Neću vam skrivati da sam u zadnje vrijeme počela ponovno iščitavati ta pisma

koja su, ukoliko ih nije napisao i oslikao neki njegov prijatelj iluminatorske i pjesničke duše,

otkrivala bogati svijet Hasanove mašte, kojeg uopće nisam bila svjesna dok sam s njim živjela

pod istim krovom. U zadnjim pismima Hasan mi je pisao da me više neće tjerati da mu kao

robinja obavljam kućne poslove jer da zarađuje mnogo novca; zbog toga, a i zbog načina na

koji mi se obraćao – s poštovanjem, umilno i šaljivo - i beskrajnih svađâ i zanovijetanja moje

djece i jadikovki moga oca, od kojih mi je glava bučala, raskrilila sam prozorski kapak da bih

duboko udahnula svježeg zraka.

Prije nego što je Hajrija postavila stol za večeru, pripremila sam ocu mlaki napitak od

najizvrsnijeg cvijeta datulje dopremljenog iz Arabije, dodavši mu žlicu meda i nekoliko kapi

limunova soka; i dok je čitao Knjigu duše, ušla sam k njemu nečujno te napitak, kao što je to i

zahtijevao od mene, poput duha stavila pred njega ne dopustivši ni da me primijeti.

62

Tako me beskrajno žalosnim i slabim glasom upitao: "Pada li snijeg?", da sam odmah

znala da će to biti zadnji snijeg u životu moga jadnog oca.

63

(10) Ja sam stablo

Ja sam stablo i veoma sam usamljeno. Kad pada kiša, plačem. Zaklinjem vas Allahom,

poslušajte što ću vam ispripovjediti. Popijte kavu da biste rastjerali san i da bi vam oči bile

širom otvorene i dobro naćulite uši, pa da vam ispričam zbog čega sam toliko usamljeno.

1. Govore da sam nacrtano na hrapavu, grubu papiru, nabrzinu, zato što je iza majstora

meddaha trebao visjeti crtež stabla. To je točno. U ovome trenu nema uza me ni drugih vitkih

stabala, niti stepskih trava sa sedam listova, ni uvijenih, mračnih stijena koje ponekad nalikuju

Šejtanu ili čovjeku, niti na nebu uskovitlanih oblaka, nacrtanih u kineskome stilu. Samo tlo,

nebo, ja i linija obzora. Ali, moja je priča mnogo zamršenija.

2. Nije nužno da ja, jedno stablo, pod svaku cijenu budem dijelom neke knjige. Ipak,

obuzima me nespokoj zbog toga što ja, kao crtež stabla, nisam stranica ni jedne knjige. Padne

mi na pamet da bi se – ako nisam prizor iz knjige – moglo dogoditi da moj crtež objese na zid

onako kako to čine nevjernici i idolopoklonici, pa da preda mnom padaju ničice i mole mi se.

Time se krišom ponosim (samo da me ne čuju sljedbenici Erzurumskog hodže!), ali me nakon

toga spopadne sram i neopisiv strah.

3. Osnovni razlog moje usamljenosti jest u tome što ni sâmo ne znam koje sam priče

dio. Trebalo sam biti dio neke priče, ali sam iz nje ispalo kao list sa stabla. Da vam to

ispripovjedim:

PRIČA O TOME KAKO SAM ISPALO IZ SVOJE PRIČE POPUT

LISTA OTPALOG SA STABLA

64

Perzijski šah Tahmasp, koji je bio i najljući neprijatelj Osmanlija i najveći zaljubljenik

u umjetnost iluminacije među svim svjetskim carevima, posenilio je prije četrdeset godina te

je postao sasvim ravnodušan prema svemu što mu je nekoć bilo najvažnije: i prema

zabavama, i prema vinu, i glazbi i iluminacijama. Kad se i kave ostavio, mozak mu je posve

stao; s nepovjerenjem smrknutih i mračnih staraca, kakav je i sâm postao, preselio je svoju

prijestolnicu iz Tebriza, koji je tada bio perzijski teritorij, u Kazvin da bi bio daleko od

osmanlijske vojske. Jednoga dana, kada je još više ostario, opsjeo ga je džin pa je doživio

živčani slom te se zavjetovao da će se zauvijek odreći vina, lijepih mladića i iluminacije, a to

je dobar dokaz da je preuzvišeni car, nakon što je izgubio smisao za uživanje u kavi, izgubio i

zdrav razum.

Eto, tako se dogodilo da su se čudotvorni knjigoveže, kaligrafi, pozlatari i iluminatori,

koji su u Tebrizu dvadeset godina stvarali najveća svjetska čuda, raspršili po mnogim

gradovima kao jato jarebica. Nećak i zet šaha Tahmaspa, sultan Ibrahim Mirza, pozvao je

najsjajnije od tih majstora u Mešhed, gdje je bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu te

im dao prepisati svih sedam mesnevija zbirke Heft evreng pjesnika Džamija, najvećeg

pjesnika u Heratu za Timurove vladavine, te iluminacijama i crtežima uresiti tu čudesnu

knjigu. Šah Tahmasp, koji je svoga pametnog i lijepog nećaka i volio i mrzio, i pritom bio

ljubomoran na njega jer mu je dao kćer, čuvši za tu divnu knjigu, nije mogao obuzdati zavist

pa je u srdžbi uklonio svoga nećaka s mjesta mešhedskog valije i poslao ga u grad Kain, a

kasnije ga je, podlegavši novom napadu bijesa, prognao u još manji grad Sebzivar. Tako su se

mešhedski kaligrafi i iluminatori ponovno razišli po novim gradovima i zemljama, po

radionicama nekih drugih sultana i prinčeva.

Ipak, nekim čudom, čudesna knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena; on

65

je, naime, imao pravog knjižničara. Taj je čovjek sjeo na konja i zaputio se čak do Širaza jer

je tamo živio najbolji pozlatar; odande je, ponijevši dvije stranice, otišao u Isfahan, do

kaligrafa koji piše najfinijim nestalik-pismom; zatim je prešao planine i izbio u Buharu, i tu

jednom velikom majstoru iluminacije, koji je radio za Uzbek-hana, dao osmisliti kompoziciju

prizora i nacrtati ljudske likove; potom se spustio u Herat te jednom od napola slijepih starih

iluminatora dao po sjećanju nacrtati lelujave trave i listove; u Heratu je svratio i kod jednog

drugog kaligrafa da mu zlatnim rika-pismom ispiše levhu nad vratima na slici, a zatim opet na

jug, u Kain, gdje je pokazao sultanu Ibrahimu Mirzi dopola završenu stranicu, plod svoga

šestomjesečnog putovanja, i pobrao njegove pohvale.

Kad su shvatili da takvim koracima knjiga nikada neće moći biti dovršena, unajmili su

tatarske tekliče. Svakome su, uz stranicu koja je trebala biti ukrašena i ispisana, u ruke dali i

po jedno pismo u kojemu je bilo objašnjeno što se od umjetnika traži. Tako su drumovima

čitave Perzije, Horasana, zemlje Uzbekâ i Transoksanije jahali glasonoše noseći stranice

knjige. Što su Tatari bili brži, to je i izrada knjige brže napredovala. Događalo se da se u

snježnoj noći u kakvu karavansaraju, do kojega je dopiralo zavijanje vukova, susretnu,

primjerice, tekliči pedeset devetog i sto šezdeset i drugog lista knjige, i kad bi tijekom ugodna

razgovora shvatili da rade za istu knjigu, po prizorima sa svitaka donesenih iz svojih soba

odgonetali bi o kojoj je mesneviji i njezinu prizoru riječ te pogađali redoslijed tih stranica u

knjizi.

Na jednoj stranici te knjige o čijem dovršenju danas sa žalošću slušam trebao sam biti

i ja. Međutim – oh, nesreće! – jednoga hladnog zimskog dana tekliču Tatarinu koji je, noseći

me, prolazio stjenovitim klancima, put presjekoše razbojnici. Najprije jadnoga Tatarina

pretukoše i razbojnički orobiše, a zatim ga obeščastiše i neljudski ubiše. Eto zbog čega ni sâm

ne znam s koje sam stranice ispao. Ono što od vas želim jest da me pogledate i odgovorite na

66

sljedeće: Jesam li trebao biti sjena Medžnunu, koji je prerušen u pastira posjetio Lejlu u

njezinu šatoru? Ili sam trebao utonuti u noć da bih prikazao mrak u duši čovjeka bez vjere i

nade? Volio bih se pridružiti sreći dvoje ljubavnika koji su pobjegli od cijelog svijeta,

preplovili mora te pronašli mir na otoku prepunom ptica i voća! Ili praviti sjenu Aleksandru,

koji je u osvajačkome pohodu na zemlju Indiju dobio sunčanicu pa posljednje sate svoga

života leži na samrti dok mu krv danima curkom curi iz nosa. Ili sam pak bio predodređen

simbolizirati snagu i mudrost oca koji svojemu sinu daje savjete o životu i ljubavi. Koju sam

priču trebao obdariti smislom i ljupkošću?

Među razbojnicima koji su me, ubivši tekliča, uzeli sa sobom pa me nosali po brdima i

gradovima bio je i jedan koji je ponekad shvaćao moju vrijednost i pokazivao da je profinjen

do te mjere da može shvatiti kako je mnogo ugodnije gledati sliku stabla negoli samo stablo;

ali, kako nije znao iz koje je priče to stablo koje je gledao, brzo sam mu dosadilo. Vukući me

od grada do grada taj me hajduk nije potrgao i bacio, čega sam se bojalo, nego me u nekom

hanu prodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Taj bi me profinjeni nesretnik noću ponekad

gledao pri svjetlosti svijeće i plakao. Kad je od žalosti preminuo, rasprodali su njegovu

imovinu. Mene je otkupio majstor meddah te sam, zahvaljujući njemu, stiglo čak do

Istambula. Sada sam veoma sretno i počašćeno jer sam se noćas našao među vama,

iluminatorima i kaligrafima osmanlijskog Padišaha, koji imate čarobne ruke, oči sokolove,

željeznu volju, nježne zglavke i osjećajne duše te vas, Allahu za ljubav, preklinjem da ne

vjerujete onima koji vele da me je na grubu papiru nabrzinu naslikao neki majstor kaligraf da

bi me objesili na zid.

Poslušajte samo kakvih još laži ima, kakvih kleveta i besramnih podmetanja! Sinoć je,

zar ne, majstor meddah objesio crtež nekog psa ovdje, na zidu, i prepričavao avanture te

neuglađene životinje, pa pritom spomenuo i događaje oko jednog Husret-hodže iz Erzuruma!

67

E, sad su to sljedbenici uzvišenog Nusret-hodže Erzurumskog krivo shvatili: naš je govor,

tobože, ciljao na njega. Kao da bismo se mi drznuli kazati da se ne zna tko je bio otac

preuzvišenog vaiz-efendije?! Bože sačuvaj! Zar bismo takvo što mogli i pomislili?! Kakvo je

to spletkarenje, kakvo bezočno podmetanje! Pa, budući da Husreta iz Erzuruma zamjenjuju s

Nusretom iz Erzuruma, dopustite mi da vam ispričam priču o stablu i Nedret-hodži Razrokom

iz Sivasa.

I taj je Razroki Nedret-hodža iz Sivasa, uz to što je proklinjao ljubav prema lijepim

mladićima i iluminaciji, propovijedao da je kava šejtanska stvar i da će oni koji je piju završiti

u džehennemu. E, Sivaslijo, zar si zaboravio kako se iskrivila ova moja najveća grana? Da

vam to ispričam, ali se zakunite da nikome nećete kazati, sačuvao nas Allah laži i kleveta!

Jednoga jutra pogledah, kadli ono čovjek visok, mašallah, kao minaret, a ruke mu kao lavlje

šape – pravi div! – popeo se zajedno s gore spomenutim na tu moju granu i tu, skriveni mojim

gustim lišćem, rade, da oprostite, svoj posao. Dok je div, za kojega sam kasnije shvatio da je

Šejtan, natezao ovog našeg, strasno ga je ljubio u lijepo uho i pritom mu šaputao: "Kava je

zabranjena, kava je grijeh..." Sudeći po tome, oni koji vjeruju da je kava škodljiva ne vjeruju

zapovijedima naše lijepe vjere, nego Šejtanu.

Za kraj ću vam reći koju o franačkim slikarima: neka to bude pouka onim izrodima

među vama koji se u njih ugledaju. Ti franački slikari tako slikaju lica kraljeva, svećenika,

plemića, pa čak i ženâ da naslikanu osobu po toj slici odmah možeš prepoznati na ulici.

Njihove žene ionako same hodaju ulicama, pa si možete i sami zamisliti što se krije iza toga.

Pa kao da im sve to nije bilo dosta, otišli su još dalje. Ne mislim u svođenju, nego u

slikarstvu...

Šetao jednom jedan veliki franački majstor s drugim velikim slikarom po nekoj

njihovoj livadi: razgovarahu o virtuoznosti i umjetnosti.

68

Dok se tako šetahu, ukaže se pred njima jedna šuma. Onaj bolji u slikarskome umijeću

reče drugome: "Slikanje u novome stilu zahtijeva raskošan talent; naslikaš li neko stablo iz

ove šume, ono mora biti tako urađeno da svatko, poželi li to, može doći ovamo i po toj ga slici

prepoznati među svim drugim stablima."

Zahvaljujem Allahu da ja, ponizno stablo pred vama, nisam nacrtano s takvim

promišljanjem. I to ne zato što se bojim da bi, da sam tako nacrtan, svi stambolski psi,

smatrajući me pravim drvetom, dolazili pišati po meni, nego zbog toga što ja i ne želim biti

pravo drvo: ja samo želim sadržavati njegovo značenje.

69

(11) Zovem se Kara

Snijeg je kasno počeo padati i nije prestao sve do jutra. Čitavu sam noć iznova i

iznova iščitavao Šekurino pismo. U praznoj sobi prazne kuće uznemireno sam hodao gore-

dolje, prilazio svijećnjaku i pri slabašnom, treptavom svjetlu svijeće promatrao nervozne

drhtaje srditih slova koje je ispisala moja draga, vratolomne skokove koje su izvodila ne bi li

preda mnom podastrla laži, i njihovo isprepleteno nadovezivanje, s desna na lijevo. Ponekad

bi mi se na tren pred očima ukazao prozor moje ljubljene: ona ga iznenada otvara i pojavljuje

se njeno lijepo lice i žalobni smiješak. Kad sam tog trena ugledao Šekuru, odmah sam

zaboravio sva ona lica koja sam u zadnjih šest-sedam godina u mašti neprestano mijenjao i

pripisivao joj: usne boje višnje i lice koje se postupno širi.

U noći sam se prepustio snovima o braku. Dok sam snivao, uopće nisam sumnjao u

svoju ljubav niti u to da je ona uzajamna. Stupamo tako u brak neopisivo sretni, ali se u

nekakvoj kući sa stepeništem sreća mojih snova rasplinjuje poput mjehurićâ od sapunice: ne

mogu naći odgovarajući posao i svađam se sa ženom, ali se ona ne obazire na moje riječi.

Usred noći dosjetih se da su mi ti mračni snovi potekli iz poglavljâ o lošim stranama

braka, koja sam kao neženja u Arabiji noćima čitao u Gazalijevu djelu Oživljavanje vjerskih

znanosti, no odmah mi je sinulo i to da se na istim tim stranicama još opširnije govori o

pogodnostima bračnog života. Iako sam se poprilično namučio, od svih dobrih strana braka, o

kojima sam toliko puta čitao, uspio sam se dosjetiti samo dviju: kad se muškarac oženi, ima

nekoga tko će mu domaćinstvo dovesti u red, ali u kući sa stepeništem iz mojih snova nije

bilo nikakvog reda. Drugo, spašavao sam se grižnje savjesti zbog samozadovoljavanja i još

mučnijeg osjećaja krivnje zbog vucaranja za nekim svodnikom po mračnim sporednim

70

ulicama u potrazi za bludnicama.

Ta pomisao na spasenje ponovo me je u neki kasni sat te iste noći navela na pomisao

na masturbaciju. S tom prostodušnom željom, a i da bih mozak oslobodio toga neodoljivog

poriva, povukoh se kao i obično u jedan kut sobe, no ubrzo shvatih da ne mogu masturbirati.

Nakon dvanaest godina ponovno sam bio zaljubljen!

Taj jasni dokaz ispunio mi je srce takvim uzbuđenjem i strahom da sam hodao po sobi

sav ustreptao, skoro kao svjetlo svijeće. Ako se Šekura namjeravala pojaviti na prozoru, čemu

onda ovakvo pismo koje odašilje sasvim suprotne poruke? Zašto me je otac pozivao ako me

njegova kći toliko ne želi; jesu li to oni, otac i kći, igrali neku igru? Hodao sam gore-dolje po

sobi osjećajući kako mi zid, vrata i pod pucketanjem i škripom pokušavaju dati odgovor na

svako moje pitanje, zamuckujući kao i ja sâm.

Pogledah crtež koji sam nacrtao prije mnogo godina, crtež koji prikazuje kako se Širin

zaljubljuje u Husreva opazivši njegovu sliku obješenu na grani nekog drveta. Bijah ga nacrtao

nadahnut istim takvim prizorom iz neke osrednje knjige koja je, dopremljena iz Tebriza, baš

tada bila dospjela u ruke mojega tetka. Pogled na crtež nije u meni izazvao sram, kao što se to

događalo svih ovih godina kad god bih je se sjetio (zbog jednostavnosti prikaza i ljubavne

poruke), niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred jutro moj je razum ovladao

situacijom: uvidio sam da je vraćanje crteža bio Šekurin majstorski potez u partiji ljubavnog

šaha što ga je igrala sa mnom. Sjeo sam te joj pri svjetlosti svijeće napisao odgovor.

Nakon što sam malo odspavao, ujutro sam, stavivši pismo u njedra, izišao na ulicu i

dugo, dugo hodao. Snijeg je bio proširio istambulske uske ulice i raščistio gradsku gužvu. Sve

je bilo tiše i mirnije, kao u mojemu djetinjstvu. Činilo mi se – isto sam to i kao dijete znao

pomisliti za snježnih zimskih dana – da su vrane opsjele istambulske krovove, kupole i

vrtove. Hodao sam brzo slušajući škripu svojih koraka na snijegu i gledajući paru koja mi je

71

izlazila iz usta: osjećao sam uzbuđenje pri pomisli kako će i dvorska kaligrafska radionica –

kamo me je Tetak poslao – biti tiha kao i ulice. Ne ulazeći u židovsku mahalu po nekom sam

djetetu poslao poruku Ester, koja je moje pismo trebala odnijeti Šekuri, i javio joj gdje ćemo

se naći prije podnevnog namaza.

Zarana sam se zaputio u kaligrafsku radionicu, smještenu u zaleđu Aja Sofije. U

izgledu te zgrade, u kojoj sam kao dijete neko vrijeme šegrtovao te je, zahvaljujući Tetku,

često posjećivao, nije bilo ničega novog osim ledenicâ što su visjele sa strehe.

Slijedeći jednog ljepuškastog mladog šegrta prošao sam između starih majstora

knjigoveža omamljenih mirisom smole i ljepila, između majstora iluminacije, pogrbljenih još

od mladosti, i mladića koji su miješali boje u zdjelama na koljenima, a da uopće nisu gledali u

njih jer su im čeznutljivi pogledi bili prikovani za plamen u peći. Vidio sam jednog starca - u

kutu je pažljivo bojio nojevo jaje u svome krilu, i drugog koji je poletno oslikavao jednu

ladicu te mlađahnoga šegrta što ih je obojicu gledao s poštovanjem. Kroz jedna otvorena vrata

vidio sam mlade učenike koji su, ukoreni od svojih učitelja, licâ crvenih od srama, pozabijali

nosove u listove pred sobom pokušavajući dokučiti u čemu su pogriješili. U drugoj ćeliji neki

je tužni i potišteni šegrt, zaboravivši na trenutak na boje, papire i crtanje, promatrao ulicu

kojom sam, netom, uzbuđen prošao. Iluminatori koji su pred vratima ćelije crtali reprodukcije,

pripremali kalupe i boje te šiljili olovke krajičkom oka neprijateljski su pogledavali mene,

stranca.

Popeli smo se zaleđenim stubištem. Prošli smo trijemom koji je okruživao drugi kat

radionice sa sve četiri strane. Dolje, u unutarnjem dvorištu prekrivenom snijegom, dva su

učenika dječačke dobi, tresući se od hladnoće iako zaogrnuti debelim ogrtačima od grube

vune, nešto čekali, vjerojatno da budu kažnjeni. Sjetih se batina koje su, dok smo još bili

veoma mladi, učenici dobivali zbog lijenosti ili zbog nepotrebna rasipanja skupe boje, i šibâ

72

kojima se udara po tabanima dok ne prokrvare.

Uđosmo u jednu toplu sobu. Ugledah iluminatore koji su se, pokleknuvši, bili udobno

smjestili, ali nimalo nisu nalikovali na umjetnike iz moje mašte: bili su to mladići koji su tek

završili šegrtovanje. Budući da su veliki majstori, kojima je majstor Osman nadjenuo radna

imena, sada radili kod svojih kuća, ova soba, što je kod mene nekoć pobuđivala neopisivo

poštovanje i ushit, nije više izgledala kao umjetnička radionica moćnog i bogatog cara, nego

kao ovelika soba nekog karavansaraja skrivenog u samotnim planinama Istoka.

Odmah po strani, za niskim stolićem, sjedio je majstor Osman: sad sam ga vidio prvi

put nakon petnaest godina i učinio mi se ne kao sjenka, nego više kao sablast. Kad god sam za

svojih putovanja sanjario o iluminaciji i crtanju, taj bi veliki majstor iskrsavao u mojoj mašti

budeći u meni isti osjećaj kao i pomisao na Behzada; a sad je, obasjan snježnobijelom

svjetlošću koja je ulazila kroz prozor što je gledao na Aja Sofiju, odjeven u bijelo, izgledao

kao da se odavna pridružio utvarama s drugoga svijeta. Poljubio sam mu ruku prekrivenu

staračkim pjegama i kazao tko sam: da me je, kao dijete, moj tetak bio uveo ovamo, ali da

sam se, budući skloniji peru, otisnuo odatle te mnoge godine proveo na putovanjima po

gradovima Istoka, gdje sam službovao pašama kao pisar i kod defterdara kao tajnik, da sam u

Tebrizu, upoznavši kaligrafe i iluminatore, zajedno sa Serhat-pašom i drugim pašama radio na

pripremanju knjigâ, boravio u Bagdadu i Alepu, Vanu i Tbilisiju te preživio mnoge i mnoge

bitke.

"Ah, Tbilisi!", reče stari majstor gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnoga vrta i

probijala se kroz voštano platno što je zakrivalo prozor. "Pada li i tamo sada snijeg?"

Držao se kao perzijski virtuozi koji su izgubili vid danonoćno se usavršavajući u

umjetnosti i koji su nakon određene dobi živjeli napolasvetačkim, a napolasenilnim životom

dok su se oko njih plele legende bez kraja i konca; ali, po njegovim prepredenim pogledima

73

mogao sam odmah razabrati koliko snažno prezire moga tetka te kako je i prema meni

sumnjičav. Ipak sam mu ispripovijedao kako u arapskim pustinjama snijeg ne pada samo na

tlo, ili, kao ovdje, na Aja Sofiju, nego i na uspomene. Pričao sam mu kako, dok snijeg pada na

utvrdu Tbilisija, peračice rublja pjevaju pjesme prepune cvjetnih boja, a djeca pod jastuke

spremaju sladoled za ljeto.

"Kazuj mi, što ukrašavaju i crtaju iluminatori i ilustratori u zemljama kojima si

prošao?", reče.

Mladi kaligraf sanjarskih očiju, koji je u jednom kutu ravnalom iscrtavao rubove

stranica, posve utonuo u maštanja, digao je oči sa stalka i pogledao me zajedno s ostalima,

kao da mi hoće reći: "Ispričaj nam sada jednu pravu priču!" Većina tih ljudi nije znala tko je

bakal u njihovoj mahali, zašto je susjed u zavadi s prodavačem povrća i koliko stoji oka

kruha; no, ni na tren nisam posumnjao u to da su podrobno bili obaviješteni o tome tko i

kakve iluminacije crta u Tebrizu, Kazvinu, Širazu i Bagdadu, i koliko novca daje za knjigu

koji kan, šah, padišah ili princ, a pogotovo u to da su se naslušali i previše najnovijih glasina i

govorkanja koja se u ovakvim krugovima šire brzo poput kuge. Pa ipak, krenuh s pričom. Jer,

ja sam dolazio odande, s Istoka, iz Perzije, zemlje u kojoj ratuju vojske, u kojoj se prinčevi

ogorčeno bore, pljačkaju i spaljuju gradove, gdje se svaki dan pregovara o ratu i miru i gdje se

stoljećima pišu najljepši stihovi te izrađuju najbolje iluminacije i ilustracije.

"Kao što znate, šah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju pedeset i dvije godine,

zadnjih je godina svoga života izgubio interes za knjige, iluminacije i ilustriranje te se,

okrenuvši leđa pjesnicima, iluminatorima i kaligrafima, predao pobožnosti; kad je preminuo,

na njegovo je mjesto zasjeo sin mu Ismail", započeh. "Čim je novi car, kojega je otac

dvadeset godina držao zatočena poznavajući njegovu naglost i svadljivost, stupio na

prijestolje, otarasio se svoje braće naredivši da neke od njih zadave, a neke oslijepe. Na kraju

74

su ga se njegovi neprijatelji ipak uspjeli riješiti umorivši ga opijumom i otrovom, a zatim na

prijestolje dovedoše njegova starijeg brata, umno zaostalog Muhameda Hudabendija. Za

njegove vladavine pobuniše se carevići, braća, upravitelji provincija, Uzbeci - svi odreda - te

tako zaratiše jedni s drugima i s našim Serhat-pašom da je zemlja Perzija, pretvorena u prah i

pepeo, potonula u kaosu. Bez prebijene pare, i još poluslijep, maloumni šah nije mogao

naručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga. Tako se dogodilo da su legendarni

iluminatori iz Kazvina i Herata, svi oni stari majstori i šegrti koji su u iluminatorskoj radionici

šaha Tahmaspa stvarali čuda, ilustratori čiji su kistovi konje gonili u galop, a nacrtane leptire

da polete sa stranica knjige, čarobnjaci bojâ, svi oni majstori knjigoveže i kaligrafi – svi do

zadnjega – ostali bez posla, bez ijednog novčića i krova nad glavom. Neki se odseliše na

sjever, među Šajbanide, neki u Indiju, a neki dođoše ovamo, u Istambul. Jedni se prihvatiše

drugih poslova i tako upropastiše i sebe i svoju čast. A drugi stupiše u službu sitnih prinčeva i

upravitelja provincija koji su jedni drugima bili zakleti neprijatelji, pa se tu dadoše na izradu

malih knjiga, ne većih od dlana, od svega pet-šest ilustriranih listova. Te se žurno napisane i

nabrzinu oslikane jeftine knjige, koje su podilazile ukusu običnih vojnika, neuljuđenih paša i

razmaženih prinčeva, proširiše posvud."

"Po koliko ih prodaju?", upita majstor Osman.

"Priča se da je veliki Sadiki-beg nacrtao Čudesna stvorenja ovoga svijeta nekom

uzbečkom spahiji za svega četrdeset zlatnika. U šatoru jednog paše, neuka prostaka koji se u

Erzurum vratio s Istoka, iz ratnoga pohoda, pregledao sam uvezanu zbirku punu besramnih

crteža, među kojima je bilo i radova majstora Sijavuša. Neki veliki majstori, još uvijek odani

crtanju, prave i prodaju pojedinačne prikaze koji nisu dio nijedne knjige, nikakve

pripovijetke. Dok promatraš takav crtež, uopće ne razmišljaš o tome iz koje je priče taj prizor,

već to djelo gledaš zbog njega samog i zbog užitka gledanja; kažeš, na primjer: "Gle, pravi

75

konj! Kako je lijep!", te umjetniku samo zbog toga dadeš novac. Mnogo se traže ratni prizori

i prikazi obljube. Cijena mnogoljudnog ratnog prizora pala je i iznosi do tristo akči, a skoro da

i nema zainteresiranih naručitelja. Neki čak ne koriste ni boje, nego crno-bijele prizore crtaju

na hrapavu, nedotjeranu papiru, da bi crtež bio što jeftiniji i da bi tako namamili kupce."

"Imao sam jednog pozlatara, tako sretnog, tako darovitog", reče majstor Osman. "U

svoj je rad unosio takvu tankoćutnost da smo ga prozvali Tankoćuti Efendija. Ali, on nas je

ostavio i otišao. Šest je dana prošlo, a njega niotkuda. Kao da je u zemlju propao."

"Zar bi itko mogao poželjeti napustiti ovu radionicu, ovaj sretni očinski dom?", upitah.

"Moja četiri mlada majstora, koje poučavam još od vremena njihova šegrtovanja,

Leptir, Maslina, Roda i Tankoćuti, po zapovijedi našega Padišaha sad rade kod svojih kuća",

reče majstor Osman.

Činilo se da je ta naredba bila izdana kako bi iluminatori mogli što mirnije raditi na

Surnami, za koju je bila zainteresirana cijela radionica, no to je bio samo privid. Ovoga puta

sultan nije tražio da se za majstore iluminacije, radi oslikavanja jedne posebne knjige, odvoji

jedan radni kutak u dvorištu carske palače, nego je naredio da rade u svojim kućama. Kad mi

je palo na pamet da je ta naredba mogla biti izdana zbog knjige moga tetka, zašutio sam. U

kojoj je mjeri majstor Osman te zadnje riječi izrekao kao aluziju?

"Nuri-efendija!", oslovio je jednog pogrbljenog, blijedog iluminatora, "omogući

gospodinu Kari 'uvid u stanje stvari'!"

'Uvidom u stanje stvari' nekoć je nazivan Padišahov ceremonijalni obilazak naših

prostorija jednom u dva mjeseca, u onim uzbudljivim vremenima kad je vladar vrlo pomno

pratio sve što se događa u Iluminatorskoj radionici. Padišah bi u pratnji carskoga rizničara

Hazima, dvorskog kroničara Lokmana i glavnog iluminatora majstora Osmana saslušao

76

podroban izvještaj o svim djelatnostima u radionici: doznao bi koji majstori rade na

oslikavanju kojih knjiga, tko radi koju pozlatu i tko boji koji crtež; što rade koloristi, crtači

rubova i majstori pozlatari, odnosno svaki od iluminatora zlatnih prstiju kojima je svaki posao

polazio od ruke.

Ražalostilo me to što su sada izvodili lažnu ceremoniju namjesto prijašnje, koju više

nije bilo moguće održati: dvorskog kroničara Lokman-efendiju, pisca velikog dijela

iluminiranih knjiga, snaga je izdala pa više nije bio u stanju izlaziti iz kuće; majstor se Osman

gubio u magli ogorčenosti i srdžbe, a četiri majstora s nadimcima Leptir, Maslina, Roda i

Tankoćuti radili su u svojim domovima; konačno, ni naš Padišah više nije gledao na radionicu

s djetinjim oduševljenjem. Nuri-efendija uzalud je ostario jer – kao ni mnogi iluminatori -

uopće nije iskusio život, niti je u svome zanatu ostvario neki uspjeh; ipak, on se nad svojom

radnom pločom nije uzalud iskrivio i pogrbio: uvijek je pažljivo pratio sve događaje u

radionici i znao tko radi na kojoj lijepoj stranici.

I tako sam prvi put u životu uzbuđeno razgledao legendarne stranice Surname, na

kojima su opisana slavlja prigodom svečanosti obrezanja malih prinčeva, sinova našeg

Padišaha. Još sam u Perziji slušao priče o pedesetdvodnevnom slavlju upriličenu tom

prigodom, u kojem je sudjelovao čitav Istambul i ljudi svih zanimanja i zanatlijskih

udruženja, a za knjigu o toj svečanosti dočuo sam dok se još izrađivala.

Na prvom crtežu koji su stavili preda me naš se Sultan, Uzdanica svijeta, udobno

smjestio na balkonu palače pokojnoga Ibrahim-paše i s odobravanjem promatrao svečanosti

na Atmegdanu. Lice mu je bilo naslikano stručno i s poštovanjem, iako ne precizno do te

mjere da bi ga se po njemu moglo razlikovati od ostalih. Na desnoj strani tog crteža nacrtana

na dvolistu, na čijoj se lijevoj strani smjestio naš Padišah, na prozorima i pod lukovima

trijemova stajali su veziri i paše te perzijski, tatarski, franački i mletački izaslanici. Budući da

77

oni nisu bili sultan, njihove oči, nacrtane nabrzinu i nepažljivo, nisu bile uperene u određenu

točku, nego usmjerena prema zbivanjima na trgu. Kasnije sam primijetio da se i na drugim

crtežima ponavlja ista kompozicija i razmještaj likova, iako su zidni ukrasi, stabla i keramičke

pločice bili slikani na drugi način i drugim bojama. Kad kaligrafi budu ispisali tekstove, kada

ilustracije budu dovršene i Surnama uvezana, čitatelj bi, svaki put kada okrene novu stranicu,

trebao vidjeti Padišaha koji, zajedno s mnoštvom svojih uzdanika, uvijek u istome stavu

promatra isti trg dok se na njemu odvijaju stalno novi događaji, obojeni svaki put na drugi

način i novim, drugačijim bojama.

Tako sam i ja na crtežu mogao vidjeti ljude koji se otimaju za posude s pilavom, kojih

je na stotine bilo postavljeno ondje, na Atmegdanu, i one koji su se prepali živih zečeva i ptica

što su izlijetale iz utrobe pečenoga vola. Vidio sam članove kotlarskoga ceha kako u kolima s

kotačima prolaze ispred sultana: jedan od njih ležao je u kolima i na golim prsima držao

nakovanj na kojemu su ostali iskucavali bakar ne ozlijedivši ga pritom svojim čekićima. Vidio

sam staklare koji su, vozeći se u kolima ispred sultana, crtali na staklu karanfile i čemprese;

slastičare kako, recitirajući slatke pjesme, vode deve natovarene vrećama punim šećera i

krletkama u kojima su papige od šećera, i stare bravare koji su u svojim kolima izložili razne

vrste bravâ: lokote, brave s okvirom, sa zasunom i sa zupčanicima, i žalili se na loše strane

novih vremenâ i novih vrata. I Leptir i Roda i Maslina radili su na prikazu mađioničarâ: jedan

od njih kotrlja jaja po prutu kao po širokoj mramornoj ploči, a drugi mu udara u def.

Zapovjednik mornarice Kilič Ali-paša natjerao je nevjernike koje je zarobio na moru da od

blata naprave jedno 'nevjerničko brdo', a potom je i njih i brdo postavio na kola. I u trenutku

kad se nalazio pred Padišahom, potpalio je barut u 'brdu' da bi predočio kako svojim topovima

tjera zemlju nevjernika da stenje i bolno jeca; na crtežu sam doslovce sve to vidio. Vidio sam

i golobrade mesare ženskih crta lica, u odijelima boje ruže i patlidžana, kako se, s mesarskim

sjekiricama u rukama, smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim na kuke. Gledatelji

78

su pljeskali lavu kojeg su krotitelji doveli u lancima pred sultana, a zatim ga izazivali i dražili

dok mu se od bijesa nisu zakrvavile oči; na sljedećoj sam stranici vidio lava koji predstavlja

Islam, kako progoni sivoružičastu svinju, simbol kršćanskih nevjernika. Nasitio sam oči

promatrajući prizor u kojemu brijač visi s glavom prema dolje sa stropa svoje radnje koja je

na kolima provezena ispred našeg Padišaha, i u tom položaju brije mušteriju dok njegov šegrt,

odjeven u crveno, drži zrcalo i srebrnu posudicu s mirisnim sapunom te čeka napojnicu; tada

upitah tko je sjajni iluminator koji je to nacrtao.

"Važno je da crtež svojom ljepotom ukaže na bogatstvo života i da čovjeka pozove na

ljubav, na poštovanje bojâ u svijetu koji je Allah stvorio, na razmišljanje i vjeru. Identitet je

iluminatora nevažan."

Je li iluminator Nuri, mnogo senzibilniji nego što sam očekivao, shvatio da me u

radionicu poslao moj tetak kako bih izvidio što se tu događa, pa se stoga ponaša oprezno, ili je

samo ponavljao riječi glavnog iluminatora majstora Osmana?

"Zar je Tankoćuti Efendija načinio sve ove pozlate?", upitah. "Tko sada umjesto njega

radi pozlate?"

Kroz otvorena vrata koja su gledala na unutarnje dvorište počela je dopirati dječja

vriska i kuknjava. Dolje je jedan od načelnika odjelâ započeo batinati po tabanima učenike

koji su, najvjerojatnije, uhvaćeni s rubinskim prahom u džepovima ili sa zlatnim listićem

skrivenim u papiru; vjerojatno su to bila ona dvojica koju sam maloprije vidio kako se tresu

čekajući na hladnoći. Mladi iluminatori, koji su samo lovili prigodu da se komu narugaju,

nagrnuli su prema vratima da bi to vidjeli.

«Naš brat Tankoćuti Efendija vratit će se, inšallah, odande kamo je otišao i dovršiti

pozlatu ovih dviju stranica prije nego što šegrti tlo Atmegdana na tom crtežu oboje u

79

ružičasto, onako kako je naredio majstor Osman», kazao je Nuri-efendija oprezno. «Naš

majstor Osman tražio je od Tankoćutog Efendije da prašnjavo tlo Atmegdana na svakom

prizoru oboji drugom bojom: ružičastom, indijskom zelenom, šafran-žutom ili bojom guščjeg

izmeta. Jer, tko to bude gledao, odmah će na prvom crtežu shvatiti da je to trg čije bi tlo

trebalo biti u boji zemlje, ali će na drugom, trećem crtežu poželjeti da tlo bude neke druge

boje, da bi se zabavio. Crteži se i izrađuju zato da bi se na stranice unijela radost."

U jednome kutu ugledali smo s jedne strane oslikan list što ga je tu bio ostavio neki

kalfa. Za neku Zafernamu, knjigu o pobjedama, izrađivao je crtež na kojemu je bila prikazana

ratna flota koja kreće u boj, ali je, očito, čuvši krikove svojih prijatelja koje su šibom

nemilosrdno mlatili po tabanima, otrčao promatrati taj prizor. Činilo se kao da flota što ju je

bio precrtao pomoću nekog uzorka brodova i ne plovi po moru, ali taj neprirodni položaj i

jedra u kojima nije bilo ni daška vjetra nisu dolazili od uzorka, nego od nenadarenosti mladog

iluminatora. Sa žalošću sam ustanovio da je uzorak divljački istrgnut iz neke stare, meni

nepoznate knjige, možda iz neke zbirke. Bilo je očito da majstor Osman mnogo čemu više

nije pridavao važnost.

Kad je red došao na njegovu radnu ploču, Nuri-efendija je ponosno izjavio da upravo

dovršava pozlatu jedne tugre na kojoj je radio tri tjedna. Divio sam se pozlati i tugri iscrtanoj

na čistu, neispisanu papiru zato da bi ime primatelja i razlog zbog kojega će biti otposlana

ostali skriveni. Znao sam da su mnogi buntovnički raspoloženi paše na Istoku odustajali od

pobuna čim bi vidjeli plemenitu i snažnu ljepotu Padišahove tugre.

Kasnije smo vidjeli posljednja remek-djela kaligrafa Džemala, ali smo brzo prešli

preko njih da ne bismo dali za pravo neprijateljima boje i iluminiranja, koji tvrde da je

kaligrafija umjetnost, a da boje i iluminacije imaju zadatak samo istaknuti ljepotu rukopisa.

Crtač rubova Nasir nagrđivao je jednu stranicu iz Nizamijeve Hamse nastale u vrijeme

80

Timurida, držeći kako je popravlja; crtež je prikazivao Husreva kako iz potaje promatra nagu

Širin dok se kupa.

Jedan poluslijepi stari majstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znao pričati ni o čemu

drugome osim o tome kako je prije šezdeset godina u Tebrizu poljubio ruku majstoru

Behzadu i kako je taj legendarni umjetnik tada bio slijep i pijan, drhtavim nam je rukama

pokazao ukrase na kutiji za olovke koju će, kada je za tri mjeseca dovrši, predati našem

Padišahu kao bajramski poklon.

Čitava radionica, u čijim je uskim ćelijama na donjem katu radilo oko osamdeset

iluminatora, učenika i šegrta, utonula je u tišinu. Bila je to tišina nakon batinanja, kakvu sam

mnogo puta doživio; ponekad bi je prekinuo nelagodni smijeh ili neka šaljiva dosjetka,

ponekad pokoji jecaj koji je podsjećao na šegrtske dane, ili pak stenjanje što prethodi

prigušenu plaču, pa bi se stari majstori sjetili batina koje su dobivali dok su sámi bili šegrti.

Gledajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepog majstora ovdje sam, daleko od svih ratova i

nereda, na trenutak osjetio nešto mnogo dublje: shvatio sam da sve ide svome kraju. Netom

prije sudnjeg dana zavladat će ista ovakva tišina.

Crtanje je tišina misli i glazba očiju.

Kad sam na rastanku poljubio ruku majstora Osmana, obuzelo me je ne samo golemo

poštovanje nego i neki posve nov osjećaj, od kojega mi se sve preokrenulo: sažaljenje

pomiješano s divljenjem kakvo osjećate prema evlijama, svetim ljudima; čudan osjećaj

krivnje. Možda i zbog toga što je moj tetak, koji je želio da se – potajno ili otvoreno –

oponaša stil franačkih majstora, bio suparnik majstora Osmana.

U istom trenu iznenada shvatih da je ovo zadnji put da ću velikog majstora vidjeti na

životu, pa mu, zbunjen jer sam mu se htio umiliti i razvedriti ga, uputih jedno pitanje:

81

"Uzvišeni majstore, dragi gospodine, po čemu se razlikuje istinski iluminator od

prosječnog?"

Mislio sam da će glavni iluminator, naviknut na ovakva, pomalo ulizivačka pitanja,

dati površan odgovor, tek da me skine s vrata, i da više zapravo uopće i ne zna tko sam.

"Ne postoji samo jedno mjerilo po kojemu se pravi iluminator razlikuje od nevještog i

poganskog", reče ozbiljno. "To se mijenja s vremenom. Ono što je važno jesu iluminatorova

moralnost i vještina, s kojima će se suprotstaviti zlu koje prijeti našem zanatu. Kada bih danas

trebao provjeriti koliko je nepatvoren jedan mladi iluminator, postavio bih mu tri pitanja."

"Koja bi to bila?"

"Povodeći se za novim običajima, a pod kineskim i franačkim utjecajem, pitao bih ga

ustrajava li na tome da pod svaku cijenu ima vlastitu slikarsku tehniku, svoj vlastiti stil? Želi

li kao iluminator izgraditi svoju maniru i atmosferu po kojoj će se razlikovati od svih ostalih i

hoće li to htjeti potvrditi svojim potpisom negdje na crtežu, kao što to čine franački majstori?

Eto, da bih to doznao, prvo bih ga pitao što misli o stilu i potpisu."

"Zatim?", upitah s poštovanjem.

"Zatim bih htio saznati što taj iluminator osjeća pri pomisli da će naše knjige, pošto

pomru šahovi i carevi koji su ih naručivali, prelaziti iz ruke u ruku te bivati rastavljene, a naše

iluminacije vađene iz njih i rabljene za nove zbirke u nekim drugim vremenima? To je vrlo

osjetljiv problem, koji se ne može prevladati ni tugom ni radošću. Zbog toga bih mu postavio

pitanje o vremenu. Vremenu iluminacije i Allahovu vremenu. Razumiješ li me, sinko?"

Ne. Ali mu to nisam priznao, nego upitah: "A što je treće?"

"Treće je 'sljepoća'!" reče majstor Osman te zašutje kao da je to po sebi jasno i ne

82

zahtijeva dalja tumačenja.

"Što u vezi sa sljepoćom?", upitah zbunjeno.

"Sljepoća je tišina. Ako sabereš ono prvo i drugo o čemu sam maloprije govorio,

proisteći će sljepoća. Najdublje mjesto do kojega se u iluminaciji može doprijeti jest ono što

se ukazuje u Allahovoj tami."

Zašutio sam i izišao van. Sišao sam niz zaleđene stepenice bez žurbe. Znao sam da ću

ova tri važna pitanja velikoga majstora postaviti Leptiru, Maslini i Rodi; ne samo zato da bih

imao o čemu razgovarati nego da bih bolje razumio te svoje vršnjake, koji su za života postali

legende.

Ali, nisam se odmah uputio u domove majstora iluminatora. Sastao sam se s Ester na

jednoj novoj tržnici blizu Židovske mahale, na brežuljku s kojega se vidi mjesto gdje se Zlatni

rog dodiruje s Bosporom. Među robinjama zauzetim trgovanjem, ženama iz siromašnih četvrti

ogrnutim izblijedjelim širokim kaftanima, u mnoštvu koje se gubilo u mrkvama, dunjama,

luku i svežnjićima rotkve, pojavila se cvrkutava Ester u svojoj ružičastoj odjeći koju je kao

Židovka morala nositi: njezino živahno krupno tijelo, usta koja ni na trenutak nije zatvarala,

nemirne oči i obrve što su neprekidno poigravale odajući mi znakove.

Pismo koje sam joj dao gurnula je u svoje šalvare vrlo tajnovitim i vještim pokretima

kao da nas cijela tržnica promatra. Rekla mi je da Šekura misli na mene. Uzela je napojnicu, a

kad sam joj rekao: "Kumim te, požuri, odmah joj to nosi!", kazala mi je kako ima još mnogo

posla – pokazala je svoj zavežljajčić – pa će pismo odnijeti Šekuri tek oko podneva. Zamolio

sam je da kaže Šekuri da sam otišao posjetiti trojicu velikih majstora.

83

(12) Zovu me Leptir

Bilo je to pred podnevni namaz. Netko je pokucao na vrata. Otvorih, pogledah:

gospodin Kara. Dok smo bili šegrti, neko je vrijeme bio zajedno s nama. Zagrlismo se i

poljubismo. Zanimalo me nosi li mi kakvu poruku od svoga tetka, kadli reče kako bi volio

pogledati stranice koje ukrašavam i moje crteže, da je navratio onako prijateljski i da bi mi u

Padišahovo ime htio postaviti jedno pitanje.

"Dobro", rekoh. "Kakvo to pitanje imaš za mene?" On kaza. Pa dobro!

STIL I POTPIS

"Sve dok se množe izrodi koji ne crtaju radi užitka gledanja i za našu vjeru, nego zbog

novca i ugleda," rekoh, "bit ćemo svjedocima i mnogo većim gadostima i pohlepi nego što su

to problemi 'stila' i 'potpisa'." Taj sam uvod izrekao zato što se to obično tako kaže, a ne zato

što sam u to vjerovao: jer, pravu nadarenost i talent ne mogu pokvariti čak ni ljubav prema

zlatu i slavi. Štoviše, ako ćemo pravo, novac i slava neosporno su pravo darovitoga, oni ga

vode k ljubavi kao što je to, na primjer, u mojem slučaju. Ali, kad bih to otvoreno rekao,

napali bi me prosječni iluminatori iz iluminatorskoga odjela, koji ionako kipte od ljubomore, s

tvrdnjom da na zrnu riže crtam stablo samo zato da im dokažem kako taj posao volim više

nego oni. Budući da znam da je ova pomama za stilom, potpisom i osobnošću došla k nama sa

Zapada, preko Franaka, i s Istoka, s utjecajem nekolicine sirotih kineskih majstora koje su

zavele slike što su ih sa sobom donijeli jezuitski svećenici, dopustite da vam ispričam tri priče

iz kojih se može izvući pouka o tome.

TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU

84

Elif

U jednoj tvrđavi, negdje u brdima sjeverno od Herata, živio jednom jedan mladi kan

koji je bio zaljubljen u iluminiranje i slikarstvo. Od svih žena iz svoga harema on je volio

samo jednu. I ona je njega voljela – ta djevojka, Tatarka, ljepotica nad ljepoticama u koju je

bio ludo zaljubljen. Svake su noći sve do jutra tako vatreno vodili ljubav i bili su toliko sretni

da su željeli da ta njihova sreća nikada ne prestane. Dosjetili su se da je najbolji put do

ostvarenja te želje rastvoriti knjige i promatrati čudesne i savršene crteže starih majstora:

gledati ih satima i danima, bez predaha. Kad god bi gledali savršene prikaze što su

besprijekorno reproducirali prizore istih priča, osjećali bi da je vrijeme stalo i da se njihova

beskrajna sreća ispreplela sa sretnim vremenom zlatnoga doba o kojemu priča govori. U

kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan iluminator, majstor nad majstorima: on je uvijek

iznova s jednakim savršenstvom izrađivao iste crteže za stranice istih knjiga. Majstor

iluminator je, kao i obično, na stranicama knjiga crtao Ferhada kako pati zbog ljubavi prema

Širin, Medžnuna i Lejlu dok se pogledavaju pogledima punim divljenja i žudnje, Husreva i

Širin dok izmjenjuju dvoznačne poglede u bajkovitu vrtu, sličnu rajskomu, ali bi namjesto tih

ljubavnika nacrtao kana i njegovu tatarsku ljepoticu. Promatrajući te stranice kan i njegova

voljena bijahu posve uvjereni da njihova sreća nikad neće prestati, pa ovoga majstora

minijature zasipahu hvalama i zlatom. Sve te silne pohvale i zlato na koncu su toga majstora

iluminacije odvele s pravog puta te je podlegao i Šejtanovim nagovaranjima: zaboravio je da

su za savršenstvo na njegovim crtežima zaslužni stari majstori te je, pun ponosa, pomislio

kako bi njegova djela bila još privlačnija kad bi im dodao nešto vlastito, osobno. Međutim,

ugledavši te novosti što ih je uveo majstor iluminator – te tragove osobnog stila – kan i

njegova draga pomisliše da je to pogreška, i to ih veoma uznemiri. Kad je kan osjetio da je

njihova prijašnja sreća s crteža koji je običavao dugo, dugo promatrati tu i tamo narušena,

prvo je postao ljubomoran na ljepoticu Tatarku zbog toga što je bila prikazivana na tim

85

stranicama. Zatim je, da bi lijepu Tatarku učinio ljubomornom, spavao s nekom drugom

robinjom. Dočuvši za to od haremskih tračara lijepa se Tatarka toliko ražalostila da se šutke

ubila objesivši se o stablo cedra u haremskome dvorištu. Kan tada uvidje da je pogriješio i

shvati da iza svega toga stoji iluminatorova opčinjenost vlastitim stilom te istoga dana dade

oslijepiti toga majstora kojega je zaveo Šejtan.

Be

Nekoć u nekoj zemlji na Istoku živio jedan sretni stari car, zaljubljenik u iluminacije,

zajedno sa svojom ženom, prelijepom Kineskinjom, kojom se bijaše nedavno oženio. No,

između njegova lijepog sina iz prethodnog braka i njegove mlade žene rodi se ljubav. Sin se,

u smrtnom strahu da ne iznevjeri oca, opterećen stidom zbog zabranjene ljubavi, zatvori u

iluminatorsku radionicu i preda slikarstvu. Kako je slikao tugom i snagom svoje ljubavi, svaki

mu je crtež bilo toliko lijep da ga promatrači nisu mogli razlikovati od crtežâ starih majstora,

a njegov je otac zbog njega bio beskrajno ponosan. Mlada bi Kineskinja pak, gledajući slike,

govorila: "Da, veoma lijepo! Ali, ako na crteže ne stavi svoj potpis, nakon nekoga vremena

nitko više neće pamtiti da je on naslikao tu ljepotu." "Ako moj sin na crtež stavi svoj potpis,

neće li ga time nepravedno pripisati samo svojoj zasluzi, prešućujući stare majstore koji su mu

bili uzor?", odgovarao bi car. "Povrh toga, neće li, ako se potpiše, samim tim reći da njegov

crtež sadrži njegovu vlastitu pogrešku?" Uvidjevši da staroga muža neće moći nagovoriti,

Kineskinja je te priče o potpisu nekako uspjela doturiti njegovom sinu, zatvorenom u

kaligrafskoj radionici. I nakon toga sin, ponižen time što je ljubav morao zakopati u sebi, a i

na Šejtanov poticaj, nasjedne na savjet svoje lijepe, mlade maćehe te u kutu jednog crteža

upiše svoje ime, na skrovitu mjestu između trave i zida, misleći da ga nitko neće zamijetiti.

Prvi crtež koji je potpisao bio je jedan prizor Husreva i Širin. Zasigurno vam je poznat: nakon

što se Husrev oženio sa Širin, njegov sin iz prvoga braka, Širuje, zaljubi se u nju; jedne noći

86

uđe kroz prozor u njihovu odaju i svome ocu, koji je spavao pokraj Širin, handžarom probode

srce. Eto, dok je stari car gledao sinov crtež s tim prizorom, iznenada shvati da je na njemu

nešto krivo; vidio je potpis, ali ga, jednako kao što se i nama često dogodi, nije svjesno

zamijetio, pa je samo osjetio 'da je na tom crtežu nešto krivo'. Stari se car veoma uzrujao jer je

znao da stari majstori tako nešto ne bi učinili. Jer to – taj svezak što ga je čitao – nije

prepričavao neku priču ili legendu, nego je govorio o najnepriličnijoj stvari za neku knjigu: o

realnosti. Uvidjevši to starac se prepade. U tom trenu njegov sin iluminator – jednako kao na

crtežu koji je naslikao – uđe kroz prozor te mu, ne gledajući očeve oči razrogačene od straha,

zarije u srce handžar velik kao onaj na njegovu crtežu.

Džim

Rašiduddin iz Kazvina u svome je ljetopisu sa zadovoljstvom pisao o tome kako su u

Kazvinu prije dvjesto pedeset godina ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija bili

najcjenjeniji i najomiljeniji oblici umjetničkog izražavanja. Šah koji je u to doba sjedio na

kazvinskome prijestolju vladao je nad četrdeset zemalja što su se prostirale od Bizantskog

carstva do Kine – možda se u ljubavi prema iluminaciji skrivala tajna te velike sile – ali,

nažalost, nije imao muške djece. Da bi spriječio da zemlje koje je osvojio nakon njegove smrti

budu razdijeljene, odlučio je svojoj lijepoj kćeri naći jednog pametnog iluminatora za muža te

je trojici velikih iluminatora iz svoje radionice - sva trojica su bili neženje - najavio

nadmetanje. Prema Rašiduddinovu ljetopisu, zadatak im je bio vrlo jednostavan: trebalo je

nacrtati najljepši crtež! Kako su i mladi iluminatori, jednako kao i sâm Rašiduddin, znali da to

znači crtati u maniri starih majstora, sva trojica nacrtaše najomiljeniji prizor toga doba: jednu

lijepu djevojku oborena pogleda, kako shrvana teškim ljubavnim jadima sjedi u vrtu nalik

rajskomu, pod stablima čempresa i cedrova, okružena plahim zečevima i uznemirenim

lastavicama. Sva tri su iluminatora, ne znajući jedan za drugoga, naslikala isti prizor, jednako

87

onako kako bi to učinili stari majstori; ipak, jedan je od njih – onaj koji se želio najviše

istaknuti – htijući samo sebi pripisati ljepotu crteža, skrio svoj potpis u najsamotnijem kutu

vrta, među narcisima. Ali, zbog te drskosti koja ga je udaljila od skromnosti starih majstora,

taj je iluminator odmah bio prognan iz Kazvina u Kinu. Tako je nadmetanje između dvojice

preostalih iluminatora iznova započelo. Ovog su puta obojica izradili crteže lijepe kao

poezija: ljepoticu na konju u prekrasnu vrtu. Jedan od iluminatora – da li zbog krivog poteza

kistom ili možda namjerno – malko je neobično nacrtao nozdrve bijeloga konja koji je

pripadao djevojci kineskih očiju i istaknutih jagodica; otac i kći odmah to prepoznaše kao

pogrešku. Istina, taj se umjetnik nije bio potpisao, ali je u taj divni crtež majstorski

ukomponirao pogrešku da bi bio zapažen. "Pogreška je majka stila!", kazao je šah, te ovog

iluminatora protjerao u Bizant. Dok su tekle pripreme za svadbu šahove kćeri s nadarenim

iluminatorom koji se nije ni potpisao niti napravio kakvu pogrešku, nego je crtao jednako kao

stari majstori, dogodi se, prema opsežnom ljetopisu Rašiduddina iz Kazvina, još nešto: šahova

je kći čitav dan uoči svadbe provela tužno motreći sliku mladog i lijepog velikog majstora

koji će joj sutradan postati mužem. Kad se počela spuštati tama, uputila se svome ocu: "Stari

su majstori na svojim predivnim crtežima lijepe djevojke predočavali kao Kineskinje; to je

ustaljeno pravilo s Istoka i nema mu prigovora", reče. "Ali, kad bi neku djevojku voljeli, tada

bi u obrve, oči, usne, kosu, osmijeh ili čak na trepavice te ljepotice unijeli neki njezin trag,

bilo što. Ta skrivena pogreška što bi je smjestili na crtež bila bi tajni znak njihove ljubavi, koji

bi samo oni i njihove voljene mogli prepoznati. Čitav sam dan gledala sliku lijepe djevojke na

konju; dragi oče, ondje nema ničeg mojeg! Taj je iluminator možda veliki majstor, mlad je i

naočit, ali me ne voli!" Šah je smjesta otkazao svadbu te su otac i kći zajedno živjeli sve do

smrti.

"Dakle, sudeći po toj trećoj priči, pogreška je začetak onoga što se naziva stilom", reče

Kara krajnje pristojno, prepun poštovanja. "Izvire li to iz znaka skrivena na licu, oku ili

88

osmijehu ljepotice u koju je iluminator zaljubljen?"

"Ne", odgovorih samouvjereno i gordo. "Detalj koji s djevojke u koju je iluminator

zaljubljen prelazi na crtež nije pogreška: on na koncu postaje pravilom. Jer, nakon nekog

vremena svi će, oponašajući majstora, djevojačko lice početi crtati kao lice te ljepotice."

Malo smo odšutjeli. Kad sam primijetio da je Karinu pozornost, koji je sve tri moje

priče odslušao pretvoren u uho, privuklo lupkanje moje lijepe žene u hodniku i sobi pokraj

naše, pogledah ga ravno u oči.

"Prva priča kazuje da je stil pogreška", rekoh. "Druga da savršen crtež ne traži potpis.

A treća priča objedinjuje pouke prve i druge i tako nam kazuje da potpis i stil nisu ništa doli

glupavo i drsko šepurenje."

Koliko se uopće razumio u iluminiranje taj čovjek kojemu sam očitao lekciju? Upitah

ga: "Jesi li iz mojih priča shvatio tko sam ja?"

"Shvatio sam", reče, ali nimalo uvjerljivo.

Ograničeni samo na njegov svjetonazor i spoznaju, ne trudite se shvatiti tko sam, nego

mi dopustite da vam to izravno kažem. Meni sve ide od ruke. U zabavi i smijehu crtam i

bojim kao stari kazvinski majstori. S osmijehom kažem: bolji sam od svih. A s nestankom

pozlatara Tankoćutog Efendije – što je, ako me osjećaj ne vara, pravi razlog Karinog dolaska

ovamo – nemam baš nikakve veze.

Kara me upitao kako idu zajedno brak i umjetnost.

Radim mnogo i radim s ljubavlju. Nedavno sam se oženio najljepšom djevojkom iz

mahale. Kad ne slikam, vodimo ljubav kao ludi. Nakon toga opet radim. Ali, to nisam rekao.

Velik je to problem, rekoh. Ako umjetnik svojim kistom stvori čuda na papiru, on taj isti

89

uspjeh nije sposoban ponoviti i sa ženom. I obratno: ako iluminatorova pisaljka zadovolji

ženu, onda ona druga, od trstike, ostavi samo blijedi trag na papiru, dodadoh. Kao i svi drugi

koji zavide umjetnikovu talentu, i Kara je povjerovao ovim lažima pa se i obveselio.

Kazao je da bi želio vidjeti zadnje listove koje sam oslikao. Posadio sam ga za svoj

radni stalak, među boje, mastionice, školjke za glačanje papira, kistove i pera te šiljila za

pisaljke od trske. Dok je Kara razgledao crtež koji sam na dvolistu radio za Surnamu, knjigu o

svečanostima povodom obrezanja našega princa, sjeo sam kraj njega na crveni minder, čija

me toplina podsjetila na to da je tu netom prije sjedila moja lijepa žena lijepih bedara. I dok

sam svojim oruđem - trščanom pisaljkom - iscrtavao tugu nesretnih osuđenika dovedenih pred

Padišaha, moja je pametna žena u ruci držala oruđe moje muškosti.

Prizor na tim dvjema stranicama, na kojima sam još uvijek radio, prikazivao je kako

Padišahovom milošću oslobađaju dužnike i njihove obitelji što su, ne mogavši otplatiti svoje

dugove, bili dospjeli u tamnicu. Sultana sam posadio uz rub jednoga saga prekrivenog

torbama punim srebrnih akči, upravo onako kako sam to i viđao za vrijeme takvih svečanosti.

Malo podalje iza njega posjeo sam defterbašu i u ruke mu stavio defter iz kojega je čitao

zapise o dugovanjima. Osuđene dužnike nacrtao sam međusobno povezane lancima i okovima

oko vrata, kako, pokunjeni, a neki i suznih očiju, pred Padišahom tuguju i pate. Pošto im je iz

kese podijeljena Padišahova milostinja koja će ih izbaviti iz tamnice, svi skupa radosno

izgovaraju molitve i pjesme popraćene glazbom lijepih svirača udâ i tambura, odjevenih u

crveno. A da bih što bolje predočio čemer i sramotu dužništva, pokraj zadnjega u redu

nesretnih dužnika stavio sam – iako to sa svim tim uopće nije imalo veze – njegovu ženu u

modroj odjeći, oronulu od brige, i njegovu divnu kćer, pokrivenu crvenom feredžom,

dugokosu i žalosnu. Htio sam tom namrgođenome Kari objasniti kako se poredani dužnici u

lancima mogu razvući na dvije stranice, kazati mu da crvena boja na slici ima skriveno

90

značenje i govoriti o nekim detaljima o kojima smo moja žena i ja, diveći se crtežu,

razgovarali kroz smijeh: da sam, recimo, psa kojeg sam s ljubavlju našvrljao uz rub slike i

Padišahov kaftan od atlasa obojio istom bojom, što stari majstori nikada ne bi učinili; sve sam

mu to htio reći da bi mogao shvatiti kako slikati znači voljeti život – ali on mi tada postavi

jedno sramotno pitanje.

Znam li, možda, gdje bi mogao biti nesretni Tankoćuti Efendija?

Koji 'nesretni'?! Taj bezvrijedni falsifikator, ta nenadahnuta budala koja izrađuje

pozlate samo radi novca?! - ali to ne rekoh. "Ne", kazao sam. "Ne znam."

Jesam li uopće bio pomislio da su nasilnici što se okupljaju oko propovjednika iz

Erzuruma Tankoćutom Efendiji mogli učiniti nešto nažao?

Suzdržao sam se pa nisam izlanuo da je i on jedan od njih. "Ne", rekao sam. "Zašto?"

Siromaštvo, kuga, nemoral i skandali kojima robujemo u ovom gradu Istambulu ne

mogu se objasniti ničim drugim osim time da smo se udaljili od islama iz vremena Proroka,

Allahova Poslanika, te prigrlili nove, ružne običaje i dopustili da se među nas uvuče franački

stil. I vaiz iz Erzuruma govori samo to, ali njegovi neprijatelji žele obmanuti našeg Padišaha

ističući kako njegovi sljedbenici napadaju tekije u kojima se svira glazba i razaraju počivališta

evlijâ. A budući da znaju da ja prema uzvišenom Erzurumliji ne gajim, poput njih,

neprijateljstvo, sada se, dakle, uljudno i izdaleka raspituju nisam li ja taj koji je ubio

Tankoćutog Efendiju.

Iznenada mi postade jasno da takve priče već odavna kolaju među iluminatorima.

Grupa nesposobnjakovića bez dara i talenta s užitkom je pričala naokolo da sam ja taj bestidni

ubojica. Došlo mi je da zavitlam mastionicom u čerkesku glavu tog budalastog Kare, samo

zato što je uzeo za ozbiljno klevete te gomile ljubomornih iluminatora.

91

Kara je razgledavao moju radnu sobu trudeći se popamtiti sve što je vidio; pažljivo je

motrio duge škare za papir, čanke pune arsenika, zdjele za boju, jabuku koju bih, tijekom

rada, ponekad zagrizao, džezvu što stoji na rubu peći u pozadini, findžane za kavu, mindere,

svjetlost što se probija kroz poluotvoreni prozor, zrcalo koje koristim da bih provjerio

kompoziciju crteža, moje mintane i, na istome mjestu, crveni pojas moje žene, koji je stajao

poput grijeha u kutu, kamo joj je ispao kad je strugnula iz sobe čuvši da netko kuca na vrata.

Iako sam pred njim skrivao svoje misli, njegovim drskim i nasrtljivim pogledima

izložio sam crteže na kojima sam radio i sobu u kojoj sam živio. Znam, sve će vas začuditi taj

moj ponos, ali ja sam iluminator koji najviše zarađuje, a to pak znači da sam i najbolji! Jer,

Allah zasigurno želi da umjetnost iluminiranja bude radost pa da onome koji znade gledati

pokaže da je i svijet radost!

92

(13) Zovu me Roda

Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Netko je zakucao na vrata; pogledam, kad ono

Kara kojega sam pamtio iz djetinjstva. Zagrlismo se. Bijaše prozebao pa ga uvedoh unutra i

ne pitavši ga kako je našao put do kuće. Poslao ga je njegov tetak da se kod mene raspita

kamo je nestao Tankoćuti Efendija i gdje bi mogao biti. Ali, nije samo zbog toga došao: donio

mi je i vijesti od majstora Osmana. A imao bi me nešto i pitati: majstor Osman veli da ono što

pravog iluminatora razlikuje od ostalih jest vrijeme; vrijeme crtanja. Što ja mislim o tome?

Poslušajte!

CRTANJE I VRIJEME

Kao što je svima poznato, nekoć su i iluminatori našeg, islamskog svijeta – primjerice,

stari arapski majstori – svijet gledali jednako kao danas franački nevjernici, i sve oko sebe –

skitnice i pse na ulicama, trgovce po dućanima i izložene stručkove celera – sve su to crtali iz

pozicije toga što vide. Budući da ništa nisu znali o perspektivi kojom se franački majstori

danas razmeću, njihov je svijet bio skučen i dosadan, upravo onakav kakav se može vidjeti iz

perspektive psa i stručka celera. Kasnije se dogodilo nešto što je u trenu izmijenilo čitav naš

iluminatorski svijet. Pa da vam svoju priču time i započnem!

TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU

Elif

Prije tristo pedeset godina, kada je Bagdad jednoga hladnog dana u veljači pao u ruke

Mongolima i bio nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bijaše najglasovitiji i najvještiji kaligraf ne

samo arapskog, nego čitavog islamskog svijeta pa su se, usprkos njegovoj mladosti, u

93

bagdadskim knjižnicama, čuvenim u cijelome svijetu, nalazile dvadeset i tri uvezane knjige

koje je prepisao, a većina njih bili su primjerci Kur'ana Časnog. Ibn Šakir je vjerovao da će

njegove knjige trajati do sudnjega dana te je živio s dubokim i beskrajnim doživljajem

vremena. Čitavu je noć u titravom svjetlu svijeće neštedimice radio na posljednjoj od tih

slavnih knjiga koje su nam danas nepoznate jer su ih vojnici mongolskog kana Hulagua u

nekoliko dana sve, jednu po jednu, poderali, rastrgali, spalili i pobacali u vode Tigrisa. Kao i

svi arapski majstori iluminacije koji su - odani tradiciji i uvjerenju u besmrtnost knjiga –

petsto godina običavali odmarati oči da bi spriječili sljepilo, i to tako da leđâ okrenutih

sunčevu izlasku promatraju zapadni horizont, tako se i Ibn Šakir za jutarnje svježine popeo na

minaret Kalifove džamije te sa šerefe svjedočio svemu što će privesti kraju čitavu kaligrafsku

tradiciju dugu pet stoljeća. Prvo je vidio ulazak okrutnih Hulaguovih vojnika u Bagdad te je i

dalje ostao na vrhu minareta. Vidio je kako je pljačkan i razaran cijeli grad, kako na stotine

tisuća ljudi stradava od sablje, kako je ubijen posljednji od islamskih kalifa koji su pet stoljeća

upravljali Bagdadom, kako su žene silovane, knjižnice spaljene, a deseci tisuća svezaka knjiga

bačeni u Tigris. Dva dana poslije, dok je u smradu leševa i jaucima ranjenika promatrao kako

vode Tigrisa teku crvene od tinte kojom su bile ispisane bačene knjige, pomislio je kako sve

one knjige koje je prepisao krasopisom, a sada su nestale, nisu bile ni od kakve pomoći u

sprečavanju ovog strašnog pokolja i razaranja te se zakleo da više nikada neće pisati. Štoviše,

poželio je crtežom izraziti svoju bol i strahotu kojoj je svjedočio mada je do toga dana

omalovažavao iluminatorsku umjetnost smatrajući je pobunom protiv Allaha, te je na papiru

što ga je uvijek nosio uza se nacrtao sve što je vidio s minareta. Ovom čudesnom,

blagoslovljenom događaju trebamo biti zahvalni za snagu islamske iluminacije koja je

nastavila živjeti još tri stoljeća nakon mongolskoga napada, kao i za svojstvo te iluminacije,

po kojem se ona i razlikuje od slikarstva idolopoklonika i kršćana: za prikazivanje svijeta

odozgo, s mjesta s kojega ga Allah promatra, na taj način da se ucrta linija obzora, te za

94

crtanje sa skrivenim, najdubljim bolom. Uz to, zahvalnost dugujemo i činjenici da je Ibn Šakir

nakon pokolja, s crtežima u rukama i s nepokolebljivom odlukom u srcu, krenuo na sjever,

onamo odakle su stizale mongolske vojske, da bi kod kineskih majstora izučio slikarstvo... Na

taj je način postalo očito da se misao o vječnosti vremena, koja je pet stoljeća živjela u srcima

arapskih kaligrafa, neće ostvariti zapisivanjem, nego crtanjem. Dokaz je tomu i ovo: knjige i

uvezi rastavljani su i uništavani, ali su iz njih vađene oslikane stranice i uvezivane u druge

knjige i sveske te će tako, prikazujući Allahov svijet, nastaviti živjeti zauvijek.

Be

U minula vremena, ne tako daleka, ali ne baš ni bliza, kada se sve u svemu ponavljalo

tako da čovjek – da nije bilo starenja i smrti – ne bi mogao ni zamijetiti da postoji ono što se

naziva vremenom, i kada se svijet, kao da vrijeme ne postoji, oslikavao uvijek istim pričama i

prizorima, malena je vojska šaha Fahira, kako kazuje kratka kronika Salima Samarkandskog,

"do nogu potukla" vojnike hana Selahattina. Nakon što je šah Fahir Pobjednik zarobljenoga

hana Selahattina dao mučiti i pogubiti, prema tadašnjim običajima prva mu je dužnost bila

posjetiti pokojnikovu knjižnicu i harem kako bi na njih stavio svoj pečat. U knjižnici su se

iskusni knjigoveže dali u razvezivanje knjigâ pokojnoga šaha i uvezivanje novih svezaka od

ispresloženih stranica, kaligrafi su zamjenjivali ime hana Selahattina, Vječnog Pobjednika,

imenom šaha Fahira Pobjednika, a iluminatori brisali lice ubijenog hana Selahattina, nekoć

majstorski nacrtano na najljepšim crtežima i knjigama (istoga je trena počelo padati u

zaborav), te namjesto njega crtali mlado lice šaha Fahira. Kad je kročio u harem, Fahir-šah se

uopće nije morao mučiti da si izabere najljepšu ženu, ali kako je bio tanana duša koja se

razumjela u knjige i minijature, namjesto da na silu postane njezinim gospodarom, odlučio je

osvojiti joj srce pa se s njom upustio u razgovor. Tako je sultanija Neriman, žena pokojnog

hana Selahattina, ljepotica nad ljepoticama, od svoga budućeg muža šaha Fahira suznih očiju

95

zaiskala samo jednu želju: da ne sastružu i ne izbrišu lice njezina muža u jednoj knjizi o

ljubavi Lejle i Medžnuna, a u kojoj je nasuprot sultanije Neriman, prikazane u Lejlinu liku,

han Selahattin bio prikazan u liku Medžnuna. Barem na toj jednoj stranici ne bi trebalo biti

osporeno pravo njezina muža na besmrtnost koju je godinama nastojao postići naručujući

knjige. Šah Fahir Pobjednik plemenito je prihvatio ovu jednostavnu molbu i samo tu sliku

iluminatori nisu taknuli. Tako su Neriman i Fahir odmah vodili ljubav te se za kratko vrijeme

zavoljeli zaboravivši strašnu prošlost. Ali, šah Fahir nije mogao zaboraviti tu ilustraciju u

knjizi o Lejli i Medžnunu. Ne, nije njega mučilo to što mu je žena bila nacrtana s pokojnim

mužem, niti je bio ljubomoran. Izjedala ga je misao da, budući da sâm nije bio nacrtan u toj

divnoj knjizi, u toj legendi, neće zajedno sa svojom ženom ući u vječnost, među besmrtnike.

Nakon što ga je crv sumnje izjedao pet godina, šah Fahir je na kraju jedne blažene noći, u

kojoj su on i Neriman dugo vodili ljubav, sa svijećnjakom u ruci, krišom poput provalnika,

ušao u svoju knjižnicu, otvorio knjigu o Lejli i Medžnunu te namjesto lica Nerimanina

pokojnog muža pokušao nacrtati sebe kao Medžnuna. Ali, kao i mnogi vladari zaljubljeni u

iluminaciju, bio je nevješt crtač te mu to nije pošlo za rukom. I tako je ujutro knjižničar –

posumnjavši da se nešto dogodilo – primijetio da naspram Lejle prikazane u liku Neriman

namjesto hana Selahattina stoji netko drugi, neko novo lice te je razglasio kako to nije lice

šaha Fahira, nego mladog i lijepog šaha Abdulaha, glavnog neprijatelja šaha Fahira. Ta je

glasina oslabila duh vojnikâ šaha Fahira, ali istodobno i ohrabrila šaha Abdulaha, mladog i

borbenog vladara susjedne zemlje. On je u prvom boju porazio šaha Fahira, zarobio ga i dao

pogubiti, na njegovu knjižnicu i harem stavio svoj pečat te tako postao novi muž vječno lijepe

sultanije Neriman.

Džim

Priča o iluminatoru koji je u Istambulu poznat pod imenom Uzun Mehmet, a u Perziji

96

kao Muhamed Horasanski, većinom se među iluminatorima prepričava kao pouka o sljepoći i

dugu životu, ali to je zapravo priča o vremenu i iluminaciji. Najveća posebnost ovog majstora,

koji je svoj zanat započeo kao devetogodišnji šegrt i crtao oko sto deset godina, a da nije

oslijepio, nedostatak je posebnosti. Ne igram se ja ovdje riječima, nego izražavam svoje

najdublje divljenje. Sve je – kao i svi ostali, pa čak i više – običavao slikati u maniri starih

majstora i zbog toga je bio najveći majstor. Njegova skromnost i predanost iluminaciji, na

koju je gledao kao na služenje Allahu, držale su ga daleko od svađa u kaligrafskoj radionici i

od težnji da postane glavni majstor iako je bio u pravoj dobi za to. Čitava svog iluminatorskog

života, stotinu i deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje smještene po rubovima i kutovima:

travu koja se slika da bi ispunila kutove, na tisuće listova na stablima, uskovitlane oblake,

grive konjâ koje je sve, jednu po jednu, trebalo raščešljati, zidove od opeke, bezbrojne zidne

ukrase koji se neprestano ponavljaju te na desetke tisuća lica kosih očiju i nježne brade, među

kojima se ni jedno ni po čemu nije razlikovalo od ostalih. Bio je veoma sretan i vrlo tih.

Nikada nije pokušavao samoga sebe istaknuti i nije ustrajavao na stilu i osobnosti. U to je

doba smatrao da je radionica svakog hana ili princa za kojeg radi njegova kuća, a na sebe

gledao kao na jednu od stvari u njoj. Budući da su hanovi i šahovi jedni druge poražavali, a

iluminatori se, kao i haremske žene, selili od grada do grada novim gospodarima, stil nove

radionice mogao se najprije prepoznati po njegovu lišću, busenju trave, naborima stijena i

skrivenim obrisima njegova strpljenja. Kad je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je

smrtnik te se počelo vjerovati da živi u legendama koje je oslikavao. Možda su i zbog toga

neki govorili da živi izvan vremena i da zbog toga nikada neće ostarjeti i umrijeti. Upravo su

u tom čudu, po kojemu je vrijeme za majstora bilo stalo, neki ljudi potražili objašnjenje za to

što on nije oslijepio iako je svoj samački život proživio po sobama radionica ili u šatorima, a

najveći dio vremena provodio zagledan u listove papira. Neki su pak govorili da je zapravo

slijep, no da mu za urešavanje vid nije više potreban jer je sve crteže izrađivao napamet,

97

prema sjećanju. Kad je imao sto devetnaest godina, ovaj je legendarni majstor, koji se nikada

nije ženio niti je ikada vodio ljubav, u radionici šaha Tahmaspa susreo šesnaestogodišnjeg

šegrta, pola Kineza a pola Hrvata, mladića od krvi i mesa, jednog od onih kakve je stotinu

godina crtao: s kosim očima, sa šiljastom bradom i licem poput punoga mjeseca, te se odmah

u njega zaljubio; i da bi zadobio ljubav toga mladića nevjerojatne ljepote, upustio se, kao i

svaki drugi pravi ljubavnik, u borbu za vlast i spletkarenje u kaligrafskoj družini, pa se na

koncu upleo u laži, prijevare i podvale. Iako je horosanski majstor u početku živnuo

pokušavajući se uključiti u svakodnevne tokove od kojih se stotinu godina uspijevao držati

daleko, to ga je nastojanje istrgnulo iz starih legendarnih vremena vječnoga života. Jednoga

kasnog popodneva, u vrijeme ikindije, zanio se pored otvorenog prozora promatrajući lijepoga

šegrta pa je promrzao od hladnog tebriškog vjetra: sljedećeg je dana kišući oslijepio, a dva

dana kasnije, pavši niz visoke kamene stepenice kaligrafske radionice, preminuo.

"Čuo sam za ime Uzun Mehmeda Horosanskog, ali tu priču nisam znao", reče Kara.

Te je riječi izgovorio obzirno da bi dao do znanja kako je shvatio da je priča završila i

da mu je glava puna svega što sam izložio. Neko sam vrijeme šutio da bi me se mogao dosita

nagledati. Budući da se osjećam nespokojno kada mi ruke nisu ničim zauzete, čim sam počeo

pripovijedati drugu priču nastavio sam slikati od onog mjesta na kojemu sam stao kada je

zakucao na vrata. Moj lijepi šegrt Mahmut, koji uvijek sjedi podno mojih nogu miješajući mi

boje i oštreći pera, katkad i brišući mjesta gdje sam pogriješio, sjedio je bez glasa uza me te

me slušao i promatrao, a iznutra se čulo lupkanje moje žene.

"Ah!", reče Kara, "Padišah je ustao!"

Dok je začuđen promatrao crtež, pravio sam se da ne pridajem važnost razlogu

njegova čuđenja, ali dopustite da vama iskreno kažem: na dvjesto crteža s prikazom

pedesetdvodnevne proslave obrezanja u Surnami naš uzvišeni Padišah sjedi dok promatra

98

mimohod cehovskih udruga, vojnika i podanika ispod svoje lođe, izgrađene za tu priliku.

Samo je na mojoj ilustraciji nacrtan na nogama: masi okupljenoj na trgu baca florine iz torbe

pune kovanica. Učinio sam to da bih mogao predočiti oduševljenje i radost svjetine koja se, da

bi zgrabila novčiće, među sobom hvatala za šiju, udarala šakama i šutala nogama, a kad bi se

sagnuli da sa zemlje skupe kovanice, stražnjice bi im stršale u zrak.

"Ako je ljubav dio teme neke ilustracije, i tu ilustraciju treba oslikati s ljubavlju",

rekoh. "Ako ima boli, onda i bol mora navirati iz nje. Ali, ta se bol ne smije vidjeti na

nacrtanim likovima ili dokučiti po njihovim suzama, nego treba izvirati iz nutarnje harmonije

prikaza, koja se u prvi tren ne može vidjeti, nego se osjeti. Začuđenost nisam dočarao po

uzoru na stotine majstora crtanja, koji su taj osjećaj stoljećima prikazivali tako da nacrtaju

osobu s kažiprstom u zaokruženim ustima, nego sam cijelom ilustracijom izrazio čuđenje. A

to sam postigao tako što sam Vladara digao na noge."

Njegov pogled kojim je, tražeći nekakav trag, promatrao moje stvari, slikarski pribor i,

zapravo, čitav moj život, toliko me je bio zaokupio da sam i sâm vlastitu kuću počeo gledati

njegovim očima.

Poznati su vam prikazi palača, hamama i tvrđavâ što su nekoć izrađivani u Tebrizu i

Širazu; da bi takav crtež bio usporediv s pažnjom Uzvišenoga Allaha, koji sve vidi i u sve

proniče, iluminator bi palaču nacrtao kao da je po sredini presječena velikom, čudesnom

britvom te bi se tako pogledom moglo do svega što je unutra: do kuhinjskoga posuđa, čašâ,

zidnih ukrasa nevidljivih izvana, zavjesâ, papagaja u krletki i do najskrovitijih kutaka -

jastukâ i ljepotice nad ljepoticama, kojoj sunce još nije vidjelo lica, kako sjedi na njima.

Gledao je moj crtež poput zadivljenog, pažljivog čitatelja, moje boje, papire, knjige, moga

lijepog šegrta, stranice knjige o nošnjama i albume koje sam napravio za nekog franačkog

putnika, prikaze obljube i nepristojne stranice koje sam potajno našvrljao za jednog pašu,

99

raznobojne mastionice od stakla, bronce i gline, šiljila od slonovače, pisaljke sa zlatnim

dršcima i pogled moga lijepog šegrta.

"Za razliku od starih majstora, ja sam vidio mnoge ratove", rekoh da bih ispunio tišinu

vlastitom prisutnošću. "Ratne strojeve, topove, vojske, mrtvace. Svodove vojnih šatora našeg

Padišaha i pašâ uvijek sam ja ukrašavao. Nakon vojnih pohoda, po povratku u Istambul, ja

sam bio taj koji bi naslikao ratne prizore koje bi inače svi zaboravili: tijela presječena

nadvoje, sukobljene vojske, vojnike jadnih nevjernika kako s kulâ opkoljenih tvrđava

prestrašeno gledaju naše topove i vojsku, pobunjenike odsječenih glava, žestinu konjâ koji

napadaju u galopu. Sve što vidim, sačuvam u sjećanju: novi mlinac za kavu, prozorsku alku

kakvu prije nisam vidio, top, okidač neke nove vrste franačke puške, tko je odjenuo koju boju

prigodom kakve svečane gozbe, tko je što jeo, tko je kamo, i kako, položio ruku...»

"Što je pouka onih triju priča koje si ispripovijedao?" upita Kara glasom koji kao da je

sve sažimao i donekle me pozivao da mu podnesem račun.

"Elif", rekoh. "Pouka je priče o minaretu ova: neovisno o iluminatorovu daru, ono što

stvara savršenu sliku jest vrijeme. Be: Druga priča s haremom i knjižnicom pokazuje da su

vještina i slikarstvo jedini put da se iziđe izvan vremena. Hajde, ti mi kaži što je poruka

treće!"

"Džim", reče Kara siguran u sebe. "Treća priča o sto devetnaest godina starom

majstoru povezuje elif i be i poučava nas da vrijeme onoga tko se odvoji od besprijekornog

života i iluminiranja prestaje, te on umire; eto, tome nas poučava."

100

(14) Zovu me Maslina

Bilo je to nakon podnevnoga namaza: žurno sam, ali s uživanjem, crtao ljupka

dječačka lica, kad netko pokuca na vrata. Ruka mi je zadrhtala od uzbuđenja, odložih trščano

pero. Drvenu podlogu za crtanje, koju sam držao na koljenima, pažljivo odložih na stranu te

poletjeh prema vratima, i prije nego što sam ih otvorio, izustih molitvu: Moj Bože... Budući

da ste svi vi što slušate moj glas iz ove knjige mnogo bliži Allahu negoli ovaj naš prljavi i

bijedni svijet i ponizni robovi našeg Padišaha, od vas neću skrivati sljedeće: Ekber-han,

padišah Indije i najbogatiji šah na svijetu, dao je izraditi knjigu o kojoj će svi pričati te je na

sve četiri strane islamskoga svijeta odaslao poziv da najbolji iluminatori na svijetu dođu k

njemu. Ljudi koje je poslao u Istambul jučer su došli k meni i pozvali me u Hindistan. Otvorih

vrata: ovaj put to nisu bili oni, nego Kara, koji mi od djetinjstva nije bio pao na pamet.

Odavno se nije družio s nama, bio je ljubomoran na nas. Što je sad?

Došao je, kaže, da razgovara, prijateljuje i pogleda moje slikarije. Ponudih ga da uđe i

sve pregleda. Veli da je nedavno bio kod glavnog majstora Osmana i poljubio mu ruku. Veliki

mu je majstor rekao velike, mudre riječi: Pravi se iluminator može razabrati po govoru o

sljepoći i sjećanju. Dakle, potrudite se razumjeti!

SLJEPOĆA I SJEĆANJE

Prije umijeća iluminacije bilo je vrijeme tame, i nakon njega će ponovno nastupiti

tama. Našim bojama, talentom i ljubavlju prisjećamo se zapovijedi koju nam je Allah dao:

"Gledajte!" Sjećati se znači znati ono što si vidio. Znati znači sjećati se onoga što si vidio.

Vidjeti znači znati bez sjećanja. Dakle, iluminiranje je sjećanje na tamu. Ljubav što su je

veliki majstori gajili prema crtanju traži da se zna kako su boje i umijeće gledanja izronili iz

101

tame i da preko boja vraćaju u Allahovu tamu. Tko nema pamćenja, taj se ne može sjetiti ni

Allaha ni njegove tame. Svi veliki majstori u svojim radovima kroz boje tragaju za tom

dubokom tamom izvan vremena. Da biste to mogli shvatiti, dopustite da vam ispričam što

znači sjećati se te tame koju su otkrili veliki stari majstori Herata.

TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU

Elif

U Lami Čelebijinom turskom prijevodu djela Nefehât-ul-Uns, u kojem se opisuju

čudesa evlijâ, stoji da je u radionici šaha Džihana, vladara plemenskoga saveza Crnog Ovna,

glasoviti majstor Šejh Ali Tebriški nacrtao predivan primjerak legende o Husrevu i Širin.

Prema onome što sam čuo, u toj legendarnoj knjizi, čija je izrada trajala točno jedanaest

godina, iluminator Šejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je takvo vrhunsko umijeće i

oslikao tako divne stranice kakve bi od svih starih majstora mogao naslikati još samo najveći

među njima – Behzad; zbog toga je Džihan-šah, čak prije negoli je knjiga bila i dopola

dovršena, znao da će uskoro postati vlasnikom knjige kojoj na cijelome svijetu nema ravne.

Šah Džihan, vladar Crnog Ovna, živio je u strahu i zavisti koju je osjećao prema Uzun

Hasanu, mladom vladaru saveza Bijeloga Ovna, kojega je proglasio svojim glavnim

neprijateljem: tako mu je odmah palo na pamet da bi ta divna knjiga, zbog koje će mu ugled

porasti čim bude završena, mogla u još ljepšoj verziji biti napravljena za Uzun Hasana iz

dinastije Bijeloga Ovna. Budući da je šah Džihan bio jedan od onih bolesno ljubomornih,

vlastitu je sreću zagorčavao pitanjem "A što ako još netko bude ovako sretan?", te se odmah

dosjetio: ako bi genijalni majstor oslikao još jednu takvu knjigu, ili čak bolju od nje, to bi

moglo biti za Uzun Hasana, njegova glavnog neprijatelja. Tako je, da bi spriječio da još netko

osim njega postane vlasnikom te prelijepe knjige, odlučio ubiti iluminatora Šejh Alija čim

knjiga bude dogotovljena. Ali, jedna milosrdna čerkeska ljepotica iz njegova harema podsjeti

102

ga da je dovoljno samo oslijepiti majstora. Taj sjajni prijedlog, koji je Džihan-šah odmah

prihvatio te ga povjerio ulizicama kojima je bio okružen, dospio je i do majstora Šejh Alija,

ali on nije ostavio knjigu napola dovršenu i napustio Tebriz, kako bi to učinio svaki drugi

obični iluminator. Nije pribjegao ni tome da odugovlači rad na knjizi da bi odgodio

osljepljivanje niti ju je hotimice loše oslikavao da ne bi bila savršena. Radio je čak s većom

revnošću i vjerom. U kući u kojoj je sâm živio počinjao bi raditi izjutra, nakon namaza, te bi

sve do ponoći, dok mu pri svjetlosti svijeće umorne oči ne bi počele bolno suziti, uvijek

iznova crtao konje, čemprese, ljubavnike, zmajeve i lijepe prinčeve. Često je danima

promatrao stranicu nekog od velikih starih heratskih majstora pa bi onda na drugome listu – a

da ga ni jedanput ne pogleda – nacrtao istu takvu ilustraciju. Na koncu je knjiga za šaha

Džihana od Crnog Ovna bila dovršena te je majstor, kao što je i očekivao, najprije bio

pohvaljen i obasut zlatnicima, a zatim oslijepljen oštrom iglom kakve se koriste za

pričvršćivanje perjanice na turban. Šejh Ali je, dok bol još nije bila ni minula, napustio Herat i

otišao Uzun Hasanu, vladaru Bijelog Ovna. "Da, slijep sam", rekao mu je. "Ali u mojem

sjećanju još su i sada ljepote kojima sam ukrašavao rukopis zadnjih jedanaest godina, sve do

posljednjega poteza kista i pera, i moja ih ruka ponovno može nacrtati po sjećanju. Moj

vladaru, ja ti mogu oslikati najljepšu knjigu, kakvu svijet još nije vidio. Budući da mi se

pogled više neće zaustavljati na prljavštinama ovoga svijeta, sve Allahove ljepote mogu

naslikati na najizvorniji i najčišći način, po svome sjećanju." Uzun Hasan odmah povjerova

velikom majstoru iluminacije, a majstor održa riječ te za hana Bijeloga Ovna prema sjećanju

izradi najdivniju knjigu ikada viđenu. Svi to znaju: kada je kasnije Uzun Hasan iz dinastije

Bijeloga Ovna u jednom prepadu negdje kod Bingola porazio i ubio Džihan-hana, u pozadini

svega toga bila je duhovna snaga što je izvirala iz nove knjige hana pobjednika. Ta

veličanstvena knjiga, zajedno s prethodnom koju je Šejh Ali napravio za šaha Džihana,

pohranjena je u riznici našega Padišaha nakon što je pokojni sultan Mehmed Osvajač u bici

103

kod Otlukbelija porazio Uzun Hasana.

Be

Budući da je sultan Sulejman Veličanstveni, Baštinik Raja, kaligrafe cijenio više nego

iluminatore, nesretni su iluminatori njegova vremena, da bi pokazali kako je ukrašavanje

važnije od krasopisa, prepričavali ovu poučnu priču, koju ću ja sada ispričati; međutim, ona je

zapravo pouka o sljepoći i sjećanju, kao što će moći zapaziti svatko tko je bude pažljivo

poslušao. Kad su nakon smrti Timura, Gospodara Svijeta, njegovi sinovi i unuci krenuli jedan

na drugog i započeli međusobne napade i nemilosrdne bitke, i kada bi jedni drugima preoteli

neki grad, prvo što bi pobjednik učinio bilo je dati iskovati novac sa svojim imenom te

narediti da mu se ime spomene tijekom hutbe u džamiji, a drugo, da knjige koje bi mu

dospjele u ruke dade razvezati, na njihov početak staviti novu posvetu i novi kolofon u kojima

se on veliča kao "Gospodar Svijeta" te potom naložiti da se ponovno uvežu tako da oni koji

budu gledali knjige tog vladara vjeruju da on vlada svijetom. Čim je jedan od njih, Abdullatif,

sin Timurova unuka Ulug-bega, zavladao Heratom, toliko je pritiskao i požurivao iluminatore,

kaligrafe i knjigoveže da što prije izrade jednu knjigu u slavu njegova oca, da se crteži iz

razvezanih knjiga ispremiješaše dok su oni ispisane stranice uništavali i spaljivali. Kako je

Ulug-beg bio štovatelj iluminacije i kako ne bi dolikovalo da se u nemarno ukoričenu albumu

nađu crteži za koje se ne zna iz koje su knjige i koje priče, njegov sin zatraži da se okupe svi

heratski iluminatori i da svaki od njih ispriča svoju priču kako bi se crteži u albumu mogli

posložiti prema određenom redu. Ali, svaka su usta imala svoju priču, drugačiju od ostalih, pa

su se ilustracije još više ispremiješale. Tako su, u neprestanu traganju, došli do zadnjeg i već

ostarjelog glavnog majstora iluminacije, koji je bio zaboravljen nakon što mu je zgasnuo

očinji vid nad knjigama svih šahova i prinčeva koji su u zadnje pedeset i četiri godine

upravljali Heratom. Kada se otkrilo da je stari majstor koji je gledao ilustracije zapravo slijep,

104

zavladao je nemir, a bilo je i onih koji su se smijali. No, stari majstor zatraži da mu dovedu

nekog dječaka koji još nije napunio sedmu godinu, koji još ne zna čitati i pisati, ali je

pametan. Odmah su ga našli i doveli. Stavivši pred dijete jednu ilustraciju starac mu reče:

"Kazuj što vidiš!" I dok je dijete opisivalo sve što vidi na ilustraciji, stari ga je iluminator

pažljivo slušao upravivši slijepe oči prema nebu, a zatim je kazivao: "Aleksandar grli

umirućeg Darija, iz Firdusijeve Šahname... Priča o učitelju koji se zaljubio u svoga lijepog

učenika, iz Sadijeva Gulistana... Natjecanje liječnika iz Nizamijeva Mahzen-i Esrara..."

Drugi iluminatori, ogorčeni na starog i slijepog majstora, rekoše: "I mi smo isto to mogli

kazati. To su najpoznatiji prizori iz najčuvenijih priča!" Tada stari i slijepi iluminator stavi

pred dijete najteže prizore te ga opet pažljivo sasluša. "Hurmuz otrovom ubija kaligrafe,

jednog po jednog; iz Firdusijeve Šahname", reče držeći i dalje zgasnute oči uperene prema

nebu. "Jeftini prikaz loše priče o mužu koji je uhvatio svoju ženu i njezina ljubavnika na vrhu

kruškova stabla, iz Mevlanine Mesnevije..." reče, i tako, prepoznavajući prema djetetovu

opisu sve ilustracije koje nije mogao vidjeti, omogući da knjige budu uvezane. Kada je Ulug-

beg ušao u Herat sa svojom vojskom, pitao je staroga majstora u čemu je tajna toga da je on,

slijepac, mogao raspoznati priče dok to drugi majstori iluminacije, kraj zdravih očiju, nisu

mogli. "Razlog nije u tome – kako se obično misli – što mi je, kao slijepcu, pamćenje

snažno", odgovori mu stari iluminator, "nego je u tome što ja nikada ne zaboravljam da se

priče ne prenose slikama, već riječima." Ulug-beg odgovori kako su i njegovi iluminatori

znali te iste riječi i priče, ali svejedno, nisu znali poredati crteže. "To je stoga", reče stari

iluminator, "što oni ispravno razmišljaju o iluminiranju koje je njihovo umijeće i njihova

umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali prema sjećanju samoga Allaha." Ulug-beg

upita kako je to jedno dijete moglo znati. "Dijete ne zna", odgovori starac. "Ali ja, stari slijepi

iluminator, znam da je Allah ovaj svijet stvorio onakvim kakvim bi ga voljelo vidjeti pametno

sedmogodišnje dijete. Jer, Allah je svijet stvorio takvim da bi se, ponajprije, mogao vidjeti.

105

Poslije nam je dao riječi da bismo jedni s drugima mogli podijeliti ono što vidimo, da bismo

razgovarali, a mi smo od riječi napravili priče misleći kako umjetnost crtanja postoji zbog tih

priča. Međutim, crtanje je postupak izravnoga traganja za Allahovim pamćenjem i

promatranjem svijeta na onaj način na koji ga On vidi."

Džim

Poznato je da su nekoć arapski majstori zbog straha od sljepoće, pred kojom svi

iluminatori oduvijek i opravdano strepe, običavali za izlaska sunca, u osvit dana, dugo

promatrati zapadni horizont; stoljeće kasnije većina je iluminatora u Širazu iz istoga razloga

ujutro, na prazan želudac, jela jezgre oraha gnječene s laticama ruže. Opet, u istom tom

vremenu, uvjereni da je sunčevo svjetlo uzrok sljepoće što ih je sve odreda, jednog po jednog,

snalazila poput kuge, stari su iluminatori u Isfahanu radili uglavnom u polumračnim kutovima

sobâ ili uz svjetlo svijećnjaka, da im sunčeva svjetlost ne bi izravno obasjavala drvene

podloge za crtanje, dok su majstori u uzbečkim radionicama na izmaku dana ispirali oči

vodom nad kojom su se molili šejhovi. Ali, onaj koji je među svim tim postupcima otkrio

najnepatvoreniji način približavanja sljepoći bio je, naravno, majstor iluminacije Sejid Mirek,

učitelj velikoga majstora Behzada, u Heratu. Prema majstoru Mireku, obnevidjelost nije

nikakva nesreća, nego kruna sreće koju Allah daje iluminatoru nakon što je on čitav svoj život

posvetio Njegovoj ljepoti. To je tako zato što je ilustriranje iluminatorova potraga za

Allahovim viđenjem svijeta, a ta jedinstvena perspektiva može se postići tek kroz sjećanje,

pošto nastupi sljepilo do kojeg dolazi kad se na koncu naporna radnog vijeka iluminatorove

oči umore, a on iscrpi. Znači, samo se kroz prisjećanje slijepoga majstora može spoznati kako

Allah vidi svijet. Stari će iluminator čitav svoj život provesti vježbajući ruku da bi ona sáma

od sebe mogla prenijeti na papir tu predivnu sliku kad mu se pred očima ukaže ta vizija, dakle

ta sjećanja i Allahov krajolik u tami iluminatorova sljepila. Prema povjesničaru Mirza

106

Muhamed Hajdar Duglatu, koji je pisao i o iluminatorima i o legendama o njima u Heratu

svojega doba, majstor Sejid Mirek je, da bi pojasnio ovakvo poimanje slikarstva, navodio

primjer iluminatora koji želi nacrtati konja. Primjer kazuje da čak i najnesposobniji iluminator

posve prazne glave (a baš su takvi današnji franački slikari), dok crta konja pred sobom, svoj

crtež izrađuje prema sjećanju; naime, nitko ne može u istom trenu gledati i konja i papir na

kojemu slika konja. Iluminator prvo pogleda konja, a zatim odmah prenosi na papir ono što je

zapamtio. Čak da u međuvremenu i proleti vrijeme kratko koliko jedan treptaj, ono što

iluminator prenosi na papir nije konj kojega gleda, nego sjećanje na konja kojega je netom

prije vidio, a to je dokaz da je čak i kod najslabijih ilustratora crtanje moguće samo putem

sjećanja. Kao rezultat takva tumačenja, koje na razdoblje kreativnog života jednog

iluminatora gleda samo kao na pripremu za očekivanu blaženu obnevidjelost i uspomene koje

će mu se kroz sljepoću javljati, heratski su majstori toga doba na crteže koje su izrađivali za

šahove i prinčeve zaljubljene u knjige gledali kao na uvježbavanje ruke, kao neku vrstu

pripreme, a svoj su posao – rad, crtanje bez prestanka i razgledanje stranica iz noći u noć pri

svjetlu svijeće, bez pomisli na odmor – prihvaćali kao blagoslovljeni trud koji će ih dovesti do

sljepoće. Cijeloga svog života majstor Mirek uvijek je tragao za najpovoljnijim trenutkom u

kome će dostići najveličanstveniji kraj: bilo da se brzo i namjerno približavao sljepoći crtajući

stabalca sa svim listovima na noktu, zrnu riže ili čak na vlasi kose, bilo da je, slikajući

radosne, osunčane vrtove, oprezno odgađao razdoblje tame. Kad je imao sedamdeset godina,

sultan Husejin Bajkara mu je, želeći nagraditi tog velikog majstora, otvorio stranice tisuća i

tisuća knjiga pohranjenih u riznici koju je držao pod mnogim ključevima. U toj riznici punoj

oružja, svile, kadife i zlata, majstor Mirek je oslijepio nakon što je pri svjetlosti zlatnih

svijećnjaka tri dana i tri noći bez prestanka razgledao veličanstvene stranice starih heratskih

majstora u knjigama od kojih je svaka sáma za sebe bila legendarna. Veliki je majstor svoje

novo stanje primio zrelo i predano kao da prima Allahove anđele i nakon toga nikad više nije

107

ni progovorio niti je išta nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat, autor Rašidove historije,

objašnjava to ovako: iluminator koji dosegne vidike Allahova besmrtna vremena više se

nikada ne vraća stranicama priređenim za obične smrtnike te dodaje: "Tamo gdje sjećanja

slijepog iluminatora dosegnu do Allaha vlada apsolutna tišina, blagoslovljena tama i beskraj

prazne stranice."

Znao sam, naravno, da mi je Kara pitanje majstora Osmana o sljepoći i sjećanju

postavio manje zbog toga da bi doista doznao moj odgovor, a više zato da bi mogao u miru

razgledati moje stvari, sobu i crteže. Pa ipak, bio sam sretan kad sam vidio da su ga moje

priče dirnule. "Sljepoća je jedan blagoslovljen svijet, nedostupan Šejtanu i grijehu", rekoh mu.

"U Tebrizu", reče Kara, "zbog utjecaja majstora Mireka, neki od majstora staroga stila

gledaju na sljepoću kao na najveću krepost Allahova milosrđa, pa ih je stid kada ostare, a ne

oslijepe. Bojeći se da bi drugi to mogli smatrati dokazom njihove nesposobnosti i

nedarovitosti, oni se još i danas pretvaraju da su slijepi. Zbog takva moralnog uvjerenja koje

nosi i utjecaje Džemalettina Kazvinskog, neki od njih tjednima sjede u tami, među zrcalima,

pri slabašnu svjetlu kandila i bez hrane i pića tjednima promatraju oslikane stranice starih

majstora iz Herata da bi naučili gledati svijet poput slijepaca, iako zapravo nisu slijepi."

Netko pokuca na vrata. Otvorih i pogledah: jedan lijepi šegrt iz radionice, lijepih,

širom otvorenih očiju. Rekao je da je tijelo našega brata, pozlatara Tankoćutog Efendije,

otkriveno u jednoj napuštenoj jami i da će dženaza u vrijeme ikindije krenuti iz džamije

Mihrimah, te je otrčao tu vijest javiti drugima. Allahu dragi, sačuvaj nas zla!

108

(15) Zovem se Ester

Pravi li ljubav od čovjeka budalu ili se samo budale zaljubljuju? Već sam godinama

prodavačica-pokućarka i provodadžinica, a nisam uspjela dokučiti odgovor na to pitanje. Jako

bih voljela upoznati par koji bi, što je ljubav jača, postajao pametniji, lukaviji i prepredeniji, a

pogotovo takva muškarca. Ono što znam jest sljedeće: ako je muškarac spreman posegnuti za

lukavstvima, malim zamkama i prijevarama, to je znak da je jako daleko od bilo kakve

ljubavi. Što se pak našeg Kara-efendije tiče, očito je da je već izgubio pribranost i da je, čak i

kad sa mnom razgovara o Šekuri, prevršio svaku mjeru.

Ono što sam mu na tržnici rekla – da Šekura bez prestanka misli na njega, da me je

pitala je li odgovorio na njezino pismo, da je ja nikada nisam vidjela takvu – sve to kažem i

drugima, napamet, kao kakvu pjesmicu. Tako me je gledao da mi ga je bilo žao. Kazao mi je

da pismo koje mi je dao "odmah i žurno" odnesem Šekuri. Sve budale misle da u njihovoj

ljubavi postoje posebne okolnosti koje nalažu naročitu žurbu pa tako, razotkrivajući žestinu

svoje ljubavi, stavljaju mač u ruke svojoj voljenoj; ona će pak, ako je pametna, pričekati s

odgovorom. Pouka: u ljubavi žurba usporava poslove.

Zbog toga bi mi Kara-efendija bio zahvalan da je znao da sam njegovo pismo, koje

sam trebala "žurno" odnijeti, prvo odnijela na jedno drugo mjesto. Naime, gotovo sam se bila

zaledila čekajući ga dugo na tržnici. Stoga sam - da bih se ugrijala - odlučila svratiti k jednoj

od svojih kćeri, koja mi je bila usput. Ja svojim "kćerima" nazivam sve djevojke koje sam ja

osobno poudavala i čija sam pisma raznosila.

Ta neugledna djevojka toliko mi je zahvalna da ne samo da obigrava oko mene svaki

put kada k njoj navratim nego mi u ruku tutne i pokoju akču. Trudna je, kaže, i radosna.

109

Skuhala mi je čaj od lipe, uživala sam u svakom gutljaju. Kada sam ostala sama, izbrojala sam

i novac koji mi je dao Kara-efendija. Dvadeset akči.

Opet se dadoh na put. Prođoh sporednim ulicama i bijednim prolazima po kojima se

blato bilo zaledilo pa se tuda s teškom mukom moglo hodati. Dok sam kucala na vrata, dođe

mi da se našalim, pa povikah: "Stigla je pokućarica, pokućaricaaa! Imam najbolji muslin,

dostojan svakoga padišaha! Imam izvrsne šalove iz Kašmira, kadifu iz Burse za šivanje

pojasâ, ponajbolje egipatsko platno svilena ruba za košulje, prekrivače od vezena muslina,

posteljinu i rupčiće svih boja! Prodavačica-pokućarica!"

Vrata se otvoriše, uđoh. Unutra se, kao i obično, osjećao zadah kuće, postelja, sna,

prženoga ulja i vlage. Onaj strašan zadah neženjâ koje sustiže starost.

"Vještice!", reče. "Zašto se dereš?"

Ne izustih ni riječi, nego izvadih pismo i pružih mu ga. U polumračnoj sobi prišao je

poput sjene i u trenu mi ga zgrabio iz ruke. Otišao je u pokrajnju sobu, u kojoj je uvijek

gorjela jedna svjetiljka. Zastadoh na pragu.

"Otac ti nije kod kuće?"

Nije odgovorio. Čitao je pismo, sav izvan sebe. Ostavih ga da pročita. Nisam mu

uopće mogla vidjeti lice jer je svjetiljka bila iza njega. Dovršivši pismo, poče ga iznova čitati.

"Da", rekoh. "Što piše?"

Hasan pročita:

"Draga gospođo Šekura, budući da i ja već godinama živim sanjajući samo o jednoj

osobi, s uvažavanjem shvaćam da čekaš svoga muža i da ti, osim njega, nitko drugi nije u

110

mislima. Što bi se drugo, osim čestitosti i neporočnosti, moglo očekivati od žene kakva si ti?

(Hasan se glasno nasmija!) Ali, moj dolazak k tvojemu ocu bio je zbog iluminiranja, a ne zato

da bih te uznemiravao. Tako nešto nikada mi ne bi palo na pamet. Nikada ne bih ustvrdio da

sam od tebe dobio ikakav mig, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se tvoje lice poput

svjetlosti ukazalo na prozoru, smatrao sam to samo posebnom milošću koju mi je darovao

Allah, i ničim drugim. Jer, meni je dostatna radost da ti mogu vidjeti lice. ("Ovo je ukrao od

Nizamija", upadne Hasan gnjevno.) Ali, budući da veliš da ti se ne približavam, reci mi: zar si

ti anđeo da bi se čovjek tako strašno bojao k tebi pristupiti? Poslušaj što ću ti kazati: Nekoć

sam, u kasnim noćnim satima, pokušavao zaspati gledajući kroz prozore hladnih i bijednih

karavansaraja (u njima nije noćivao nitko osim očajnih vlasnikâ i razbojnika odbjeglih pred

smrtnom kaznom) kako mjesečina obasjava ogoljela brda; i dok sam osluškivao zavijanje

vukova koji su jedini bili žalosniji od mene, sanjario sam o tome kako ćeš se jednoga dana

ukazati preda mnom, baš kao na onom prozoru. Slušaj: Kada ponovno dođem k tvome ocu

radi knjige, vratit ćeš mi crtež koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znam, za mene će to biti znak

da sam te ponovno našao, a ne znak smrti. Vidio sam jednog od tvojih sinova, Orhana. Jadno

siroče. Ja ću mu biti otac!"

"Mašallah, lijepo piše", rekoh. "Pravi pjesnik!"

"Zar si ti anđeo da bi se čovjek tako strašno bojao k tebi pristupiti?", reče Hasan. "To

je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja pišem bolje od njega." Izvadio je iz džepa i svoje pismo. "Uzmi

to i odnesi Šekuri!"

Ovo je bilo prvi put da sam osjetila nespokoj uzevši od njega novac koji mi je dao

zajedno s pismom. Osjetih neku odvratnost prema opsesivnoj vezanosti tog čovjeka za

neuzvraćenu mu ljubav. Kao da je htio potvrditi moju slutnju, Hasan prvi put nakon dugo

vremena svuče masku svoje uljudnosti te mi reče grubo:

111

"Reci joj: ako budemo htjeli, mi ćemo je vratiti kući uz kadijinu pomoć."

"Da joj to doista kažem?"

Nastupi trenutak tišine. "Nemoj", reče. Svjetlo sobne svjetiljke obasjavalo mu je lice

pa sam mogla vidjeti kako gleda preda se kao dijete svjesno svoje krivnje. Ta njegova pisma i

nosim zbog toga što ga poznam takvog i zato što osjećam poštovanje prema njegovoj ljubavi.

Ne zbog novca, kako se misli.

Kad sam izlazila iz kuće, Hasan me zaustavi na vratima.

"Hoćeš li reći Šekuri koliko je volim?", upita uzbuđeno i izbezumljeno.

"Zar joj ti o tome ne pišeš u svojim pismima?"

"Kaži mi, kako bih mogao nju, njezina oca, kako bih ih mogao pridobiti?"

"Tako da budeš dobar čovjek", rekoh i krenuh prema vratima.

"U ovim godinama? Prekasno...", odgovorio je s unutarnjim bolom.

"Počeo si zarađivati mnogo novca, čauš-Hasane. To čovjeka čini boljim...", rekoh

izlazeći.

U kući je bilo tako mračno i turobno da mi se vani učinilo kako je vrijeme zatoplilo.

Sunce mi je udarilo u lice. Pomislih na to kako bih voljela da Šekura bude sretna. Ali, na neki

sam način osjećala poštovanje i prema jadniku iz te vlažne, hladne i mračne kuće. Iako tako

nisam bila planirala, obuzeta iznenadnom željom, skrenuh na Tržnicu začina na Laleliju,

nadajući se da ću u mirisima cimeta, šafrana i paprike doći k sebi; ali - prevarila sam se.

Uzevši pisma, Šekura me je u svojoj kući prvo pitala za Karu. Rekoh joj kako je

plamen ljubavi nemilosrdno zahvatio cijelo njegovo biće, i to joj se svidjelo.

112

"Svi se pitaju zbog čega je ubijen nesretni Tankoćuti Efendija, čak i žene koje

kukičaju u svojim kućama", rekoh mijenjajući temu.

"Hajrija, napravi halvu i odnesi je Kalbiji, ženi jadnog Tankoćutog Efendije", naredi

Šekura.

"Na dženazu će doći svi Erzurumlijini sljedbenici i mnogi drugi", rekoh. "Priča se da

njegovi rođaci govore kako će osvetiti prolivenu krv."

Međutim, Šekura je već bila počela čitati Karino pismo. Pogledah joj lice pažljivo i

srdito. Ta žena sigurno ima dovoljno životnog iskustva da može upravljati time kako će joj se

osjećaji odražavati na licu. Dok je čitala, osjetih kako joj moja šutnja odgovara, kako je

doživljava i kao moju potvrdu posebne važnosti koju pridaje Karinu pismu. I tako, kad je

Šekura završila pismo i nasmiješila mi se, da bih je udobrovoljila, morala sam je nešto pitati:

"Što kaže?"

"Kao u djetinjstvu... Zaljubljen je u mene."

"Što namjeravaš?"

"Ja sam udana. Čekam svoga muža."

Suprotno vašim očekivanjima, moram vam priznati: to što mi je u trenu slagala nakon

što je tražila da pokažem zanimanje za sve što se zbiva, to me nimalo nije naljutilo; štoviše,

donijelo mi je olakšanje. Da je više mladih djevojaka i žena za koje sam nosila pisma i davala

im životne savjete pokazalo zanimanje onoliko koliko i Šekura, to bi upola olakšalo posao i

njima i meni, a neke od njih pošle bi čak i za boljeg muža.

"Što kaže drugi?", upitah ponovo.

113

"Ne želim sad čitati Hasanovo pismo", odgovori. "Zna li Hasan da se Kara vratio u

Istambul?"

"Ne zna čak ni da postoji."

"Razgovaraš li ti s Hasanom?", upita širom otvorivši prekrasne crne oči.

"Jer si ti to željela."

"Da?"

"On pati. Jako te voli. Ako tvoje srce čak i bude naklonjeno nekom drugom, teško ćeš

ga se moći osloboditi. Jako ga ohrabruje to što prihvaćaš njegova pisma. Trebaš ga se bojati.

Jer, on se ne priprema samo na to da te vrati kući nego i da te, nakon što dokaže smrt svoga

brata, uzme za ženu." Nasmiješila sam se da bih ublažila prijeteću stranu svojih riječi i da ne

bih samu sebe predstavila kao puku zagovornicu onog nesretnika.

"Dobro, a što kaže drugi?" upita. Ali, je li uopće znala za koga od njih dvojice pita?

"Iluminator?"

"Sva sam zbunjena", reče iznenada, valjda preplašena zbog vlastitih riječi. "Čini mi se

da će se sve još više zapetljati. Moj otac stari. Što će biti s nama, s tom mojom siročadi?

Osjećam da nam se svima približava nešto strašno, da nam Šejtan sprema nekakvo zlo. Ester,

reci mi nešto što će me razveseliti."

"Ništa se ne brini, draga Šekura", rekoh, sva uzdrhtala. "Ti si doista jako pametna i

veoma lijepa. Jednoga ćeš dana ležati u istome krevetu s lijepim mužem, grliti ga i,

zaboravivši sve svoje patnje, biti sretna. To čitam u tvojim očima."

Osjetila sam u sebi toliku plimu ljubavi da su mi se oči ovlažile.

114

"Dobro, ali koji će od njih biti taj moj muž?"

"Zar ti to ne kaže tvoje mudro srce?"

"Nisam u stanju razumjeti što mi srce govori; zbog toga i jesam nesretna."

Nastupio je trenutak tišine. Učinilo mi se načas da mi Šekura uopće ne vjeruje, da

svoje nepovjerenje vješto skriva ne bi li doznala ono što ja znam te da želi izazvati moje

sažaljenje. Kad sam shvatila da neće odmah odgovarati na pisma, skupih svoj zavežljaj i

šmugnuh na dvorište rekavši joj ono što kažem svim svojim djevojkama, pa čak i razrokim:

"Dušo, ako te svoje lijepe oči budeš držala širom otvorene, ništa te loše neće snaći, ne

brini!"

115

(16) Ja, Šekura

Nekada sam, svaki put kad bi me posjetila pokućarica Ester, sanjarila kako bi neki

udvarač konačno mogao napraviti korak te napisati i odaslati pismo od kojega bi uzbuđeno

zakucalo srce žene kakva sam ja – pametne, lijepe, fino odgojene, udovice kojoj se ne može

ništa prigovoriti. A kad bih vidjela da su pisma od mojih uobičajenih prosaca, bila bih, ako

ništa drugo, barem još jača i ustrajnija u čekanju svoga muža. Ovih dana pak svaki put kad

Ester ode ostanem zbunjena i osjećam se još jadnijom.

Osluškivala sam zvukove vanjskog svijeta. Iz kuhinje se čulo klokotanje proključale

vode i dopirao je miris limuna i luka: znala sam da Hajrija kuha tikvice. Ševket i Orhan bili su

na dvorištu: negdje kod stabla nara igrali su se mačevalaca, skakućući i gurkajući se; čula sam

njihove povike. Otac je bio u pokrajnjoj sobi, u tišini. Otvorila sam i pročitala Hasanovo

pismo te se još jednom uvjerila kako u njemu nema ničega zbog čega bih se morala zabrinuti.

Ipak, malko sam ga se više bojala i čestitala sam samoj sebi što sam se, u vrijeme kada smo

dijelili istu kuću, oduprijela njegovu navaljivanju da mi postane ljubavnik. Zatim sam

pročitala Karino pismo držeći ga pažljivo, kao da je neka lomljiva, krhka stvar, i posve se

zbunila. Nakon toga nisam više čitala ta pisma. Izišlo je sunce i ja sam pomislila sljedeće: da

sam jednu noć pala u Hasanov zagrljaj i s njim vodila ljubav, to ne bi znao nitko osim Allaha.

Sličan je mome nestalom mužu, bilo bi to isto. Ponekad mi najednom dođe na pamet takva

blesava i čudna misao. Sunce je bilo izišlo i kad me je neočekivano obuzela toplina, osjetila

sam da imam svoje tijelo: svoju kožu, vrat, čak i bradavice na grudima. Dok me je sunce tako

obasjavalo kroz otvorena vrata, iznenada uleti Orhan.

"Majko, što čitaš?", upita.

116

Dobro, maloprije sam vam kazala kako nisam ponovno čitala zadnja pisma koja mi je

donijela Ester, ali sam vam slagala. Upravo sam ih iznova čitala. Ovaj put sam ih zaista

smotala i, tutnuvši ih u njedra, rekla Orhanu:

"Dođi k meni u krilo!" Došao je. "Oh, mašallah, kako si samo težak, baš si porastao",

rekoh i poljubih ga. Dok sam mu govorila: "Hladan si kao led", on reče: "Majko, kako si

topla", i nasloni se leđima na moje grudi. Oboje smo uživali sjedeći tako čvrsto stisnuti jedno

uz drugo, bez ijedne riječi. Pomirisah mu i poljubih vrat. Privinuh ga još jače. Ostadosmo

tako u tišini.

"Škakljaš me", rekao je puno kasnije.

"Hajde, kaži mi," rekoh ozbiljnim glasom, "da se pojavi sultan svih džina i kaže ti da

će ti ispuniti svaku želju, što bi najviše poželio?"

"Da Ševket ne bude s nama."

"I što bi još poželio? Ne bi li želio imati oca?"

"Ne. Kad narastem, ja ću se oženiti tobom."

Pomislih kako prava nesreća nije ostarjeti, izgubiti ljepotu, pa čak ni ostati udovicom

ili osiromašiti, nego ostati u životu bez ikoga tko bi vam zavidio. Spustih iz svog krila

Orhana, koji se bio ugrijao. Razmišljajući o tome kako bi se zla žena poput mene morala udati

za nekoga dobre duše, pođoh ocu.

"Kada preuzvišeni Sultan bude svojim očima vidio da je knjiga gotova, nagradit će

Vas", rekoh mu. "Opet ćete ići u Veneciju."

"Nisam siguran", reče otac. "Bojim se zbog ovog ubojstva. Naši su neprijatelji sigurno

117

moćni."

"Znam da ih i ovo moje stanje ohrabruje i otvara put krivim tumačenjima i

neutemeljenim očekivanjima."

"Kako?"

"Ja bih se trebala što prije udati."

"Što?", reče otac. "Za koga? Ali, ti si udana. Otkuda ti sad to?" upita. "Tko ti je

prosac? Čak i da postoji veoma razuman i neodoljiv prosac", reče moj razumni otac, "ne

vjerujem da bismo ga lako mogli naći i zavoljeti", doda te ovako sažme moju nesretnu

situaciju: "Ti znaš da postoje veliki problemi koje moramo riješiti da bi se ti mogla udati."

Nakon poduže stanke reče: "Zar bi me željela ostaviti i otići, draga moja?"

"Jučer sam usnula da mi je muž umro", rekoh. Ali, nisam plakala kao žena koja je

doista sanjala takav san.

"Kao što crtež treba znati čitati kad ga se gleda, tako i san treba znati tumačiti."

"Smatrate li prikladnim da vama ispričam svoj san?"

Načas je zavladao tajac; nasmiješili smo se jedno drugom kao i svi pametni ljudi koji

žurno promišljaju o svim posljedicama koje bi mogle proisteći iz onoga o čemu se razgovara.

"Tumačeći tvoj san, mogu povjerovati da ti je muž umro, ali njegov otac, brat i kadija

koji ih mora saslušati zahtijevat će i druge dokaze."

"Prošle su dvije godine otkako sam uzela djecu i vratila se kući, ali me njegov brat i

otac nisu odveli nazad."

"Zato što su jako dobro svjesni svoje pogreške", reče otac. "No, to ne znači da će se

118

složiti s tvojim razvodom."

"Da smo pripadnici malikitskog ili hanbalitskog mezheba", rekoh, "kadija bi mi,

prosuđujući da su prošle četiri godine, dopustio razvod i još bih dobila i sredstva za

uzdržavanje. Ali, kako smo mi, hvala Allahu, hanefiti, nama tako nešto nije moguće."

"Ne spominji mi šafiitskog naiba uskudarskog kadije. To su prljavi poslovi."

"Sve stambolske žene kojima su muževi nestali u ratu odlaze k njemu sa svjedocima

da bi dobile razvod. Budući da je šafiit, samo ih upita: Je li ti muž nestao? Koliko je prošlo

otkako ga nema? Spajaš li teško kraj s krajem? Jesu li ti to svjedoci?, i odmah im daje

razvod."

"Tko ti je sve to usadio u glavu, kćeri moja?", upita. "Tko ti je zavrtjeo pameću?"

"Kada jednom budem razvedena, a pojavi se netko tko bi mi mogao zavrtjeti pameću,

jasno je da ćete mi vi reći tko je taj, a ja nikada neću odstupiti od vaše odluke o mome

budućem mužu."

Moj lukavi otac, vidjevši kako mu je i kći jednako lukava, poče treptati očima.

Zapravo, otac uvijek trepće iz tri razloga: 1. kada se nađe u stisci pa si razbija glavu kako da

nađe neki mudar izlaz; 2. kada mu dođe da iz sveg srca zaplače zbog beznađa i žalosti; 3. kad

se nađe u škripcu pa lukavo poveže prvi i drugi razlog da bi se drugima činilo kako će od tuge

svakog trena briznuti u plač."

"Zar ćeš uzeti djecu i otići, a svoga starog oca ostaviti sama? Znaš li da sam se bojao

da bih zbog naše knjige – rekao je naše knjige, da! – mogao biti ubijen; ali sada, kad ti želiš

uzeti djecu i otići, ja ionako želim umrijeti."

"Dragi oče, niste li vi bili taj koji je uvijek govorio kako bi me jedino razvod mogao

119

spasiti od tog mog nevaljalog djevera?"

"Ne želim da me napustiš. Tvoj bi se muž mogao jednog dana vratiti. Ako se i ne vrati,

nema ništa loše u tome da ostaneš udana. Sve dok si u ovoj kući sa svojim ocem."

"Ja i ne želim ništa više od toga da živim s vama u ovoj kući."

"Dušo, nisi li maloprije govorila kako bi se željela što prije udati?"

Eto, tako je to svaditi se s ocem: na kraju i ja povjerujem da nisam u pravu.

"Govorila sam", rekoh gledajući preda se. Potom, suzdržavajući se da ne zaplačem,

ohrabrena ispravnošću onoga što mi je palo na pamet, rekoh: "Pa dobro, zar se ja nikad više

neću udati?"

"U mojemu srcu postoji posebno mjesto za zeta koji te neće odvesti daleko od mene.

Tko ti je prosac? Bi li on htio živjeti s nama u ovoj kući?"

Šutjela sam. Oboje smo, naravno, znali da otac ne bi mogao poštovati zeta koji bi bio

spreman živjeti u ovoj kući te bi ga, s vremenom, omalovažavao i postupno uništavao. Otac bi

toga zeta-domazeta tako podmuklo i majstorski ponižavao da ni ja ne bih htjela živjeti s tim

čovjekom.

"Znaš da je u tvojoj situaciji udaja bez očeva pristanka gotovo nemoguća, zar ne? Ne

želim da se udaš i neću ti to dopustiti."

"Ja se ne želim udati, nego razvesti."

"Zato što bi te mogla povrijediti neka nerazumna zvijer koja ne gleda ni na što drugo

osim na svoju korist. Ti znaš koliko te volim, zar ne, draga kćeri? A morali bismo i dovršiti tu

knjigu."

120

Šutjela sam. Jer, da sam progovorila – kako me je poticao Šejtan koji je primijetio

koliko sam srdita – izlanula bih ocu u lice kako znam da on noću k sebi u postelju prima

Hajriju; ali pristaje li djevojci kakva sam ja izjaviti pred starim ocem kako zna da on spava s

robinjom?

"Tko je taj koji se želi oženiti tobom?"

Gledala sam preda se i šutjela, ali ne od stida nego od bijesa. Da sve bude još gore, još

više me je srdila spoznaja da nisam bila u stanju dati bilo kakav odgovor iako sam znala

koliko sam bijesna. I tada si zamislih oca i Hajriju u krevetu u onom smiješnom i odvratnom

položaju. Bila sam na rubu plača kad, gledajući preda se, rekoh:

"Tikvice su na peći, mogle bi zagorjeti."

Prešla sam u sobu pokraj stepeništa, onu s prozorom koji gleda na bunar i nikad se ne

otvara, pipajući rukama u mraku brzo sam našla krevet, razastrla ga i bacila se na njega: Ah,

kako je lijepo osjećati se kao nepravedno kažnjeno dijete, pa leći u krevet i zaspati nakon

duga plača, oblivena suzama! Ja sam jedina osoba na svijetu koja me voli, a ta je usamljenost

toliko bolna da mi vi, koji čujete moje ridanje i jecanje dok plačem nad svojom samoćom,

dolazite u pomoć.

Malo kasnije opazih da se Orhan bio pružio na mojem krevetu. Glavu mi je stavio na

grudi i jecajući plakao. Privukoh ga k sebi i zagrlih.

"Nemoj plakati, mama", reče malo kasnije. "Tata će se vratiti s ratišta."

"Otkud znaš?"

Šutio je. Ali, toliko mi je bio drag da sam ga privinula na grudi tako čvrsto da sam

zaboravila sve svoje patnje. I prije nego što zaspim grleći Orhanovo nježno, slabašno tijelo,

121

moram vam otkriti jedini problem koji me muči: Sad se kajem zbog onoga što sam vam

maloprije, u srdžbi, kazala o svome ocu i Hajriji. Ne, nije to laž ali, opet, toliko se sramim

zbog toga da je najbolje da sve zaboravite. Možete li se, molim vas, ponašati kao da to nikada

nije rečeno, kao da moj otac i Hajrija to ne rade?

122

(17) Ja sam vaš Tetak

Teško li je imati kćer, teško. Plakala je u sobi, slušao sam njezino ridanje, ali nisam

mogao učiniti ništa drugo osim gledati stranice knjige koju sam držao u rukama. U jednom

svesku Knjige o sudnjem danu, na stranici koju sam pokušavao čitati, pisalo je kako duša tri

dana nakon smrti dobije dozvolu od Allaha da posjeti tijelo u kojemu je ranije prebivala. Kad

duša ugleda u grobu žalosno stanje svoga nekadašnjeg tijela u krvi i truleži, ražali se nad njim

i tuguje: "Jadno moje tijelo, siroto moje voljeno bivše tijelo!" Pomislih tada na tužni kraj

Tankoćutog Efendije: na to kako je ležao na dnu jame i kako ga njegova duša možda i nije

zatekla u grobu, nego u toj jami i koliko je tada, naravno, morala biti očajna.

Kad su zamukli Šekurini jecaji, ostavio sam knjige o smrti. Odjenuo sam još jednu

vunenu košulju, čvrsto omotao oko pasa debeli pojas od kozjega krzna da mi ne zebu križa i

obukao šalvare od zečjeg krzna; kad sam izlazio iz kuće, na vratima ugledah Ševketa.

"Djede, kamo ćeš?"

"Ti idi unutra. Na dženazu."

Našavši se na pustim ulicama pokrivenim snijegom, prošao sam između trošnih i

nakrivljenih kućâ koje su se jedva držale i preko zgarišta. Išao sam dugo opreznim staračkim

korakom, pazeći da se na ledu ne bih okliznuo i pao. Na putu prema gradskim zidinama

prošao sam kroz zabačene mahale, vrtove i njive, kraj dućanâ u kojima se prodaju dijelovi za

kola i kotači, pored kovačkih radnji te sedlarâ, izrađivačâ konjske orme i potkivačâ.

Ne znam zašto je dženaza kretala čak od džamije Mihrimah kod Jedrenske gradske

kapije. U džamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu i zbunjenu braću, koja su izgledala srdito i

123

odlučno. Mi, iluminatori i kaligrafi, zagrlili smo jedan drugoga i plakali. Dok sam u olovnoj

magli, koja se iznenada bila spustila prekrivši cijeli krajolik, obavljao molitvu, pogled mi je

pao na tabut položen na kamenoj ploči musale te sam istoga trena osjetio takvu mržnju prema

zlikovcu koji je to počinio da mi se, vjerujte mi, molitva Allahumme Barik posve pobrkala u

glavi.

Kada su ljudi iz džemata nakon namaza podigli tabut na ramena, još uvijek sam bio

među iluminatorima i kaligrafima. Roda i ja se još jednom zagrlismo bolno uzdišući,

zaboravljajući da me je on u noćima koje smo - zbog moje knjige - uz slabašno svjetlo

svjetiljke znali prosjediti do svanuća, pokušavao uvjeriti u to kako su pozlate Tankoćutog

Efendije slabe i kako je nesmotren u korištenju boje jer posvuda stavlja tamnoplavu ne bi li

izgledalo bogatije, a ja mu zapravo davao za pravo, ali pritom ponavljao kako nema dovoljno

ljudi koji bi to valjano mogli raditi. Toliko mi se svidio način na koji me je Maslina

prijateljski, s osobitim poštovanjem pogledao, i kako smo se zagrlili – čovjek koji se zna

zagrliti dobar je čovjek – da sam još jednom pomislio kako on od svih iluminatora i kaligrafa

najviše vjeruje u moju knjigu.

Na stepenicama kod dvorišne kapije našli smo se jedan uz drugog majstor Osman i ja,

i nijedan nije znao što bi kazao. Bio je to čudan, napet trenutak: jedan od pokojnikove braće

zajecao je, a neki je pametnjaković, koji se htio napraviti jako važnim, uzviknuo tekbir.∗

"Na koje groblje?", upitao me je samo da bi nešto rekao.

Učinilo mi se da bi izgledalo neprijateljski kada bih odgovorio "Ne znam", pa sam

smeteno i bez razmišljanja upitao osobu koje je stajala uza me na stubištu: "Na koje groblje?

Kod Jedrenske kapije?"

* Izgovaranje riječi Allahu ekber «Bog je velik» (op. prev.).

124

"Na Ejub", odgovori jedan bradati i srditi mladi glupak.

"Na Ejub", rekoh okrenuvši se majstoru Osmanu iako je on ionako bio čuo riječi tog

srditog mladog glupaka. Uputio mi je pogled kojim je htio reći "Razumijem", ali takav da sam

u tom istom trenu shvatio kako on ne želi da se naš susret dalje nastavi.

Naravno da je majstora Osmana naljutilo to što je Padišah meni povjerio ispisivanje,

oslikavanje i ukrašavanje knjige koju ja nazivam "tajnom". Povrh toga, Padišah se pod mojim

utjecajem i oduševio franačkim stilom u slikarstvu. Jednom je Padišah prisilio majstora

Osmana da kopira Njegov portret, koji je bio naručio kod nekog talijanskog majstora. Znam

da je majstor Osman mene smatrao odgovornim za tu neobičnu sliku, koju je preslikao s

gnušanjem, i za prisilu da oponaša tog talijanskog slikara, što je opisivao kao "mučenje". Bio

je u pravu.

Zastavši nasred stepenica neko sam vrijeme promatrao nebo. Kad sam bio uvjeren da

sam poprilično zaostao za drugima, počeh se spuštati niz zaleđeno stubište. Jedva da sam –

korak po korak – prošao koju stepenicu, kadli me netko uhvati pod ruku i zagrli: Kara.

"Kako je hladno", reče. "Jeste li promrzli?"

Uopće nisam sumnjao da je on taj koji je zavrtio Šekurinom pameću. Čak je i

samopouzdanje s kojim me je uzeo pod ruku to potvrđivalo. U njegovu ponašanju bilo je

nešto što je govorilo: "Radio sam dvanaest godina, postao sam zreo čovjek." Došli smo do

dna stepenica. Htio sam da mi kasnije ispriča sve što je doznao u kaligrafskoj radionici.

"Idi ti naprijed, sinko", rekoh. "Požuri da stigneš džemat."

Začudio se, ali to nije pokazao. Svidjelo mi se čak i to kako je, dostojanstveno pustivši

moju ruku, otkoračao naprijed. Ako Šekuru dam ovomu, hoće li htjeti živjeti s nama u istoj

125

kući?

Kroz Jedrensku kapiju bili smo već izišli iz grada kad daleko dolje ugledah tabut koji

se gotovo gubio u magli i gomilu iluminatora, kaligrafa i šegrta koja se, noseći ga na

ramenima, žurno spuštala nizbrdicom prema Zlatnome rogu. Toliko su brzo hodali da su već

bili prešli polovinu blatnoga puta koji se iz doline prekrivene snijegom spuštao prema Ejubu.

Slijeva, u tišini i magli, veselo se dimio dimnjak na prodavaonici svijeća Sultanijinog vakufa.

U sjeni gradskih zidina nalazile su se klaonice i kožare koje su bez prestanka radile za grčke

mesare na Ejubu. Smrad strvina što je odande dopirao širio se do doline koja se prostirala sve

do džamije na Ejubu, čije su se kupole jedva razabirale, i čempresa na groblju. Nakon što sam

neko vrijeme hodao, čuo sam odozdo, iz nove židovske mahale na Balatu, vrisku djece koja

su se igrala.

Kad smo se spustili do ravnice na Ejubu, pridružio mi se Leptir. Razjaren kao i inače,

odmah je, naprečac, prešao na stvar: "To su uradili Maslina i Roda", reče. "Kao i svi ostali, i

oni su jako dobro znali da ja s pokojnikom nisam bio u dobrim odnosima; znali su i da to svi

ostali znaju. Među nama ima ljubomore, pa čak i neskrivena neprijateljstva zbog neizvjesnosti

tko će od nas doći na čelo kaligrafske radionice nakon majstora Osmana. Sad očekuju da će

krivnja pasti na me, ili barem da će se glavni rizničar i – zbog njegova utjecaja – Padišah

udaljiti od mene, zapravo, od nas."

"Tko ste to ‘vi’ o kojima govoriš?"

"To smo svi mi koji govorimo da u radionici treba sačuvati stari moral, da treba

slijediti put perzijskih majstora i da nije moguće svaku temu ilustrirati samo radi novca.

Govorimo da u naše knjige namjesto oružja, robova, vojski i osvajačkih pohoda trebaju ući

stari mitovi, legende i priče, da ne treba napuštati stare obrasce, da se istinski iluminatori ne bi

smjeli ponižavati tako da sjede po dućanima na tržnici i za dvije-tri akče svakome tko naiđe

126

narišu bilo koji prizor. Naš preuzvišeni Padišah u tome nas podržava."

"Nepotrebno si predbacuješ ni zbog čega", rekoh da bih odmah prekratio tu temu.

"Siguran sam da u radionici ne bi mogao naći utočište nitko tko je kadar tako nešto počiniti.

Svi ste vi braća. Nema ničega lošeg u tome da se obradi nekoliko tema koje ranije nisu bile

oslikavane, niti bi to moglo izazvati neprijateljstva."

U tom trenu, jednako kao kad čujem neku novu vijest, iznenada postadoh svjestan

neminovne istine. Ubojica Tankoćutog Efendije jedan je od majstora stasalih u dvorskoj

kaligrafskoj radionici i sad se nalazi u gomili koja se preda mnom uspinje grobljanskom

uzvišicom. U tom sam trenu bio uvjeren i u to da će ubojica nastaviti sa svojim vražjim

poslom i spletkama, da je upravo on neprijatelj knjizi koju stvaram i da je, vrlo vjerojatno, u

međuvremenu bio u mojoj kući i uzeo iluminacije i ilustracije načinjene za moju knjigu. Je li i

Leptir, poput većine iluminatora koji su prošli kroz moju kuću, bio zaljubljen u moju kćer? Je

li, dok sada iznosi svoje tvrdnje, zaboravio na to kako sam od njega katkad tražio prizore koji

su posve oprečni njegovim nazorima, ili na to majstorski aludira?

Ne, nije moguće da je to neka aluzija, pomislih malo kasnije. Jednako kao i ostali

majstori iluminacije, i Leptir je prema meni iskazivao vidnu zahvalnost: kad su zbog ratova i

Padišahove nezainteresiranosti ukinuti novac i darovi koje je riznica isporučivala

iluminatorima, neko je vrijeme svima njima jedini ozbiljni dodatni prihod bilo ono što su

zarađivali zahvaljujući mojoj knjizi. Znao sam da su ljubomorni jedan na drugoga zbog moje

pažnje pa sam se iz tog razloga – ali i ne samo zbog toga - sastajao sa svakim od njih posebno,

u svojoj kući, i nisam mislio da bi to kod njih moglo izazvati neprijateljstvo prema meni. Svi

moji iluminatori bili su dovoljno zrele osobe da bi se postavili pametno i pronašli što ljudskiji

razlog da uzmognu iskreno zavoljeti osobu koju su, zbog svoga probitka, bili primorani

voljeti.

127

Da bih prekinuo tišinu i da se ne bismo više vraćali na istu temu, rekoh: «Mašallah,

oni tabut mogu nositi uzbrdo jednako brzo kao i nizbrdo!»

Leptir se prijazno nasmija pokazavši sve zube: «To je zbog hladnoće!»

Bi li ovaj doista mogao ubiti čovjeka, pomislih. Recimo, zbog ljubomore. Bi li kasnije

mogao ubiti i mene? Našao bi ispriku: taj je čovjek vrijeđao moju vjeru. Ali, on je veliki

majstor, utjelovljenje vještine, zašto bi ubio? Starost ne bi trebala značiti samo teško penjanje

uzbrdo nego i prestanak pretjerana strahovanja od smrti i jednu vrstu izostanka žudnje - kao

kad se čovjek uvlači u krevet robinje ne zbog želje, nego iz navike i preko volje. S

iznenadnom slutnjom rekoh mu u lice odluku koju sam u tom trenu bio donio:

«Neću više raditi na knjizi.»

"Kako?" reče Leptir preneražena lica.

"Prati je neka zla sreća. A i Padišah je prestao davati novac. Reci to i Maslini i Rodi."

Možda je htio još nešto upitati, ali smo se već našli na grobljanskoj padini prekrivenoj

gustim čempresima, u visokoj paprati, među nišanima. Kako je grobna jama bila okružena

redovima ljudi, po tome što su prisutni zazivali bismillah i alâ milleti Resulullah te po sve

glasnijim i učestalijim jecajima shvatio sam da tijelo upravo spuštaju u grob.

"Otkrijte mu lice, posve otkrijte!" reče netko.

Zavrnuli su mrtvački pokrov i mora da su se gledali oči u oči s pokojnikom, ako je na

njegovoj smrskanoj glavi uopće bilo očiju; budući da sam bio iza, ništa nisam mogao vidjeti.

Ja sam jednom gledao smrti u oči, ali ne kraj grobne jame, nego na jednom sasvim drugom

mjestu.

128

Jedna uspomena: Prije trideset godina djed našega Padišaha, Baštinik Raja, naumio je

Mlečanima oteti otok Cipar, a šejhulislam Ebusut-efendija, podsjetivši na to da su nekada

davno egipatski sultani odredili taj otok za opskrbu hranom Mekke i Medine, izdao je fetvu

kojom je obznanio kako nije ispravno da otok koji je nekoć hranio sveta mjesta naše vjere

ostane u rukama kršćanskih nevjernika. I tako je meni kao moja prva poslanička dužnost

pripala teška obaveza da Mlečanima priopćim tu neočekivanu odluku kako svoj otok moraju

predati nama. Obišao sam venecijanske crkve, čudio se mostovima i dvorcima, a najviše se

očarao slikama u njihovim bogatim domovima; i, u svemu tom divljenju - pouzdajući se u

gostoljubivost koju su mi ukazali – predao pismo puno prijetnji te im nadmeno i svisoka

objavio kako naš Padišah želi Cipar. Mlečani su se toliko razbjesnili da su u svom vijeću koje

se odmah potom okupilo zaključili kako se o takvu pismu ne može čak ni raspravljati. Štoviše,

razjarene su me mase prisilile da se povučem u Duždevu palaču, a kada su neki probisvjeti

uspjeli proći stražare i vratare te navalili da me udave, dva su me osobna duždeva gardista

provela kroz tajne dvorske hodnike i izvela do stražnjeg izlaza prema kanalu. Ondje sam, u

magli sličnoj ovoj, za visokog bljedolikog gondolijera odjevena u bijelo koji me primio pod

ruku u jednom trenu pomislio da je sama smrt i, pogledavši ga u oči, u njima ugledao svoj

odraz.

S čežnjom sam maštao o tome da potajno završim knjigu i još jednom otputujem u

Veneciju. Prišao sam brižljivo zatrpanom i poravnatom grobu: sad ga u njemu meleci ispituju

je li muško ili žensko, koja mu je vjera i tko mu je poslanik. Pomislih na svoju smrt.

Jedna je vrana sletjela blizu mene. Karu sam prijateljski pogledao u oči i zamolio ga

da me uzme pod ruku i pravi mi društvo u povratku. Kazao sam mu da ga sljedećeg dana rano

izjutra očekujem u svojoj kući zbog rada na knjizi. Jer, čim pomislim na svoju smrt, iznova

shvatim da knjigu moram dovršiti pod svaku cijenu.

129

(18) Proglasit će me ubojicom

Dok su na smlavljeno tijelo jadnog Tankoćutog Efendije bacali vlažnu i hladnu

zemlju, ja sam plakao više od svih. Zapomagao sam: "Da barem i ja umrem s pokojnikom!

Zakopajte me s njim u isti grob!", te su me, da ne bih pao u raku, uhvatili oko struka. Kad se

učinilo da bih se mogao ugušiti, dlanovima su mi pritisnuli čelo i glavu mi gurnuli unazad da

bih mogao uzeti daha. Iz pogledâ pokojnikovih rođaka naslutio sam da sam vjerojatno

pretjerao s jecajima i plačem, pa sam se sabrao. S obzirom na tu moju silnu žalost, klevetnici

iz kaligrafske radionice mogli bi pomisliti da smo Tankoćuti Efendija i ja bili ljubavnici.

Do kraja dženaze ostao sam skriven iza debla jedne platane da ne bih više privlačio

pozornost. Neki glupavi pokojnikov rođak – još veći glupan od toga kojega sam poslao u

džehennem – našao me iza stabla i gledao me u oči pogledom koji je smatrao veoma

značajnim. Dugo me držao u zagrljaju, a zatim me, glupak, upitao: "Jesi li ti bio Subota ili

Srijeda?" Odgovorih mu: "Srijeda je nekoć bilo pokojnikovo ime", pa se tomu začudio.

Priča o tim nadimcima, koji nas još uvijek poput kakve tajne vežu jedne za druge,

jednostavna je. U godinama našeg šegrtovanja, kada je majstor Osman tek bio prešao s

položaja kalfe na mjesto majstora, svi smo prema njemu osjećali veliko poštovanje, divljenje i

ljubav. Bio je veliki iluminator, svemu nas je poučio jer ga je Allah blagoslovio i čarobnim

talentom i velikom pameću. U skladu s obvezama šegrta, svakoga bi jutra jedan od nas otišao

k majstorovoj kući i dopratio ga u radionicu noseći za njim njegovu kutiju za kaleme, torbu i

kožnu mapu punu papira. Toliko smo se otimali da budemo blizu njega da smo se znali i

posvaditi i potući prepirući se tko će tog dana ići po njega.

Majstor je Osman imao jednog miljenika, ali da ga je on pratio svakoga jutra, među

130

iluminatorima bi se dobrano širila govorkanja i neukusne šale koje ionako nikada nisu

prestajale; stoga je veliki majstor odlučio da svaki od nas dolazi jedan dan u tjednu. Veliki je

majstor radio petkom, a subotom je ostajao kod kuće. Njegov ljubljeni sin, koji je šegrtovao

kao i mi, a kasnije i njega i nas izdao napustivši umjetnost, pratio je svoga oca ponedjeljkom,

poput svakog običnog šegrta. A imali smo i jednog mršavog i visokog brata Četvrtka, koji je

bio nadareniji od svih nas; taj je umro mlad, u vrućici, od neke nepoznate bolesti. Pokojni

Tankoćuti Efendija dolazio je srijedom pa se zbog toga zvao Srijeda, ali je kasnije veliki

majstor s ljubavlju i znakovito izmijenio naša imena: Utorak u Maslina, Petak u Roda i

Nedjelja u Leptir, a njega je, aludirajući na finoću njegovih pozlata, prozvao Tankoćuti. Mora

da je nekoć veliki majstor i njega dočekivao s riječima: "Dobro jutro, Srijedo, kako si

danas?", jednako kao i sve nas.

Kad sam se prisjetio kako se meni obraćao, pomislio sam da će mi krenuti suze: dok

smo bili šegrti, živjeli smo – unatoč svim batinama – kao u džennetu jer nas je majstor Osman

volio, jer bi mu se od ljepote naših radova oči znale ovlažiti pa bi nam ljubio šake i ruke, jer

bi sa svakim njegovim poljupcem naš talent uvijek iznova procvjetao s ljubavlju. Čak je i

ljubomora koja je bacala sjenu na te sretne godine imala tada posve drugu boju.

Primjećujete da se sada osjećam posve podvojeno, poput likova kojima glavu i ruke

nacrta i oboji jedan majstor, a tijelo i odjeću neki drugi. Kada netko bogobojazan kao ja posve

neplanirano postane ubojicom, treba mu vremena da se na to privikne. Da bih se mogao

ponašati kao da se prijašnji život nastavlja, usvojio sam jedan novi glas, kakav i priliči

ubojici. Sad govorim tim drugim, podrugljivim i nitkovskim glasom, koji nikada ne bih upleo

u svoj stari život. S vremena na vrijeme čut ćete, naravno, i onaj moj stari, poznati glas kojim

bih i nadalje govorio da nisam postao ubojicom, ali samo onda kad vam se obraćam pod

svojim nadimkom, a ne s riječima «ja, ubojica». Neka nitko ne pokuša povezati ta dva glasa

131

jer kod mene nema osobnog stila ili pogreške koja bi me mogla izdati. Ja vjerujem da je stil,

ili bilo koji detalj po kojemu se jedan iluminator razlikuje od drugoga, zapravo pogreška, a ne

– kako to neki hvaleći se tvrde – osobnost.

Ali, slažem se da to u mojem osobitom stanju predstavlja problem. Jer, iako bih

mogao govoriti pod bilo kojim nadimkom koje nam je s ljubavlju nadjenuo majstor Osman, a

koje i Tetak-efendija rado koristi, nipošto ne bih želio da otkrijete jesam li Leptir, Maslina ili

Roda. Ako vam to pođe za rukom, vrlo je vjerojatno da ćete otići trkom i prijaviti me

mučiteljima zapovjednika sultanove tjelesne garde.

Zbog toga ne smijem kazati sve što pomislim. Zapravo, znam da me vi slušate i dok u

sebi razmišljam. Ne smijem dopustiti da mi na pamet nepromišljeno padne bilo koji detalj iz

moga života ili da me obuzme napad bijesa koji bi me mogao izdati. Čak i dok sam pričao one

tri priče, Elif, Be i Džim, bio sam svjestan vašega pogleda.

Ratnici, ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci koje sam na desetke tisuća puta

nacrtao jednom su svojom stranom okrenuti onomu što je ondje nacrtano: neprijateljima

protiv kojih ratuju tamo, u tom mitskom vremenu, zmajevima s kojima su se uhvatili ukoštac i

prelijepim djevojkama zbog kojih prolijevahu suze. Ali, jednom su stranom i jednim dijelom

svoga tijela okrenuti i zaljubljeniku u umjetnost, koji promatra taj čudesni prizor. Ako ja

posjedujem vlastiti stil i osobnost, to nije skriveno samo u mojim crtežima nego i u mome

zločinu i mojim riječima. Hajde, po boji mojih riječi otkrijte tko sam!

Kad biste me uhvatili, držim da bi to donijelo smirenje nesretnoj duši jadnog

Tankoćutog Efendije. Dok ja ovoga trena pod krošnjama stabala uživam u pjevu ptica i

promatram zlatne vode Zlatnoga roga i stambolske kupole, dok iznova otkrivam kako je lijepo

živjeti, na njega lopatama bacaju zemlju. Jadni me Tankoćuti Efendija uopće nije volio otkako

je u zadnje vrijeme postao jako blizak s ljudima oko onoga smrknutog propovjednika iz

132

Erzuruma, no u proteklih dvadeset pet godina, koje smo proveli u oslikavanju knjigâ za našeg

Padišaha, bilo je i vremenâ kada smo bili veoma bliski. Sprijateljili smo se prije dvadeset

godina radeći neko vrijeme na šahnami pokojnoga oca našega Padišaha, ali smo se najviše

zbližili tijekom rada na osam ilustriranih stranica koje su trebale biti umetnute u Fuzulijev

Divan. Tada sam jednog ljetnog predvečerja došao ovamo da bih se priklonio njegovim

ispravnim, ali nelogičnim željama – da iluminator mora u duši doživjeti tekst koji oslikava – i

strpljivo slušao stihove koje mi je izražajno čitao iz Fuzulijeva Divana dok su nad nama

mahnito lijetala jata lastavica. Usjekao mi se u pamet jedan stih iz te noći: Ja nisam ja; onaj

kojega tako oslovljavam uvijek si ti. I propitivanje samoga sebe kako bi se taj stih mogao

oslikati.

Čim se pročulo da mu je pronađeno tijelo, otrčao sam njegovoj kući; maleni vrt u

kojemu smo nekada sjedili i čitali poeziju bio je pokriven visokim snijegom i učinio mi se još

manjim, kao i svaki drugi vrt koji vidimo nakon mnogo godina. S kućom je bilo isto. Iz

pokrajnje sobe čuli su se sve glasniji vapaji žena i pretjerana kuknjava, izgledalo je kao da se

natječu jedna s drugom. Kad je njegov najstariji brat progovorio, pažljivo sam poslušao što

veli: lice sirotog nam brata Tankoćutog Efendije bilo je gotovo posve smrskano, a glava

zdrobljena. Kad su ga izvadili iz jame na čijemu je dnu ležao četiri dana, braća ga nisu

prepoznala pa je tek njegova jadna žena Kalbija, koju su doveli od kuće, unatoč noćnoj tami

uspjela to neprepoznatljivo tijelo prepoznati po odjeći, iako posve rastrganoj. Pred oči mi je

iskrsnuo prizor u kojem trgovci vade iz jame Jusufa Midjanskog,∗ kojega su onamo gurnula

zavidna braća. Uživam u crtanju toga prizora iz poeme Jusuf i Zulejha jer me podsjeća na to

da je bratska zavist u temelju svih osjećaja u životu.

Kad je u jednom trenu nastala tišina, osjetio sam da gledaju u mene. Da zaplačem?

Pogled mi se ipak zaustavio na Kari. Taj nas je podli gad sve promatrao trudeći se ostaviti

* Starozavjetni Josip, sin patrijarha Jakova i Lee (op. prev.).

133

dojam da ga je Tetak-efendija poslao među iluminatore da bi otkrio istinu.

"Tko je mogao počiniti tako užasan zločin?", zavapio je njegov najstariji brat. "Koji je

nečovjek mogao podići ruku na našeg brata, koji ni mrava ne bi zgazio?"

To pitanje, na koje je odgovarao plačući, zaokupilo je i mene te sam zdušno nastojao

pronaći odgovor za samoga sebe. Tko su bili neprijatelji Tankoćutog? Da ga ja nisam ubio,

tko bi ga drugi ubio? Sjećam se da se jednom – valjda onih godina kada je priređivana Knjiga

o umjetnosti – zavadio s nekima jer su zapostavljali stil starih majstora da bi što jeftinije i što

brže pozlaćivali i - bojeći im rubove lošim bojama - uništavali stranice nad kojima smo se mi

iluminatori toliko trudili. Tko su bili oni? Kasnije su se ipak pojavila govorkanja kako

neprijateljstva i nisu izbila zbog toga, nego radi naklonosti knjigovežina lijepog šegrta s

donjega kata, ali to je bila stara priča. Bilo je i onih koji su bili kivni na profinjenost,

uglađenost i gotovo feminizirano gospodsko držanje Tankoćutog Efendije, ali su se iza toga

krili drugi razlozi: to da je bio ropski odan starim metodama, da je uporno cjepidlačio oko

usklađivanja pozlate s bojom crteža, da je u prisutnosti majstora Osmana s otmjenom taštinom

govorio o greškama drugih ilustratora, posebice o mojim... Posljednji njegov sukob odnosio

se na nešto prema čemu je majstor Osman svojedobno bio veoma osjetljiv: na to da dvorski

iluminatori krišom rade i vani, da prihvaćaju sitne narudžbe i izvan dvora... Posljednjih

godina, pošto je splasnuo interes našeg Padišaha i presušili izvori novca kod glavnog

rizničara, svi su iluminatori počeli navraćati u dvokatnice skorojevićkih, neotesanih paša, a

najbolji među njima počeli su iz noći u noć odlaziti k Tetku.

Uopće me nije dirnulo to što je Tetak odlučio prekinuti rad na svojoj – na našoj –

knjizi, izgovarajući se kako je nad njom zla sreća. Naravno da pretpostavlja da je glupavog

Tankoćutog Efendiju uklonio jedan od nas koji radimo na ukrašavanju knjige. Da ste na

njegovu mjestu, biste li jednom u dva tjedna noću pozivali ubojicu u svoju kuću da s njim

134

radite na iluminacijama? Ili biste najprije odgovorili na pitanja tko je stvarni ubojica i tko je

najbolji iluminator? Uopće ne sumnjam u to da će on ubrzo shvatiti koji je od iluminatora što

posjećuju njegovu kuću najdarovitiji i najvještiji u svemu: od izbora boja do pozlaćivanja, od

uokvirivanja do oslikavanja stranicâ, od crtanja lica do kompozicije prizora te će nakon toga

jedino sa mnom htjeti dalje raditi. Ne vjerujem da bi mogao biti toliko nizak da o meni radije

misli kao o prosječnom ubojici negoli kao o istinski nadarenom iluminatoru.

Krajičkom oka pratim onog Kara-efendiju, tu budalu koju je sa sobom doveo. Kad su

ta dvojica zajedno krenula s groblja i skupa s masom koja se nakon dženaze razilazila i

spuštala prema pristaništu na Ejubu, i ja sam pošao za njima. U pristaništu su se popeli u

čamac s četiri vesla, a ja sam kasnije ušao u jedan sa šest vesala, zajedno s mladim šegrtima

koji su se šalili posve zaboravivši pokojnika i dženazu. Jednom su nam se na pučini kod

Fenerkapija čamci toliko približili da su se umalo dotaknuli pramcima pa sam mogao sasvim

izbliza vidjeti kako Kara Tetku nešto šapatom objašnjava i tada sam iznenada pomislio koliko

bi lako bilo ponovno ubiti čovjeka. Moj Bože, Ti si svima nama darovao ovu nevjerojatnu

snagu, ali si nam ulio i strah da je ne bismo koristili.

Ipak, ako čovjek jednom nadvlada taj strah i pokrene se, odmah postane posve druga

osoba. Nekad sam se nasmrt bojao ne samo Šejtana nego i najmanjeg traga Zla u sebi. Sad

pak osjećam da je Zlo sasvim podnošljivo i da je, štoviše, neophodno iluminatoru. Ako

zanemarim to da su mi nakon zločina ruke nekoliko dana drhtale, otkako sam ubio tog

bijednika ja crtam bolje, koristim jače i odvažnije boje i, što je najvažnije, uviđam da moja

mašta stvara čudesa. Ali, koliko je ljudi u Istambulu koji mogu cijeniti moja čudesna djela?

Na samoj sredini Zlatnoga roga, s pučine kod Džibalija, pogledah s bijesom prema

Istambulu. Kupole pokrivene snijegom zablistaše na suncu koje se iznenada probi kroz

oblake. Što je grad veći i šareniji, to je u njemu više kutova u kojima se mogu skriti krivnja i

135

grijeh; što je napučeniji, to je više ljudi među kojima se možete prikriti zajedno sa svojom

krivnjom. Mudrost grada ne bi se trebala mjeriti prema učenjacima, knjižnicama,

iluminatorima, kaligrafima i medresama koje su se u njemu smjestile, nego po broju zločina

koji su tisućama godina tajno vršeni po njegovim mračnim ulicama. Po tome je Istambul

zacijelo najmudriji grad na svijetu.

Na pristaništu na Unkapanu i ja sam se, za Karom i Tetkom, iskrcao iz svog čamca.

Bio sam im za petama dok su se, oslonjeni jedan na drugog, penjali uzbrdicom. Zastali su na

jednom zgarištu negdje iza džamije sultana Mehmeda, još malo porazgovarali i zatim se

rastali. Kada je Tetak-efendija ostao sam, u jednom mi je trenu izgledao kao onemoćao starac.

Došlo mi je da potrčim za njim i da mu ispričam klevete tog gada s čije se dženaze vraćamo,

da mu priznam što sam učinio da bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da ga upitam: "Ima li

istine u svemu onome što je rekao Tankoćuti Efendija, jesmo li zaista na našim crtežima

zlorabili povjerenje našega Padišaha, jesmo li izdali svoj iluminatorski stil i uvrijedili svoju

vjeru? I jeste li dovršili posljednji veliki crtež?"

Bila je večer; zastao sam u tami nasred ulice pokrivene snijegom i pogledao prema

njezinu mračnom kraju: djeca i očevi vraćali su se svojim kućama prepuštajući je, osim meni,

džinima, vilama, razbojnicima i lopovima, i tuzi snijegom pokrivenih stabala. Na kraju ulice,

u lijepoj dvokatnici Tetak-efendije, pod krovom koji sada razabirem među granama ogoljela

kestenova stabla, živi najljepša žena na svijetu. Ali, ja ne želim izgubiti pamet.

136

(19) Ja, novčić

Ja sam osmanlijski sultanski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni je slavna tugra

preuzvišenog Padišaha, Zaštitnika svijeta. Ovdje, u ovoj lijepoj kavani ispunjenoj pogrebnom

tugom, jedan od najvećih majstora našega Padišaha, Roda, nacrtao me je sada, usred noći, pa

me nije mogao presvući pozlatom, ali nju ćete vi već sami zamisliti. To je moja slika, a ja sâm

nalazim se u kesi-novčarki velikoga majstora, iluminatora Rode, vašega brata po zanatu. On

sada ustaje, vadi me iz kese i pokazuje svima vama. Zdravo, zdravo, budite pozdravljeni

majstori umjetnici i svi gosti! Oči vam se šire zbog mojega sjaja, oduševljava vas odbljesak

plamena uljanice na meni i na koncu zavidite mojemu vlasniku, majstoru Rodi. U pravu ste

jer ne postoji druga mjera ilustratorove vještine osim mene sámog.

Majstor Roda je u zadnja tri mjeseca zaradio točno četrdeset i sedam zlatnika kao što

sam ja. Svi smo mi u ovoj kesi i gospodin Roda nas, vidite, ni pred kim ne skriva; on zna da

među istambulskim iluminatorima nema nikoga tko više zarađuje. Veoma sam ponosan što

smo među iluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umijeća i što smo time priveli kraju

nepotrebne prepirke. Ranije, dok se još nismo bili navikli na kavu pa nam se razum nije bio

izbistrio, priglupi iluminatori ne samo da su provodili večeri prepirući se tko je najdarovitiji

među njima, tko je najvještiji u bojenju, tko slika najljepša stabla ili tko je prvi u risanju

oblaka, nego su se svake večeri i tukli izbijajući jedan drugome zube. Sad moja logika

odlučuje u svemu, a to u poredak kaligrafske radionice unosi ugodan sklad i ozračje dostojno

čak i starih heratskih majstora.

U skladu i ozračju te logike dajte da pobrojim i raznorazne stvari koje možete dobiti za

mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što čini njezin pedeseti dio; jedno kvalitetno

137

brijačko ogledalo od orahovine, s rubovima urešenim koštanim umecima; lijepo obojen

ladičar ukrašen srebrnim listićima vrijednim devedeset srebrnjaka i motivima sunca; sto

dvadeset svježih kruhova; grobna mjesta i tabute za tri osobe; jednu srebrnu amajliju; desetinu

jednog konja; noge stare i debele robinje; mladunče bivola; dva dobra kineska tanjura;

mjesečne nadnice derviša Mehmeda Tebriškog, jednog od perzijskih kaligrafa iz radionice

našeg Padišaha, i velike većine njemu sličnih; jednog dobrog lovačkog sokola, zajedno s

kavezom; deset testija panajotskog vina; jedan sat raja s Mahmutom, jednim od diljem svijeta

čuvenih mladića, i mnogo drugih mogućnosti koje je nemoguće pobrojati.

Prije nego što sam došao ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj čarapi jednog

šegrta nekog siromašnog obućara. Taj se jadnik svake noći uspavljivao u krevetu nabrajajući

beskrajno dug popis stvari koje za mene može dobiti. Stihovi toga epa, slatkog poput

uspavanke, potvrdili su mi da nema tih vrata koje novac ne bi mogao otključati.

Rekoh "vrata", pa se nečeg sjetih. Kad bih vam ispričao što sam sve prošao prije nego

što sam došao ovamo, to ne bi stalo ni u nekoliko knjiga. Mi smo svoji, poznajemo se, pa ako

nećete nikome reći i, ako to neće smetati Roda-efendiji, otkrit ću vam jednu tajnu. Kunete se

da je nećete odati?

Dobro, priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski sultanski zlatnik od dvadeset dva karata,

iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam krivotvoreni novac. Napravili su me u Veneciji od

patvorenog zlata te me, donijevši me ovamo, dali na uporabu kao osmanlijski zlatnik.

Zahvaljujem vam na razumijevanju koje pokazujete.

Prema onome što sam doznao u kovnici novca u Mlecima taj se posao radi već

godinama. Čak su patvoreni zlatnici što su ih nevjernici Mlečani donosili i širili po Istoku

donedavno bili mletački dukati koje su oni sami kovali u istoj toj kovnici. A Osmanlije, koji

poštuju svaki natpis i priklanjaju se logici da je sve onako kako piše, nisu obraćali pozornost

138

na količinu zlata u novčićima sve dok je natpis na njima bio jednak, pa su tako lažni mletački

novci preplavili čitav Istambul. Kasnije su novac počeli provjeravati tako da ga zagrizu, jer je

novčić u kojemu je malo zlata a mnogo bakra tvrđi.

Na primjer, goriš od ljubavnoga žara i pojuriš k mladom Mahmutu, ljepotanu nad

ljepotanima u kojega je čitav svijet zaljubljen, a on prvo uzima u usta novčić, a ne onu stvar i

zatim te, primijetivši da je novac lažan, povede u džennet ne na čitav sat, nego na pola. Pogani

Mlečani uvidješe kako krivotvorenje njihova vlastita novca ima tako žalosne posljedice, pa

rekoše: "Barem ćemo osmanlijske zlatnike krivotvoriti, oni to ionako neće primijetiti."

Dopustite sada da vam skrenem pozornost na tu čudnu situaciju: kad ti mletački

nevjernici slikaju, oni ne prave sliku, nego se čini kao da je posve stvarno ono što slikaju. A

kad prave novac, onda ne izrađuju pravi novac, nego njegovu krivotvorinu.

U Veneciji smo stavljeni u željezne sanduke, utovareni na brod te smo, ljuljajući se i

presipajući se tamo-amo, stigli u Istambul. Našao sam se u jednoj mjenjačnici novca, u ustima

majstora mjenjača koja su zaudarala po češnjaku. Tek što smo malko pričekali, kadli uđe

jedan priglupi seljak koji je htio razmijeniti svoj zlatnik. Majstor mjenjač, hulja nad huljama,

reče: "Da vidimo je li tvoj zlatnik krivotvoren: daj ga da zagrizem!", i seljakov zlatnik hitro

ubaci u usta.

Čim smo se sreli u ustima, shvatih da je seljakov zlanik pravi osmanski sultanijac. Kad

me je ugledao u smradu češnjaka, reče mi: "Ti si krivotvorina!" Bio je u pravu, ali kako je

njegovo oholo držanje dirnulo u moju čast, slagah: "Zapravo si ti krivotvorina."

Glupi seljak uto ponosno izjavi: "Ta otkud bi moj zlatnik mogao biti krivotvoren? Ja

sam ga prije dvadeset godina zakopao u zemlju: zar je tada bilo takve opačine?!"

Dok sam radoznalo pratio što će se dogoditi, mjenjač iz usta izvadi ne seljakov zlatnik,

139

nego mene. Reče mu: "Evo ti tvoj zlatnik, lažni novac pokvarenih mletačkih nevjernika, neću

ga! Zar nemaš nimalo stida?", i tako nagrdi glupavog seljaka. On se malo branio, a zatim me

uzeo i otišao. Kad je i od drugih mjenjača čuo slične riječi, slomljenoga me srca razmijenio

kao lažni novac za devedeset akči. Eto, tako je započela moja beskrajna pustolovina: iz ruke u

ruku cijelih sedam godina.

Dopustite mi da vam s ponosom dam na znanje da sam većinu svoga vremena u

Istambulu proveo prelazeći iz kese u kesu, iz pojasa u džep, kao što to i priliči jednom

pametnom novčiću. Nije da nisam doživio i onu strašnu moru da budem stavljen u jednu

testiju, a zatim godinama čamim zatrpan pod kamenom u nekom vrtu; ali, ta su dosadna

razdoblja iz nekog razloga kratko trajala. Većina onih kojima sam dospio u ruke htjeli su me

se što prije riješiti, pogotovo ako bi razotkrili da sam lažni novac. Još nisam sreo nekoga tko

bi svoga glupavog kupca upozorio na to da sam krivotvorina. Ali, oni koji ne bi primijetili da

sam patvoren pa bi za mene izbrojali sto dvadeset akči, čim bi shvatili kako su zakinuti,

izjedali bi sami sebe u napadima srdžbe, žalosti i nestrpljenja sve dok ne bi prevarili nekog

drugog i tako me se riješili. Iako bi tijekom tih napada oni sami nebrojeno puta pokušali

prevariti druge – što im zbog žurbe i bijesa nikako ne bi uspijevalo – iz dna bi duše psovali

čovjeka koji ih je prevario nazivajući ga "pokvarenjakom".

U ovih zadnjih sedam godina prošao sam u Istambulu kroz petsto šezdeset ruku, i

nema kuće, dućana, tržnice, džamije, crkve ili sinagoge u koje nisam ušao. Dok sam sve to

prolazio, shvatio sam da se o meni širi mnogo više tračeva, izmišlja više legenda i govori

mnogo više laži nego što sam to pretpostavljao. Sve mi je ovo bez prestanka govoreno u lice:

da osim mene više ništa drugo nema vrijednosti, da sam nemilosrdan, da sam slijep, da i sâm

volim novac, da je svijet, nažalost, izgrađen na meni, da sve mogu kupiti, da sam prljav,

pokvaren i podao. Oni koji bi uvidjeli da sam krivotvoren još bi se više rasrdili pa bi mi

140

govorili još strašnije stvari. Dok je moja prava vrijednost padala, metaforička mi je vrijednost

sve više rasla. Ipak, uvidio sam da me velika većina naroda odano voli unatoč svim tim

nemilosrdnim metaforama i nepromišljenim klevetama. Mislim da je u ovome vremenu bez

ljubavi takva odana, štoviše strastvena ljubav nešto čemu bismo se svi trebali veseliti.

Vidio sam svaki kutak Istambula, ulicu po ulicu, četvrt po četvrt, i upoznao ruke svih

mogućih ljudi: od Židova do Abhaza, od Arapa do Mingerijaca. Jednom sam izišao iz

Istambula u kesi nekog hodže iz Jedrena, koji je išao u Manisu. Kad su nam razbojnici

iznenada presjekli put i zavikali: "Novac ili život!", siroti me hodža u panici gurne u svoj

stražnji otvor. To je mjesto zaudaralo strašnije i od usta onog čovjeka što je volio češnjak, a

bilo je i veoma neudobno. Ali, odmah nakon toga dogodi se nešto još strašnije, jer razbojnici

nisu viknuli "Novac ili život!", nego "Čast ili život!" te hodžu svi odreda silovaše. Nemojte da

vam pričam što sam sve doživio u tom malenom otvoru. Zbog toga i ne volim napuštati

Istambul.

U Istambulu sam uvijek bio omiljen. Mlade su me djevojke ljubile kao da sam im muž

o kojemu sanjaju, skrivale me u vrećicama od kadife, pod jastucima, među pozamašnim

grudima, u gaćicama, čak su i u snu provjeravale jesam li ondje. Bio sam skriven u peći u

jednom hamamu, u jednoj čizmi, na dnu jedne male bočice u trgovini mirisima koja je

zanosno mirisala, i u tajnome džepu vreće za leću nekog kuhara. Obišao sam cijeli Istambul u

skrovitim mjestima u opasačima od devine kože, u podstavi od šarene egipatske tkanine, u

cipelama podstavljenim čohom i skrivenim naborima šarenih šalvara. Majstor Petro, urar,

ugurao me u tajni odjeljak sata s batom, a jedan grčki trgovac ravno u kotur sira kašara;

skrivali su me u dimnjake i peći, zamotanog u komadiću čohe zajedno s pečatima, draguljima

i ključevima; ispod prozorskih okvirâ; među minderima punjenim običnom slamom i u tajnim

kutovima komodâ i škrinjâ. Vidio sam očeve koji su svako malo ustajali od objeda da bi

141

provjerili jesam li još uvijek na mjestu na kojem su me skrili; žene koje su me bez ikakve

potrebe stavljale u usta i sisale, kao da sam šećer; djecu što su me neprestano mirisala i

zaticala u nosnice; starce s jednom nogom u grobu, koji ne bi imali mira ako me barem sedam

puta na dan ne bi izvadili iz kožne vrećice da bi me vidjeli. Sjećam se jedne uredne

Čerkeskinje: nakon što bi čitav dan čistila i mela kuću, izvadila bi nas iz kese i istrljala nas

drvenom četkom. Jedan jednooki mjenjač novca uvijek bi od nas slagao kule; jedan nosač,

koji je mirisao na cvijet po imenu kozja krv, promatrao nas je zajedno sa svojom obitelji kao

da gleda kakav krajolik; a jedan pozlatar koji više nije među nama – ime mu ne treba ni

spominjati – provodio je večeri neprestano nas redajući na razne načine. Vozio sam se u

čamcima od mahagonija, ulazio u sultanovu palaču, skrivao se u uvezima heratskih majstora,

u potpeticama cipela što su mirisale na ruže, ispod prekrivača pod samarima. Vidio sam na

stotine ruku: prljave, dlakave, punašne, masne, drhtave, stare... Na meni je miris seansi na

kojima se puši opijum, miris trgovine svijećama, miris sušene skuše i znoja cijelog Istambula.

Nakon što sam prošao kroz sva ta uzbuđenja i strke, jedan me podli hajduk, prerezavši u

noćnoj tami grkljan svoje žrtve, ubacio u novčarku, a kad se vratio svojoj nesretnoj kući i

pljunuo na mene rekavši: "Gade jedan, sve je to zbog tebe!", to me toliko ražalostio da sam

poželio da me nema.

Ali, kad mene ne bi bilo, nitko ne bi mogao razlikovati dobrog iluminatora od lošega

te bi se oni počeli međusobno sukobljavati; zbog toga i nisam nestao, nego sam ušao u kesu

najtalentiranijeg i najpametnijeg iluminatora i došao ovamo.

Ako ste bolji iluminator od njega, uzmite me.

142

(20) Zovem se Kara

Koliko je Šekurin otac bio obaviješten o pismima koja smo nas dvoje izmjenjivali? Da

sam gledao na način kojim se ta bojažljiva djevojka, uvijek u strahu od svoga oca, obraćala u

pismima, trebao bih zaključiti kako među njima nije bila razmijenjena ni jedna riječ o meni,

ali osjećao sam da to nije tako. Lukavost u pogledu pokućarke Ester, čarolija u Šekurinom

ukazanju na prozoru, odlučnost kojom me Tetak poslao ilustratorima i očaj koji sam kod

njega osjetio kad me pozvao da ovo jutro dođem – sve me to ispunjalo tjeskobom.

Ujutro mi je Tetak, tek što mi je ponudio da sjednem preda nj, počeo pričati o

portretima koje je vidio u Veneciji. U svojstvu poslanika našeg Padišaha, Zaštitnika svijeta,

prošao je kroz mnoge palače, bogataške kuće i crkve. Danima je stajao pred tisućama portreta,

vidio je tisuće lica naslikanih na zategnutu platnu, drvu, u okviru i na zidu. "Svako je bilo

drugačije od ostalih: izdvojena, jedinstvena ljudska lica.", govorio je. Bio je opijen

raznolikošću tih lica, bojama, blagošću, ugodnošću pa čak i oštrinom svjetlosti koja je padala

po njima, kao i izrazom u njihovim očima.

"Kao da su bili zahvaćeni nekom zarazom, svi su naručivali svoje portrete", pričao je.

"Po cijeloj Veneciji. Oni koji su imali novca i utjecaja naručivali su portrete i kao

svjedočanstvo i uspomenu na vlastiti život i kao simbol svoga bogatstva, snage i moći. Da bi

na taj način mogli zauvijek stajati ondje, pred nama, objavljivati jedni drugima svoje

postojanje i pokazati da je svatko od njih poseban i različit od svih ostalih."

Riječi su mu bile pune omalovažavanja, kao da govori iz ljubomore, ljutnje ili zavisti,

ali dok je govorio o portretima koje je vidio u Veneciji, lice bi mu ponekad na trenutak zasjalo

poput djetinjeg i ispunilo se životom.

143

Slikarske mecene – bogataše, prinčeve i velikaške obitelji – svoju navadu da se dadu

portretirati u svakoj prigodi pretvorili su u takvu zarazu da ti pogani, čak i kad naručuju

oslikavanje prizora iz Biblije ili svetačkih legendi na zidovima svojih crkava, uvjetuju da se

njihovo lice pojavi na toj slici. Tako, primjerice, gledaš zidnu sliku koja prikazuje polaganje

svetoga Stjepana u grob, kad ono među likovima koji plaču pokraj groba opaziš princa koji ti

je, radostan, veseo i pun života, gordo pokazao slike na zidovima svoga dvorca. Potom, kad

pogledaš zidnu sliku koja prikazuje svetoga Petra kako ozdravlja bolesnike svojom sjenom,

primijetiš, razočaran, da je nesretni bolesnik - koji se uz rub slike previja u bolovima - brat

tvoga ljubaznoga domaćina, inače zdraviji i od svinje. A sljedećeg dana, na slici koja

prikazuje uskrsnuće mrtvih, među pokojnicima vidiš svoga susjeda za stolom, koji se

maloprije za ručkom dobrano nažderao.

"Neki su u želji da se nađu na slici otišli tako daleko", reče Tetak tiho kao da govori o

šejtanskim iskušenjima, "da su pristajali čak i na to da budu naslikani kao sluga koji u gomili

lijeva piće u pehare, kao nemilosrdnik koji kamenuje prijestupnicu ili pak kao ubojica krvavih

ruku."

Pretvarajući se da ga ne razumijem rekoh: "To je isto kao kad gledamo kako šah

Ismail sjeda na prijestolje u knjigama koje prepričavaju stare perzijske legende. Ili kao kad u

epu o Husrevu i Širin naiđemo na prikaz Timura koji je vladao mnogo nakon njih."

Je li se to čulo nekakvo lupkanje negdje u kući?

"Ali, te franačke slike kao da su slikane da bi nas zaplašile", reče Tetak kasnije. "Na

zastrašuju nas samo snagom i bogatstvom onoga tko ih je naručio nego se trude i uvjeriti nas

da je postojanje na ovome svijetu nešto veoma posebno i čudesno. Žele nam uliti strah i

svojim jedinstvenim licima, očima, držanjem, odjećom na kojoj svaki pregib baca sjenu, i

prikazati se kao nekakva tajanstvena stvorenja."

144

Ispričao je kako se jednom bio izgubio u predivnoj galeriji portreta nekog zaluđenog

sakupljača čije je bogato imanje bilo smješteno na obalama jezera Como; taj bijaše sakupio

portrete svih osoba značajnih za franačku povijest: od kraljeva do kardinala, od vojnika do

pjesnika. "Kad me moj gostoljubivi domaćin ostavio samog da i po vlastitu nahođenju obiđem

njegovu palaču, kroz koju me je s ponosom proveo," nastavi tetak, "vidjeh kako su mnogi od

tih tobože značajnih nevjernika – od kojih je većina djelovala stvarno, a neki su me gledali

ravno u oči – postali još važniji na ovome svijetu upravo zbog toga što su dali naslikati vlastiti

portret. Njihova ih je slika ispunila takvom čarolijom, učinila ih toliko jedinstvenim da sam se

u jednom trenu među tim slikama osjetio nesavršenim i onemoćalim. Činilo mi se da bih bolje

shvatio zašto postojim na ovome svijetu ako se dadem portretirati u tom stilu."

Uplašio se te svoje želje jer je odmah shvatio da bi islamska umjetnost, koju su stari

heratski majstori napravili savršenom i nepromjenljivom, zbog oduševljenja za portret mogla

biti privedena svome kraju. "Ali, kao da sam se i unatoč tomu želio osjećati različitim od

ostalih, drugačijim i jedinstvenim", kazao je. Osjećao je da ga snažna želja gura upravo u ono

od čega i strahuje, baš kao kad nas Šejtan neodoljivo navodi na kakav grijeh. "Bilo je to, kako

bih rekao, kao neka grešna želja, kao oholo suprotstavljanje Allahu, kao da sam sebe samoga

smatrao važnim i smjestio u samo središte svijeta."

Kasnije mu je palo na um da bi te stvari, koje su se u rukama franačkih majstora

pretvorile u igru hvalisava djeteta, mogle biti i više nego obična čarolija kad bi se usmjerile k

uzvišenom Padišahu: mogle bi postati sluga našoj vjeri i pravedna snaga koja će utjecati na

svakoga tko ih bude vidio.

Eto, iz toga se rodila ideja o priređivanju knjige u kojoj će se naći slika našeg Padišaha

i svega što Njega predstavlja. Kad je tetak po povratku u Istambul preuzvišenome Padišahu

izložio kako bi bilo jako dobro da se dade naslikati u stilu franačkih majstora, on se tome

145

isprva usprotivio.

"Priča je ono što je najbitnije", kazao je naš Padišah. "Lijepa slika dopunjuje priču

svojom finoćom. Kad zamislim sliku koja nije dopuna nekoj priči, čini mi se da ona na koncu

postaje idol. Budući da nećemo moći vjerovati priči koje nema, vjerovat ćemo tada samoj toj

slici. To je nešto kao štovanje idola koje se njegovalo u Kabi prije nego što ih je naš Poslanik

razorio. Kako bi ti, na primjer, naslikao ovaj karanfil ili onog drskog patuljka, da nisu dio

priče?"

"Pokazao bih ljepotu tog karanfila, njegovu jedinstvenost."

"Bi li ga kasnije, u kompoziciji te stranice, smjestio u samo središte?"

"Bio sam se uplašio", pričao mi je Tetak. "Obuzela me načas panika kad sam shvatio

kamo će me odvesti Padišahove misli."

Osjetio sam da je ono čega se Tetak bojao svijest o tome da bi u središte stranice i,

samim time, u središte svijeta, mogao postaviti nešto drugo od onoga što je Allah namjeravao.

"Kasnije ćeš sliku kojoj si u središte stavio patuljka htjeti objesiti na zid", kazao je

Padišah potvrdivši moju pretpostavku o tetkovu strahu. "Ali, slika se ne smije staviti na zid.

Jer, kakve god naše namjere u početku bile, mi ćemo se slici koju stavimo na zid nakon nekog

vremena početi klanjati. Kad bih - jednako kao pogani - vjerovao da je poslanik Isa1 – Allah

nas sačuvao! – ujedno i sâm Allah, tada bih mogao shvatiti da se Allah može ukazati u ovome

svijetu, štoviše da se može vidjeti u ljudskome liku, i mogao bih prihvatiti da nacrtam sliku

čovjeka i objesim je na zid. Shvaćaš, zar ne, da ćemo svaku sliku koju stavimo na zid i ne

razmišljajući na koncu početi obožavati?"

"To sam tako dobro razumio da sam se, upravo zbog toga, počeo bojati onoga o čemu 1 Biblijski Isus Krist (op. prev.).

146

smo obojica zajedno razmišljali", pričao mi Tetak.

"Zbog toga ne mogu pristati na to da moja slika bude obješena na zid", rekao je

Padišah.

"Ali, želio je baš to", prošaputa tetak sa šejtanskim osmijehom.

Sad je na mene došao red da se počnem bojati.

"Ipak, želio bih da se naslika jedna moja slika u stilu franačkih majstora", rekao je

Padišah. "Ta slika treba biti skrivena među stranice jedne knjige. Što će ta knjiga biti, to ćeš

mi ti reći."

"Na trenutak sam se zamislio, iznenađen i začuđen", reče tetak. Potom mi se

nasmiješio takvim šejtanskim smiješkom, nalik prethodnom, da sam gotovo povjerovao kako

se tetak načas pretvorio u nekoga drugog.

"Preuzvišeni Padišah mi je zapovjedio da se odmah otpočne s priređivanjem knjige.

Od sreće mi se zavrtjelo u glavi. Dodao je da knjigu treba prirediti kao poklon mletačkome

duždu, kojemu će me ponovno poslati. Kada bude dovršena, knjiga će u tisućitoj hidžretskoj

godini biti dokazom pobjedničke snage islamskoga kalifa, našeg preuzvišenog Padišaha. Ali,

zatražio je od mene da knjigu priredim u tajnosti da se ne bi doznalo za njegovu namjeru o

pregovaranju s Mlečanima i da u kaligrafskoj radionici ne plane ljubomora,. Tako sam -

sretan i daleko od radoznalih očiju - započeo izradu svojih slika."

147

(21) Ja sam vaš Tetak

I tako sam mu, u petak ujutro, počeo objašnjavati kakva će biti ta knjiga u kojoj će se

naći i slika našeg Padišaha u stilu franačkih majstora. Započeo sam pripovijedajući mu kako

sam Padišahu iznio istu ovu priču i kako sam ga nagovorio da dade izraditi knjigu. Ali,

skrivena mi je namjera bila da pridobijem Karu da za te slike napiše priče koje ja još uvijek

nisam mogao napisati.

Rekao sam mu da sam većinu slika za knjigu priveo kraju te da je posljednja gotovo

dovršena. "Tu je slika Smrti", kazao sam, "i slika stabla koje pokazuje kako je spokojan svijet

našega Padišaha. Nju sam naručio od pametnoga iluminatora Rode. Tu je Šejtanova slika,

slika konja koji nas nosi u daljine... Pa pas, uvijek podmukao i prepreden, pa novac... Sve su

mi to glavni majstori iz radionice tako lijepo naslikali da, ako ih i samo jednom vidiš, odmah

možeš osmisliti tekst koji će uz njih stajati. Poezija i slike, boje i riječi upućeni su jedni na

druge kao sestre i braća, ti to znaš."

Nakratko sam premišljao: da mu kažem da bih mu mogao dati svoju kćer? Bi li on

stanovao u ovoj kući zajedno s nama? Ne daj se obmanuti time što te sada pozorno sluša i

djetinjim izrazom njegova lica, rekoh sam sebi kasnije. On snuje o tome da ti uzme Šekuru i

odvede je. Ali, osim Kare nisam imao nikoga tko bi mogao dovršiti moju knjigu.

Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu o sjeni, najvećem otkriću talijanskih

slikara. "Ako bismo", rekoh, "naše slike slikali kao da smo nasred ulice, kao da hodajući

ulicom zastajemo, razgovaramo i razgledamo svijet – kao što to rade franački majstori –

morali bismo naučiti kako na sliku unijeti ono što je na ulicama najuočljivije: sjene."

"Ta otkud bi se sjenu moglo naslikati?", upitao je Kara.

148

S vremena na vrijeme kod svog bih nećaka, dok me je slušao, primjećivao

nestrpljivost. Ponekad bi se igrao mongolskom mastionicom, koju mi je bio poklonio.

Ponekad bi pak uzeo u ruke žarač pa bi njime razgrtao žar po ognjištu. Ponekad bih pomislio

da me tim žaračem želi udariti po glavi i ubiti zbog toga što iluminiranje želim udaljiti od

Allahova gledanja na svijet. Ili zato što bih bio spreman izdati slike nastale kao plod snova

heratskih majstora, a time i čitavu iluminatorsku tradiciju. I zato što sam i Padišaha na to

nagovorio. Ponekad bi dugo sjedio ne trepćući i ne bi sklanjao pogled s mojih očiju.

Pretpostavljao sam da misli kako je spreman biti i moj rob sve dok mi ne uzme kćer. Jednom

sam ga, jednako kao kad je bio dijete, izveo u vrt i pričao mu poput oca o stablima, o tome

kako sunčeva svjetlost pada na lišće, o snijegu koji se topi i o tome zašto se kuće u našoj ulici

čine sve manjima što se više od njih udaljavamo. Ali, to je bila pogreška, dostatna da mi

pokaže kako se očinsko-sinovski odnos koji smo nekada njegovali odavna istrošio. Sada je

mjesto njegova djetinjeg interesa i želje za učenjem zauzelo strpljenje koje je pokazivao

prema lupetanju jednog ishlapjelog starca, u čiju je kćer zaljubljen. Nevolje i prašina zemalja i

gradova kojima je prolazio tijekom zadnjih dvanaest godina svom su se težinom slegle na

njegovu dušu. A ja sam ga zamarao, bilo mi ga je žao. Bio je ljut, činilo mi se, ne samo zbog

toga što mu prije dvanaest godina nisam dao Šekuru – to je bilo nemoguće – nego i zato što

sanjam o slikama koje nisu u stilu islamskih iluminatora i legendarnih majstora heratske

škole, i zato što mu uporno govorim besmislice. Zato sam i pomislio na to da bi moja smrt

mogla doći od njegove ruke.

Ali, nisam ga se bojao. Upravo suprotno: ja sam njega pokušavao zastrašiti. Jer,

osjećao sam da će njegov strah dobro pristajati tekstovima koje sam od njega tražio da napiše.

Kazao sam mu da čovjek može postaviti sebe u središte svijeta, kao na tim slikama, i dodao:

"Jedan od mojih ilustratora naslikao mi je smrt na veoma lijep način. Izvoli, pogledaj!"

149

Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje sam tijekom protekle godine krišom

naručivao od majstora iluminacije. U početku se malo ustručavao, pa čak i bojao. No, kad je

vidio da su nadahnuto oslikani prizori koji se mogu vidjeti u mnogim prijepisima Knjige o

kraljevima – primjerice, prizor kako Efrasijab odsijeca Sijavuševu glavu, ili kako Rustem

ubija Suhraba ne znajući da mu je sin – odmah se zagrijao za temu. Na slici koju sam dao

izraditi žalosnim i jakim bojama s crtežâ koji prikazuju dženazu pokojnoga sultana

Sulejmana, bili su uočljivi kompozicija u stilu franačkih majstora i moj pokušaj sjenčenja,

koje sam naknadno dodao. Ukazao sam mu na paklensku dubinu koja prepliće liniju obzora s

oblacima. Podsjetio sam ga na to da je smrt naslikana kao jedinstvena osoba, poput nevjernikâ

čije sam portrete vidio u mletačkim palačama: svaki se od njih trsio biti različit od ostalih.

"Toliko žele biti različiti i jedinstveni, i toliko to snažno žele da se čovjek ne bi trebao bojati

smrti - ta pogledaj joj u oči! - nego snage te želje da bude jedinstven, različit i izuzetan.

Pogledaj tu sliku smrti i napiši priču o njoj! Natjeraj smrt da progovori; evo ti pero, divit. Ono

što napišeš odmah ću dati kaligrafu."

Neko je vrijeme promatrao sliku u tišini. Zatim je upitao: "Tko je to nacrtao?"

"Leptir. On je najtalentiraniji. Majstor je Osman bio godinama zaljubljen u njega, bio

je njime oduševljen."

"Vidio sam sliku sličnu ovoj s psom, samo grublje nacrtanu, u kavani u kojoj meddah

priča priče", reče.

"Većina mojih ilustratora, duhovno vezanih za majstora Osmana i radionicu, ne

vjeruju u ono što crtaju za moju knjigu. Mogu si predočiti kako, kad u ponoć odu od mene, u

kavani ismijavaju i mene i te slike koje su izradili za novac. Jednom je Padišah dao da ga

naslika jedan mladi mletački slikar, kojega sam s mukom doveo iz njegova poslaništva.

Kasnije je naložio majstoru Osmanu da uljanim bojama načini istu takvu sliku, u istome stilu.

150

Primoran na oponašanje tog mletačkoga slikara majstor je Osman mene smatrao odgovornim

za to neprilično prisiljavanje i za sliku koje se stidio. Bio je u pravu."

Čitav sam mu dan pokazivao sve slike izuzev posljednje, koju nikako nisam mogao

dovršiti, poticao ga da napiše priče za njih, govorio mu o ćudima iluminatora i izbrojio mu

koliko sam im novca isplatio za njihov trud.

Razgovarali smo o perspektivi, o tome je li umanjivanje predmetâ koji se nalaze u

pozadini mletačkih slika protivno vjeri ili nije i o tome je li Tankoćuti Efendija mogao biti

ubijen i iz gramzivosti i strasti.

Kad se Kara navečer vraćao svome domu, bio sam siguran da će sljedećeg jutra

ponovno doći kao što je i obećao te da će ponovno slušati priče o mojoj knjizi. Dok sam

osluškivao kako se iza otvorenih vrata udaljava bat njegovih koraka, u hladnoj se noći

osjećalo nešto što je besanog i nespokojnog ubojicu činilo snažnijim i đavolskijim od mene i

moje knjige.

Za njim sam pažljivo i čvrsto zatvorio vrata, a na njih prislonio staro vjedro za vodu,

koje koristim kao posudu za bosiljak, a prije nego što sam zapretao vatru i pošao u krevet,

pred sobom ugledah Šekuru u bijeloj anteriji, zbog koje je u tami izgledala kao utvara.

"Jesi li posve sigurna da se želiš udati za ovog čovjeka?", upitah je.

"Ne, dragi oče. Već sam odavna odustala od udaje. Osim toga, ja jesam udana."

"Ako se još uvijek želiš udati za njega, mogu ti odmah dati blagoslov."

"Ne želim se udati za njega."

"Zašto?"

151

"Jer vi to ne želite. Ne mogu iskreno željeti nekoga koga vi ne želite."

U jednom sam trenu primijetio odsjaj žara s ognjišta u njezinim očima. Oči joj nisu

bile suzne zbog žalosti, nego od srdžbe, ali joj u glasu nije bilo ni trunke ozlojeđenosti.

"Kara te jako voli", rekoh kao da joj odajem tajnu.

"Znam."

"Čitav je dan slušao moje priče ne iz ljubavi prema iluminaciji, nego prema tebi."

"Pa dovršit će vašu knjigu, to je ono što je važno."

"Muž će ti se jednog dana vratiti", rekoh.

"Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas sam konačno shvatila da mi se muž više

nikada neće vratiti. Moji snovi mora da su istiniti: sigurno su ga ubili. Odavna su ga izjeli

vukovi i ptice." Ovo je zadnje prošaptala kao da bi je mogla čuti zaspala djeca, s čudnim

prizvukom srdžbe.

"Ako me ubiju", rekoh, "želim da ti dovedeš do kraja tu knjigu za koju sam sve

žrtvovao. Obećaj mi to."

"Obećavam. Ali, tko će dovršiti vašu knjigu?"

"Kara! Ti ga možeš na to nagovoriti."

"Ta vi ste ga ionako već nagovorili, dragi oče!", reče. "Ja vam nisam potrebna."

"Točno, ali zbog tebe se meni priklonio. Ako mene ubiju, mogao bi se uplašiti i

odustati od knjige."

"A u tom me slučaju neće moći uzeti za ženu", smiješeći se reče moja pametna kći.

152

Otkud mi to da se smiješila? Tijekom cijelog razgovora nisam mogao zamijetiti ništa

osim povremenog bljeska u njezinim očima. Stajali smo jedno nasuprot drugog, oboje napeti.

"Dopisuješ li se s njim, upućujete li jedno drugom znakove naklonosti?", upitah je ne

mogavši se suzdržati.

"Kako možete i pomisliti takvo što?"

Nastala je duga, bolna tišina. Negdje jako daleko zalajao je neki pas. Osjetio sam da

lagano zebem, obuzela me jeza. Soba je sad već bila tako mračna da se uopće nismo mogli

vidjeti, samo smo osjećali da stojimo jedno nasuprot drugom. Zatim smo se iznenada zagrlili

stisnuvši jedno drugo svom snagom. Počela je plakati. Rekla je da joj nedostaje majka.

Poljubio sam joj kosu koja je mirisala na njezinu majku i pomilovao je. Odveo sam je i

polegao u krevet u kojemu su jedno uz drugo spavala njezina djeca. Kad sam razmislio o dva

protekla dana, nisam ni najmanje sumnjao u to da se Kara i Šekura dopisuju.

153

(22) Zovem se Kara

Kad sam se te noći vratio kući, nabrzinu sam se riješio kućevlasnice koja se počela

smatrati mojom majkom te, zatvorivši se u sobu, opružio na madrac i razmišljao o svojoj

Šekuri.

Dopustite mi da počnem od onog lupkanja koje sam napeto osluškivao uživajući u

tome kao u igri: za moga drugog posjeta njezinoj kući nakon dvanaest godina uopće mi se nije

pokazala. S druge strane pak, uspjela me na tako čaroban način opkoliti svojom prisutnošću

da sam bio sasvim uvjeren kako me neprekidno promatra odmjeravajući me od glave do pete

kao budućeg muža i uživajući u tome kao u nekoj logičkoj igri. Zbog toga sam držao da i ja

nju cijelo vrijeme vidim. Tako sam bolje shvatio Ibn Arabijevu tvrdnju da je ljubav

sposobnost da se nevidljivo učini vidljivim i čežnja da se nevidljivo bez prestanka osjeća u

vlastitoj blizini.

Mogao sam zaključiti da me Šekura stalno promatra zbog toga što sam napeto

osluškivao zvukove u kući i škripanje drvenih podova. Jedno sam vrijeme bio posve siguran

da je zajedno s djecom u susjednoj sobi koja izlazi na hodnik: čuo sam, naime, kako se djeca

gurkaju i svađaju, a zatim stišavaju zbog majčinih prijekornih pogleda i smrknutih obrva.

Povremeno bih čuo kako šapuću na jedan neprirodan način – ne onako kako se to radi da se

ne bi uznemiravalo nekoga tko klanja namaz – nego usiljeno, a nakon toga se prigušeno

hihoću.

U drugoj prilici, dok mi je njihov djed pričao o čudesnim igrama svjetla i sjenâ, ušli su

Ševket i Orhan i ponudili nam kavu s poslužavnika koji su držali pažljivim i brižnim

pokretima, za koje je bilo očito da su uzvježbani do najmanje pojedinosti.

154

Pomislivši kako je njihova majka isplanirala da djeca obave tu dužnost koju je trebala

obaviti Hajrija, kako bi im pružila priliku da izbliza vide čovjeka koji će im jednom možda

biti i otac i kako bi i ona sama mogla s njima o tom čovjeku kasnije razgovarati, rekoh

Ševketu: "Kako imaš lijepe oči!" te, osjetivši kako je mlađem bratu Orhanu krivo, odmah

dodadoh: "I tvoje su lijepe!", a zatim spustih na poslužavnik suhe latice karanfila koje sam u

trenu izvadio iz džepa, i oba djeteta poljubih u obraz. Kasnije se iz kuće čuo smijeh i hihot.

Ponekad bi me neodoljivo zanimalo kroz koji me otvor na zidu, na zatvorenim vratima

ili čak na stropu promatra njezino oko i iz kojega kuta, pa bih se opterećivao pretpostavkama

zagledajući neke pukotine, kvrge na drvetu ili mjesta za koja bih greškom pomislio da su

otvor, i pritom zamišljao u kojem se položaju Šekura smjestila iza te pukotine; neočekivano

bih posumnjao u neku drugu tamnu točku pa bih, da provjerim ispravnost sumnje – čak i pod

cijenu da ispadnem nepristojan prema Tetku koji nije prestajao govoriti – ustajao sa svoga

mjesta praveći se veoma zanesen, začuđen i zamišljen te pokazujući time kako tobože

pozorno slušam Tetkovo izlaganje, i uzbuđeno koračao gore-dolje po sobi približavajući se

tako sumnjivoj točki i zatamnjenju na zidu.

Bio bih razočaran kad ondje, iza te točke za koju sam držao da je otvor za uhođenje,

ne bih susreo Šekurine oči. Na tren bi me svladao osjećaj usamljenosti, gubio bih strpljenje

kao netko tko ne zna kako dalje.

Ponekad bih s takvom sigurnošću osjetio da me Šekura promatra i tako snažno

vjerovao da sam izložen njezinu pogledu da bih se počinjao ponašati kao čovjek koji

pokušava izgledati umnije, snažnije i hrabrije nego što jest kako bi zadivio voljenu ženu.

Kasnije bi mi palo na pamet da me Šekura uspoređuje sa svojim mužem koji se nije vratio iz

rata, a njezina djeca s izgubljenim ocem, i u tom bih se trenu morao zamisliti nad novim

mletačkim uglednicima o kojima mi je Tetak pričao i o načinu na koji su se davali portretirati.

155

Želio sam biti sličan tim novim velikanima samo zbog toga što je Šekura o njima slušala od

svoga oca; oni slavu nisu stekli pateći u svojim ćelijama, kako to i dolikuje svecima, niti kao

izgubljeni muž koji je snagom svoga zgloba i oštricom svoje sablje skidao glave s ramenâ,

nego napisanom knjigom ili jednom ukrašenom i oslikanom stranicom. Trudio sam se pred

svojim očima oživjeti slike tih velikana koje su, kako je kazao moj tetak, bile nadahnute

snagom vidljivih mračnih strana ovoga svijeta i njegovih tajnih zakutaka, nastojao sam si

predočiti ta čudesna djela koja je tetak vidio i opisivao meni, svome nećaku, koji ih nije nikad

vidio, i taj je trud bio toliki da sam se, kad me mašta izdala a da ništa nisam uspio zamisliti, na

koncu osjetio poraženim i poniženim.

U jednom se trenu Ševket ponovno našao preda mnom. Kad mi je odlučno prišao,

sjetih se kako je kod nekih arapskih plemena u Transoksaniji i čerkeskih naroda na Kavkazu

običaj da najstarije muško dijete u kući poljubi gostu ruku ne samo u dolasku nego i na

odlasku te mu, ne razmišljajući, pružih ruku da je poljubi i prisloni na čelo. Istoga trena začuh

Šekurin smijeh, koji je dopirao s nekog, ne baš dalekog mjesta u kući. Je li se meni smijala?

Bilo mi je neugodno pa sam, da bih se nekako izvukao, zagrlio Ševketa i poljubio ga u oba

obraza smatrajući da je to ono što se od mene očekivalo. Potom sam se nasmiješio Tetku

želeći mu dati do znanja kako sam svjestan da sam ga prekinuo, ali kako zapravo nisam htio

biti nepristojan, a u isto vrijeme sam pažljivo pomirisao dijete ne bih li na njemu osjetio miris

njegove majke. Kad sam primijetio da mi je u ruku gurnuo komadić papira, Ševket se već

odavna bio okrenuo i pošao prema izlazu.

Čvrsto stisnuvši šaku skrio sam papirić poput dragulja. Čim sam razabrao da je to

pisamce koje mi je Šekura poslala, umalo se od sreće nisam počeo glupavo smješkati tetku.

Nije li samo to bio dovoljno jasan dokaz da me Šekura žarko želi? Iznenada i sasvim

neočekivano zamislih sebe i Šekuru kako u ludom zanosu vodimo ljubav. Toliko sam bio

156

uvjeren da će se taj nevjerojatan prizor koji sam zamislio uskoro ostvariti, da sam ondje, pred

mojim tetkom, u toj posve neprikladnoj situaciji, primijetio kako mi se digao. Je li Šekura to

zapazila? Da bih pozornost usmjerio k nečemu drugom, dugo sam slušao tetkovo izlaganje.

Mnogo kasnije, kad se tetak opružio da bi mi pokazao neku drugu oslikanu stranicu

svoje knjige, raširio sam papirić koji je mirisao na cvijet kozju krv i opazio kako na njemu ne

piše ništa. Okretao sam i prevrtao papirić jer nisam mogao vjerovati da je prazan.

"Prozor", rekao je tetak. "Koristiti perspektivu isto je što i promatrati svijet kroz

prozor. Kakav je to papirić?"

"Nikakav, tetak-efendija", kazao sam, ali sam ga i kasnije još dugo mirisao.

Budući da, nakon ručka, nisam htio koristiti tetkovu noćnu posudu, zatražio sam

dopuštenje i uputio se u zahod u vrtu. Bio je hladan kao led. Da mi se stražnjica ne bi previše

smrznula, brzo sam obavio svoje i izišao, kad preda me poput razbojnika, ali tiho i podmuklo,

stupi Ševket. U rukama mu je bila puna djedova noćna posuda, iz koje se još pušilo. Ušao je

iza mene u zahod i ispraznio je. Izišavši upro je svoje lijepe oči u moje, s praznom noćnom

posudom u rukama i napuhanih punašnih obraza.

"Jesi li ikada vidio mrtvu mačku?", upitao me je. Nos mu je bio isti kao u majke. Je li

nas njegova majka promatrala? Pogledah: kapak čarobnog prozora na drugom katu, na

kojemu sam je nakon mnogo godina prvi put ugledao, bio je zatvoren.

"Nisam."

"Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenog Židova?"

Ne čekajući moj odgovor krenuo je na ulicu. Pošao sam za njim. Prošli smo jedva

pedeset koraka po blatnom, zaleđenom putu i ušli u jedan zapušten vrt. Osjećao se miris vlage

157

i truloga lišća i jedva primjetan miris plijesni. Dijete je sigurnim koracima nekoga tko to

mjesto dobro poznaje ušlo kroz vrata u žutu kuću, gotovo skrivenu podalje, iza sumornih

stabala smokava i badema.

Kuća je bila posve prazna, ali suha i pomalo topla kao da u njoj netko stanuje.

"Čija je ovo kuća?", upitah.

"Pripada Židovima. Kad je čovjek umro, žena se s djecom preselila u židovsku mahalu

na pristaništu Jemiš. Sad kuću prodaju pokućarki Ester." Otišao je do jednog kuta kuće i

vratio se. "Mačka je otišla, nema je", reče.

"Zar mrtve mačke hodaju?"

"Moj djed kaže da mrtvaci hodaju."

"Ne oni sámi", rekoh, "nego njihove duše."

"Odakle znaš?", upita ozbiljno, čvrsto obgrlivši noćnu posudu u naručju.

"Pa znam. Dolaziš li ti stalno ovamo?"

"Moja mama dolazi s Ester. Noću ovamo dolaze vampiri, ali ja se ne bojim ovog

mjesta. Jesi li ikada ubio čovjeka?"

"Jesam."

"Koliko?"

"Nisam mnogo. Dvojicu."

"Sabljom?"

158

"Sabljom."

"Hodaju li njihovi duhovi?"

"Ne znam. Prema onome što piše u knjigama trebali bi hodati."

"Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, sasiječe sve što dotakne. Ima i handžar s drškom

ukrašenom rubinom. Jesi li ti ubio moga oca?"

Kimnuo sam glavom tako da se nije moglo razabrati je li odgovor potvrdan ili nije.

"Odakle znaš da ti je otac ubijen?"

"Majka je tako jučer rekla. Više se nikada neće vratiti, kaže. To joj se prikazalo u snu."

Svi bismo željeli – ukoliko nam se pruži takva prilika – za neki viši cilj obaviti prljave

poslove koje smo spremni odraditi zbog vlastitih niskih ciljeva, zbog strasti od koje izgaramo

ili ljubavi od koje nam se kida srce; tako sam i ja tada još jednom donio odluku da ću biti otac

tim siročićima te sam, vrativši se u kuću, još pažljivije slušao priču njihova djeda o knjizi

kojoj sam trebao dovršiti tekstove i ilustracije.

Počet ću od crtežâ koje mi je tetak pokazao, na primjer od konja: mada na tom crtežu

nema ljudi i mada je sve oko konja prazno, ne mogu reći kako je to samo crtež konja i ništa

drugo. Konj je tu, ali očito je da je jahač otišao nekamo nastranu, ili će se – tko zna – pojaviti

iz grma naslikanog u pozadini u kazvinskome stilu. To ćete, htjeli-ne htjeli, razaznati po sedlu

na konju i po ukrasima na sedlu, dostojnim jednoga bega. A možda će se uz konja svakoga

časa pojaviti i netko naoružan sabljom.

Bilo je jasno da je tetak naručio sliku konja od majstora iluminatora, kojeg je krišom

pozvao iz radionice. Budući da je u noći pristigli majstor sliku konja, koja je u njegovoj glavi

bila pohranjena kao neki kalup, mogao iz sjećanja prenijeti na papir samo ako tog konja počne

159

crtati napamet, kao da je dio neke priče, on ga je tako i nacrtao. Dok je majstor crtao konja

sličnog onima kakve je na tisuće puta vidio na ratnim ili ljubavnim prizorima, moj ga je tetak,

nadahnut metodama franačkih majstora, vjerojatno opominjao; govorio mu je, na primjer:

"Nemoj nacrtati jahača!" ili: "Ondje nacrtaj jedno stablo! Ali u pozadini, i neka bude malo."

Stigavši pod okriljem noći majstor je sjeo za radnu plohu zajedno s tetkom te se pri

svjetlosti svijeće poletno dao na crtanje tog čudnog, nenormalnog crteža, koji nije bio nalik ni

jednom od uobičajenih prizora koje je znao napamet, jer mu je tetak za svaki od njih dobro

platio i jer su mu, iskreno govoreći, ti neobični crteži bili vrlo dopadljivi. Ali, jednako kao ni

tetak, ni majstor iluminator nakon nekoga vremena nije više bio kadar razabrati koju bi priču

mogao ukrasiti i oslikati taj crtež konja. Ono što je tetak od mene očekivao bilo je da proučim

te crteže nacrtane polufranačkim i poluperzijskim stilom te da na suprotnoj stranici napišem

priču koja će uz njih pristajati. Da bih dobio Šekuru, neizostavno sam morao napisati te priče,

ali mi na pamet nije padalo ništa drugo osim meddahovih priča iz kavane.

160

(23) Proglasit će me ubojicom

Moj sat s kotačem glasno je objavljivao da je vrijeme akšama: ezan još nije bio

proučen, a ja sam već odavna bio zapalio svijeću na svijećnjaku pokraj radnoga stalka.

Zamočivši pero u crnu tintu Hasanpaša preletio sam njime po dobro impregniranom i lijepo

uglačanom papiru nacrtavši tako u trenu jednog pušača opijuma, onakvog kakvog sam imao u

glavi, kadli začuh u sebi onaj glas koji me – jednako kao i svake večeri – pozivao na ulice.

Ali, svladao sam se. Tako sam čvrsto bio odlučio da večeras neću izići na ulicu, nego ću ostati

u kući i raditi, da sam u jednom trenutku probao čak i vrata iznutra zatvoriti čavlima.

Tu knjigu, koju sam tako žurno dovršavao, naručio je jedan Armenac koji mi je,

prispjevši čak s Galate zorom dok su još svi spavali, zakucao na vrata. Taj čovjek, mada

mucav, radi kao prevoditelj i vodič, a kad neki talijanski putnik zatraži knjigu o nošnji, on me

odmah potraži te se upusti u žestoko cjenkanje. Kako smo se toga jutra sporazumjeli oko

jedne osrednje zbirke od dvadeset crteža po cijeni od dvadeset akči, sjeo sam u vrijeme

večernjega ezana i, posvećujući osobitu pozornost njihovoj odjeći, nacrtao dvanaest likova iz

Istambula: šejhul-islama, kapidžibašu, imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju, džigerdžiju,

dželata – veoma je tražen prikaz dželata u njegovu poslu – prosjaka, ženu koja je pošla u

hamam i pušača opijuma. Da bih zaradio koju akču više, uradio sam dosad toliko mnogo

takvih knjiga da sam za samoga sebe počeo izmišljati igre kako se u tom poslu ne bih

dosađivao, na primjer, govorio sam si, kadiju ću nacrtati tako da kist ni jednom ne dignem s

papira, a prosjaka sa zatvorenim očima.

Svi razbojnici, pjesnici i nesretnici znaju kako se, kad se oglasi večernji ezan,

uznemire svi džini i šejtani u njima, pomahnitaju i uglas ih stanu nagovarati: van!, van!,

161

govori im nemirni nutarnji glas, pojuri među druge ljude, u tamu, bijedu i patnju! Svoje sam

godine utrošio na smirivanje tih džina i šejtana. Crteže kojima se mnogi dive kao čudu

smatrajući ih djelom mojih ruku nacrtao sam uz pomoć tih džina i šejtana. Ali, otkako sam

prije sedam dana ubio tog podlaca, nisam više sposoban uvečer ovladati tim džinima i

šejtanima. Toliko se žestoko uznemire da sâm sebi kažem: Možda će se smiriti ako malo

iziđem.

Čim sam to rekao, našao sam se na ulici, a da – kao i inače – nisam znao kako. Žurno

sam koračao. Bez zastajkivanja sam se zaputio snježnim ulicama, blatnim prolazima,

zaleđenim uzbrdicama i kaldrmama kojima nitko nije prošao. Što sam dalje išao i što se noćna

tama dublje zavlačila u najmračnije i najosamljenije zakutke grada, moj je grijeh polagano

zaostajao za mnom, i dok je bat mojih koraka sve glasnije odzvanjao uskim ulicama

odbijajući se o zidove kamenih hanova, medresa i džamija, moj je strah bivao sve manji i

manji.

Noge su me same donijele u ovu zabačenu mahalu, u koju svake noći dolazim, u

napuštene ulice kamo čak i sablasti i džini zalaze naježeni od straha. Čuo sam priče o tome da

je polovica muškaraca iz ove mahale izginula u ratu s Perzijom, a druga je polovica napustila

bojeći se zle kobi; ali, ja u takve priče ne vjerujem. Jedina nesreća koja je zbog perzijskih

ratova snašla ovu lijepu mahalu bilo je zatvaranje kalenderijske tekije prije četrdeset godina

zbog sumnje da je neprijateljsko leglo.

Zaobišavši grmove kupine i stabla lovora koji i po najhladnijem vremenu uvijek lijepo

miriše, pažljivo posložih – sitničav kao i uvijek – daske između srušenog dimnjaka i prozora

kojemu su otpali kapci te uđoh unutra. U pluća uvukoh stoljetni miris tamjana i plijesni.

Boravak u ovom prostoru činio me toliko sretnim da pomislih kako će mi poteći suze.

Sad želim reći, ako to dosad još nisam, da se ne bojim nikoga osim Allaha, a kazna

162

koja može biti dosuđena na ovome svijetu za mene nema baš nikakva značenja. Ono čega se

bojim silne su muke kojima će ubojice poput mene biti podvrgnute na sudnji dan, o čemu

govori i sura Furkân u Kur'anu Časnom. Kad god pred mojim očima ta kazna oživi u svim

svojim bojama i svom svojom snagom na stranicama starih knjiga što mi rijetko dospijevaju u

ruke, podsjećajući me na jednostavne, djetinje ali strašne prizore iz džehennema, koje su stari

arapski majstori crtali na koži, ili, iz nekog razloga, na demonska mučenja s crtežâ kineskih i

mongolskih majstora, ne mogu a da se ne upustim u tumačenje njihova značenja i ne zapitam

se što nam kazuje sura Isrâ u trideset trećem ajetu? Ne kaže li da se bez opravdana razloga ne

smije oduzeti život onomu čije ubojstvo Allah zabranjuje? U redu, onda podlac kojeg sam

poslao u džehennem nije ni bio vjernik čije ubojstvo Allah brani, a ja sam imao sasvim

opravdane razloge da mu smrskam lubanju.

Taj čovjek napadao je sve nas koji smo radili za knjigu što ju je naš Padišah u potaji

naručio. Da mu nisam skratio jezik, on bi Tetak-efendiju, sve iluminatore, čak i majstora

Osmana, proglasio idolopoklonicima i bacio pod noge pobješnjelim sljedbenicima

erzurumskog Hodže. Kad bi bilo tko samo jednom naglas izlanuo da je to što iluminatori rade

nevjerništvo, ti bi erzurumlije, koji ionako samo čekaju izgovor da pokažu koliko su jaki,

zatrli u zemlju ne samo majstore ilustratore nego i cijelu radionicu, a Padišah bi sve to gledao

a da ni glasa ne bi pustio.

Kao što učinim svaki put kad dođem ovamo, sve sam pomeo metlom i pobrisao

krpama koje držim u jednom kutu. Dok sam to obavljao, srce mi se zgrijalo, pa sam se

osjećao kao Allahov pravedni sluga. Dugo sam molio Allaha da mi ne oduzme taj osjećaj

dobrote. Hladnoća zbog koje će noćas zec tražiti svoju majku probijala me je do kostiju;

javljao mi se onaj podmukli bol u šiji. Iziđoh van.

Odmah zatim nađoh se u nekoj drugoj mahali, ponovno u onom čudnom duševnom

163

stanju. Ne znam što se događalo na putu od one mahale s napuštenom tekijom do ovoga

mjesta, o čemu sam razmišljao i kako se dogodilo da sam dospio u ove ulice u kojima s obje

strane rastu čempresi.

Ali, koliko god hodao, prati me jedna misao koju nikako ne mogu ostaviti iza sebe i

iznutra me izjeda; ako vam je kažem, možda će moj teret biti lakši. Pokojni mi je pozlatar –

zvao ga ja podlim klevetnikom ili jadnim Tankoćutim Efendijom, sad je sasvim svejedno –

dok je razjareno napadao Tetka nekoliko trenutaka prije nego je upokojen, rekao još nešto.

Vidjevši kako se nisam previše uznemirio kad je kazao da je na svim crtežima Tetak-efendije

korištena perspektiva u stilu poganskih slikara, bijednik je nastavio: "Ima još jedan crtež. Na

njemu Tetak huli na sve u što vjerujemo. To što je učinio više nije idolopoklonstvo, to je

otvoreno svetogrđe." Tri tjedna prije nego što je taj bijednik izrekao te klevete, Tetak je doista

zatražio od mene da u različitim kutovima jednog papira (kao da je za neku franačku sliku)

nacrtam različite likove, na primjer konja, novac i smrt, i to veličinom toliko nesrazmjerne da

je to izazivalo čuđenje. Veliki dio stranice koju je Tetak tražio da oslikam – onaj uokvireni

dio, pozlatio ga je Tankoćuti Efendija – stalno je bio prekriven nekim papirima, kao da se od

mene i od drugih iluminatora želi nešto sakriti.

Htio sam pitati Tetka što je dao nacrtati na tom posljednjem velikom crtežu, ali me

mnogo toga sprečavalo. Upitam li ga, jasno je da će posumnjati da sam ja ubio Tankoćutog

Efendiju te će svoje sumnje podijeliti s ostalima. Druga stvar koja me uznemiruje jest da bi mi

Tetak-efendija, ako ga to pitam, mogao reći da je Tankoćuti Efendija bio u pravu. Ponekad si

kažem kako bih ga to mogao pitati kao da to nisu sumnje koje mi je usadio Tankoćuti

Efendija, nego da sam se ja tomu domislio, ali to ne smanjuje moj strah. Svetogrđe možda i

nije toliko strašna stvar sve dok ga ljudi nisu svjesni, ali ja sam ga sada svjestan.

Moje noge, uvijek brže od pameti, donijele su me same od sebe u ulicu u kojoj je kuća

164

Tetak-efendije. Šćućurio sam se u jednom kutu i dugo promatrao kuću Tetak-efendije, koliko

sam je u mraku mogao vidjeti: smještena među stablima, bila je to golema i neobična

bogataška kuća na dva kata. Nisam znao u kojem je dijelu kuće Šekura. Pokušao sam zamisliti

kako bi izgledalo kad bi se ta kuća mogla vidjeti kao da je po sredini presječena nožem, kako

je to prikazano na nekim crtežima tebriških slikara iz vremena šaha Tahmaspa, i u mašti

nastojao nacrtati Šekuru procjenjujući kako bih je tada vidio i iza kojeg prozorskog kapka.

Ulazna vrata su se otvorila. U mraku sam vidio kako izlazi Kara. Tetak je neko

vrijeme s dvorišnih vrata suosjećajno gledao za Karom, a zatim ih zatvorio.

Čak je i moj razum, mada glupavo utonuo u maštanja, na temelju tog prizora spontano

i s gorčinom odmah shvatio tri stvari:

Prvo: budući da je Kara jeftiniji i manje opasan od mene, Tetak-efendija će njemu dati

da dovrši knjigu, našu knjigu.

Drugo: lijepa će se Šekura udati za Karu.

Treće: istina je ono što je jadni Tankoćuti Efendija govorio. Ubio sam ga ni za što.

U situacijama kakva je ova, čim naš nemilosrdni razum dođe do gorke spoznaje do

koje srce nikako ne želi doći, čitavo nam se tijelo pobuni protiv njega. Polovica moje pameti u

prvom se trenutku svom snagom suprotstavila trećem zaključku, zaključku da sam uzalud

postao bijedni ubojica. Moje su se noge sad ponovno pokazale bržim i razumnijim od mozga

te su me ponijele za Karom.

Ne znam koliko smo ulica bili prošli kad sam pomislio kako bi mi bilo vrlo lako ubiti

Karu, koji je preda mnom koračao zadovoljan životom i samim sobom, i kako bi me to spasilo

od sučeljavanja s prva dva zaključka do kojih je došao moj razum, a duša ih odbijala

165

prihvatiti. U tom trenutku nisam čak ni mislio na to kako sam sasvim nepotrebno smrskao

glavu jadnog Tankoćutog Efendije. Ako sad potrčim desetak koraka, dostignem Karu i udarim

ga svom snagom u glavu, sve će se nastaviti po starom i Tetak-efendija će mene pozvati da

dovršimo našu knjigu. Ali, onaj časniji i oprezniji dio moje pameti (zar u većini slučajeva

čestitost nije ništa drugo doli običan strah?) još mi je uvijek govorio da je podlac kojega sam

umlatio i bacio u jamu doista bio klevetnik. Ako je to točno, znači da ga nisam uzalud ubio i

da će me Tetak-efendija, u čijoj knjizi nema ničega što bi trebao skrivati, sigurno pozvati k

sebi.

Ali, svaki put kad sam pogledao Karu koji je preda mnom koračao, odmah mi je bilo

jasno: ništa se od svega toga neće dogoditi. Sve su to snovi. Kara je realniji od mene. Svima

se to dogodi: ponekad tjednima i godinama gradimo snove misleći da razumno razmišljamo, a

onda jednog dana ugledamo nešto: neko lice, odijelo ili nekog sretnog čovjeka, i u trenu

shvatimo da se naši snovi nikada neće ostvariti, da nam, primjerice, nikada neće dati neku

djevojku ili da nikada nećemo stići do nekog mjesta.

Promatrao sam kako se Karina glava, vrat i ramena spuštaju i dižu, gledao sam njegov

hod koji mi je kidao živce – kretao se kao da svakim svojim korakom čini dobro ovome

svijetu – dok mi se oko srca svijala duboka mržnja, poput toplog ovitka. Ljudi poput Kare,

kojima savjest ne zna za grižnju i kojima se smiješi sretna budućnost, čitav svijet smatraju

svojim domom, sva vrata otvaraju kao padišah vlastitu konjušnicu i smjesta ponižavaju nas

koji smo unutra. Jedva sam se suzdržao da ne uzmem kakav kamen sa zemlje i ne mlatnem ga

njime po glavi.

Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu – on preda mnom (nije ni slutio da

ga slijedim), ja za njim – išli smo kao dva brata vijugavim istambulskim ulicama na kojima su

se borili čopori pasa, penjali smo se i spuštali, prelazili preko zgarištâ na kojima obitavaju

166

džini, prolazili kroz dvorišta džamija na čijim su kupolama zaspali umorni anđeli, pokraj

čempresa koji su šumeći razgovarali s duhovima, rubom grobalja prekrivenih snijegom na

kojima se okupljaju utvare, malo podalje od razbojnika koji dave svoje žrtve, između

bezbrojnih dućana, konjušnica, tekija, svjećarskih i kožarskih radnji i kamenih zidina. I dok

smo tako hodali, mislio sam na to kako ga zapravo ne slijedim, nego oponašam.

167

(24) Ja sam Smrt

Kao što vidite, ja sam Smrt, ali me se ne morate bojati jer sam ujedno i slika. Pa ipak,

u očima vam čitam strah. Ponašate se poput djece koja su se posve predala igri: iako znate da

nisam stvarna, obuzima vas jeza kao da ste susreli pravu smrt, i to mi se dopada. Kad god me

pogledate, osjećate kako ćete se, kad vas stigne taj posljednji, neizbježni čas, od straha

unerediti. Nije to šala: u susretu sa Smrću, ljudi – a posebno većina muškaraca hrabrih poput

lavova – izgube mogućnost upravljanja vlastitim tijelom. Iz tog razloga ratna polja prekrivena

mrtvim tijelima koja ste na tisuće puta nacrtali ne zaudaraju, kako se to misli, po krvi, barutu i

vrelim željeznim oklopima, nego po govnima i truloj travi.

Znam da vam je ovo prvi put da gledate sliku Smrti.

Prije godinu dana jedan je visoki, mršavi i tajanstveni starac pozvao u svoj dom

majstora iluminatora koji me je trebao nacrtati. U polumračnoj iluminatorskoj sobi jedne

dvokatnice, u mirisu ambre, mladom je iluminatoru ponudio izvrsnu kavu, gustu poput svile, i

tako mu razbistrio um. Nakon toga mu je u jednoj sjenovitoj sobi s plavim vratima pokazao

najkvalitetnije indijske papire, kistove s četkicama od vjeveričje dlake, zlatne listiće, pera svih

vrsta i oštrila za pera s drškama ukrašenim koraljima te mu objavio da će mu isplatiti dobre

novce i tako mu pobudio zanimanje.

"Nacrtaj mi Smrt", rekao mu je potom.

"Ne mogu nacrtati Smrt, a da nikad u životu nisam vidio sliku Smrti", kazao je

iluminator čarobne ruke, koji će me nešto kasnije nacrtati.

"Da bi mogao nacrtati neki lik, nije nužno da prije toga vidiš njegovu sliku", nastavio

168

je uporni, profinjeni starac.

"Da, možda nije nužno", rekao je majstor koji me trebao nacrtati. "Ali, ako želiš da

crtež bude savršen kao oni koje su radili stari majstori, onda on prethodno mora biti nacrtan

na tisuće puta. Koliko god iluminator bio vješt, kad nešto crta prvi put, crta poput šegrta, a

meni to nikako ne bi priličilo. Dok crtam Smrt, ne mogu svoje umijeće staviti nekamo na

stranu, jer bi to za mene značilo isto što i umrijeti."

"Ta bi te Smrt možda mogla približiti temi", reče starac.

"Majstorsko umijeće ne priskrbljuje nam ono što smo iskusili, nego ono što još nismo

proživjeli."

"Onda se majstorsko umijeće treba upoznati sa Smrću."

Tako su se upustili u profinjeni razgovor pun dvosmislenosti, aluzija, igara riječima,

slutnji i nagovještaja, na način koji pristaje iluminatorima punim poštovanja prema

majstorima starog kova i njihovu umijeću. Znam da bi izvrsnim majstorima u ovoj kavani bilo

dosadno u cijelosti čuti tu raspravu koju sam, budući da se radilo o meni sámoj, odslušala

pretvorena u uho. Spomenut ću samo toliko da se u jednome trenutku razgovor poveo o

sljedećem:

"Mjeri li se talent iluminatora prema sposobnosti da sve nacrta poput starih majstora,

dakle - savršeno, ili prema sposobnosti da u crtež unese motive koje nikada nitko nije vidio?",

upitao je pametni iluminator čudesnih ruku i lijepih očiju. Iako je sâm znao odgovor na to

pitanje, bio je oprezan.

"Mlečani mjere slikarevu savršenost prema njegovoj sposobnosti da pronalazi nove

teme i metode koje nitko nikada nije koristio", ustvrdio je umišljeni starac.

169

"Mlečani umiru kao Mlečani", reče iluminator koji me je trebao nacrtati.

"Ali, smrt je kod svakoga jednaka", odvrati starac.

"Legende i ilustracije ne govore o međusobnoj sličnosti, nego o različitosti", reče

pametni iluminator. "Majstor iluminacije doseže svoje savršenstvo tako da legende koje ne

sliče jedna drugoj za nas oslikava kao da jesu slične."

Tako je razgovor došao do smrti Mlečana i smrti muslimana, do Azraila∗ i ostalih

Allahovih anđela i do toga kako se oni nikako ne bi smjeli unijeti na slike nevjernika. Mladi

majstor, koji me je nešto kasnije nacrtao i koji me u ovome času, u ovoj našoj dragoj kavani

promatra svojim lijepim očima, počeo se dosađivati zbog tih velikih riječi, ruke su mu postale

nemirne, htio bi me nacrtati, ali si nikako ne može predočiti moj lik.

Podmukli starac, koji je pokušavao nagovoriti mladog majstora, lukavo je to osjetio. U

sobi prepunoj sjena svoje je oči, u kojima se odražavao plamen uljane svjetiljke što je gorjela

bez potrebe, upravio u mladog majstora čudesnih ruku.

"Smrt koju Mlečani crtaju u čovječjem liku anđeo je kao naš Azrail", reče. "Ali, u

ljudskome obliku. Kao Džebrail koji se u ljudskome liku ukazao Poslaniku kad mu je predao

Kur'an Časni. Shvaćaš li?"

Shvatila sam da je mladi majstor, kojega je Allah obdario nevjerojatnim talentom,

postao nestrpljiv i da me želi nacrtati. Zbog toga što je taj šejtanski starac i kod njega uspio

probuditi sljedeću šejtansku misao: Ono što mi zapravo želimo nacrtati nije nešto što nam se

prikazuje u svom punom svjetlu, nego nešto nepoznato, napola zakriveno tamom.

"Ja tu Smrt uopće ne poznajem", reče iluminator koji će me malo kasnije nacrtati.

* Kod muslimana Anđeo smrti (op. prev.).

170

"Svi mi poznajemo Smrt", reče starac.

"Bojimo je se, ali je ne poznajemo."

"A ti nacrtaj taj strah!", uzvrati starac.

Malo je nedostajalo da moja slika u tom trenu bude nacrtana. Šijom mladog majstora

prošli su trnci, mišići ruku su mu se zategli, a vrhovi prstiju posegnuli za perom. No, kako je

bio isitinski veliki majstor, svladao se znajući kako će ta napetost u njegovoj duši još više

produbiti ljubav prema crtanju.

A budući je to lukavi starac uočio, bio je posve uvjeren da će moja slika nešto kasnije

biti naslikana te je, da bi pobudio nadahnuće za nju, iz knjiga pred sobom – iz al-Dževzijeve

Knjige o duši, iz Gazalijeve Knjige o sudnjemu danu i iz Sujutija – pročitao dijelove koji

govore o smrti.

I tako, dok je iluminator čudesnih ruku radio moju sliku koju sad svi vi promatrate sa

strahom, slušao je o tome kako će Melek smrti imati na tisuće krila koja će se širiti od

dženneta sve do Zemlje i od najdalje točke na istoku do najdalje točke na zapadu, i kako će ta

krila obgrliti sve prave vjernike, a svakoga od grešnika i pobunjenika probiti poput užarenih

čavala te me je, svjestan da je većina vas iluminatora na pravom putu da završi u

džehennemu, naslikao prekrivenu čavlima. Iluminator je slušao o tome kako će u rukama

Meleka kojeg će Allah poslati da vam uzme dušu biti defter u kojemu su upisana imena svih

vas i kako će na stranicama tog deftera neka imena biti uokvirena crnim; ali, smrtni čas znan

je jedino Allahu, a kad taj čas nastupi, sa stabla koje raste ispod Njegova prijestolja past će

jedan list i onaj koji ga uhvati i pročita moći će doznati na kome je red da umre. Zbog svega

toga iluminator me nacrtao strašnom, ali i zamišljenom poput nekog tko se razumije u knjige i

račune. Budući da je šašavi starac pročitao kako će se, nakon što Melek smrti u ljudskome

171

obličju pruži ruku da bi uzeo dušu onome kom je nastupio smrtni čas, oko njih iznenada razliti

svjetlost nalik sunčevim zrakama, pametni me je iluminator nacrtao okupanu svjetlošću jer je

znao da tu svjetlost neće moći vidjeti bližnji okupljeni oko umirućega. Opsjednuti mu je

starac čitao i o svjedočenjima nekih davnih pljačkaša grobova, o tijelu posve isprobadanu

čavlima, o tome kako se na mjestu novozakopanog leša, kad se raskopa zemlja, ukazuje veliki

plamen, i o lubanjama u koje je naliveno olovo; zbog toga je savršeni iluminator, slušajući ga

pažljivo, u moju sliku unio sve što može prestraviti onoga koji je bude gledao.

Međutim, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je unio u sliku, nego stoga

što ju je naslikao. Zbog toga se i ja osjećam kao netko koga se vlastiti otac odrekao sa stidom

i kajanjem. Zašto se iluminator čudesne ruke pokajao pošto me nacrtao?

1. Jer ja, slika Smrti, nisam dovoljno vješto urađena. Kao što vidite, nisam savršena

kao prizori velikih mletačkih, niti kao crteži starih heratskih majstora. I sama se stidim svoga

traljavog izgleda, u kojemu veliki majstor koji me je naslikao nije uspio dosegnuti

dostojanstvo Smrti.

2. Majstor iluminacije, koji me je naslikao nakon što ga je starac naveo na šejtanski

put, iznenada je, nenamjerno i nepromišljeno, samoga sebe zatekao kako oponaša stil i

predodžbe franačkih majstora; tako je prema starim majstorima iskazao neku vrstu

nepoštovanja te se, po prvi put, pred njima osjetio nečasnim, i to ga je izjedalo iznutra.

3. I on je, kao neki ovdje prisutni magarci koji su se privikli na mene pa me čak počeli

i ismijavati, konačno shvatio sljedeće: sa Smrću se ne treba šaliti.

Sad majstor iluminacije, gorko se kajući, iz noći u noć luta ulicama bez predaha i,

poput nekih kineskih majstora, misli da je i sâm postao ono što je nacrtao.

172

(25) Zovem se Ester

Žene s Kizilminareta i Karakedija∗ naručile su za pokrivače ljubičasto i crveno sukno

od kojeg se šivaju dolame iz Biledžika, pa sam ih izjutra zarana stavila u zavežljaj. Uzela sam

plavu kinesku svilu, nedavno pristiglu na portugalskim brodovima, a zelenu ostavila.

Pomislila sam kako ovaj snijeg ne prestaje padati, a zimi nema kraja, pa sam lijepo složila

mnogo pari vunenih čarapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih jeleka te ih

smjestila u sredinu zavežljaja da, kad ga rastvorim, od sveg tog šarenila i najravnodušnijoj

ženi zaigra srce. Nakon toga dodala sam lagane, ali skupocjene svilene rupčiće, vrećice za

novac i izvezene torbice za hamam: sve je to bilo za žene koje me ne zovu zbog trgovine,

nego radi tračeva. Tad podigoh zavežljaj: uh, kako je težak, leđa će mi slomiti! Spustih ga na

zemlju. Ponovno ga razvezah da pogledam što bih mogla izvaditi, kad netko zakuca na vrata.

Nesim otvori vrata i pozove me.

Na vratima je bila sluškinja Hajrija, sva crvena u licu. U ruci joj pismo.

"Ovo šalje gospođa Šekura", prošaputa. Bila je toliko uzbuđena da bi čovjek pomislio

da se ona sama zaljubila pa se hoće udati.

Uzeh pismo smrtno ozbiljna, a glupu djevojku posavjetovah da se kući vrati tako da je

nitko ne vidi. Nesim me je znatiželjno promatrao. Uzeh u ruke onaj golemi, ali lagani lažni

zavežljaj, koji imam uza se kad nosim pisma.

"Šekura, kći Tetka-čelebije, gori od ljubavi", rekoh. "Jadnica, izgubila je pamet."

Iziđoh grohotom se nasmijavši, ali se odmah postidjeh zbog toga. Nije mi bilo do toga

* Četvrti u Istambulu (op. prev.).

173

da zbijam šale sa Šekurinim ljubavnim avanturama, već sam zapravo željela liti suze nad

njezinim nesretnim životom. Kako je samo lijepa ta moja crnooka nesretnica!

Žurno sam koračala pored trošnih kuća u našoj židovskoj mahali, koja u ovoj jutarnjoj

hladnoći izgleda još pustija i bjednija. Kad sam, mnogo kasnije, ugledala onog slijepog

prosjaka, koji je u Hasanovoj ulici zaposjedao jedan kut i odande nadzirao prolaznike, viknuh

iz petnih žila: "Pokućarka!"

"Debela vještice," reče mi, "i da se ne dereš, prepoznao bih te po koraku."

"Prljavi ćoravče," uzdvratih mu, "prokleti Tatarine! Slijepci su bijednici koje je Allah

napustio! Neka ti Allah dade kaznu koju si zaslužio!"

Ranije se nisam ljutila i uzrujavala zbog ovakvih stvari. Vrata Hasanove kuće otvorio

je njegov gospodin otac. Bio je Abhaz, plemenit i gospodskih manira.

"Da vidimo što ste nam ovoga puta donijeli", reče.

"Spava li tvoj lijeni sin?"

"Da li uopće spava?! Oka ne sklapa. Iščekuje vijesti od tebe."

Ova je kuća toliko mračna da mi se svaki put čini da ulazim u grob. Šekura nikada ne

pita što rade ovi ovdje, ali joj ja stalno pričam o ovoj kući tako da ne pomisli na povratak u taj

grob. Teško je i zamisliti da je moja lijepa Šekura neko vrijeme bila gospodarica u ovoj kući i

da je tu živjela zajedno sa svojim sinovima. Unutrašnjost je odisala zadahom sna i smrti. Ušla

sam u drugu sobu, u još dublju tamu.

Nije se vidio ni prst pred nosom. Nisam uspjela ni izvaditi pismo, kad se iz tame

pojavi Hasan i zgrabi mi ga iz ruke. Kao i inače, pustila sam ga nasamo da pročita i zadovolji

174

znatiželju. Odmah je digao pogled od papira:

"Nema ničega drugog?", upita iako je znao da nema. "To je neko kratko pisamce",

dodade i pročita:

"Kara-efendija, dolaziš u našu kuću i tu sjediš po čitave dane. Ipak, čujem da za

knjigu moga oca još nisi napisao ni jedan jedini redak. Prije nego što dovršiš očevu knjigu,

ničemu se ne nadaj!"

S pismom u ruci gledao me je u oči kao da sam ja kriva za sve što se dogodilo. Ne

sviđa mi se takva tišina u ovoj kući.

"Nema više ni riječi o tome da je udana i da će joj se muž vratiti iz rata", reče.

"Zašto?"

"Otkud bih ja znala zašto?", odvratih. "Ne pišem ja ta pisma."

"Ponekad me obuzme čak i ta sumnja", odgovori i vrati mi pismo zajedno s petnaest

akči.

"Neki su muškarci sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", rekoh.

Taj je čovjek imao u sebi nešto tako šejtanski inteligentno da ste odmah mogli shvatiti

zašto Šekura još uvijek prima njegova pisma unatoč svim njegovim mračnim i teškim

raspoloženjima.

"Što je ta knjiga Šekurina oca?"

"Ti znaš što je! Kažu da Padišah daje sav novac potreban za nju."

"Zbog crtežâ u toj knjizi iluminatori ubijaju jedan drugoga", nastavi. "Je li to zbog

novca ili – sačuvao nas Allah! – zbog toga što je svetogrdna? Priča se da svatko tko samo baci

175

pogled na te crteže odmah oslijepi."

Posljednje je riječi izgovorio smješkajući se, tako da sam odmah znala da ih ne moram

uzeti za ozbiljno. Čak da ih je i trebalo shvatiti ozbiljno, za Hasana u krajnjem slučaju nije

bilo ničeg ozbiljnog u tome da ih ja ozbiljno shvatim. Kao i mnogo drugih muškaraca koji su

ovisili o meni jer sam im nosila pisma i posredovala za njih, i Hasan me je, kad bi mu ponos

bio povrijeđen, omalovažavao. A ja se – jer je i to dio moga posla – pravim da me sve to

žalosti, da se razvesele. Djevojke me pak, kad im je ponos povrijeđen, zagrle i plaču na mome

ramenu.

"Ti si pametna žena", reče Hasan da bi mi polaskao jer je mislio da me je povrijedio.

"Brzo to odnesi. Zanima me kakav će biti odgovor te budale."

Na trenutak htjedoh reći: "Kara nije tolika budala." U takvim prilikama – kad kod

muških suparnika pobudi ljubomoru – provodadžinica Ester zarađuje mnogo novca. Ali opet,

bojala sam se da će iz njega provaliti srdžba.

"Na kraju ulice je onaj prosjak Tatarin, znaš", rekoh izlazeći. "Jako je nepristojan."

Da se ne bih porječkala s ćoravcem, vratih se drugim krajem ulice i rano izjutra

prođoh Tržnicom peradi. Zašto muslimani ne jedu kokošje glave i noge? Zato što su čudni!

Pričala mi je moja baka – laka joj crna zemlja! – da su, kad su došli iz Portugala, stalno kuhali

i jeli kokošje noge jer nisu bile skupe.

U četvrti Kemeraraligi ugledah jednu ženu te mi se ote uzdah: jahala je na konju

uspravna kao muškarac, ponosna da ponosnija nije mogla biti, a uz konja su išli robovi; pitala

sam se je li žena kakvog paše ili kći nekog bogataša. I ražalostila sam se: da se Šekurin otac

nije predao knjigama i da nije u oblacima, a da joj se muž vratio s plijenom iz rata sa

Safavidima, i Šekura bi živjela kao ta ponosna žena. Ona je toga dostojna više nego bilo koja

176

druga.

Kad sam ušla u Karinu ulicu, srce mi je brže zakucalo. Želim li da se Šekura uda za

tog čovjeka? Uspijeva mi da je držim i u vezi s Hasanom i, istodobno, podalje od njega, no što

ću s tim Karom? Kod njega je sve kako treba, osim te ljubavi prema Šekuri.

"Pokućarkaaa!"

Ništa ne bih mijenjala za radost onog trenutka kada u ruke ljubavnikâ izluđenih

samoćom i žudnjom za ženom ili muškarcem tutnem ljubavno pismo. Čak i kad su sigurni da

će dobiti i najgoru vijest svakome od njih, kad počnu čitati, dušu ispuni nada.

Budući da mu Šekura nije napisala ni riječi o povratku svoga muža, a zapovijed "Ne

nadaj se" vezala uz samo jedan uvjet, Kara se naravno posve opravdano nadao. Uživala sam

dok sam ga promatrala kako čita pismo. Od sreće se uznemirio, čak i uplašio. Kad se povukao

da napiše odgovor, ja sam, upravo onako kako i dolikuje jednoj pametnoj pokućarki,

razvezala svoj lažni zavežljaj i izvadila jednu crnu vrećicu-novčarku te je pokazala Karinoj

znatiželjnoj stanodavki.

"Od najfinije perzijske kadife", rekoh.

"Moj sin je poginuo u ratu s Perzijom", odvrati. "S kim se to Kara dopisuje pa mu ti

nosaš pisma tamo-amo?"

Na licu sam joj ionako već bila pročitala da junaku Kari planira uvaliti svoju

slabunjavu kćer, ili neku drugu, tko zna čiju. "Ni s kim", rekoh. "Neki je njegov siromašni

rođak na umoru u konačištu na Bajrampaši∗, pa od Kare traži novca."

"Joj, joj", reče iako mi uopće nije povjerovala, "tko je taj nesretnik?"

* Četvrt u Istambulu (op. prev.).

177

"Kako ti je sin umro u ratu?", pitah je inateći se.

Počele smo se neprijateljski odmjeravati. Ona je udovica, sama kao panj: kako njezin

život mora biti težak! Da ste vi pokućarka i pismonoša Ester, vidjeli biste da jedino što ljude

zanima u životu jesu bogatstvo, vlast i nevjerojatne, bajkovite ljubavne priče. Sve su ostalo

tuga, rastanci, ljubomora, usamljenost, neprijateljstva, suze, govorkanja i siromaštvo kojemu

nema kraja, i sve to nalikuje jedno na drugo kao i stvari u ovoj kući: stari, izblijedjeli, šareni

ćilim, kuhača i bakrena zdjela na tepsiji za bureke, vatralj i kutija za pepeo pokraj peći, dva

dotrajala sanduka – jedan veći, jedan manji, vješalica za kavuke koja je trebala prikriti

udovičin samački život u toj kući i jedna stara sablja, da odagna provalnike.

Kara se radosno vratio noseći jednu vrećicu. "Pokućarko", reče tako glasno da ga čuje

stanodavka koja je bila mnogo znatiželjnija od mene, "uzmi ovo i odnesi jadnome bolesniku.

Ja ću pričekati ako bi imao kakav odgovor. Kasnije ću čitav dan biti kod Tetak-efendije."

Sva ta igra uopće nije bila potrebna. Ta nema ničeg što bi trebalo skrivati kad si jedan

pristao momak kao Kara izabere djevojku pa s njom izmjenjuje poruke i šalje joj rupčiće i

pisma. Ili se zaista zagledao u stanodavkinu kćer? Ponekad Kari uopće ne vjerujem i bojim se

da Šekuru okrutno ne iskoristi. Iako čitave dane provodi u istoj kući sa Šekurom, nije kadar

odaslati joj ni jedan jedini znak.

Na ulici sam otvorila vrećicu: u njoj je bilo dvanaest akči i pismo. Pismo me je toliko

zanimalo da sam Hasanu odjurila trčeći. Prodavači povrća bili su ispred svojih dućana

poredali kupus i mrkve. No, meni nije bilo čak ni do toga da pogladim veliki poriluk koji me

mamio da ga uzmem.

Kad sam ušla u ulicu, vidjeh da mi se slijepi Tatarin opet sprema nešto reći. "Fuj",

rekoh i pljunuh prema njemu, samo toliko. Zašto ova hladnoća ne zaledi takve gadove da

178

crknu?

Dok je Hasan u sebi čitao pismo, jedva sam se suzdržavala. Na kraju nisam mogla

izdržati pa sam ga nestrpljivo pitala: "I?" Na to mi je pročitao:

"Draga gospođo Šekura, zahtijevaš od mene da dovršim knjigu tvoga oca. Znaj da

nemam nikakav drugi cilj osim toga. U vašu kuću dolazim s tom namjerom, a ne da bih tebe

uznemiravao, kao što si to ranije pisala. U potpunosti sam svjestan da je moja ljubav prema

tebi moj vlastiti problem. Ali opet, ta je ljubav kriva što se nikako ne mogu prihvatiti pera da

napišem tekstove potrebne za knjigu, kao što tvoj otac – moj tetak – želi. Kad god osjetim

tvoje prisustvo u kući, zaledim se i ne mogu biti tvome ocu od pomoći. Mnogo sam o tome

razmišljao i mislim da je jedini razlog tomu sljedeći: Tvoje sam lice nakon dvanaest godina

vidio samo jednom, kad mi se ukazalo na prozoru. Sad se jako bojim da ne izgubim tu sliku u

glavi. Da te samo još jednom vidim, ali izbliza, ne bih se bojao da ću ti zaboraviti lice i s

lakoćom bih dovršio knjigu tvoga oca. Jučer me je Ševket odveo u napuštenu kuću obješenog

Židova. U toj nas kući nitko neće vidjeti. Danas, u vrijeme koje ti bude odgovaralo, otiđi

onamo: ja ću te čekati. Ševket mi je jučer rekao da si sanjala da ti je muž umro."

Čitajući pismo Hasan je na nekim mjestima svoj ionako kreštavi glas još više

utanjivao, kao kakva žena, a neka je mjesta čitao s gromoglasnim smijehom, oponašajući

drhtavo zapomaganje izbezumljena ljubavnika. Ismijavao je to što je Kara "da te samo još

jednom vidim" napisao na perzijskome jeziku. "Čim je vidio da mu Šekura daje nade, odmah

se upustio u cjenkanje", reče. "Takva proračunatost nije osobina iskrenog ljubavnika."

"On je zaista zaljubljen u Šekuru", odgovorih naivno.

"I te mi tvoje riječi potvrđuju da si na Karinoj strani", reče. "To što je Šekura napisala

da je u snu vidjela da mi je brat poginuo, znači da prihvaća smrt svoga muža."

179

"To je samo san", odvratih praveći se glupom.

"Znam ja koliko je Ševket pametan i prepreden. Kolike smo godine živjeli zajedno u

ovoj kući! Da nije bilo majčine dozvole i prisile, Ševket Karu ne bi odveo u kuću obješenog

Židova. Ako Šekura misli da će se riješiti moga brata i nas, u krivu je! Moj brat je živ i zdrav i

vratit će se iz rata!"

Prije nego što je dovršio zadnje riječi, otišao je u drugu sobu da na plamenu u peći

zapali svijeću, ali se pritom jako opekao pa je jauknuo. Ližući ruku, na koncu je upalio svijeću

i stavio je na rub stolića za pisanje. Iz divita je izvadio pripremljeno pero, zamočio ga u

mastionicu i brzo pisao na komadiću papira. Odmah sam shvatila da mu je drago što ga

promatram, ali sam se poprilično trudila da mu se nasmiješim kako bih mu pokazala da ga se

ne bojim.

"Tko je bio taj obješeni Židov, znaš li?"

"Malo dalje od njihove kuće ima žuta kuća. Priča se da je Moše Hamon, omiljeni

liječnik prethodnog Padišaha i jedan od najbogatijih ljudi, ondje godinama skrivao svoju

ljubavnicu iz Amasje, Židovku, i njezina brata. Kad je prije mnogo godina u Amasji, u

predvečerje Pashe, jedan mladić, Grk, navodno nestao u Židovskoj mahali, ljudi su tvrdili da

je udavljen kako bi se od njegove krvi pravili beskvasni hljebovi. Kad su se javili i lažni

svjedoci, počela su smaknuća, a Padišahov je omiljeni liječnik pomogao toj lijepoj ženi i

njezinom bratu da pobjegnu te ih je, uz Padišahovo dopuštenje, sakrio. Kad je Padišah umro,

liječnikovi se neprijatelji nisu mogli dokopati te lijepe žene, ali su objesili liječnika koji je

živio sam."

"Ako Šekura ne bude čekala da se moj brat vrati iz rata, i nju će kazniti", rekao je

Hasan i predao mi pismo.

180

Ali, na licu mu nije bilo srdžbe niti bijesa, nego samo nesreća i žalost, svojstvene

licima istinskih zaljubljenika. U njegovim očima u jednom sam trenu vidjela kako je tog

čovjeka ljubav u kratku vremenu preobrazila u starca. Ni novac koji je počeo zarađivati na

carini nije ga nimalo pomladio. Palo mi je na pamet da bi me, nakon uvrijeđenih pogleda i

nebrojenih prijetnji, mogao ponovno pitati kako bi mogao pridobiti Šekuru. Ali, već se toliko

bio približio tomu da postane loš čovjek da to više nije mogao ni pitati. Kad čovjek jednom

prihvati da bude zao – a odbijanje u ljubavi važan je razlog tomu – nakon toga brzo uslijedi

nasilje. Toliko sam se uplašila svega što mi je bilo na pameti i one strašne crvene sablje o

kojoj su djeca govorila i koja sasiječe sve što dotakne da sam se, nastojeći pobjeći,

uspaničena, jedva dokopala ulice.

Eto, tako sam se nehotice izložila psovkama tatarskoga prosjaka. No odmah sam se

pribrala, hitro podigla jedan kamenčić sa zemlje i lagano ga spuštajući u njegov rupčić kazala:

"Evo ti, šugavi Tatarine!"

Nisam se smijala promatrajući ga kako je pun nade pružio ruku prema kamenčiću

misleći da je novac. Ne obazirući se na njegove psovke, uputila sam se k jednoj od svojih

kćeri kojoj sam našla dobrog muža i udala je.

Moja slatka kći preda me je iznijela burek sa špinatom, od jučer, ali još hrskav. Za

ručak je pripremala janjeću jahniju s mnogo jaja i lagano zakiseljenu šljivama, baš kakvu

volim. Da mi ne bi zamjerila, pričekala sam da bude gotova i pojela dvije pune kutlače, sa

svježim kruhom. Skuhala je i kompot od finog suhog grožđa. Zatražila sam bez ikakva

ustručavanja slatko od ruže. Dodavši jednu žlicu slatka u kompot da mi bolje klizne niz grlo,

popih ga, a onda tužnoj Šekuri odnesoh pisma.

181

(26) Ja, Šekura

Kad je Hajrija rekla da je došla Ester, slagala sam u sanduk rublje, jučer oprano i

osušeno... To sam vam namjeravala reći. Ta zašto bih vam lagala? No dobro: kad je Ester

stigla, kroz maleni otvor u ormaru promatrala sam Karu i svoga oca, a budući da sam s

nestrpljenjem iščekivala pisma od Kare i Hasana, misli su mi bile kod Ester. Jer, jednako kao

što osjećam da je očev strah od smrti utemeljen na opravdanim sumnjama, znam i da Karino

zanimanje za mene neće trajati zauvijek. Koliko je zaljubljen, toliko se želi i oženiti. A budući

da se želi oženiti, lako se zaljubljuje. Ako se ne oženi mnome, oženit će se nekom drugom, i

zaljubit će se u tu ženu i prije vjenčanja.

U kuhinji je Hajrija posadila Ester u jedan kut, u ruke joj dala čašu šerbeta od ružine

vodice, a mene gledala s osjećajem krivnje. Padalo mi je na pamet da bi Hajrija, otkad je

postala očeva ljubavnica, mogla prenositi ocu sve što vidi, pa sam se toga i bojala.

"Crnooka moja, moja crna srećo, ljepotice nad ljepoticama, zakasnila sam jer me moj

Nesim, ona svinja od muža, nikako nije puštao", reče Ester. "Ti nemaš muža koji bi ti

zapovijedao: znaj to cijeniti!"

Čim je izvukla pisma, zgrabila sam joj ih iz ruku. Hajrija se povukla u jedan kut u

kojemu nije bila na putu, ali je iz njega sve mogla čuti. Okrenula sam leđa Ester da mi ne

gleda lice i prvo pročitala Karino pismo. Kad sam pomislila na kuću obješenog Židova,

zadrhtala sam. "Ne boj se, Šekura, izvući ćeš se ti iz svega", rekoh sama sebi te počeh čitati

Hasanovo pismo. On je pak bio na granici ludila:

"Gospođo Šekura, ja izgaram od žudnje, ali znam da se tebe to ne tiče. Noću sanjam

kako po pustim planinskim vrhuncima slijedim tvoj odraz. Svaki put kad moja pisma – za koja

182

znam da ih čitaš – ostaviš bez odgovora, u moje se srce zarije strijela s tri pera. Ovaj put

pišem u nadi da ćeš mi možda odgovoriti. Čuo sam, priča ide od usta do usta, a i tvoja djeca

vele, kako si usnula da ti je muž poginuo, pa držiš da si sad slobodna. Ne znam je li to istina.

Ono što ja znam jest da si još uvijek udana za moga brata i da trebaš biti vezana za ovu kuću.

Budući da mi sad i moj otac daje za pravo, danas ćemo obojica poći kadiji da bismo te odveli

kući. Skupit ćemo ljude i doći, neka to i tvoj otac zna. Spremi svoje stvari, vraćaš se kući.

Odgovor mi odmah pošalji po Ester."

Nakon što sam pismo drugi put pročitala, sabrala sam se i upitno pogledala Ester. No

ona mi nije rekla ništa novo ni o Hasanu ni o Kari.

Odmah sam izvukla pisaljku skrivenu u jednom kutu ormara za posuđe, stavila list

papira na dasku za kruh i baš kad htjedoh početi pismo za Karu – zastadoh.

Nešto mi je palo na pamet. Okrenula sam se i pogledah Ester: bila je prionula na ružin

šerbet, radosno kao kakvo debeljuškasto dijete, da mi se načas učinilo smiješnim da bi ona

morala znati sve što ja mislim. Papir i pisaljku vratih na mjesto i sa smiješkom se okrenuh

Ester.

"Gle kako se slatko smiješ, lijepa moja", reče mi. "Ne brini, sve će na kraju ispasti

dobro. Istambul vrvi bogatim begovima i pašama koji bi život dali za to da se mogu oženiti

izabranicom kakva si ti: ljepoticom nad ljepoticama, vještom i sposobnom."

Znate već: ponekad pred nekim izlanemo nešto u što vjerujemo, ali čim nam riječi

prijeđu preko usana, upitamo se zašto smo te riječi izrekli s takvom nevjericom, mada

vjerujemo u njih. Eto, tako sam i ja rekla:

"Ali, Ester, tko bi se, za Boga miloga, htio oženiti udovicom s dvoje djece?!"

183

"Takvu kao što si ti želi jaaako mnogo muškaraca", odvrati pokazujući i rukom koliko

je to "jako mnogo".

Gledala sam je u oči. Mislila sam na to kako je ne volim. Tako sam zašutjela da je

shvatila da joj neću dati nikakvo pismo i da bi, štoviše, trebala krenuti. Nakon što je Ester

otišla, povukla sam se u svoj kutak osjećajući – kako bih vam to rekla – istu takvu tišinu u

svojoj duši.

Dugo sam stajala u mraku, naslonjena na zid, ne radeći ništa. Razmišljala sam o sebi,

o tome što bih trebala napraviti i o strahu koji je rastao u meni. Cijelo to vrijeme mogla sam

čuti kako Ševket i Orhan gore razgovaraju.

"Plašljiv si kao curica", reče Ševket. "Napadaš s leđa."

"Klima mi se zub", odvrati Orhan.

U isto vrijeme, jedan dio moje pažnje pratio je sve što se događalo kod moga oca i

Kare.

Kako su plava vrata njihove sobe bila otvorena, lako sam mogla čuti njihov razgovor.

"Nakon što se susretne s portretima talijanskih majstora", reče moj otac, "čovjek sa strahom

shvaća kako naslikane oči više nisu okrugle i jednostavne rupe koje nalikuju jedne drugima,

nego su kao naše oči: odsijavaju svjetlost poput ogledala i gutaju je poput zdenca. Usne nisu

samo pukotina nasred licâ ravnih kako papir, nego su čvorovi značenja – svaki od njih u

posebnoj nijansi crvene boje – koji svojim skupljanjem i širenjem izražavaju svu našu radost,

žalost i naš duh. Naš nos nije običan zid koji nam lice dijeli na dvije strane, nego živ,

radoznao instrument koji kod svakoga od nas ima posve različit oblik."

Je li se i Kara, kao i ja, čudio tomu što je otac o toj poganoj gospodi, koja su dala

184

naslikati svoje portrete, govorio kao o "nama"? Kad sam pogledala kroz svoj otvor, vidjela

sam da je Karino lice tako blijedo da sam se prepala. Dragi moj tamnoputi, tužni junače, jesi li

ti to cijelu noć probdio misleći na mene pa ti je zbog toga lice blijedo?

Vi možda i ne znate da je Kara visok, mršav i naočit muškarac. Čelo mu je široko, oči

poput badema, a nos povelik i lijepo oblikovan. Kao i u djetinjstvu, ruke su mu duge i tanke, a

prsti nemirni i spretni. Kad ustane, žilav je i uspravan; ramena su mu malo široka, ali ne kao u

nosača tereta. Ranije, u djetinjstvu, ni tijelo ni lice još mu nisu bili dobili svoj konačan oblik.

Kad sam ga nakon dvanaest godina prvi put ugledala iz ovog svog mračnog kuta, odmah sam

vidjela da se razvio do savršene muževnosti.

Sada, kad oko sasvim približim otvoru, na Karinu licu zamjećujem tugu koju sam

zapazila nakon proteklih dvanaest godina. Osjećam krivnju i ponos zbog toga što je zbog

mene toliko patio. Dok je promatrao jedan crtež priređen za knjigu i slušao moga oca, Karino

je lice izgledalo posve nevino i djetinje. I baš tada, kad sam vidjela da je poput djeteta otvorio

ružičasta usta, došlo mi je da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu prstima prolazila preko

potiljka i kroz kosu, Kara bi glavu smjestio među moje grudi, a kad bi u usta uzeo bradavicu

dojke, sklopio bi oči od sreće, kao nekoć moja djeca, i poput slabašna i bespomoćna djeteta

shvatio bi da će samo u mojoj nježnosti naći mir pa bi se zauvijek vezao uza me.

Taj mi se zamišljeni prizor toliko svidio da sam, lagano se znojeći, zamišljala kako

Kara ne promatra sliku Šejtana koju mu je pokazivao moj otac, nego s čuđenjem i pažnjom

gleda veličinu mojih grudi. I ne gleda samo grudi, nego, kao opijen, i moju kosu, vrat i mene

cijelu. Toliko je zadivljen mnome da mi govori sve one slatke riječi koje mi u mladosti nije

mogao reći, a po njegovu licu i pogledu shvaćam da je ushićen mojim ponosnim držanjem,

životnim iskustvom, odgojem, strpljivim i hrabrim iščekivanjem muža i ljepotom pisama koja

sam mu slala.

185

U trenutku osjetih mržnju prema svome ocu, koji je pokušavao osujetiti moju ponovnu

udaju. Bilo mi je dosta i slikâ za koje je zahtijevao da budu izrađene u stilu franačkih

majstora, i njegovih uspomena iz Mletaka.

Kad sam ponovno zatvorila oči – Allah zna da to nisam učinila svojom voljom – u

mislima mi je Kara tako nježno prišao da sam ga u mraku mogla osjetiti tik pored sebe.

Iznenada osjetih kako je iza mene, kako me ljubi po potiljku, po vratu i iza ušiju, i kako je

snažan. Osjećala sam se sigurnom jer je bio čvrst, krupan i snažan i jer sam se mogla osloniti

na njega. Zatiljak me golicao, bradavice su mi se ukrutile. Prividjelo mi se da u mraku,

zatvorenih očiju, mogu osjetiti kako mi se straga približava njegov ogroman ud, tako

uvjerljivo da mi se zavrtjelo u glavi. Pitam se, koliki li je Karin?

Ponekad mi u snovima muž, trpeći bolove, pokazuje svoj. Opažam kako pokušava

hodati držeći uspravno svoje krvavo tijelo izbodeno kopljima safavidskih vojnika i

izranjavano strijelama i, u isto vrijeme, napreduje prema meni. Ali, među nama je – oh,

žalosti! – neka rijeka. Dok mi se obraća s druge obale, krvav i izobličen od boli, primjećujem

da mu se digao. Ako je istina ono što je u hamamu ispričala mladenka Gruzijka, na što su se

nadovezale stare vještice kazavši: "Da, toliki je!", onda onaj u mojega muža i nije bio baš

velik. Ako je Karin veći i ako je to ono što sam zapazila ispod njegova svitnjaka kad je jučer

uzeo prazan papir što sam mu ga poslala po Ševketu – a sigurno je to – bojim se da neće stati

u mene, ili će me jako boljeti.

"Mama, Ševket me oponaša."

Izišla sam iz mračnog kuta ormara, tiho prešla u nasuprotnu sobu te iz sanduka uzela

jelek od crvene čohe i odjenula ga. Bili su izvukli moj madrac i na njemu se hrvali, uz viku i

galamu.

186

"Rekla sam vam da nema galame kad dođe Kara, zar ne?"

"Majko, zašto si obukla taj crveni jelek?", upita me Ševket.

"Ali, majko, Ševket me oponaša", reče Orhan.

"Rekla sam ti da ga ne oponašaš, nisam li? I što ovdje radi ta prljava stvar?" Sa strane

je bio komad kože.

"To je strvina", odgovori Orhan. "Ševket ju je skupio s puta."

"Hajde, brzo, odnesite je odakle ste je i donijeli i bacite."

"Neka je Ševket odnese."

"Hajde, rekla sam."

Kad sam srdito počela gristi rub usnica kao što to činim prije nego što ih udarim,

vidjeli su koliko sam ozbiljna pa su se prepali i izišli. Samo da se brzo vrate i ne nahlade!

Od svih iluminatora Kara mi se najviše dopada jer me voli više od svih i jer ga

poznajem u dušu. Izvadila sam papir i pero i jednim potezom, bez razmišljanja, nabrzinu

napisala sljedeće:

"Dobro, prije večernjega ezana vidjet ću te u kući obješenog Židova. Što prije dovrši

knjigu moga oca!"

Hasanu nisam odgovorila. Čak da je danas doista i otišao kadiji, nisam vjerovala da bi

on i njegov otac s ljudima koje su okupili odmah opsjeli našu kuću. Kad bi bilo tako, ne bi

pisao pismo i očekivao moj odgovor, nego bi odmah navalili na kuću. Sad sigurno čeka moje

pismo, a kad ga ne primi, izgubit će glavu, okupiti ljude i tad nas napasti. Nemojte misliti da

ga se nimalo ne bojim. Zapravo, uvjerena sam da bi me Kara zaštitio od njega. Ali, dopustite

187

mi da vam kažem ono što mi je sad na srcu: Hasana se vjerojatno ne bojim previše jer – i

njega volim.

Ne ljutim se na vas i dajem vam za pravo ako pitate: "Što, dakle, znači voljeti?" Nije

da tijekom onih godina, dok smo pod istim krovom čekali povratak moga muža, nisam vidjela

koliko je taj čovjek bijedan, slab i prepreden. Ali, Ester mi je rekla da sad puno zarađuje, a da

je to istina, znam po Esterinim uzdignutim obrvama. Budući da ima više novca i, uslijed toga,

više samopouzdanja, mislim da su nestale sve one loše strane koje su Hasana činile odbojnim

i da je na površinu isplivala ona njegova mračna, džinska, čudna strana koje me privlači k

njemu. Tu sam njegovu stranu otkrila u pismima koja mi uporno šalje.

I Kara i Hasan mnogo su propatili zbog toga što su zaljubljeni u mene. Kara je nestao

na dvanaest godina, rasrđen. Hasan mi je svaki dan slao pisma na čijim je rubovima crtao

ptice i gazele. Čitajući ta pisma uvijek iznova, prvo sam naučila bojati ga se, a zatim voljeti

ga.

Vrlo dobro znam da se Hasan zanima za sve što se meni događa, pa me nije iznenadilo

to što zna da sam u snu vidjela truplo svoga muža. Ali, da je Hasan dobivao od Ester pisma

koja sam slala Kari i da ih je čitao – to sam odavno sumnjala. Zbog toga Kari nisam poslala

odgovor po Ester. Vi znate jesu li moje sumnje opravdane.

"Gdje ste bili?", upitala sam djecu kad su se vratila.

Odmah su shvatili da to nisam rekla s iskrenom srdžbom. Ja sam, pak, skrivajući se od

Orhana, Ševketa odvela na stranu, u kut mračnog ormara. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam

ga u vrat, kosu, potiljak.

"Smrznuo si se, dušo", rekla sam mu. "Daj mi te svoje lijepe ruke da ih mama

ugrije..."

188

Ruke su mu smrdjele na strvinu, ali ništa nisam rekla. Snažno sam ga zagrlila

pritisnuvši mu glavu na svoje grudi. Ubrzo se ugrijao pa se opustio kao mačka koja

zadovoljno prede.

"Dobro, voliš li ti svoju mamu jako, jako?"

"Mmm."

"To znači da?"

"Da."

"Više od bilo koga drugog?"

"Da."

"Onda ću ti nešto reći", nastavih kao da mu odajem tajnu. "Ali to nikome nećeš reći,

može?" Na uho sam mu prošaputala: "I ja tebe volim više nego bilo koga drugog, znaš?"

"Više nego Orhana?"

"Više nego Orhana. Orhan je malen, poput ptičice, ništa ne razumije. Ti si pametniji,

možeš razumjeti." Poljubila sam ga udišući miris njegove kose. "Zbog toga ću te sad nešto

zamoliti. Sjećaš se kako si Kari-efendiji jučer kriomice dao jedan prazan papirić? I danas ćeš

mu odnijeti, može?"

"On mi je ubio oca."

"Što?"

"On mi je ubio oca. Jučer mi je to sâm rekao u kući obješenog Židova."

"Što je rekao?"

189

"Rekao je: 'Ja sam ti ubio oca.' I dodao: 'Ubio sam mnogo ljudi'."

Tad se nešto dogodilo. Ševket mi je odmah sišao s krila, plakao je. Zašto sad plače to

dijete? Dobro, udarila sam ga netom prije, vjerojatno se nisam mogla suzdržati. Ne bih željela

da itko pomisli da sam kamena srca. Ali, razljutilo me što je to rekao za muškarca za kojega

se ja – za njihovo dobro – pokušavam udati.

Moje jadno siroče još je uvijek plakalo i to me odjednom tako dirnulo da sam i sáma

bila na rubu plača. Zagrlili smo se. Povremeno bi zajecao, ali zar zbog jedne pljuske mora

toliko plakati? Pogladila sam ga po kosi.

Sve je počelo ovako: Znate da sam dan ranije u razgovoru spomenula ocu kako sam

sanjala da mi je muž poginuo. Zapravo, u snu sam ga vidjela samo na tren – to se događalo i u

protekle četiri godine njegova odsustva zbog rata s Perzijancima – ali vidjela sam još štošta

drugo, bilo je tu i neko truplo, njegovo ili koga drugog, to mi uopće nije bilo jasno.

Snovi se uvijek mogu koristiti za nešto. U Portugalu, odakle je došla Esterina baka,

snovi su korišteni kao dokaz da se heretici sastaju sa Šejtanom i s njim vode ljubav. Iako su se

tada Esterini preci odrekli svoga židovstva i rekli da su i oni, kao i svi drugi, katolici i kršćani,

mučitelji portugalskih isusovaca nisu u to povjerovali, nego su ih bacili na muke i prisilili ih

ne samo da opišu šejtane i džine iz svojih snova, jednog po jednog, nego ih i opteretili

snovima koje nikada nisu sanjali te ih prisilili da to priznaju kako bi mogli spaliti sve Židove.

Snove su dakle tamo koristili da bi ljude okrivili za vođenje ljubavi sa Šejtanom, optužili ih i

spalili.

Snovi su korisni za tri stvari:

Elif: Nešto želiš. Ali, ne dopuštaju ti čak ni da to poželiš. U tom slučaju kažeš:

'Sanjala sam to i to.' Na takav način tražiš ono što želiš, kao da to zapravo i nije tvoja želja.

190

Be: Nekome želiš nauditi. Na primjer, nekoga želiš oklevetati. U tom slučaju kažeš:

'Sanjala sam da ta i ta žena čini preljub', ili: 'Sanjala sam da tom i tom paši nose na krčage

vina.' Tako će im, čak da ljudi i ne povjeruju u to, jedan dio rečenoga zla biti zauvijek

pripisan."

Džim: Želiš nešto, a ni sam ne znaš što. Onda ispričaš neki zbrkani san. Odmah ti ga

protumače i kažu ti što ti treba i što ti mogu dati. Na primjer, kažu: treba ti muž, dijete, kuća...

Ti snovi uopće nisu ono što mi doista sanjamo. Svi pričaju one "snove" koje sanjaju

usred bijela dana, kao da su ih tobože usnuli noću, da bi ih tako iskoristili za svoje planove.

Samo glupaci pričaju prave snove koje su sanjali noću. Ako to učiniš, svi s tobom ili zbijaju

šale ili ih – kao i svaki put - protumače kao loš znak. Prave pak snove nitko ne uzima za

ozbiljno, uključujući i onoga tko ih sanja. Ili ih vi uzimate?

Kad sam jednim, kao usputno ispričanim snom nagovijestila da bi moj muž mogao biti

mrtav, moj je otac prvo rekao kako taj san neće moći biti prihvaćen kao valjan dokaz, ali

nakon što se vratio s dženaze, iznenada je po mome snu zaključio da mi je muž mrtav. I tako,

ne samo da su svi povjerovali kako mi je muž, koji u protekle četiri godine nikako nije umro,

preminuo u tome snu, nego je ta smrt tako lako bila primljena da se činilo kao da je službeno

proglašena. Djeca su tada shvatila da su zaista postala siročad, pa su tugovala.

"Sanjaš li ti ikad?", pitala sam Ševketa.

"Da", odgovorio je smiješeći se. "Otac se ne vrati kući, ali se na kraju ja tobom

oženim."

Po svome uskom nosu, crnim očima i širokim ramenima sliči na mene, a ne na svoga

oca. Ponekad osjećam krivnju što nijednom od svojih sinova okrugle glave nisam mogla dati

visoko i široko čelo njihova oca.

191

"Hajde, idi se s bratom igrati rata!"

"S očevom starom sabljom?"

"Da."

Slušajući kako djeca lupkaju sabljama i drvenim štitovima, dugo sam gledala u strop

pokušavajući svladati strah i paniku koji su rasli u meni. Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji:

"Moj otac je odavno poželio riblju juhu. Možda bih te trebala poslati u Kadirgu. Izvadi

nekoliko komadića Ševketova omiljenog voćnog želea koji si skrila i daj ga djeci."

Dok je Ševket halapljivo jeo u kuhinji, ja sam se s Orhanom popela gore. Uzela sam

ga u krilo i poljubila u vrat.

"Sav si se preznojio", rekoh. "A što ti je ovo?"

"Ševket me je, kako veli, udario crvenom stričevom sabljom."

"Poplavilo je", rekoh i dotaknuh. "Boli? Kako je taj Ševket nepromišljen. Slušaj što ću

ti sad reći. Ti si vrlo pametan i osjećajan. Nešto ću te zamoliti. Ako mi to napraviš, reći ću ti

jednu tajnu koju neću reći ni Ševketu ni bilo kome drugom."

"Što to?"

"Vidiš ovaj papir? Otići ćeš k djedu. Dat ćeš ga Kara-efendiji u ruke, ali tako da djed

ne primijeti. Jesi shvatio?"

"Shvatio sam."

"Hoćeš to napraviti?"

"Kakvu ćeš mi tajnu odati?"

192

"Odnesi papir", odgovorih. Još jednom sam mu poljubila vrat koji je lijepo mirisao.

Kad smo već kod mirisa, Hajrija je već odavna trebala ovu djecu odvesti u hamam. Nisu išli

otkako se Ševketu počeo dizati pred ženama u hamamu. "Tajnu ću ti otkriti kasnije." Poljubila

sam ga. "Ti si jako pametan i jako lijep. Ševket je naprasit. Čak bi i na svoju majku digao

ruku."

"Neću odnijeti taj papir. Bojim se Kara-efendije. On mi je ubio oca."

"To ti je Ševket rekao, zar ne?", upitah ga. "Brzo, siđi dolje i pozovi ga!"

Na licu mi je vidio bijes, pa mi je sa strahom sišao s krila i otrčao. Možda je bio i

pomalo zadovoljan jer je slutio da će Ševket nastradati. Došli su nešto kasnije, obojica crvena

u licu. Ševket je u jednoj ruci držao voćni žele, a u drugoj sablju.

"Bratu si rekao da je Kara-efendija ubio vašeg oca", počeh. "U ovoj se kući tako nešto

više nikada neće reći. Kara-efendiju ćete voljeti i poštovati. Je li jasno? Ne možete čitav život

biti bez oca."

"Neću njega. Vratit ću se u našu kuću, k stricu Hasanu, i čekati svog oca", reče Ševket

drsko.

To me toliko naljutilo da sam ga ošamarila. Sablju još nije bio ostavio, pa mu je ispala

iz ruke.

"Hoću svoga tatu", rekao je plačući.

Ali, ja sam plakala više od njega.

"Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekoh kroz plač. "Ostali ste bez oca, razumijete

li, klipani!" Toliko sam plakala da sam se uplašila da će me čuti oni u sobi.

193

"Nismo mi klipani", odgovori Ševket plačući. Plakali smo dugo i gorko. Kasnije sam

osjetila da plačem zbog toga što mi plač smekšava srce i čini me boljom. Plačući, zagrlili smo

se svi troje i opružili na madrac. Ševket je glavu uvukao među moje grudi. Ponekad bi se tako

privio i stisnuo uza me, ali bih osjećala kako zapravo ne spava. I ja bih možda s njima zaspala,

ali misli su mi bile dolje. Do nas je dopirao slatki miris kuhanih naranča. Naglo sam se trgla i

tako glasno viknula da sam probudila djecu:

"Idite dolje, neka vas Hajrija nahrani!"

Ostala sam sama u sobi. Vani je počeo padati snijeg. Zavapila sam Allahu da mi

pomogne, a zatim otvorila Kur'an Časni i iz sure Âli Imrân još jednom pročitala kako će oni

koji poginu u ratu na Allahovu putu završiti u Allahovoj blizini, te mi je laknulo u duši glede

moga pokojnog muža. Je li otac pokazao Kari Padišahovu sliku, koju još nije dovršio?

Govorio je da će ta slika biti toliko uvjerljiva da će se onaj tko je pogleda prestrašiti i odvratiti

pogled, kao i svi koji pokušaju Padišahu pogledati ravno u oči.

Pozvala sam Orhana k sebi te ga, ne uzevši ga u krilo, dugo ljubila po glavi i

obrazima. "Sad ćeš odmah, bez straha i tako da djed ne vidi, ovaj papir dati Kari. Je li jasno?"

"Klima mi se zub."

"Ako hoćeš, izvadit ću ti ga kad se vratiš", rekoh. "Približit ćeš mu se, a on će se

zbuniti pa će te zagrliti. Tad ćeš mu kriomice staviti papir u ruke. Je li jasno?"

"Bojim se."

"Nemaš se čega bojati. Znaš li tko bi ti želio biti otac, ako to ne bude Kara? Stric

Hasan! Zar hoćeš da ti stric Hasan bude otac?"

"Neću."

194

"Onda hajde, lijepi moj i pametni Orhane", rekoh. "Ako ne budeš, ja ću se ljutiti... A

ako budeš plakao, ljutit ću se još više."

Nekoliko sam puta presavila papir i ugurala mu ga u ručicu, koju je beznadno i

pokorno pružio. Bože dragi, pomozi mi jer sve to radim da mi ova siročad ne ostane

nezaštićena! Uhvatila sam ga za ruku i odvela do vrata. Na pragu me je još jednom bojažljivo

pogledao.

Vratila sam se u svoj kut i kroz otvor gledala kako nesigurnim koracima prolazi

predvorje, prilazi mome ocu i Kari, zastaje na trenutak ne znajući što bi i zatim, osvrćući se,

baca pogled prema malenome otvoru. Briznuo je u plač. Ipak, krajnjim se naporom uspio

dokopati Karina krila. Dovoljno pametan da bi mojoj djeci mogao biti otac, Kara se nije

uspaničio kad je vidio kako mu Orhan iz nekog razloga plače u krilu, nego je provjerio ima li

što u djetetovoj ruci.

Čim se Orhan, praćen začuđenim pogledom moga oca, vratio, uzela sam ga u krilo,

dugo ga, dugo ljubila, zatim odnijela dolje, u kuhinju, usta mu napunila suhim grožđem koje

toliko voli te rekla:

"Hajrija, povedi djecu do luke Kadirga, pa kod Koste kupi cipala, ocu za juhu. Uzmi

ovih dvadeset akči; kad se budete vraćali, od preostalog ćete novca Orhanu kupiti njegovih

omiljenih žutih smokava i suhih drijenaka. A Ševketu kupi slanutka i slatke salame od

grožđanog pekmeza i oraha. Prošetaj ih do večernjeg ezana kamo budu htjeli, ali pripazi da se

ne prehlade!"

Pošto su se svi odjenuli i otišli, uživala sam u tišini kuće. Uspela sam se na kat i

izvadila ogledalo koje je napravio moj svekar, a poklonio mi ga muž; izvukla sam ga s mjesta

na kojemu sam ga skrivala, između jastučnica koje su mirisale na lavandu, i objesila. Kad sam

195

stala malo podalje od njega i pogledala se, mogla sam vidjeti cijelo svoje tijelo pod uvjetom

da se lagano pomičem tamo-amo. Jelek od crvene čohe lijepo mi je pristajao, ali sam željela

da na meni bude i modri jelek, koji je bio dio majčina miraza. Izvadila sam iz škrinje i obukla

i hrku u boji pistacije, na kojoj je baka svojom rukom nekoć izvezla cvjetove, ali to mi nije

dobro pristajalo. Bilo mi je hladno dok sam oblačila modru košulju pa sam se tresla; tanušni

plamen svijeće drhturio je zajedno s mnom. Kao gornju planirala sam naravno obući svoju

crvenu feredžu podstavljenu lisičjim krznom, ali sam se u zadnji tren predomislila. Prešavši

tiho preko hodnika izvukla sam iz škrinje dugu i komotnu vunenu nebeskoplavu feredžu, koju

mi je dala majka, i ogrnula je. Upravo tada začula sam buku kod vrata i uspaničila se: Kara je

krenuo! Odmah sam skinula majčinu staru feredžu i ogrnula crvenu feredžu s krznom: stiskala

mi je prsa, ali mi se sviđala. Dobro sam prekrila glavu i lanenu peču dobrano navukla na lice.

Kara-efendija, naravno, još nije bio izišao; prevarila sam se od uzbuđenja. Ako sad

iziđem, moći ću ocu kazati da sam s djecom bila otišla kupiti ribu. Spustila sam se stubištem

poput mačke.

Vrata sam zatvorila gotovo nečujno, poput duha. Tiho sam prešla preko dvorišta, a kad

sam se našla na ulici, zastala sam i pogledala iza sebe: iza moje peče učinilo mi se kao da ta

kuća nije naša.

Na ulici nije bilo ni žive duše, čak ni mačke. Prolijetala je pokoja pahulja snijega. S

jezom sam ušla u napušteni vrt, u koji sunce nikada ne dopire. Osjećao se zadah trulog lišća,

vlage i smrti, ali čim sam ušla u kuću obješenog Židova, osjetila sam se kao u svojoj kući.

Pričaju da noću ovamo dolaze džini, zapale vatru u peći pa se vesele. Bilo me je strah slušati

vlastite korake u praznoj kući: čekala sam ne mičući se. U vrtu se nešto pokrenulo, ali je

odmah sve ponovno utonulo u tišinu. Negdje nedaleko zalajao je pas; sve pse u našoj mahali

poznajem po lavežu, ali ovoga nisam mogla prepoznati.

196

U tišini koja je potom nastupila nešto sam osjetila, kao da je u kući bio još netko, pa

sam stajala ne pomičući se s mjesta da ta osoba ne bi čula moje korake. Ulicom su prošli neki

ljudi razgovarajući. Pomislila sam na Hajriju i djecu: ako Bog da, neće se prehladiti.

Kad je ponovno nastupila tišina, polako sam počela osjećati kajanje. Kara neće doći,

pogriješila sam i trebala bih se vratiti kući prije nego što mi ponos bude još više povrijeđen.

Preplašena, pomišljala sam na to da me je Hasan slijedio, kad se u vrtu začuše šumovi. Vrata

se otvoriše.

Žurno sam promijenila mjesto. Nisam znala zašto to činim, ali čim sam se zaustavila

desno od prozora kroz koji je prodiralo svjetlo iz vrta, shvatila sam da će me Kara moći

vidjeti, kako bi to moj otac rekao, "u misteriju sjene". Spustila sam peču preko lica i čekala

osluškujući njegove korake.

Kara me je, prešavši prag, ugledao, napravio još nekoliko koraka i stao. Tako smo se

gledali, udaljeni nekoliko koraka jedno od drugog. Bio je zdraviji i snažniji nego što se to

moglo vidjeti kroz otvor. Zavladala je tišina.

"Makni peču", rekao je kao da šapuće.

"Ja sam udana. Čekam muža."

"Makni peču", reče istim glasom. "On se nikada neće vratiti."

"Zar si me ovamo pozvao da bi mi to rekao?"

"Ne, nego da bih te mogao vidjeti. Dvanaest je godina kako mislim na tebe. Makni

peču, draga, da te samo jednom vidim."

Maknula sam peču. Svidjelo mi se kako je dugo, bez riječi, promatrao moje lice i

197

gledao me u oči.

"Brak i majčinstvo učinili su te još ljepšom. Lice ti je posve različito od onoga koje

sam pamtio."

"Kako si me pamtio?"

"S bolom. Jer, kad sam te se sjećao, znao sam da to čega se sjećam nisi ti, nego moja

predodžba tvoga lika. Sjećaš se kako smo u djetinjstvu razgovarali o Husrevu i Širin koji su se

zaljubili vidjevši jedno drugo na slikama, zar ne? Zašto se Širin nije zaljubila kad je prvi puta

vidjela sliku lijepog Husreva obješenu na granu, nego joj je trebalo da je tri puta vidi da bi se

zaljubila? Ti si govorila da se u pričama sve događa tri puta. Ja sam tvrdio da se ljubav trebala

rasplamsati čim je prvi puta vidjela njegovu sliku. Ali, tko bi mogao naslikati Husrevovu sliku

toliko stvarno da bi se u njega mogla zaljubiti i toliko vjerno da bi ga, prema njoj, mogla

prepoznati? O tome nikada nismo razgovarali. Da sam tijekom proteklih dvanaest godina

imao vjernu sliku tvoga jedinstvenog lica, možda i ne bih toliko patio."

U tom smislu - pričajući priču o zaljubljivanju pri susretu sa slikom i o tome koliko je

propatio zbog mene - izrekao je mnogo lijepih riječi. Budući da mi je u tim trenucima

pozornost zaokupilo njegovo približavanje meni, korak po korak, njegove mi riječi nisu

ostajale u pameti, nego su mi se izravno miješale s uspomenama. Namjeravala sam ih se

kasnije prisjetiti, svake od njih, i razmišljati nad njima. U tim sam trenucima samo nagonski

osjećala čaroliju njegovih riječi i tako se vezala za njega. Osjećala sam se krivom zbog toga

što sam mu dvanaest godina nanosila bol. Kako taj Kara lijepo govori i kako je dobar čovjek!

Kao nevino dijete! Sve sam mu to čitala iz očiju. Njegova tako velika ljubav prema meni

ulijevala mi je povjerenje.

Zagrlili smo se. To mi se toliko svidjelo da više nisam osjećala ni najmanju krivnju.

198

Prepustila sam se osjećaju ugode, slađem i od meda. Zagrlila sam ga još čvršće. Dopustila

sam mu da me ljubi, i ja sam ljubila njega. Dok smo se ljubili, činilo se da cijeli svijet tone u

ugodnu tamu. Željela sam da se svi zagrle tako kao mi. Činilo mi se da se prisjećam kako bi

ljubav trebala biti nešto poput ovoga. Stavio mi je jezik u usta. Toliko sam uživala u tome što

sam radila da mi se činilo da skupa s nama cijeli svijet uranja u blještavilo dobrote i ništa mi

loše nije padalo na pamet.

Dopustite mi da vam objasnim kako bi bio nacrtan naš zagrljaj, Karin i moj, kad bi ta

moja tužna priča jednoga dana bila ispričana u nekoj knjizi i kad bi je oslikali legendarni

heratski majstori. Moj otac ima nekoliko divnih stranica, koje mi je s uzbuđenjem pokazivao:

na njima je tijek pisma i ispreplitanje lišća stvoreno s istim zanosom, ukrasi na zidovima i

pozlate na stranicama od iste su tvari; nemir lastavice koja prolijeće kroz okvire i pozlatu

nalikuje nemiru ljubavnikâ. Ljubavnici koji izdaleka pomno promatraju jedno drugo i

prekorijevaju se značajnim riječima na tim su crtežima nacrtani tako maleni i toliko udaljeni

da čovjek na trenutak pomisli kako priča ne govori o njima, nego o prelijepome carskom

saraju u kojemu su se susreli i o njegovu dvorištu, o čudesnome vrtu u kojem je svaki list

nacrtan s posebnom ljubavlju, o zvjezdanoj noći koja ih obasjava i o tamnome drveću. Ipak,

onaj tko vrlo pažljivo pogleda skrivenu harmoniju bojâ, koju je iluminator mogao dostići

jedino s potpunom predanošću, i tajanstvenu svjetlost koja izbija iz svakoga kuta crteža,

odmah će shvatiti da je tajna tog creža u tome da je napravljen od iste tvari kao i ljubav. Čini

se kao da iz nacrtanih ljubavnika isijava svjetlost koja prožima svaki kutak crteža. Kad smo se

Kara i ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se na isti način po cijelome svijetu razlila dobrota.

Hvala Allahu, iskusila sam dovoljno od života da znam kako takva dobrota nikada

dugo ne traje. Kara je prvo nježno položio dlanove na moje velike grudi. To mi je bilo toliko

ugodno da sam, zaboravivši na sve, poželjela da mi bradavice uzme u usta. Nije mogao baš to

199

učiniti jer ni sam nije bio siguran u to što čini. Kao da ni sam nije znao što radi, ali je htio više

od onoga što je činio. I tako, što smo se čvršće privijali jedno uz drugo, među nas se sve više

uvlačio nekakav strah i sram. Kad mi je bedra privukao k sebi pritisnuvši svoj veliki, čvrsti ud

uz moj trbuh, isprva mi je bilo ugodno. Bila sam radoznala i nije me bilo sram; kad se toliko

grliš, i to se dogodi, ponosno rekoh sama sebi. Kad ga je Kara nakon toga izvadio, okrenula

sam glavu na drugu stranu, ali oči, raskolačene zbog njegove veličine, nisam mogla odvojiti

od njega.

Mnogo kasnije, kad me pokušao prisiliti na one bestidnosti koje ne bi napravile čak ni

Kipčakinje i nepristojne žene koje u hamamu pričaju svakojake priče, zastala sam zbunjena i

neodlučna.

"Ljubavi, ne ljuti se!", preklinjao me.

Ustala sam, odgurnula ga i počela vikati na njega i ne hajući za to što ću ga ražalostiti.

200

(27) Zovu me Kara

Prema riječima Šekure koja me, mršteći svoje lijepe obrve, grdila u mraku kuće

obješenog Židova, tu grozotu koju sam držao u ruci mogao sam možda vrlo lako gurnuti u

usta čerkeskih djevojaka koje sam sretao u Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnih nevjesta

koje su se prodavale po hanovima, turkmenskih i perzijskih udovica, običnih prostitutki koje

su se sve više i više širile Istambulom, razbludnih Mingerijki, koketnih Abhaskinja i

armenskih babuskara, asirskih i đenovljanskih vještica, dvostranih plesačkih transvestita i

nezasitih golobradih mladića, ali - u njezina to neće ići. Spavajući s jeftinom i bijednom

bagrom svake vrste i odasvud – od sporednih ulica vrelih gradića Arabije pa sve do obala

Kaspijskoga mora i od Perzije do Bagdada – očito je da sam, kako je Šekura razjareno

zamišljala, izgubio svaku mjeru i zaboravio da ima žena koje drže i do svoje časti. I sve moje

riječi ljubavi, sudeći po tome, bile su posve neiskrene.

S poštovanjem sam slušao bujicu riječi moje drage od kojih je krivac u mojoj ruci sve

više nestajao i stidio sam se zbog stanja u kojemu sam se našao i doživljenog poraza – nije da

nisam – ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. Na Šekurin bijes i optužbe

nisam ni pokušao odgovoriti istom mjerom iako sam se u situacijama kakva je ova mnogo

puta znao životinjski ponijeti prema drugim ženama. 2. Otkrio sam da Šekura zna mnogo toga

o mojim putovanjima, što je značilo da je o meni mislila više nego što sam pretpostavljao.

Kad je vidjela kako me rastužilo to što se moje žudnje nisu ostvarile, Šekura me čak

počela i sažalijevati.

"Da me doista strastveno voliš", reče kao da se ispričava, "vladao bi sobom kao častan

muškarac i ne bi povrijedio čast žene s kojom imaš ozbiljne namjere. Nisi ti jedini muškarac

201

koji se služi svim svojim lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je li netko vidio da si došao

ovamo?"

"Nije."

Njezino slatko lice, kojega se dvanaest godina nisam mogao sjetiti, okrenulo se prema

vratima, kao da netko hoda po mračnom vrtu prekrivenom snijegom, i tako meni pružilo

zadovoljstvo da ga vidim iz profila. Kad se na trenutak začuo neki štropot, oboje smo zašutjeli

i pričekali, ali nitko nije ušao. Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s dvanaest godina znala

više od mene i da je zbog toga u meni budila neki predosjećaj nesreće.

"Duh obješenog Židova obilazi ovo mjesto", reče.

"Dolaziš li ti ikada ovamo?"

"Džini, vještice, vampiri... Svi oni dolaze s vjetrom, ulaze u stvari i tjeraju ih da

progovore. Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih čuti."

"Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže uginulu mačku, ali je nije bilo."

"Rekao si mu da si mu ubio oca."

"Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego

da bih mu želio biti otac."

"Zašto si mu rekao da si mu ubio oca?"

"Prvo me pitao jesam li ikada ubio čovjeka. Rekao sam mu istinu: da sam ubio dva

čovjeka."

"Da bi se pohvalio?"

202

"I da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu u čiju sam majku zaljubljen. Jer, shvatio

sam da je majka te svoje male razbojnike tješila pokazujući im ratni plijen u kući i

preuveličavajući ratna junaštva njihova oca."

"Pa slobodno se hvali! Jer, oni te ne vole."

"Ševket me ne voli, ali me Orhan voli", rekoh ponosan što sam svoju dragu uhvatio u

pogrešci. "Ali, ja ću im obojici biti otac."

Odjednom, kao da je između nas u polumraku kliznula sjena nečega nepostojećeg i mi

smo se od straha trgnuli i naježili. Kad sam se pribrao, Šekura je tiho jecala.

"Moj nesretni muž ima jednog brata, Hasana. Dok sam čekala da mi se muž vrati,

dvije godine smo živjeli u istoj kući s njim i sa svekrom. Zaljubio se u mene. Sad sumnja da

se nešto događa, bjesni jer misli da ću se udati za nekoga drugog, možda i za tebe. Poslao mi

je poruku da me planira na silu odvesti nazad, u njihovu kuću. Kaže da će me – budući da u

kadijinim očima nisam udovica – u ime moga muža silom vratiti kući. Svakog bi nam trena

mogli napasti kuću. Ni moj otac ne želi da kadijinom odlukom postanem udovica jer se boji

da ću, ako se razvedem, naći novog muža i napustiti ga. Kad sam mu se vratila s djecom,

unijela sam sreću u samoću koju je trpio nakon smrti moje majke. Bi li stanovao s nama?"

"Molim?"

"Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i s nama?"

"Ne znam."

"Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previše vremena, vjeruj mi. Moj otac osjeća da

nam se približava nekakva nesreća, i ja mislim da je u pravu. Ako Hasan i njegovi ljudi s

janjičarima napadnu našu kuću i moga oca izvedu pred kadiju, bi li ti svjedočio da si vidio

203

mrtvo tijelo moga muža? Tek si stigao iz Perzije, povjerovali bi ti."

"Svjedočio bih, ali nisam ga ja ubio."

"Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašena udovicom, skupa s drugim

svjedokom potvrdio pred kadijom da si vidio krvavo tijelo moga muža?"

"Nisam ga vidio, draga, ali rekao bih to za tebe."

"Voliš li moju djecu?"

"Volim."

"Reci mi, što je to što voliš kod njih?"

"Kod Ševketa volim njegovu jakost, odlučnost, poštenje, pamet i tvrdoglavost. Orhana

volim zbog njegove nježne osjetljivosti i zato što je malen i pametan. I volim ih zbog toga što

su tvoja djeca."

Moja se crnooka ljubav malo nasmiješila i pustila nekoliko suza. S proračunatom

panikom nekoga tko u kratku vremenu želi dovršiti mnogo toga, odmah je prešla na drugu

temu:

"Treba dovršiti knjigu koju nadzire moj otac i predati je Padišahu. Sva nesreća koja

kruži oko nas dolazi od te knjige."

"Kakvo nas je to zlo snašlo, osim ubojstva Tankoćutog Efendije?"

To joj se pitanje nije svidjelo. Budući da je pokušavala zvučati iskreno, sljedeće je

riječi izgovorila hinjeno:

"Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da u knjizi moga oca ima svetogrđa i

204

podilaženja Francima. Jesu li iluminatori koji posjećuju našu kuću toliko ljubomorni jedan na

drugog da bi pleli intrige? Bio si među njima, znaš to bolje od mene!"

"Ima li brat tvoga pokojnog muža ikakve veze s iluminatorima, knjigom tvoga oca i

sljedbenicima hodže Nusreta ili se drži suzdržano?"

"Hasan nema veze s njima, ali nikako nije netko tko bi se držao suzdržano", odgovori.

Nastupio je tajanstven, čudan mir.

"Jesi li pokrivala lice dok si živjela u istoj kući s Hasanom?"

"Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvije prostorije."

Upravo tada nedaleko od nas razjareno zalajaše dva-tri psa posve se predajući tome što

rade.

Nisam je mogao pitati zašto je njezin muž, koji je toliko ratovao, postigao tolike

pobjede i stekao timar, dopustio da živi u dvosobnoj kući s njegovim bratom, nego sam,

ustručavajući se i oklijevajući, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedeće pitanje: "Zašto si

se udala za svoga muža?"

"Jasno, za nekoga sam se morala udati", odgovorila je. To je bilo točno. Tako mi je

sažeto i oštroumno dala do znanja zašto se udala za njega, a da me nije ražalostila hvaleći ga.

"Ti si otišao i nisi se vraćao. Uvrijeđenost je možda znak ljubavi, ali uvrijeđeni je ljubavnik i

dosadan i nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo točno, ali nije bilo nikakva razloga da tom

razbojniku postane žena. Čak ni po njezinu lukavu pogledu nije bilo teško dokučiti da me je i

Šekura, kao i svi ostali, zaboravila ubrzo nakon što sam napustio Istambul. Pomislio sam kako

je tu očitu laž izrekla zato da bi barem malo olakšala mome slomljenom srcu i da bih to sa

zahvalnošću trebao pozdraviti kao znak dobrih namjera, a zatim sam joj počeo pričati kako je

205

tijekom svojih putovanja nikako nisam mogao prognati iz misli, i kako mi se njezin lik

noćima vraćao poput utvare. Bile su to moje najskrivenije i najdublje patnje za koje sam

mislio da ih nikada ni s kim neću moći podijeliti; bile su posve stvarne i doživljene, ali, kao

što sam tada u čudu primijetio, uopće nisu bile iskrene.

Da bi moji osjećaji i želje koje sam osjećao tog trenutka bile ispravno shvaćene,

moram se zadržati na pitanju značenja te razlike, koju sam tada uočio prvi put u životu: na

tome da izražavanje riječima, koliko god se oslanja na istinu, čovjeka ponekad natjera na

neiskrenost. Kao najbolji primjer možda bi mogli poslužiti iluminatori, među kojima je

ubojica od kojega strahujemo: Čak i najsavršeniji crtež – recimo, crtež konja – koliko god da

prikazuje jednog pravog konja onako kako je Allah do najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i

ostale konje velikih majstora iluminacije, može ne odgovarati iskrenim osjećajima koje je

vješti iluminator proživljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, ili iskrenost

poniznih Allahovih sluga kao što smo mi, ne očituje se u trenucima nadahnuća i savršenstva,

nego, upravo suprotno, onda kad nam se jezik splete ili kad pogriješimo, klonemo i doživimo

bolno razočaranje. Sve to govorim onim mladim ženama koje će doživjeti razočaranje kad

uvide da se neopisivo snažna želja, koju sam u tom trenutku osjećao prema Šekuri, nimalo ne

razlikuje – kako je i ona sama to osjetila – od vrtoglave žudnje što sam je tijekom svojih

putovanja znao osjetiti prema, recimo, nekoj kazvinskoj ljepotici istančanih crta lica, bakrene

puti i tamnocrvenih usana. Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu i pronicljivosti

kojom ju je Allah obdario, moja je mila Šekura imala razumijevanja i za moju

dvanaestogodišnju ljubavnu patnju usporedivu s izvornom kineskom torturom, kao i za to da

sam se, kad sam se nakon dvanaest godina prvi put našao s njom nasamo, ponio kao bijedni

rob strasti koji nije mogao misliti ni na što drugo osim da što prije zadovolji svoju mračnu

požudu. Pjesnik Nizami usta Širin, ljepotice nad ljepoticama, uspoređuje s mastionicom

punom bisera.

206

Kad su revni psi ponovno svom snagom zalajali, Šekura je uznemireno rekla: "Sad

moram ići." Tad smo oboje primijetili da se u Židovljevoj kući duhova poprilično smračilo

iako još nije nastupila večer. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je još jednom zagrli,

no ona je poput vrapčića skoknula u stranu.

"Jesam li još lijepa? Brzo mi kaži!"

Rekao sam joj, a ona me je tako lijepo saslušala i suglasila se s mojim riječima.

"A moja odjeća?"

Rekoh joj.

"Mirišem li lijepo?"

I Šekura je zacijelo znala da se ono o čemu Nizami govori kao o ljubavnome šahu ne

sastoji od takvih igara riječi, nego od najskrovitijeg strujanja osjećaja između dvoje

ljubavnika.

"Kako ćeš sada zarađivati?", upitala me je. "Hoćeš li moći skrbiti za moju siročad?"

Dok sam joj govorio o svom iskustvu u državnim i upravnim poslovima koji su trajali

duže od dvanaest godina, o golemu iskustvu koje sam stekao po ratištima i u susretima s

tijelima poginulih te o svojoj svijetloj budućnosti, zagrlio sam je.

"Kako smo se maloprije lijepo bili zagrlili", rekla je. "A sad je sve izgubilo prvotni

čar."

Da bih joj pokazao koliko sam iskren, još sam je čvršće zagrlio te je upitao zbog čega

mi je nakon toliko godina čuvanja vratila po Ester crtež koji sam joj prije dvanaest godina

nacrtao i poklonio. Kad sam joj u očima pročitao osupnutost mojom glupošću i osjećaj

207

sažaljenja nada mnom, koji je u njoj sve više rastao, poljubili smo se. Ovoga se puta nisam

osjećao upregnutim u jaram vrtoglave strasti, nego sam bio potresen snažnim lepetom

orlovskih krila ljubavi koja nam je oboma prodirala u srca, grudi, trbuhe, u svaki dio tijela.

Nije li vođenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti?

Kad sam dlanovima obujmio njezine velike grudi, Šekura me je odgurnula s još većom

odlučnošću i ljupkošću. Ja, kao muškarac, nisam bio dovoljno zreo da bih mogao ostvariti

pouzdan brak sa ženom kojoj sam prije toga okaljao čast. Bio sam dovoljno izvan sebe da

zaboravim da se u posao koji se previše požuruje upetlja Šejtan, i neiskusan do te mjere da

nisam znao koliko je strpljenja i muke potrebno prije ostvarenja jednog sretnog braka. Izvukla

mi se iz ruku, spustila lanenu peču i krenula prema vratima. Kad sam kroz otvorena vrata

ugledao snijeg što je padao na ulice u kojima se zarana smrkavalo, zaboravio sam da smo se

dotad stalno došaptavali – možda zbog toga da ne uznemirimo duh obješenog Židova – pa

viknuh:

"Što ćemo dalje?"

"Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavnoga šaha i tiho nestala iz starog

vrta ostavivši za sobom ljupke tragove koje je snijeg ubrzo prekrio.

208

(28) Proglasit će me ubojicom

Siguran sam da se i vama zna dogoditi ovo o čemu ću sad pripovjediti: ponekad, dok

zavijam i lunjam beskrajnim istambulskim ulicama, dok u kakvoj aščinici u usta stavljam

zalogaj kuhana povrća ili dok stisnutih očiju pažljivo zurim u vitice nekog rubnog ukrasa

iscrtanog trščanim perom, odjednom osjetim da sadašnjost doživljavam kao da je prošlost.

Dođe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kažem da sam ulicom po snijegu gazio.

Nesvakidašnje stvari o kojima ću sad govoriti odvijale su se i u sadašnjem vremenu

poznatom svima nama, ali čini se i u prošlosti. Bilo je to pred večer: tama se polako spuštala,

prolijetale su rijetke pahulje, a ja sam hodao ulicom Tetak-efendije.

Za razliku od drugih noći, ovaj sam put došao svjesno, znajući što želim. Noge me

nisu – kako je to bivalo prethodnih noći - same od sebe donijele u ovu ulicu, dok bih ja

zanesen razmišljao o drugim stvarima: o heratskim svescima iz Timurova vremena, s

ukrasima u obliku sunca, ali bez pozlate; o tome kako sam majci prvi put rekao da sam za

jednu knjigu dobio sedam stotina akči i o svojoj krivnji i glupostima. Ovamo sam došao

svjesno, misleći o tome što činim.

Velika dvorišna vrata – bojao sam se da mi ih neće imati tko otvoriti – otvorila su se

sama od sebe čim sam ih dotaknuo da bih pokucao, i tako sam se još jednom uvjerio da je

Allah uza me. Nikoga nije bilo u dvorištu popločanom sjajnim kamenom, preko kojega sam

prolazio onih noći kad sam ovamo dolazio da bih u knjigu Tetak-efendije dodao nove crteže.

Zdesna je bio zdenac i vjedro na kojemu je sjedio vrabac, posve neometan hladnoćom,

sprijeda je bila peć koja iz nekog razloga nije gorjela mada je bila večer, a slijeva konjušnica

u kojoj su se vezali samo konji gostiju; sve je bilo na svom mjestu. Ušao sam kroz otvorena

209

vrata pokraj konjušnice te se popeo gore glasno udarajući nogama po drvenim stepenicama i

nakašljavajući se.

Na moje nakašljavanje nije bilo odgovora. Nije ga bilo ni kad sam s treskom ispustio

svoje blatnjave cipele izuvši ih u gornjem predvorju, da bih ih ostavio pokraj ostalih parova

posloženih uz vrata. Kao što sam običavao svaki put kad bih ovamo došao, pogledom sam

među cipelama potražio one za koje sam mislio da su Šekurine, zelene i elegantne, ali ih nije

bilo pa sam pomislio da možda nikoga nema kod kuće.

Odmah sam ušao u prvu sobu zdesna u kojoj je inače, pretpostavljao sam, spavala

Šekura u zagrljaju svoje djece. Pogladio sam madrace i ležaje te, otvorivši škrinju u kutu i

ormar čija su vrata bila laka kao pero, zavirio u njih. Dok sam razmišljao o tome kako ugodni

miris badema, koji se osjećao u sobi, mora biti miris Šekurine puti, jastuk što je bio zguran u

gornjem dijelu ormara pao je prvo na moju šašavu glavu, a zatim sletio na bakrenu surahiju i

čaše. Začujete buku i iznenada shvatite da je u sobi mrak, zar ne; no ja sam uvidio da je

hladno.

"Hajrija", oglasio se Tetak-efendija iz druge sobe. "Šekura? Koja je od vas?"

Dok trepneš, iziđoh iz sobe, poprečno prijeđoh predvorje, uđoh u sobu s plavim

vratima u kojoj sam, za zimskih dana, radio s Tetkom na knjizi te rekoh:

"Ja sam, Tetak-efendijo, ja."

"Tko si ti?"

U tom sam trenutku shvatio da je Tetak-efendija nadimke koje nam je majstor Osman

nadjenuo u djetinjstvu koristio za to da bi nas ismijavao. I kao što bi neki razmetljivi kaligraf

napisao u kolofonu na zadnjoj stranici neke raskošno ukrašene knjige, tako sam i ja polako i

210

razgovijetno izgovorio slogove svoga punog imena, mjesto rođenja i očevo ime, uključujući i

frazu 'vaš bijedni grešni rob'.

"Ha?" reče najprije, a potom uskliknu: "Ha!"

Potom Tetak-efendija uronu u kratku tišinu koja se učinila duga kao vječnost, poput

starca koji je susreo Smrt u nekoj asirskoj bajci što sam je čuo još u djetinjstvu.

Ako među vama ima netko tko – budući da sam sad spomenuo smrt – misli da sam

ovamo došao s takvim namjerama, taj pogrešno tumači knjigu koju čita. Zar bi onaj tko ima

takve namjere kucao na vrata, izuo cipele, došao bez noža?

"Znači, došao si", reče opet poput starca iz legende. No, nakon toga sasvim promijeni

ton. "Dobro došao, sine. Kaži mi što želiš?"

Već je bilo poprilično tamno. Kroz maleni i uski prozor prekriven platnom namočenim

u vosku – u proljeće, kad se otvori, kroz njega se vide stablo jele i nara – ulazilo je samo

onoliko svjetlosti koliko je dovoljno da razaberu obrisi predmeta u sobi i koliko bi se svidjelo

kineskim slikarima. Nisam mogao vidjeti cijelo lice Tetak-efendije, koji je, kao i uvijek,

sjedio u svome kutu za radnim stalkom tako da mu je svjetlo dopiralo s lijeve strane.

Uspaničeno sam pokušavao oživjeti osjećaj bliskosti koji sam prema njemu znao ćutjeti dok

smo ovdje, među kistovima, mastionicama, pisaljkama i gladilicama za papir, pri svjetlu

svijeće crtali i razgovarali o iluminiranju sve do svanuća. Je li nam se to dogodilo zbog tog

osjećaja otuđenosti, ili zato što sam se ustručavao i stidio da mu izravno kažem bojazni i

sumnje da sam crtanjem počinio grijeh te da to znaju čak i softe, to ne znam, ali u tom sam

trenutku donio odluku da mu jednom pričom predočim svoje muke.

Vjerojatno ste i vi čuli priču o Musavvir∗ Šejh Muhammedu iz Isfahana. U izboru boja, * Musavvir (ar.) «umjetnik, ilustrator». Ta je riječ jedan od devedeset devet Božjih atributa (u značenju «onaj koji stvara, stvaralac» i «stvoritelj»). Na preklapanju leksičkih i terminoloških značenjâ te riječi izgrađena je i

211

komponiranju stranica, crtanju ljudi, životinja i lica, unošenju u slike zanosa kakav nalazimo

u poeziji i tajne logike svojstvene geometriji, tom iluminatoru nitko nije bio ravan. Nakon što

je u mladim godinama dosegao naslov majstora, taj je virtuoz čarobne ruke i po izboru tema i

po stvaralačkoj snazi i po stilu ravno trideset godina bio najsmioniji i najinovativniji

iluminator svojega vremena. On je bio taj koji je u vraški istančan i precizan heratski stil

slikanja vješto i odmjereno uveo strašne šejtane, rogate džine, konje velikih mošnji,

poluljudska-poluživotinjska stvorenja te divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema∗ preko

Mongola stigli iz Kine. On je prije svih pokazao zanimanje za portrete što su dovoženi na

portugalskim i flamanskim brodovima i očarao se njima; on je iznova oživio zaboravljene

stilove koji su sezali sve do vremena Džingis-kana, pronašavši ih i izvukavši iz starih,

poluraspadnutih knjiga; on je prije svih ostalih hrabro oslikao scene od kojih se muškarcima

diže penis, poput one kad Aleksandar kradome promatra ljepotice koje nage plivaju na

ženskom otoku, ili Širin koja se kupa noću, pod mjesečinom; on je nacrtao Hazreti

Pejgambera kako leti na konju Buraku, šahove dok se češkaju, pse kako se pare i šejhove

opijene vinom i mogao je to nametnuti čitavoj iluminatorskoj zajednici. Sve je to on –

ponekad tajno, ponekad javno – crtao uz mnogo vina i uz opijum, sa zanosom i marljivošću

koji su ga držali trideset godina. Kasnije je, u starosti, postao učenik nekog pobožnog šejha, u

kratku se vremenu promijenio od glave do pete, došao do zaključka da su svi njegovi crteži,

koje je u proteklih trideset godina nacrtao, bezboštvo i svetogrđe te ih se odrekao. Štoviše,

preostalih je trideset godina svoga života posvetio hodanju od grada do grada, od saraja do

saraja i od knjižnice do knjižnice pretražujući riznice i knjižnice šahova i padišahova ne bi li

našao i uništio knjige koje je sâm oslikao. Kad bi neki svoj crtež našao u knjižnici kakvog

šaha, poslužio bi se svim sredstvima – ako ne bi išlo na lijep način, onda silom – te bi, kad

nitko ne bi gledao, ili istrgnuo stranicu sa svojim crtežom ili bi, izabravši pogodan trenutak,

metafora o umjetnicima koji svojim stvaralaštvom žele oponašati Božje djelo (op. prev.).* Dosl. «crna olovka», crteži urađeni crnim tušem (op. prev.).

212

po njoj prolio vodu i tako je uništio. Ovu sam priču ispripovijedao da bih pokazao kolike

patnje jednom iluminatoru može donijeti nesvjesno udaljavanje od vjere u slikarskome

zanosu. Zbog toga sam podsjetio na to da je Šejh Muhamed zapalio ogromnu knjižnicu u

Kazvinu, gdje je carević Mirza Abas bio upraviteljem; samo je u njoj bilo na stotine njegovih

knjiga koje nije mogao izdvojiti od ostalih, pa ju je čitavu spalio. U strašnom je požaru, u

patnji i kajanju, poginuo i sam iluminator, a ja sam sve to iznio preuveličavajući kao da sam

sâm to proživio.

"Bojiš li se to, sine, zbog slika koje smo naslikali?", upita me Tetak-efendija

suosjećajno.

Soba je bila tako mračna da ga više nisam mogao vidjeti, nego sam samo

pretpostavljao da mi je to rekao sa smiješkom.

"Naša knjiga više nije tajna", rekoh. "To možda nije važno. Ali, posvuda kruže

glasine. Govore da smo potajno počinili svetogrđe. Pričaju da smo ovdje priredili knjigu – ne

onakvu kakvu je naš preuzvišeni Padišah poželio i očekivao – nego knjigu prema vlastitome

hiru, koja se čak izruguje preuzvišenom Padišahu i čini hulu i krivovjerje, knjigu koja

oponaša poganske majstore. Ima i onih koji tvrde da naša knjiga čak i Šejtana prikazuje

umilnim. Govore da smo, promatrajući svijet iz perspektive nečistih uličnih pasa, konjsku

muhu i džamiju naslikali u istoj veličini – pod izgovorom da je džamija u pozadini – i tako

nagrdili svoju vjeru i izvrgli ruglu vjernike koji posjećuju džamije. Noćima ne spavam

razmišljajući o tome."

"Slike smo zajedno naslikali", rekao je Tetak-efendija. "Jesmo li ikada i pomislili na

takve stvari, a kamoli napravili!"

"Bože sačuvaj!", uzviknuh s pretjerivanjem. "Ali – otkud god čuli da čuli – ljudi tvrde

213

da postoji još jedna slika, posljednja, i na njoj, kazuju, nije čak ni prikriveno krivovjerje, nego

otvoreno svetogrđe."

"Ti si vidio posljednju sliku."

"Na jednome velikom listu papira nacrtao sam slike koje ste zahtijevali i onako kako

ste to željeli", rekoh Tetak-efendiji s oprezom i uvjerenošću koja bi mu, nadao sam se, mogla

goditi. "Ali, nisam vidio cijelu sliku. Da sam je vidio cijelu, ja bih odbacio sve te gnusne

objede i imao sasvim čistu savjest."

"Zbog čega se osjećaš krivim?", upitao je. "Što te iznutra nagriza? Tko te je naveo da

posumnjaš u samoga sebe?"

"Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecima oslikavao napad na ono što mu je

sveto, trpjeti paklene muke za života... Da sam samo jednom mogao vidjeti cijelu tu

posljednju sliku!"

"Je li u tome sva tvoja muka?", upitao je. "Jesi li zbog toga došao?"

Odjednom sam se uspaničio. Je li mogao doći na tako odvratnu pomisao da sam ja

ubio sirotoga Tankoćutog Efendiju?

"Ovim su se klevetama pridružili i oni što žele našeg Padišaha ukloniti s prijestolja i

na njegovo mjesto posaditi carevića, razglašujući kako tu knjigu Padišah zapravo potajno

podržava."

"Koliko im ljudi vjeruje?", upitao je umorno, sit života. "Svaki zaneseni propovjednik,

koji privuče imalo pažnje pa mu se od toga zavrti pamet, počne pričati kako se vjeru

zapostavlja i ne poštuje. Tako se najlakše domoći kruha."

214

Je li mislio da sam došao ovamo samo zato da bih mu prenio te glasine?

"Jadni Tankoćuti Efendija", rekoh drhtavim glasom. "Navodno je on vidio cijelu tu

sliku pa je shvatio da je svetogrdna te smo ga zbog toga mi ubili. To mi je u Iluminatorskoj

radionici rekao jedan, meni blizak, nadzornik odjela. Znate kakvi su šegrti i kalfe: svi

ogovaraju."

Slijedeći tu logiku govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujući se sve više i više.

Što sam od svega izgovorenog doista bio i dočuo, što sam – usmrtivši tog lajavog nitkova –

slagao iz straha, a što izmislio na licu mjesta, dok sam mu to pričao, ne bih znao reći. Pošto

sam mnogo riječi bio potrošio na laskanje, nadao sam se da će Tetak-efendija izvaditi tu

posljednju sliku nacrtanu na dvjema stranicama i pokazati mi je te me tako smiriti. Zašto nije

mogao shvatiti da je to bio jedini put izbavljenja od straha da sam ogrezao u grijehu?

Htijući ga protresti u jednom sam ga trenu hrabro upitao: "Može li čovjek i nesvjesno

naslikati bogohulnu sliku?"

Umjesto odgovora odjednom je napravio blag i lagan pokret rukom – kao da je u sobi

zaspalo dijete, pa me upozorava – i zašutio sam. "Jako se smračilo," rekao je gotovo šapatom,

"užgat ću tu svijeću."

Čim je na mangalu zapalio svijeću, na licu sam mu zapazio ponos na koji nisam bio

navikao; to mi se nije svidjelo. Ili je to bio izraz sažaljenja? Je li mu sve bilo jasno, pa je

mislio kako sam ja jedan obični podmukli ubojica ili me se zbog toga bojao? Moje misli –

sjećam se – kao da su mi odjednom izmakle nadzoru, i sve o čemu sam tada mislio pratio sam

začuđen, kao da je tuđe. Tepih na podu: u jednom kutu bilo je nešto slično vuku, ali zašto to

nisam uspio ranije primijetiti?

"Zanos svih hanova, šahova i padišahova zaljubljenih u ilustracije, iluminacije i lijepe

215

knjige moguće je podijeliti u tri razdoblja", kazao je Tetak-efendija. "U početku su hrabri,

postanu nestrpljivi i radoznali. Budući da su iluminacije vidjeli kod drugih, žele ih imati zbog

ugleda. U tom razdoblju uče. U drugome pak naručuju knjige prema vlastitu ukusu. Budući da

su naučili iskreno uživati u razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem prikupljenih knjiga

koje bi im, nakon smrti, trebale čuvati slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesen svoga života

nijedan padišah više nije zainteresiran za održanje ovozemaljske besmrtnosti. Pod

'ovozemaljskom besmrtnošću' mislim na njegovu želju da ga pamte naraštaji koji će nastaviti

živjeti na ovome svijetu, naši unuci. Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su već postigli

ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga koje su od nas naručili, u koje su dali upisati svoja

imena, a ponekad i vlastite životopise. Kad ostare, žele si osigurati dobro mjesto na drugom

svijetu. Svi odmah zaključe kako je slikarstvo tomu zapreka. To je ono što me najviše plaši.

Kad se šah Tahmasp, i sâm iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj iluminatorskoj

radionici, približio smrti, zatvorio je tu svoju predivnu radionicu, svoje čudesne ilustratore

protjerao iz Tebriza, uništio knjige koje je dao prirediti i predao se teškom kajanju i pokori.

Zašto svi misle da će im slike zatvoriti vrata dženneta?"

"Pa znate zašto! Zato što se prisjete da je naš preuzvišeni Poslanik rekao kako će Allah

na sudnji dan najokrutnije kazniti slikare."

"Ne slikare", odgovori Tetak-efendija. "One koji stvaraju. To je hadis, Buharijev."

"Na sudnji dan će se od stvaralaca zahtijevati da likovima koje su stvorili udahnu

dušu", nastavih oprezno. "Ali, budući da ništa od toga neće moći oživiti, bit će podvrgnuti

paklenim mukama. Ne zaboravimo: prema Kur'anu Časnom, 'Stvoritelj' je jedno od Allahovih

lijepih imena. Allah je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljava

beživotno. Nitko se ne smije ni pokušati odmjeriti s Njim. To što slikari pokušavaju činiti ono

što On čini i što tvrde da stvaraju kao i On najveći je grijeh."

216

Sve sam to kazao oštro, kao da ga i ja optužujem. Pogledao me je u oči.

"Jesmo li, po tebi, mi to počinili?"

"Nipošto", odgovorih sa smiješkom. "Ali, vidjevši posljednju sliku kao cjelinu,

pokojni je Tankoćuti Efendija počeo tako misliti. Govorio je da je slikanje s uvođenjem

perspektive i franačkoga stila priklanjanje Šejtanu. Vele da smo, koristeći franački stil, na

posljednjoj slici lice nekog smrtnika naslikali tako da se i ne doima kao slika, nego kao

stvarna osoba, pa bi čovjeku koji promatra tu sliku moglo doći da se – kako to biva u crkvama

– pokloni pred njom. Po njegovim riječima perspektiva je Šejtanovo snubljenje ne samo zato

što spušta sliku s Allahova kuta gledanja na razinu s koje svijet vidi običan ulični pas, nego i

zato što će nas prihvaćanje stila franačkih majstora, kao i miješanje našega znanja i umijeća s

vještinom i stilom pogana, lišiti čistoće našega izraza i pretvoriti nas u njihove robove."

"Ništa nije čisto", kazao je Tetak-efendija. "Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu

čudesni prikazi, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje će mi se oči

ovlažiti, a cijelo tijelo naježiti, znam da se tu dogodilo sjedinjenje dviju stvari koje se ranije

nikada nisu približile jedna drugoj i da je zahvaljujući tome nastalo jedno novo čudo. Behzada

i svu ljepotu perzijskih crteža dugujemo susretu arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim

slikarstvom. Najljepše iluminacije šaha Tahmaspa objedinile su perzijski stil s turkmenskim

senzibilitetom. Ako danas netko ne može dovoljno nahvaliti slikarske radionice Ekber-hana u

Indiji, to je zbog toga što je on svoje iluminatore poticao da usvoje stil franačkih majstora.

Allahovi su i istok i zapad. Neka nas Allah sačuva od želja onih koji su čisti i nepatvoreni."

Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijeće izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova

sjena na zidu bila tamna i zastrašujuća. Iako sam sve što je rekao smatrao veoma razumnim i

ispravnim, nisam mu mogao vjerovati. Mislio sam da sumnja u mene, pa sam i ja u njega

sumnjao: osjećao sam da s vremena na vrijeme pažljivo osluškuje događa li se što dolje, kod

217

dvorišnih vrata i da iščekuje nekoga tko bi ga mogao spasiti od mene.

"Ispričao si mi kako je Musavvir Šejh Muhamed iz Isfahana zapalio ogromnu

biblioteku zbog toga što je u njoj bilo i njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samoga

sebe spalio zbog grižnje savjesti", rekao je. "Dopusti da i ja tebi ispričam jednu drugu, tebi

nepoznatu poučnu priču vezanu uz tu legendu. Da, posljednjih trideset godina taj je iluminator

tragao za svojim slikama. Ali, u knjigama čije je stranice prevrtao našao je mnogo više

imitacija nadahnutih njime nego vlastitih slika. Kasnijih je godina uvidio da su dva naraštaja

stvaralaca kao uzor prihvatila crteže kojih se on sâm bio odrekao, da su te crteže bili urezali u

svoje pamćenje i po sjećanju ih ne samo bili kadri reproducirati nego su ih učinili i dijelom

svoje duše. Dok je Šejh Muhamed pronalazio svoje crteže i trudio se da ih uništi, sinulo mu je

da ih mladi iluminatori s oduševljenjem umnožavaju u brojnim knjigama, da se oslanjaju na

njih kad oslikavaju neke druge priče, da ih čuvaju u sjećanju i šire po cijelome svijetu. Kad

dugi niz godina pregledavamo knjigu za knjigom i crtež za crtežom, shvaćamo da se dobar

iluminator ne zadovoljava samo time da zauzme mjesto u našoj svijesti, nego da na koncu

mijenja i krajobraze naših sjećanja. I nakon što umijeće i djela nekog iluminatora jednom tako

postanu dijelom naše duše, nametnu se kao jedini kriterij ljepote čitavoga svijeta. Dok je

Musavvir iz Isfahana pred kraj svoga života sve revnije i revnije spaljivao i uništavao svoje

crteže, ne samo da je bio svjedokom njihovog sve većeg i većeg širenja i umnožavanja nego je

shvatio i to da svi oni svijet vide onako kako ga je nekoć on sâm vidio te da se sve što nije

nalikovalo njegovim crtežima iz mladosti sada smatrano ružnim."

Nisam uspio obuzdati divljenje što me sve više preplavljivalo, niti želju da ugodim

Tetak-efendiji, pa sam mu se bacio pod noge. Dok sam mu ljubio ruke, na oči mi navriješe

suze i osjetih kako mjesto koje sam u svojoj duši davao majstoru Osmanu sada prepuštam

njemu.

218

"Iluminator", rekao je Tetak-efendija glasom nekog tko je zadovoljan samim sobom,

"radi svoje iluminacije slušajući glas svoje savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, bez

straha od bilo čega. Ne pridaje važnost onome što će reći njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i

zavidnici."

Ali, Tetak-efendija nije čak ni iluminator, pomislih ljubeći u suzama njegovu ruku

prekrivenu madežima i staračkim pjegama. I odmah se postidjeh te misli. Kao da mi je tu

šejtansku i drsku pomisao netko drugi silom bio usadio u glavu. A opet, i vi znate da je to bila

istina.

"Ne bojim se njih", rekao je Tetak. "Jer se ne bojim smrti."

Tko su bili 'oni'? Kimnuo sam glavom kao da sam shvatio što je kazao. Ali, u meni se

kovitlala i srdžba. Primijetio sam da je stari svezak koji je ležao tik do Tetka bio al-

Dževzijeva Knjiga duše. Svi podjetinjeli starci koji žele umrijeti zaljubljeni su u tu knjigu o

dogodovštinama duše nakon smrti. Među divitima, šiljilima, drvenim podlogama za šiljenje

pisaljki, mastionicama i kutijama za pisaljke, među svim tim stvarima poredanim na plitkim

pladnjevima, kutijama s pisaćim priborom i na sanduku, zapazio sam samo jednu novu stvar

otkako sam zadnji put dolazio ovamo: jednu brončanu mastionicu.

"Dokažimo da ih se ne bojimo," rekoh hrabro, "izvadite zadnju sliku, da im je

pokažemo."

"Ne bi li im to pokazalo da njihovim klevetama pridajemo važnost, barem toliku da ih

uzimamo za ozbiljno? Nismo počinili ništa strašno zbog čega bismo se trebali bojati. Čime bi

se još mogao opravdati tvoj toliki strah?"

Pogladio mi je kosu poput oca. Prepao sam se da će mi na oči ponovno navrijeti suze,

pa sam ga zagrlio.

219

"Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar Tankoćuti Efendija", rekoh uzbuđeno.

"Klevećući vas, vašu knjigu i sve nas, Tankoćuti je Efendija htio sljedbenike Nusret-hodže

nahuškati na nas. Bio je uvjeren da se ovdje priklanja Šejtanu i čini krivovjerje, i to je počeo

pričati na sve strane huškajući protiv vas iluminatore koji rade na vašoj knjizi. Zašto se

najednom tako promijenio, to ne znam. Možda iz ljubomore, možda zaveden Šejtanom. I

drugi iluminatori koji rade na vašoj knjizi dočuli su koliko je Tankoćuti Efendija odlučan da

nas uništi. Možete zamisliti kako su se svi bili uplašili i kako ih je, kao i mene, obuzela

sumnja. Budući da je Tankoćuti Efendija jedne noći nekoga od njih pritisnuo i počeo huškati

protiv vas, nas, naše knjige, iluminacija, crtanja i svega u što vjerujemo, taj se uspaničio, ubio

tog nitkova i bacio ga u jamu."

"Nitkova?"

"Tankoćuti Efendija bio je pokvareni, bezočni izdajica. Hulja!" Vikao sam kao da stoji

preda mnom u sobi.

Nastupila je tišina. Je li me se bojao? Ja sam se bojao samoga sebe. Činilo mi se kao

da su me zgrabili i ponijeli vjetrovi bijesa i razuma nekog drugoga; ipak, bilo je lijepo.

"Tko je taj iluminator kojeg je svladala panika, poput i tebe i isfahanskoga

iluminatora? Tko ga je ubio?"

"Ne znam", rekao sam.

Ali, htio sam da mi na licu vidi da sam ipak slagao. Shvaćao sam da sam, došavši

ovamo, napravio mnoge pogreške, ali nisam bio čovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećaju

krivnje i kajanja. Vidio sam da Tetak-efendija sumnja u mene i iz toga sam crpio ugodu i

snagu. Mislio sam: sinut će mu da sam ja ubojica i, ako me se prepadne, donijet će i pokazati

mi posljednju sliku, koju sam silno želio vidjeti ne samo zato da bih provjerio je li bogohulna

220

nego i zbog toga što me zanimalo kako sada izgleda.

"Zar je važno tko je ubio tog bijednika?", upitah ga. "Onaj koji ga je uklonio obavio je

dobar posao, nije li tako?"

Nije me mogao gledati ravno u oči, i to me je ohrabrilo. Kada se uzvišene osobe, koje

se smatraju boljima i velikodušnijima od vas, postide zbog vas, onda vas upravo tako ne mogu

pogledati u oči. Možda i zbog toga što razmišljaju o tome da vas prijave i izruče mučiteljima i

dželatima.

Vani, ispred samih dvorišnih vrata, psi su zalajali kao pobješnjeli.

"Vani opet pada snijeg", kazao sam. "Gdje su ostali ukućani u ove večernje sate? Zašto

su vas ostavili u kući ovako samog samcatog i otišli? Nisu zapalili čak ni jednu jedinu

svijeću."

"To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. "Uopće mi nije jasno."

Bio je tako iskren da sam mu doista povjerovao, i mada sam ga zajedno s ostalim

iluminatorima znao ismijavati, još jednom sam u dubini duše osjetio da ga zapravo volim.

Nikako mi nije bilo jasno kako je u istom trenu shvatio da u mome srcu raste golema ljubav i

poštovanje prema njemu te me je, opet s onom neodoljivom očinskom nježnošću, pogladio po

kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana, nadahnut starim heratskim

majstorima, nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna misao da sam se uplašio samoga

sebe. Svima nam se to dogodi nakon kakve nesreće: s posljednjim tračkom nade, ne obazirući

se na to da bismo mogli ispasti smiješni ili budalasti, zavapimo da sve opet bude kao i prije.

"Nastavimo ponovno oslikavati našu knjigu", rekao sam. "Neka sve bude kao i prije!"

"Među iluminatorima je zločinac. Rad na knjizi nastavit ću s Kara-efendijom."

221

Je li me to izazivao da ga ubijem?

"Gdje je sad Kara?", upitao sam. "Gdje vam je kći i njezina djeca?"

Osjećao sam kao da mi te riječi u usta stavlja neka tuđa sila, ali se opet nisam mogao

suzdržati. Nakon toga nije mi preostao nijedan izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti

samo pametan i sarkastičan, a u zaleđu ta dva uvijek dopadljiva džina – inteligencije i

sarkazma – ćutio sam blisku prisutnost Šejtana, koji je njima upravljao. U istom su trenu

prokleti psi ispred dvorišnih vrata počeli pomamno zavijati, kao da su nanjušili miris krvi.

Bijah li taj trenutak već proživio nekada davno? U nekom jako dalekom gradu, nekoga

dana koji mi se sada čini jako dalekim, dok je vani padao snijeg koji nisam mogao vidjeti, pri

svjetlu svijeće nekom sam onemoćalu starcu, koji me optuživao da sam krao boje, kroz plač

pokušavao objasniti da ni za što nisam kriv. I tada su, baš kao i sada, ispred dalekih dvorišnih

vrata počeli zavijati tamošnji psi, kao da su namirisali krv. I po Tetkovoj bradi, koja je

odavala nadmenost – podsjećala je na bradu onog smežuranog i zlog starkelje – i po njegovim

očima što ih je sada, konačno, mogao nemilosrdno dići i uperiti u moje, shvatio sam da me je

odlučio uništiti. Kao što sam tu ružnu uspomenu, prizvanu iz vremena kad sam bio

desetogodišnji iluminatorski šegrt, u svojoj glavi oživio kao sliku uočljivih obrisa, ali

izblijedjelih boja, tako sam i ovaj sadašnji trenutak proživljavao istodobno i kao jasnu i kao

izblijedjelu uspomenu.

I tako sam, ustavši sa svoga mjesta, hodao iza leđa Tetak-efendije koji je sjedio, i dok

sam s radne plohe uzimao onu novu, veliku i tešku brončanu mastionicu između meni znanih

staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica, radišni je iluminator u meni – glavni

iluminator majstor Osman poučio nas je da takav jedan živi u svakome od nas – u oštrim

obrisima i blijedim bojama crtao sve što sam učinio i vidio, kao da to nije sadašnji trenutak

koji proživljavam, nego neka davna uspomena. Znate kako u snu ugledamo sami sebe izvana

222

pa zadrhtimo: s istim tim osjećajem jeze, držeći u ruci masivnu brončanu mastionicu uskoga

grlića, rekao sam:

"Vidio sam jednu ovakvu mastionicu kao desetogodišnji šegrt."

"Tristogodišnja mongolska mastionica", rekao je Tetak-efendija. "Kara ju je donio čak

iz Tebriza. Koristi se samo za crvenu boju."

Naravno da je Šejtan bio taj koji me u tom trenutku huškao da tom mastionicom svom

snagom udarim po slabašnom mozgu tog sebeljubivog, podjetinjelog starca. No, nisam se dao

nagovoriti. S nekom glupavom nadom rekoh: "Ja sam ubio Tankoćutog Efendiju."

Shvaćate zašto sam to rekao s nadom, zar ne? Nadao sam da će me Tetak-efendija

razumjeti i da će mi oprostiti. I da će me se bojati. I pomoći mi.

223

(29) Ja sam vaš Tetak

Kad je rekao da je ubio Tankoćutog Efendiju, u sobi je zavladala podulja tišina.

Pretpostavljao sam da će i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano udaralo. Je li ovamo došao da

bi me ubio ili da bi priznao ubojstvo i zaplašio me? Je li sâm znao što želi? Prepao sam se

razabravši da uopće ne poznajem srce tog izvrsnog iluminatora, čiji sam talent i umješnost

godinama poznavao. Osjećao sam da stoji iza mene, tik uz moju šiju, držeći još uvijek u ruci

onu veliku mastionicu za crvenu boju, ali se nisam okrenuo i pogledao mu u lice. Znao sam da

će ga moja šutnja uznemiriti, pa sam rekao:

"Psi još nisu prestali lajati."

Potom smo još jednom zašutjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt, ili izbavljenje iz te

nevolje, u mojim rukama, u onome što ću mu reći. Osim što sam poznavao njegove slike i

iluminacije, o njemu sam znao još jedino to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da

iluminator u svome djelu nikako ne smije otkriti sebe i svoju dušu, nešto zbog čega se mogao

ponositi. Samo, kako li me je uspio uhvatiti samoga, u praznoj kući? Staračka mi je pamet

žurno prebirala po svemu tome, ali bila je i toliko zbrkana da se nije mogla izvući iz ove igre.

Gdje li je bila Šekura?

"Odavno znaš da sam ga ja ubio, zar ne?", upitao je.

Sve do trenutka dok mi sâm nije rekao, nisam čak ni pomislio na to. Štoviše, i u tom

sam času – krajičkom uma – mislio kako je obavio dobar posao ubivši Tankoćutog Efendiju

jer bi pokojnog majstora pozlatara možda doista polako svladao strah, pa bi sve nas

upropastio.

224

Tako se u meni probudila slabašna, jedva primjetna zahvalnost prema ubojici s kojim

sam se našao sâm u praznoj kući.

"Ne čudim se da si ga ubio", kazao sam. "Ljudi poput nas, koji žive s knjigama i noću

sanjaju stranice, na ovome svijetu neprestano strahuju od nečega. Mi se, povrh toga, bavimo

nečim još manje dopuštenim, još opasnijim: u muslimanskome gradu bavimo se

iluminacijom. Kao što je to bilo i kod Musavvir Šejh Muhammeda Isfahanskog, u duši svakog

iluminatora postoji snažan poriv da osjeća krivnju i kajanje, da optužuje samoga sebe prije

nego što to učine svi ostali, da zažali zbog onoga što je učinio i da i pred Allahom i pred

ljudima traži oprost. Svoje knjige priređujemo u tajnosti, poput prijestupnika, i mnogo puta

kao da tražimo pomilovanje. Jako dobro znam kako unaprijed saginjemo glavu pred napadima

hodža, propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužuju da smo nevjernici i kako taj stalni

osjećaj krivnje i ubija, ali i potiče iluminatorovu maštu."

"Znači, ne optužuješ me zbog toga što sam uklonio nerazumnog Tankoćutog

Efendiju?"

"Ono što nas privlači pisanju, iluminaciji i slikanju sadržano je, eto, u tome strahu.

Novac i nagrade nisu jedini razlog zbog kojega se, klečeći na koljenima, od jutra do mraka, a

noćima pri svjetlu svijeće, predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i

bijeg od buke drugih ljudi, bijeg od gomile. Ali, suprotno toj strasti, želimo da isti ti ljudi od

kojih bježimo i skrivamo se vide i zavole crteže koje smo u nadahnuću nacrtali. No, što ako

nas proglase bezbožnicima?! Kakve to muke zadaje istinskom stvaraocu obdarenom talentom!

Međutim, nepatvorena je slika skrivena u onome što nitko nije ni vidio ni nacrtao. Ona je u

slici za koju će svatko na prvi pogled reći da je loša, nepotpuna i svetogrdna. Istinski

iluminator zna da mora do toga dospjeti, ali se ujedno i boji samoće koja ga ondje očekuje.

Ali, tko može pristati na takav strašan i nespokojan život tijekom cijeloga svog

225

ovozemaljskog vijeka? Optužujući samoga sebe prije svih ostalih, iluminator misli da će se

spasiti strahova što ga godinama progone. Vjeruju mu samo kad prizna svoj krivnju i tada ga

spale. Isfahanski je iluminator taj posao obavio sam."

"Ti nisi iluminator," kazao je, "a ja njega nisam ubio zbog straha."

"Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kako želiš, bez straha."

Po prvi put nakon dugo vremena iluminator koji je htio biti moj ubojica rekao je nešto

veoma pametno: "Znam da sve ovo govoriš da bi dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi

se izvukao iz ovoga", a zatim dodao: "Ali ono što si zadnje rekao ispravno je. Želim da

shvatiš sljedeće, poslušaj me."

Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok je s mnom razgovarao, posve je bio napustio

stara pravila ophođenja među nama, pa je po tome bilo jasno da je u mislima nekamo odlutao.

Ali, kamo?

"Ne boj se, neću nauditi tvome dostojanstvu", kazao je. Dok je straga išao preda me,

glasno se nasmijao, ali mu se u smijehu čula i gorčina. "Događa mi se, baš kao i sada, da

nešto radim," reče, "a čini mi se da to zapravo nisam ja. Kao da je u meni nešto nemirno i

nespokojno, i to me prisiljava da činim zlo. Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto je tako

i sa slikanjem."

"Sve su to izmišljene bapske priče o Šejtanu."

"Znači, misliš da lažem?"

Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa želi da ga rasrdim. "Ne lažeš.

Ali, ne poznaješ ono što osjećaš."

226

"Oh ne, jako dobro poznam svoje osjećaje. I prije no što sam umro, osjećam paklene

muke. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a da toga nismo bili ni svjesni. Sad mi govoriš

da budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubojica. Sve će nas pobiti Nusret-hodžini razjareni

psi."

Što je manje vjerovao u svoje riječi, to je više vikao i sve jače stiskao mastionicu u

ruci. Hoće li netko, prolazeći snježnom ulicom, čuti njegovu galamu i doći?

"Kako se dogodilo da si ga ubio?", upitao sam ga više zbog toga da bih dobio na

vremenu nego zato što me je zanimalo. "Kako ste se sreli ponad te jame?"

"Tankoćuti me je Efendija sâm potražio one noći kad je otišao od tebe", poče pričati s

poletom kakav uopće nisam očekivao. "Rekao je da je vidio posljednju sliku urađenu na

dvjema stranicama. Dugo sam se trudio nagovoriti ga da ne diže galamu oko toga. Odveo sam

ga do zgarišta i rekao da pokraj jame imam zakopanog novca. Kad je čuo za novac,

povjerovao mi je. Nema boljeg dokaza da iluminator radi smao za novac. I zbog toga mi nije

žao; bio je darovit, ali prosječan iluminator. Bio je spreman noktima raskopati zaleđenu

zemlju. Da sam kraj te jame doista imao zakopanih zlatnika, ne bi ni bilo potrebe da ga

ubijem. Izabrao si jednog bijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu

pozlaćivanje, izbor i korištenje boja bili otrcani. Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom.

Reci mi što je bit onoga što se naziva 'stilom'? Sad i Franci i Kinezi govore o koloritu

slikarova talenta, o 'stilu'. Treba li dobar iluminator imati stil po kojemu se razlikuje od ostalih

ili ne treba?"

"Ne boj se," rekoh mu, "novi stil ne nastaje iz želje iluminatorova srca. Dogodi se da

neki carević umre, da neki šah izgubi ratove, da se završi neko razdoblje za koje se mislilo da

mu neće biti kraja, pa se zatvori neka iluminatorska radionica, a njezini se iluminatori raziđu i

potraže sebi druge zemlje i nove mecene zaljubljene u knjige. Jednoga dana neki padišah u

227

svome šatoru, ili saraju, samilosno okupi te smetene, ali talentirane iluminatore i krasopisce

bez krova nad glavom, pristigle s raznih strana – recimo iz Herata i Alepa – i tako brižno

zasnuje vlastitu radionicu. Ako ti iluminatori, nenavikli jedni na druge, u početku i slikaju u

vlastitim, starim, njima poznatim stilovima, kasnije među njima – baš kao među djecom koja

se zbliže trčkarajući ulicama – dođe do uspoređivanja, do sukoba i razračunavanja. Ono što

izroni nakon dugogodišnjih svađa, ljubomora, zavjera i proučavanja boje i slikanja novi je stil.

U većini slučajeva za taj stil treba zahvaliti najsjajnijem i najumješnijem iluminatoru.

Možemo ga zvati i najsretnijim. Na preostalim je iluminatorima da taj stil zauvijek samo

oponašaju i da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju."

Ne smogavši snage da me posve izravno pogleda u oči, blagim glasom kakav nikako

nisam očekivao - kao da me moli koliko za pošten odgovor toliko i za sućut - upita me drhteći

gotovo kao neka mlada djevojka:

"Imam li ja vlastiti stil?"

Na trenutak sam pomislio da će mi na oči navrijeti suze. Trudeći se svom snagom biti

nježan, suosjećajan i dobrostiv, požurih mu kazati ono što sam doista i mislio o njemu:

"Ti si najdarovitiji i najčudesniji iluminator kojeg sam vidio u svom životu dužem od

šezdeset godina, s najčarobnijom rukom i najistančanijim okom. Da preda me stave sliku koju

su dotaknula pera tisuće stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvojio potez tvoga bogomdana,

čudesna pera."

"I ja tako mislim, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje

nadarenosti", kazao je. "Sad govoriš laži zbog toga što me se bojiš. Ipak, iznova opiši moj

stil!"

"Tvoje pero i potezi kao da svoje putove ne pronalaze s tvojim dodirom, nego sami od

228

sebe. Ono što tvoje pero stvori nije ni zbilja ni ironija. Kad nacrtaš mnoštvo ljudi, napetost

koja proizlazi iz unakrsnog pogledavanja likova, iz kompozicije stranice i značenja teksta, na

tvojim se crtežima pretvara u vječiti, profinjeni šapat. Uvijek se iznova i iznova vraćam

tvojim djelima i gledam ih da bih osluškivao taj šapat; i svaki put sa smiješkom primjećujem

da se značenje promijenilo te se ponovno upuštam u, kako bih rekao, čitanje tvoje iluminacije,

kao da je ispisana stranica. I tako, kad se slojevi značenjâ poslože jedan iza drugoga, dobije se

dubina koja seže mnogo dalje i od perspektive franačkih majstora."

"Hmmm. Dobro. Pusti franačke majstore. Nastavi!"

"Tvoje je pero uistinu tako čudesno i tako snažno da promatrač tvojih slika može prije

povjerovati naslikanom nego pojavnom svijetu. I kao što bi svojim umijećem mogao

najpravovjernijeg vjernika skrenuti s njegova puta, tako bi svojom slikom i najbeznadnijeg

nevjernika mogao izvesti na Allahov put."

"To je točno, ali ne znam je li pohvalno. Pokušaj ponovno."

"Nijedan iluminator gustoću boje i njezine tajne ne poznaje tako kao ti. Uvijek

priređuješ najblistavije, najživlje i najdivnije boje."

"Da. Dalje?"

"Znaš da si najveći iluminator od Behzada i Mir Sejid Alija naovamo."

"Tako je, znam. Ako i ti to znaš, zašto knjigu ne dovršiš sa mnom, nego s Kara-

efendijom, tim primjerom osrednjosti?"

"Za ono što on radi nije potrebno iluminatorsko umijeće", rekoh. "To je jedno. A

drugo, on nije ubojica kao ti."

229

Blago mi se nasmiješio jer sam mu se i ja bio osmjehnuo s razumijevanjem. Osjećao

sam da bih se s takvim držanjem i ophođenjem mogao izvući iz te noćne more. I tako, nakon

što sam ja načeo tu temu, zanijeli smo se u ugodnu razgovoru o mongolskoj mastionici u

njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego kao dva radoznala, iskusna starca. Pričali smo o težini

bronce, stabilnosti mastionice, dubini njezina vrata, o duljini pisaljki starih iluminatora i o

tajni crvene tinte čiju je gustoću mogao osjetiti dok je, stojeći preda mnom, lagano njihao

mastionicu... Govorili smo kako mi u Istambulu uopće ne bismo mogli slikati da Mongoli

tajnu crvene boje – koju su naučili od kineskih majstora – nisu donijeli u Horasan, Buharu i

Herat. Dok smo razgovarali, kao da se i gustoća vremena mijenjala zajedno s gustoćom boje

te su sati sve brže i brže prolazili. Jednim sam se krajičkom uma uvijek iznova začuđeno pitao

zašto se još uvijek nitko ne vraća kući. Želio sam da tu tešku mastionicu vrati na njezino

mjesto.

"Kad tvoja knjiga bude gotova, hoće li oni koji budu vidjeli moja djela znati cijeniti

moj talent?", upitao je sa starom, nekada uobičajenom radnom neusiljenošću.

"Ako jednoga dana, inšallah, sretno dovršimo tu knjigu, naš će je preuzvišeni Padišah

uzeti u ruke i prelistati, i – naravno - krajičkom oka najprije provjeriti jesu li zlatni listići

upotrijebljeni na odgovarajućim mjestima. Zatim će, kao da čita knjigu o ljudskim ćudima,

pogledati svoj portret i, kao i svaki padišah, diviti se ne našoj predivnoj slici, nego vlastitome

liku; a ako nakon toga bude našao malo vremena da pogleda čudesne prikaze koje smo,

nadahnuti i Istokom i Zapadom, oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se na patnje,

kakva će to biti blagodat! I ti znaš da - ne dogodi li se neko čudo – on i neće postavljati

pitanja poput: tko je napravio taj okvir, čija je pozlata ili tko je naslikao ovoga čovjeka i

konja, te da će na koncu pohraniti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi ćemo se, kao i svi drugi

obdareni talentom, vratiti iluminiranju nadajući se da će se jednoga dana dogoditi i to čudo."

230

Malo smo šutjeli. Kao da strpljivo iščekujemo nešto.

"Kada će se dogoditi to čudo?", upitao je. "Kada će doista biti shvaćeni toliki crteži

nad kojima smo radili do obnevidjelosti? Kada će biti iskazano poštovanje koje sam zaslužio,

koje smo zaslužili?"

"Nikada!"

"Kako?"

"Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. "U vremenu koje nadolazi još će te manje

razumjeti."

"Knjige žive stoljećima", uzvratio je gordo, ali ne vjerujući posve ni samome sebi.

"Vjeruj mi, nijedan od talijanskih majstora nema tvoju poetičnost, predanost poslu koji

radiš, senzibilnost i tvoju čistoću i sjaj boje. Ali njihove su slike uvjerljivije, sličnije su

samome životu. Oni ne slikaju kao da svijet promatraju sa šerefe minareta, zanemarujući ono

što zovu perspektivom, nego ga slikaju s ulice ili, ako ne tako, onda kao pogled iz prinčeve

sobe, zajedno s njegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom, tigrom, kćerkom i

novcem. Znaš da oni sve naslikaju. Ne slažem se sa svime što rade; pokušaj da se svijet

izravno oponaša kroz slike čini mi se kao omalovažavanje, vrijeđa me. Ali te njihove slike

naslikane u novim stilovima imaju takvu draž! Sve što oko vidi oni naslikaju upravo onako

kako oko vidi. Oni slikaju ono što vide, a mi pak ono što gledamo. Čim vidiš njihova djela,

shvatiš kako jedini put da ti lice ostane sačuvano do sudnjega dana vodi preko franačkog stila.

A to ima tako snažnu privlačnost da Mlečani nisu jedini koji se daju tako naslikati: tu su i

krojači, mesari, vojnici, svećenici i trgovci iz svih franačkih zemalja... Jer, čim čovjek jednom

vidi te slike, i on poželi sebe vidjeti takvim, poželi vjerovati da je različit od ostalih, da je

jedinstveno, posebno i neusporedivo stvorenje. Tu mogućnost ne pruža slikanje čovjeka na

231

način na koji ga vidi razum, nego slikanje novim stilom - onako kako ga vidi golo oko.

Jednoga će se dana svi slikati kao oni. Kad se kaže 'slika', čitav će svijet misliti na njihov rad.

Čak će i jadni, glupi krojač koji ne zna ništa o slikanju poželjeti takvu sliku da bi, nakon što

pogleda jedinstvene linije svoga nosa, bio spreman povjerovati kako nije tek neki tamo

glupan, nego po svemu posebna i jedinstvena osoba."

"Eh, pa i mi ćemo onda naslikati takvu sliku", reče šaljivi ubojica.

"Nismo to kadri!", odgovorih. "Zar nisi od svoje žrtve, pokojnoga Tankoćutog

Efendije, naučio koliko se oni boje da ne postanemo oponašatelji Franaka? Čak i da se ne

bojimo te da pokušamo slikati kao oni, opet će to doći na isto. Na koncu će naši stilovi

izumrijeti, naše će boje izblijedjeti. Nitko neće pokazati zanimanje za naše knjige, naše

iluminacije. Oni pak koje to bude zanimalo ili ništa neće moći razumjeti pa će naprćenih

usnica pitati zašto tu nema perspektive, ili uopće neće moći naći knjîga. Jer, zajedno s

nehajem naše će knjige polako dokrajčiti vrijeme i nedaće. Budući da u arapskom ljepilu za

uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjajilu za glačanje stranica jaja i škroba, proždrljivi i

nametljivi miševi žderat će ih uslast, a bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca izgrickat će

ih i dokrajčiti. Uvezi će se raspasti, stranice poispadati, a lopovi, nezainteresirana služinčad,

djeca i žene koje potpaljuju peć bez razmišljanja će trgati listove i crteže. Mali će prinčevi

črčkati po iluminacijama svojim pisaljkama, probijati oči ljudskim likovima, brisati o njih

svoje balave nosiće i izvlačiti im rubove crnom bojom; oni koji u svemu vide grijeh išarat će

ih, istrgati, isjeći, možda će od njih napraviti nove crteže, ili će ih koristiti za igru i zabavu.

Dok ih majke budu trgale držeći ih besramnim, očevi i starija braća samozadovoljavat će se

nad crtežima ženâ i svršavati na njih; stranice će se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog toga

nego i zbog prljavštine, vlage, lošeg ljepila, pljuvačke i svakojake nečistoće, i zbog ostataka

hrane na njima. Na mjestima gdje su se slijepile, mrlje i čirevi od plijesni i prljavštine

232

rastvarat će se poput cvjetova. Kasnije će kiša, kapljice s krovova koji prokišnjavaju, poplave

i blatne bujice uništiti naše knjige. Naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim, izblijedjelim i

nečitkim stranicama koje će se zbog vode, vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kašu. Posljednji

netaknuti svezak, koji će se poput čuda pojaviti na dnu nekog čudesnog sanduka suhog kao

barut, jednoga će dana progutati plamen nekog nemilosrdnog požara. Ima li u Istambulu

ijedna mahala koja u dvadeset godina nije barem jednom planula i sagorjela do zemlje, pa da

bi u njoj mogle ostati knjige? U ovom gradu, u kojem svake tri godine nestane više knjiga i

knjižnica nego što je to bilo kad su Mongoli spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uopće

mogao i zamisliti da bi njegova čudesna djela mogla potrajati više od sto godina ili da bi po

svojim radovima mogao biti cijenjen i pamćen poput Behzada? Ne samo naša djela nego sve

što je stoljećima stvarano na ovome svijetu nestat će u požarima, biti izjedeno crvima i

upropašteno nehajem: Širin kako s prozora ponosno promatra Husreva; Husrev kako

zadivljeno gleda Širin koja se kupa pri mjesečini te ljupki i nježni pogledi svih ljubavnika;

Rustem dok na dnu jame davi bijeloga Šejtana; tužno Medžnunovo stanje dok, lud od ljubavi,

u pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas, uhvaćen i obješen o

drvo nakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvao poklonio vučici s kojom se svake noći

pario; svi oni rubni ukrasi naslikani s cvijećem, anđelima, olistalim granama, pticama i

suzama; svi svirači ûda naslikani da bi ukrasili Hafizovu zagonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi

nad kojima su tisuće, desetci tisuća iluminatorskih šegrta kvarili svoje oči, a majstori zauvijek

gubili vid; svi stihovi upisani na male levhe obješene ponad vrata i na zidovima, i skriveni u

međusobno isprepletenim okvirima i unutar crteža; skromni potpisi skriveni podno zidova, u

kutovima, na zabatima, ispod stopala, pod grmovima i između stijena; sve cvijeće što prekriva

jorgane koji pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjerničke glave koje uz rub strpljivo

čekaju na pokojnog djeda našeg Padišaha dok on pobjednički opsjeda neprijateljsku tvrđavu;

svi topovi, puške i šatori čijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i koji se naziru u

233

pozadini prizora na kojem nevjernički poslanik ljubi noge pradjeda našeg Padišaha; svi šejtani

– s rogovima i bez njih, repati i kusi, šiljastih zubi i oštrih noktiju; na tisuće ptica svih vrsta,

uključujući i mudrog pupavca, skakutavog vrapca, neiskusnu lunju i pjevača slavuja; mirne

mačke, uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave što se ponavljaju na tisućama

crteža, nevješto osjenčane stijene, deseci tisuća stabala čempresa, platanâ i nara čiji je svaki

list posebno nacrtan strpljivošću nekog profeta; saraji – i na stotine tisuća njihovih opeka –

naslikani po uzoru na saraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa, mada pripadaju pričama iz

mnogo davnijih vremenâ; deseci tisuća melankoličnih carevića dok slušaju svirku prekrasnih

djevojaka i mladića koji sjede na predivnom tepihu prostrtom na cvjetnoj livadi, ispod

rascvalog stabla; izvanredni prikazi činija i sagova što svoju savršenost duguju batinama i

suzama koje su tijekom zadnjih sto pedeset godina trpjele i lile tisuće iluminatorskih šegrta od

Samarkanda do Istambula; tvoji čudesni vrtovi i lunje koje još uvijek slikaš s istim zanosom,

tvoji nevjerojatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni šahovi u lovu i plahe gazele koje s

jednakom gracioznošću bježe, tvoji umirući šahovi, zarobljeni neprijatelji, tvoje nevjerničke

galije i tvoji neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave mračne noći, koje svjetlucaju kao da

je sama noć istekla iz tvoga pera, zvijezde, čempresi slični utvarama i tvoji prikazi ljubavi i

smrti koje si obojio u crveno, sve, sve će nestati...»

Zamahnuo je mastionicom i svom me snagom udario po glavi.

Od siline udarca posrnuo sam prema naprijed. Osjetio sam strašnu bol koju ni na koji

način ne bih mogao opisati. Kao da je ta moja bol načas bila obavila cijeli svijet i obojila ga

jarko žutom bojom. Iako je veliki dio moga uma shvatio da je to što mi je učinjeno učinjeno

namjerno, ipak je, istodobno s udarcem – ili možda upravo zbog njega – drugi, oštećeni dio

mozga s rastužujućom dobrohotnošću želio kazati bezumniku koji je kanio biti mojim

ubojicom: "Smiluj se, pogreškom mi nanosiš strašnu bol!"

234

Brončanom me je mastionicom još jednom udario o glavu.

Ovoga je puta i onaj oduzeti dio moga uma shvatio da to nije pogreška, nego bezumlje

i bijes i da bi to naposljetku mogla biti i moja smrt. Toliko sam se uplašio stanja u kojemu

sam se našao da sam svom snagom zapomagao od boli. Da je moj vrisak naslikan, bio bi

otrovno zelene boje. Ali shvatio sam da u noćnoj pomrčini i na praznim ulicama nitko neće

moći čuti ni osjetiti tu nijansu i da sam posve sâm.

Uplašio se moga zapomaganja i zastao. Na trenutak smo se pogledali oči u oči. U

zjenicama sam mu, uz strah i stid, vidio i predanost i pomirenost s onim što je učinio. To i nije

bio iluminator kojeg sam poznavao, nego meni dalek i zlonamjeran stranac koji čak nije

govorio ni mojim jezikom. A to je moju trenutačnu napuštenost produžilo na stoljeća. Htio

sam ga uhvatiti za ruku kao da se hvatam za ovaj svijet, ali nije koristilo. Preklinjao sam ga,

ili sam barem mislio da to činim: "Sine, sine moj, nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopće ne

čuje, baš kao u snu.

Ponovno je mastionicu svom snagom sručio na moju glavu.

Moj razum, moji doživljaji, uspomene, oči, sve moje – sve se to pretopilo u strah i

posve izmiješalo. Kako nisam mogao vidjeti nijednu boju, shvatio sam da su se sve pretvorile

u crvenu. Crvenilo za koje sam mislio da je moja krv bila je tinta. Crvenilo na njegovim

rukama, za koje sam mislio da je tinta, bila je moja krv, koja nije prestajala teći.

Kako mi je nepravično, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje umiranje u tome

trenutku. Eto, to je zaključak do kojega me je polako vodila moja staračka glava oblivena

krvlju. Zatim sam zamijetio: moja sjećanja bila su blistavo bijela, kao snijeg vani. Bol u glavi

otkucavala mi je u ustima.

Sad ću vam opisati svoju smrt. Možda ste već odavna shvatili: smrt nije kraj svega, tu

235

nema dvojbe. Ali, baš onako kao što i piše u svim knjigama, nepojmljivo je bolna. Bilo mi je

kao da ne samo moja smrskana lubanja i mozak, nego svaki moj dio izgara razapet bolju.

Toliko je teško podnijeti tu neopisivu bol da je jedan dio moga uma nastojao – kao da je to

jedini izlaz – zaboraviti na nj, i pokušavao utonuti u ugodan san.

Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende što sam je čuo negdje na

izmaku djetinjstva. Neki starac koji je živio sam probudi se jednom usred noći i ustane da

popije čašu vode. Čašu stavi na tronožac, kad opazi da nema svijeće koja je ondje stajala.

Kamo li je nestala? Slabašno svjetlo probijalo se iz sobe. Prateći svjetlo vrati se natrag u svoju

sobu, kadli u njegovu krevetu leži netko drugi, a u ruci mu gori svijeća. "Tko si ti?", upita ga.

"Smrt", kaže stranac. Starac načas utone u tajanstvenu tišinu. "Znači, došla si", reče kasnije.

"Da", kaže smrt, zadovoljna. "Ne," odvrati starac odlučno, "ti si moj dopola odsanjani san" te

brzo puhne u svijeću u strančevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac uđe u svoj prazni krevet i

zaspi. Živio je još dvadeset godina.

Znao sam da se to meni neće dogoditi. Jer, još me jednom udario mastionicom po

glavi. Bol koju sam osjećao bila je tako intenzivna da sam taj udarac jedva mogao osjetiti. I

on, i mastionica i soba škrto osvijetljena svijećom polako su počeli blijedjeti i gubiti se u

daljini.

Ipak, još sam bio živ. To sam znao po tome što sam se pokušavao hvatati za ovaj

svijet, što sam želio potrčati i pobjeći, po mlataranju mojih šaka i ruku da bih zaštitio krvavu

glavu i lice, i po tome kako sam ga u jednom trenutku ugrizao za – mislim – zglavak, i kako

me je mastionica još jednom udarila u glavu.

Vjerojatno smo se malo hrvali, ako se to može tako nazvati. Bio je veoma snažan i

jako uzrujan. Srušio me je na leđa. Koljenima mi je pritisnuo ramena i tako me gotovo

prikovao za pod te meni, starcu na samrti, govorio nešto vrlo neprimjereno, bez imalo

236

poštovanja. Još jednom me je udario mastionicom po glavi, možda i zbog toga što ga nisam

mogao ni razumjeti ni slušati, niti podnijeti da gledam njegove zakrvavljene oči. Njegovo lice,

glava i cijela odjeća bili su crveni od boje koja je prskala iz mastionice i – pretpostavljao sam

– krvi koja je šikljala iz mene.

Žalostan zbog toga što će mi posljednje što ću na ovom svijetu vidjeti biti taj čovjek,

koji mi je neprijatelj, sklopio sam oči. Odmah zatim ugledah neko meko, nježno svjetlo. Bilo

je tako zavodljivo i slatko poput sna koji će mi – nadao sam se – odmah otkloniti sve boli. U

njemu ugledah nekoga. Pitao sam ga poput djeteta: "Tko si ti?"

"Ja sam Azrail, anđeo smrti", rekao je. "Ja dovršavam ovozemaljska putovanja

Ademovih potomaka. Razdvajam djecu od njihovih majki, muževe od žena, ljubavnike jedno

od drugog i očeve od njihovih kćeri. Nijedan smrtnik na ovome svijetu neće izbjeći susret sa

mnom."

Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.

Zbog plača osjetih jaku žeđ. S jedne strane, bila je to bol koja čovjeka vodi prema

ludilu. To je mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojemu je moje lice i oči zalila krv. S druge

je strane pak bilo mjesto na kojemu prestaju žurba i nepravda, ali mi je bilo strano i

zastrašujuće. Znao sam da je Zemlja mrtvih taj obasjani svijet u koji me Azrail poziva, pa sam

se njega bojao. Ali, opet, znao sam da neću moći dugo ostati u tome svijetu koji me tjera da

jaučem i grčim se u bolovima, i da u toj zemlji strašne boli i muke za mene nije ostao nijedan

spokojni kutak. Da bih mogao ostati na ovome svijetu, trebao sam se, činilo mi se, saživjeti s

tom strašnom boli dokle god živim, a ja za to, u ovoj svojoj staračkoj dobi, nisam bio

sposoban.

I tako, netom prije svoje smrti, sâm sam poželio umrijeti. U istom trenutku doznao

237

sam i odgovor na pitanje oko kojega sam čitav život razbijao glavu, a nisam ga mogao naći u

knjigama: Kako to da svi ljudi, bez iznimke, uspiju umrijeti? Shvatio sam da je odgovor u toj

jednostavnoj želji za umiranjem. I da će me smrt učiniti još mudrijim.

Ipak, obuzela me neodlučnost čovjeka koji, prije nego što pođe na daleki put, ne može

izdržati a da još jednom ne baci pogled na svoju sobu, svoje stvari i kuću. Panično i s čežnjom

poželio sam još jednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To sam tako snažno želio da sam

shvatio kako ću je moći dočekati ako još neko vrijeme stisnem zube i izdržim bol i sve jaču

žeđ.

I tako je ono samrtno i ugodno svjetlo na neko vrijeme zgaslo je pred mojim očima, a

moj je um otvorio svoja vrata glasovima i buci svijeta u kojemu sam ležao na samrti. Mogao

sam čuti kako moj ubojica hoda po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno

traži posljednju sliku, a zatim – budući da je nije uspio naći – petlja po mojem priboru za boje

i nogom udara sanduke, kutije, mastionice i tronožac. Shvatio sam da povremeno ječim i da

mi se stare ruke i umorne noge ponekad čudno trzaju. Čekao sam.

Bol nije prestajala, bio sam sve žedniji, više nisam mogao stiskati zube. Ali, i dalje

sam čekao.

Tad mi je palo na pamet da bi se moja kći, ako dođe kući, mogla susresti s ubojicom,

ali na to nisam htio ni misliti. U istom trenutku osjetio sam da je moj ubojica napustio sobu.

Vjerojatno je našao posljednju sliku.

Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao. Hajde, kćeri, lijepa moja Šekura, dođi!

Nije došla.

Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatio sam da ću umrijeti ne vidjevši kćer.

238

To mi je palo tako teško da sam htio umrijeti od tuge. I baš tad s moje lijeve strane pojavi se

jedno lice koje dotada uopće nisam vidio i dobrostivo mi, smiješeći se, pruži čašu vode.

Zaboravivši na sve, pohlepno posegnuh za vodom.

Povukavši čašu on reče: "Reci da je Poslanik Muhamed govorio laži! Zaniječi njegove

riječi!"

Bio je to Šejtan. Nisam odgovorio, nisam ga se čak ni uplašio. Budući da nikada nisam

vjerovao da slikanje znači priklanjanje njemu, čekao sam s povjerenjem; mislio sam na

beskrajno putovanje što me očekuje i na svoju budućnost.

Čim mi se istoga trena približio anđeo svjetlosti kojeg sam maloprije bio vidio, Iblis je

nestao. Jedna strana moga uma znala je da je Azrail taj blistavi anđeo koji je potjerao Šejtana.

Ali, druga, rogoborna strana podsjećala me na to da u Knjizi o sudnjemu danu piše kako je

Azrail anđeo s tisuću krila što se šire od istoka do zapada i da u svojim rukama drži cijeli

svijet.

Dok mi se pamet dobrano mutila, priđe mi onaj anđeo okupan svjetlošću i kao da mi

želi pomoći, baš kako je Gazali opisao u Draguljima slave, ljupko mi reče:

"Otvori usta da ti duša kroz njih iziđe!"

"Iz mojih usta neće izići ništa osim besmele", odgovorih mu.

Ali, to mi je bio samo zadnji izgovor. Znao sam da se više ne mogu opirati, da je moje

vrijeme došlo. Na trenutak sam se postidio što ću svojoj kćeri, koju više nikada neću vidjeti,

ostaviti svoje krvavo, ružno tijelo u tako bijednom stanju. Ali, želio sam se izvući iz ovog

svijeta, kao iz tijesnog odijela što me stišće.

239

Otvorio sam usta i odmah je sve prekrilo šarenilo kao na slikama što prikazuju Miradž,

Poslanikovo putovanje u posjet džennetu, i sve je zasjalo predivnim svjetlom, kao da je

zaliveno s mnogo zlatne vodice. Iz očiju mi je kapnula suza boli. Iz pluća mi se oteo težak

uzdah i sve je prekrila predivna tišina.

Sad sam mogao razabrati da mi se duša lagano odijelila od tijela i da se našla u

Azrailovoj ruci. Moja duša, veličine pčele, bila je okupana svjetlošću, a kako je počela drhtati

napuštajući tijelo, i na Azrailovu je dlanu podrhtavala poput žive. Ipak, nisam razmišljao o

tome, nego o posve novom svijetu u koji sam ulazio.

Nakon tolike boli bio me ispunio spokoj, a spoznaja da sam umro nije mi nanosila bol,

čega sam se ranije bojao. Upravo suprotno: osjetio sam olakšanje te odmah shvatio da je moje

sadašnje stanje stalno, a da su tjeskoba i skučenost koje sam osjećao za života bile prolazne.

Sad bi se sve trebalo nastaviti ovako, stoljećima i stoljećima, sve do sudnjega dana; a to me

nije činilo ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekoć snalazili žustro,

smjenjujući se jedan za drugim, rasplinuli su se u beskrajnu prostoru, odvijajući se

istovremeno. I baš kao na onim širokim crtežima na dvije stranice, na kojima u svakom kutku

šaljivi iluminator nacrta nešto posebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga

odvijalo u istome času.

240

(30) Ja, Šekura

Snijeg je tako jako padao da mi je kroz peču ulijetao u oči. Teško sam se kretala vrtom

prekrivenim trulom travom, blatom i polomljenim granama, ali kad sam izišla na ulicu,

požurila sam. Znam, zanima vas o čemu sam razmišljala. Koliko se mogu pouzdati u Karu?

Da vam onda otvoreno kažem: i mene sámu zanima o čemu sam razmišljala. Shvaćate, zar ne:

u glavi mi je posvemašnja zbrka. Ali, i unatoč tomu, sad već pouzdano znam: kao i dosad,

bavit ću se kuhanjem, djecom, ocem i drugim stvarima, a srce će mi nakon nekog vremena,

neću ga morati čak ni upitati, sámo od sebe došapnuti što je ispravno. Znam za koga ću se

sutra, još prije podne, udati.

Ima nešto što odmah, čak prije nego se vratim kući, želim podijeliti s vama. Ne, dragi

moji, zaboravite sada na veličinu one pozamašne muške stvari koju mi je Kara pokazao. Ako

želite, o tome ćemo kasnije. Ono o čemu zapravo govorim jest Karina nestrpljivost. Nije baš

da mislim kako mu se u očima ne čita ništa drugo doli pohota. Otvoreno govoreći, kad bi i

bilo tako, nije naročito važno. Ono što mene zapanjuje njegova je nerazboritost! Dakle, uopće

mu ne pada na um da bi me time mogao uplašiti i natjerati na uzmak, da bi se mogao poigrati

mojom čašću i učiniti me hladnom prema njemu samome; pa čak ni to da bi mogao stvoriti

prostor za još opasnije stvari. Iz njegova tužna pogleda razabirem koliko me voli i želi. Kad je

već čekao dvanaest godina, zašto se ne može ponašati dolično i pričekati još dvanaest dana?

Znate, osjećam da sam zaljubljena u tu njegovu nespretnost, u njegove tužne dječačke

poglede. Osjećala sam to u trenucima sažaljenja, kad sam se trebala na njega najviše ljutiti.

«Ah, jadno moje dijete», govorio je u meni neki glas. «Tako se silno mučiš, i još si toliko

nespretan!» Iz mene je izvirala potreba da ga zaštitim, toliko snažna da sam čak mogla

241

napraviti neku pogrešku - mogla sam se predati tom razmaženu stvoru.

Razmišljajući o svojoj sirotoj djeci ubrzala sam korake. Upravo kad se zbog snijega i

ranoga sutona ni prst pred okom nije mogao vidjeti učini mi se da neki sablasni čovjek ide

ravno na mene te mu, duboko pognuvši glavu, umakoh.

Čim sam ušla kroz dvorišna vrata, shvatila sam da se Hajrija i djeca još nisu vratili.

Dobro, večernji ezan još nije bio proučen. Uzišla sam uza stepenice, kuća je mirisala na slatko

od naranče. Otac je bio u svojoj mračnoj sobi. Noge su mi bile sleđene. Kad sam sa

svjetiljkom u ruci ušla u sobu i vidjela da je ormar otvoren, a jastuci razbacani po podu,

pomislih: to su napravili Ševket i Orhan. Tišina u kući, svakodnevna tišina, ipak nije bila ona

uobičajena. Iako mi je, kad sam obukla kućnu odjeću, palo na pamet da sjednem i na trenutak

se u tami prepustim maštanjima, točno ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetne iluminatorske

radionice, začulo se neko lupkanje. Zar je otac na ovoj hladnoći sišao dolje? Ali, ne sjećam se

da sam tamo vidjela svjetlo svjetiljke, pomislila sam, kad se baš u tom trenu začu škripa vrata

koja iz popločana hodnika izlaze na dvorište. Kad se nakon toga, baš s dvorišnih vrata, začu

zloslutni lavež onih nesretnih pasa, uznemirih se.

«Hajrija!», viknuh, «Ševkete, Orhane!»

Bilo mi je hladno. Krenula sam k ocu - u glavi mi više nije bio Kara, nego djeca -

misleći: na očevu mangalu zacijelo ima vatre, sjest ću s njim i ugrijati se. U ruci sam držala

svjetiljku.

Jesam li, prolazeći predvorjem, pomislila da na mangal dolje stavim vodu za varivo od

cipala? Ušla sam u sobu s plavim vratima, sve je u njoj bilo razbacano, htjela sam izustiti: ta

što je to napravio moj otac u svojoj rastresenosti!?

Tad sam na podu ugledala oca.

242

Vrisnula sam užasnuta. Zavapila još nekoliko puta. Potom sam zamukla gledajući

očevo mrtvo tijelo.

Vidite, po vašoj šutnji, po vašoj hladnokrvnosti shvaćam da zapravo odavno znate što

se dogodilo u ovoj sobi. Ako ne sve, onda mnogo toga. Vas sada zanimaju moja reakcija na

taj prizor, moji osjećaji. I kao što katkada činite dok promatrate kakvu iluminaciju, prosuđivat

ćete o bolu junaka na slici razmišljajući o tome kako je priča uopće došla do te bolne točke, a

potom, gledajući kako sam ja postupila, s uživanjem ćete nastojati dokučiti ne moju bol, nego

što biste vi osjećali da ste bili na mome mjestu i da je vaš otac ovako ubijen.

Dobro. Navečer sam se vratila kući i zatekla oca ubijenog. Da, u očaju sam čupala

kosu s glave. Da, ridala sam na sav glas. Da, obgrlila sam ga svom snagom, kao što sam to

radila i u djetinjstvu, i udisala njegov miris. Da, dugo sam drhtala od straha, boli i samoće.

Gušila sam se. Da, nisam mogla povjerovati u to što vidim i preklinjala sam Allaha da se otac

pridigne i da, kao i uvijek, spokojno sjedi u svome kutu, među svojim knjigama. Ustani, oče,

ustani, nemoj umrijeti, hajde, oče, ustani! Ali, njegova krvlju oblivena lubanja bila je

razmrskana. Više me je uplašila mržnja koja je tako razorno uništila sobu i sve stvari u njoj

negoli očevi poderani papiri i knjige, njegovi polomljeni i razbacani stalci, kompleti bojâ i

posudice, negoli divljačko komadanje mindera na kojem je sjedio, stalaka za čitanje, drvenih

podložaka za pisanje, negoli činjenica da je sve bilo posve isprevrtano. Više nisam mogla

plakati. Dok su sporednom ulicom išla dva prolaznika razgovarajući i smijući se u tami, ja

sam u sebi osluškivala beskrajnu tišinu ovoga svijeta i rukama brisala suze s lica i nos. Dugo,

dugo sam razmišljala o djeci i našem životu.

Osluhnula sam tišinu. Potrčala. Uhvatila sam oca za noge i, vukući ga i tegleći,

dovukla u predvorje. Tamo kao da je iz nekog razloga malo otežao, ali sam ga, ne obazirući se

na to, počela vući niza stepenice. Kad mi je nasred stubišta ponestalo snage, sjela sam. Možda

243

sam htjela i zaplakati, ali me nekakva lupa natjera na pomisao da su stigli Hajrija i djeca te

ponovo zgrabih očeve noge, namjestih ih pod pazuho i spustih se dolje, ovaj put brže nego

ranije. Glava moga dragoga oca bila je tako razmrskana i okrvavljena da je, svaki put kad bi

udarila o stubu, proizvodila zvuk nalik pljaskanju iscijeđene mokre krpe. Dolje sam okrenula

njegovo - opet iz nekog razloga - olakšalo tijelo i, vukući ga po popločanu dvorištu, u

nekoliko koraka prešla razdaljinu od staje do ljetne slikarske radionice te ušla u nju. Da bih

vidjela unutrašnjost posve mračne sobe, odjurila sam do kuhinjskoga štednjaka. Vrativši se

natrag pri svjetlosti svijeće koju sam držala u ruci vidjeh kako je i iluminatorska radionica, u

koju sam uvukla oca, bila posve ispreturana te na trenutak zanijemih.

Tko je to bio, dragi Bože! Koji od njih?

Misli su mi letjele, brzo sam preispitivala mnoge stvari. Oca sam ostavila u

ispreturanoj sobi čija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam uzela jedno vjedro, na bunaru

ga napunila vodom, popela se uza stepenice te pri svjetlosti svjetiljke, koju sam užgala, oprala

krvave tragove u predvorju, a potom i na stubama. Uradila sam to jako brzo. Popela sam se u

svoju gornju sobu, skinula okrvavljenu i obukla čistu odjeću. Upravo kad sam s vjedrom i

krpom u ruci htjela ući u očevu sobu, čuh da se otvaraju dvorišna vrata. Utom se začu se i

večernji ezan. Sakupih svu snagu i sa svjetiljkom u ruci dočekah ih na vrhu stubišta.

«Mama, stigli smo!», reče Orhan.

«Hajrija! Gdje ste se zadržali?», povikah siktavim glasom.

«Ali, mama, stigli smo do ezana...», rekao je Ševket.

«Šuti! Djed vam je bolestan, spava.»

«Bolestan?», upitala je Hajrija odozdo. Ali, po mojoj je šutnji osjetila da sam bijesna.

244

«Gospođo Šekura, čekali smo kod Koste na cipal. A kad je riba stigla, ne gubeći vrijeme

pobrali smo lovor, a ja sam djeci kupila suhih smokava i osušenih drijenaka.»

Poželjela sam sići i šapatom ukoriti Hajriju, no pomislih da će, dok se budem spuštala

stubištem, svjetiljka u mojoj ruci osvijetliti mokre stube i kapljice krvi koje u žurbi nisam

stigla obrisati. Djeca su tapkajući ustrčala uza stube i izula cipele.

«Pssst!», rekla sam gurajući ih prema našoj sobi. «Ne onamo, djed spava.»

«Hoću u sobu s plavim vratima, do mangala», rekao je Ševket, «a ne u djedovu sobu.»

«Djed vam je tamo zaspao», rekoh šapatom.

Ali, vidjela sam da se na trenutak kolebaju. «Uđite u svoju sobu», rekla sam, da i u vas

ne bi ušli džini koji su ušli u djeda i učinili ga bolesnim.» Obojicu sam uzela za ruku i ugurala

u našu sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. «Pričajte, što ste do ovog doba radili vani?»

«Vidjeli smo arapske prosjake», rekao je Ševket.

«Gdje? Jesu li imali svoju zastavu?», upitala sam.

«Na uzvišici. Dali su Hajriji jedan limun. Hajrija im je dala novca. Glave, odjeća, sve

im je bilo pod snijegom.»

«Još?»

«Na trgu su gađali strijelama u metu.»

«Po ovome snijegu?», rekoh.

«Majko, hladno mi je», rekao je Ševket. «Idem u sobu s plavim vratima.»

«Iz ove sobe nećeš van», rekla sam. «Inače ćete umrijeti. Ja ću vam sada donijeti

245

mangal.»

«A zašto bismo umrli?», upitao je Ševket.

«Nešto ću vam kazati», rekoh. «Ali, to nikome nećete reći, jasno?» Obećali su da

neće. «Dok ste vi bili na ulici, došao je ovamo mrtvac bijel kao kreč, izdaleka, iz neke zemlje,

razgovarao je s vašim djedom. No, taj vam je čovjek džin.» Pitali su odakle džin dolazi. «S

druge strane rijeke», rekla sam. «Od tamo gdje je i moj otac?», upitao je Ševket. «Da, od

tamo», odgovorila sam. «Došao je da bi vidio slike u knjigama vašega djeda. Grešnik koji vidi

te slike navodno smjesta umire.»

Zavladala je tišina.

«Slušajte, ja sad idem dolje, Hajriji», rekla sam. «Donijet ću ovamo i mangal i

poslužavnik s jelom. Ne usudite se izići iz sobe, umrijet ćete. Jer, džin je još uvijek u kući.»

«Mama, nemoj ići, mama!», rekao je Orhan.

Okrenula sam se Ševketu: «Ti si odgovoran za brata», rekoh. «Ako iziđete van, a džin

vas ne ubije, ja ću vas ubiti.» Napravila sam prijeteći izraz lica, koji pravim prije nego im

opalim pljusku. «Sad se pomolite da vam bolesni djed ne umre! Ako budete dobri, Allah će

vam uslišiti molitve. I nitko vas neće dirati.» Počeli su moliti ne predajući se previše tomu što

rade. Sišla sam dolje.

«Netko je oborio teglu slatka od naranče», rekla je Hajrija. «Da kažem mačka - nije

toliko snažna, a pas i ne ulazi unutra.»

Odjednom je primijetila užas na mome licu i zastala: «Nešto nije u redu?», upitala je.

«Što se dogodilo? Da se nije dogodilo što tvome gospodinu ocu?»

246

«Mrtav je.»

Vrisnula je. Nožem i glavicom luka koju je držala u ruci tako je snažno udarila o

dasku da je razrezani cipal odskočio. Vrisnula je još jednom. U istome trenu obje smo shvatile

da krv na njezinoj ruci nije od cipla, nego s njezina kažiprsta, koji je bila porezala pri prvome

vrisku. Potrčala sam uza stepenice; dok sam u suprotnoj sobi tražila komad muslina, začuh

kako iz sobe u kojoj su bila djeca dopire galama i vriska. S komadom platna koji sam otparala

uđoh u sobu.

Ševket je bio na Orhanu i davio ga pritišćući koljenima njegova ramena.

«Što to radite!?», povikala sam iz sveg glasa.

«Orhan je izlazio iz sobe», rekao je Ševket.

«To je laž», kazao je Orhan. «Ševket je bio otvorio vrata; govorio sam mu: nemoj

izlaziti!» Briznuo je u plač.

«Obojicu ću vas ubiti ako ne budete tihi.»

«Mama, nemoj ići!», reklao je Orhan.

Dolje smo zamotali Hajrijin prst i zaustavili krvarenje. Kad sam kazala da mi otac nije

umro prirodnom smrću, uplašila se i izmolila Sačuvaj nas, Bože. Plakala je gledajući u

porezani prst. Je li voljela moga oca toliko koliko je plakala, neprestano brišući oči, ili je pak

plakala onoliko koliko ga je voljela? Htjela se popeti na kat i vidjeti ga.

«Nije gore», rekoh. «U stražnjoj je sobi.»

Pogledala me s nevjericom. Ali kad je shvatila da ja ne bih smogla snage vidjeti ga

opet, nije mogla svladati radoznalost i želju da doživi strah. Uzela je svjetiljku i otišla. S

247

mjesta gdje sam ostala, s ulaza u kuhinju, vidjela sam da je na popločanu dvorištu napravila

četiri-pet koraka, s obazrivošću i zebnjom lagano gurnula vrata sobe i pri svjetlosti svjetiljke u

ruci bacila pogled na sobu. Najprije nije vidjela moga oca te se, podignuvši svjetiljku još više,

trudila osvijetliti kutove velike sobe.

Potom je uzviknula «Ah!»; ugledala je oca tamo gdje sam ga bila ostavila, odmah kraj

vrata. Nepomično ga je promatrala. Njezina sjena na popločanu dvorištu i na zidu staje uopće

se nije micala. Dok je gledala, sáma sam zamišljala prizor koji vidi. Kad se vratila, nije

plakala. Obradovala sam se vidjevši da je toliko prisebna da može dobro upamtiti ono što sam

joj kanila reći.

«Poslušaj me sada, Hajrija», rekla sam. Govorila sam mašući nožem za ribu, za kojim

je moja ruka nekontrolirano bila posegnula. «I gornji je kat posve ispreturan. Nitkov, šejtan

jedan, i tamo je ulazio i sve je polomio, pročešljao je svaki kut. Tamo je razmrskao glavu i

lice moga oca, tamo ga je ubio. Da ga djeca ne bi vidjela, konačno, da se ni sama ne bih

bojala, oca sam odvukla dolje. Nakon vas sam i ja napustila kuću. Otac je u kući bio sam.»

«Nisam znala», rekla je drsko. «Gdje si bila?»

Malo sam odšutjela; htjela sam da zamijeti moju šutnju.

«Bila sam s Karom», rekla sam potom. «Kara i ja našli smo se u kući obješenog

Židova. Ali, to nikome ne smiješ reći. Za sada nikome ne smiješ reći ni da je moj otac

ubijen.»

«Tko ga je ubio?»

Je li uistinu bila glupa, ili je tako postupala da bi me prikliještila?

«Da znam, ne bih skrivala da je otac mrtav», rekoh. «Ne znam. Znaš li ti?»

248

«Otkud bih znala?», odgovorila je. «I što ćemo sada?»

«Ponašat ćeš se kao da se ništa nije dogodilo», rekoh. Dolazilo mi je da zapomažem iz

sveg glasa, ali sam šutjela. Malo smo odšutjele obje.

Nešto kasnije rekoh joj: «Pusti sad ribu. Odmah posluži djeci jelo.»

Kad je, jadikujući, zaplakala, privila sam je uza se, snažno smo se zagrlile. Milovala

sam je sažalijevajući na trenutak ne samo sebe i djecu nego sve nas. S druge pak strane, što

sam se više privijala uz nju, u meni se sve više budio crv sumnje. Vi znate da sam ja Hajriju i

djecu udaljila iz kuće, ali da sam to napravila s drugom nakanom te da su se događaji nizali

jedan za drugim... Ali, zna li to Hajrija? Kad joj to govorim, shvaća li, hoće li shvatiti?

Istodobno će i shvatiti i postati sumnjičava. Privila sam se uz nju još čvršće, ali kad mi je

sinulo da bi ona pameću jedne robinje mogla pomisliti kako to radim da bih prikrila vlastitu

podvalu, učinilo mi se kao da je obmanjujem. Dok su ovdje ubijali oca, ja sam se našla s

Karom i vodila ljubav s njim. Kad bi samo Hajrija tako razmišljala, ne bih se toliko osjećala

krivom, ali znam - i vi tako razmišljate. Priznajte: čak mislite i da skrivam nešto od vas. Kako

li sam jadna! Koliko nesretna! I tako je, kad sam počela plakati, zaplakala i Hajrija, te se opet

zagrlismo.

Za objedom koji smo poslužile u gornjoj sobi pravila sam se da jedem. Izgovarajući se

da hoću obići djeda, povremeno sam izlazila van i plakala. Kad su nakon jela djeca legla u

postelju, budući da su bila prilično uznemirena, privila su se uza me. Dugo nisu mogla zaspati

obuzeta strahom od džina te su se neprestano trzala govoreći: «Nešto škripi, jesi li čuo?» Da

bi se umirili i zaspali, obećala sam im ispričati jednu ljubavnu priču. Poznato vam je, riječi u

tami dobivaju krila.

«Majko, ni za koga se nećeš udati, zar ne?», upitao je Ševket.

249

«Poslušaj sad», rekla sam. «Živio nekoć neki carević koji se izdaleka zaljubio u jednu

prelijepu djevojku. Ali, kako je to moguće? Vidio je sliku te ljepotice nad ljepoticama prije

nego nju samu, eto tako.»

Kao što sam to radila u razdobljima nesreće i tuge, i ovaj sam put svoju priču ispričala

ne onako kako sam je bila naučila, nego onako kako mi je u tim trenucima duša poželjela.

Urešena svim što mi je ležalo na srcu, mojim uspomenama i patnjama, moja pripovijest sličila

je nekoj vrsti tužnog veza koji je podsjećao na udes što je i mene bio zadesio.

Pošto su oba djeteta zaspala, izišla sam iz tople postelje i s Hajrijom pospremila stvari

koje je na sve strane razbacao onaj prokletnik. Dok su nam kroz ruke jedna za drugom

prolazile razne stvari: razbijeni sanduci, izderane knjige i platna, pobacane i porazbijane

šalice za kavu, grnčarija, teglice i tintarnice, raskomadani stalak za knjige, kutije za boje,

papiri i listovi knjige, iskidani i bačeni s mržnjom i gnušanjem, neka bi od nas dvije

povremeno prekidala posao i plakala. Kao da smo se više žalostile zbog poharanih soba i

razbacanih stvari, zbog takvog divljačkog upada u našu intimu, negoli zbog smrti moga oca.

Ljudi kojima umre netko voljen razvijaju sklonost koju poznajem iz osobnoga iskustva:

nastoje da sve što je ostalo u kući i dalje teče svojim starim tokom i u tome nalaze utjehu te,

obmanjujući se da zavjese, prekrivači, dnevna svjetlost izgledaju kao i prije, povremeno ne

vjeruju da im je Azrail, anđeo smrti, uzeo voljenu osobu. Spoznaja da je kuća - o kojoj je moj

otac skrbio strpljivo i s ljubavlju i čija je vrata i uglove dao brižljivo uresiti - bila tako

nemilosrdno ispreturana, ne samo da nam nije pružala takvu utjehu i iluziju nego nas je čak i

plašila podsjećajući nas na nesmiljenost tog džehennema dostojnog prokletnika koji je obavio

taj posao.

Na moju želju, sišle smo u prizemlje, natočile svježe vode iz bunara i uzele abdest; i

dok smo iz Kur’ana Časnog u heratskom povezu, koji je moj otac najviše volio, učile suru Ali

250

Imrân, za koju je mili moj pokojni otac govorio da mu je najdraža jer kazuje o nadi i smrti

istodobno, obje smo - obuzete tim istim strahom - na tren začule kako škripe dvorišna vrata,

ali se nakon toga ništa nije desilo. Kad smo u ponoć provjerile zasun na dvorišnim vratima i

ušle u kuću poduprijevši ih loncem bosiljka koji je moj otac u proljetnim jutrima sâm

zalijevao vodom s bunara, načas nam se učinilo da naše izdužene sjene, koje je bacala

svjetiljka, pripadaju nekom drugom. Dok sam prala očevo lice obliveno krvlju, misleći pritom

kako mi ne preostaje ništa drugo nego se ponašati kao da je umro prirodnom smrću, i dok smo

ga u mrtvoj tišini presvlačile («Pruži mi odozdo njegovu ruku», prošaputala je Hajrija),

osjetile smo kako u nama raste užas i ispunjava nas kao neka vrsta nijemog bogoslužja.

Kad smo skinule očevu okrvavljenu odjeću i donje rublje, ono što je u nama pobudilo

čuđenje i divljenje bila je živa, bjeličasta boja koju je poprimilo njegovo tijelo pri svjetlosti

svijeće što je u tamnoj sobi padala na njega. Kako smo obje još uvijek povremeno drhtale u

strahu od još veće prijetnje, uopće se nismo susprezale baciti pogled na očevo opruženo, golo

tijelo, prekriveno staračkim pjegama i ranama. Kad se Hajrija popela gore da uzme njegovo

donje rublje i zelenu svilenu košulju, ja se u jednom trenu nisam mogla suzdržati da ne

pogledam u stidno mjesto svoga jadnoga oca, ali sam se jako posramila tog svoga postupka.

Pošto smo mu obukle posve čistu odjeću i brižljivo obrisale tragove krvi s njegova vrata, lica i

kose, svom sam ga snagom prigrlila, zarila lice u njegovu kosu, udisala njezin miris punim

plućima i dugo, dugo plakala.

Za one koji me smatraju nesavjesnom, čak i krivom, smjesta ću kazati da sam

zaplakala još dva puta: prvi put kad sam, dovodeći gornju sobu u red kako djeca ne bi

zamijetila što se dogodilo, stavila na uho morsku školjku, kako sam to i u djetinjstvu

običavala činiti, i primijetila da je huk mora gotovo utihnuo; drugi put kad sam vidjela da je

razderan i minder od crvene kadife, koji samo što nije postao dijelom očeve zadnjice jer je na

251

njemu sjedio zadnjih dvadeset godina.

Kad je u kući svaka stvar postavljena na svoje mjesto, izuzev onih što se više nisu dale

popraviti, nesmiljeno sam odbila Hajrijinu želju da te noći svoj ležaj prebaci u našu sobu. «Da

izjutra djeca ne bi posumnjala», rekla sam joj. Ali, istini za volju, učinila sam to da bih ostala

nasamo s djecom i iz želje da kaznim Hajriju. Uvukla sam se u postelju, ali jako dugo nisam

mogla zaspati. Ne zato što sam razmišljala o užasu onoga što mi se dogodilo, nego stoga što

sam računala kakve bi me nevolje još mogle zadesiti.

252

(31) Zovem se Crvena

Kad je Firdusi, autor Šahname, došao u Gaznu – u kojoj su ga dvorski pjesnici Šaha

Mahmuta dočekali s omalovažavanjem nazivajući ga provincijalcem – i tu kao iz rukava

izbacio zadnji stih katrena čija su prva tri stiha završavala jako teškom rimom, a koji nitko

drugi nije bio kadar dovršiti, i ja sam bila tamo, na Firdusijevu kaftanu. Kad se Rustem,

legendarni junak Šahname, otisnuo u daleke zemlje u potrazi za izgubljenim konjem, bila sam

na njegovu tobolcu; kad je raspolovio legendarnoga diva svojom čudesnom sabljom, bila sam

u mlazovima krvi što je liptala; a kad je proveo ljubavnu noć s lijepom kćeri šaha koji mu je

pružio gostoprimstvo, bila sam skrivena u naborima njihova pokrivača. Bila sam svugdje i

svugdje sam. Nazočna sam bila i kad je Tur izdajnički odsijecao glavu svoga brata Ireča; i kad

su se legendarne vojske, lijepe kao san, sudarale u stepi; i u svjetlucanju krvi što je, izazvana

sunčanicom, postojano curila iz Aleksandrova lijepa nosa. Bila sam na odori ljepotice koju je

sasanidski šah Behram Gur posjetio u utorak i u čiju se sliku bio zaljubio; onaj Behram Gur

koji je – svaki put pod kupolom druge boje – po jednu noć u tjednu provodio s nekom od

ljepotica što su pristizale iz različitih krajeva svijeta, i slušao priče koje mu je svaka od njih

pripovijedala; bila sam - od krune pa do kaftana - i na svakom djeliću odore Husrevove, koji

se zaljubio u Širin ugledavši je na slici. Bila sam na zastavama vojski koje opsjedaju utvrde,

na stolnjacima trpeza, na baršunastim kaftanima poklisarâ koji ljube carske noge; i tamo gdje

je risana sablja o kojoj djeca s ushićenjem slušaju priče. Nanošena tankim kistovima

krasnookih šegrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, a pod budnim okom majstora

iluminacije, predočavala sam sagove iz Ušaka; zidne ornamente; košulje na lijepim, ali

skrušenim ženama dok kroz odškrinute prozore vire na ulicu; krijeste pijetlova u borbi; mitsko

voće i narove mitskih zemalja; šejtanova usta; tanku liniju u okvirima; isprepletene vezove na

253

šatorima; golim okom vidljivo cvijeće koje iluminator slika samo za vlastiti užitak; oči od

višanja na ptičjim figurama od šećera; čarape pastirâ; svanuća što izranjaju iz predajâ, te tijela

i rane tisuća, desetaka tisuća ratnika, vladara i ljubavnika. Volim kad me nanose na prizore

rata, na kojima se krv rascvjetava kao cvijeće; na kaftan najboljeg među pjesnicima koji s

lijepim mladićima u prirodi piju vino i slušaju glazbu, na krila anđelâ, ženske usne, na rane i

odsječene glave pogubljenih.

Čujem vas da pitate: Što znači biti neka boja?

Boja je dodir oka, glazba za gluhe, riječ u tami. Budući da desecima tisuća godina

prisluškujem govor dušâ, koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u

mjesto, kazat ću da moj dodir nalikuje dodiru anđelâ. Jedan se dio mene ovdje obraća vašim

očima; on je moja teška strana. Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima. To je

moja lakša strana.

Kako sam tek sretna što sam crvena! Gorim; snažna sam; znam da me se zamjećuje; i

da mi se ne možete suprotstaviti.

Ne tajim: za mene se istančanost postiže samo odlučnošću i voljom, a ne slabošću i

nemoći. Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjenâ, gužve ili pak samoće. I kako je divno kad

plohu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom! Gdje se ja širim, tu svjetlucaju

oči, bujaju strasti, dižu se obrve, srce ustrepće. Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti!

Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti! Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se na svakom

mjestu. Život počinje sa mnom, sve se okreće meni, vjeruje mi.

Umirite se i poslušajte kako sam postala tako čudesna crvena boja. Jedan majstor koji

se razumije u boje svojeručno je u havanu dobro izgnječio najprobranije osušene crvene uši,

dobavljene iz najtoplijih krajeva Indije; potom je izvagao pet drahmi tog praha, jednu drahmu

254

sapunjače i jednu drahmu lotosova korijena. Nalio je tri oke vode u lonac i u njoj prokuhao

sapunjaču. Potom je u vodu ubacio lotosov korijen i dobro promiješao. Pustio je da to kuha

onoliko vremena za koliko se može popiti dobra kava. I dok je pio kavu, ja sam gorjela od

nestrpljenja, kao dijete neposredno pred svoje rođenje. Kad mu je kava razbistrila um i širom

otvorila oči, ubacio je u lonac crveni prah i dobro promiješao smjesu jednim od tankih i čistih

štapića koje je koristio u tu svrhu. Tad bih morala postati prava crvena boja, ali je moja

konzistentnost iznimno važna: vodu ne treba pustiti da previše vrije, ali, dakako, ni premalo.

Vrh štapića zamočio je malo u smjesu i palcem je (drugi prsti nikako ne dolaze u obzir) nanio

na drugi prst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja! Obojila sam mu nokat u crveno a da se

nisam, kao voda, razlila po rubovima. Konzistentnost mi je bila dobra, ali sam imala taloga.

Spustio je lonac sa štednjaka i procijedio me kroz besprijekorno čistu krpu te sam postala još

čišća. Potom me je stavio na vatru, pustio me da još dvaput proključam i zapjenim, dodao

malo tučene stipse i ostavio da se hladim.

Prošlo je nekoliko dana, a ja sam stajala tamo, u loncu, ne miješajući se ni s čim. Srce

mi se kidalo jer samo tako stojim, premda sam izgarala od želje da budem nanesena na sve

stranice, posvuda, na sve što postoji. U toj sam tišini razmišljala o tome što znači biti crvenom

bojom.

Nekoć sam u jednom perzijskom gradu slušala razgovor dvojice slijepih iluminatora

dok me je šegrt kistom nanosio na šare prekrivača na sedlu konja što ga je jedan od te dvojice

majstora bio nacrtao po sjećanju.

«Mi, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći s ushićenjem i vjerom, te na

koncu, naravno, i oslijepimo zbog toga, znamo i prisjećamo se kakva je crvena boja, kakav je

to osjećaj», kazao je onaj koji je nacrtao konja. «Ali da smo slijepi od rođenja, kako bismo

mogli pojmiti što je to crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?»

255

«To je dobro pitanje», rekao je drugi. «Ali, boje se ne mogu poimati, njih treba

osjetiti.»

«Objasnite nekome tko nikad nije iskusio osjećaj crvenog, objasnite mu kakva je to

boja, uvaženi majstore.»

«Da je promiješamo vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto između željeza i bakra.

Kapnemo li je na dlan, pekla bi nas. Da je liznemo, bila bi jaka kao zasoljeno meso. Kad

bismo je stavili u usta, posve bi ih ispunila. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na konja. Da

miriše kao cvijet, nalikovala bi kamilici, ne crvenoj ruži.»

U to vrijeme, prije sto deset godina, kad franačko slikarstvo nije bilo realna opasnost

koja je očaravala šahove, legendarni su veliki majstori - budući da vjerovahu u svoj stil koliko

i u samoga Allaha – smatrali jednom vrstom nepoštovanja i neiskustva to što franački majstori

koriste razne nijanse crvene boje kakogod: za svaku ranu od mača ili pak za najobičniju čohu,

te su se tome smijali. Samo jedan neiskusan, neodlučan i nesavjestan iluminator može koristi

različite nijanse crvene da bi oslikao jedan te isti crveni kaftan, govorili su. Ne može se takav

izgovarati kako time želi dočarati sjene. Ima samo jedna crvena boja i samo se u nju ima

vjerovati.

«Koje značenje ima ta crvena boja?», upita opet majstor koji je po sjećanju bio nacrtao

konja.

«Značenje je bojâ da budu pred nama i da ih vidimo», odgovori mu onaj drugi.

«Onome koji ne vidi nije moguće objasniti što je to crveno.»

«A bogohulnici, heretici i nevjernici, želeći zanijekati Allaha, kažu da se On ne

ukazuje», reče majstor koji je nacrtao konja.

256

«Premda se On ukazuje onomu koji gleda», dodade drugi majstor. «Kur’an Časni veli

da stoga nikad neće biti jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi.»

Lijepi me šegrt lagano nanosio na šare prekrivača na sedlu nacrtana konja. Nanošenje

moje vlastite punoće, moje snage i kreposti na crno-bijelu podlogu jednoga lijepog crteža tako

je divan osjećaj da od sreće predem dok me na papiru razmazuje kist od mačje dlake. I tako,

dok bojim, kao da svijetu kažem: «Budi!», i kao da svijet doista i biva od moje krvavocrvene

boje. I premda to poriče onaj koji ne vidi, ja sam posvuda i na svakome mjestu.

257

(32) Ja, Šekura

Ujutro sam ustala prije no što su se djeca probudila. Napisala sam kratko pismo Kari

da odmah dođe u kuću obješenog Židova i tutnula ga Hajriji u ruke, neka ga trčeći odnese

Ester. Iako me je Hajrija, obuzeta strahom zbog svega što bi nas moglo zadesiti, u tom trenu

bez ikakva ustezanja pogledala ravno u oči, ja sam - jer više nije bilo oca kojeg bih se morala

bojati - s novostečenim samopouzdanjem uzvratila istim pogledom. Na taj sam joj način dala

do znanja kakvi će uzusi i kakva pravila ponašanja od sada vrijediti među nama. Sad ću vam

priznati kako sam u zadnje dvije godine bila zabrinuta da bi Hajrija s mojim ocem mogla

dobiti dijete te zaboraviti da je robinja, izigravajući kakvu gospođu. Prije no što su se djeca

probudila obišla sam svog sirotog oca i s poštovanjem poljubila njegovu ruku koja je bila kao

kamen, a opet je na neki čudesan način bila sačuvala svoju mekoću. Sklonila sam očeve

cipele, kavuk, ljubičasti kaftan, a kad su se djeca probudila, rekla sam im da se djed oporavio i

da je rano izjutra otišao do Mustafa-paše.

Dok je Hajrija po povratku s jutarnjega izlaska servirala doručak stavljajući i jedan još

uvijek jestivi dio džema od naranče na sredinu trpeze, ja sam mislila na to kako Ester u tom

trenu kuca na Karina vrata. Snijeg je prestao padati. Sunce se pojavilo na nebu.

Ušavši u vrt obješenog Židova, vidjela sam isto: ledenice koje su visjele sa strehâ, s

rubova prozorâ, brzo su se topile, a vrt, koji je vonjao na plijesan i trulo lišće, željno je upijao

proljetno sunce. Našla sam Karu kako me čeka na istome mjestu gdje sam ga i sinoć (činilo

mi se da je to bilo prije mnogo tjedana) vidjela. Podigla sam peču i kazala:

«Raduj se, ako ti je do toga. Između nas više neće stajati prigovori, protivljenje i

sumnje moga oca. Sinoć, dok si se na ovome mjestu nedostojno trudio obljubiti me, netko se,

258

prokletnik neki, ušuljao u našu praznu kuću i ubio mi oca.»

Vjerojatno vas više negoli Karina reakcija zanima zašto sam govorila tako nadmeno i

ne baš posve prisno. Ni ja ne znam pravi odgovor na to. Možda stoga što sam se uplašila da ću

zaplakati i da će me Kara zagrliti te da ću mu se tako približiti brže nego što sam držala da

treba.

«Kuću nam je uništio, mnogo je toga polomio, očito je da su ga na to naveli bijes i

gnušanje. Uopće ne mislim da je prokletnik time ispunio svoj posao i da će nadalje sjediti

skrštenih ruku. Ukrao je zadnji crtež iz očeve knjige. Želim da mene, sve nas, knjigu mog oca,

zaštitiš od njega. Ali, u kojem ćeš nas svojstvu zaštititi, s kakve distance... To je sad

problem.»

Smogao je snage da nešto kaže, ali sam ga - kao da to uvijek činim - pogledom

zaustavila.

«Nakon smrti moga oca skrbnik mi je, u kadijinim očima, moj muž i njegova obitelj.

Tako je bilo čak i prije nego što je otac ubijen jer je, po kadijinu tumačenju, moj muž živ.

Kako me mužev brat u odsutnosti svoga starijeg brata pokušao iskoristiti, te je ta njegova

bezočnost i nesposobnost pokolebala moga svekra, mogla sam se vratiti ocu a da ne budem

proglašena udovicom. Dakle, budući da je moj otac umro i da nemam brata, ja više nikome ne

pripadam. Ili su pak - i to bez ikakve dvojbe - moji skrbnici brat moga muža i moj svekar.

Znaš da su oni zapravo poduzeli sve da me vrate nazad, u svoju kuću, da su se spremali

pritisnuti moga oca i da su bili odlučili prikliještiti me svojim prijetnjama. Čim se sazna da mi

je otac mrtav, poduzet će sve da me vrate. Kako se ne želim vratiti u njihovu kuću, tajim da

mi je otac mrtav. Možda i uzalud. Jer, možda su to oni dali napraviti.»

Tračak svjetlosti, koji se kroz polomljene kapke i rupičaste prozore kuće obješena

259

Židova graciozno provlačio u sobu osvjetljavajući višegodišnju prašinu u njoj, točno je u tom

trenu razdvojio Karu i mene.

«Ne tajim očevu smrt samo zbog toga», rekoh uperivši pogled u Karine oči, radujući

se što me u tom trenu promatraju više s pozornošću negoli s ljubavlju. «Bojim se da neću

moći dokazati gdje sam bila kad mi je otac ubijen. Bojim se da je Hajrija - čak i ako je njezino

svjedočenje ništavno - dio mehanizma koji radi protiv mene, ako ne protiv mene same, onda

svakako protiv knjige moga oca. Mogu jako dobro zamisliti da će, sad kad nemam određenog

skrbnika, nekoga komu pripadam, da će mi moja obznana očeve smrti - čak da mi u prvi mah

i ide na ruku kadijino prihvaćanje činjenice da je zločin izvršen - kasnije natovariti na vrat

probleme, i to samo zbog razlogâ koje sam netom nabrojala. Primjerice, Hajrija može znati da

otac nije želio da se udam za tebe.»

«Zar tvoj otac nije želio da se udaš za mene?», upitao je Kara.

«Nije, jer se, kao što znaš, bojao da ćeš me odvesti nekamo daleko od njega. Kako mu

sada ne možeš napraviti takvo što, moj se siroti otac u novonastaloj situaciji ni na koji način

ne bi usprotivio našem braku. Imaš li ti što protiv?»

«Ne, dražesna moja!»

«Dobro. Ni moj skrbnik ne traži od tebe nikakav novac i zlatnike. Molim te za ispriku

zbog nedolična ponašanja jer govorim u svoje ime o uvjetima svoje udaje. Ali imam neke

uvjete o pojedinostima koje sam, nažalost, sada prinuđena spomenuti.»

«Dobro», kazao je Kara tonom koji je nudio ispriku zbog njegove šutnje budući da

nakon toga dugo nisam progovorila ni riječi.

«Prvo,» otpočeh, «prisegnut ćeš pred dvojicom svjedoka da će se naš brak smatrati

260

razvrgnutim i da ćeš me i nakon razvoda doživotno uzdržavati u slučaju da se prema meni

budeš ponašao nepodnošljivo loše ili da, pored mene, dovedeš još jednu ženu. Drugo, ako iz

bilo kojeg razloga napustiš kuću i ne vratiš se više od šest mjeseci, prisegnut ćeš pred

dvojicom svjedoka da će se naš brak smatrati razvrgnutim te da ćeš i nakon razvoda morati

skrbiti o meni. Treće, dakako da ćeš se nakon ženidbe preseliti u moj dom, ali sve dok ne

pronađu podlaca koji mi je ubio oca, ili pak dok ga ti sâm ne pronađeš - želim ga mučiti

vlastitim rukama! - i dok knjiga našega Padišaha tvojim umijećem i trudom ne bude završena

i časno mu uručena, sa mnom nećeš dijeliti istu postelju. Četvrto, moje sinove, koji tu postelju

dijele sa mnom, voljet ćeš kao da su tvoji.»

«Pristajem!»

«Dobro. Ako se ovom brzinom budu uklanjale sve zapreke pred nama, vrlo brzo

uplovit ćemo u bračnu luku.»

«U bračnu luku da, ali ne i u istu postelju.»

«Brakom sve počinje», rekoh. «Riješimo najprije to. Ljubav dolazi nakon sklapanja

braka. Ne zaboravi: ljubav koja se rasplamsa prije braka, u braku zgasne te nakon nje ostane

opustjelo i tužno zgarište. I ljubav koja se rodi u braku zacijelo prestaje, ali je zamjenjuje

sreća. Unatoč tomu, neke se brzoplete budale zaljubljuju prije braka te u strasnome žaru

istroše svu ljubav. Zašto? Jer misle da je ljubav najveći cilj u životu.»

«A što je zapravo?»

«Zapravo je to sreća. I ljubav i brak služe da se ona dosegne. Muž, dom, djeca, neka

knjiga. Zar ne vidiš da je čak i ova moja situacija - muž nestao, a otac mi mrtav - bolja od

tvoje prazne samoće? Umrla bih da nemam sinove s kojima se cijeli dan mazim u šali i

zadirkivanju. Budući da i dušom i tijelom priželjkuješ provesti ovu noć pod istim krovom, ako

261

ne u istoj postelji sa mnom, onda barem s tijelom moga oca i s mojom bučnom djecom, dobro

poslušaj što ću ti sada kazati.»

«Slušam.»

«Postoje razni načini na koje mogu dobiti razvod. Lažni svjedoci mogu kazati da me je

muž prije polaska na ratni pohod uvjetno otpustio, recimo, mogu krivokletnički posvjedočiti

da mi se zavjetovao kazavši: ako se za dvije godine ne vratim s ratišta, žena mi je slobodna.

Ili, još izravnije, mogu se lažno zakleti da su na bojištu vidjeli mrtvo tijelo moga muža,

urešavajući svoju priču najsitnijim detaljima. Ali, imaju li se u vidu pokojnik u kući i

prigovori moga svekra i djevera, ta su lažna svjedočenja jako nepouzdana pa će se promućurni

i oprezni kadije uplašiti i odbaciti ih. S obzirom na to da me je muž ostavio bez ikakve

materijalne skrbi i da se već četiri godine ne vraća s ratišta, ni kadije hanefitskog nauka,

kojemu i mi pripadamo, ne mogu mi dati razvod. Ali, vele da uskudarski kadija, uz prešutna

odobravanja našega preuzvišenog Padišaha i šejhulislama, s vremena na vrijeme ustupa

kadijsko mjesto svome zamjeniku šafiitskoga pravnog nauka, kako bi ženama koje su u istoj

situaciji kao i ja, a kojih je zbog ratova s Perzijancima iz dana u dan sve više, omogućio

razvod; a taj pak dijeli razvode šakom i kapom i dosuđuje nam sredstva za uzdržavanje. Ako

sad pronađeš dva čovjeka koji će čestito posvjedočiti moju situaciju, dadeš im odmah malo

novca, zajedno s njima prijeđeš na Uskudar, udesiš stvar s kadijom, namjestiš da za pitanje

moga razvoda kadijino mjesto preuzme njegov zamjenik, uz pomoć svjedokâ isposluješ moj

razvod, uz to ga dadeš i upisati u kadijin protokol te odmah uzmeš i neki papir, kakvu potvrdu

o tome, te ako pomoću drugoga papira nedvojbeno podastreš da mi je udaja dopuštena odmah

nakon razvoda, da ne moram ni najmanje čekati, i ako sve to napraviš do ovoga

poslijepodneva te se ponovo vratiš ovamo, možeš još večeras - jer neće biti teško pronaći

imama koji bi nas predvečer odmah vjenčao - još večeras kao moj muž možeš ostati pod istim

262

krovom skupa sa mnom i s mojom djecom te nas tako osloboditi more da zbog straha pred

onim šejtanom provedemo noć drhteći kao prut i osluškujući šumove u kući, a izjutra, kad

razglasimo da mi je otac umro, možeš me svojim prisustvom spasiti od toga da se pred

svijetom osjećam jadnom i ničijom ženom.»

«Da», rekao je Kara optimistično i pomalo djetinjasto. «Da. Uzimam te.»

Maloprije sam kazala da ne znam zašto sam s Karom razgovarala svisoka i suzdržano.

Sad pak znam: očito sam slutila da ću Karu, čiju sam rastresenost poznavala još iz djetinjstva,

samo jednom riječju moći uvjeriti u ono što sam čak i sama teško mogla povjerovati.

«Mnogo je toga što moramo poduzeti protiv naših neprijatelja, onih koji će zanijekati

pravovaljanost moga razvoda i moga - akobogda! - večerašnjeg vjenčanja, i onih koji neće

prezati od raznoraznih podlosti kako bi omeli završetak očeve knjige, ali ti neću praviti zbrku

u glavi koja je sada ionako zbrkanija i od moje.»

«Glava mi uopće nije zbrkana», rekao je Kara.

«Jer, sve to nije moja pamet, to su stvari koje sam naučila razgovarajući s ocem

tijekom mnogih proteklih godina», rekoh da ne bi pomislio kako je sve to poteklo iz moje

ženske pameti, a i da bi povjerovao u ono što sam mu kazala.

Međutim, Kara je izgovorio upravo ono što bi mi rekli i svi drugi muškarci koji me

smatraju inteligentnom, kad bi mi to mogli u lice kazati.

«Vrlo si lijepa.»

«Da», rekoh. «Jako mi se dopada kad me hvale da sam pametna. I moj otac je to često

radio kad sam bila mala.»

263

Ali, upravo kad sam htjela kazati da je otac prestao hvaliti moju inteligenciju kad sam

porasla i razvila se, briznula sam u plač. Dok sam plakala, činilo mi se da sam izišla iz same

sebe i postala neka druga žena, otrgnuta od same sebe, da izvana promatram svoj život kao

čitatelj koji se žalosti nad nekim tužnim crtežom na stranici kakve knjige te sam osjetila

sažaljenje nad samom sobom. Ima nečeg tako čistog u tome kad čovjek lije suze nad svojim

patnjama kao da su tuđe, tako čistog da nas je, kad me je Kara prigrlio, prožela dobrota. Ali,

kad smo se privili jedno uz drugo, i ovaj put je ta dobrota ostala među nama, uopće ne

dosežući svijet neprijatelja posvud oko nas.

(33) Zovem se Kara

Kad je moja sirota, moja obudovjela i tužna Šekura otišla korakom lakim kao pero, u

tišini kuće obješenog Židova ostao sam posve sam s njezinim mirisom badema na sebi i sa

snovima o ženidbi. Glava mi je bila posve zbrkana, ali je radila tako brzo da mi je gotovo

zadavala bol. Ne stigavši dovoljno ni oplakati svoga tetka i ja sam se žurnim koracima vratio

kući. S jedne strane, nagrizao me crv sumnje da me Šekura obmanjuje, da me koristi kao dio

jedne velike zavjere; s druge pak, pred očima su mi neprestano lebdjeli prizori sretnoga braka.

Nakon što sam oštro uzvratio gazdarici koja me je na pragu počela ispitivati kamo sam

išao u tako rane sate, i odakle se vraćam, u svojoj sam sobi iz podstave pojasa koji sam bio

ugurao pod madrac izvadio dvadeset dva venecijanska dukata i drhtavim ih prstima ugurao u

kesu. Kad sam ponovno izišao na ulicu, istog sam trena shvatio da mi Šekurine uplakane,

tužne, crne oči cijeli dan neće izlaziti iz glave.

Najprije sam pet venecijanskih lavova razmijenio kod jednog mjenjača Židova, koji se

neprestano smješkao. Potom sam se, obuzet mislima, vratio u četvrt čije vam ime - budući da

264

ga ne volim - do sada nisam ni spominjao (sada ću vam kazati: Jakuti), u uličice gdje je i kuća

u kojoj su me čekali mrtvi tetak i Šekura s djecom. Dok sam hitao gotovo trčeći, jedna me

visoka platana gledala s prijezirom jer u danu tetkove smrti hitam zanesen čudesnim

maštanjima i planovima o ženidbi. U tom se času pištanjem oglasi odleđena mahalska česma:

«Gledaj svoja posla,» reče mi, «sredi te stvari i pobrini se da budeš sretan.» «No dobro»,

zapara mi nešto kasnije u glavi glas jedne nesretne crne mačke što se lizala na uglu. «Svatko

osim tebe drži da su u ubojstvo tvoga tetka umiješani i tvoji prsti.»

Mačka se prestade lizati i moj se pogled u jednom trenu ukrsti s njezinim magičnim

pogledom. Poznato vam je već koliko su mačke u ovome gradu drske jer ih njegovi stanovnici

maze.

Imam-efendiju, koji uvijek izgleda pospan zbog poluspuštenih kapaka svojih velikih

crnih očiju, nisam susreo u njegovoj kući, nego u dvorištu mahalske džamije; tu sam mu

postavio veoma često pitanje: kada je svjedočenje na sudu obvezatno, a kada dragovoljno te

sam, uzdignutih obrva, saslušao njegov nadmen odgovor, kao da ga tobože prvi put čujem.

«Ako ima drugih svjedoka, svjedočenje je dragovoljno», pojasnio je imam-efendija. «A ako je

pak samo jedan, mora svjedočiti po Božjoj zapovijedi.»

«Upravo to me i muči», upao sam mu u riječ. U nekoj svima poznatoj stvari svjedoci

ne odlaze na sud jer se, otupljeni i ravnodušni, pozivaju na dragovoljnost svoga svjedočenja te

stoga jako hitni poslovi ljudi kojima želim pomoći tavore na jednome mjestu.

«E-e,» reče imam-efendija, «a ti malo odriješi kesu.»

I ja odriješih kesu i pokazah mu venecijanske dukate u njoj. Zlato na trenutak obasja

prostrano džamijsko dvorište, imamovo lice, nâs obojicu. Upita me u čemu je problem.

Objasnio sam mu tko sam. «Tetak-efendija mi je bolestan», rekoh. »Želi da prije no

265

što umre službeno bude oglašeno da mu je kći udovica te da joj se dodijeli materijalna skrb.»

Nisam morao ni spomenuti zamjenika uskudarskoga kadije. Imam-efendija, kojemu je

odmah sve bilo jasno, kazao je da zapravo cijela mahala dugo tuguje nad sudbinom nesretne

gospođe Šekure te da se čak i zakasnilo s tim. Namjesto da pred vratima uskudarskoga kadije

tražimo još jednog svjedoka za njezin razvod, imam-efendija dovest će svoga brata. Sada, ako

i za njega dadem jedan dukat, učinit ću bogougodno i dobro djelo i glede njegova brata, koji

živi u istoj mahali i zna za patnje Šekure i njezinih milih siročića. Pokazao sam imam-efendiji

dva dukata, za drugoga je svjedoka davao i popust. Brzo smo se sporazumjeli, pa je imam-

efendija odmah otišao po svoga brata.

U svemu što je uslijedilo u smiraj ovoga dana ima neke sličnosti s vratolomnim

pričama koje meddasi u alepskim kavanama istodobno i pričaju i igraju. Ljudi koji te priče

zapisuju u formi mesnevije i uvezuju ih u knjige ni u snu ih ne bi uzeli za ozbiljno; ne

urešavaju ih i ne oslikavaju čak ni kad su krasopisom zapisane, držeći da su previše

avanturističke i prijetvorne. Ja sam pak tu našu jednodnevnu pustolovinu na stranicama svoga

uma sažeo u tri prizora, uresio i ilustrirao.

U PRVOM PRIZORU iluminator nas mora naslikati u crvenome čamcu s četiri vesla,

u kojem od Unkapana plovimo za Uskudar, nasred Bospora, među brkatim i mišićavim

veslačima. Dok imam i njegov žgoljavi i smrknuti brat - zadovoljni neplaniranim izletom -

brbljaju s veslačima ja siromah na pramcu čamca maštam o sretnome braku i zurim u more sa

strahom da ću na dnu strujama uznemirenih bosporskih voda, koje se u sunčano zimsko jutro

čine bistrijima nego obično, ugledati neki znak nesreće, recimo ostatke kakve gusarske lađe.

Znači da iluminator, koliko god veselim bojama naslikao more, mora naslikati i nešto tamno,

onoliko tamno koliko je nužno da se uspostavi ravnoteža s mojim strahovima, snažnim koliko

i moja maštanja o ženidbi - na primjer, kakvu stravičnu ribu na dnu Bospora, kako čitatelj koji

266

prati našu pustolovinu u jednom trenu ne bi pomislio da mu je predočena u ružičastu svjetlu.

DRUGI naš crtež mora uključivati sve potankosti svojstvene detaljnim i kompozicijski

dobro napravljenim crtežima majstora Behzada, koje prikazuju carske palače, dvorske divane,

prijeme franačkih poklisara, unutrašnjost prenapučenih kuća, tj. komiku i ironiju sadržanu u

crtežu. Naime, u jednome kutu mora biti naslikan kadija s uzdignutom rukom i gestom

odlučna odbijanja, kao da meni i mitu koje mu pružam kaže «Stani!», dok drugom rukom

stidljivo gura u džep moje venecijanske dukate; istodobno će se i budući ishod tog mita

pojaviti na istom crtežu: namjesto uskudarskoga kadije treba narisati njegova šafiitskoga

zamjenika Šahap-efendiju, kako sjedi. Predočiti uzastopne događaje na jednom te istom crtežu

kao da su istodobni mogu samo oštroumni iluminatori pomoću lukavstva koje se očituje u

rasporedu brojnih detalja na njoj. Tako će, primjerice, oko koje najprije ugleda mito što ga

pružam - čak i ako ne pročita našu priču - shvatiti da je osoba koja na slici sjedi na kadijinu

minderu zapravo kadijin zamjenik te da je kadija, kad sam mu u džep spustio dva

venecijanska dukata, ustupio svoje mjesto svome šafiitskom zamjeniku, kako bi taj Šekuri dao

razvod.

I TREĆI bi crtež morao prikazivati isti prizor, no ovaj put zidove bi trebalo oslikati

kineskim ornamentima, čije gusto isprepletene grane još više priječe prolaz; potom te

ornamente obojiti tamnijim bojama, a nad kadijinim zamjenikom narisati uzburkane i šarene

oblake te time dati do znanja da se u našoj priči radi o nekoj nečasnoj igri. Imam i njegov brat,

koji na crtežu moraju biti skupa iako pred kadijina zamjenika izlaze odvojeno, svjedoče o

tome kako se muž tužne Šekure već pune četiri godine ne vraća iz rata; kako jadna Šekura -

budući da muž ne skrbi za nju - živi u siromaštvu; da su njezina dva siročića uplakana i

gladna; da nema prosca koji bi tim siročićima bio poočim jer se još uvijek smatra udanom; da

se čak - jer je udana - ne može ni zadužiti bez muževa dopuštenja; i obojica su u svjedočenju

267

tako uvjerljivi da bi je čak i uplakani gluhi zidovi istoga trena otpustili iz braka, samo kadijin

zamjenik kamena srca i ne haje za to, nego pita tko je Šekurin staratelj. Nakon kratkoga

kolebanja istupih i rekoh da je njezin uvaženi otac, koji je našemu Padišahu bio u službi čauša

i carskog izaslanika, živ.»

«Ni u kom joj slučaju ne mogu dati razvod dok se on ne pojavi na sudu», veli

zamjenik.

Ovaj put, sav unezvjeren, pojasnih mu kako se moj gospodin tetak na bolesničkoj

postelji rastaje s dušom i kako moli Allaha da mu kći dobije razvod prije negoli umre te da ga

ja u toj stvari zastupam na sudu.

«Pa što ako i dobije razvod?», upita kadijin zamjenik. «Zašto netko na samrti toliko

želi da mu se kći razvede od čovjeka kojemu se zapravo u ratu gubi svaki trag? Ha, čekaj!

Ako je njegovoj kćeri iskrsla kakva dobra prilika, kakav pouzdan kandidat za zeta, onda ga

mogu razumjeti, jer nakon toga može mirno umrijeti.»

«Iskrsnuo je, gospodine zamjeniče», rekoh.

«Tko?»

«Ja.»

«Kako je to moguće! Pa ti si zastupnik njezina skrbnika!», reče kadijin zamjenik.

«Čime se baviš?»

«U istočnim provincijama kod paša sam radio tajničke poslove, vodio vilajetske

kancelarije i bio pomoćnik u financijama. Napisao sam jednu povijest ratova s Perzijom, koju

ću uručiti našemu Padišahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminatorsku umjetnost. Već

dvadeset godina umirem za tom djevojkom.»

268

«Jeste li u rodu?»

Osjetio sam kako me pred kadijinim zamjenikom obuzima stid što sam se neočekivano

našao u situaciji da ga molim i ponižavam se pred njim, što u jednome času moram pred njega

podastrijeti svoj život kao kakvu razgolićenu i posve banalnu stvar; toliki stid da sam zašutio.

«Odgovori namjesto da crveniš kao rak! Inače joj ne dam razvod.»

«Ona je kći moje tetke.»

«Hmmm, shvaćam. Hoćeš li je moći zadovoljiti?»

To je pitanje popratio jednim prostačkim pokretom ruke. Neka iluminator ne prikazuje

ružnoću takva postupka. Dovoljno je da pokaže u kojoj sam mjeri bio pocrvenio u licu.

«Pristojno zarađujem.»

«Budući da pripadam šafiitskome učenju, ništa ne proturječi Svetoj knjizi i mojoj vjeri

da nesretnoj Šekuri, čiji se muž već četiri godine nije vratio iz rata, dadem razvod», rekao je

kadijin zamjenik. «Dajem joj razvod. Da joj se muž i vrati iz rata, više ne bi polagao nikakvo

pravo na nju.»

Crtež nakon ovog, ČETVRTI po redu, treba prikazati kako kadijin zamjenik

poslušnom vojskom slovâ koje uz pomoć crne tinte raspoređuje po papiru, upisuje u protokol

presudu o razvodu braka i kako mi pruža ovjeren papir na kojem stoji da je moja mila Šekura

napokon postala udovicom te da nema nikakve zapreke da se odmah ponovo uda. Unutarnji

bljesak sreće koju sam u tom trenu osjetio ne može se izraziti ni bojenjem zidova sudnice u

crveno, ni iscrtavanjem krvavocrvenoga okvira oko slike. Probivši se žurnim korakom kroz

gomilu drugih muškaraca i lažnih svjedoka okupljenih pred kadijinim vratima, koji su se

sjatili sa svih strana da bi dobili razvod za svoje sestre i kćeri, krenuo sam put kuće.

269

Kad sam preplovio Bospor i uspeo se u četvrt Jakuti, otarasio sam se pronicljivoga

imama (koji je bio voljan i vjenčati nas) i njegova brata. Budući da sam znao da mi svaki

prolaznik na ulici u potaji smišlja podvale i smicalice – jer su odreda bili ljubomorni zbog

nevjerojatne sreće koja mi se smiješila - trčao sam sve do Šekurine ulice. Otkud nesretne

vrane znaju da je unutra mrtvac pa tako raspoloženo skakuću po krovnom crijepu? To da

nisam do kraja mogao ožaliti tetka, pa čak ni zaplakati za njim, pogađalo me je duboko u srce,

ali sam, unatoč svemu, po čvrsto zatvorenim kapcima na prozorima i vratima kuće, po tišini,

čak i po stablu nara, odmah zaključio da sve ide svojim tokom.

U međuvremenu ste vjerojatno primijetili da postupam intuitivno i jako brzopleto.

Zgrabio sam jedan kamen s ulice i bacio ga u vrata, ali - bio je to promašaj. Bacio sam još

jedan kamen, pao je na krov. U bijesu, zasuo sam kuću kišom kamenja, kadli se otvori jedan

prozor. Bio je to onaj na drugome katu, na kojemu sam, prije četiri dana, u srijedu, kroz

narove grane, prvi put ugledao Šekuru. Na prozoru se ukaza Orhan. Kroz otvore prozorskih

kapaka čuo sam Šekurin glas kako ga grdi, potom sam ugledao i nju. Puni nade moja ljepotica

i ja izmijenismo kratke poglede. Kako je samo bila mila, kako lijepa! Napravila je pokret koji

se mogao protumačiti kao «Pričekaj!» te zatvorila prozor.

Do večeri je bilo još dosta vremena. U pustome vrtu čekao sam s nadom, diveći se

ljepoti svijeta, stabala, blatnjave ulice. Nije prošlo mnogo kad stiže Hajrija, obučena i

pokrivena pečom kao da nije robinja, nego kakva gospođa. Povukosmo se iza smokvinih

stabala ne približavajući se jedno drugom.

«Sve se odvija kako treba», rekao sam. Pokazao sam joj papir koji sam dobio od

kadije. «Šekura je dobila rastavu braka.» Htjedoh reći: «Sada ću iz susjedne mahale dovesti

jednog imama», ali se brzo ispravih te rekoh: «Imam stiže. Neka Šekura bude spremna.»

«Gospođa Šekura želi svatove, pa makar bili i malobrojni, želi da dođu susjedi iz

270

četvrti, da ih se počasti svadbenim jelom. Skuhale smo u kazanu pilav s bademima i suhim

marelicama.»

Možda bi i dalje oduševljeno pričala što su sve skuhale, ali sam je prekinuo. «Ako se

svadba toliko iskomplicira», rekoh, «stići će vijest i do Hasana i njegovih ljudi. Mogli bi

banuti nepozvani, izazvati bruku i učiniti brak ništavnim, a mi im ništa ne možemo. Otišao bi

sav trud uludo. Moramo se čuvati ne samo tog Hasana i svekra nego i vraga koji je ubio našeg

tetak-efendiju. Zar se ne bojite?»

«Kako se ne bismo bojali!», reče i zaplaka.

«Nikome nećeš ništa kazati», rekoh. «Obucite tetku noćnu košulju, namjestite mu

postelju i položite ga na nju kao da je bolestan, a ne mrtav; uz uzglavlje mu stavite čaše,

sirupe, zatvorite prozorske kapke. Neka u sobi ne bude svjetiljke; tako će na vjenčanju

Šekurin otac moći biti njezin staratelj. Svatovi ne dolaze u obzir, u zadnji čas pozvat ćete

četiri-pet susjeda, samo toliko. Kad ih budete pozivale, reći ćete im da je to posljednja želja

gospodina tetka... Ovo će biti tužna, a ne sretna svadba. Ako ne budemo dorasli zadatku,

uništit će nas, a i tebe će kazniti, shvaćaš li?»

Plačući, kimnula je glavom. Rekao sam joj da ću uzjahati svoga bijelog konja,

pokupiti svjedoke i ubrzo stići kući, neka Šekura bude spremna; rekao sam da ću nakon

vjenčanja gospodar kuće biti ja te da istoga trena idem brijaču da me obrije.

Sve to uopće nisam bio ranije isplanirao. Padalo mi je na um dok sam govorio i - kao

što mi se događalo i u nekim bitkama - vjerovao sam da sam rob kojega njegov gospodar

Allah jako voli i štiti, da me On čuva i da će zbog toga sve teći planiranim tokom. Osjetite li u

sebi jedanput to povjerenje i tu predanost Njemu, učinit ćete sve što vam padne na pamet i što

vam srce poželi, i sve će se to pokazati ispravnim.

271

Prošao sam četiri ulice od Jakuta do Zlatnoga roga te u susjednoj četvrti, u blatnjavu

dvorištu, pronašao crnobradog i dobrodušnog imama Jasin-pašine džamije, kako s drškom

metle u ruci tjera nasrtljive pse. Izložio sam mu svoj problem: da Allah poziva k sebi moga

tetka, da ćemo se - po njegovoj posljednjoj želji – vjenčati ja i njegova kći te da se ona,

odlukom uskudarskoga kadije, danas razvela od muža koji se nije vratio iz rata. Na imamov

prigovor da po šerijatskome propisu razvedena žena mora pričekati mjesec dana da bi se

ponovo mogla udati, odgovorio sam da nema nikakve bojazni da bi žena mogla biti trudna jer

joj se bivši muž nije pojavljivao već četiri godine i da joj je uskudarski kadija baš s tim

obrazloženjem jutros i dao razvod te sam mu pokazao kadijinu potvrdu. Kazao sam: imam-

efendija može biti siguran da ne postoji ništa što priječi taj brak; dobro, s mladenkom sam u

krvnome srodstvu, ali to da je ona kći moje tete - to nije smetnja braku. Njezin je prijašnji

brak konačno gotov, a među nama nema razlike ni u vjeri, ni u statusu, ni u imovnome stanju.

Ako primi dukate koje mu unaprijed dajem i obavi vjenčanje javno, pred očima cijele mahale,

učinit će dobro i bogougodno djelo i glede udovičinih siročića. Voli li imam-efendija pilav s

bademima i suhim marelicama?

Voli, rekao je, ali mu je pogled još uvijek bio uperen prema psima na dvorišnim

vratima. Potom je uzeo zlatnike. Obući će odoru za vjenčanja, malko dotjerati bradu, kosu i

kavuk te doći obaviti vjenčanje. Upitao je za kuću, objasnio sam mu gdje se nalazi.

Koliko god da sam grozničavo požurivao vjenčanje o kojemu maštam već dvanaest

godina, što bi moglo biti prirodnije od toga da mladoženja zaboravi svekolika uzbuđenja i

opasnosti i svoje svadbeno dotjerivanje prepusti mekim rukama nekoga brijača i ugodnome

ćaskanju s njim? Brijačnica u koju su me noge sáme odnijele nalazila se u istoj ulici u kojoj i

ruševna kuća na Aksaraju (ona koju su moj pokojni tetak, moja teta i lijepa Šekura napustili

mnogo godina nakon završetka našega djetinjstva), na strani do čaršije. Brijač s kojim sam se

272

susreo prije pet dana – to jest na dan moga povratka ovamo nakon dugogodišnjega izbivanja –

ovaj me put zagrlio kad sam ušao i, namjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih

dvanaest godina, kao svaki pravi stambolski brijač odmah je poveo razgovor o najnovijim

mahalskim glasinama i o onome mjestu kamo ćemo svi otići na koncu smislenoga putovanja

što se zove život.

Ne mogu reći kako mi se činilo da sam tu bio prije dvanaest dana, a ne dvanaest

godina. Majstor je već bio ostario i, kako se to već dalo vidjeti po britvi koja je u njegovim

rukama, išaranim staračkim pjegama, drhtavo plesala po mome obrazu, prekomjerno se odao

piću. Stoga je k sebi uzeo jednoga šegrta ružičaste puti, lijepih usana i zelenih očiju, koji je s

divljenjem gledao u svoga majstora. U usporedbi sa stanjem od prije dvanaest godina, u radnji

su vladali red i čistoća. Kantica za vodu, iz čije je slavine, smještene pri dnu, pažljivo natočio

nešto tople vode, oprao mi kosu i umio me, visjela je pričvršćena novim lancem za strop.

Njegovi široki stari lavori bili su pokositreni, mangala čista, bez hrđe, a njegove britve s

drškom od ahata bile su oštre. Na sebi je imao besprijekorno čistu pregaču od svilene tkanine,

za što inače, prije dvanaest godina, nije imao volje. Pomislio sam kako je i u radnji i kod

samoga majstora zavladao red tek kad je uzeo tog, za svoje godine izraslog, krhkog i

gracioznog šegrta, a potom sam se prepustio užicima brijanja što su mirisali na ružinu vodicu

i toplu sapunicu, uljuljkan slatkim mislima o tome kako ženidba donosi nov poticaj i

blagostanje ne samo samčevu domu nego i njegovu poslu i radnji.

Koliko je vremena prošlo, ne znam. Opušten spretnim brijačevim prstima i toplinom

mangala koji je ugodno grijao malu radnju, bio sam zahvalan Svemogućem što je učinio da

mi život, neočekivano i bez ikakve naknade, nakon tolikih patnji, danas ponudi najveći dar.

Istodobno ispunjen dubokom radoznalošću - na kojoj li je to tajanstvenoj vagi uspostavljena

ravnoteža svijeta što ga je On stvorio? - i osjećajem tuge i sućuti prema tetku što je ležao

273

mrtav u kući kojoj ću malo kasnije postati gospodarom, upravo sam se spremao prenuti iz

posvemašnje obamrlosti, kad se na stalno otvorenim vratima brijačnice nešto pokrenu.

Okrenuh se i pogledah: Ševket!

Uzbuđeno, ali samopouzdano, pružao mi je neki papir. Ne kazavši mu ništa, a u

iščekivanju najgore vijesti, pročitao sam ga s hladnom jezom:

«Ne udajem se ako ne bude svatova. Šekura.»

Uhvatio sam Ševketa za ruku i nasilu ga posadio sebi u krilo. Poželio sam da svojoj

dragoj Šekuri mogu napisati: «Kako god zapovijedaš, ljubavi!», no što bi tražili pero i

mastionica kod nepismena brijača?! Stoga sam s obazrivom proračunatošću prošaputao na

Ševketovo uho neka kaže majci da pristajem. Šapatom sam ga upitao i kako mu je djed.

«Spava.»

Sad shvaćam: i vi i Ševket sumnjičite me za tetkovu smrt (dakako, Ševket sumnja u

druge stvari). Žalosno! Poljubio sam ga protiv njegove volje. Otišao je ne pokazavši prema

meni ni najmanju naklonost. I na svadbi me je, svečano odjeven, gledao neprijateljski.

Budući da Šekura nije odlazila iz očinske kuće u mladoženjinu, nego sam ja kao

domazet dolazio u njezin dom, i svatovi su bili prilagođeni toj osobitoj situaciji. Dakako da

nisam bio u stanju - kao što su to mogli i činili drugi - svoje bogate prijatelje i rođake,

nagizdane i na konjima, dovesti do mladinih kućnih vrata. No ipak sam poveo sa sobom

dvojicu svojih prijatelja iz djetinjstva, koje sam susreo u proteklih šest dana po povratku u

Istambul (jedan od njih je, kao i ja, postao tajnik, a drugi je hamamdžija), te svoga dragog

brijača, čije su se oči ovlažile kad mi je još za brijanja poželio puno sreće; sâm sam uzjahao

bijeloga konja, kojega sam jahao od prvoga dana, te se na koncu nađosmo pred kućnim

vratima moje mile Šekure, kao da je iz ove hoćemo odvesti u neku drugu kuću, u neki drugi

274

život.

Hajriji, koja je otvorila vrata, dao sam bogatu napojnicu. Praćena plačem, jecajima,

uzdisajima (neka je žena vikala na djecu), vriscima i povicima «mašallah!», Šekura je izišla iz

kuće obučena u jarkocrvenu vjenčanicu i s blijedoružičastom pečom, koja joj je pokrivala

glavu i spuštala se do zemlje, i vješto uzjahala bijelog konja što smo ga za nju doveli. Kad

bubnjar i zurlaš, koje je u zadnji tren doveo brijač sažalivši se na me, zasviraše neku laganu

svatovsku koračnicu i krenuše pred nama, krenu i naša sirotinjska, tužna, ali ponosita

svatovska povorka.

Čim su se konji pomaknuli s mjesta, shvatio sam da je svadbena povorka dio Šekurina

ovjerena lukavstva, koje je bila smislila da bi svoje vjenčanje postavila na čvrste noge. Budući

da se, zahvaljujući maloj svadbenoj povorci, naše vjenčanje moglo smatrati oglašenim, pa

makar i u zadnjemu trenu, te da je na taj način od svih prisutnih i cijele četvrti zapravo bilo

iznuđeno njegovo priznanje, svi će se mogući prigovori na njegovu pravnu valjanost smatrati

neuvjerljivim. S druge strane, i nesuspregnuto razglašavanje našega vjenčanja, kao i

demonstrativno priređivanje svadbe kao da želimo izazvati neprijatelje - Šekurina bivšega

muža i njegovu obitelj, već je na samome početku ugrožavalo cijelu stvar. Da su mene pitali,

oženio bih se Šekurom potajice; ne kazujući nikome baš ništa, ne priređujući nikakvu svadbu,

postao bih njezin muž i kasnije branio naš brak.

Dok sam jahao ulicama na čelu svadbene povorke, na svome hirovitu bijelcu kao iz

bajke, pogled bi mi kliznuo u kakvu sporednu uličicu ili u neko mračno dvorište, ustrašeno

tražeći Hasana i njegove ljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio sam starce i odrasle

muškarce iz mahale koji su zastajkivali pred vratima i podno zidova i, ne shvaćajući posve što

se to dešava, ali ne pokazujući ni nepoštovanje prema nama, promatrali našu čudnu svadbenu

povorku, kao i strance koji su se zaustavljali i pozdravljali nas. Po raspoloženju trgovca

275

voćem i povrćem (ne udaljavajući se previše od svojih šarenih dunja, mrkava i jabuka na

maloj tržnici, na koju smo izbili i ne htijući, s nama je prešao nekoliko koraka ponavljajući

«mašallah!»), po načinu na koji se smješkao tužni trgovac namirnicama, po odobravajućim

pogledima pekara koji je svome šegrtu dao strugati zagorjele pogače, po svemu tome odmah

mi je sinulo da je Šekura majstorski osmislila mrežu ispletenu od tajnih poruka i glasina te da

su se njezin razvod i udaja za mene u kratku vremenu pročuli u četvrti i naišli na odobravanje.

Unatoč tomu bio sam pripravan u svakom trenu odgovoriti na kakav neukusan i neočekivan

napad, čak i na dobacivanje, na ružnu riječ. Zbog toga nisam bio kivan na gomilu djece koja

su, dok smo napuštali trg, vičući, vrišteći i šaleći se, trčala za nama moleći sitniš; po

osmijesima žena koje sam nazirao kroz odškrinute prozore, kroz prozorske kapke i rešetke,

shvaćao sam da nas radost, buka i gužva koju ta djeca prave štiti i podržava.

Moj je pogled bio netremice uperen u put kojim se, na koncu, Svevišnjemu hvala,

uputila svadbena povorka i koji je, krivudajući, vodio natrag prema kući, odakle smo i bili

krenuli; ali, moje je srce bilo uz Šekuru, uz njezinu tugu. Njezina zla kob nije bila u tome što

se morala udati istoga dana kad joj je otac ubijen; ono zbog čega sam je žalio bila je njezina

jednostavna i sirotinjska svadba. Mojoj bi Šekuri dolikovali konji sa srebrnom opremom, s

bogato urešenim sedlima i jahačima odjevenim u samurovu kožu, svilu i zlatom protkano

sukno; dolikovala bi joj povorka od koje stotine konja i konjskih zaprega što vuku darove i

djevojačku opremu, i brojne pašine kćeri i sultanije iza te povorke, i još mnoštvo postarijih

haremskih dama koje bi, sjedeći u kolima, pričale o raskoši prohujalih vremena. Međutim,

Šekura nad sobom nije imala ni baldahin od krvavocrvene svile, koji su razmatali iznad svake

bogate djevojke da bi je na njezinoj svadbi zaštitili od urokljivih očiju, i koji su na štapovima

nosila četvorica slugu s četiriju strana njezina konja; jednako kao ni sluškinju koja bi išla pred

njom gizdavo noseći velike svadbene svijeće urešene voćem, zlatnim i srebrnim listovima,

blještavim lametama i kamenčićima, i ukrasno stablo od srebra. Budući da ni sami nisu

276

osjećali poštovanje prema svadbenoj povorci, bubnjar i svirač na zurli svakoga su časa

prekidali svirku; a kako ispred nas nije išao baš nitko tko bi opominjao prolaznike da se

sklone jer dolazi mladenka, naša se svadbena povorka miješala sa svjetinom na tržnici i

sluškinjama koje su na trgu s česme lijevale vodu u posude, i zbog svega toga osjećao sam

više duboku tugu, koja mi je umalo natjerala suze na oči, negoli stid što me polako obuzimao.

Kad sam se, na povratku kući, u jednome trenu na svome odvažnom konju osvrnuo i pogledao

Šekuru, shvatio sam da se ona ispod ružičaste koprene i krvavocrvene peče ne uzrujava zbog

neimaštine koju nipošto nije zaslužila, nego osjeća olakšanje jer se kružni put svadbene

povorke završio bez nesreće i nevolje te i ja napokon odahnuh. Na koncu sam, pokretima koje

čine svi mladoženje, skinuo s konja svoju prelijepu mladenku, s kojom ću se malo poslije

vjenčati, uzeo je pod ruku te iz kese koju sam ranije bio pripremio, laganim pokretima - da bi

me svatko mogao pratiti i zabavljati se - u pregrštima posipao srebrne novčiće po njoj. Dok su

se djeca, koja su se cijelo vrijeme prolaska te tužne povorke motala oko nas, otimala za

novčiće, Šekura i ja najprije smo ušli u dvorište, prešli popločani hodnik i stupili u kuću, gdje

nas je, užasnute, skupa s toplinom zapahnuo teški vonj mrtva tijela.

Kad sam vidio da se i svatovi, raspoređujući se po kući, ponašaju kao da tog zadaha i

nema, jednako kao i starci, žene i djeca koji su već otprije bili tu (iz jednoga ugla Orhan me

sumnjičavo promatrao), na koncu kao i Šekura, u jednome trenu obuze me sumnja; ali, bio

sam siguran da se ipak varam jer sam u ustima, u nosnoj šupljini, u plućima već otprije

osjećao snažan i zagušujući vonj mrtvih tjelesa što su u razderanoj odjeći, bez obuće, čizama i

remenja – to je bilo skinuto i odneseno – ležala po bojištima raspadajući se na suncu i čija su

lica, oči i usne bili hrana i vuku i ptici.

Dolje u kuhinji upitao sam Hajriju gdje se nalazi tetak-efendija i kako to da cijela kuća

tako zaudara. Rekao sam joj da bi zbog toga cijela stvar mogla biti otkrivena. Sve to nisam

277

izgovorio normalnim glasom, nego sam promrmljao u bunilu. Pritom mi je sinulo kroz glavu

da s Hajrijom prvi put razgovaram kao njezin gospodar.

«Namjestile smo ležaj kako ste zapovjedili, obukle mu noćnu košulju, pokrile ga

jorganom i uz uzglavlje mu stavile čaše i sirupe. Ako zaudara, onda je to zbog mangala u

sobi», odgovorila je plačući.

Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je cvrčalo pečenje od ovčetine. Po njezinu

plaču osjetio sam da ju je tetak-efendija noću primao k sebi u postelju, ali sam se kasnije

zastidio te pomisli. Ester, koja je mirno i samouvjereno sjedila u uglu kuhinje, progutala je

zalogaj u ustima i ustala.

«Usreći Šekuru», rekla je. «Znaj je cijeniti.»

U sebi sam začuo svirku ûda, koju sam već bio čuo dok sam šetao ulicama prvoga

dana po povratku u Istambul, ali je u harmoniji sad bilo više života negoli tuge. I kasnije, u

polutamnoj sobi gdje je ležao moj tetak u noćnoj košulji, dok je imam-efendija obavljao obred

Šekurina i moga vjenčanja, u meni je odzvanjala skladna harmonija iste glazbe.

Budući da je Hajrija najprije hitro prozračila sobu, a svjetiljku dobro smjestila u jedan

kut koji je pravio sjenu, nije se moglo primijetiti da moj tetak, odjeven u noćnu košulju, nije

bolestan, nego mrtav. Stoga je na vjenčanju mogao biti prihvaćen kao Šekurin staratelj, a

svjedoci su bili moj prijatelj brijač i jedan lukavi starac iz mahale. Budući da se tijekom

ceremonije, koja se završila imamovim dobrim željama, savjetima i molitvom prisutnih, jedan

drugi pametnjaković, zabrinut za tetkovo zdravlje, sumnjičavo pokušao nagnuti prema

pokojniku, skočio sam s mjesta čim je imam završio vjenčanje, primio tetkovu zgrčenu ruku i

svom snagom povikao: «Budite bez brige, dragi moj tetak-efendijo! Sve ću učiniti da Šekura i

djeca budu i siti i obučeni i da živimo u slozi i ljubavi!»

278

Potom sam se nagnuo, kao da mi tetak s uzglavlja svoje bolesničke postelje pokušava

šapatom nešto kazati te svoje uho pažljivo i s poštovanjem prislonio na njegova usta. I kao što

mi, mladi uzorna kućnog odgoja, kad se u pravome času nađemo uz kakva jako uvažena

starca, pozorno - kao da pijemo čarobni eliksir - saslušamo dva-tri savjeta proistekla iz

njegovog cjelog životnog iskustva, eto, tako sam i ja rastvorio četvere oči i uši praveći se da

slušam tetka. Imam-efendija i starac iz mahale uputili su mi poglede odobravanja i uvažavanja

moje vjernosti i beskrajne odanosti jer slušam savjete koje mi s bolesničke postelje šapatom

daje punac na samrti. Nadam se da nitko više ne misli da su u ubojstvo moga tetka umiješani

moji prsti.

Gostima u sobi rekao sam da siroti bolesnik želi ostati nasamo. Začas su napustili sobu

i dok su prelazili u bočnu prostoriju u kojoj su se okupljali muškarci da bi jeli Hajrijin pilav i

pečenu janjetinu (sad sam i ja brkao zadah mrtva tijela s mirisom majčine dušice, kima i

pečene janjetine), ja sam izišao u predsoblje i kao svaki muškarac koji se u vlastitoj kući kreće

rastresen i zabrinut, nesmotreno otvorio vrata Hajrijine sobe i isto tako nesmotreno ušao u nju

i, ne obazirući se na žene užasnute prisutnošću muškarca koji se nenadano našao među njima,

milo pogledao Šekuru, čije su se oči nasmiješile kad me ugledala, te joj rekao:

«Otac te zove, Šekura, vjenčani smo, poljubit ćeš mu ruku.»

Nekolicina žena iz mahale, koje je Šekura u zadnji tren pozvala da bi vjenčanje učinila

javnim, te mlade djevojke za koje sam pretpostavio da su rođakinje jer im se iz očiju čitala

odanost, užurbano su se dotjerivale i, pretvarajući se da pokrivaju lica, odmjeravale me

pogledima od glave do pete i dugo ispitivački promatrale.

Mnogo kasnije gomila je uzvanika objedovala, smazala orahe, bademe, voćni žele,

lizalice i bombone s klinčićima te se razišla nedugo nakon večernje molitve. Šekurini česti

napadi plača i mrzovolje te dječja svađa bili su pokvarili raspoloženje u ženskoj sobi. A među

279

nama muškarcima moja krajnja suzdržanost spram susjedskih šala na račun moje prve bračne

noći i moja šutljiva potištenost protumačeni su kao tuga zbog punčeve bolesti. U svoj toj muci

najdublje mi se urezalo u pamćenje da smo se Šekura i ja prije jela popeli u tetkovu sobu da

mu poljubimo ruku te da smo, ostavši nasamo, oboje s nehinjenim poštovanjem najprije

poljubili mrtvačevu hladnu i zgrčenu ruku, a potom se povukli u jedan mračni kut sobe i

ljubili se strasno kao da gasimo smrtnu žeđ. Na vrelom jeziku moje žene, što sam ga vješto

uzeo u usta, osjećao se okus bombona s aromom klinčića, koje su djeca neprestano jela.

280

(34) Ja, Šekura

Kad su posljednji uzvanici naše tužne svadbe navukli obuću, umotali se, pokrili glave i

potjerali djecu koja su si u usta ubacivala zadnje bombone te izišli na dvorišna vrata,

zavladala je duga tišina. Svi smo bili u dvorištu i osim kljucanja jednog vrapca, koji je iz

dopola napunjenog vjedra na bunaru oprezno pio vodu, nije se čuo ni najmanji šum. Kad se i

ta ptica, na čijoj se glavici osvijetljenoj kuhinjskom vatrom presijavalo kratko perje, u jednom

trenu izgubila u tami, s bolom sam postala svjesna da u našoj praznoj, u noć utonuloj kući,

gore, u postelji moga oca, leži mrtvac.

«Djeco, dođite časkom ovamo!», rekla sam kasnije Orhanu i Ševketu tonom koji, što

im je već bilo poznato, koristim kad želim nešto važno objaviti.

Došli su.

«Od sada je Kara vaš otac. Poljubite mu ruku.»

Poljubili su mu ruku tiho i poslušno. «Kako se ocu izražava poslušnost, kako se

pozorno sluša što on govori gledajući ga ravno u oči i kako se u njega može imati beskrajno

puno pouzdanja - sve to moji nesretni siročići, jer su odrastali bez oca, uopće ne znaju»,

kazala sam Kari. «Ako zbog toga iskažu nepoštovanje prema tebi, ako budu zazirali od tebe,

ako se budu ponašali nedoraslo i djetinjasto, znam da ćeš ih najprije blagonaklono gledati i da

ćeš to pripisati tomu što su odrastali ne oca vidjevši ni jedanput i da ga se uopće i ne sjećaju.»

«Ja se sjećam oca», rekao je Ševket.

«Psst... Slušaj!», rekla sam. «Odsad je za vas Karina riječ iznad moje.» Okrenula sam

se Kari: «Ako te ne budu slušali i poštivali, ako budu i najmanje bezobrazni, razmaženi i

281

neodgojeni, tad ih opomeni, ali im oprosti», rekla sam zauzdavši se da u zadnjem trenu ne

spomenem batine, koje su mi već bile na vrh jezika. «Mjesto koje ja zauzimam u tvome srcu

mora biti i njihovo mjesto.»

«Gospođo Šekura, oženio sam se ne samo da bih bio tvoj muž nego i otac ovim

dragim siročićima», rekao je Kara.

«Jeste li čuli?»

«Ne lišavaj nas nikad svoje svjetlosti, Allahu, Gospodaru moj!», oglasila se Hajrija iz

kuta. «Čuvaj nas od svakojakog zla, Gospodaru moj!»

«Čuli ste, zar ne?», upitala sam. «Bravo, dobri moji sinovi! Budući da vas je tako

zavolio, vaš otac će vam, čak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegova dopuštenja, opet

oprostiti.»

«Oprostit ću im i kasnije», rekao je Kara.

«Ali, ako i treći put naprave ono što si im zabranio... Tad su zaslužili svoje», kazala

sam. «Jeste li razumjeli? Vaš se novi otac, Kara, vratio iz ratova – gnjeva Allahova – u koje je

otišao vaš pokojni otac da se nikada više ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od svih groznih

bitaka; stoga je jako strog. Djed ih je razmazio, dopustio im je da mu se popnu na glavu. Sad

vam je djed jako bolestan.»

«Želim ići djedu», rekao je Ševket.

«Ako ne budete poslušni, Kara će vas uvjeriti da je batina izišla iz raja. Tad vas ni djed

više neće moći spasiti iz Karinih ruku, kao što vas je spašavao iz mojih. Ako ne želite izazvati

očev bijes, nemojte se više svađati jedan s drugim, dijelite sve među sobom, ne lažite,

redovito se molite, ne idite na spavanje prije nego naizust naučite svoju zadaću, ne govorite

282

Hajriji ružne stvari i ne sprdajte se s njom. Je li jasno?»

Kara se sagnuo i zgrabio Orhana u naručje, ali se Ševket nije primaknuo. U jednom

času poželjela sam ga prigrliti i zaplakati. Moj jadni i tužni siročiću, siroti moj Ševkete, kako

si sâm na ovome velikom svijetu! Na trenutak mi se učinilo da sam i sáma nedoraslo dijete,

kao Ševket, da sam dijete posve samo na ovome svijetu; a kad su mi se u glavi ispreplela

Ševketova i moja vlastita bespomoćnost, osjetila sam jezu. Jer, pomislila sam na svoje

djetinjstvo: na to da sam i ja sjedila u krilu svoga dragoga oca kao sad Orhan u Karinom, ali

da sam tamo uživala, dok je Orhan tek privremeno tu, kao plod koji se nije navikao na svoje

stablo. Sjetila sam se koliko sam se jako privijala uz oca te kako smo se stalno njuškali kao

psi. Umalo nisam zaplakala, ali sam se suspregnula i, mada mi to uopće nije ni bilo na pameti,

rekla:

«Hajde, kažite Kari ‘oče’!»

Kako je samo hladna bila noć i kako tiho naše dvorište! Negdje jako daleko tužno su

lajali psi. Proteklo je još malo vremena, tišina se neprimjetno bila rastvorila i procvjetala kao

kakav crni cvijet.

«No, dobro, djeco», rekla sam dosta kasnije. «Uđimo u kuću, da sve svi skupa ovdje

ne bismo prehladili.»

Ne samo ja i Kara, kao kakvi mladenci koji se nakon svadbe boje ostati nasamo, nego i

djeca, Hajrija, svi mi ušli smo oklijevajući kao da ulazimo u mračnu kuću nekog tuđinca.

Unutra se osjećao zadah moga oca, ali to kao da nitko nije primjećivao. Dok smo se tiho

penjali stubištem, sjene što su ih na strop bacale svijeće u našim rukama neprestano su

kružile, preplitale se jedna s drugom i svakog časa rasle i smanjivale se, ali mi se ipak činilo

da mi se sve to prvi put događa. Gore, u predsoblju, upravo kad smo skidali cipele, oglasio se

283

Ševket:

«Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?»

«Maloprije sam provirila», rekla je Hajrija. «Tvoj djed ima takve bolove, tako mu je

slabo da su, izgleda, zli duhovi poprilično ovladali njime; a i cijelo mu tijelo gori u vrućici.

Uđite u svoju sobu da vam prostrem postelju.»

I već ih je obojicu ugurala u sobu. Namiještajući postelje, sterući plahte i raskriljujući

jorgane, govorila je o svemu što je uzimala u ruke kao o jedinstvenom i neponovljivom čudu,

kao da je spavati ovdje, ove ponoći, u toploj sobi, na tim čistim plahtama i pod toplim

perjanim jorganima, isto što i spavati u padišahovu dvorcu.

«Hajrija, ispričaj nam priču», rekao je Orhan sa svoje noćne posude.

«Živio nekoć jedan plavi čovjek,» počela je Hajrija. «A njegov je najbolji prijatelj bio

jedan zao džin.»

«Zašto je čovjek bio plav?», upitao je Orhan.

«Zaboga, Hajrija,» rekla sam, «ne pričaj barem večeras priče o džinima, vilama i

sablastima!»

«A zašto ne bi pričala?», upita Ševket. «Majko, kad zaspimo, hoćeš li se ti izvući iz

postelje i otići djedu?»

«Vaš je djed, Allah ga sačuvao, jako bolestan», rekla sam. «Naravno, svake ću večeri

ići k njemu da vidim kako mu je. A potom se ionako vraćam k vama u postelju!»

«Neka Hajrija ide k djedu», rekao je Ševket. «Zar se Hajrija noću ne brine za djeda?»

«Jesi li završio?», upita Hajrija Orhana. Dok mu je gazom brisala guzu – Orhanovo

284

lice bilo je poprimilo onaj blaženi izraz - bacila je oko na noćnu posudu i kao da se namrštila

stoga što je količinu u njoj smatrala nedovoljnom, a ne zbog smrada.

«Hajrija,» rekla sam, «isprazni posudu i vrati je nazad. Da Ševket noću ne bi izlazio iz

sobe.»

«A zašto da ne izlazim?», upitao je Ševket. «Zašto Hajrija ne može pričati priče o

džinima i vilama?»

«Jer u kući ima džina, budalo!», odgovorio je Orhan onim glupavim optimizmom koji

sam viđala na njegovu licu češće nakon pražnjenja crijeva negoli kad ga je bilo strah.

«Ima li, majko?»

«Ako iziđete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti djeda, džin će vas pronaći.»

«Gdje će Kara namjestiti svoj ležaj?», upitao je Ševket. «Gdje će on večeras spavati?»

«Ja to ne znam», odgovorila sam. «Hajrija će mu namjestiti ležaj.»

«Majko, ti ćeš ipak spavati s nama, zar ne?», upitao je Ševket.

«Koliko to puta moram ponoviti? Spavat ću s vama kao i prije.»

«Stalno?»

Hajrija je izišla s posudom u ruci. Iz ormara sam izvadila preostalih devet crteža koje

sam bila sakrila - njih podli ubojica, koji je odnio samo zadnji crtež, nije bio ni dotakao - sjela

na ležaj i dugo ih gledala nastojeći pri svjetlu svjetiljke dokučiti tajnu skrivenu u njima.

Toliko su bili lijepi ti crteži, toliko lijepi da ih čovjek može gledati kao svoje vlastite, a već

zaboravljene uspomene; i što ih više gleda, ti crteži, kao i rukopis, počinju razgovarati s onim

tko ih gleda.

285

Razgledajući crteže, posve sam zaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegove lijepe

glave, koju je bio prislonio na moj nos, shvatila sam da i Orhan sa mnom promatra čudnu i

sumnjivu crvenu boju. I kao što to katkada biva, najednom sam dobila želju da izvadim dojku

i podojim ga. Nešto kasnije, dok se grozio crteža koji je prikazivao strašnu smrt te ubrzano

disao otpuhujući kroz svoje crvenkaste usne, došlo mi je u jednom trenu da ga pojedem.

«Pojest ću te, shvaćaš li?»

«Poškakljaj me, majko», rekao je bacivši se.

«Ustani s toga, ustani, životinjo!», proderala sam se i udarila mu pljusku. Jer, bio se

bacio na crteže. Pregledala sam ih. Ništa im se nije bilo dogodilo, samo se gornji bio malo

zgužvao, ali nezamjetno.

Kad se Hajrija vratila s praznom noćnom posudom, crteže sam sakupila. Upravo sam

bila krenula iz sobe van, kad Ševket zaviknu:

«Majko, kamo si krenula?»

«Doći ću.»

Prešla sam predsoblje, bilo je hladno kao led. Kara je sjedio u kutu, naspram praznoga

mindera moga oca, na istome mjestu na kojem je puna četiri dana s mojim ocem razgovarao o

slikarstvu, iluminaciji i perspektivi. Poredala sam crteže na stalak ispred njega, na minder i

pod. Soba osvijetljena svijećom u trenu se ispuni bojama; kao da je nekakva svjetlost,

nekakva toplina i zbunjujuća živost u jednome trenu sve oživila.

Dugo smo promatrali slike u tišini, s poštovanjem, ne pomičući se. Da smo samo

zatreptali, zrak koji je iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bi svjetlost svijeće te bi

se činilo da to trepću tajanstveni crteži moga oca. Je li značaj crteža porastao u mojim očima

286

stoga što sam ih smatrala uzrokom očeve smrti? Jesam li bila očarana neobičnošću tog konja,

neponovljivošću te crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice lutajućih derviša, ili sam

se samo bojala zločinca koji je zbog tih slika ubio moga oca, pa čak i neke druge ljude?

Nakon nekog vremena Kara i ja smo shvatili da smo šutjeli koliko zbog crteža, toliko i zbog

toga što smo se naše prve bračne noći našli sami u sobi te oboje poželjesmo progovoriti.

«Kad sutra ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac preminuo u snu», rekla

sam. I koliko god bilo točno to što sam kazala, moje riječi kao da nisu zvučale uvjerljivo.

«Sutra ujutro bit će sve kako treba», izgovorio je Kara istinu s onim čudnim

prizvukom u glasu, a da ni sam nije vjerovao u nju.

Kad je napravio neodređen pokret kako bi mi se približio, poželjela sam se privinuti uz

njega i rukama primiti njegovu glavu, kao što to činim i s djecom.

Utom začuh kako se otvaraju vrata očeve sobe te užasnuta skočih, otvorih vrata i

pogledah van. Naježena od straha, pri svjetlosti što se probijala u predsoblje ugledala sam

poluotvorena vrata očeve sobe. Izišla sam u predsoblje hladno kao led. Očeva je soba, zbog

mangala na kojem je još uvijek gorjela vatra, zaudarala na leš. Je li to Ševket dolazio ovamo

ili netko drugi? U oskudnoj svjetlosti mangala tijelo moga oca nepokretno je ležalo u noćnoj

košulji. Palo mi je na pamet kako sam mu katkada prije spavanja, dok bi čitao Kitab-ur Ruh,

znala kazati: «Laku noć, dragi moj oče!» Lagano se podižući uzeo bi mi iz ruke čašu i kazao:

«Tko te vodom napoji, tome nek' sve poteče u izobilju, ljepotice moja!», te bi me, kao i kad

sam bila dijete, poljubio u obraz i izbliza pogledao ravno u oči. Pogledala sam očevo strašno

lice i prepala se. S jedne strane, nisam željela gledati njegovo lice; s druge pak, željela sam

vidjeti u kojoj je mjeri postalo strašno, kao da me sam šejtan na to navodio.

Ispunjena strahom, tek sam se bila vratila u sobu s plavim vratima kad Kara nasrnu na

287

mene. Odgurnula sam ga, ali više zbog toga što nisam znala što činim negoli zbog ljutnje.

Hrvali smo se pri drhtavoj svjetlosti svijeće, ali to i nije bila prava borba, nego samo

oponašanje borbe. Uživali smo u tome da se sudaramo, da jedno drugome dodirujemo ruke,

noge, prsa. Zbrka u mojoj glavi sličila je duševnome stanju koje opisuje Nizami u svojoj

poemi Husrev i Širin. Je li Kara, koji je toliko čitao Nizamija, osjećao da sam i ja, baš kao i

Širin, govoreći mu: «Ne muči me, ne ljubi mi usne, ne čini mi to!», zapravo govorila «Učini

mi to!»?

«S tobom ne idem u istu postelju sve dok se ne pronađe onaj šejtan, dok se ne otkrije

ubojica moga oca», kazala sam.

Dok sam izlazila iz sobe kao da bježim, cijelu me obuzeo nekakav stid. Jer, to sam bila

izgovorila tako glasno da je odmah bilo jasno kako sam htjela da moje riječi čuju djeca i

Hajrija. I ne samo oni: kao da sam željela da moj vrisak čuju jadni moj otac i moj pokojni

muž, čije je tijelo odavno istrunulo i pretvorilo se u prah i pepeo u tko zna kojoj pustari.

Čim sam se vratila k djeci, Orhan je rekao: «Majko, Ševket je izlazio u predsoblje.»

«Jesi li izlazio?», upitala sam krenuvši da ga pljusnem po licu.

«Hajrija!», povikao je Ševket i stisnuo se uz nju.

«Nije izlazio», rekla je Hajrija. «Cijelo je vrijeme bio u sobi.»

Zbog iznenadna straha nisam joj mogla pogledati u oči. U trenu mi je bilo jasno da će

moja djeca nakon objave očeve smrti kod Hajrije tražiti utočište i spas od moje ljutnje i

povjeravati joj naše tajne, a ta će promućurna sluškinja iskoristiti priliku i pokušati zavladati

mnome. Pokušat će na me svaliti očevu smrt i skrbništvo nad djecom prenijeti na Hasana! Da,

učinit će to! I sva ta njezina bestidnost proizlazi iz toga što je spavala s mojim pokojnim

288

ocem. Zašto bih to više od vas krila? Naravno, radila je to. Prijazno sam joj se nasmiješila.

Potom sam uzela Ševketa u naručje i poljubila ga.

«Kazao sam da je Ševket izlazio u predsoblje», rekao je Orhan.

«Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u sredini, pa da vam ispričam priču o

bezrepom šakalu i crnome džinu.»

«Ali, rekla si Hajriji da ne priča priče o džinima», rekao je Ševket. «Zašto ih Hajrija

noćas ne može pričati?»

«Hoće li proći i kroz grad siročića?», upita Orhan.

«Proći će!», rekoh. «U tom gradu nijedno dijete neće imati ni oca ni majku. Hajrija, ti

siđi dolje i još jednom provjeri sva vrata. Mi ćemo zaspati usred priče.»

«Ja neću», rekao je Orhan.

«Gdje će Kara večeras spavati?», upitao je Ševket.

«U iluminatorskoj radionici», odgovorila sam. «Pribijte se dobro uz majku, pa da se

pod jorganom dobro ugrijemo. Kojemu su nožice tako hladne kao led?»

«Meni», rekao je Ševket. «Gdje će Hajrija spavati?»

Kad je, kao i obično, kratko vrijeme nakon što sam krenula pričati priču, Orhan utonuo

u san, stišala sam glas.

«Ti nećeš izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne, majko?», upitao je Ševket.

«Neću.»

Uistinu to i nisam namjeravala. Pošto je i Ševket zaspao, razmišljala sam kako je

289

zapravo velika sreća to što u prvoj bračnoj noći svoga drugoga braka mogu spavati zagrljena

sa svojim sinovima - kad je u kući k tomu još i zgodni, pametni i strasni muž - i s tom sam

mišlju i utonula u san. Kako sam se kasnije prisjetila, u tom zloslutnom i bespokojnom svijetu

između sna i jave najprije sam se razračunavala s ljutitim duhom svoga pokojnoga oca; potom

sam se borila da pobjegnem od utvare podloga ubojice, koji je i mene htio poslati k tom duhu,

ali je ubojica, strašniji i od duha moga oca, prateći me u stopu, stvarao nekakvu buku. U mom

je snu bacao kamenje na našu kuću. Pogodio je prozor, krov. Kasnije je gađao i vrata. Čak mi

se učinilo da ih i silom nastoji otvoriti. Kad je nakon toga taj zao duh ispustio nekakav plačan

glas nalik zavijanju ili stenjanju neke životinje koju ni s čim ne mogu usporediti, srce mi je

počelo udarati kao ludo.

Probudila sam se sva u znoju. Jesam li taj čudni glas čula u snu ili su ti zvuci doista

potekli iz same kuće pa su me zato i probudili? Kako to nisam mogla odgonetnuti, privila sam

se uz djecu i stala čekati ne mičući ni malim prstom. Upravo sam bila pomislila kako sam sve

te zvuke čula u snu, kad se iznova oglasi isto stenjanje. Istodobno, nešto se sruči u dvorište. Je

li i to kamen?

Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i nešto gore od toga: čula sam

kloparanje u kući. Gdje je Hajrija? U kojoj je sobi spavao Kara? Što je s tijelom moga oca?

Bože moj, čuvaj nas! Djeca su slatko spavala.

Da se to dogodilo prije moje udaje, digla bih se iz postelje i, trudeći se zagospodariti

situacijom kao muška glava u kući, pozvala bih na megdan džine i duhove. Sad sam se pak

samo pritajila i pribila uz djecu. Kao da na ovome svijetu nema žive duše; kao da nitko ni

meni ni djeci neće priskočiti u pomoć. Očekujući neko zlo pomolila sam se Allahu. Bila sam

sama kao i u svojim snovima. Čula sam da se otvaraju dvorišna vrata. Bila su to dvorišna

vrata ili... Da.

290

Ustala sam u trenu, nabacila na se feredžu prije nego sam i sáma pomislila što to radim

i izjurila van.

«Kara!», oglasila sam se šapatom s vrha stepenica.

Navukla sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijeća koju sam bila užgala na mangalu

ugasila se čim sam stupila na popločani dio dvorišta. Zapuhao je nekakav oštar vjetar, ali je

nebo bilo vedro. Kad su mi se oči privikle na tamu, vidjela sam da polumjesec dobro

osvjetljava dvorište. Bože moj! Dvorišna su vrata bila otvorena. Tresući se na hladnoći kao

prut stajala sam oduzeta.

Zašto nisam ponijela nož? U ruci nisam imala ni svijećnjak, čak ni komad daske.

Vidjela sam da su se na trenutak dvorišna vrata u tami pomaknula sama od sebe, ali, kao da

sam njihovu škripu čula mnogo kasnije, kad su se već bila zaustavila. Sjećam se da sam

pomislila: upravo kao u snu. Bila sam pribrana, ali nisam znala da hodam po dvorištu.

Kad se iz kuće začulo lupanje, činilo se kao da dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam

da se duša moga sirotog oca muči da iziđe iz tijela. Spoznaja da duša moga oca pati istodobno

mi je pričinila veliku bol i donijela olakšanje. Ako je moj otac uzrokom sve te buke, rekoh

sebi, tad se zbog toga ništa loše ne može dogoditi. S druge strane, rastuživala me patnja duše

koja se svim silama upinjala što prije napustiti tijelo i uzvisiti se, toliko da sam molila Allaha

da pomogne mome sirotome ocu. Pomisao da će duša moga oca zaštititi ne samo mene nego i

moju djecu, donijela mi je olakšanje. Ako je s druge strane dvorišnih vrata i sam đavo koji se

sprema u nečemu mi nauditi, neka se prepadne uznemirene očeve duše.

U istome trenu osjetila sam zabrinutost zbog pomisli da bi Kara mogao biti taj koji je

uznemirio oca. I da se moj otac upravo sprema nanijeti mu zlo. Gdje je Kara? U taj čas na

ulici, tik ispred dvorišnih vrata, ugledah Karu i zastadoh. S nekim je razgovarao.

291

Primijetila sam da netko iza stabala u praznome vrtu s druge strane ulice nešto govori

Kari. Kad sam taj glas povezala sa stenjanjem koje sam maloprije čula u krevetu, odmah sam

shvatila da je to Hasan. U njegovu se glasu osjećalo nekakvo preklinjanje, nekakav plač, ali

mu nije nedostajao ni prizvuk prijetnje. Slušala sam ih izdaleka. U tihoj noći upustili su se u

razračunavanje.

Istog trena sinulo mi je da sam u životu ostala posve sama sa svojom djecom. Mislila

sam da volim Karu, ali, zapravo, samo sam ga željela voljeti. Jer, u Hasanovu tužnom glasu, u

bolu koji sam odmah prepoznala, bilo je nešto što me je duboko dirnulo u srce.

«Sutra ću ovamo dovesti kadiju, janjičare, svjedoke koji će potvrditi da je moj stariji

brat živ i da još uvijek ratuje u perzijskim planinama», govorio je. «Vaš brak nije zakonit.

Unutra činite preljub.»

«Šekura je bila žena tvoga pokojnoga brata, a ne tvoja», rekao je Kara.

«Moj brat je živ», samouvjereno je uzvratio Hasan. «Postoje svjedoci koji su ga

vidjeli.»

«Jutros je uskudarski kadija dao razvod Šekuri jer se nakon četiri godine nije vratio iz

rata. Ako je živ, neka mu svjedoci kažu da je razveden.»

«Šekura se ne može udati prije no što protekne mjesec dana od razvoda», rekao je

Hasan. To je protivno vjeri i Kur’anu Časnom. Kako je Šekurin otac pristao na takvu

sramotu?»

«Tetak-efendija je jako bolestan», rekao je Kara. «Na samrtnoj je postelji... Kadija je

odobrio i brak.»

«Jeste li zajedno otrovali Tetka?», upitao je Hasan. «Jeste li to udesili s Hajrijom?»

292

«Moj punac žali zbog svega što si napravio Šekuri. Ako je doista živ, i tvoj brat može

tražiti da mu položiš račune za sramotu koju si joj nanio.»

«Sve je to laž», rekao je Hasan. «Izgovori koje je Šekura izmislila da bi pobjegla iz

kuće.»

Iz kuće se začuo vrisak. Bila je to Hajrija. Potom se i Ševket proderao na sav glas;

vikali su jedno na drugo. Obuzeta strahom, i ja sam se nehotice počela nekontrolirano derati te

sam, ne znajući što činim, potrčala u kuću.

Ševket se sjurio niz stepenice i izletio na dvorište.

«Djed je hladan kao led!», povikao je. «Djed je umro!»

Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naručje. Hajrija je još uvijek vikala. Njezinu dreku i

sve ostalo čuli su i Kara i Hasan.

«Majko, djeda su ubili!», rekao je Ševket ovaj put.

Svatko je to mogao čuti. Je li i Hasan? Snažno sam prigrlila Ševketa. Ne uzbuđujući

se, odvela sam ga natrag, u kuću. Na stepenicama je Hajrija upitala kako se dijete probudilo i

neopaženo pobjeglo van.

«Majko, ta rekla si da nas nećeš ostavljati!», rekao je Ševket i počeo plakati.

Misli su mi bile uz Karu, koji je ostao kraj dvorišnih vrata. Budući da je u mislima bio

zaokupljen Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata. Poljubila sam Ševketa u obraze, snažno ga

privukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga i stavila ga u Hajrijino naručje. «Oboje idite

gore», prošaputala sam.

Popeli su se uza stepenice. Vratila sam se do dvorišnih vrata. Mislila sam, Hasan ne

293

može vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza vrata. Je li promijenio mjesto u

mračnome vrtu naspram nas, je li se povukao za mračno drveće na rubu ulice? Ali, vidi me, i

obraća mi se. Ono što me činilo razdražljivom nije bio razgovor u tami s nekim čije lice ne

možeš vidjeti; uzrujala sam se zato što sam mu zapravo svaki put davala za pravo kad bi

mene, sve nas, okrivio; zato što mi je sinulo da sam cijelo vrijeme bila u krivu, da sam ja

krivac, kao što mi je i moj otac neprestano davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam

zaljubljena u čovjeka koji sve to kaže. Allahu dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a

ne uzaludna patnja?

Hasan je tvrdio da sam se udružila s Karom i ubila svoga oca. Rekao je kako je čuo što

je dijete kazalo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je to što smo napravili smrtni grijeh.

Izjutra će otići kadiji i sve mu ispričati. Ako sam nedužna, ako mi ruke nisu uprljane očevom

krvlju, mene i djecu odvest će natrag kući i zamjenjivat će nam oca sve dok se njegov brat ne

vrati iz rata. A ako sam kriva, žena koja bezdušno napusti svoga muža dok on krvari u

ratovima ionako zaslužuje svaku kaznu. Kad smo to s nestrpljenjem saslušali, iza drveća je na

tren zavladala tišina.

«Ako se sad dragovoljno vratiš kući svoga pravog muža,» rekao je Hasan posve

drugačijim tonom, «ako uzmeš djecu i mirno se vratiš kući ne pokazujući se nikome živom, i

ja ću zaboraviti tu predstavu s lažnim brakom, sve što sam ovdje večeras čuo, zločine koje ste

počinili, sve ću zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom ću godinama strpljivo čekati povratak

svoga brata iz rata, Šekura.»

Je li pijan? U glasu mu je bilo nečeg tako djetinjastog da sam se zabrinula da bi ga ono

što mi je ponudio pred mužem moglo stajati života.

«Jesi li razumjela?», oglasio se iza stabala.

294

U tami nisam mogla razabrati gdje se točno nalazio. Allahu moj, pomozi svima nama,

grešnim robovima svojim.

«Jer ti nećeš moći živjeti pod istim krovom s čovjekom koji ti je ubio oca, Šekura, ja

to znam.»

Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao biti ubojica moga oca. A sad nam se

možda izruguje. Šejtan je taj Hasan, ali opet, možda se i varam.

«Poslušaj, Hasan-efendijo», oglasio se Kara u tami. «Moj je punac ubijen, to je točno.

Ubio ga je neki nitkov.»

«Ubijen je prije vjenčanja, zar ne?», upitao je Hasan. «Ubili ste ga jer se usprotivio toj

uroti od braka, tajno ugovorenu razvodu, lažnim svjedocima, vašim obmanama. Da je Karu

smatrao čovjekom, dao bi mu kćer mnogo godina ranije, a ne sada.»

Kako je godinama živio zajedno s mojim pokojnim mužem, s nama, znao je prošlost

svih nas kao i mi sami. I da bude još gore, Hasan se sa strašću ljubomorna i zaljubljena

čovjeka sjećao najsitnijih detalja svega o čemu smo muž i ja razgovarali u kući, što smo

zaboravili i što smo sada htjeli zaboraviti. Tijekom mnogih godina sakupili smo on, njegov

brat i ja toliko zajedničkih uspomena da sam se uplašila. Mislila sam: počne li ih iznositi,

osjetit ću koliko mi je Kara stran, nov i dalek.

«Mi mislimo da si ga ti ubio», rekao je Kara.

«Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenčati. To je jasno. Ja pak nisam imao baš nikakva

razloga da ga ubijem.»

«Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli», rekao je Kara. «Poludio si kad si čuo da je

dopustio da se Šekura razvede i uda za mene. Ustvari, ljutio si se na Tetak-efendiju što se

295

usudio pozvati Šekuru da se vrati doma. Htio si mu se osvetiti. Znao si da Šekuru nikada

nećeš moći dobiti dok je on živ.»

«Prekini!», rekao je Hasan odlučno. «Neću to više slušati. Jako je hladno. Ionako sam

se smrznuo nastojeći privući vašu pažnju bacanjem kamenja na kuću. Uopće me niste čuli.»

«Kara je unutra razgledao crteže moga oca.», rekla sam.

Jesam li pogriješila kazavši mu to?

Hasan je počeo govoriti onim neprirodnim tonom kakav poprima i moj glas, katkad i

protiv moje volje, kad razgovaram s Karom: «Gospođo Šekura, budući da si žena moga

starijeg brata, učinit ćeš najbolju stvar ako uzmeš djecu i odmah se vratiš u dom junaka i

spahije s kojim si još uvijek u zakonitu braku.»

«Ne», rekla sam kao da šapućem u tamu. «Ne, Hasane, ne!»

«Tad mi moja odgovornost i moja privrženost bratu nalažu da sutra kadiji odmah

prijavim sve što sam ovdje čuo. Inače će tražiti da im položim račune.»

«Od tebe će ionako tražiti da položiš račune», rekao je Kara. «Čim odeš kadiji, ja ću

oglasiti da si ti ubio obljubljena roba našega Padišaha, mog Tetak-efendiju.»

«Dobro», rekao je Hasan mirno. «Učini tako.»

Vrisnula sam. «Mučit će vas obojicu!», povikala sam. «Ne idite kadiji. Pričekajte. Sve

će se razjasniti.»

«Ne bojim se mučenja», rekao je Hasan. «Dvaput sam bio mučen i svaki put sam se

uvjerio da se samo mučenjem mogu razlučiti kriv i nevin. Smutljivci bi se trebali bojati

mučenja. Ja ću kadiji, janjičarskome agi, šejhulislamu, svakome pričati i o knjizi i o crtežima

296

sirotoga Tetak-efendije. Svi govore o tim crtežima. Što je na njima?»

Obojica su zašutjeli. Kasnije smo iz pustoga vrta čuli korake. Odlazi li, ili nam se pak

primiče? Nismo ga mogli ni vidjeti, ni dokučiti što radi. Uzalud bi mu bio trud da u gustoj

pomrčini prolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju vrta. Mogao se provući između

stabala, skrenuti ispred nas i šmugnuti, a da ga ni ne vidimo, ali uopće nismo čuli korake da

nam se približavaju. Najednom sam viknula: «Hasane!» Ali, nije se čuo ni najmanji šum.

«Šuti!», rekao je Kara.

Oboje smo od hladnoće drhtali kao prut. Ne čekajući predugo dobro smo zatvorili

vrata i ušli u kuću. Bacila sam još jednom pogled na oca prije nego što sam se uvukla u

postelju koju su djeca bila zagrijala. Kara je pak sjeo pred crteže.

297

(35) Ja, Konj

Ne obazirite se na to što sam sada miran i nepokretan. Ja zapravo već stoljećima

galopiram: jurim preko ravnica, odlazim u ratove, tužne kćeri šahovâ odnosim na vjenčanja,

galopiram iz priče u povijest, iz povijesti u legendu, iz knjige u knjigu, sa stranice na stranicu.

Budući da sam bio u toliko mnogo priča i bajki, u toliko mnogo knjiga i ratova, da sam pratio

nepobjedive junake, legendarne ljubavnike i vojske iz snova te s našim pobjedonosnim

Padišahom jurio iz pohoda u pohod, ja sam, razumije se, često, vrlo često crtan.

Kakav je to osjećaj biti tako često crtan?

Dičim se, naravno, time, ali i pitam: jesam li baš ja taj kojeg često crtaju? I po ovim je

crtežima jasno da svatko ima drukčiju predodžbu o mome izgledu. A opet, snažno osjećam da

svi crteži skupa imaju jedno zajedničko svojstvo, da su suglasni u jednom.

Ne tako davno prijatelji iluminatori ispričali su jednu pripovijest te sam iz nje doznao

sljedeće: Kralj franačkih nevjernika naumio se oženiti kćerkom mletačkoga dužda. Dobro,

oženit će se, ali što ako je Mlečanin siromašan, a kći mu ružna? Stoga veli najboljem među

svojim slikarima: idi i naslikaj kćer mletačkoga dužda, svu njezinu imovinu, i pokretnu i

nepokretnu, i njezinu djevojačku opremu. Mlečani ne znaju za granicu što dijeli vanjski svijet

od svijeta intime i obitelji; slikaru dopuštaju vidjeti ne samo svoje kćeri nego i svoje kobile,

unutrašnjost svojih palača. A majstor ih je bio tako nacrtao da odmah, čim baciš oko na sliku,

prepoznaš tu djevojku, tog konja. Dok je franački kralj u dvorištu svoga dvorca razgledao

crteže što su bili pristigli iz Venecije kako bi odlučio hoće li se ženiti, njegova vlastita konja

obuze ljubavni žar te krenu opkoračiti lijepu kobilu sa slike, a konjušari s teškom mukom

zauzdaše uspaljenu životinju koja svojim velikim organom razdera i sliku i okvir.

298

Iluminatori vele: pomamu franačkoga pastuha nije izazvala ljepota mletačke kobile -

sigurno je bila lijepa - nego to što je jedna posve određena kobila bila naslikana onako kako i

izgleda. Pa sad, je li grijeh biti naslikan kao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao što

vidite, u sadašnjem stanju vrlo se malo razlikujem od drugih konja na crtežima.

Ustvari, svi koji primjećuju ljepotu mojih butina, moje duge noge i gizdavo držanje,

shvaćaju da sam drukčiji. Ali, sve te krasote ne svjedoče o posebnosti mene kao konja, nego o

posebnoj nadarenosti iluminatora koji me crta. Svima vam je poznato da zapravo nema konja

koji bi u svemu izgledao jednako kao ja. Ja sam samo odraz predodžbe konja u iluminatorovoj

glavi.

Ah, kako je lijep taj konj!, kažu promatrajući me. A tad zapravo ne hvale mene, nego

crtača. Svi se konji međutim razlikuju jedan od drugoga, i to iluminator prije svih drugih

mora zamijetiti.

Pogledajte samo, čak ni ona stvar kod jednog pastuha nije ista kao kod drugog. Ne

bojte se, možete je izbliza razgledati, čak i uzeti u ruku. Moj organ mami uzvik mašallah, on

je po svojoj osobitoj formi i zakrivljenim oblinama pravi Božji dar.

Zašto iluminatorska družina crta konje napamet kad je Najuzvišeniji Iluminator,

Svemogući Allah, svakoga od nas stvorio da se razlikujemo jedan od drugog? Zašto se uznose

time da su nacrtali tisuće, desetke tisuća konja iz glave, uopće nas i ne gledajući? Jer se trude

preslikati svijet koji Allah vidi, a ne svijet koji oni vide svojim očima, eto zbog toga. Ne znači

li to zaglibiti u mnogoboštvo i - sačuvaj me Bože! - reći: što je Allah stvorio, mogu i ja? Ne

zadovoljavajući se onim što vide svojim vlastitim očima tisuću puta crtaju istoga konja čiju

predodžbu drže u svojoj glavi, misleći da je to konj kojeg Allah vidi. Ne natječu li se zapravo

s Preuzvišenim Allahom i ne postupaju li kao bezbožnici svi koji tvrde da najljepšega konja

crtaju slijepi majstori napamet?

299

Nove slikarske metode franačkih majstora nisu bezbožništvo, nego - naprotiv! - nešto

u posvemašnjem skladu s našom vjerom. Neka me moja erzurumska braća pogrešno ne

shvate, molit ću: meni se nipošto ne sviđa što franački nevjernici ne znaju za bračno ćudoređe

te svoje polugole žene javno pokazuju; što ne znaju za slast užitka u kavi i lijepim mladićima;

što im muškarci hodaju golobradi i bez brkova i što - upravo obratno! - puštaju kosu kao žene;

što - Bože me sačuvaj! - tvrde da je Hazreti Isa istodobno i Bog. Čak se i užasno ljutim na

njih, kad bi mi se samo jedan od njih približio pa da ga svojim kopitima...

Ali, sit sam i toga da me iluminatori, koji poput žena sjede doma, a da nikada nisu ni

primirisali rat, pogrešno prikazuju. Crtaju me kako jurim s dvjema istodobno ispruženim

nogama. Ni jedan konj ne galopira kao zec. Ako je moja prednja noga opružena naprijed,

druga je ostraga. Ni jedan konj neće ispružiti prednju nogu kao kakav znatiželjan pas, dok mu

je druga čvrsto na zemlji, kao što to prikazuju crteži s ratnih pohoda. Nikada konji jedne

konjičke trupe ne podižu istodobno istu nogu, ali nas crtaju kao da smo sjena jedan drugog i

po istome kalupu nižu dvadeset takvih redova jedan za drugim. Kad nitko za nas ne mari,

čupkamo i pasemo zelenu travu pred sobom; nikada ne stojimo graciozni i uspravljeni,

kakvima nas crtaju. Otkud im toliki stid zato što jedemo, pijemo, seremo i spavamo? Zašto se

boje nacrtati ovaj moj pozamašni organ? Posebice ga se djeca i žene, kad nikog nema u

blizini, ne mogu nagledati. I što je loše u tome? Je li hodža iz Erzuruma i protiv toga?

Pričaju: Živio nekoć u Širazu jedan star, onemoćao i nepovjerljiv šah. Kako je umirao

od straha da bi ga neprijatelji mogli svrgnuti s prijestolja i njegova sina proglasiti za novoga

šaha, on ne posla carevića u Isfahan za guvernera, nego ga dade zatvoriti u najskrovitiji kutak

svoga dvorca. Carević je trideset i jednu godinu proveo utamničen u sobi bez pogleda na vrt i

dvorište, odrastajući samo s knjigama; a kad je nakon smrti svoga oca sjeo na prijestolje,

istoga trena reče: «Dovedite mi jednog konja! U knjigama sam stalno viđao njegove slike te

300

me jako zanima kakav je.» Dovedoše mu najljepšega sivca u dvorac, ali kad je novi šah vidio

da konj ima nozdrve široke kao čunak štednjaka, nepristojnu zadnjicu, dlaku koja se uopće ne

sjaji kao ona na slikama i goleme sapi, razočara se i naredi da poubijaju sve konje u carstvu.

Na kraju tog okrutnog pokolja koji je trajao četrdeset dana rijeke tog carstva tekle su tužne i

krvave. No kako je taj novi šah ostao bez konjice, Allahovom ga je pravdom porazila vojska

njegova neprijatelja, turkmenskoga bega iz dinastije Crnoga ovna, a on je sasječen na

komade, kako se nitko ne bi žalostio da su konji ostali neosvećeni, kao što se to događa u

knjigama.

301

(36) Zovem se Kara

Kad se Šekura skupa s djecom zatvorila u svoju sobu, dugo sam osluškivao šumove,

beskrajna pucketanja i škripu u kući. Jedanput su Šekura i Ševket počeli šaputati, ali ga je

majka ušutkala jednim uzrujanim «pssst!» U istom sam trenu čuo škripu negdje od bunara, iz

popločana dvorišta, ali je nakon toga sve zamuklo. Potom mi je pažnju privukao galeb koji se

bio spustio na krov, ali je i on, kao i sve drugo, utonuo u tišinu. Kasnije sam čuo bolno

stenjanje, dopiralo je s druge strane hodnika. Sinulo mi je: Hajrija plače u snu. Stenjanje se

pretvorilo u kašalj koji je iznenada prasnuo, a potom zamuknuo, te je opet zavladala ona

grozna, beskrajna tišina. Malo kasnije sledio sam se od straha: učinilo mi se da se netko kreće

po sobi u kojoj je ležalo mrtvo tijelo moga tetka.

Tijekom te duge tišine promatrao sam crteže raskriljene pred sobom i zamišljao kako

na njih nanose boje strasni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni majstor pozlate. Obuzimala me

želja da se svakom od tih crteža obratim sa «Šejtane!», «Smrti!», kako je to za nekih noći

znao činiti moj tetak, ali me je u tome zauzdavao nekakav strah. Zapravo, ti su me crteži već

bili dovoljno rasrdili budući da, unatoč silnim navaljivanjima svoga tetka, nisam bio u stanju

napisati priču koja bi im pristajala. Kako mi je razum polako prihvaćao nepobitnu istinu da je

tetkova smrt bila povezana s njima, osjećao sam i strah i nestrpljenje: slušajući tetkove priče

samo da bih Šekuri bio bliži već sam bio sit tih crteža. Zašto bih se sada kad mi je Šekura

žena bavio tim čudnim stvarima? «Zato što se Šekura nije iskrala iz postelje i došla ti ni nakon

što su djeca pozaspala», odgovorio je u meni neki neumoljiv glas. Razgledajući te crteže pri

svjetlosti svijeće, s nadom da će mi doći moja crnooka ljepotica, strpljivo sam čekao.

Kad me je izjutra probudio Hajrijin vrisak, zgrabio sam svijećnjak i izjurio van. Na

302

trenutak mi je proletjelo kroz glavu da su u kuću upali Hasan i ljudi koje je doveo sa sobom i

da crteže treba sakriti. No ubrzo shvatih da je Hajrija vrištala po Šekurinoj naredbi, kako bi za

tetkovu smrt saznala djeca i susjedi.

Kad smo se Šekura i ja susreli u predvorju, čvrsto smo se zagrlili. Djeca, koja su zbog

Hajrijine vriske bila izjurila iz svojih postelja, zastala su.

«Djed vam je umro», kazala im je Šekura. «Nemojte ulaziti u tu sobu.»

Izvukla se iz moga naručja, otišla k ocu i zaplakala.

Ja sam djecu odveo u sobu iz koje su i došla. «Presvucite se, inače ćete se prehladiti»,

rekao sam im. Sjeo sam na rub ležaja.

«Djed nije umro jutros, nego sinoć», rekao je Ševket.

Jedna od prelijepih dugih vlasi iz Šekurine kose ispisivala je na jastuku neko slovo,

nalikovalo mi je na vav. Pod jorganom se još uvijek osjećala toplina njezina tijela. Sada je pak

do nas dopiralo njezino zapomaganje i plač, zajedno s Hajrijinim. To da je mogla tako ridati -

kao da joj je otac ovoga trena neočekivano umro - izgledalo mi je tako zapanjujuće i hinjeno

da sam osjetio kako nimalo, baš nimalo ne poznajem Šekuru i kako se u njoj skriva meni

sasma nepoznat džin.

«Bojim se», kazao je Orhan pogledom koji kao da je molio dopuštenje da zaplače.

«Ne boj se», rekoh. «Vaša majka plače da bi susjedi saznali za djedovu smrt i došli

ovamo.»

«I što ako dođu?», upitao je Ševket.

«Ako dođu, nećemo samo mi plakati zbog njegove smrti, nego će se i oni rastužiti i

303

zaplakati. Tako ćemo podijeliti i olakšati svoju bol.»

«Jesi li ti ubio moga djeda?», prodera se Ševket na sav glas.

«Ako budeš kinjio majku, uopće te neću voljeti!», odgovorih i ja vičući.

Derali smo se jedan na drugoga ne kao poočim i siroče, nego kao dvije osobe koje

razgovaraju na obali kakva bučna potoka. U međuvremenu je Šekura bila izišla u predvorje i,

gurajući drvene daske, pokušavala otvoriti prozorske kapke kako bi se njezina vriska bolje

čula u četvrti.

Izišao sam iz sobe jer više nisam mogao stajati po strani. Zajedno smo nalegli na

prozor u predvorju, borili se s drvenim kapcima na njemu. U zadnjem naletu kapci su se

rastvorili i sručili u dvorište. U lice nas udari sunce i hladnoća i načas omami. Šekura poče

gorko plakati i kukati kao da se obraća cijelome svijetu.

Smrt Tetak-efendije, koja je kuknjavom oglašena cijeloj četvrti, u meni se prometnula

u tragičniju i potresniju bol nego što sam je dotad osjećao. I plač moje žene, iskren ili hinjen,

pogađao me u srce te i ja počeh plakati. Jesam li uistinu plakao od tuge ili sam hinio da

plačem strepeći da će me proglasiti krivim za tetkovu smrt? Ne znam.

«Otišao je, otišao, joooj, otišao je moj mili otac, napustio nas jeee», kukala je Šekura

na sav glas.

I moji jecaji i riječi zvučali su isto, ali nisam bio svjestan što točno govorim. U tim

trenucima samoga sam sebe gledao očima susjedâ koji su nas motrili iz svojih kuća, kroz

odškrinuta vrata i iza prozorskih kapaka i razmišljao je li ispravno to što radim. Što sam više

plakao, to sam se više oslobađao nedoumice jesu li moja bol i suze iskrene ili hinjene, zebnje

da bih mogao biti okrivljen za zločin, pa čak i straha od Hasana i njegovih ljudi.

304

Šekura je bila moja i kao da sam to proslavljao vikom i suzama. Privukao sam k sebi

ženu koja je ridala i, ne obazirući se na djecu koja su se uplakana približavala, s puno ljubavi

poljubio je u obraz. Unatoč tomu što sam plakao, osjetio sam da i njezin obraz miriši na

bademova stabla iz našega djetinjstva, baš kao i njezina mekana i topla postelja.

Kasnije smo svi zajedno, uključujući i djecu, ušli k pokojniku. Budući da nije izgledao

kao truplo koje je poprilično vonjalo od dvodnevna ležanja, nego kao netko tko upravo umire,

izustih La ilahe illallah da bi mu to bile zadnje riječi koje će u smrtnome času ponoviti za

mnom i tako ravno otići u džennet. Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio i u jednom

smo se trenu umalo nasmiješili gledajući u njegovo smrskano lice i lubanju. Istovremeno sam,

rastvorivši dlanove, proučio Jasin. Svi su zašutjeli i saslušali molitvu. Komadom čistog

muslina koji je donijela Šekura brižno smo povezali tetkova otvorena usta, još jednom mu

nježno zatvorili neozlijeđeno oko, lagano okrenuli pokojnikovo tijelo i položili ga na desnu

stranu, a njegovo posve razmrskano lice okrenuli prema kibli. Šekura je pokrila oca jednom

čistom plahtom.

Sviđalo mi se to što djeca sve to pratila s pozornošću kakva liječnika, kao i tišina koja

je nastupila nakon njihova plača. Napokon sam se osjećao kao netko tko ima pravu ženu,

djecu, ognjište, dom, i ta je pomisao bila postojanija od svih proživljenih smrtnih strahova.

Sakupio sam crteže, vratio ih jedan po jedan u njihove mape, navukao svoj debeli

kaftan i žurno izišao uzevši ih sa sobom. Uputio sam se ravno prema mahalskoj džamiji hineći

da ne vidim staru susjedu koja je čula našu kuknjavu i požurila k nama ushićena što joj se

pružio užitak dijeliti tuđu bol, ni njezina slinava unuka, čiji je izgled po svemu odavao da se

raduje nenadanoj zabavi.

Mišja rupa koju je imam nazivao ‘kućom’, a koja je u čovjeku izazivala stid, bila je

kolibica sklepana uz velebnu građevinu s ogromnom kupolom i raskošnim i širokim

305

dvorištem, što je i bilo tipično za brojne novopodignute raskošne džamije. A imam je, što se i

drugdje vrlo često dalo vidjeti, proširio svoju kuću iz te male i hladne mišje rupe na cijelu

džamiju, i uopće se nije obazirao na to što mu žena požutjelo rublje vješa između dvaju

stabala kestena na kraju dvorišta. Nakon što sam se oslobodio nasrtaja dvaju nametljivih pasa

koji su, očito, svojatali dvorište koliko i imamova obitelj, te imamovih sinova, koji su ih

batinama otjerali, s imamom sam se nasamo povukao u jedan kut dvorišta.

Bio je jako ozlojeđen zbog vjenčanja koje mu nakon jučerašnjeg razvoda nisam dao

obaviti te sam mu na licu čitao pogled koji je govorio: «Zar opet? I što sad ne valja?»

«Jutros je preminuo Tetak-efendija.»

«Neka mu se Allah smiluje i nek’ se skrasi u džennetu!», rekao je dobrodušno. Zašto

sam dodao to ‘jutros’ i tako se izložio nepotrebnoj sumnji? U ruku sam mu tutnuo još jedan

od onih dukata. Rekao sam mu da prije ezana prouči salu te da brata uposli kao telala i cijeloj

četvrti odmah razglasi Tetkovu smrt.

«Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja,» rekao je, «s njim jako dobro kupamo

pokojnike.»

Što bi mi bolje išlo na ruku od toga da Tetak-efendiju okupaju jedan slijepac i jedna

polubudala? Kazao sam mu da će se molitva za pokojnika klanjati u podne i da će joj se

priključiti brojni ljudi iz Saraja, iz Iluminatorske radionice, medresâ i s mnogih visokih

položaja. Nisam rekao nijednu riječ o licu Tetak-efendije, o njegovoj razmrskanoj lubanji. Jer,

odavno sam bio zaključio da ću problem moći riješiti samo s višega mjesta.

Budući da je naš Padišah nadzor nad novcem za knjigu koja je bila naručena od moga

tetka blagoizvolio prepustiti glavnome rizničaru, morao sam najprije njemu proslijediti vijest

o tetkovoj smrti. Da bih se nekako provukao u Saraj, otišao sam k jednom dekorateru (inače

306

rođaku moga pokojnog oca), koji je još od moga djetinjstva radio u krojačkoj radionici

naspram Kapije Soukčešme. Poljubio sam mu ruku prošaranu staračkim pjegama i kazao da

moram vidjeti glavnoga rizničara, moleći ga i preklinjući da mi u tom pomogne. Neko me

vrijeme pustio da čekam među ćelavim šegrtima, koji su šili zavjese presamićeni nad šarenim

svilenim tkaninama u svojim krilima, a potom me prepustio pomoćniku glavnoga dekoratera

koji je, kako sam razumio, išao u Saraj uzeti nekakve mjere i napraviti obračun. Kad smo

prošli kroz Vrata Soukčešme i stupili na Alajmegdan, nisam morao proći ispred Iluminatorske

radionice smještene u zdanju naspram Aja Sofije i - barem zasad - objašnjavati ostalim

iluminatorima da se dogodio zločin.

Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobičajeno pust, toliko mi se činio i bučan.

Nije bilo žive duše ni oko skladištâ ni pred vratima Kancelarije za molbe i žalbe, pred kojom

u dane vijećanja carskoga Divana uvijek stoji dugi red ljudi s molbama u rukama. Ali opet,

kao da je do mene stalno dopirala huka iz čempresovih stabala, iz stolarske radionice i

pekarnice, kroz prozore bolesničkoga stacionara, iz stajâ, od konjâ i konjušara ispred druge

dvorske kapije čije sam kule sa šiljastim krovovima s divljenjem promatrao. To svoje

uzbuđenje pripisao sam strahu zbog toga što sam malo kasnije, prvi put u životu, trebao proći

kroz tu drugu kapiju, kroz Babusselam – Vrata mira.

Na Vratima nisam ni stigao obratiti pozornost na ugao na kojem, kako se pričalo,

čekaju u svakom trenu pripravni dželati, niti sam mogao sakriti uzbuđenje od stražara koji su

bacili oko na smotak ukrasne tkanine koju sam nosio da bih se izdao za pomoćnika svoga

dekoraterskog vodiča.

Čim smo stupili na Divanski trg, zavladala je duboka tišina. Osjećao sam čak i u

čeonim i vratnim žilama kako mi srce snažno udara. Mjesto o kojem sam toliko mnogo čuo

od ljudi koji su bili u Saraju, i koje je moj Tetak tako slikovito opisivao, pružalo se preda

307

mnom kao šareni vrt nad vrtovima, kao pravi džennet. Ipak, nije me obuzeo osjećaj beskrajna

zadovoljstva, koji obuzme one koji stupe u džennet, nego straha i pokornosti; osjećao sam da

sam običan rob našega Padišaha, koji je, kako sam sada mnogo bolje mogao shvatiti, temelj

cijeloga svijeta. Dok sam s divljenjem gledao paune kako se šeću u zelenilu, zlatne čaše

pričvršćene lancem za česme iz kojih je žuborila voda, divanske čauše kako se u svilenim

odorama kreću bešumno kao da uopće i ne dodiruju zemlju, osjetio sam u sebi uzbuđenje što

mogu služiti Velikome Vladaru. Moram završiti tajnu knjigu našega Padišaha, čije sam

napola dovršene crteže nosio pod rukom. Očiju uperenih u Divansku kulu, koja, kad se tako

izbliza gleda, pobuđuje više strah negoli divljenje, slijedio sam dekoratera i ne znajući što

točno radim.

S jednim pažom u pratnji, u mrtvoj tišini i s osjećajem košmarnoga straha prošli smo

Divanhanu, zgradu u kojoj se sastaje Carsko vijeće, i Riznicu. Imao sam osjećaj da sam sva ta

mjesta već ranije vidio i upoznao.

Kroz jedna široka vrata ušli smo u prostor koji nazivaju Starom divanskom

vijećnicom. Pod jednom velikom kupolom vidio sam majstore kako sjede držeći u rukama

sukna, komade kože, srebrne korice za sablje, škrinjice od sedefa... Odmah sam shvatio da su

to majstori iz umjetničke radionice našega Padišaha, koji izrađuju topuze, čizme, srebrnariju i

baršun, ukrasne predmete od bjelokosti i glazbala. Svi su pred vratima glavnog rizničara

čekali s različitim povodima – radi sravnjivanja dnevnih obračuna, nabavke materijala ili

dozvole za ulazak u Enderun, zabranjene prostorije Saraja, kako bi uzeli kakve mjere.

Obradovao sam se kad među njima nisam ugledao ni jednoga iluminatora.

I mi smo, povukavši se u jedan kut, stali čekati. Povremeno bi do nas dopro povišeni

glas tajnika Carske riznice, koji je zbog pogreške u računima tražio da se neka riječ ponovi, a

nakon toga i odgovor koji mu je s poštovanjem davao jedan majstor bravar. Glasovi su vrlo

308

rijetko nadilazili šapat; golubovi u dvorištu slijetali su i uzlijetali, a jeka lepeta njihovih krila

čula se pod kupolom jače od žalopojki nas obrtnike koji smo se jadali jedan drugome zbog

nedostatka novca i materijala.

Kad je došao red na mene i kad sam ušao u malu i kupolom nadsvođenu sobu

glavnoga rizničara, vidio sam u njoj samo jednoga tajnika. Odmah sam mu rekao da se radi o

jednom velikom problemu s kojim mora biti upoznat glavni rizničar, da je jedna knjiga, koju

je naručio naš Padišah i za nju se brižno zalagao, ostala nedovršena. Unjkavi tajnik nešto je

predosjetio, iskolačio je oči, a ja sam mu pokazao crteže iz Tetkove knjige. Kad sam vidio da

se pomeo zbog neobičnih crteža i neuobičajena dojma koji izazivaju, kazao sam mu tetkovo

ime, nadimak, zanimanje i dodao da je zbog tih crteža umro. Sve sam to izustio nabrzinu. Jer,

dobro sam znao: vratim li se iz Saraja ne došavši do našega Padišaha, reći će da sam ja svoga

tetka doveo u to strašno stanje.

Kad je tajnik otišao glavnome rizničaru da ga obavijesti o tome, oblio me hladan znoj.

Zar bi glavni rizničar, za kojega mi je Tetak pričao da se nikad ne odvaja od Padišaha, da mu

katkad stere molitveni tepih te da je osoba kojoj Padišah povjerava svoje najveće tajne, zar bi

samo zbog mene iz Enderuna došao ovamo? Držao sam prilično nevjerojatnom čak i

mogućnost da je u Enderun, u samo srce Saraja, poslan teklič. Gdje je sada naš preuzvišeni

Padišah, je li sišao u jednu od svojih rezidencija na obali ili je u haremu, je li s njim i glavni

rizničar?

Mnogo kasnije pozvan sam unutra; to me je tako iznenadilo da se nisam bio ni prepao.

Ali, kad sam s lica majstora s kojim sam se susreo na vratima sobe pročitao izraz poštovanja i

nevjerice, obuzelo me uzbuđenje. Kad sam ušao, nakratko sam se bio oduzeo misleći: neću

moći usta otvoriti. Na glavi je nosio telli serpuš, kapu koju samo on, glavni rizničar, i veziri

smiju nositi. Crteži koje je tajnik bio uzeo od mene ležali su pred njim na stalku, razgledao ih

309

je. Prepao sam se kao da sam ih ja bio nacrtao. Poljubih mu skute.

«Sinko,» reče, «je li točno to što sam čuo? Je li ti Tetak mrtav?»

U jednom trenutku - je li od uzbuđenja ili osjećaja krivnje? - nisam mogao odgovoriti

te sam to potvrdio samo klimanjem glave. Istodobno se dogodilo nešto neočekivano: iz oka

mi je skliznula jedna suza i polako se spustila niz obraz praćena iznenađenim, ali obzirnim

pogledima glavnoga rizničara. To da se nalazim u Saraju, da se glavni rizničar odvojio od

samoga Padišaha i došao ovamo na razgovor sa mnom, da mogu biti tako blizu našega

Padišaha - sve je to tako čudno utjecalo na mene da... Na oči su mi udarile nove suze i već se

u potocima slijevale niz obraze, ali ja nisam osjećao čak ni stid.

«Sinko, isplači se koliko ti srce želi», rekao je glavni rizničar.

Plakao sam ridajući. Mislio sam da sam u proteklih dvanaest godina ostario, sazrio.

Ali, kad se čovjek nađe tako blizu svome Padišahu, srcu svoje države, odmah shvati da je

dijete. Nije me se ticalo ni to što su moje jecaje čuli majstori srebrnari i baršunari, koji su

čekali vani; napokon sam shvatio da ću glavnome rizničaru ispričati baš sve.

I tako sam mu ispričao sve što mi je ležalo srcu. Osjećao sam olakšanje svaki put kad

bih vidio da pred očima glavnog rizničara oživljava moja ženidba sa Šekurom, poteškoće s

tetkovom knjigom, tajne koje crteži skrivaju pred nama, Hasanove prijetnje, tetkovo tijelo.

Budući da sam cijelim svojim bićem osjećao da ću se iz stupice u koju sam upao moći izvući

samo ako se predam beskrajnoj pravdi i milosrđu našeg Padišaha, Uzdanici ovoga svijeta,

govorio sam o svemu. Hoće li razumjeti moju priču i točno je prenijeti našemu Padišahu,

Uzdanici svijeta, prije nego što me preda mučiteljima i dželatima?

«Neka odmah izvijeste Iluminatorsku radionicu o smrti Tetak-efendije», rekao je

glavni rizničar. «Neka na njegov pokop dođe cijeli odjel iluminatora.»

310

Pogledao me je u lice da bi provjerio ima li na njemu kakav znak protivljenja. Ta

pažnja ulila mi je samopouzdanje te sam mu iznio svoje sumnje u vezi s tim tko je i zašto ubio

moga tetka i pozlatara Tankoćutog Efendiju. Aludirao sam na ljude propovjednika iz

Erzuruma, na one koji napadaju tekije jer se u njima svira i pleše.

Primijetivši sumnjičave poglede glavnoga rizničara, poželio sam s njim podijeliti i

svoje druge sumnje: dao sam mu do znanja da je to što sam bio pozvan uraditi crteže i

iluminacije za knjigu Tetak-efendije među majstorima Iluminatorske radionice izazvalo

neizbježno suparništvo i ljubomoru kako zbog novca, tako i zbog časti. Već je sama tajnost

posla pokrenula među njima svu tu netrpeljivost, mržnju i urote, kazao sam. Ali, što sam više

o tome govorio, to sam, uznemiren, sve više osjećao da i glavni rizničar na neki način sumnja

na mene, upravo kao i vi sada. Dragi Bože, nek’ napokon sve iziđe na vidjelo, ni za što Te

drugo ne molim!

Zavladala je tišina. Glavni je rizničar skrenuo pogled s mene, kao da se u moje ime

stidi mojih riječi i bola te pogledao crteže raskriljene na stalku.

«Devet ih je», rekao je. «S Tetkom je međutim ugovorena knjiga s deset crteža. Od

nas je dobio mnogo više zlatnih listića nego što ih je iskorišteno na ovim slikama.»

«Podli ubojica sigurno je odnio iz prazne kuće zadnji crtež, urađen s mnogo pozlate»,

odgovorio sam.

«Nikako nismo mogli saznati tko je kaligraf.»

«Moj pokojni tetak još nije bio završio tekst knjige. Od mene je očekivao pomoć, da je

ja privedem kraju.»

«Sinko, pa sam kažeš da si se tek nedavno vratio u Istambul!»

311

«U Istambul sam stigao prije jednog tjedna, tri dana nakon što je Tankoćuti Efendija

ubijen.»

«Zar je tvoj tetak godinu dana izrađivao slike za još nenapisanu knjigu?»

«Da.»

«Je li ti objasnio o čemu je ta knjiga trebala govoriti?»

«Kako sam od njega čuo, ovo je bila želja našega Padišaha: knjiga koja će u glavu

mletačkoga dužda usaditi predodžbu o sili i bogatstvu loze Osmanovića - sablje i ponosa

islama - a u njegovo srce strah, i to u vrijeme kad se navršava točno tisuća godina od hidžre

našega Poslanika i kad islamski kalendar pokazuje okruglo tisuću godina. Ta je knjiga slikom

i slovom trebala prikazati najdragocjenije i najsvetije stvari našega svijeta, a u njezinu srcu,

baš kao i u Knjizi o oštroumlju, imao je biti portret našega Padišaha. Budući da su u njegovoj

izradi trebale biti korištene i metode franačkih majstora, portret bi, kad ga mletački dužd

ugleda, u njegovu srcu morao pobuditi divljenje prema našemu Padišahu i želju da se

sprijatelji s njim.»

«To znam, ali zar bi najdragocjenije i najsvetije stvari loze Osmanovića trebali biti ti

psi i ta stabla?», reče pokazujući na crteže.

«Moj je pokojni tetak govorio da će knjiga prikazivati ne samo bogatstvo našega

Padišaha, nego snagu njegova duha i njegove skrivene tuge.»

«A portret našega Padišaha?»

«Njega nisam vidio, mora da je ondje kamo ga je sakrio bezdušni ubojica, tko zna,

možda je sad u njegovoj kući.»

312

Moj pokojni tetak bio je izjednačen s bilo kim tko za gotove dukate nije bio kadar

dovršiti obećanu knjigu te je namjesto nje dao uraditi nekoliko čudnih i u očima glavnoga

rizničara bezvrijednih crteža. Je li glavni rizničar mene smatrao osobom koja je ubila tog

nesposobnog i nepouzdanog čovjeka da bi se oženila njegovom kćerkom ili, tko zna zbog

čega drugog, na primjer, da bi prodala zlatne listiće? Kako sam iz njegovih pogleda čitao da

ne uspijevam biti vjerodostojan, progovorio sam užurbano, napregnuvši posljednje snage;

kazao sam, tetak mi je povjerio da je sirotog Tankoćutog Efendiju možda ubio neki od

majstora koje je uposlio na izradi knjige. Ispričao sam mu kako je sumnjao na Maslinu, Rodu

i Leptira, ali ne naširoko i nadugo. Nisam imao ni dokaza, ni povjerenja u sebe. Osjećao sam

da glavni rizničar sad i mene drži klevetničkom budalom i za podlacem sklonim objedama.

Zbog toga sam se obradovao kad je glavni rizničar kazao kako od Iluminatorske

radionice moramo tajiti da moj tetak nije umro prirodnom smrću, jer sam te riječi protumačio

kao prvi znak njegove suradnje sa mnom. Crteži su ostali kod glavnog rizničara. Kad sam,

praćen budnim pogledima stražara, izišao kroz Vrata spasa, kroz koja sam ne tako davno bio

ušao uzbuđen kao da ulazim u džennet, osjetio sam olakšanje kao netko tko se nakon mnogih

godina izbivanja vraća svojoj kući.

313

(37) Ja sam vaš Tetak

Moja dženaza bila je jako lijepa, upravo onakva kakvu sam i želio. Došli su svi oni čiji

sam dolazak priželjkivao. Osjećao sam ponos zbog toga. Od vezirâ koji su se u vrijeme moje

smrti zatekli u Istambulu bili su Hadži Husejin-paša s Cipra i Topal Baki-paša; odano su

podsjetili na to kako sam, služeći im nekoć, stekao velike zasluge. Dolazak defterdara Melek-

paše Crvenog, čija je zvijezda u vrijeme moje smrti i sjala i tamnila pod udarom mnogih

objedâ, izazvalo je komešanje u skromnome dvorištu džamije u našoj mahali. S posebnim sam

zadovoljstvom primio dolazak čaušbaše Mustafa-age, na čijem bih se mjestu ja našao da sam

nastavio živjeti i aktivno sudjelovati u državnim poslovima. Tajnik Carskoga vijeća,

Kemaletin-efendija, svi divanski čauši – i bliski prijatelji i veliki dušmani – mektupčibaša

Salim-efendija Strogi, koji je još uvijek bio nasmijan i optimistički raspoložen, bivši divanski

činovnici koji su se rano povukli iz aktivna života, moji školski drugovi, mnogi za koje sam

se čudio kako i otkud su mogli čuti za moju smrt, bliži i dalji rođaci, mladi ljudi - svi zajedno

činili su poprilično velik, dostojanstven i dojmljiv skup.

Ponosio sam se tim skupom, njegovom ozbiljnošću i tugom. Nazočnost glavnoga

rizničara Hazim-age i bostandžibaše svakome je posvjedočila da naš preuzvišeni Padišah svim

srcem žali zbog moje smrti. Je li to značilo i da će biti uložen i veliki napor da se moj podli

ubojica pronađe i izruči mučiteljima, ne znam. Ali, sad vidim tog prokletnika kako stoji u

dvorištu s ostalim iluminatorima i kaligrafima i gleda u moj tabut s dostojanstvenim i krajnje

tužnim izrazom lica.

No ne mislite da se ljutim na svoga ubojicu, da žeđam za osvetom, pa čak ni da mi je

duša uznemirena jer sam izdajnički i bezdušno ubijen. Ja sam sada u jednoj posve drugačijoj

314

sferi, moja je duša itekako spokojna jer se napokon pronašla nakon dugogodišnjih muka na

ovozemaljskome svijetu.

Nakon udaraca nanesenih mastionicom moja je duša privremeno napustila moje krvlju

obliveno i bolno tijelo i neko vrijeme titrala u svjetlosti. U toj lijepoj svjetlosti, kao što sam

mnogo puta pročitao i u Kitâb-ur Rûhu, lagano su mi prišla dva lijepa i nasmiješena anđela

licâ sjajnih kao sunce, uhvatila me za ruke i podigla u visine, kao da nisam samo duša nego

još uvijek i tijelo. Kako smo se mirno i meko, i kako visoko, popeli, baš kao u sretnim

snovima! Prošli smo kroz plamene šume, prešli rijeke svjetlosti, zašli u mora tame i planine

od snijega i leda. Svaki je dio tog puta trajao tisuće godina, no meni se činio kratkim kao

treptaj oka.

Eto, tako smo – prolazeći pored čudnih stvorenja, kroz raznorazne skupine, močvare

što vrve bezbrojnim kukcima i pticama, kroz oblake – prešli sedam nebesâ. Na vrata svake od

tih sedam sfera kucao je anđeo predvodnik i kad bi neki glas zapitao: »Tko je?», spomenuo bi

sva moja imena i sve moje atribute, dodajući: «Dobri rob Uzvišenog Allaha», te mi tako na

oči nagonio suze radosnice; no, ipak sam znao da do sudnjega dana, koji će razdvojiti

pravedne od grešnih, ima možda još tisuće i tisuće godina.

Jer – izuzev poneke beznačajne sitnice – sve je onako kako su al-Gazali, al-Dževzija i

drugi učenjaci opisali na stranicama sročenim na temu smrti. Stvari koje su u knjigama bile

ispuštene kao nerješive, ili pak kao kakva mračna zagonetka koju može odgonetnuti tek onaj

koji umre, sada su bljeskale jedna za drugom u eksploziji svjetlosti u tisućama boja.

Kako opisati boje koje sam vidio tijekom toga čudesnog uspeća? Vidio sam da je

univerzum stvoren od bojâ, da je sve svjetlost. I kao što sam osjetio da je snaga koja me

odvaja od svih drugih stvari stvorena od bojâ, tako sam shvatio da je boja ono što me sada s

ljubavlju prima u naručje i povezuje s univerzumom. Vidio sam narančasta nebesa, tijela boje

315

zelena lista, jaja smeđa kao kava, nebeskoplave konje iz legendi. Sve je bilo kao na slikama

koje sam godinama gledao s ljubavlju, kao u legendama; i zbog toga sam sve to prvi put

gledao i s čuđenjem i s divljenjem, a opet, sve što sam vidio kao da je na neki način bilo

proizišlo iz moga sjećanja. Shvaćao sam da je ono što nazivam sjećanjem dio univerzuma i da

će i univerzum, zbog beskonačna vremena koje se preda mnom otvara, u budućnosti najprije

biti moje iskustvo, a potom moje sjećanje. Umirući u tom veselom prasku boja, shvatio sam i

otkud osjećaj olakšanja, kao da sam sa sebe svukao tijesnu košulju: nakon ovoga ništa mi više

nije bilo zabranjeno, a pred sobom sam imao neograničeno vrijeme i prostor da mogu

proživjeti sva druga vremena i prostore.

Čim sam to pojmio, sinulo mi je, prestrašenom i sretnom, da sam Mu blizu. U tom sam

trenu u dubokoj pokornosti oćutio prisutnost jedne crvene boje, koja se ni s čim ne da

usporediti.

U kratkom vremenu sve je postalo jarkocrveno. Ljepota te boje ispunjavala je mene i

univerzum. Što sam se više približavao Njegovu Biću, to me obuzimala sve veća želja da

zaplačem od radosti. Osjetio sam stid što izlazim pred Njega tako iznenada i sav obliven

krvlju. Neki drugi zakutak moga razuma govorio mi je kako me to On poziva k sebi preko

Azraila i drugih anđela, kako sam čitao i u knjigama o smrti.

Hoću li Ga moći vidjeti? Mislio sam, dah će mi zastati od uzbuđenja.

To nadolazeće crvenilo, koje je preplavilo sve postojeće i u kojem su se razigrano

odražavali svi prizori univerzuma, bilo je tako čudesno i veličanstveno da mi je pomisao kako

mogu biti dio Njega i kako sam Mu tako blizu natjerala još više suza na oči.

Ali, razabrao sam da mi se više neće približavati. Shvatio sam da se raspituje kod

svojih anđela za mene, da me oni hvale i da me je prihvatio kao dobrog slugu koji se

316

pridržavao svih Njegovih naredbi i zabrana te da me voli.

Radost što me je cijeloga obuzimala i suze što su mi tekle niz lice najednom se

zatrovaše sumnjom. Da bih se odmah oslobodio te sumnje, rekoh s osjećajem krivnje i s

nestrpljenjem:

«Zadnjih dvadeset godina svoga života bio sam pod snažnim utjecajem nevjerničkih

slika koje sam vidio u Veneciji. Jednom sam čak poželio da moj vlastiti portret bude

napravljen u njihovom stilu, ali sam se toga bio prepao. Kasnije sam u nevjerničkom stilu dao

naslikati Tvoj svijet, Tvoje sluge i našega Padišaha, koji je Tvoja sjena na prolaznome

svijetu.»

U sebi se ne prisjećam Njegova glasa, nego samo odgovora koji mi je dao:

«Moji su i istok i zapad.»

Uzbuđen, nisam se mogao suzdržati:

«Dobro, no što je smisao svega toga, svih tih... Kakav smisao ima prolazni svijet?»

«SIR - Tajna», čuo sam u sebi odgovor. Ili: «SEV - Voli ga!», ali ne mogu biti posve

siguran ni u jedno ni u drugo.

Po tome što su mi anđeli opet prišli zaključio sam da mi je u toj visokoj nebeskoj sferi

izrečena neka privremena presuda i da ću, skupa s nebrojenim mnoštvom drugih duša koje su

tu već desecima tisuća godina, čekati u berzehu - ondje gdje duše iščekuju sudnji dan na

kojemu će o svima nama biti izrečen konačan sud. Sve se odvijalo onako kako je i u knjigama

bilo zapisano, i ta mi je spoznaja pružala posebno zadovoljstvo. Spuštajući se dolje, iz knjiga

sam se prisjetio da ću, kad me budu sahranjivali, opet morati biti u svome tijelu.

317

Ali - Bogu hvala! - odmah sam naslutio da je ‘povratak u tijelo’ samo literarna

metafora. Kako je samo, unatoč svojoj tuzi, besprijekorno izgledala pogrebna povorka - u

meni je budila ponos - kad je nakon obavljene molitve podigla moj kovčeg i uputila se prema

malome groblju Tepedžik nedaleko od džamije! Odozgo mi se činila kao tanak i slabašan

konopac.

Moram pojasniti gdje sam se nalazio. Kao što se može razumjeti i iz Poslanikova

hadisa: «Vjernikova je duša poput ptice koja jede s džennetskih stabala», duša nakon smrti

lebdi na nebu. Ovaj hadis ne znači da duša poprima izgled ptice, niti da postaje ptica, kako je

to pogrešno tvrdio Abu Omar bin Abdulbar, nego da duša boravi tamo gdje i ptica, kako to

posve ispravno zamjećuje i al-Dževzija. Mjesto s kojeg sam ja promatrao taj prizor - mletački

majstori, koji jako vole perspektivu, nazivaju ga ‘kutom gledanja’ - potvrđuje točnost al-

Dževzijevog tumačenja.

S mjesta gdje sam bio mogao sam, primjerice, vidjeti ne samo pogrebnu povorku koja

je u tom trenu ulazila u groblje protežući se kao kakav konopac, nego i - s uživanjem, kao da

promatram kakvu sliku - gledati kako jedan jedrenjak, čija nabrekla jedra gutaju vjetar,

razdragano ubrzava plovidbu krivudajući od kraja Zlatnoga roga prema Sarajburnu. Budući da

sam sve to promatrao s visine minareta, cijeli je svijet podsjećao na crteže iz jedne briljantne

knjige koju sam nekoć razgledao list po list.

Ali, mogao sam vidjeti i više od bilo koga tko bi se ispeo na takvu visinu, a čija se

duša još nije bila odvojila od tijela: djecu koja su se igrala trule kobile čak na drugoj strani

obale, u jednom napuštenom vrtu okruženom grobovima, negdje iza Uskudara; prizor od prije

dvanaest godina i tri mjeseca: Reîsulkuttâbov čamac sa sedam pari vesala savršeno klizi

Bosporom prevozeći mletačkoga baila, kojeg smo ukrcali kod njegove rezidencije na obali te

ga vodimo u audijenciju kod velikog vezira Ragip-paše Ćelavog; jednu debelu ženu na novom

318

pazaru u Langi, koja je na prsima nosila ogromnu glavicu zelja kao bebu koju će podojiti;

svoju vlastitu sreću jer je bio umro divančauš Ramazan-efendija, a ja sam imao dobre izglede

da dođem na njegovo mjesto; kako iz naručja svoje bake gledam crvene košulje dok moja

majka vješa rublje u dvorištu; kako tumaram udaljenim mahalama tražeći primaljinu kuću kad

je Šekurina pokojna majka dobila trudove i počela rađati Šekuru; mjesto gdje se nalazi moj

crveni pojas, koji sam izgubio prije četrdeset i više godina (ukrao ga je Vasfi); veličanstveni

vrt u velikoj daljini, koji sam usnuo jedanput, prije dvadest i jedne godinu, i koji će mi Allah -

bude li to Njegova volja - mnogo kasnije pokazati kao džennet; glave, noseve i uši što ih je

gruzijski beglerbeg Ali Beg, kad je porazio pobunjenike u tvrđavi Gori, poslao caru;

istodobno sam mogao vidjeti i svoju lijepu i milu Šekuru, koja je na trenutak ostavila žene

pristigle iz susjedstva te plače za mnom gledajući peć u dvorištu.

Knjige i stari učenjaci kažu da duša ima četiri zavičaja: 1. majčinu utrobu; 2. ovaj

svijet; 3. berzeh, međuprostor u kojem se iščekuje sudnji dan, i gdje sam sada; 4. džennet ili

džehennem, kamo se odlazi nakon sudnjega dana.

Iz berzeha se istodobno vide prošlost i sadašnjost i dokle god uspomene duše ostaju u

ondje, u njemu nema nikakvih prostornih ograničenja. Ali, da je život tijesna košulja, to

postane jasno tek kad se iziđe iz tamnicâ vremena i prostora. Nažalost, nitko prije nego što

umre ne može shvatiti sljedeće: koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih stvarni razlog za

sreću, toliko je i tijelo bez duše među živima izvor najveće sreće. Zbog toga sam - s bolom

motreći tijekom svoje lijepe dženaze najmiliju Šekuru kako zbog mene uzalud plače u kući

trgajući sve sa sebe - preklinjao uzvišenog Allaha da nam u džennetu podari dušu bez tijela, a

na ovome svijetu tijelo bez duše.

319

(38) Ja, majstor Osman

Poznati su vam naopaki starci koji sav svoj život nesebično daruju kakvoj umjetnosti.

Na svakoga se istresaju. Visoki su, koščati i mršavi. Žele da malo preostalih im godina bude

ponavljanje onog dugog dijela života koji je ostao za njima. Lako planu i razbjesne se, na sve

se žale. Žele sve konce držati u svojim rukama te su već svakom dozlogrdili. Ne sviđa im se

nitko i ništa. Ja sam jedan od takvih.

Majstor nad majstorima Nurullah Selim Čelebija, s kojim sam u istoj radionici, sjedeći

uz njegova koljena, još kao šesnaestogodišnji šegrt imao čast raditi slike, bio je takav s

osamdeset godina (ali nije bio ljut koliko ja). Takav je bio i posljednji veliki majstor Sari

Abdija, kojeg smo sahranili prije trideset godina (on pak nije bio mršav i visok kao ja).

Poznato mi je da se strijele kritike, odapete u leđa tim slavnim majstorima koji su u to vrijeme

vodili Iluminatorske radionice, sada snažno zabadaju u moja leđa; a budući da je tako, želim

da znate kako su neke otrcane fraze o nama posve neutemeljene.

1. Ne dopada nam se ništa novo jer nema ničeg novog što bi uistinu bilo dopadljivo.

2. S većinom ljudi postupamo kao s budalama zato što je većina ljudi budalasta, a ne

zato što smo nervozni, nesretni ili što patimo od kakva drugog nedostatka. (Ipak, smatrali bi

nas otmjenijima i pametnijima da se prema njima bolje ponašamo.)

3. To što zaboravljam jako mnogo imena i licâ i što ih brkam - izuzev mojih

iluminatora, koje još od doba njihova šegrtovanja volim i poučavam - nema nikakve veze s

mojom senilnošću, nego s činjenicom da su ta imena i lica toliko lišena samosvojnosti i

unutarnje svjetlosti da ih i ne vrijedi pamtiti.

320

Na Tetkovoj dženazi, kojemu je zbog budalaština Allah rano uzeo život, trudio sam se

zaboraviti koliko mi je mukâ nanio pokojnik primoravajući me neko vrijeme da oponašam

franačke majstore. Vraćajući se, razmišljao sam: Ni ja više nisam daleko od vremena kad će

me, Allahovom milošću, sustići sljepoća i smrt. Naravno, bit ću spominjan onoliko dugo

koliko crteži koje sam izradio i knjige koje sam ilustrirao budu radovali vaše oko, a u vašem

srcu budili osjećaj sreće. Ali, želim da nakon moje smrti znate i ovo: i na kraju moga života, u

starosti, još uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan osmijeh. Na primjer:

1. Djeca (ona sažimaju sva pravila ovoga svijeta);

2. Slatke uspomene (lijepi mladići, žene, lijepo crtanje, prijateljstvo);

3. Susret s čudesima starih heratskih majstora (neupućenima se ne može objasniti).

Najjednostavnije kazano, to znači sljedeće: U Iluminatorskoj radionici našega

Padišaha, kojoj sam ja na čelu, ne izrađuju se više čudesna djela kao nekad. I kako vidim,

stvari će krenuti i nagore; sve će se istrošiti, nestati. S bolom osjećam da smo ovdje jako

rijetko dosezali ljepote starih majstora iz Herata, iako smo cijeli svoj život s puno ljubavi

darovali ovom poslu. Samozatajno prihvaćanje te istine olakšava život.

Zapravo, budući da olakšava život, samozatajnost je u našem svijetu jako poželjna

vrlina.

Eto, s takvom sam samozatajnošću dovršavao jednu sliku za Surnamu, knjigu o

ceremonijalnom obrezanju naših prinčeva. Slika prikazuje egipatskoga beglerbega kako

obrezanom dječaku predaje svoje darove: jednu sablju na crvenu baršunu, pomno izrađenu,

optočenu zlatnim nitima i urešenu rubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lađu i jednoga

ljutog, gordog, od munje bržeg, razigranog arapskog konja, zauzdana zlatnim lancem, sa

stremenom ukrašenim biserom i krizolitom, s bijelim biljegom nad nozdrvama i dlakom

321

sjajnijom od samoga srebra te sa srebrnim sedlom na leđima, urešenim zlatnim vezom,

crvenim baršunom i suncolikim šarama od kamenčića rubina. Povlačio sam zadnje poteze

kistom na slici čiju sam kompoziciju ja izradio, a konja, sablju, princa i poklisare što ih

promatraju dao obojiti svakome od šegrta posebno. Neke sam listove s platane na Atmegdanu

bio obojio u ljubičasto. Na gumbe poklisara tatarskoga hana nanio sam žutu boju. I upravo

kad sam trunkom zlatne vodice prelazio preko uzda konja, netko zakuca na vrata. Zastadoh.

Bio je to jedan paž. Glavni me rizničar zove u Saraj. U očima sam osjećao vrlo laganu

bol. Stavio sam lupu za čitanje u džep kaftana i krenuo s mladićem.

Kako je lijepo hodati ulicama nakon tako duga rada! Cijeli se svijet čini posve novim i

nevjerojatnim, kao da ga je Allah tek jučer stvorio!

Vidio sam jednog psa - imao je više skrivena značenja negoli svi postojeći crteži pasa.

Vidio sam jednog konja - konj mojih iluminatora nosi mnogo više skrivena značenja u sebi.

Na Atmegdanu sam vidio jednu platanu, onu čije sam listove na crtežu netom bio obojio u

ljubičasto.

Kad se čovjek nađe na Atmegdanu - već dvije godine crtam svite i parade što

mimohode tim trgom - i hoda po njemu, čini mu se kao da se našao na nečemu što je sam

nacrtao, pa sad i hoda po tome. Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u drugu ulicu i -

kroz okvir slike izišli van; da smo na slici naših majstora iz Herata – stigli bismo onamo gdje

nas Allah vidi; da smo na kineskoj, ne bismo mogli izići jer se kineske slike pružaju u

beskonačnost.

Paž me nije vodio u Staru divansku vijećnicu, u kojoj smo se glavni rizničar i ja

susretali i razgovarali o isplati troškova, o poklonima koje iluminatori pripremaju za našega

Padišaha, o knjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju i spokoju iluminatora, o nabavci

322

potrebnih boja, zlatnih listića i drugih potrepština, o posve običnim tegobama i željama, o

zadovoljstvu, željama, raspoloženju i prohtjevima našega Padišaha, Uzdanice svijeta, o svemu

i svačemu - mojim očima, lećama za čitanje, bolovima u slabinama, o tigrastoj mački

glavnoga rizničara i o njegovu podmuklom zetu. Tiho smo ušli u Sultanov vrt. Jedva čujno,

kao da smo počinili kakav zločin, spustili smo se prema moru kroz stabla tiša i od nas samih.

Približavam se Palači na obali. Znači, vidjet ću svoga Padišaha, Njegova je Preuzvišenost

tamo, govorio sam samome sebi, kad u tom času skrenusmo s puta. Prešli smo nekoliko

koraka i kroz zasvođena vrata stupili u jednu kamenu zgradu iza spremištâ za čamce. Iz

pekare sultanove garde dopirao je miris kruha. Vidio sam ljude iz garde u crvenim odorama.

U istoj sobi, zajedno, bili su glavni rizničar i bostandžibaša. Anđeo i Sotona!

Bostandžibaša, koji je za našega Padišaha u Carskome vrtu izvršavao smrtne presude i

provodio mučenja, vodio istrage, tukao, kopao oči i bacao okrivljenike u falake, umiljato mi

se smješkao. Kao da mi neki beznačajni sobni drug, s kojim u hanu moram dijeliti istu sobu,

hoće ispričati kakvu dopadljivu priču.

Ali, govoriti je počeo glavni rizničar, a ne bostandžibaša.

«Naš Gospodar izvoljeli su mi narediti prije godinu dana da u velikoj tajnosti dadem

prirediti knjigu koja je trebala biti jedan od poklona za neko diplomatsko izaslanstvo», rekao

je stidljivim glasom. «I kao što, zbog povjerljivosti same stvari, nisu smatrali prikladnim

povjeriti taj posao glavnome sastavljaču carskih kronika, našem majstoru Lokmanu, tako ni

tebe, čijem su se majstorskome umijeću uvijek svi divili, nisu željeli miješati u to. Uvažavali

su činjenicu da ste svi vi već dovoljno zauzeti Surnamom, koja govori o ceremonijalnom

obrezanju prinčeva.»

Čim sam stupio u sobu, u glavi mi je sinulo da me je potvorio neki podlac, da je

323

raznim objedama – kako tobože na jednom crtežu hulim, a na drugom mu se rugam – uspio

Vladara uvjeriti u svoje laži te da će me svakoga časa početi mučiti ne obazirući se na moje

poodmakle godine. Stoga su mi se i od meda slađim učinile te riječi glavnoga rizničara, koji

me pokušavao odobrovoljiti jer je naš Padišah naručio knjigu od nekog drugog, a ne od mene.

Saslušao sam meni i više nego dobro poznatu priču o toj knjizi, ali nisam saznao ništa novo.

Znao sam i za ta govorkanja: i o Nusret-hodži, dakako, i o netrpeljivosti u Iluminatorskoj

radionici.

Tek da bih nešto kazao, postavio sam pitanje kojemu sam odgovor već znao: pitao sam

tko je pripremao tu knjigu.

«Tetak-efendija, kao što vam je već poznato», odgovorio je glavni rizničar. Pogledao

me ravno u oči i dodao: «Znate li da nije umro prirodnom smrću, nego da je ubijen?»

«Nisam znao», odgovorio sam prostodušno kao dijete i zašutio.

«Naš je Padišah jako, jako ljut», kazao je glavni rizničar.

Bio je slabouman taj smetenjak što su ga zvali Tetak-efendija. Kako je imao više

revnosti nego znanja, više poleta negoli pameti, majstori iluminacije o njemu su govorili

posprdno i podsmješljivo. Na dženazi mi se ionako nešto učinilo sumnjivim. Kako je ubijen?

Glavni je rizničar ispričao kako je ubijen. Tragično. Sačuvaj nas, Bože! Tko ga je

ubio?

«Padišah je naredio», rekao je glavni rizničar, «da se i ta knjiga, kao i Surnama, što

prije završi...»

«Postoji još jedna Njegova naredba», rekao je bostandžibaša. «Traži da taj gnusni

ubojica, taj sotona, ako je među iluminatorima, bude odmah pronađen. Kaznit će ga takvom

324

kaznom da nikome nikada više neće pasti napamet da se još jednom usudi okomiti na

Padišahovu knjigu i ubiti njegova iluminatora.»

Načas se na bostandžibašinu licu ukaza znak uzbuđenja, kao da je već znao kakvom će

strašnom kaznom naš Padišah kazniti zločinca.

Shvatio sam da je naš Padišah obojici maloprije povjerio taj zadatak te da ih primorava

na nešto prema čemu od prvoga trena nisu mogli zatajiti svoje gađenje: na to da zajedno

obave taj posao, te sam prema Vladaru osjetio naklonost koja je nadilazila divljenje. Jedan je

paž donio kavu, sjeli smo.

Tetak-efendija ima jednog nećaka kojega je sâm obučio i koji se razumije u

iluminatorski rad i knjige: Karu. Znam li ga? Šutio sam. Na Tetkov poziv prije kratkog

vremena vratio se u Istambul s perzijske granice, gdje je službovao kod Serhat-paše (u

bostandžibašinom pogledu bljesnu sumnja); u Istambulu se dobro zbližio s Tetkom i od njega

čuo priču o knjizi koju Tetak priprema. Nakon ubojstva Tankoćutog Efendije Tetak mu je

navodno kazao da sumnja na majstore iluminacije koji su ga u ponoćnim satima posjećivali u

kući radi te knjige. Vidio je crteže koje su ti majstori izradili za knjigu i ustvrdio da je Tetkov

ubojica ukrao jedan od njih – Padišahov – na čiju je izradu navodno utrošeno najviše zlata.

Taj je mladić ubojstvo svoga Tetka dva dana skrivao od Saraja, od glavnoga rizničara. Budući

da je u tom kratkom vremenu s Tetkovom kćeri na brzu ruku sklopio brak čija je podudarnost

s knjigom sumnjiva, te se i nastanio u njezinoj kući, obojica sumnjaju na Karu.

«Ako im se kuće i okućnice premetnu i ako ta izgubljena stranica ispliva kod nekog od

mojih majstora, pokazat će se odmah da je Kara govorio istinu», rekao sam. «Ali, ako su to

još uvijek moja draga djeca, moji iluminatori čudesnih umijeća, koje poznajem još od doba

njihova šegrtovanja, ni jedan od njih ne bi mogao podići ruku ni na koga.»

325

«Maslininu, Rodinu i Leptirovu kuću, brlog, okućnicu, dućan ako ga ima, sve što

imaju i što je njihovo pročešljat ćemo od krova do podruma», rekao je bostandžibaša koristeći

na podrugljiv način nadimke koje sam im nekoć s ljubavlju dao. «I Karinu.» Potom je

nastavio s hinjenim beznađem:

«Hvala Bogu što smo u ovoj teškoj situaciji ishodili od kadije dopuštenje da u istrazi

možemo koristi mučenje. Budući da je ubojstvo i druge osobe bliske iluminatorskom odjelu

na sve iluminatore, od šegrta do majstora, bacilo sumnju opetovanja zločina, mučenje neće

proturječiti zakonu, tako je rekao kadi-efendija.»

Razmišljao sam ne dajući glasa od sebe: 1. ako je mučenje zakonito, znači da dozvolu

nije dao naš Padišah; 2. to da su, po kadijinu mišljenju, svi iluminatori pod sumnjom

opetovanja zločina, znači da sam i ja okrivljen jer - kao njima nadređen - nisam mogao

pronaći krivca među nama i izručiti ga pravdi; 3. shvaćam da i od mene traži da mu -

izrijekom ili prešutno - dadem suglasnost prije nego što počne mučiti iluminatore odjela

kojemu sam ja voditelj - moga dragog Leptira, Maslinu i Rodu, koji su me zadnjih godina bili

izdali, kao i sve druge majstore.

«Budući da naš Padišah traži da i Surnama i ta knjiga, za koju je sada jasno da je

ostala nedovršena, budu dolično privedene kraju, brine nas da bi mučenje moglo naškoditi

rukama, očima, majstorskome umijeću iluminatora», kazao je glavni rizničar. Okrenuo se

meni: «Zar ne?»

«Nedavno smo imali istu bojazan», grubo je rekao bostandžibaša. «Jedan od juvelira i

zlatara koji vrše popravke podlegao je šejtanovoj kušnji i, kao kakvo dijete, poželio imati

jedan findžan s drškom urešenom kamenčićima rubina, pa ga je na koncu i ukrao. Taj findžan

pripada sultaniji Nedžmiji, sestri našega Padišaha. Vladar je meni povjerio slučaj budući da se

krađa findžana, koja je njegovu sestru bacila u duboku tugu jer joj je bio jako drag, dogodila u

326

Palači na Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedžmije, jednako kao naš Padišah, bila

zabrinuta za umjetničke sposobnosti, oči i prste svojih juvelira i zlatara. Odmah sam dao svući

majstore i baciti ih u zaleđeni bazen, među led i žabe. Naredio sam da ih povremeno izvuku

van i bičuju snažno, ali pažljivo, da im ne bi nastradali lice i ruke. U kratku vremenu zlatar

koji je podlegao šejtanovoj kušnji priznao je krađu i dobio zasluženu kaznu. Budući da su bili

čista obraza, oči i prsti juvelira i zlatara nisu pretrpjeli nikakva oštećenja unatoč ledenoj vodi,

hladnoći i brojnim udarcima bičem. Čak mi je Padišah kazao da mu je sestra jako sretna i da

zlatari i juveliri rade s većim ushićenjem nakon što je uklonjen kukolj iz njihove sredine.»

Bio sam uvjeren da će se bostandžibaša ponašati još okrutnije prema mojim

majstorima iluminacije negoli prema zlatarima. Čak da je i imao poštovanja prema užitku koji

je naš Padišah osjećao prema novim knjigama, držao je da je samo kaligrafija umjetnost koju

treba istinski uvažavati; stoga je, kao i mnogi drugi, iluminaciju i (prije svega) crtanje smatrao

kažnjivom besposlicom koja gotovo graniči s herezom, pa čak i s nekom vrstom

feminiziranosti.

«Iako ste živi i zdravi i u punoj radnoj snazi, vaši su dragi iluminatori međusobno

počeli spletkariti i kalkulirati tko će biti glavni majstor poslije vaše smrti», rekao je da bi me

isprovocirao.

Je li bilo spletki za koje nisam znao? Je li postavljena neka nova stupica? Suzdržao

sam se i šutio. Glavni je rizničar jako dobro primjećivao bijes koji sam osjećao prema njemu

jer je iza mojih leđa pokojnome slaboumniku dao prirediti knjigu, a i prema svojim

nezahvalnim iluminatorima, koji su tajno radili crteže za tu knjigu da bi se nekom dodvorili i

zaradili nešto srebrnih novčića.

Najednom sam zatekao samoga sebe kako pokušavam zamisliti na koji bi način moji

iluminatori mogli biti kažnjeni. Tijekom saslušanja i mučenja ne deru kožu jer nakon toga

327

nema povratka; ne nabijaju ni na kolac, kao što se to čini s pobunjenicima, jer je cilj takva

načina ubijanja zastrašiti i opomenuti; no ne bi išlo ni s lomljenjem ruku, nogu i prstiju tih

iluminatora. Ne bi priličilo ni iskopati im po jedno oko, kako se to dosta običava u zadnje

vrijeme, sudeći po jednookim jadnicima koje sam počeo često susretati na istambulskim

ulicama. Stoga sam si svoje drage iluminatore predočio u bazenu smještenu u osamljenu

dijelu Sultanskoga vrta, u vodi hladnoj kao led, među lokvanjima, kako drhte kao prut i s

gađenjem poglédaju jedan drugog te u jednom trenu umalo da nisam prasnuo u smijeh. Ali,

želudac mi se prevrnuo od pomisli kako bi se Maslina derao kad bi mu usijano željezo

pricvrljili na debelo meso i kako bi u licu požutio moj dragi Leptir kad bi ga bacili u lance.

Nisam mogao čak ni zamisliti da bi moj dragi Leptir, čiji su mi vrhunski talent i ljubav prema

iluminaciji katkad nagonili suze na oči, mogao biti bačen u falake kao kakav kradljivi šegrt te

sam nad tim ostao skamenjen.

Načas je zanijemio moj ostarjeli razum, zanesen čarolijom duboke tišine u njemu

samome. Svi skupa neko smo vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca u zaborav.

«Oni su najbolji iluminatori našega Padišaha», rekoh. «Ne učinite im ništa nažao.»

Zadovoljan, glavni rizničar skoči sa svoga mjesta, uze svitak papira koji je ležao na

stalku u drugom kutu sobe, donese ga i razvi preda mnom te, kao da je soba mračna, postavi

uza me dva velika svijećnjaka, s kojih se širila lelujava svjetlost njegovih podebelih svijeća.

To su bili ti crteži.

Kako bih vam mogao objasniti što sam vidio prelazeći lećom preko njih? Dolazilo mi

je da se nasmijem, ali ne stoga što su bili smiješni. Osjećao sam bijes, ali ne ni stoga što su

bili neozbiljni. Kao da je Tetak-efendija rekao mojim iluminatorima neka crtaju kao da su

netko drugi, a ne oni sámi. Kao da ih je natjerao da se prisjete nepostojećih sjećanja, da

odsanjaju jednu budućnost u kojoj nikada ne bi željeli živjeti. I što je još nevjerojatnije, ubijali

328

su jedni druge zbog tih besmislica!

«Gledajući te crteže možete li kazati koji je od iluminatora radio koji crtež?», upitao je

glavni rizničar.

«Da», odgovorio sam ljutito. «Gdje ste našli te crteže?»

«Donio ih je osobno Kara i uručio nam ih», odgovorio je glavni rizničar. «Nastoji

dokazati da su i on i pokojni Tetak-efendija nevini.»

«Stavite ga u istrazi na muke», rekoh. «Da saznamo kakve je još tajne skrivao naš

pokojni Tetak-efendija.»

«Poslali smo po njega jednog čovjeka», poletno je kazao bostandžibaša. «Nakon toga

pretražit ćemo i cijelu mladoženjinu kuću.»

Potom na licima obojice sinu tračak čudesne svjetlosti, straha i divljenja; skočiše na

noge.

I ne osvrnuvši se, shvatio sam da je u sobu ušao naš preuzvišeni Padišah, Uzdanica

ovoga svijeta.

329

(39) Zovem se Ester

Kako je lijepo plakati uglas! Dok su u vrijeme dženaze oca sirote moje Šekure plakale

sve žene okupljene u kući – bliže i daljnje rođakinje, prijateljice i poznanice – i ja sam s njima

lila suze udarajući se po prsima. Katkad sam se naslanjala na lijepu djevojku uza se i plakala

njišući se s njom u usklađenu i ugodnu ritmu, a katkad pak lila suze i ridala u posve različitu

tonu, sažalijevajući svoj jadni život i svoje muke. Kad bih svakoga tjedna samo jedanput tako

otplakala, zaboravila bih da cijeli dan tumaram ulicama kako bih zaradila za goli život i kako

me ponižavaju zbog moje debljine i moga židovskoga podrijetla, i bila bih još brbljavija Ester

nego što jesam.

Volim ceremonije koliko zbog gužve u kojoj zaboravljam da sam crna ovca, toliko i

zato što se najedem do mile volje. Na bajramskim svetkovinama silno volim jesti baklavu,

namaz od metvice, kruh od marcipana i voćni žele; na proslavama obrezanja mesni pilav i

findžan-bureke; na mimohodima koje na Atmegdanu priređuje naš Padišah volim piti sok od

višnje, na svadbama jesti sve što mi dođe pod ruku; a nakon kakve dženaze, halve sa

sezamom, medom i mirisnim ekstraktima, koje susjedi prave i donose.

Tiho sam izišla u predvorje, obula cipele i sišla dolje. Čim sam, prije nego što ću

skrenuti u kuhinju, čula neki čudan šum, koji je kroz poluotvorena vrata dopirao iz sobe

smještene uza staju, napravila sam korak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da su Ševket i

Orhan konopcima svezali sina jedne od ženâ što su gore plakale te mu pokojnikovim starim

kistovima nanosili boju na lice. «Ako pokušaš pobjeći, ovako ću te izmlatiti», rekao je Ševket

i opalio dječaku pljusku.

«Dijete drago, lijepo se igrajte, nemojte jedan drugome napraviti kakvo zlo!», rekla

330

sam najumiljatijim i najhinjenijim glasom.

«Ti se ne miješaj!», proderao se Ševket.

Ugledala sam kraj njih i plavokosu, malu, uplašenu sestru dječaka kojeg su zlostavljali

i iz nekoga se razloga osjetila izjednačena s njom. Zaboravi sve, Ester!

U kuhinji me Hajrija sumnjičavo odmjerila.

«Presahla sam od silna plakanja, Hajrija», rekla sam. «Tako ti Boga, daj mi čašu

vode!»

Dala je bez riječi. Prije nego sam je popila, pogledala sam je ravno u oči nadute od

plača.

«Siroti Tetak-efendija, priča se da je zapravo umro prije Šekurina vjenčanja», rekla

sam. «Nemoguće je svijetu začepiti usta. Govori se čak da nije ni umro prirodnom smrću.»

Načas je značajno pogledala u svoje nožne prste. Potom je podigla glavu i, ne

gledajući me, kazala: «Neka nas Allah sačuva svekolikih objeda!»

Prva je gesta značila «točno je što kažeš», a i ton njezinih riječi dao je naslutiti da su

nasilu izgovorene.

«Što se događa?», nenadano sam upitala šapatom, kao da s njom dijelim istu tajnu.

Ali, neodlučna je Hajrija zacijelo već bila shvatila kako joj se rasplinula svaka nada da

će nakon smrti Tetak-efendije steći bilo kakvu nadmoć nad Šekurom. I upravo je to bio razlog

zbog kojega je maloprije gore tako gorko plakala.

«Što će sad biti sa mnom?», upitala je.

331

«Šekura te jako voli», rekla sam tonom kojim priopćujem novosti. Dizala sam

poklopce bakarnih zdjelâ poredanih između ćupa pekmeza i ćupa turšije. Iz nekih sam kušala

hranu umačući skraja prst i ližući ga; nad neke sam se nadnosila tek da ih pomirišem, pitajući

pritom za svaki tanjur halve čiji je i tko ga je poslao.

«Kasim-efendija iz Kajserija; majstorski pomoćnik iz odjela iluminatora, stanuje dvije

ulice dalje; ključar Solak Hamdi; taj je tanjur poslala mladenka iz Jedrena», nabrajala je

Hajrija, kad joj Šekura iznenada upade u riječ:

«Kalbija, žena pokojnoga Tankoćutog Efendije, nije ni došla na sućut, niti poslala

poruku ili halvu.

S kuhinjskih vrata krenula je prema popločanome dijelu dvorišta, kojem su vodile

stepenice. Shvatila sam da se želi udaljiti od Hajrije i nasamo razgovarati sa mnom te sam

krenula za njom.

«Tankoćuti Efendija nije gajio neprijateljstvo prema mome ocu. Na dan njegove

dženaze mi smo im napravili halvu i poslali je. Želim znati što se događa», rekla je Šekura.

«Idem iz ovih stopa onamo, ispipat ću što je posrijedi», rekla sam shvativši što Šekura

želi.

Poljubila me jer joj nisam dopustila da mi dalje objašnjava. Zagrlile smo se i tako

stajale posve nepokretne premda nam je hladnoća dvorišta ledila kosti. Potom sam svoju

lijepu Šekuru pomilovala po kosi.

«Ester, bojim se», kazala je.

«Ne boj se, dušo», rekla sam. «U svemu ima nečeg dobroga. Gle samo kako si se na

koncu udala!»

332

«Ali, ne znam jesam li ispravno postupila», rekla je. «Zato mu nisam dopustila da mi

se približi. Noć sam provela uza svoga sirotog oca.»

Širom rastvorenih očiju gledala me ravno u oči kao da pita: «Shvaćaš li?»

«Hasan tvrdi da vaš brak u kadijinim očima nije valjan», rekla sam. «Poslao ti je ovo.»

«Toga je već dosta!», rekla je Šekura, no odmah je razmotala komadić papira i

pročitala ga, ali mi ovog puta nije kazala što piše na njemu.

Imala je pravo, jer uopće nismo bile same u dvorištu, gdje smo stajale zagrljene: jedan

je usiljeno nasmiješeni stolar postavljao iznad nas kapke na prozor u predvorju, koji su jutros

tko zna zašto pali i slomili se, i netremice piljio i u nas i u žene što su unutra plakale; Hajrija,

koja je istog časa izišla iz kuće, trčala je otvoriti dvorišna vrata sinu jednoga odanog susjeda,

koji je kucao i vikao: «Stigla je halva!»

«Podosta je vremena prošlo od njegove dženaze», kazala je Šekura. «Sad se duša

moga sirotog i dragog oca zadnji put i za sva vremena odvojila od njegova tijela i uzdiže se na

nebo, osjećam to.»

Izvukla se iz moga zagrljaja i dugo se molila gledajući u blještavo nebo.

Najedanput sam osjetila da sam Šekuri strana i daleka; ne bih se začudila ni da sam

bila oblak na nebu, u koji je gledala. Kad je završila molitvu, poljubila me s puno ljubavi u

oba oka.

«Ester», kazala je, «sve dok je ubojica moga oca na životu, ni ja ni moji sinovi nećemo

imati mira na ovome svijetu.»

Svidjelo mi se što nije spomenula svoga muža.

333

«Otiđi u kuću Tankoćutog Efendije i od njegove žene ispipaj zbog čega nam nisu

poslali halvu. Sve što saznaš odmah mi dođi reći.»

«Imaš li što poručiti Hasanu?», upitala sam.

Osjetila sam stid ne zbog toga što sam pitala, nego stoga što joj, postavljajući to

pitanje, nisam mogla pogledati u oči. Da bih prikrila taj stid, zaustavila sam Hajriju i podigla

poklopac zdjele. «Ah, halva od griza s pistacijama!», rekla sam i komadić stavila u usta.

«Dodali su i naranču.»

Obradovalo me kad sam načas opazila da mi se Šekura slatko smješka, kao da je sve u

najboljem redu.

Uzela sam svoj zavežljaj i krenula, ali nisam napravila ni dva koraka kad ugledah

Karu na kraju ulice. Novopečeni mladoženja, koji je tek bio sahranio punca, bio je zadovoljan

životom, što se dalo osjetiti i po njegovu ponositu držanju. Da mu ne bih pokvarila

raspoloženje, skrenula sam s puta, ušla u povrtnjak i prošla kroz vrt kuće u kojoj je nekoć

živio obješeni brat voljene žene glasovitog židovskog liječnika Moše Hamona. Kad prolazim

kroza nj, taj me vrt s mirisom smrti svaki put toliko rastuži da odmah zaboravim kako moram

pronaći mušteriju i prodati ga.

Miris smrti iz tog vrta osjećao se i u kući Tankoćutog Efendije, no tuge uopće nije

bilo. Ja, Ester, koja sam zalazila u tisuće kuća i upoznala stotine udovica, znam da žene koje

rano izgube muževe duboko u sebi osjećaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili pak bijes i bunt.

(Sirota je Šekura iskusila i jedno i drugo.) Gospođa Kalbija već je bila iskapila otrov bijesa te

sam odmah shvatila da će mi to olakšati posao.

Kao i sve gorde žene prema kojima je život bio okrutan, i gospođu Kalbiju s razlogom

je mučila sumnja da svatko tko joj u teškim danima pokuca na vrata dolazi iz sažaljenja ili -

334

još gore - da se tajno naslađuje njezinim žalosnim stanjem. Stoga se ni najmanje nije trudila

svojim gostima uputiti koju ljubaznu riječ pa je istoga časa prelazila na bitno ne podliježući

slabostima kao što su želja da pridobije gostovu naklonost i da ga, u nedostatku tema za

razgovor, glupo i neodmjereno obasipa laskavim riječima. Zašto li je ta Ester morala pokucati

na vrata upravo kad je Kalbija u svojoj tuzi htjela otkunjati jedan podnevni sanak? Kako sam

znala da neće pokazati nikakvo zanimanje za najnovije svilene konce s lađe pridošle iz Kine,

za rupce pristigle iz Bruse, odmah sam joj - s neba pa u rebra!, ne hineći čak ni da razvezujem

zavežljaj - ispričala što muči moju uplakanu Šekuru. «Pomisao da je nehotice povrijedila

gospođu Kalbiju, s kojom je povezuje ista bol, sirotoj Šekuri zadaje novu bol», rekla sam.

Samouvjerenim glasom, gospođa je Kalbija potvrdila da se nije zanimala za Šekuru,

da joj nije išla izraziti sućut i podijeliti s njom tugu, da čak nije mogla pregorjeti ni da joj

napravi i pošalje halvu. Naravno, iza njezina ponosa krila se i radost koju nije mogla zatajiti:

njezina je povrijeđenost bila zamijećena! Eto, polazeći upravo od te slabe točke vaša se

pametna Ester potrudila razotkriti razloge njezine ljutnje i događaja koji su je prouzročili.

Nije potrajalo dugo do Kalbijina objašnjenja kako je na pokojnoga Tetak-efendiju ljuta

zbog knjige koju je pripremao. Kazala je da je njezin pokojni muž prihvatio taj posao ne da

zaradi nekoliko srebrnjaka više, nego zato što ga je Tetak-efendija uvjerio da je Padišah

naložio izradu te knjige. Ali, kad je vidio da iluminirane stranice, koje mu je Tetak-efendija

davao na pozlatu, polako prestaju biti iluminirane stranice i pretvaraju se u prave pravcate

slike, da te slike nose u sebi naznake nezamisliva bezbožništva, bogohuljenja, pa čak i

svetogrđa, njezinog je pokojnog muža bio obuzeo veliki nemir te se počeo kolebati u

nedoumici što je ispravno, a što pogrešno. Ali, i zato što je bila mnogo razboritija i opreznija

od Tankoćutog Efendije, obazrivo je dodala: sve te sumnje nisu došle najednom, nego su se

lagano rađale, i kako se pokojni Tankoćuti Efendija nikada nije bio suočio s otvorenim

335

svetogrđem, umirivao se pomišlju da je sve to samo uobrazilja. Zapravo, pokojni Tankoćuti

Efendija nikada nije propuštao propovijedi Nusret-hodže Erzurumskog, a ako ne bi na vrijeme

klanjao, osjećao bi se duboko uznemirenim. Kao što je znao da mu se neki bestidnici u

Iluminatorskoj radionici rugaju jer je poput sufija bio vezan za svoju vjeru, tako je i vrlo

dobro primjećivao da oni te nepristojne šale prave iz zavisti koju osjećaju zbog njegova dara i

njegove umjetnosti.

Jedna blještava, krupna suza iz Kalbijina sjajnog oka skotrljala joj se niz obraz i u tom

je trenu dobrohotna Ester donijela odluku da prvom prilikom Kalbiji nađe boljeg muža nego

što je bio njezin pokojni muž.

«Sve te svoje patnje pokojnik nije tako mnogo dijelio sa mnom», rekla je Kalbija

pažljivo. «Ja sam sáma svoja sjećanja prebrala u glavi i došla do zaključka da su nas sve

nevolje zadesile zbog slikâ Tetak-efendije, kojemu je moj muž išao i zadnje noći.»

Bila je to neka vrsta isprike. A ja sam, kao odgovor na nju, kazala da je i Tetak-

efendiju možda ubio isti nitkov i uputila ju na polaznu točku, koja objedinjuje Šekurinu i

Kalbijinu tugu i neprijatelje. I dva siročića velikih glavâ, koja su me sada sa strane pozorno

motrila, upućivala su na sličnost situacije u kojoj su se našle. Međutim, nesmiljena

provodadžijska logika u meni u istom mi je trenu napomenula kako je Šekura mnogo ljepša,

bogatija i zagonetnija. Progovorila sam sasvim spontano:

«Šekura ti poručuje: Ako sam kriva za bilo što, molim te za oprost», kazala sam.

«Nudi ti prijateljstvo kao sestra i kao žena koja s tobom dijeli istu sudbinu i moli te da

razmisliš i da joj pomogneš u sljedećem: Je li pokojni Tankoćuti Efendija, odlazeći zadnje

večeri odavde, ikako spominjao da će se sastati s kim drugim osim s Tetak-efendijom? Je li ti

uopće padalo na pamet da bi se trebao susresti s nekim drugim?»

336

«Samo je ovo pronađeno u džepu mog sirotog Tankoćutog», kazala je.

Iz jedne poklopljene pletene kutije, u kojoj su bile igle za vezenje, komadići sukna i

jedan veliki orah, izvadila je presavijeni komad papira i pružila mi ga.

Kad sam uzela izgužvani grubi papir i pažljivo ga pogledala izbliza, vidjela sam

mnoge tintom iscrtane figure, čije su se linije bile razlile u vodi. U trenu kad mi je sinulo što

predstavljaju Kalbija je tu moju misao pretvorila u zvuk:

«To su konji», rekla je. «Pokojni Tankoćuti Efendija godinama je pravio samo pozlate

i uopće nije crtao konje, nitko nije ni tražio da ih crta.»

Vaša je stara Ester zurila u nabrzinu nacrtane, vodom razmazane konje i nije mnogo

toga mogla shvatiti.

«Kad bih taj papir uzela i odnijela ga Šekuri, to bi je jako obradovalo», rekla sam.

«Ako Šekura želi taj papir, neka sama dođe po njega», kazala je Kalbija razmetljivo.

337

(40) Zovem se Kara

Možda ste u međuvremenu shvatili: Ljudima kao što sam ja, naime: majstorima tuge

poput mene, koji ljubav i bol, sreću i zlopaćenje koriste kao izgovor za jednu, na koncu trajnu

usamljenost, ne događaju se ni velike radosti ni velike tuge. Ne kažem da nismo u stanju

shvatiti druge ljude kad su im duše tako duboko potresene; upravo obratno, itekako imamo

razumijevanja za sve koji vrlo duboko proživljavaju takva raspoloženja. Ako ima nešto što ne

možemo razumjeti, onda je to čudan nemir koji se uvuče u našu dušu. Taj tihi nemir, koji

zamrači naš um i naše srce, zauzima mjesto istinske radosti i tuge koju bismo morali osjećati.

Oca sam joj, Bogu hvala, sahranio, vratio se nakon toga žurnim koracima kući i

zagrlio svoju Šekuru da joj izrazim sućut. Kad se kasnije, zajedno s djecom koja su me

neprijateljski gledala, bacila na minder i počela gorko plakati, ostao sam nekako zatečen.

Njezina je tuga bila moja pobjeda: najedanput sam se oženio snom svoje mladosti i oslobodio

njezina oca, koji me je ponižavao i postao gospodar kuće. Tko bi povjerovao mojim suzama?

Ali - ne! Vjerujte mi, nije bilo tako. Doista sam htio tugovati, ali nisam mogao. Jer, za mene

je otac bio tetak, a ne moj pravi otac. Uza sve to, promućurni imam, koji je okupao pokojnika,

nije držao jezik za zubima, pa su se glasine o neprirodnoj tetkovoj smrti, što sam osjetio i u

dvorištu džamije, bile raširile po cijeloj mahali. Zbog toga sam htio tugovati, držeći da bi to

što ne plačem moglo biti loše protumačeno. Znate i sami, strah da bi vas mogli smatrati

čovjekom kamena srca najiskreniji je osjećaj u nama.

Postoji jedan izgovor koji koriste postarije žene pune razumijevanja kad žele spriječiti

da netko kao ja bude izopćen iz zajednice. Za takve one kažu: «Čovjek plače u sebi.» Dok

sam i ja tako u sebi plakao trudeći se zavući u kakav kut da me ne gledaju prepredeni susjedi i

338

daleki rođaci i ne čude se kako uopće mogu tako gorko plakati, i dok sam dvojio moram li se

napokon početi ponašati kao gospodar kuće i ovladati situacijom, netko je pokucao na vrata.

Na trenutak sam se uspaničio pomislivši: Hasan, ali sam bio voljan platiti i tu cijenu samo da

se izvučem iz tog pakla od suza.

Bio je to jedan paž. Zovu me u Saraj. Smeo sam se.

Prolazeći dvorištem u blatu sam našao jedan srebrni novčić. Jesam li se jako bojao

zato što me zovu u Saraj? Da, bojao sam se. Ali, bio sam zadovoljan što sam vani, na

hladnoći, na gradskim ulicama, među konjima, psima, drvećem i ljudima. Pokušao sam

započeti razgovor i uspostaviti prisan odnos s pažom koji je došao po mene; isto čine i

zanesenjaci koji, prije nego što budu izručeni dželatu, zapodjenu razgovor s tamničarem o

svemu i svačemu, o ljepotama života, patkama u jezeru i čudnovatoj formi oblaka na nebu,

misleći da će tako ublažiti nesmiljenost svijeta. Ali, pokazalo se da je prištavi paž smrtno

ozbiljan i šutljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije i s ushićenjem promatrao kako

se vitki, posve vitki čempresi nježno uzdižu prema tmurnome nebu, najedanput me prođe

jeza; i to ne iz straha da bih nakon toliko godina priželjkivane i konačno ostvarene ženidbe sa

Šekurom mogao umrijeti, nego zbog nepravde koju bi mi nanijela smrt na mukama u Saraju

prije nego što sam i jedanput legao sa Šekurom u postelju i s njom do mile volje vodio ljubav.

Krenuli smo ne prema Srednjim vratima, čije sam kule gledao sa strahom i za kojima

su mučitelji i dželati hitre ruke obavljali svoj posao, te skrenuli prema stolarskim radionicama.

Dok smo prolazili iza skladištâ, neka se mačka, koja se lizala u blatu među nogama jednog

dorata iz čijih je usta izbijala para, okrenula, ali nas nije čak ni pogledala. I ona je, jednako

kao mi, bila previše obuzeta vlastitom prljavštinom.

Iza skladištâ preuzele su me od šutljiva mladića dvije osobe, po čijim zeleno-

ljubičastim odorama nisam mogao razabrati čiji su ljudi. Oni su me odveli u mračnu prostoriju

339

neke nedavno napravljene kućice, što sam razabirao po mirisu drvenarije, i tu zaključali.

Budući da sam znao da je zatvaranje osumnjičenika u mračnu sobu jedan od obreda

zastrašivanja pred mučenje, smišljao sam što bih sve mogao slagati da izvučem živu glavu,

nadajući se da će moji mučitelji svoj posao najprije započeti falakama. U susjednoj sobi

vjerojatno je bilo dosta ljudi jer je iz nje dopirao neprestani metež.

Sigurno među vama ima onih koji zamjećuju razdraganu podrugljivost mojih riječi i

misle kako uopće ne govorim kao netko tko samo što nije stavljen na muke. Zar vam već

nisam kazao kako vjerujem da sam sretni rob kojemu je Allah podario svoju milost? Ako -

nakon svih muka koje sam godinama trpio - sretni događaji u protekla dva dana nisu dovoljan

dokaz za to, srebrni novčić što sam ga na izlasku našao kraj dvorišnih vrata svakako bi morao

nositi nekakvu skrivenu poruku.

Iščekujući mučenje našao sam utjehu u srebrnom novčiću, za koji sam već bio sasvim

povjerovao da će me štititi. Uzeo sam u ruku taj znak sreće što mi ga je Allah odaslao,

pomilovao ga i nekoliko puta poljubio. Kad su me izveli iz mraka i odveli u drugu prostoriju i

kad sam pred sobom ugledao bostandžibašu i mučitelje Hrvate izbrijanih glava, shvatio sam

da mi ni srebrnjak neće koristiti. Bio je u pravu nesmiljeni glas u meni, koji mi je govorio

kako srebrnjak u mome džepu nije Božji znak, nego jedan od novčića koje sam prije dva dana

bio posuo po Šekuri, i koji je djeci nekako izmakao. I tako, dok su me predavali mučiteljima u

ruke, nisam više imao ni nade u koju se mogu pouzdati, ni grane za koju se mogu uhvatiti.

Nisam čak ni primijetio da su mi iz očiju počele teći suze. Htio sam moliti za milost,

ali, baš kao u kakvu snu, nisam mogao pustiti nikakva glasa od sebe. Iz ratova, iz pogibija, iz

političkih pogubljenja i mučenjâ kojima sam prisustvovao nakratko i samo izdaleka, znao sam

da čovjek može nestati u trenu, ali to iskustvo u sebi nikad nisam bio proživio. Lišavali su me

ovoga svijeta kao da me lišavaju odjeće na meni.

340

Skinuli su mi vestu i košulju. Jedan od dželata sjeo je na mene i koljenima mi

pritisnuo ramena. Drugi mi je pažljivim, odmjerenim i iskusnim pokretima žene koja

priprema jelo navukao na glavu kavez i polako počeo uvrtati zavrtnje na objema stranama. Ne

kavez, nego nekakva stega počela mi je stiskati glavu s obju strana sljepoočnica.

Zaurlikao sam iz sve snage. Molio sam i preklinjao, ali nerazumljivim riječima. Plakao

sam, više stoga što su mi nervi bili popustili.

Stali su i pitali. Jesam li ja ubio Tetak-efendiju?

Predahnuo sam: Ne.

Opet je počeo uvrtati zavrtanj. Boli.

Ponovo su pitali. Ne. Tko je? Ne znam!

Počeo sam razmišljati o tome da kažem: ubio sam ga. Ali, oko mene se cijeli svijet

ugodno okretao. Obuzela me neka ravnodušnost. Ne navikavam li se na bol, pitao sam se.

Proveli smo neko vrijeme tako, ja i moji dželati. Ništa me nije boljelo, samo sam se plašio.

Ponovo mi se činilo da me zbog srebrna novčića u mom džepu neće ubiti. I doista,

najednom me pustiše! Izvukli su mi glavu iz stege koja mi je zapravo vrlo slabo stiskala

lubanju. Odstupio je i dželat koji se bio uspeo na mene. Ali, nije se činilo da traži ispriku.

Obukao sam košulju i vestu.

Nastupila je duga, jako duga tišina.

Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog majstora Osman-efendiju. Prišao sam mu

i poljubio mu ruku.

«Ne brini se, sinko», rekao mi je. «Samo su te iskušavali.»

341

Odmah mi je sinulo da sam nakon tetka pronašao novoga oca.

«Naš je Padišah izvolio narediti da te zasad više ne muče», rekao je bostandžibaša.

«Drži ispravnim da pomogneš glavnome iluminatoru, majstoru Osmanu, da otkrije podloga

ubojicu dvojice iluminatora, carskih podanika koji su pripremali knjigu. Pronaći ćete tog

nitkova pomnim razgledanjem iluminiranih stranica koje su završene u zadnja tri dana te

propitivanjem ostalih iluminatora. Vladar je ogorčen zbog glasina koje smutljivci šire o

njegovim knjigama i iluminatorima. U pronalaženju tog podlaca pomoći ćemo vam ja i glavni

rizničar Hazim-aga, po zapovijedi našega Padišaha. Jedan od vas dvojice bliski je rođak

pokojnoga Tetak-efendije; upućen je u sve što je on govorio, zna kako su radili iluminatori

koji su noću dolazili Tetak-efendiji, zna priču o knjizi. Drugi je veliki Majstor, koji se hvali da

iluminatore svoga odjela poznaje kao svoj džep. Ako u roku od tri dana ne pronađete ne samo

tog krmka nego i nestalu stranicu, koju je navodno on ukrao i o kojoj kruže svakojake priče,

naš će pravedni Padišah tražiti da najprije ti, sine Kara-efendija, budeš podvrgnut saslušanju

na mukama. Uopće ne dvojimo da će nakon tebe doći red i na druge majstore iluminatorskoga

odjela.»

Nisam mogao zamijetiti da su ikakav značajan pogled, ikakav tajni znak razmijenila

među sobom dva stara prijatelja i dugogodišnja suradnika - glavni iluminator majstor Osman i

glavni rizničar Hazim-aga, koji mu prosljeđuje narudžbe te daje materijal i novac iz Carske

riznice.

«Ako se u unutarnjim carskim odajama, u službenim prostorijama ili majstorskim

odjelima našega Padišaha dogodi kakav zločin, svatko znade da se tad cijeli odjel smatra

okrivljenim sve dok sámo ne pronađe i ne izruči krivca; da se odjel koji nije kadar u svojim

redovima pronaći ubojicu, u cijelosti, počev od age i majstora, upisuje u protokol kao ‘odjel

ubojica’ te da se potom svi u njemu kažnjavaju», rekao je bostandžibaša. «Zbog toga će naš

342

glavni iluminator majstor Osman otvoriti četvore oči, svojim oštrim okom analizirati sve

iluminirane stranice, otkriti koja je to đavolija, obmana, smutnja, spletka ili ne znam što već

navela nedužne iluminatore da podignu ruku jedan na drugog, pronaći krivca i predati ga

nepokolebljivoj pravdi našega Padišaha, Uzdanice ovoga svijeta, te time sprati ljagu sa svoga

odjela. Zbog toga smo mu stavili na raspolaganje sve što treba i što će mu ustrebati. Moji ljudi

skupljaju i donose ovamo iluminirane stranice knjiga koje svi majstori odreda rade u svojim

kućama.»

343

(41) Ja, majstor Osman

Kad su nam bostandžibaša i glavni rizničar ponovili naredbe našega Padišaha i otišli,

ostali smo u sobi nas dvojica. Kara je, naravno, bio umoran i tužan od hinjena mučenja, straha

i plača. Šutio je kao dijete. Osjećao sam da ću ga zavoljeti, ali mu to nisam spomenuo.

Imao sam na raspolaganju tri dana da pregledam stranice koje su bostandžibašini ljudi

pronašli u kućama kaligrafa i iluminatora, te da na njima prepoznam svoje iluminatore. Znate

i sami kakvu sam odbojnost osjetio kad sam prvi put vidio iluminacije koje su već bile

priređene za knjigu Tetak-efendije, a koje je Kara donio i predao glavnom rizničaru Hazim-

agi da bi sa sebe skinuo sumnju. Treba priznati: na stranicama koje izazivaju toliko gađenja i

odbojnosti u iluminatoru koji je cijeli svoj život podredio svom poslu sigurno ima nečeg što

vam ne dopušta da skrenete pogled na drugu stranu. Jer, umjetnost koja je naprosto loša ne

pobuđuje u nama ni gađenje. Eto, s takvom sam radoznalošću iznova počeo pregledati devet

stranica što ih je pokojna budala dala izraditi iluminatorima koji su ga noću posjećivali.

Na jednome praznom papiru vidio sam nacrtano jedno stablo, u okviru i pozlati

sirotoga Tankoćutog, koji je to radio i za druge slike. Trudio sam se prisjetiti iz koje priče, iz

kojeg prizora potječe to drvo. Kad bih svojim iluminatorima – dragome Leptiru, pametnom

Rodi i lukavom Maslini – rekao da nacrtaju stablo, oni bi ga najprije zamislili kao dio prizora

iz kakve poznate priče, da bi ga mogli nacrtati u miru i bez uzrujavanja. Pomno razgledajući

to stablo, po njegovim sam granama i lišću mogao znati koju si je priču iluminator bio

zamislio. Ali, ovo stablo, jadno, bilo je tek obično drvo, i ništa više. Iza njega je bila povučena

visoko izdignuta linija obzora, koja je stilom podsjećala na najstarije majstore iz Širaza, i koja

je to drvo činila još osamljenijim. Ali, u praznini nastaloj izdizanjem granice horizonta nije

344

bilo ničeg drugog. Želja da se u stilu franačkih majstora nacrta stablo samo stoga jer je stablo,

bila se pomiješala sa željom perzijskih majstora da svijet promatraju odozgo; tako je nastala

jedna žalosna ilustracija, ni franačka ni perzijska. Stablo na kraju svijeta ne bi trebalo tako

izgledati, mislio sam u sebi. Ali, trseći se slijediti dva različita stila, moji iluminatori i slabi

mozak pokojne budale napravili su nešto posve bezvrijedno. Srdila me upravo umjetnička

ništavnost te slike, a ne činjenica da je u sebi pohranjivala zbrkana nadahnuća iz dvaju

različitih svjetova.

Isto sam osjetio razgledajući i druge slike - savršenoga konja iz snova, ženu oborene

glave. I izbor tema: dva lutajuća derviša, sâm šejtan, sve je to u meni pobuđivalo bijes. Očito,

moji su iluminatori u knjigu našega Padišaha unijeli te crteže. Još jednom sam osjetio

divljenje prema volji uzvišenoga Allaha, koji je Tetka pozvao na onaj svijet prije nego što je

završio knjigu. Nisam imao ni najmanju želju da je ja dovedem do kraja.

Jesam li uopće bio u stanju ne ljutiti se zbog crteža psa koji nas je, iako nacrtan

odozgo, promatrao tik ispod našega nosa, gotovo kao da nam je brat. Jer, dok sam – s jedne

strane – bio zadivljen sasvim običnim držanjem tog psa, ljepotom njegova prijetećeg pogleda

krajičkom oka u trenutku dok spušta glavu, intenzivnom bjelinom njegovih zuba, ukratko:

talentom iluminatorâ koji su radili na tom crtežu (upravo sam bio pred rješenjem zagonetke

tko je i što radio na njoj), s druge se strane nikako nisam mogao pomiriti s pomišlju da takva

nadarenost služi besmislenoj logici jedne nerazumljive želje. Žudnja za oponašanjem

franačkih majstora, pa čak ni naredba našega Padišaha da knjiga za dužda bude priređena u

stilu koji će Mlečani razumjeti nije mogla opravdati tu želju za oponašanjem.

Crvena boja na jednoj slici punoj detalja, na kojoj sam odmah zamijetio poteze svojih

majstora – svaki je radio u svome kutu slike – uplašila me strastvenošću koja je iz nje

isijavala. Jedna nepoznata ruka - nikako nisam mogao dokučiti čija - nanijela je na sliku neku

345

čudnu crvenu boju, sukladnu nekakvoj zagonetnoj logici te se tako cijeli svijet na njoj polako

utapao u crvenilo. Dao sam si nešto vremena i Kari pokazao koji su moji iluminatori radili na

kojem detalju te slike: platana (Roda), lađe i kuće (Maslina), zmaj od papira, cvijeće (Leptir).

«Jedan veliki majstor kao vi, koji godinama vodi cijeli iluminatorski odjel, sigurno će

prepoznati svoje iluminatore po njihovu talentu i umijeću, po temperamentu pera i ćudi kista

svakoga od njih», rekao je Kara. «Ali kad jedan neobičan ljubitelj knjiga poput moga Tetka

primora iluminatore da crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih onda prepoznajete, kako

možete pouzdano znati tko je uradio koju iluminaciju?»

Na njegovo pitanje počeo sam odgovarati pričom: «Živio nekoć jedan padišah koji je

vladao Isfahanom. Živio je sam, zaljubljen u knjige i iluminacije. Bio je silan, pronicljiv, ali

nemilosrdan vladar. Nije volio ništa i nikog osim knjigâ koje je davao prirediti i oslikati, i

svoje jedine kćeri. Bio joj je toliko neumjereno naklonjen da njegovi neprijatelji, koji su

proširili vijest da je padišah zaljubljen u svoju kćer, nisu bili posve u krivu. Jer, bio je toliko

samouvjeren i ljubomoran da je mogao povesti rat protiv carevića i šahova iz susjednih

zemalja, kad bi se preko svojih izaslanika drznuli zaprositi ruku njegove kćeri. Naravno da

nije ni mogao naći muža dostojna svoje kćeri, koju je bio zatočio u prostoriju iza četrdeset

soba zaključanih s četrdeset brava. Naime, u Isfahanu je bilo rašireno vjerovanje da će ljepota

djevojke uvenuti ako je vide drugi muškarci, pa je i on vjerovao u to. Kad je jednoga dana

poema Husrev i Širin, koju je on osobno dao prirediti, bila konačno prepisana i oslikana u

heratskome stilu, jedna se priča proširila Isfahanom: bljedolika ljepotica na jednom crtežu s

mnoštvom likova bila je kći ljubomornoga padišaha! Kad je padišah, posumnjavši u

tajanstvenu ilustraciju i prije no što je čuo ta govorkanja, drhtavim rukama rastvorio knjigu,

odmah je kroz suze opazio da je u njoj ovjekovječena ljepota njegove kćeri. Neki tvrde da se

iz sobâ zaključanih s četrdeset brava nije bila iskrala padišahova kći osobno, nego njezina

346

ljepota, i to baš onako kako to čine i utvare kojima dodija samoća; da se potom njezin odraz u

zrcalu provukao ispod vratâ i kroz ključanice te kao kakva svjetlost, kao posve nevidljiv dim,

dospio do očiju jednog od iluminatora što su radili noću. Mladi majstor nije mogao odoljeti

iskušenju da tu nevjerojatnu ljepotu, od koje nije mogao odvojiti oči, nariše u jednom kutu

crteža na kojem je upravo radio. Taj crtež dočarava prizor kad se Širin na jednom izletu izvan

gradskih zidina zaljubljuje u Husreva u trenutku kad je ugledala njegovu sliku.»

«Uvaženi majstore, gospodine, to je velika slučajnost», rekao je Kara. «Jer, i moja

malenkost jako voli upravo taj prizor iz priča o njima.»

«To nisu priče, nego stvarni događaji», rekao sam. «Poslušaj: Naš je iluminator

nacrtao padišahovu lijepu kćer ne kao Širin, nego kao jednu od njezinih družbenica koja joj

pomaže, svira joj na ûdu i postavlja joj trpezu. Jer, kažu da je upravo u tom trenu i crtao

njezinu družbenicu. Tako je Širinina ljepota bila zasjenjena čudesnom ljepotom družbenice u

kutu, pa je i kompozicijska ravnoteža crteža bila poremećena. Kad je padišah ugledao na slici

svoju kćer, poželio je pronaći tog nadarenog iluminatora koji ju je naslikao. Ali, lukavi

iluminator, strepeći od padišahova bijesa, tu družbenicu i padišahovu kćer nije bio naslikao u

svome stilu, nego u nekom novom, kako bi time prikrio autora. Jer, na toj su se slici razabirali

ruka i kist i mnogih drugih majstora osim njega.»

«Dobro, pa kako je padišah pronašao iluminatora koji je nacrtao lik njegove kćeri?»

«Po ušima!»

«Po čijim ušima? Ušima svoje kćeri, ili po ušima djevojke na slici?»

«Zapravo, ni jedne od njih dviju. Vođen nekim predosjećajem, najprije je raskrilio sve

knjige, stranice i ilustracije koje su izradili njegovi iluminatori i pogledao uši. Ponovo je vidio

ono što je godinama već znao: koliko god da je talentiran, svaki iluminator crta uši na svoj

347

način. I ni po čemu nije bilo važno crta li padišahovo, djetetovo ili ratnikovo lice, ili pak – ne

daj Bože! – lice našega preuzvišenog Poslanika, skriveno iza peče, pa čak ni pripada li to lice

– sačuvaj me, Bože! – samome Šejtanu. Svaki iluminator u svakoj prilici, na svakome crtežu i

uvijek na isti način crta uši, one su njegov tajni potpis.»

«Zašto?»

«Kad crtaju nečije lice, majstori iluminacije svoju pozornost usredotoče na izraz na

njemu, na to da nalikuje ili ne nalikuje komu, da dosegne uzvišenu ljepotu te da ne odstupa od

ustaljenih slikarskih manira. Kad dođe red na uši, ne kradu ih od drugih majstora, ne

oponašaju kakav ustaljeni obrazac niti pak gledaju u stvarno uho. Jer, dok ga crtaju, ne

razmišljaju, ne žude ni za čim, ne zadržavaju se na onome što rade. Samo napamet povlače

poteze pisaljkom po papiru.»

«Ali, ne crtaju li veliki majstori sva svoja čudesna djela u jednome potezu, zapravo

uopće ne gledajući stvarne konje, drveće, ljude?», upitao je Kara.

«Točno», odgovorio sam. «Ali, ta se njihova sposobnost crtanja po sjećanju razvila

nakon mnogih godina razmišljanja, analiziranja te pomna i predana rada. Pošto su tijekom

svoga života vidjeli mnogo nacrtanih i živih konja, jako dobro znaju da zadnji konj od krvi i

mesa, što je upravo pred njima, neće narušiti savršenu predodžbu konja u njihovoj glavi. Konj

kojeg je za majstorova života tisuće i tisuće puta nacrtala njegova vlastita pisaljka, na koncu

se posve približi slici konja koju je Allah skicirao i to iluminator osjeća iz dubine svoje duše i

po svome vlastitom iskustvu. Konj kojeg iluminatorova ruka nacrta u nekoliko poteza i po

sjećanju nastao je zahvaljujući umjetnikovu talentu, muci i znanju te je blizak konju što ga je

Allah stvorio. Ali, uho što ga iluminator nacrta ne sabravši nikakva prethodna znanja, bez

svijesti o tome što radi, pa čak i ne obraćajući pozornost na uho padišahove kćeri – takvo je

uho uvijek manjkavo. I budući da je manjkavo, kod svakoga je iluminatora različito. Ukratko,

348

ono je neka vrsta njegova potpisa.»

Začuli su se buka i bat koraka. Bostandžibašini ljudi donosili su u sobu stare

iluminatorske radionice stranice koje su pronašli u kućama kaligrafa i iluminatora.

«Zapravo, uho je ionako nedostatak na čovjeku», rekao sam sa željom da od Kare

izmamim smiješak. «Nešto što je kod svakoga različito, a opet isto. Ružnoća u pravome

smislu riječi.»

«Što se dogodilo s iluminatorom kojega je otkrio njegov ušni potpis?»

Nisam rekao da je bio oslijepljen da se Kara ne bi još više rastužio. «Oženio se

padišahovom kćeri», rekoh. «Ta metoda, koja se kako tada tako i danas koristi za otkrivanje

iluminatorova identiteta, među mnogim hanovima, šahovima i padišahovima koji imaju

iluminatorske radionice poznata je pod imenom ‘metoda družbenice’ i čuva se kao tajna da bi

se, ako koji od iluminatora unese u crtež kakav vlastiti detalj, pa to potom zaniječe, odmah

otkrilo tko je odgovoran za taj detalj. Najvažnije je u tome pronaći detalje koji nisu istaknuti u

samome srcu crteža, kojima nije pridano značenje, koji su nacrtani u nekoliko poteza i stalno

se ponavljaju. To mogu biti uši, ruke, trava, listovi ili konjske grive, pa čak i noge i kopita.

Ali, oprez! – ni sam ilustrator ne smije znati da su te osobitosti njegova stila postale njegov

tajni potpis. Primjerice, to ne mogu biti brkovi; jer, svaki je ilustrator svjestan da brkove crta

na svoj način te da su oni stoga neka vrsta njegova polupotpisa. Ali, to mogu biti obrve jer na

njih nitko ne obraća pozornost. Dođi sad da pogledamo koji su mladi majstori svojim

kistovima i pisaljkama radili ilustracije pokojnoga Tetka.»

I tako smo Kara i ja poredali jedne uz druge stranice dviju knjiga različitih tema i

sadržaja, oslikanih različitim stilovima, od kojih je jedna – ona Tetkova – rađena u tajnosti, a

druga, Surname, Knjiga o ceremonijalnom obrezanju prinčeva, javno i pod mojim nadzorom,

349

te počeli pažljivo zagledati mjesta nad koja se nadnosila moja lupa:

1. Na jednoj stranici Surname najprije smo obratili pozornost na razjapljena usta na

glavi jednog lisičjeg krzna što ga je, odjeven u crveni kaftan s ljubičastim pojasom, u naručju

nosio jedan majstor iz povorke krznarskoga ceha. Povorka je upravo mimohodila ispred

našega Padišaha, koji ju je promatrao iz svoje vile, podignute samo zato da bi mogao pratiti tu

ceremoniju. Lisičini zubi, koji su se na slici pojedinačno mogli razabrati, i zubi onog

nesretnog stvorenja s Tetkova crteža na kojemu je bio šejtan, zapravo pola šejtan a pola div,

za kojeg držim da je stigao čak iz Samarkanda, potjecali su od iste ruke - iz Maslinina pera.

2. U jednome jako zabavnome danu svadbenog veselja ispod Padišahova prozora koji

gleda na Atmegdan pojavio se jedan odred siromašnih krajiških gazija, koji su svi odreda bili

u dronjcima. Jedan je od njih kazao: «Padišahu moj, boreći se kao pripadnici tvoje junačke

vojske protiv nevjernika za svoju vjeru svi smo zasužnjeni, a slobode smo se mogli domoći

samo tako da im kao taoca ostavimo jednog našeg bližnjeg, našeg brata, te dođemo ovamo

prikupiti otkupninu. Ali, kad se vratismo u Stambol, zatekosmo takvu skupoću da sada nismo

kadri prikupiti novac za izbavljenje našega bližnjeg iz nevjerničkog sužanjstva te nam je

potrebna tvoja pomoć. Daj nam ili zlata ili sužnja da ga odvedemo i zamijenimo za našega

brata taoca i da ga tako spasimo.» Eto, kandže lijenoga psa u kutu slike, koji u tom trenu

jednim otvorenim okom odmjerava našega Padišaha, jadnu gazijsku sirotinju i perzijske i

tatarske izaslanike na trgu, i kandže psa koji na Tetkovoj slici popunjava kut na prizoru koji

prikazuje dogodovštine jedne akče, očevidno su od istoga pera - iz Rodine ruke.

3. Među žonglerima koji pred našim Padišahom izvode salto i kotrljaju kokošja jaja

niz dasku nacrtan je i jedan ćelavac s ljubičastim prslukom i golim potkoljenicama, kako

udara u def klečeći na crvenom sagu u kutu slike, i pritom drži prste točno kao žena sa sinijom

na crvenoj slici iz Tetkove knjige (Maslina);

350

4. Kuharski majstori s loncima u rukama u mimohodu kuharskoga odjela koji ispred

našega Padišaha gura kola, a na kolima štednjak s ogromnim loncem u kojem se kuha zelje

punjeno mesom i lukom, kreću se po plavim kamenčićima rasutim po ružičastoj zemlji; ti su

kamenčići djelo ruke koja je naslikala i crvene kamenčiće na zagasitoplavoj zemlji, nad

kojom lebdi nešto kao poluutvara sa slike koju je Tetak nazvao Smrt (Leptir);

5. Kad su tatarski teklići donijeli vijest da su se vojske perzijskoga šaha počele

pripremati za novi ratni pohod protiv Osmanlija, velebna rezidencija perzijskoga poklisara,

koji je – ulagujući se našemu Padišahu, Uzdanici ovoga svijeta – stalno ponavljao kako je

perzijski šah prijatelj našemu Padišahu i kako prema njemu ne osjeća ništa drugo doli bratsku

ljubav, u trenu je sravnjena i zbrisana s lica zemlje; vodonoše su potrčali da vodom smire

oblake prašine koji su se u trenutku tog rušilačkog bijesa bili uskovitlali, a pritrčali su i ljudi s

kožnim mješinama na leđima kako bi jednu gomilu ljudi, što se spremala jurnuti na strane

izaslanike, polili lanenim uljem i tako smirili. Način na koji vodonoše i ljudi s mješinama

lanenoga ulja na leđima dižu noge u trku istovjetan je s načinom na koji trče vojnici na

stranici na kojoj je naslikana crvena boja, to jest obje potječu od iste ruke (Leptir).

To zadnje otkriće pripadalo je Kari, čije su oči bile iskolačene zbog straha od mučenja

i želje da se što prije susretne sa ženom koja ga je čekala kod kuće, a ne meni, koji sam se

posve bio predao slijeđenju traga pomičući lupu u ruci čas lijevo čas desno, čas na ovaj čas na

onaj crtež. Trebalo nam je cijelo popodne da ‘metodom družbenice’ pomno pregledamo devet

crteža koji su ostali od pokojnoga Tetka, odgonetnemo koji su iluminatori radili na njima i

potom analiziramo sva ta naša saznanja.

Pokojni Karin tetak ni jednu stranicu nije prepustio kistu samo jednoga iluminatora.

Na većini ilustracija radila su sva trojica mojih majstora. To je potvrđivalo da su ilustracije

nošene od kuće do kuće te da su ti dolasci i odlasci bili česti. Kad sam, osim kista mojih

351

iluminatora, koje sam dobro poznavao, na slikama zamijetio i nevješt trag pete ruke, uhvatio

me bijes pri pomisli na to koliko je bestidni ubojica bio i netalentiran, ali je Kara po obazrivo

nanošenoj boji prepoznao rad svoga tetka te smo se tako izvukli da ne slijedimo krivi trag.

Ostavimo li po strani i sirotoga Tankoćutog Efendiju, čije su pozlate za našu Surnamu bile

gotovo istovjetne s pozlatama za Tetkovu knjigu (da, naravno da mi se srce slamalo od toga),

i za kojega sam držao da je s vremena na vrijeme vrhom svoga kista znao dotaknuti zidove,

listove i oblake, bilo je posve sigurno da su na slikama radila samo tri moja najsjajnija

iluminatora iz odjela koji sam vodio. Bila su to moja djeca, koju sam od njihovih prvih

šegrtskih dana s ljubavlju podizao, tri moja draga talenta: Maslina, Leptir, Roda...

Ono što ću sada kazati o talentu, majstorstvu i naravi svakoga od njih ufajući se da

ćete nam pomaći u našoj potrazi, ne tiče se samo njih nego i moga vlastitog života:

MASLININA SVOJSTVA

Pravo mu je ime Velidžan. Ima li još kakvo ime pored onoga što sam mu dao, ne

znam, jer dosad nikad nisam vidio njegov potpis. U vrijeme šegrtovanja utorkom bi izjutra

dolazio kući po mene. Jako je ponosan, a to pak znači ovo: kad bi samoga sebe i smatrao

toliko ništavnim da ne zavrjeđuje potpis, on to ne bi prikrivao, želio bi da se to vidi i zna.

Allah mu je podario silne sposobnosti. Sve mu s lakoćom ide od ruke, od pozlate do

iscrtavanja okvirâ, i u svemu je najbolji. U slikanju drveća, ljudskoga lica i životinja on je

najsjajniji crtač moje Iluminatorske radionice. Velidžanov otac, koji je svog sina doveo u

Istambul kad mu je, ako se ne varam, bilo deset godina, učenik je Sijavuša, glasovita slikara

ljudskih lica iz iluminatorske radionice safavidskoga šaha u Tebrizu, pa loza njegovih učitelja

352

seže unatrag čak do Mongola. Kao stari majstori od prije sto pedeset godina, koji su bili pod

mongolskim i kineskim utjecajem i koji su se skrasili u Samarkandu, Buhari i Heratu, i on crta

mlade ljubavnike mjesecoliko, poput Kineza. U taj u sebe povučeni, tvrdi orah nisam mogao

prodrijeti ni kad je bio šegrt, ni sada kad je majstor. Htio sam da napusti metode i obrasce

mongolskih, kineskih i heratskih majstora, koje je skrivao negdje u dubini svoje duše, da ih

čak, ako treba, i zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i većina iluminatora koji su

mijenjali radionice i zemlje, odmah odgovorio da ih je već zaboravio, da ih u biti zapravo

nikada nije bio ni usvojio. Većina je iluminatora vrijedna zbog tih čudesnih obrazaca koje

drže u svojoj glavi, ali, da ih je Velidžan zaboravio, bio bi još veći iluminator. Dvije su koristi

od toga što ni sam nije svjestan da je u dubinama njegove duše - kao grijeh kojeg se ne može

kloniti - skriveno ono što je nekoć naučio od svojih učitelja: 1. tako je nosio osjećaj krivnje i

otuđenosti, koji umjetnosti darovita iluminatora priskrbljuje određenu težinu; 2. u trenucima

kad zapadne u poteškoće dovoljno mu je prisjetiti se onoga što je po vlastitoj tvrdnji bio

zaboravio te je, rabeći jedan od starih heratskih klišeja, kadar svladati neku novu temu, nešto

novo u povijesnome smislu, neki neobičan prizor. Budući da ima jako izoštreno oko, on znade

iz staroga klišeja harmonično ukomponirati u novi crtež sve što je naučio od starih majstora

šaha Tahmaspa. U njegovim rukama heratski crtež i istambulska iluminacija skladno

nadopunjuju jedno drugo.

Jedanput sam nenadano, bez prethodne najave, banuo u njegovu kuću, a to sam

običavao činiti i svojim drugim iluminatorima. Za razliku od mene i mnogih drugih majstora

iluminacije, kut u kojem je sjedio i radio, njegove boje, kistovi, školjke za satiniranje papira,

stalak za čitanje, sve je bilo u posvemašnjem neredu i prljavštini. To je za mene ostala

zagonetka - zbog toga se nije bio čak ni posramio. Usto, nije prihvaćao nikakav vanjski posao

da zaradi koji srebrnjak više. Kad sam mu to ispričao, Kara je kazao da se Maslina najviše bio

zagrijao za stil franačkih majstora pokojnog Tetka i da mu se najviše prilagodio. Shvaćao sam

353

da je to stara budala smatrala pohvalnim. Ali, i da je to bila njegova pogrešna procjena. Znao

sam da je Maslina mnogo više no što se činilo tajno ostao vezan za heratske metode preuzete

od Sijavuša, učitelja njegova oca, i od njegova učitelja Muzafera, i to me je stalno tjeralo na

pomisao da u njemu postoje i druge zapretane i skrovite tajne. On je najtiši, najosjećajniji,

najkrivlji, najnevjerniji, najpodmukliji (to mi je namah prošlo kroz glavu) od svih mojih

iluminatora. Kad se spomene bostandžibašino mučenje, prvi mi on padne na um. (I želim i ne

želim da ga muče.) Oči su mu kao u džina, sve vidi, sve zamjećuje, pa i moje pogreške; ali s

oprezom čovjeka bez zavičaja i domovine, koji se prilagođava svakoj situaciji, rijetko će

progovoriti o našim greškama. Podmukao je, to da, ali mislim da nije ubojica. (Ni to nisam

rekao Kari.) Jer, ni u što ne vjeruje. Ne vjeruje ni u novac, ali ga brižno skuplja. Međutim, svi

su ubojice iz redova onih koji fanatično vjeruju, a ne iz redova nevjernika, kako se to obično

misli. Ilustratorsko umijeće vodi k slikarstvu, a slikarstvo – sačuvaj me, Bože! – k izazivanju

Allaha, i to svatko zna; i u tom je smislu Maslina zbog svoga nevjerništva istinski slikar. Sad

pak mislim da je manje nadaren nego Leptir, pa čak i Roda. Želio sam da mi Maslina bude

sin. Govoreći to htio sam da Kara osjeti ljubomoru prema Maslini; ali Kara je samo širom

otvorio svoje crne oči i pogledao me s djetinjim zanimanjem. Tad sam mu kazao da je

Maslina genijalan kad slika crnim tušem, kad za mape izrađuje pojedinačne slike ratnikâ i

lovacâ, krajolike s rodama i čapljama u kineskome stilu, kad crta lijepe mladiće kako sjede

pod drvetom, čitaju poeziju i sviraju na ûdu, kad crta tugu legendarnih ljubavnika, ljutnju

pobješnjela šaha sa sabljom u ruci, strah na licu junaka koji je odskočio pred naletom kakva

zmaja.

«Možda mu je Tetak htio dati izraditi zadnji crtež – portret našega Padišaha kako

sjedi, i to s mnoštvom detalja u stilu franačkih majstora», kazao je Kara.

Je li me time kanio zbuniti?

354

«Da je tako, zašto bi Maslina, nakon što je ubio Tetka, ponio sa sobom crtež koji mu je

ionako bio poznat?», upitao sam. «Ili, zašto bi morao ubiti Tetka da bi vidio tu sliku?»

Neko vrijeme obojica smo razmišljali.

«Zato što je na tom crtežu nešto nedostajalo», rekao je Kara. «Ili stoga što se zbog

nečega pokajao i uplašio. Ili pak...», kratko je razmišljao, «ili pak stoga što je htio napraviti

štetu nakon što je ubio moga sirotog tetka, stoga što je htio ponijeti kakvu uspomenu,

konačno, ne bi li je mogao uzeti čak i bez posebnog povoda? Maslina je veliki iluminator i

dakako da će osjetiti poštovanje prema lijepom crtežu.»

«Govorili smo o tome da je Maslina veliki iluminator», rekao sam s ljutnjom. «Ali, ni

jedna od tih Tetkovih slika nije lijepa.»

«Nismo vidjeli zadnju», rekao je Kara odvažno.

LEPTIROVA SVOJSTVA

Poznat je kao Hasan Čelebija iz Baruthane, ali je za mene oduvijek bio Leptir. To me

ime stalno podsjeća na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, toliko je lijep da sve koji ga

jednom vide obuzme nevjerica te ga požele još jednom vidjeti. A pritom, još jedno čudo:

koliko je lijep, toliko je i nadaren. Majstor je za boje, to mu je najjača strana. Slika s ljubavlju,

kao da poskakuje i pleše samo radi uživanja u nanošenju boja. No odmah sam kazao Kari i da

je nestalan, neodlučan, da nema određena cilja. I hoteći biti pravedan, dodao sam: on je

istinski iluminator koji stvara srcem. Ako iluminatorska umjetnost postoji radi toga da oku

pričini radost, a ne radi razuma, ne radi toga da se oglasi životinji u nama ili da se dodvori

355

Padišahovu samoljublju, onda je Leptir istinski iluminator. Kao da je naukovao kod

kazvinskih majstora od prije četrdeset godina, povlači široke, slobodne, radosne i malo

zaokružene linije, odvažno nanosi blještave, čiste boje, a u tajnovitoj kompoziciji njegova

crteža stalno se osjeća nekakav smireni kružni tok; no ja sam ga podigao i podučio, a ne

davno pomrli majstori iz Kazvina. Možda ga zbog toga volim kao sina, pa i više nego sina, ali

mu se nipošto ne divim. U djetinjstvu i ranoj mladosti često sam ga, kao i sve svoje šegrte,

tukao držalima olovke, ravnalima, pa čak i komadom drveta, ali to ne znači da zbog toga

prema njemu ne mogu osjećati poštovanje. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao ravnalom, ali

sam ga poštovao. Majstorove pljuske ne istjeruju šejtana i džine talenta iz mladoga šegrta,

kako to neki misle, nego ih privremeno potiskuju. Ako se radi o dobroj i pravednoj pljuski,

šejtan i džini pomame se i potiču na rad iluminatora koji prolazi razdoblje sazrijevanja.

Pljuske koje sam opalio Leptiru napravile su od njega sretna i poslušna iluminatora.

Kasnije sam opet osjetio potrebu hvaliti ga Kari. Leptirova umjetnost, kazao sam,

dobar je dokaz da sliku sreće, za kojom pjesnik traga u svojoj mesneviji, omogućuje samo

bogomdani koloristički talent. Kad sam to shvatio, sinulo mi je što je to što nedostaje Leptiru:

on nije poznavao onaj trenutak nevjerice i sumnje koji je Džâmi u svojoj pjesmi nazvao

‘mračnom noći duše’. Laća se posla poput iluminatora koji blaženo sretan crta u raju, uvjeren

da će s nepokolebljivom vjerom i s osjećajem sreće naslikati jednu sretnu sliku - i to mu

doista i polazi za rukom. Opsjedanje utvrde Doppio od strane naše vojske, trenutak kad

mađarski izaslanik ljubi nogu našega Padišaha, uspeće našega Pejgambera na konju u Sedmo

nebo... Sve su to jamačno sami po sebi sretni događaji, ali se dodirom Leptirove ruke svaki od

njih preobraća u istinsku radost koja na krilima izlijeće s oslikane stranice. Ako se na kakvoj

slici što sam je dao naslikati previše osjeća mrak smrti ili ozbiljnost Carskoga divana, ja

kažem Leptiru: «Oboji taj crtež kako želiš!», i nekakav vjetar odmah zanjiše skute, lišće,

zastave, morâ, sve što je do tog trenutka ležalo tiho i nepokretno, kao zatrpano grobnom

356

zemljom. Ponekad pomislim: Allah želi da život bude slavlje, a svijet onakav kakvim ga

Leptir crta. To je svijet u kojem boje jedna drugoj skladno recitiraju savršene stihove, u kojem

vrijeme stoji i u koji Šejtan nikada ne zalazi.

Ali, čak i Leptir znade da tome nešto nedostaje. Neki su mu – da, s pravom –

došapnuli da na njegovim crtežima sve blista od sreće kao u prazničnim danima, ali da oni

nemaju nikakve dubine. U njima uživaju mali prinčevi i senilne haremske priležnice na pragu

smrti, a ne ljudi od života, primorani boriti se protiv zla. Budući da je jako dobro znao za ta

govorkanja, jadni je Leptir katkada bio ljubomoran na kudikamo manje sposobne i nadarene

iluminatore nego što je on sam, jer je mislio da u sebi nose svoga šejtana i svoje džine.

Međutim, ono što mu se činilo ‘šejtanskim i džinskim’ u njima najčešće je bila plitka zloća i

ljubomora.

Ljutim se na njega jer ga sretnim čini pomisao da će se iluminacija na kojoj radi

dopasti drugima, a ne pomisao da može nestati u tom čudesnom svijetu u trenucima dok ga

crta. Ljutim se čak i stoga što misli na novac koji će dobiti. Još jedna ironija života: ima jako

mnogo iluminatora koji se po talentu uopće ne mogu mjeriti s njim, a koji se u trenucima

stvaranja mogu kudikamo više predati svojoj umjetnosti.

Iz potrebe da otkloni te svoje nedostatke Leptir je opsjednut željom da dokaže kako se

žrtvuje za iluminatorsku umjetnost. Poput iluminatorâ ptičjeg mozga, koji na noktu ili zrnu

riže izrađuju minijature koje se jedva mogu vidjeti golim okom, i on osjeća strast prema tako

opipljivu radu. Jednom sam ga upitao predaje li se toj strasti, koja je mnoge iluminatore

oslijepila u ranoj životnoj dobi, zato što se srami talenta koju mu je Allah u izobilju podario.

Jer, samo se nedaroviti umjetnici prepuštaju strasti da na stablu nacrtanu na zrnu riže

oslikavaju svaki, pa i najmanji list, da bi se na lak način pročuli i dodvorili svojim zahtjevnim

nalogodavcima.

357

To što iluminacije i crteže nije radio za svoje oko i svoju dušu, nego po ukusu drugih,

ta nesavladiva potreba da bude obljubljen, sve je to Leptira - više negoli bilo koga drugog -

napravilo ovisnikom o pohvalama. Plašljivi Leptir, da bi se osigurao, zbog toga i želi postati

prvi iluminator. Tu je temu načeo Kara:

«Da,» rekao sam, «znam da plete urote i spletkari kako bi nakon moje smrti došao na

moje mjesto.»

«Bi li zbog toga mogao ubiti svoju braću po kistu?»

«Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki majstor, ali to ne zna i u trenucima kad slika ne može

zaboraviti svijet oko sebe.»

Čim sam to izgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i htio da na čelo Iluminatorske

radionice nakon mene dođe Leptir. U Maslinu se ne mogu pouzdati, a vjerujem da će na

koncu i Roda, nesvjesno, postati oruđe franačkoga stila. Leptirovo ustrajavanje da bude voljen

– rastuživala me pomisao da je kadar ubiti čovjeka – bilo je potrebno kako bi istodobno

mogao upravljati i jednom iluminatorskom radionicom i samim Padišahom. Naime, samo se

Leptirova osjećajnost i vjera u boje mogla suprotstaviti umjetnosti koja je sve prikazivala kao

istinu, a ne kao crtež, i zavodila promatrače prikazujući franačke kardinale, mostove, čamce,

svijećnjake, crkve i štale, volove i kotače u najsitnijim pojedinostima, uključujući i sjene, kao

da je svemu tome Allah pridao isto značenje.

«Jeste li mu ikad došli nenajavljeni u posjet, kao što ste znali napraviti drugim

iluminatorima?»

«Tko gleda Leptirovu sliku, osjetit će da on voli i tuguje srcem i da je sposoban u

trenu shvatiti vrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i on se povodi za svojim

prohtjevima i lako se mijenja. Budući da jako volim njegov čudesni dar i osjećaj za boje koji

358

mu je Allah podario, u njegovoj sam ga mladosti pratio iz neposredne blizine te znam sve o

njemu. Dakako, u takvim situacijama kod drugih se iluminatora odmah javi ljubomora, što

opterećuje vezu majstora i šegrta i može joj naškoditi. Bilo je jako mnogo trenutaka ljubavi

zbog kojih si Leptir uopće nije razbijao glavu pitajući se što će drugi kazati. U novije vrijeme,

nakon što se oženio lijepom kćeri bakalina iz svoje četvrti, nisam imao ni želju ni prigodu da

ga posjetim.»

«Priča se da je nerazdvojan prijatelj s pristalicama Hodže iz Erzuruma», rekao je Kara.

«Kruže priče o tome da naše surname, u kojima su oslikani mimohodi svih njihovih

sudionika, od kuharâ do žonglerâ, od sljedbenikâ derviških redova do plesačâ čočeka, od

ćevabdžija do bravarâ, i naše sefername, knjige o vojnim pohodima s prikazima ratova,

oružja, krvavih i svakojakih drugih scena, da sve to zabranjuju softe Hodže Erzurumskog s

tvrdnjom da razjaruju ljude i protuslove vjeri, i ako se zbog toga ponovo budemo vratili

knjigama i postupcima starih perzijskih majstora, Leptir će, vele, imati koristi od toga.»

«Kad bismo se znalački i pobjedonosno i vratili onim čudesnim minijaturama iz

Timurova doba, kad bismo se i upustili u one životne i profesionalne pojedinosti koje će

nakon mene nastaviti moj pametni Roda, opet će sve na koncu biti zaboravljeno», rekao sam

bešćutno. «Jer, svatko će htjeti crtati u franačkome stilu.»

Jesam li vjerovao u te obeshrabrujuće riječi?

«Isto je rekao i moj tetak», dodao je tiho Kara. «Ali, on je ipak bio optimist.»

RODINA SVOJSTVA

359

Vidio sam da se potpisao kao ‘iluminator Mustafa Čelebija, Grešnik’. Jer, potpisivao

se sa smiješkom i s pobjedničkim osjećajem, ne razbijajući si glavu pitanjima ima li svoj stil

ili nema, i bi li ga morao imati i - ako ga ima – bi li ga trebao otkriti svojim potpisom ili pak

zatajiti kao svi stari majstori, i je li čin skromnosti potpisati ili ne potpisati svoje djelo.

Odvažno je kročio putom koji sam mu naznačio, vidio stvari koje nitko prije njega nije mogao

nacrtati i ovjekovječio ih na papiru: staklarske majstore kako vrte cijev na čijem je vrhu masa

rastopljena u njihovim pećima, i pušu u nju kako bi izradili plave surahije i zelene boce; kožu,

igle i kalupe obućarâ pažljivo nagnutih nad cipele i čizme što ih šiju; graciozni luk vrtuljka na

nekom slavljeničkom mjestu; kapanje ulja iz sjemenja pod tlakom preše; vatru naših topova

okrenutih neprijatelju; cijevi i zavrtnje naših pušaka - sve je to vidio baš kao i ja i sve naslikao

ne kazavši kako stari majstori Timurova doba i slavni iluminatori iz Tebriza i Kazvina takve

prizore nisu smatrali doličnim. On je prvi muslimanski iluminator koji je, da bi se pripremio

za rad na sefernami koju će kasnije oslikati, otišao u rat i revnosno se dao na promatranje

neprijateljskih utvrda, topova, vojski, konja iz čijih je rana tekla krv, umirućih i mrtvih

ratnika, kako bi ih bolje nacrtao i koji se živ i zdrav izvukao iz svega toga.

Prepoznajem ga prije po temi negoli po stilu, prije po zapažanju detaljâ koje nitko ne

zamjećuje negoli po temi. Mogu mu mirne duše povjeriti čitav rad na kakvoj iluminaciji, od

pripreme stranice i njezine kompozicije sve do bojenja najsitnijih detalja. Zbog svega toga

zapravo njemu pripada pravo da nakon mene bude glavni iluminator. Ali, toliko je ohol i

samoljubiv i toliko omalovažava druge iluminatore da ne bi mogao upravljati tolikim ljudima,

sve bi ih rastjerao. Što se njega tiče, zapravo bi on sam mogao izraditi sve minijature naše

Iluminatorske radionice zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj marljivosti. Kad bi htio, to bi i

učinio. Veliki je majstor. Zna svoj posao. Blago njemu!

Kad sam mu jednom nenajavljen banuo u kuću, zatekao sam ga da radi na više stvari:

360

na ilustracijama za knjigu našega Padišah i za mene; na listovima za knjigu o odijevanju, koju

su za svoje mizerne knjige davali sklepati budalasti franački putopisci, skloni tomu da nas

omalovažavaju; na jednom od triju crteža koje je bio naručio neki umišljeni paša; na

minijaturama za skupne albume, pa čak i na onima koje je radio radi vlastita zadovoljstva...

Sve - s izuzetkom jedne opscene što je prikazivala obljubu - ležale su naokolo raskriljene na

stalcima za knjige, na radnim površinama i minderima, a moj kao pčela marljivi, visoki,

mršavi Roda trčao je od crteža do crteža, pjevušio, štipkao za obraz šegrta koji je miješao

boje, unosio u crtež kakav šaljiv detalj, pokazivao nam ga i grohotom se smijao zadivljen

samim sobom. Za razliku od mojih drugih iluminatora nije prestajao raditi da bi mi izrazio

ceremonijalnu dobrodošlicu, nego je - upravo suprotno - sa zadovoljstvom pokazivao koliko

mu hitrine priskrbljuje talent što mu ga je Allah podario i umijeće što ga je stekao

neprestanim radom (u istom će vremenu uraditi ono što zajedno uradi sedam-osam

iluminatora). A sada samoga sebe gdjekad ulovim s pritajenim mislima: ako je podli ubojica

jedan od trojice mojih majstora iluminacije, onda je to, inšallah, Roda. Kad god bih ga u doba

njegova šegrtovanja petkom ugledao na svojim vratima, ne bih mu se toliko radovao kao

Leptiru.

Budući da svakovrsnim pojedinostima bez ikakve logike (osim da budu uočljive)

pridaje isto značenje, njegov stav u slikarstvu nalikuje stavu franačkih majstora. Ali, za

razliku od njih, moj oholi Roda niti vidi niti crta osobnost i različitost ljudskih lica. Ljudsko

mu lice, držim, ne znači ništa stoga što on, skriveno ili ne, omalovažava svakoga živog.

Pokojni Tetak sigurno mu nije povjerio da nacrta lice našega Padišaha.

Čak i kad radi na nekoj najozbiljnijoj temi, on ne može odoljeti iskušenju da u kutu

crteža nacrta kakva distancirana i sumnjičava psa, ili pak bijedna prosjaka koji svojim

uboštvom baca sjenu na bogatstvo i sjaj neke svečanosti. Toliko je samosvjestan da se može

361

izrugivati minijaturi koju radi, temi i samome sebi.

«Ubojstvo i bacanje Tankoćutog Efendije u jamu nalikuje bacanju Jusufa u jamu od

strane njegove ljubomorne braće», rekao je Kara. «I ubojstvo moga tetka nalikuje mučkom

ubojstvu Husreva od strane njegova sina, koji je bacio oko na lijepu Širin. Svatko kaže da

Roda obožava crtati prizore rata i krvava umiranja.»

«Vjerovati da iluminator ima sličnosti s temom koju oslikava znači uopće ne shvatiti

ni mene ni moje majstore iluminacije. Ono što nas odaje nisu teme koje drugi naručuju - one

su zapravo uvijek iste - nego skriveni senzibilitet koji unosimo u crtež dok obrađujemo

određenu temu. Svjetlost koja kao da iluminira iz slike; suzdržanost ili bijes koji se naslućuje

po rasporedu ljudi, konjâ, stabala na crtežu; tuga koju oko sebe šire čempresi stremeći u nebo;

osjećaj ufanja u Boga i trpljenja koji prenosimo na papir dok obrađujemo šare fajansnih

pločica na zidu sa strašću koja osljepljuje... sve su to naši skriveni znaci. Oni ne nalikuju

konjima koji stoje nanizani kao da se ponavljaju. Slikajući bijes i silovitost nekog konja

iluminator ne riše svoj bijes i svoju silovitost. Trudeći se nacrtati najsavršenijega konja on

izražava ljubav koju osjeća prema bogatstvu ovoga svijeta i njegovu Stvoritelju i prema

bojama koje pripadaju nekoj vrsti ljubavi prema životu - i ništa više od toga.»

362

(42) Tovem se Kara

Cijelo jedno popodne proveli smo veliki majstor Osman i ja u razgovoru o

iluminatorima i o knjizi moga tetka donoseći prosudbe o raskriljenim stranicama pred sobom.

Neke od njih bile su ispisane, neke potpuno završene, neke još neobojane, a neke pak, tko zna

zašto, tek napola završene. Mislili smo da su napokon utihnuli koraci bostandžibašinih

učtivih, ali grubih ljudi, koji su donosili radove majstora i kaligrafa čije su kuće na prepad

premetnute (neke levhe nisu imale baš nikakve veze s našom knjigom, a neke prispjele

stranice još jednom su potvrdile da i kaligrafi kriomice i izvan Saraja rade neke mizerne

poslove kako bi zaradili koju akču); mislili smo, dakle, da su se konačno povukli, kad jedan

od njih, jedan s najviše samopouzdanja, priđe velikom majstoru i iz njedara izvadi neki papir.

Najprije nisam obratio pozornost misleći kako je to jedna od onih molbi koje otac koji

želi dati sina na zanat nastoji doturiti načelniku nekog odjela ili agi nekog odreda. Po slaboj

svjetlosti što je dopirala izvana zaključio sam da je jutarnje sunce zašlo za oblake. Da bih

odmorio oči, trudio sam se gledati u daljinu ne usredotočujući se na jednu točku, što su stari

majstori iz Širaza preporučivali iluminatorima kao čestu vježbu da ne bi mladi oslijepili. No u

tom trenu uzbuđeno prepoznah onu divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom

čuđenja, i način (zbog njega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavinut: u svemu je

nalikovao pismima koja mi je Šekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo pa da, gotovo kao

prava budala, pomislim: kakva slučajnost!, jer mu je, povrh svega, baš kao i u Šekurinu

prvom pismu, bio pridodan crtež nacrtan na komadu grubog papira!

Majstor Osman zadržao je crtež, a meni dao pismo koje je, kako sam u tom trenutku

postiđen shvatio, bilo od Šekure.

363

«Moj gospodine Kara, poslala sam Ester Kalbiji, udovici pokojnoga Tankoćutog

Efendije, da od nje pokuša nešto saznati. Tamo joj je Kalbija pokazala iscrtani papir, koji ti

sada šaljem. Kasnije sam je i ja posjetila i tamo joj se ulagivala i dodvoravala, uvjeravala je i

preklinjala te na koncu od nje uspjela iskamčiti taj iscrtani papir, misleći da bi ti mogao biti

od koristi. Navodno je pronađen kod ubijenoga Tankoćutog Efendije kad su ga izvukli iz

jame. Kalbija kaže da nitko od njezina pokojnoga muža nije naručio crtež konja, kune se u to.

Tko je onda nacrtao ovog? Bostandžibašini ljudi pretražili su kuću. Crtež ti šaljem jer bi to s

konjem moglo biti hitno. Djeca ti ljube ruku. Tvoja žena Šekura.»

Zadnje tri riječi toga lijepog pisma pročitao sam još dvaput s uvažavanjem, kao da

pomno razgledam tri čudesne crvene ruže u nekom vrtu. Potom sam se i sâm primakao papiru

koji je majstor Osman pozorno razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure čija je

tinta bila razmrljana prikazuju konje nacrtane u starome stilu i u jednom potezu, kako bi se

ruka izvježbala za to umijeće.

Majstor Osman, koji je bez ijedne riječi pročitao Šekurino pismo, upitao je: «Tko je to

nacrtao?» Potom je sam dao odgovor na njega: «Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za

pokojnoga Tetka.»

Može li biti toliko uvjeren u svoje riječi? Pogotovo stoga što mi uopće nismo mogli

pouzdano kazati tko je nacrtao konja u knjizi? Izdvojili smo crtež konja iz pripravljenih devet

listova knjige i počeli ga pozorno promatrati.

Bio je to lijep, jednostavan dorat, kojega se čovjek ne može nagledati. Je li istina kad

velim da ga se ‘čovjek ne može nagledati’? Kad sam te crteže razgledao sa svojim tetkom, a

kasnije i nasamo ostajao s njima, u izobilju sam imao vremena razgledati tog konja, ali se

nisam zadržavao na njemu. Bio je lijep, ali posve običan: toliko običan da čak nismo mogli

dokučiti ni čiji je. Nije bio datuljaste boje, nego od one vrste doratâ zagasitosmeđe,

364

kestenjaste boje; no u njoj se jedva zamjetno osjećala i prisutnost crvene. Konj kakvog sam

bezbroj puta znao vidjeti u drugim knjigama i na drugim crtežima, toliko običan da je čovjeku

odmah bilo jasno kako ga je iluminator nacrtao u jednome potezu, ne premišljajući se ni jedan

jedini tren.

Tako smo gledali na tog konja sve do trenutka kad smo spoznali da skriva neku tajnu.

Sada pak, sad sam u konju vidio ljepotu koja se pred mojim očima izvija poput pare, snagu

koja pobuđuje silni polet da se živi, da se spoznaje i sve primi u zagrljaj. «Tko je iluminator

čarobne ruke, taj koji je nacrtao ovoga konja onako kako ga Allah vidi?», pitao sam se kao da

sam načas zaboravio da je taj čovjek jedan bijedni ubojica. Konj je bio preda mnom kao da je

od krvi i mesa, ali sam jednim dijelom uma ipak bio svjestan da je samo nacrtan. Ta čarolija

što se nalazim između tih dviju pomisli pobuđivala je u meni osjećaj cjelovitosti i

besprijekornosti.

Neko smo vrijeme uspoređivali konja priređenog za Tetkovu knjigu s konjima ovlaš

nacrtanim na papiru čija je tinta bila razlivena i zaključili da ga je nacrtala ista ruka. Držanje

konjâ nije odavalo pokret, nego mir; bili su ponositi, snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje

prema crtežu konja u Tetkovoj knjizi.

«Taj je konj toliko lijep,» rekao sam, «da čovjek odmah poželi preda se staviti papir i

načiniti isti takav crtež.»

«To je najveći kompliment za jednoga iluminatora - reći da njegovi crteži i u nama

pobuđuju želju za crtanjem», rekao je majstor Osman. «Ali, pozabavimo se sada ne umijećem

tog šejtana, nego pitanjem tko je on. Je li ti pokojni Tetak ikad rekao za koju je priču nacrtan

ovaj konj?»

«Nije. Po njegovu mišljenju to je mogao biti bilo koji od konjâ što žive u zemljama

365

našega moćnog Padišaha. Neki lijepi konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovića. Konj koji

venecijanskome duždu predočava zemlje i bogatstvo našega Padišaha. Ali, s druge strane, i taj

konj - kako to već biva sa svime što crtaju franački majstori - morao je izgledati stvarniji od

konja kakvoga je Stvoritelj zamislio, morao je izgledati kao konj koji živi u Istambulu i tu ima

staju i konjušara, tako da mletački dužd pomisli: «Osmanlije su počeli sličiti na nas jer su

njihovi iluminatori počeli gledati svijet našim očima i crtati kao mi», te da s tom mišlju

prihvati moć i prijateljstvo našega Padišaha. Jer, kad čovjek počne crtati konja na drugi način,

to znači da je i cijeli svijet počeo promatrati drukčijim očima. Ali, unatoč svojoj neobičnosti,

taj je konj nacrtan u stilu starih majstora.»

Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinila ga je u mojim očima još

privlačnijim i vrednijim. Imao je lagano otvorena usta, a među zubima mu se vidio jezik. Oči

su mu bile sjajne. Noge snažne i graciozne. Što je taj crtež činilo iznimnim? On sâm ili sve

ono što je bilo izgovoreno o njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crteža

konja.

«Što nam taj konj želi kazati?», pitao sam se iz dubine duše. «Zašto postoji taj konj?

Zašto taj konj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?»

«Padišahovi, šahovi i paše, svi zaštitnici knjige, pomoću crtežâ i knjiga koje naručuju

šire glas o svojoj snazi i moći i smatraju ih lijepim stoga što obilna pozlata na njima i

nemjerljivost uložena iluminatorova vida i truda svjedoče o njihovu vlastitu bogatstvu», rekao

je majstor Osman. «Ljepota crteža značajna je i kao dokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko

i skupocjeno, baš kao i zlato uporabljeno za crtež. Ostali pak, oni koji gledaju i listaju knjigu,

nalaze je lijepom zbog teme i zato što taj konj nalikuje nekom drugom konju, što je taj konj

onakav kakvim ga je Allah zamislio ili stoga što je uistinu iz glave nacrtan, te taj dojam

autentičnosti tumače kao talent. Za nas pak ljepota crteža počiva na mnogoznačnosti i

366

istančanosti. Spoznaja da je u tom konju osim njega samog i ubojičin prst, šejtanov znak,

crtež je dakako učinila mnogoznačnijim. Uz to, lijepim treba smatrati konja što ga je on

nacrtao, a ne sâm crtež. Ili, drukčije kazano: konja ne treba promatrati kao crtež, nego kao da

je doista konj.»

«Što biste vi vidjeli na tom crtežu da ga promatrate samo kao konja?»

«Sudim li po veličini konja, mogu kazati da nije patuljaste rase; dužina i luk njegova

vrata govore mi da je dobar trkaći konj, a ravna leđa da je pogodan za duga putovanja.

Njegove graciozne noge mogle bi značiti da je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski

nije jer mu je tijelo dugo i krupno. Gracioznost njegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj,

kako za vrsne konje napominje učenjak Fadlan iz Buhare u svojoj Knjizi o liječenju životinja,

s lakoćom preskočiti rijeku ispriječi li se pred njim te da se neće prepasti i trgnuti. U Knjizi o

liječenju životinja, koju je sjajno preveo Fujûzi, veterinar u našem Saraju, mnogo je lijepih

riječi izrečeno vrsnim konjima; znam ih naizust i svaku od njih mogao bih upotrijebiti za

našega dorata s crteža: dobar konj mora imati lijepu glavu, oči kao u gazele, uši uspravne kao

listove trstike i širok razmak među njima; mora biti sitnozub, izbočena čela i nezamjetnih

obrvâ; mora biti visok, duge grive, uskih bedara, malih nozdrva, uskih prsâ i ravnih leđâ;

mora imati mesnate butove, dug vrat, snažna prsa, širok korijen repa i mesnato međunožje;

mora biti ponosit i graciozan, a u pokretu tako otmjen kao da upućuje naklon objema

stranama ispred sebe.»

«Naš je dorat upravo takav», rekao sam gledajući s divljenjem crtež konja.

«Sad znamo kakav nam je konj», kazao je majstor Osman s istim stidljivim

osmijehom. «Ali, šteta što nam to nimalo ne koristi u razrješenju tajne tko ga je nacrtao. Jer,

znam da ni jedan razborit iluminator neće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi i mesa.

Moji iluminatori, razumljivo, crtaju konja napamet i u jednome potezu. Dokaz je već to što

367

većina njih konture konja počinje crtati od kopita.»

«Zar se ne počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati na zemlju?», upitao sam

kao da se ispričavam.

«Kao što veli Džemalettin Kazvinski u svome djelu Crtanje konjâ, crtež konja započet

od njegovih nogu možemo valjano dovršiti samo ako cijeloga konja čuvamo u pamćenju.

Poznato je da se konj kojeg crtamo po sjećanju ili – što je još smješnije – tako da gledamo

konja uživo, mora crtati od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Vele da ima nekih

franačkih slikara koji takav crtež – dakle crtež bilo kakvog tovarnog konja s ulice, urađen

nesigurno i s mnogo brisanja i ispravaka – prodaju krojačima i mesarima. No takav crtež

konja nema ništa zajedničkog sa smislom ovoga svijeta, s ljepotom koju je Allah stvorio. Ali,

siguran sam da čak i oni znaju kako pravi crtež nastaje pomoću dobro uvježbane ruke i naših

sjećanja, a ne zahvaljujući nečem što oko u tom trenu vidi. Ilustrator je uvijek sâm kraj svoga

papira. Zbog toga se stalno mora oslanjati na pamćenje. Sada nam ne preostaje ništa drugo

doli da našom ‘metodom družbenice’ pronađemo skriveni potpis koji krije naš konj nacrtan

po sjećanju, brzim i majstorskim pokretom ruke. I ti dobro obrati pozornost na taj potpis.»

Lagano je prelazio lupom preko čudesnoga konja, kao da traga za zakopanim blagom

na nekoj staroj i detaljnoj karti, iscrtanoj na komadu kože.

«Dobro», rekoh kao kakav učenik ponesen željom da odmah napravi neko sjajno

otkriće da bi se dopao svom učitelju. «Možemo usporediti boje i vez na prekrivaču s njegova

sedla s prekrivačima na sedlima s drugih crteža.»

«Moji majstori iluminacije to uopće i ne dotiču kistom. Odjeću, sagove, ukrasni vez na

šatorima – takve detalje na slici rade šegrti. Možda ih je iscrtao i pokojni Tankoćuti Efendija,

zaboravi to!»

368

«A uši?», upitah uzbuđeno. «Jednako tako i uši konja...»

«Uši? Ne odudaraju od kalupâ još iz Timurova vremena, to su nama znane uši u obliku

trstikina lista.»

Upravo sam bio zaustio kazati: «A pletenica u grivi, način na koji je – dlaku po dlaku

– raščešljana?», ali zašutjeh jer mi se ta igra majstora i šegrta nije dopadala. Ako sam šegrt,

moram znati granicu do koje mogu ići.

«Pogledaj ovo!», govorio je majstor Osman jadajući se, ali i posve predan poslu,

tonom koji bi uporabio kakav liječnik pokazujući svome kolegi kužnu guku. «Vidiš li?»

Lupu je sad bio nadnio nad glavu konja i, odižući je s crteža, sasvim lagano primicao k

nama. Da bih dobro razabrao pojedinost koju je lupa uvećavala, prignuo sam glavu.

Njuška konja izgledala je čudno. Točnije, nozdrva na njoj.

«Vidiš li?», upitao je majstor Osman.

Da bih bio siguran u to što vidim, morao sam usmjeriti pogled točno u sredinu lupe.

Kako je to istog časa napravio i majstor Osman, lica nam se dotaknuše tik ispred lupe koja je

bila podosta odmaknuta od crteža. Na trenutak se trgnuh kad na svome obrazu osjetih oštrinu

majstorove brade i njegov hladni obraz.

Zavladala je tišina. Kao da se nešto fantastično događalo na crtežu udaljenom pedalj

od mojih umornih očiju, a mi, svjedoci, sa strahopoštovanjem i čuđenjem to promatramo.

Mnogo kasnije smogao sam snage prošaptati: «Što je to na njegovoj njušci?»

«Nozdrva mu je čudno nacrtana», kazao je majstor Osman ne skidajući pogled s

crteža.

369

«Je li mu se ruka otela? Je li to neka pogreška?»

Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstven prikaz njuške.

«Je li to ono što su svi, pak čak i stari kineski majstori, oponašajući Franke počeli

otkrivati kao stil?», rekao je majstor Osman šaljivim glasom.

Misleći da je njegova šala upućena na račun moga tetka reagirao sam emotivno: «Ako

neka pogreška ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta, nego izvire iz dubina

iluminatorove duše, onda je to već stil, govorio je moj pokojni tetak.»

Osim te njuške, iluminatorova ruka, ili sâm konj, ili bilo što drugo, nisu nam odavali

nikakav znak u potrazi za podlim tetkovim ubojicom. Jer, na crtežu čija je tinta bila

razmazana, a koji su pronašli kod sirotoga Tankoćutog Efendije, s mukom smo razabirali ne

samo nozdrve nego čak i njuške konjâ.

Izgubili smo dosta vremena u potrazi za crtežima konjâ koje su proteklih godina za

najrazličitije knjige radili obljubljeni iluminatori majstora Osmana te u potrazi za pogreškom

na konjskoj nozdrvi. Budući da je Knjiga o ceremonijalnome obrezanju prinčeva, koja je bila

pri samome kraju, prikazivala mimohod različitih skupina i esnafskih udruženja pred našim

Padišahom, među dvjesto pedeset njezinih crteža bilo je jako malo onih s konjima. U

Iluminatorsku radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih knjiga i tek dovršene sveske

crtanki s uzorcima. Poslani su i u unutarnje odaje Saraja i u harem, sa zapovijedi da otamo -

naravno, s dopuštenjem našega Padišaha - donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u

dobro čuvanoj Carskoj riznici.

Najprije smo na stranicama jednog sveska Knjige o pobjedama, koja je bila donesena

iz sobe jednog mladog princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na čelu i sivca s očima

gazele, koji su vukli pogrebna kola na crtežu nacrtanu na dvjema stranicama, s prizorom

370

dženaze sultana Sulejmana Veličanstvenog, preminulog u vrijeme opsade Sigeta, te druge

tužne konje, koji su za sultanovu dženazu bili opremljeni pozlaćenim sedlima i prelijepim

prekrivačima na njima. Sve su to bili nacrtali Leptir, Maslina i Roda. Svi konji na crtežu, i oni

što vuku pogrebna kola s velikim kotačima i oni što odaju posljednju počast svome gospodaru

prateći suznim očima njegovo tijelo prekriveno zagasitocrvenim pokrivačem, svi su stajali u

onom istom gracioznom stavu preuzetom od starih heratskih majstora: jedna noga otmjeno

ispružena, druga kraj nje miruje. Svi su imali dug i povijen vrat, u čvor svezane repove,

podšišane i počešljane grive, ali ni jedan na svojoj njušci nije imao pogrešku za kojom smo

tragali. Te pogreške nije bilo ni kod jednoga od stotine konja na kojima su vojni zapovjednici,

učenjaci i učitelji prisustvovali dženazi i na okolnim brdima odavali posljednju počast

preminulome sultanu Sulejmanu.

Neka potištenost s tog žalosnog obreda prešla je i na nas. Rastuživala nas je i spoznaja

da je ta veličanstvena knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi iluminatori bili uložili toliko

truda, bila pohabana, i da su haremske dame, igrajući se s prinčevima, na njezinima

stranicama tu i tamo povlačile linije i ponešto švrljale. Ispod jednoga prizora lova, na kojemu

djed našega Padišaha lovi pored jednoga drveta, neka je ruka lošim rukopisom ispisala ovu

rečenicu: «Moj preuzvišeni Gospodaru, volim Vas i čekam strpljiva kao ovo drvo.» I tako

smo, s osjećajem poraženosti i tuge, pregledali sve te legendarne knjige koje sam, sve odreda,

poznavao iz priča o njihovu nastanku, ali ih do sada nisam bio vidio.

U drugom svesku Knjige o umjetnostima, u kojem su se prepoznavali tragovi kistova

sve trojice majstora iluminacije, vidjeli smo na stotine konja svih boja: đogate, dorate i sivce

kako pod oklopom i pod punom ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, ali u

savršenom borbenom poretku, i kako prelaze ružičasta brda te marširaju iza grmećih topova i

pješaštva noseći na svojim leđima slavne spahije sa štitovima i isukanim sabljama, ali ni jedan

371

od tih konja nije imao pogrešku na sebi. «Ta što je na njemu pogrešno?!», uzviknuo je kasnije

majstor Osman promatrajući u istoj knjizi crtež Prvih vanjskih vrata Saraja i Alajmegdan,

gdje smo se upravo nalazili; na tom crtežu - bolnica zdesna, dvorana za prijeme, dvorišna

stabla toliko malena da mogu stati u njegov okvir, i velika onoliko koliko im naš razum

pridaje značenja - jednako kao ni na njuškama raznobojnih konja, na čijim su leđima sjedili

stražari, čauši i divanski pisari, nije bilo znaka za kojim smo tragali. Gledali smo pradjeda

velikih pradjedova našega Padišaha, sultana Selima Okrutnog, kako za ratnoga pohoda protiv

vladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obali rijeke Kuskun podigne šator, lovi razbježale

crvenorepe divlje pse crnoga krzna, male gazele s uzdignutim zadnjicama i plašljive zečeve i

kako za sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja ležati tigra s cvjetnim šarama na krznu.

Znaka nije bilo ni na njuški dorata s bijelim biljegom na čelu, na kojemu je jahao Padišah, ni

na konjima na kojima su iza obližnjih crvenih brda čekali sokolari s pripravnim sokolima na

podlaktici.

Do sumraka smo pregledali stotine konja koji su u zadnjih četiri-pet godina izišli ispod

kista Masline, Leptira i Rode, iluminatorâ majstora Osmana: crne i žute konje krimskoga kana

Mehmeta Giraja, s gracioznim ušima i smeđim šarama na sebi; ružičaste i olovnosive konje,

koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda te im se vidi samo vrat i glava; konje Hajdar-

paše, koji je iz ruku španjolskih nevjernika preoteo utvrdu Halkul Vad u Tunisu, te

crvenkastosmeđe i svijetlozelene španjolske konje, od kojih se jedan strmoglavljuje u bijegu;

crnoga konja, koji je majstora Osmana natjerao da kaže: «Tog sam očito previdio, tko li ga je

tako nemarno nacrtao?»; crvenoga konja, koji uzdignutih ušiju s poštovanjem sluša ûd na

kojemu pod krošnjom stabla svira jedan paž; Šebdiza, konja stidljiva i graciozna kao Širin,

kako na obali čeka Širin, koja se na mjesečini kupa u jezeru; razigrane konje za viteške igre

bacačâ kratkih kopalja; vatrena konja i njegova lijepog jahača, koji je iz tko zna kojeg razloga

nagnao majstora Osmana na primjedbu kako ga je u mladosti jako volio, ali se jako umorio;

372

zlatnoga konja boje sunca, kojeg je Allah poslao svome poslaniku Il’jasu* da bi ga spasio od

potjere idolopoklonika, no pogreškom crtača krila konja dobio je poslanik Il’jas; plemenitog

sivca sultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa i malene glave, dok tužnim pogledom

promatra mladog i ljupkog princa u lovu u koji ga je sa sobom poveo sultan Sulejman nakon

prerane smrti trojice svojih sinova; ljutite konje; galopirajuće konje; umorne konje; konje o

kojima nitko ne skrbi; konje koji nikad neće napustiti te stranice; konje koji se propinju

probijajući okvir slike kao da žele pobjeći od dosade tih stranica.

Ni jedan od njih na njuški nije imao znak za kojim smo tragali.

I opet, unatoč osjećaju bezvoljnosti i tuge koji nas je obuzimao, neko uzbuđenje u

nama nikad nije posve zgasnulo. Dva-tri puta zaboravljali smo konje i predavali se ljepoti

crteža koji smo gledali, bojama koje u trenu zaokupe čovjeka. Majstor Osman više je s

uzbuđenjem prisjećanja negoli s divljenjem gledao crteže kojih je većinu on osobno priredio,

nadglédao ili izradio. «To pripada Kasimu iz Kasimpaše», rekao je jedanput pokazujući

ljubičastu travu podno jarkocrvenog ratnoga šatora sultana Sulejmana, djeda našega Padišaha.

«Uopće nije bio majstor, ali je četrdeset godina u nepopunjene dijelove crteža ucrtavao tu

travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine. Budući da je tu nisku travu

crtao bolje nego itko drugi, ja sam mu stalno davao da je crta.» Kratko je odšutio moj majstor,

a potom dodao: «Šteta, šteta!» Cijelim sam bićem osjetio da se s tim riječima nešto završilo,

da je skončala jedna epoha.

Smrkavalo se, kad najedanput sobu ispuni neka svjetlost, nastade neka strka. Moje

srce, koje je snažno zakucalo, odmah je sve razumjelo: u sobu je stupio naš preuzvišeni

Padišah, Gospodar svijeta. Bacih mu se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo.

Nisam ga mogao pogledati u oči.

* Starozavjetni prorok Ilija (op. prev.).

373

No on je već odavno bio počeo razgovarati s glavnim iluminatorom, majstorom

Osmanom. Činjenica da razgovara s osobom s kojom sam netom prije sjedio koljeno uz

koljeno i razgledao crteže ispunila me silnim ponosom. Nisam mogao vjerovati: naš

preuzvišeni Padišah sada sjedi na mjestu na kojemu sam ja maloprije sjedio i točno kao i ja

pozorno sluša ono što mu objašnjava moj majstor. Glavni rizničar, zapovjednik sokolarâ i

nekolicina meni nepoznatih osoba uz Njega istodobno su ga i štitili i pozorno gledali crteže na

rastvorenim stranicama knjiga. U jednom trenutku sakupio sam svu hrabrost i dugo, makar i

sa strane, promatrao lice i oči Vladara svijeta. Kako je bio lijep! Kako je bio odmjeren i

pravedan! Srce mi više nije udaralo tako snažno. U tom trenutku on me pogleda i naši se

pogledi ukrstiše.

«Jako sam volio tvog pokojnoga tetka», rekao je. Da, meni se obraćao. Od uzbuđenja

su mi promakle neke njegove riječi.

«... jako me je potreslo. Ali, tješi me kad vidim da je svaki od tih listova koje je

priredio pravo čudo. Kad to vidi, mletački će se nevjernik začuditi, prepast će se moje

mudrosti. Sada ćete po nozdrvi tog konja otkriti tko je taj prokletnik među iluminatorima.

Ako ne uspijete, izlaganje svih majstora iluminacije mukama bit će puko zlostavljanje, ali

neophodno.»

«Moj preuzvišeni Sultanu i Padišahu, Uzdanico svijeta,» rekao je majstor Osman,

«ako moji majstori u jednom potezu i bez premišljanja na praznome papiru nacrtaju konja,

možda ćemo po tom crtežu moći otkriti kome se omaknuo kist.»

«Naravno, ako je to doista omaška kista, a ne prava nozdrva», zamijetio je vrlo

pametno naš Padišah.

«Moj Padišahu,» rekao je majstor Osman, «ako se s tim ciljem još noćas razglasi da

374

ste izvoljeli prirediti jedno natjecanje i naložili da se svakome od Vaših iluminatora ima

pokucati na vrata i zatraži od njega da za natjecanje na praznom papiru u jednom potezu

nacrta konja...»

U pogledu našega Padišaha, upućenog bostandžibaši, razaznavalo se pitanje je li to

čuo. «Znate li koja je meni najdraža priča pjesnika Nizamija o natjecanjima?»

Neki su odgovorili da znaju, neki su pitali «koja?», a neki, kao ja, šutjeli.

«Ne volim priče o pjesnicima koji se nadmeću; to nije ni priča s ogledalom i kineskim

i grčkim slikarom koji se natječu u slikarskome umijeću», lijepo je kazao moj Padišah. «Ja

najviše volim priče o liječnicima i njihovim okladama u život.»

Samo što je to izgovorio, brzo se udaljio hitajući na večernju molitvu.

Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, a ja, izišavši u polutami kroz vrata Saraja,

žurnim koracima grabio prema svojoj mahali i pritom, obuzet srećom, maštao o Šekuri, djeci i

našem domu, s užasom sam se prisjetio priče o natjecanju dvojice liječnika:

Jedan od liječnika koji su se nadmetali pred svojim padišahom, onaj kojeg najčešće

crtaju u ružičastoj odjeći, bio je pripravio jednu zelenu pilulu otrova toliko jakog da može

ubiti slona i dao je drugom liječniku, onom u zagasitoplavom kaftanu. Ovaj je najprije

progutao otrovnu pilulu, a potom uslast i jednu zagasitoplavu s protuotrovom koji je pripravio

na licu mjesta te mu se, kako se može razabrati i po njegovom slatkom smijehu, ništa nije

dogodilo. Usto, sad je na njemu bio red da svome suparniku dade osjetiti miris smrti. Krenuo

je polako, uživajući u osjećaju da je sad on na potezu, ubrao u vrtu jednu ružičastu ružu i,

prinijevši je usnama, u nju prošaptao jedan crni stih. Potom je samouvjerenim pokretima

pružio tu ružu liječniku odjevenom u ružičasto da je on pomiriše. Liječnika u ružičastoj odjeći

tako je svladala snaga stiha izrecitiranog u ružu da se od straha srušio mrtav kad je nosu

375

primakao taj cvijet, koji ni po čemu nije bio osobit osim po svojemu mirisu.

376

(43) Zovu me Maslina

Bilo je to prije večernje molitve. Netko je pokucao na vrata, otvorio sam.

Bostandžibašin čovjek iz Saraja, čist, lijep, nasmijan, zgodan mladić. U ruci je držao

svjetiljku koja mu je u lice bacala više sjene negoli svjetlosti, papir, dasku za pisanje. Odmah

je pojasnio: Naš je Padišah naložio da se priredi natjecanje kako bi vidio koji je majstor

iluminacije kadar u jednome potezu nacrtati najljepšega konja. Sad se od mene traži da odmah

sjednem na pod, stavim papir na dasku, a dasku na koljena, te da na određenom mjestu, u

naznačenom okviru, u jednome potezu nacrtam najljepšega konja na svijetu.

Gosta sam pozvao da uđe. Časkom sam donio najtanji kist od dlake s mačjega uha i

tuš. Sjeo sam na pod i nakratko zastao. Može li sve to biti smicalica, igra koju bih mogao

platiti glavom? Možda! Ali, nisu li sve legende o starim majstorima iz Herata bile obilježene

tom tankom linijom koja razdvaja smrt i ljepotu?

Već me je cijeloga bila obuzela želja za crtanjem, ali kao da sam se bojao i suzdržavao

povući liniju, baš kao i svi stari majstori.

Da bih povratio mir, neko sam vrijeme oklijevao gledajući u prazan papir. Trebam

misliti samo na lijepoga konja kojeg moram nacrtati, moram se dobro pribrati i prikupiti

snagu za to.

Pred oči su mi čak počeli izlaziti crteži svih konja koje sam dotad vidio i nacrtao. Ali,

jedan među njima bio je pravo savršenstvo. Nikome dosad nije pošlo za rukom nacrtati tog

konja, sad bih to ja trebao učiniti. Prizvao sam njegovu sliku; sve ostalo se rasplinulo, kao da

sam načas zaboravio samoga sebe, zaboravio da tu sjedim i da ću crtati. Ruka mi je sama od

sebe umočila kist u bočicu i uzela baš onoliko tuša koliko je trebalo. Kreni sad, ruko, uvedi u

377

stvarnost tog čudesnog konja pred mojim očima! Konj i ja kao da smo se stopili u jedno

spremajući se zauzeti svoje mjesto na ovome svijetu.

Jedan sam tren, obuzet nekom slutnjom, tražio to mjesto u okviru iscrtanom na

praznome papiru. U mislima sam tamo smjestio konja i najednom...

Da, još prije no što sam išto stigao pomisliti, moja je ruka sama odlučno krenula i -

gle, kako lijepo! - počela od kopita konja, potom se odmah uspela iscrtavši oblinu njegovog

lijepog, nježnog zgloba. S istom se odlučnošću svinula i kod njegovog koljena i kad se hitro

prikučila grudnome košu, odjednom me obuze radost! Pregibajući se s tog mjesta,

pobjedonosno je krenula naviše: kako su divno ispala prsa! Istanjujući se pri kraju linija je

iscrtala vrat - slika i prilika konja kakvog imam pred očima! Ne dižući kist spustio sam se

preko obraza do snažnih usta koja sam, premišljajući na trenutak, napravio otvorenim, te sam

mu, ušavši u njih - tako, raširi još više svoja usta, konjiću moj! - izvukao jezik van. Njušku

sam mu - ne budi neodlučan! - polako zaobišao. Penjući se posve pravom linijom načas sam

bacio pogled na urađeno. Kad sam vidio da je linija povučena baš onako kako sam i htio,

zaboravio sam da crtam: kao da je sâma ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeni nagib

njegova lijepog vrata. Dok sam brzo i po sjećanju crtao leđa, ruka mi se sama zaustavila i

zamočila kist u bočicu. Obuzimalo me silno zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu

snažnu i uzdignutu zadnjicu. Moj me crtež bio posve ispunio. Načas mi se pričinilo da sam uz

konja kojeg crtam te sam se radosno upustio u crtanje repa - bojni je to konj, brz je to konj -

napravio sam mu čvor na repu, smotao ga i s uživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu

kost i zadnjicu, kao da sam u svojoj zadnjici i guznome crijevu osjetio ugodnu svježinu; s tim

sam užitkom hitro dovršio onu divnu mekotu njegovih sapi, stražnju lijevu nogu, koju je bio

zabacio unatrag i kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je dočarala graciozan položaj prednje

lijeve noge, onakav kakav sam si u glavi i bio predočio, i konju kojeg sam bio nacrtao.

378

Podigao sam ruku i hitro mu docrtao vatreno, ali tužno oko, nozdrvu - načas sam bio

neodlučan - i prekrivač ispod sedla. Grivu sam mu, dlaku po dlaku, iščešljao s ljubavlju, kao

da je milujem, stavio mu stremen, na čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo na svome mjestu,

dodao mu muda i ud srazmjernih dimenzija, ali točno one veličine koja mu odgovara.

Dok crtam čudesna konja, i sâm postajem taj čudesni konj.

379

(44) Zovu me Leptir

Mislim da je to bilo u vrijeme večernje molitve. Netko je bio na vratima. Kazao je, naš

Padišah nalaže da se priredi natjecanje. Kako zapovijedaš, moj Padišahu, tko je kadar nacrtati

konja ljepše od mene!

A opet, načas sam zastao kad sam čuo da crtež mora biti u crnome tušu i da se boja ne

može koristiti. Zašto bez boje? Je li zato što sam ja najbolji kolorist? Tko će odlučivati čiji je

crtež najbolji? Pokušao sam od ljepotana širokih ramena i ružičastih usana, prispjelog iz

Saraja, izvući kakvu informaciju o tome i naslutio da se iza toga krije glavni iluminator,

majstor Osman. Majstor Osman, nema sumnje, poznaje moj talent i od svih majstora

iluminacije najviše voli mene.

I tako, dok sam gledao u prazan list pred sobom, pred očima mi počeše oživljavati

držanje, pogled i raspoloženje konja koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji

kakve je majstor Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se sviđaju

našem Padišahu; obje prednje noge takvog konja moraju biti u zraku, tako da se obojica

suglase glede njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi nagrada? Kako bi takav crtež izradio Mir

Musavvir? Kako Behzad?

Iznenada mi je nešto sinulo kroz glavu, tako munjevito da je moja prkosna ruka

zgrabila kist prije no što sam shvatio što se događa i od prednje lijeve noge, dignute u zrak,

počela crtati konja kakvoga si nikada nitko neće moći zamisliti. Nakon što mu se noga

časkom spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s užitkom povukao dva luka - da ih možete

vidjeti, rekli biste: taj kao da nije crtač, nego iznimno vješt kaligraf. S čuđenjem sam gledao u

svoju ruku koja je sama bježala, kao da je tuđa. Veličanstveni lukovi pretvorili su se u

380

zaobljeni trbuh veličanstvena konja, u njegova jaka prsa, u labuđi vrat - i crtež se već mogao

smatrati gotovim. Kako sam nadaren! Istom pogledah, kadli ono moja ruka, sâma od sebe,

okružila njušku i otvorena usta sretnog i snažnog konja te iscrtala njegovo pametno čelo i uši.

Potom sam - pogledaj, majčice, kako je lijep! - svinuo još jedan luk, kao da ispisujem neko

slovo, kakav blažen osjećaj, umalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk vrata moga

konja, koji se bio propeo, spustio sam se do sedla. Ruka je crtala sedlo; ponosno sam gledao

već prepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput mojeg, punašno i zaobljeno: svi će mu se

diviti. Maštao sam o lijepim riječima koje će mi naš Padišah uputiti kad osvojim nagradu:

pruža mi kesu zlatnika, a mene obuzima želja da se smijem zamišljajući kako ću ih doma

brojiti, jedan po jedan. U međuvremenu je ruka, na koju sam svrnuo pogled, bila završila

sedlo, a moj je kist zaronio u bočicu i izišao iz nje. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se,

kao da se šalim. Brzo sam okružio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu mazeći

je, ispunjen željom da je zgrabim i čvrsto osjetim na svojim dlanovima, kao slatku guzu tog

dečka iz Saraja, kojeg bih sad odmah mogao povaliti. Dok sam se smješkao, moja je pametna

ruka završila stražnje noge i moj se kist zaustavio: gotov je najljepši propeti konj na svijetu.

Cijeloga me obuzela neka radost; presretan, držao sam kako će im se svidjeti moj konj i kako

će me proglasiti najdarovitijim umjetnikom, pa čak i glavnim iluminatorom, kad mi sinu kroz

glavu da samo budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi kazati: kako je samo brzo, smijući se i

zabavljajući, napravio taj crtež! Obuzela me zebnja da moj čudesni crtež samo zbog toga neće

uzeti za ozbiljno. Stoga sam minuciozno obradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu i pokrivač

ispod sedla, kako bi vidjeli da sam se i potrudio oko njega. U tom položaju, straga bočno,

mogu se vidjeti i muda, ali ih nisam nacrtao da žene ne bi bile opsjednute njima. Svoga sam

konja pogledao s ponosom: na stražnjim nogama, brz kao munja, moćan, snažan. Kao da se

digao neki vjetar i sve njegove savršeno oble crte zanjihao kao slova kakva rukopisa - a opet

je bio miran. Izvrsnog iluminatora, koji je nacrtao taj crtež, morali bi hvaliti kao da hvale

381

Kad slikam čudesnog konja, ja postajem neki drugi iluminator koji crta čudesna

konja.

(45) Zovu me Roda

Bilo je to nakon večernje molitve. Upravo sam se spremao krenuti u kavanu kad mi

rekoše da je netko na vratima. Daj Bože da su dobre vijesti! Izišao sam. Pred vratima momak

iz Saraja. Kazao mi je o čemu se radi. U redu! Najljepšega konja na svijetu. Obećajte mi da

ćete platiti nekoliko akči po komadu pa da vam časkom nacrtam pet-šest najljepših konja na

svijetu.

Ali, postupio sam obazrivo: nisam to kazao, nego sam mladića uveo unutra. Mislio

sam: na svijetu ne postoji najljepši konj, pa ga ne mogu ni nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje,

velike mongolske konje, čistokrvne arapske konje, hrabre konje što se koprcaju obliveni

krvlju, pa čak i nesretnog tovarnog konja kako na gradilište tegli kola natovarena kamenjem,

ali tko može kazati da su to najljepši konji na svijetu? Naravno, shvatio sam: kad naš Padišah

kaže ‘najljepši konj na svijetu’, onda želi najčudesnijeg od svih, onoga koji je u zemlji Perziji

tisuće puta bio nacrtan prema svim pravilima i obrascima i u točno određenom položaju.

Zašto?

Dakako, da ja ne bih osvojio kesu zlata. Da su kazali: nacrtaj bilo kojeg konja, ne bi

išlo; poznato je naime da se sa mnom nitko ne može natjecati u crtanju konja. Tko je

obmanuo našega Padišaha? Unatoč svim olajavanjima onih zavidnika naš Vladar dobro zna

da sam ja najnadareniji iluminator i voli crteže koje napravim.

382

Najednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da želi svesti sve te račune, i ja

sam, krećući od kopita, u jednom potezu nacrtao pravoga konja. Takvoga ćete vidjeti na ulici,

u ratu. Umoran, ali gizdav... Onda sam, s istim bijesom, u trenu nacrtao i konja kakvog jašu

spahije. Taj je bio još ljepši. Ni jedan iluminator carske radionice ne može nacrtati nešto tako

lijepo. Upravo sam bio krenuo nacrtati još jednog kad se oglasi momak iz Saraja: «Dosta je

jedan.»

Htio je uzeti papir i poći, ali sam ga zadržao. Jer, bilo mi je jasno kao dan: ti podlaci

neće dopustiti da za te konje dobijem kesu dukata.

Ako ih nacrtam na svoj način, uskratit će mi nagradu! A ako je ne uzmognem dobiti,

moja će čast od ovog dana biti ukaljana. Razmišljao sam što mi je činiti. «Pričekaj malo!»,

kazao sam momku. Ušao sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lažna venecijanska dukata i

momku iz Saraja tutnuo u ruku. Prepao se i razrogačio oči. «Hrabar si kao lav», kazao sam

mu.

Izvukao sam jednu od crtanki s uzorcima koje sam skrivao od svakog živog. U nju

sam potajice kopirao najljepše crteže koje sam vidio tijekom minulih godina. K tomu, ako

Džezmiju, agi dvorskih kepeca, dadeš deset zlatnika, taj će ti podlac iz dobro čuvanih i

povjerljivih knjiga Carske riznice kopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce i ratnike.

Moja crtanka s uzorcima prava je stvar za sve koji se hoće prisjetiti starih majstora i starih

priča, a ne za one koji na crtežima i ornamentima žele vidjeti svijet u kojem žive.

Prelistao sam crtanku pokazujući momku iz Saraja crteže u njoj te odabrao najljepšeg

konja. Hitro sam iglom izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod uzorak čist papir, a

uzorak izdašno posuo ugljenom prašinom i malo protresao da bi ta prašina prodrla do papira

ispod. Podigao sam uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena prašina na donjem papiru - točku

po točku - tvorila lik lijepoga konja.

383

Zgrabio sam kist. U nadahnuću koje je u tom trenu poteklo iz mene munjevitim i

odlučnim pokretima spojio sam te točke na lijep i elegantan način i dok sam crtao trbuh, lijepi

vrat, njušku i sapi tog konja, s ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost u sebi. «Eto,» rekoh,

«to je najljepši konj na svijetu. Ni jedan od tih drugih budala nije to u stanju nacrtati.»

Momku iz Saraja dao sam još tri lažna dukata da i on u to povjeruje te da ne odjuri

našemu Padišahu i ispriča mu s kakvim sam to nadahnućem uradio crtež. Nagovijestio sam

mu da ću mu dati još više ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da će ponovo

moći vidjeti moju ženu, u koju je gledao razjapljenih usta. Mnogi vjeruju da će postati dobri

iluminatori ako nauče dobro crtati konja. Međutim, samo to nije dostatno da bi se postalo

najboljim iluminatorom. Našega Padišaha i glupane oko njega treba još i uvjeriti u to da ste

najbolji.

Dok crtam čudesnoga konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.

384

(46) Proglasit će me ubojicom

Jeste li po načinu na koji crtam konja razabrali tko sam?

Čim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja, znao sam da to nije nikakvo

natjecanje, nego da po tom crtežu žele otkriti moj identitet. Bio sam svjestan toga da su skice

konja, koje sam vježbe radi bio načinio na grubome papiru, ostale kod sirotoga Tankoćutog

Efendije. Ali, ja nemam nikakva nedostatka, nikakva stila da bi me mogli pronaći po konjima

koje nacrtam. Bio sam u to posve uvjeren, ali me opet bila obuzela neka zebnja. Je li moguće

da sam, crtajući Tetkova konja, nacrtao nešto što bi me moglo odati? Sad sam morao nacrtati

različita konja. Ovaj sam put razmišljao o posve drugim stvarima, «suzdržao se» i - nisam bio

ja sâm.

No, tko sam zapravo ja sâm? Jesam li netko tko potiskuje u sebi čudesna umjetnička

djela da bi se prilagodio stilu Iluminatorske radionice? Netko tko će jednoga dana

pobjedonosno nacrtati konja u sebi?

Načas sam sa strahom oćutio nazočnost tog iluminatora u sebi. Osjetio sam sram kao

da me promatra neka druga duša skrivena u meni.

Budući da mi je odmah bilo jasno kako neću moći ostati doma, izjurio sam van i lutao

mračnim ulicama. U svojoj knjizi Životopisi evlijâ šejh Osman Baba veli da jedan istinski

derviš mora lutati cijeloga života da bi se oslobodio šejtana u sebi i da se ni na jednome

mjestu ne smije previše zadržavati, a sâm se nakon šezdeset i sedam godina lutanja od grada

do grada i bježanja od šejtana na koncu umorio i predao mu se. Ta je starost životno doba u

kojem majstori iluminacije osljepljuju i susreću se s Allahovom tamom, i u kojem iluminatori

mimo svoje volje i imaju prepoznatljiv stil i istodobno se oslobađaju svih prepoznatljivih

385

obilježja stila.

Kao da nešto tražim, lutao sam po Bejazitu, po Peradarskoj tržnici, po praznoj Tržnici

robova, uživajući u ugodnu mirisu koji se širio iz čorbadžijskih radnji u kojima se pripravljaju

raznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenih brijačnica i radionica za glačanje odjeće,

pored jednog starog pekara koji je brojao novce gledajući me zapanjeno, pored radnje koja je

bajno mirisala po turšiji i usoljenoj ribi te, samo zato jer su me privukle boje, ušao u dućan

jednog trgovca travama i začinima, koji je unutra još uvijek nešto vagao; tu sam, pri svjetlosti

svjetiljke, strasno kao da gledam ljude, s divljenjem razgledao vreće kave, đumbira i cimeta,

šarene kutije smole, hrpice anisa, kima i šafrana, čiji je miris smjesta dopro do moga nosa.

Katkada sam osjećao želju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednome praznom listu

papira.

Ušao sam u lokal u kojem sam prošloga tjedna dvaput jeo i koji sam nazvao

‘aščinicom tužnih ljudi’, a zapravo sam ga morao nazvati ‘aščinicom ubogih’. Onima koji

poznaju taj lokal vrata su otvorena do ponoći. Unutra sam zatekao nekoliko ubogih ljudi,

obučenih kao okorjeli kriminalci i konjokradice; nekolicinu beskućnika čiji su se pogledi, u

očajanju i beznađu, bili otrgli od ovoga svijeta i - kao kod pušača opijuma - odlutali u neka

druga rajska prostranstva; dva prosjaka, kojima je teško padalo prilagoditi se čak i pravilima

ponašanja svoga ceha, i jednog gospodina koji je sjeo u jedan kut podalje od te cijele gomile.

Kuharu iz Alepa uputio sam ljubazan pozdrav. Zatražio sam da mi do vrha tanjura naspe zelja

punjenog mesom, prelije ga jogurtom i odozgo pospe šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam

jelo i sjeo pored mladog gospodina.

Svake me večeri obuzima neka tuga, neka duboka žalost. Braćo mila, braćo, trujemo

se, trunemo, umiremo, iz dana u dan trošimo, do grla tonemo u neimaštinu... Ponekad ga noću

sanjam kako izlazi iz jame i slijedi me, no prekrili smo ga s dosta zemlje, ne može ustati iz

386

groba.

Upućuje li mi Allah neki tajni znak već time što je razgovor započeo gospodin za

kojeg sam mislio da je, zabivši nos u zdjelu s varivom, zaboravio na svijet oko sebe? Da,

rekao sam, meso su samljeli upravo kako treba, moje rolade od zelja jako su ukusne. Onda

sam ja pitao; dvadeset mu je godina, veli, nedavno je završio medresu i stupio u službu kod

Arif-paše kao pisar. Nisam ga pitao zašto u ovo doba noći nije u pašinu konaku, džamiji ili u

kući, u naručju svoje žene, nego u aščinici ovih neoženjenih hajduka. On je htio znati odakle

dolazim i tko sam. Načas sam razmislio i odgovorio mu:

«Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tebriza. Najveličanstvenije crteže uradio

sam ja, najnevjerojatnija čudesna djela. U svakoj iluminatorskoj radionici u Perziji i Arabiji, u

kojoj se rade crteži i iluminacije, već stoljećima se ovako veli: Misliš da je stvarno to što

gledaš, baš kao da je Behzadov crtež.»

Dakako, to nije srž stvari. Moj crtež odražava ono što vidi moj razum, a ne moje oko.

Kao što znate, crtež je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj će se svijet ukazati pred

vama. Dakle:

Elif: Crtež oživljava što razum vidi, da bi se oko radovalo.

Lam: Od svega što oko na svijetu vidi u crtež ulazi samo onoliko koliko koristi

razumu.

Mim: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono što razum sam po sebi zna.

Je li naš mladi gospodin, dvadesetogodišnji svršenik medrese, shvatio logiku onoga

što je u nenadanu nadahnuću poteklo iz najskrovitijih dubina moje duše? Ne. Jer, tri godine

sjediš uz učitelja koji za dvadeset akči dnevno* - danas je to dostatno za dvadeset kruhova - * Niže medrese (islamske škole) u Osmanskome carstvu bile su poznate i pod imenom „medrese od dvadeset“ jer

387

predaje u medresi neke prigradske mahale, i još uvijek ne znaš tko je Behzad. Očito, to ne zna

ni gospodin učitelj od dvadeset akči dnevno. U redu, kazat ću mu:

«Ja sam oslikao sve, baš sve: našeg Poslanika kako sjedi sa svojom četvoricom kalifa

u džamiji pred zelenim mihrabom; potom, u jednoj drugoj knjizi, uspeće Božjeg Poslanika na

konju Buraku u Sedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra kako na svome putu u Kinu udara

u bubanj hrama na obali da bi uplašio neman što je na moru podigla oluju; padišaha kako se

zadovoljava dok potajice gleda gole ljepotice svoga harema u bazenu i pritom svira na ûdu;

kako jedan mladi hrvač, koji je ustvrdio da će pobijediti svoga učitelja jer je naučio sve

njegove trikove, u padišahovoj nazočnosti predaje borbu nakon što ga je učitelj porazio

zadnjim lukavstvom - onim kojemu ga nije htio podučiti; kako se Lejla i Medžnun u dječjoj

dobi zaljubljuju jedno u drugo dok klečeći čitaju Kur’an Časni u nekoj školi fino

ornamentiranih zidova; kako ljubavnici - najstidljiviji, jednako kao i najbestidniji među njima

- nikada ne mogu jedno drugo gledati ravno u oči; zidanje Saraja kamen po kamen; mučenje

okrivljenih; let orlova; pjesnike kako se natječu; pobjedničke trpeze i one koji poput tebe ništa

drugo ne vide osim variva pred sobom.»

Oprezni pisar nije me se više bojao, čak me je držao zabavnim i smijao mi se.

«Gospodin učitelj sigurno ti je o ovome govorio», rekao sam. «U Sadijevu Bustanu

ima jedna priča koju jako volim. Ona u kojoj se kralj Darije za vrijeme lova odvojio od svite i

krenuo u šetnju po brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat čovjek, koji je izgledao

opasno. Kralj se uspaniči te mu ruka odmah posegnu za lukom, kad kozobradi čovjek zavapi:

‘Kralju moj, stanite, ne odapinjite strijelu, ta kako me ne prepoznajete! Zar ne prepoznajete

mene, svoga vjernog konjušara, kojemu ste povjerili stotine svojih konja i ždrijebaca? Koliko

ste me puta dosad vidjeli? Ja u glavu znam svakoga od vaših stotinu konja, znam sve do

su profesori u njima zarađivali dvadeset akči dnevno (op. prev.).

388

jednoga po ćudi, pa čak i po boji njegove dlake. Pa kako je moguće da vi uopće ne

zamjećujete nekog poput mene, jednoga od vaših robova nad kojim vladate i kojeg tako često

viđate?’»

Kad crtam taj prizor, tad crne, dorataste i bijele konje, koje konjušar s nježnošću

promatra, crtam sretne i spokojne na rajski zelenoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, tako

sretne i spokojne da čak i najgluplji čitatelj razumije pouku priče pjesnika Sadija: ljepota i

tajna ovoga svijeta postaju očitim samo ako im se pokloni pažnja puna ljubavi i prisno

suosjećanje. Ako želite živjeti u onom džennetu u kojem žive sretne kobile i ždrijepci, širom

otvorite oči i obratite pozornost na njegove boje, njegove pojedinosti i zaigranost.

Pitomac učitelja od dvadeset akči istodobno se i zabavljao i osjećao strah od mene.

Htio je baciti žlicu i pobjeći, ali ga nisam puštao na miru:

«Behzad, majstor nad majstorima, na toj je slici tako nacrtao kralja, njegova konjušara

i konje da i nakon stotinu godina nisu prestali oponašati konje koje je on načinio. Svaki od tih

konja koje je majstor nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na koncu je postao jedan uzorak. Stotine

iluminatora - uključujući i mene – crtaju te konje po sjećanju. Jesi li ti ikada vidio crtež

konja?»

«U jednoj čarobnoj knjizi koju je jedan učitelj, učenjak nad učenjacima, jednoga dana

dao mome pokojnom učitelju, vidio sam crtež krilatog konja.»

Da li da zgrabim za glavu tog glupaka koji, kao i njegov učitelj, uzima za ozbiljno

Knjigu o čudesima, i da ga ugušim u zdjeli variva pred njim, ili da ga pustim da mi u zvijezde

kuje jedini - i tko zna još koliko loš - crtež konja koji je vidio u svome životu? Odabrao sam

treću mogućnost: spustio sam žlicu i izjurio iz aščinice. Kad sam nakon duga hoda ušao u

jednu napuštenu tekiju, obuzeo me spokoj. Počistio sam prostor u njoj i, ne radeći baš ništa,

389

osluškivao tišinu.

Kasnije sam izvadio skriveno ogledalo, postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio

dasku za crtanje i dvostruki list te ugljenom olovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kako sam

vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da lice

na papiru ne nalikuje licu u ogledalu, toliko sam se rastužio da su mi se oči ovlažile. Kako to

polazi za rukom mletačkim slikarima, koje je Tetak hvalio na sva usta? Na trenutak sam

pomislio: ako zamislim da sam jedan od njih i ako s tom zamisli budem crtao, možda će tad

moj crtež nalikovati na me.

Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka, obrisao ono što sam bio nacrtao i

ponovo počeo crtati gledajući se u ogledalu.

Dosta kasnije našao sam se najprije na ulicama, a potom u toj sramotnoj kavani.

Nisam čak ni bio svjestan kako sam dospio ovamo. Ulazeći u kavanu, osjećao sam takav sram

što zalazim među te bijedne iluminatore i kaligrafe da mi se čelo orosilo znojem.

Osjećao sam da me promatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene i cerekaju se, sve to

sam, ako baš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudeći se da mi pokreti budu prirodni.

Pritom sam pogledom potražio druge majstore iluminacije, dragu braću s kojom sam neko

vrijeme šegrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima večeras naloženo da

nacrtaju po jednoga konja i da su se te budale, uzimajući natjecanje za ozbiljno, napinjale iz

petnih žila da to i urade.

Meddah-efendija još nije bio počeo svoju priču. Čak ni crtež još nije bio obješen. To

me je natjeralo da se malo srodim s mnoštvom u kavani.

Dobro, kazat ću vam istinu: šalio sam se kao i svatko drugi, pričao besramne priče,

izvještačeno se ljubio s prijateljima, koristio dvoznačne riječi, aluzije i kalambure, pitao

390

mlade kalfe za zdravlje i raspoloženje, zajedničke neprijatelje - kao i svi drugi - nesmiljeno

zadirkivao, a kad bi me raspoloženje dobro ponijelo, ne bih zazirao čak ni od toga da prijatelje

pipkam i ljubim u vrat. Pritom mi je nepodnošljivu bol pričinjala spoznaja da je, dok sam to

radio, jedan dio moje duše bio neumoljivo šutljiv.

A opet, u kratku vremenu pošlo mi je za rukom da svoj penis i penise svih drugih koje

smo ogovarali usporedim s kistom, trstikom, kavanskim stupovima, s nejom, krovnom

gredom, zvekirom, porilukom, minaretom, sa slatkišem u obliku prsta, s borom, a dva puta i s

cijelim svijetom, a guze lijepih dječaka s narančama, smokvom, kadajifom, jastukom i

sićušnim mravinjakom. U istom vremenu najpretenciozniji među kaligrafima mojih godina

svoj je komad bio usporedio s jarbolom broda i nosačevom motkom za nošenje tereta, k tomu

jako nespretno i nesamopouzdano. Uz to sam se u alegorijama i aluzijama osvrnuo i na

onemoćale penise ostarjelih iluminatora; na usne novih šegrta, crvene kao višnja; majstore

kaligrafije koji (kao i ja) svoj novac čuvaju na nekom (recimo, najnepristojnijem) mjestu; na

to da se u vino koje pijem ne stavljaju ružine latice, nego opijum; da za posljednje majstore u

Tebrizu i Širazu, a u Alepu svakako, pripravljaju mješavinu kave i vina, ne zaboravljajući

pritom spomenuti i njihove kaligrafe i lijepe dječake.

Događalo se i to da jedna od tih dviju mojih duša prevagne nad onom drugom i ostavi

je za sobom te da na koncu zaboravim onu šutljivu i nemilu stranu svoga bića. Tad sam se

prisjećao bajramskih svečanosti iz svoga djetinjstva, koje sam kao JA proslavljao skupa sa

svima ostalima. Ali, usprkos svim tim šalama, ljubljenju i grljenju, u meni je vladao neki

mûk, koji mi je usred tog meteža donosio veliku bol i osjećaj posvemašnje samoće.

Tko je usadio u mene tu šutljivu i nesmiljenu dušu - džin je to, a ne duša - koja me

stalno okrivljavala i odvlačila od svih ostalih? Šejtan? Ali, mûk u meni nije nalazio mir u

bestidnostima na koje me navodio šejtan, nego - baš naprotiv! - samo u najbezazlenijim

391

pričama koje su djelovale na moju dušu.

Pod utjecajem vina koje sam bio popio ispričao sam dvije priče ne bi li mi donijele taj

mir. Jedan stasiti kaligrafski šegrt svijetle, ali ružičaste puti, bio je uperio svoje zelene oči

ravno u moje i jako me pozorno slušao.

DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU, KOJE ILUMINATOR PRIČA

DA BI UBLAŽIO SAMOĆU SVOJE DUŠЕ

Elif

Crtanje konjâ tako da gledaš žive konje pred sobom nije izum franačkih majstora,

kako se misli, nego je prvotno ideja velikog majstora Džemalettina Kazvinskog. Pošto je

Uzun Hasan, vladar Bijeloga ovna, osvojio Kazvin, ostarjeli majstor Džemalettin ne samo da

je s oduševljenjem pristupio iluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara nego je s njim

krenuo i u vojne pohode s obrazloženjem da svoju Povijest želi oslikati ratnim prizorima koje

vidi svojim očima. Tako je taj veliki majstor, koji je šezdeset i dvije godine crtao konje,

konjanike i ratne prizore a da uopće nije primirisao rata, prvi put otišao u boj, ali ga je

topovska kugla ispaljena iz neprijateljskih redova oslijepila i osakatila otkinuvši mu obje šake

do ručnih zglobova prije no što je vidio s kakvom se žestinom i tutnjavom sudaraju oznojeni

konji zaraćenih strana. Doduše, kao svi veliki umjetnici, i stari je majstor iščekivao sljepoću

kao znak Allahove milosti, a nije smatrao velikim gubitkom ni to što je ostao bez šakâ.

Zastupao je mišljenje da iluminatorovo pamćenje leži u razumu i srcu, a ne, kako su to neki

kategorično tvrdili, u ruci, te da sada kad je oslijepio vidi nepatvorene crteže i krajolike koje

392

Allah nalaže gledati te posve stvarne i savršene konje. I da bi ta čuda mogao podijeliti s

ljubiteljima iluminacije, našao si je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog šegrta svijetle,

ali ružičaste puti te mu dao nacrtati čudesne konje koji su mu se u Allahovoj tami pojavljivali

pred očima, objašnjavajući mu kako bi ih on sâm nacrtao kad bi mogao držati kist u rukama.

Te opise i crteže tristo tri konja, od kojih je svaki počinjao od prednje lijeve noge konja,

nakon majstorove smrti lijepi je kaligraf sabrao u tri sveska s naslovom Crtanje konjâ,

Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bili su jako omiljeni i traženi u

pokrajinama u kojima se osjećala moć Bijeloga ovna, pojavili su se različiti novi prijepisi i

imitacije, šegrti i učenici učili su ih crtati napamet, korišteni su kao knjige za praktične vježbe

crtanja da bi, nakon što je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje a heratska škola

iluminacije zavladala cijelom Perzijom, pali u zaborav. Nedvojbeno je u tome značajnu ulogu

odigrala i ispravna logika Kemalettina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepčevi konji

žestoko kritizirao ta tri sveska zastupajući stav da bi ih trebalo spaliti. Po njegovu mišljenju,

ni jedan od konja o kojima se govori u trima knjigama Džemalettina Kazvinskog ne može biti

Božji jer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao očevidac jedne stvarne bitke, makar

je na bojnome polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba se čuditi što se neki od tih

tristo tri opisa konjâ povremeno susreću i u drugim knjigama u Istambulu te što se neki konji

čak i crtaju prema tim opisima budući da je riznicu Uzun Hasana, vladara Bijeloga ovna,

opljačkao sultan Mehmed Osvajač i prenio u Istambul.

Lam

Sljepoća majstora iluminacije, koja u posljednjim godinama njegova života nastupa

zbog prekomjerna rada, nije u Heratu i Širazu važila samo kao pokazatelj majstorove

nepokolebljive odlučnosti nego i kao pohvala i nagrada koju Allah daje tom velikom majstoru

za njegov trud i talent. Podozrivost prema majstorima koji unatoč svojim poznim godinama

393

nisu izgubili vid neko je vrijeme u Heratu nagnala brojne iluminatora da u starosti požele

sljepoću. Tijekom jednog dugog razdoblja, u kojem su s divljenjem spominjani oni koji su si

oduzeli vid, oni legendarni majstori koji su sami sebe oslijepili radije nego da rade kod nekog

drugog padišaha ili da promijene svoj stil, samo je jedan među njima, Ebu Said, jedan od

unuka iz Timurove loze po liniji Miran-šaha, u iluminatorskoj radionici što ju je utemeljio

nakon zauzeća Taškenta i Samarkanda, uveo jednu novinu: pokazao je više poštovanja prema

oponašanju sljepoće negoli prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji je nadahnuo Ebu

Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi Allahove konje te da je pravo umijeće

kad iluminator koji nije izgubio vid može na svijet gledati kao slijepac. To je kao

šezdesetsedmogodišnjak i dokazao kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je došao na

vrh kista, ne razmišljajući o onome što upravo radi i ne gledajući u papir pred sobom iako su

mu oči bile širom otvorene i uperene u njega. Na koncu te iluminatorske predstave, na koju je

Miran-šah radi potpore legendarnom majstoru bio doveo gluhe glazbenike da sviraju na ûdu i

nijeme meddahe da pričaju priče, veličanstveni konj što ga je nacrtao Kara Veli dugo je

uspoređivan s drugim konjima velikih majstora te je zaključeno da se njegov konj ni po čemu

ne razlikuje od ostalih. Budući da je Miran-šah bio uznemiren time, slavni je majstor pojasnio

da obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih očiju vidi konje uvijek i samo na jedan način -

onako kako ih Allah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je, nema baš nikakve

razlike između onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istoga konja jer u to

vrijeme nije bilo franačkoga izuma koji nazivaju ‘stilom’. Konje velikoga majstora Kare

Velija muslimanski su iluminatori oponašali sto deset godina, a on sâm je - dvije godine po

prelasku iz Samarkanda u Kazvin nakon što je Ebu Said poražen, a njegova iluminatorska

radionica zgasnula - najprije oslijepljen zbog zlonamjerna osporavanja kur’anskog ajeta «Zar

su isti oni koji vide i oni koji ne vide?»*, a poslije i ubijen od strane vojnikâ mladoga Nizam-

* „Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Kur’an, dio devetog ajeta sure Az-Zumar u prijevodu Besima Korkuta).

394

šaha.

Ljepookom kaligrafskom šegrtu htio sam ispričati još i treću priču, možda o tome kako

je veliki majstor Behzad oslijepio samoga sebe, kako nikada nije htio otići iz Herata i zašto -

kad je nasilu odveden u Tebriz - uopće nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo

stil iluminatorske radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam čuo od majstora

Osmana, ali sam pažnju usmjerio na meddah-efendiju. Otkud sam znao da će večeras

pripovijedati priču o Šejtanu?

Osjetih potrebu da povičem: «Šejtan je onaj tko je prvi rekao JA! Tko ima stil i tko

razdvaja istok i zapad - taj je šejtan!»

Zatvorih oči i na meddahovu grubom papiru nacrtah šejtana onako kako me je u tom

trenu ponijelo nadahnuće. Dok sam crtao, cerekali su se meddah i njegov učenik, svi nazočni

iluminatori i radoznalci i zadirkivali me.

Što mislite, imam li i ja neki stil ili se to zbog vina samo tako čini?

395

(47) Ja, Šejtan

Volim miris crvene paprike pržene na maslinovom ulju, kiše što u zoru padaju na

mirno more, trenutak kad se na otvorenu prozoru nenadano ukaže i nestane kakva žena, tišinu,

razmišljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i većinom ne marim za ono što se priča o meni. Ali,

večeras sam došao u ovu kavanu opomenuti svoju braću iluminatore i kaligrafe zbog nekih

objedâ, laži i govorkanjâ.

Dakako, znam da ste spremni povjerovati upravo u suprotno od onoga što ja kažem.

Ali, dovoljno ste oštroumni da naslutite kako nije uvijek ispravno vjerovati u suprotno od

onoga što kažem i dovoljno radoznali da vas zanima sve što kažem čak i kad ne vjerujete u to.

Jer, znate da je moje ime, koje se u Kur’anu Časnom susreće pedeset dva puta, jedno od

najčešće spominjanih.

No dobro, pođimo od Allahove knjige, od Kur’ana Časnog. Sve što je u njoj kazano o

meni točno je. Priznajem to u punoj skrušenosti i želim da se to zna. Jer, tu je i pitanje stila.

Uvijek mi je nanosilo bol to što me Kur’an Časni ponižava. Ta je bol moj životni stil. To ja ne

sporim.

Da, pred nama, svojim anđelima, Bog je stvorio čovjeka. Potom je naložio da mu se

poklonimo. Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam se tomu, kako i stoji u suri al-A‘râf,

usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adem* stvoren od blata, a ja od vatre, za koju svi znamo

da je daleko uzvišeniji element. Nisam se poklonio čovjeku. A Allah me je smatrao ‘oholim’.

«Odlazi iz dženneta!», rekao je. «Nije tvoje da se u njemu oholiš!»

* Starozavjetni Adam (op. prev.).

396

«Dopusti mi da živim do sudnjega dana, dok mrtvi ne uskrsnu», zamolio sam.

Dopustio mi je. Onda sam kazao da ću do sudnjega dana Ademove potomke navoditi

na krivi put jer me je Allah kaznio zato što se nisam htio pokloniti čovjeku. A On je rekao da

će sve takve slati u džehennem. Poznato vam je da se toga obojica pridržavamo. O tome jedva

da bi se nešto više moglo kazati.

Neki su ustvrdili da je tada sklopljen dogovor između preuzvišenog Allaha i mene. Po

toj logici, ja preuzvišenome Allahu pomažem iskušati njegove robove nastojeći ih dovesti u

napast: dobri odlučno i dalje idu svojim putem, a loši se predaju strastima, ogreznu u grijehe i

skončaju u džehennemu. To što radim iznimno je važno jer se nitko ne bi dao zaplašiti kad bi

svi išli u džennet, jer se ovosvjetski i državnički poslovi nikad ne bi mogli obavljati samo s

dobrotom i jer na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih djela. Iako se

Allahov red ostvaruje zahvaljujući meni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inače bilo

dano da živim do sudnjega dana?), to da sam ‘zao’ i da mi se nikada ne daje za pravo nanosi

mi bol koju tajim duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansûr al-Halladž, koji je svoj nauk

razradio do kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat glasovitog imama Gazalija, takvi su otišli

vrlo daleko ustvrdivši u svojim djelima da su i napasti u koje dovodim grešnike zapravo ono

što Allah hoće, da se to provodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovom voljom, da stoga ne

postoje dobro i zlo jer sve dolazi od Allaha i da sam čak i ja sâm jedan dio Njega.

Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni skupa sa svojim knjigama. Jer,

dakako da postoji dobro i zlo, i zadatak je svakoga od nas povući granicu koja ih razdvaja. Ja

– sačuvaj me, Bože! – nisam Allah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu,

sve su to oni sami smislili.

Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor: nisam ja izvor svih zala i svih

grijehâ ovoga svijeta. Jako mnogo ljudi počini grijeh zbog vlastite strasti, požude,

397

neodlučnosti, podlosti, a najviše zbog gluposti, a ne stoga što sam ih ja nahuškao na to,

nagovorio ili potakao na sumnju. Koliko god da su besmisleni napori nekih učenih mistika da

me oslobode odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko i proturječi Kur’anu Časnom smatrati me

uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u napast svakog trgovca voćem koji vara kupca i

podvaljuje mu trulu jabuku, svako dijete koje laže, svakoga laskavca, svakog starca koji ima

bludne snove, svakog mladića koji masturbira. Te dvije zadnje stvari Preuzvišeni čak ne

smatra ni zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Razumljivo, jako se trudim da ljudi počine

teške grijehove, ali neki hodže pišu da sam ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kišu,

pa čak i prde. Sve to znači da me uopće ne shvaćaju.

Možete kazati: pa neka i ne shvaćaju, tako ćeš ih lakše zavesti. Točno. Ipak, moram

vam napomenuti da i ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojega su odnosi između

Svevišnjeg i mene poremećeni. Iako je tko zna koliko puta zapisano u tisućama knjiga da lako

mogu poprimiti svaki izgled, da se poglavito pred ljudima čvrste vjere pojavljujem u liku

lijepe i poželjne žene, mogu li mi ovdašnji braća iluminatori objasniti zašto me još uvijek

crtaju kao neku izobličenu rogatu i repatu nakazu bradavičasta lica?

Stigosmo tako i do naše osnovne teme - do iluminacije. Jedna gomila ljudi, koja je

nagrnula na stambolske ulice nahuškana od jednog džamijskog propovjednika čije vam ime

neću kazati da vas to kasnije ne bi mučilo, tvrdi da melodično učenje ezana, okupljanje

dervišâ po tekijama i njihova ekstaza uz muziku i ples, kao i pijenje kave, proturječe Allahovu

slovu. Neki od ovdje nazočnih iluminatora, koji se boje tog propovjednika i njegove gomile,

drže da sam ja odgovoran za crtanje u franačkome stilu, tako sam čuo. Tijekom proteklih

stoljeća o meni su izrečene nebrojene objede, ali doista ni jedna od njih nije išla tako daleko.

Vratimo se na početak svega. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da sam upravo ja

398

nagovorio Havvu* da jede sa zabranjena stabla. Ne, početak nije ni onaj trenutak kad mi je

Preuzvišeni spočitnuo oholost. Početak svega bila je Njegova naredba da se poklonimo

čovjeku kojeg je meni i drugim anđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svi drugi anđeli

klanjali, s opravdanom odlučnošću

NISAM HTIO POKLONITI ČOVJEKU.

Držite li vi umjesnom njegovu naredbu

POKLONI SE ČOVJEKU!

stvoru napravljenu od blata, od tvari kudikamo manje vrijedne negoli je to vatra od koje sam

ja stvoren? Odgovorite na to s punom savješću, braćo moja! U redu, znam, bojite se jer mislite

da ovdje ništa neće ostati među nama, da će On sve čuti i da ćete jednoga dana pred Njim

odgovarati zbog toga. Tad vas neću pitati zašto vam je onda dao savjest. Dajem vam za pravo

da se bojite, to vam velim i odmah zaboravljam svoje pitanje i razliku između vatre i blata.

Ali, ipak postoji nešto što nikad neću zaboraviti, da, nešto čega ću se s ponosom prisjećati:

JA SE ČOVJEKU NISAM POKLONIO.

Međutim, franački majstori upravo to čine. Nije im dosta što oči svojih gospara,

svećenikâ, bogatih trgovaca, pa čak i svojih ženâ crtaju u odgovarajućoj boji, što u crtež unose

i najsitniji detalj kao što su lijepa sjena među ženskim grudima, bore na čelu, prstenje na

rukama, pa čak i odvratne dlake što im izbijaju iz ušiju, nego te figure smještaju točno u

sredinu slike kao da je čovjek nekakav stvor kojemu se treba klanjati, pa te slike onda vješaju

na zid kao kumire koje treba obožavati. Je li čovjek toliko značajno stvorenje da mu se i sjena

crta s toliko detalja? Ako se kuće u kakvoj ulici crtaju kao da se postupno smanjuju, onako

kako to ljudsko oko pogrešno vidi, nije li tada u središte univerzuma stavljen čovjek, a ne

* Starozavjetna Eva (op. prev.).

399

Allah? To Svemogući i Preuzvišeni najbolje zna. Ali ja, koji sam odbio pokloniti se čovjeku,

koji sam zbog toga osuđen na toliku patnju i samoću, koji sam zbog toga onemilio Allahu,

koji sam psovan i ružen, ja dakle držim da je sada posve jasno koliko je glupa tvrdnja da ideja

za takve crteže potječe od mene. Čak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju zbog mene i da

svi prde jer ih ja nagonim na to, kako pišu neki mule i govore neki propovjednici, čini se

logičnijim od te pomisli.

U vezi s tim, na koncu želim kazati još nešto, ali ne ljudima, uvijek nejasnim i

neodređenim jer im je razum zamračen željom da se pokažu i jer su zaslijepljeni požudom i

novcem i besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom razumjet će me samo Preuzvišeni

Allah: Nisi li Ti podučio Svoje anđele oholosti nagoneći ih da se poklone čovjeku? A sada oni

sami čine ono što su naučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi i sami sebe stavljaju u

središte svijeta. Svatko, pa čak i Tvoji najvjerniji robovi, želi biti nacrtan u stilu franačkih

majstora. Posljedica tog divljenja samima sebi jest ta da će Te uskoro zaboraviti, u to sam

siguran koliko i u samoga sebe. Pritom će opet na mene svaliti sav grijeh toga svog zaborava.

Kako vam mogu dokazati da sve to ne primam k srcu onoliko koliko se misli? Dakako,

pokazujući vam da sam i nakon toliko stoljeća, unatoč okrutnim kamenovanjima, psovkama,

prokletstvima i kletvama, još uvijek živ i zdrav i na nogama. Kad bi se moji ljutiti i površni

neprijatelji, koji me na sva usta psuju, prisjetili da mi je Preuzvišeni dao dozvolu da živim do

sudnjega dana, svima bi nam bilo lakše. A život koji je Allah njima darovao traje samo

šezdeset-sedamdeset godina. Kažem li im: potrudite se barem produžiti svoj život pijući kavu,

znam da bi neki rekli: za ime Boga, ako to Šejtan traži, moram postupiti upravo suprotno te bi

se zauvijek prošli kave ili bi se, dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu.

Nemojte se smijati! Nije važan sadržaj misli, važna je forma. Ne ono što oslikava

iluminator, nego njegov stil. Ali, ni jedno ni drugo uopće se ne bi trebalo zamjećivati. Na

400

kraju sam htio ispričati jednu ljubavnu priču, ali je već kasno. Majstor meddah, koji mi je

noćas posudio glas, obećao mi je da će- ne sutra, nego prekosutra, u srijedu navečer, kad na

zid objesi crtež jedne žene, slatkim riječima ispričati tu priču.

401

(48) Ja, Šekura

Sanjala sam oca; govorio mi je nešto što nisam mogla razumjeti, bilo je užasno,

probudila sam se. Ševket i Orhan čvrsto su se bili pribili uza me s obje strane, bila sam znojna

od topline njihovih tijela. Ševket mi je stavio ruku na trbuh, a Orhan je svoju oznojenu glavu

naslonio na moje grudi. Ipak sam se uspjela išuljati iz kreveta i sobe ne probudivši ih.

Prešla sam predvorje i tiho otvorila Karina vrata. Pri svjetlosti svijećnjaka u ruci nisam

vidjela njega, nego njegovu bijelu posteljinu, koja se nasred mračne i hladne sobe pružala kao

tijelo u mrtvačkome pokrovu. Svjetlost svijećnjaka kao da nikako nije mogla dosegnuti do

njegova ležaja.

Kad sam više ispružila ruku, narančasta svjetlost svijeće osvijetlila je Karino

neobrijano, umorno lice i gola ramena. Posve sam mu se bila primakla; spavao je sklupčan

kao mokrica, baš kao i Orhan, a lice mu je nalikovalo licu usnule djevojke.

«To je moj muž», kazala sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran da me je obuzelo

kajanje. Da sam u ruci imala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to željela uistinu napraviti, samo

sam - svi smo to radili u djetinjstvu - samo sam razmišljala što bi se dogodilo da ga ubijem.

Nisam vjerovala da je godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjem

izrazu na njegovu licu.

Vrhom gole noge gurnula sam mu rame i probudila ga. Kad me je ugledao, na tren je

bio manje očaran i uzbuđen negoli uplašen, što sam i željela. Prije no što se bio potpuno

razbudio, kazala sam:

«Sanjala sam svog oca. Rekao mi je nešto užasno. Da si ga ti ubio...»

402

«Zar nismo bili skupa kad je tvoj otac ubijen?»

«To i ja znam», odgovorila sam. «Ali, ti si znao da će moj otac biti sam u kući.»

«Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija, možda i Ester. Ti

bolje od mene znaš tko je još znao.»

«Neki glas u meni kao da mi ponekad želi otkriti zašto je sve krenulo po zlu, i tajnu

odakle dolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi mogao izići iz mene, ali mi iz grla ne izlazi

nikakav glas, kao ni u snovima. A ni ti više nisi onaj dobri i prostodušni Kara kojeg sam

upoznala u djetinjstvu.»

«I ti i tvoj otac tog ste Karu protjerali.»

«Ako si se oženio mnome da se osvetiš mome ocu, onda si se već osvetio. A možda te

ni djeca ne vole zbog toga.»

«Znam», rekao je, ali ne s tugom. «Prije no što sam zaspao, ti si neko vrijeme bila

dolje, derali su se da ih mogu čuti: Kara, Kara, guzica stara!»

«Da si ih bar istukao!», rekla sam najprije, želeći da ih doista istuče. «Digneš li na njih

ruku, ubit ću te!», kazala sam potom uzbuđeno.

«Dođi već jednom u krevet,» rekao je, «smrznut ćeš se!»

«Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smo oboje pogriješili vjenčavši se.

Kažu da je taj brak nevažeći. Prije nego što sam zaspala, čula sam Hasanove korake. Ne

zaboravi, godinama sam slušala njegove korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim mužem.

Djeca ga vole. On ne zna za milost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se.»

U Karinim pogledima zamijetila sam tako velik umor i žestinu da mi je odmah bilo

403

jasno da ga neću moći zaplašiti.

«Uspoređujući nas dvoje,» kazala sam, «ti si onaj koji u sebi nosi više i nade i tuge. Ja

se inatim da ne bih bila nesretna i da bih zaštitila svoju djecu, ti pak da bi se dokazao. Ne zato

što me voliš.»

Dugo mi je pričao koliko me voli i kako je u pustim karavansarajima, na golim

planinama, u snježnim noćima, neprekidno mislio na mene. Da mi to nije rekao, probudila bih

djecu i vratila se u dom svoga bivšeg muža. Odjednom je pokuljalo iz mene:

«Katkada mi se čini kao da se moj bivši muž svakog časa može vratiti. Bojim se, ali ne

boravka s tobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga da bi nas djeca mogla zateći skupa,

nego da bi on mogao zalupati na vrata čim se zagrlimo.»

Svana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanje mačaka koje su se borile nasmrt.

Potom je nastupila duga tišina. Načas pomislih da ću zajecati. Nisam bila kadra ni spustiti na

tronožac svijećnjak koji sam držala, ni vratiti se nazad u sobu, djeci. Neću napustiti ovu sobu

sve dok ne budem čvrsto uvjerena u to da mu prsti nisu umiješani u ubojstvo moga oca,

kazala sam samoj sebi.

«Omalovažavaš nas», rekla sam Kari. «Uzoholio si se nakon ženidbe mnome. Zapravo

si nas sažalijevao jer mi se muž nije vratio iz rata, sad nas sažalijevaš jer mi je otac ubijen.»

«Gospođo Šekura,» kazao je brižno - dopalo mi se što je počeo baš tako - «i ti znaš da

to nije točno. Za tebe ću sve učiniti.»

«Tad ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja.»

Zašto sam mu kazala da nešto čekam?

404

«Ne mogu to uraditi», rekao je stidljivo pokazujući na jorgan i pidžamu na sebi.

Imao je pravo. Ali, opet me razljutilo to što me ne sluša.

«Prije nego je moj otac ubijen, obilazio si oko kuće kao mačak oko vruće kaše», rekla

sam. «A sad, čak i kad veliš ‘gospođo Šekura’, kao da ni sam ne vjeruješ u to što kažeš, i uz

to hoćeš da i mi znamo kako ne vjeruješ.»

Drhtala sam, ali ne od ljutnje, nego od hladnoće koja mi je poput leda prijanjala uz

noge i stopala, uz leđa i vrat.

«Uvuci se u moju postelju i budi mi žena!», rekao je.

«Kako će biti otkriven bijednik koji je ubio moga oca?», upitala sam. «Ako to potraje,

neće biti u redu da ja s tobom budem u ovoj kući.»

«Zahvaljujući Ester i tebi majstor je Osman svu svoju pozornost usmjerio na konje.»

«Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj moga pokojnoga oca. Sad moj siroti otac

odozgo vidi da od tog čovjeka zavisi uhićenje njegovog ubojice, i to ga zacijelo jako boli.»

U jednom trenutku skočio je iz postelje i pošao prema meni. Nisam se stigla ni

pomaknuti s mjesta. Ali, suprotno onomu što sam pomislila, rukom je ugasio svijeću u mojoj

ruci i zastao. Sve je utonulo u duboku tamu.

«Sad nas tvoj otac ne može vidjeti», prošaputao je. «Sami smo nas dvoje. Reci mi sad,

Šekura: Kad sam se vratio ovamo nakon dvanaest godina, dala si mi osjetiti da bi me mogla

voljeti, da bi u svome srcu mogla pronaći mjesto za mene. Potom smo se vjenčali. Ali, ti od

vjenčanja bježiš od mene, ne želiš me voljeti.»

«U nevolji sam se za tebe udala», odgovorila sam šapatom.

405

U tami sam bezdušno ćutila kako se moje riječi, kako to kaže Fuzuli, kao čavli

zabadaju u njegovo tijelo tik naspram mene.

«Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu», prošaputala sam.

«Kaži mi, ljepotice u tami, tajno si motrila sve iluminatore koji su zalazili u ovu kuću,

koji bi od njih, po tvome mišljenju, mogao biti ubojica?»

Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen. Pa ipak, bio mi je muž!

«Hladno mi je.»

Ne sjećam se jesam li to i kazala. Počeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega

dok sam u ruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u svoja usta njegov baršunasti jezik; moje

suze, moja kosa, moja spavaćica, moje drhtanje, čak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je

lijepo i pri takvoj hladnoći nasloniti nos na njegov vrući obraz i ugrijati ga, ali se plašljiva

Šekura suzdržala, nije se mogla zaboraviti dok se ljubila i mislila je na svijećnjak u svojoj

ruci, na oca koji je gleda, svoga bivšeg muža, djecu koja spavaju u sobi.

«Netko je u kući!», vrisnula sam, odgurnula Karu i izjurila u predvorje.

406

(49) Zovem se Kara

Iz kuće sam se iskrao u jutarnjoj pomrčini kao kakav gost svjestan svoje krivice i dugo

hodao blatnjavim ulicama. Na Bejazitu sam uzeo abdest u džamijskom dvorištu, ušao u

džamiju i klanjao jutarnju molitvu. Unutra nije bilo žive duše osim imam-efendije i jednog

starca koji je, zahvaljujući sposobnosti koja se stječe samo tijekom mnogih i mnogih godina,

mogao spavati i za vrijeme molitve. Između snenih maštanja i tužnih uspomena osjetimo

gdjekad da je Allah načas svratio pozornost na nas te s nadom podanika koji pun velikih

očekivanja predaje Padišahu kakvu molbu, molimo nešto od Njega. Svoga sam Allaha

preklinjao da mi dade dom pun sreće i onih koji me vole.

Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetih da je on u jednome tjednu u mojoj glavi

postupno zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zagriženiji, meni dalji, ali je njegova predanost

iluminiranju knjiga bila dublja. Veliki majstor više je nalikovao na kakva derviša predana

svome miru negoli na nekoga tko je godinama među iluminatorima širio strah, divljenje i

ljubavni zanos.

Od majstorove kuće krenuli smo prema Saraju. Idući tako on, lagano pogrbljen na

svome konju, i ja, uz konja, lagano pogrbljen, mora da smo nalikovali na nekog starog derviša

i njegova zanesena sljedbenika, koji se mogu vidjeti na jeftinim ilustracijama što krase stare

priče.

U Saraju smo zatekli bostandžibašu i njegove ljude, poletnije i spremnije od nas.

Budući da je naš Padišah bio siguran da ćemo izjutra pregledati sva tri crteža konja, koje su

sinoć izradila trojica majstora iluminacije, i na brzu ruku utvrditi tko je od njih gnusni ubojica,

bio je naredio da se taj prokletnik odmah baci na muke bez obveze da se još jednom pita za

407

carsko dopuštenje. I tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuću u skrovitu dijelu

Sultanova vrta, koju su radije koristili za tajna saslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne pred

Dželatovom česmom, gdje se vrše javna smaknuća kako bi svatko iz toga mogao izvući

odgovarajuću pouku.

Jedan mladić, toliko otmjen i uljudan da je bilo nemoguće povjerovati da je

bostandžibašin čovjek, pokretima punim samopouzdanja odložio je tri lista na stalak za

knjige.

Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je jako zalupalo. S lupom i okom

koje je stalno držao na istoj udaljenosti od lupe, lagano je prešao preko triju savršenih crteža

konja, kao orao koji graciozno klizi iznad zemlje. I kao orao koji s visine netremice gleda

gazelu koju će uloviti, tako je i on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se

pretvorio u oko, ali se nije uzbuđivao.

«Nema», rekao je potom hladnokrvno.

«Čega nema?», upita bostandžibaša.

I ja sam mislio da veliki majstor neće žuriti, da će ispitati svaku točku na konjima, od

grive do kopitâ.

«Mrski iluminator nije ostavio nikakav trag», rekao je majstor Osman. «Po ovim se

slikama ne da zaključiti tko je od njih nacrtao dorata.»

Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konjâ. Majstor je imao pravo. Ni na

jednome od tih triju konja nije bilo ničeg što je nalikovalo na čudnu nozdrvu dorata nacrtanog

za knjigu koju je pripremao moj tetak.

U tome trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekali vani s nekakvom napravom za koju

408

nisam mogao odgonetnuti kako se rabi. Dok sam ih tako promatrao kroz odškrinuta vrata,

ugledah kako jedan od njih trči unatraške, prestravljen kao da je vidio duha te se baca za

jedno dudovo stablo i tu ostaje ležati šćućuren.

Točno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u sobu je stupio naš

preuzvišeni Padišah, Temelj svijeta.

Majstor Osman odmah mu je dao do znanja da po crtežima konja nije mogao ništa

zaključiti. Ipak, nije mogao odoljeti iskušenju da našemu Padišahu ne skrene pozornost na

konje s tih čudesnih crteža: na to da se prvi propeo na stražnje noge, na profinjenost u

gracioznu držanju drugog i dostojanstvo i ponos trećeg, što se dade vidjeti samo u jako starim

knjigama. Istodobno je procjenjivao kojemu iluminatoru pripada koji crtež, a paž koji je sinoć

išao od jednog do drugog potvrdio je točnost njegovih pretpostavki.

«Gospodaru moj, nemojte se čuditi tomu što svoje iluminatore poznajem kao svoj

džep», kazao je majstor Osman. «Jer, ja se čudim kako se nekom od tih iluminatora, koje

poznajem kao svoj džep, mogao omaknuti takav, meni nepoznat potez kistom. Jer, ni jedna

pogreška koju napravi iluminator nije bez osnove.»

«A to znači?», upitao je naš Padišah.

«Moj preuzvišeni i sretni Padišahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli

na nozdrvi onoga dorata, po mome mišljenju nije beznačajna i glupa iluminatorska pogreška,

nego nešto čega korijeni sežu jako daleko unatrag, do sasvim drugačijih slika, drugačijih

metoda i stilova, a možda čak i drugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice

višestoljetnih knjiga koje čuvate u svojoj carskoj riznici, u čvrsto zabravljenim podrumima, u

željeznim sanducima i ormarima, vidjet ćemo da je ono što danas smatramo ‘pogreškom’

nekad možda bio stil, te ćemo tako i zagonetni crtež moći pripisati kistu jednog od trojice

409

iluminatora.»

«Želite li vi to ući u riznicu unutarnjih odaja carske palače?», upita Sultan zapanjeno.

«Da», odgovorio je moj majstor.

To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželiš ući u harem. U istome trenu shvatio

sam i ovo: kao što su zgrade harema i riznice bile smještene u dvama najljepšim kutovima

unutarnjeg dvorišta koje je pripadalo unutarnjim i poput raja lijepim odajama Saraja, tako su

se i te dvije građevine nalazile u najosjetljivijem dijelu Padišahova srca.

Dok sam po izrazu lijepoga lica našeg Padišaha, u koje sam se napokon usudio

pogledati, nastojao dokučiti što bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on se iznenada podiže i

ode. Je li se naljutio i uvrijedio? Bismo li svi mi, pa čak i svi iluminatori, mogli biti kažnjeni

zbog majstorove drskosti?

Gledajući u crteže pred sobom razmišljao sam o tome da ću biti pogubljen, a da nikad

više neću vidjeti Šekuru ni leći s njom u istu postelju. Unatoč svoj njihovoj ljepoti sad mi se

činilo da su ti čudesni konji izronili iz nekog meni jako dalekog svijeta.

U toj jezivoj tišini neprestano me opsjedala sljedeća misao: kao što sama činjenica da

je netko kao dijete primljen u unutarnje carske odaje, u samo srce Saraja, da tu živi i stječe

odgoj, znači da je ta osoba rob našega Padišaha i da može i umrijeti za sve to, tako i biti

iluminator znači biti rob Allahove ljepote i radi nje umrijeti.

Kad su nas mnogo kasnije ljudi glavnoga rizničara izveli gore, prema Srednjim

vratima, u glavi mi je bila samo smrt; tišina smrti. Ali, dok smo prolazili kroz Vrata mira, na

kojima je pogubljeno na desetine paša, čuvari kao da nas nisu čak ni primijetili. U tim

trenucima nisu me se baš nimalo dojmili ni Divanski trg, koji me je još jučer bio zaslijepio

410

svojom ljepotom kao da je sâm džennet, ni kula na njemu, ni paunovi. Shvatio sam da nas

vode još dublje unutra, u unutarnje carske odaje, u srce skrivenoga svijeta našeg Padišaha.

Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ući čak ni veliki veziri.

Kao kakvo dijete koje se našlo u bajci, nisam dizao oboreni pogled da se ne bih suočio s

čudima i čudovištima koji bi mogli iskrsnuti preda mnom. Nisam bacio pogled čak ni na

dvoranu za prijeme. Ipak, u jednome trenu moj je pogled skliznuo i načas se zadržao na

zidovima harema, na jednoj platani, koja se ni po čemu nije razlikovala od drugih stabala, i na

jednom visokom čovjeku odjevenom u kaftan od sjajnoga plavog satena. Prošli smo između

visokih stupova i zaustavili se pred jednim teškim vratima, većim i raskošnijim od ostalih, a

povrh toga i prekrivenim ornamentima u obliku stalaktitâ. Na njihovom pragu stajale su age u

svjetlucavim kaftanima, a jedan od njih bio je nagnut prema bravi.

Gledajući nas ravno u oči glavni je rizničar kazao: «Blago vama, naš preuzvišeni

Padišah dao je dopuštenje da vas prime u Carsku riznicu. Vidjet ćete knjige koje još nitko nije

mogao vidjeti, vidjet ćete stranice od zlata i nevjerojatne crteže i kao lovci slijediti trag. Moj

je Padišah izvolio narediti da vas podsjetim na to da je majstoru Osmanu dan rok od tri dana,

a kako je jedan već prošao, da majstor u preostala dva dana, do četvrtka u podne, mora otkriti

i obznaniti tko je taj prokletnik među iluminatorima; a ako to ne uzmogne, da će

bostandžibašina saslušanja pod mukama tu stvar istjerati na čistac.»

Najprije su skinuli omotač lokota stavljenog da bi se zaštitio pečat koji spriječava da

se u lokot ugura neki drugi ključ. Ćehaja riznice i dvojica aga provjerili su pečat i klimanjem

glave potvrdili da je netaknut. Kad je pečat razlomljen, a ključ uguran u otvor, tišinu u kojoj

smo svi napeto promatrali što se događa narušilo je škljocanje i lokot se otvorio. Lice

majstora Osmana načas je poprimilo pepeljastosivu boju. Kad se jedno krilo teških,

rezbarijama urešenih drvenih vrata rastvorilo, činilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih

411

davno minulih vremena.

«Moj Padišah nije htio da tomu bez ikakve potrebe prisustvuju neki od viših pisara i

tajnika koji vode inventarne knjige», rekao je glavni rizničar. «Bibliotekar je umro, a na

njegovo mjesto nije došao nitko tko bi skrbio o knjigama. Zbog toga je Padišah odredio da s

vama može ući jedino Džezmi-aga.»

Taj je bio kepec sjajnih očiju, star najmanje sedamdeset godina. Kapa na njegovoj

glavi, nalik jedru, bila je čudnija i od njega samog.

«Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kao svoju kuću. On zna bolje od svakog

gdje su knjige i sve druge stvari.»

Stari se kepec nije bio uzoholio zbog toga. Razgledao je stvari koje su unosili paževi

carske riznice: mangal s nogama od srebra, noćnu posudu s drškom urešenom sedefnim

intarzijama, svjetiljku i svijećnjake.

Glavni rizničar nam je kazao da će vrata za nama opet biti zapečaćena

sedamdesetogodišnjim pečatom sultana Selima Okrutnog, da će pečat nakon večernjeg

namaza u prisutnosti velikoga broja aga kao svjedoka opet biti razlomljen, a vrata otvorena te

da pripazimo na to da nešto ‘pogreškom’ ne zaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će

nas pretresti do gaća.

Ušli smo u riznicu prošavši kroz špalir poredanih aga. Unutra se osjećala ledena

hladnoća. Kad su se vrata za nama zatvorila, načas je sve utonulo u gustu tamu; osjetio sam

zadah plijesni, prašine i vlage, koji me je gušio. Svaki je kut bio pretrpan; stvari, sanduci,

kacige, sve je to činilo jednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da iz neposredne blizine

prisustvujem nekom velikom ratnom okršaju.

412

Oči su mi se na koncu privikle na čudnu svjetlost koja se rasipala po cijelom prostoru

prodirući kroz debele rešetke na prozorima iznad nas te kroz ograde stubâ (duž visokih zidova

penjale su se na međukat) i drvenih odmorišta koja su zaobilazila drugi kat. Ta je prostorija

bila crvena zbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova i ćilimâ. S dubokim

strahopoštovanjem osjetio sam da tu skončavaju svi ratni pohodi na koje se kreće radi

prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu završavaju sve vođene bitke, sva

prolivena krv, svi opljačkani gradovi i riznice.

«Je li vas strah?», upitao je stari kepec izgovorivši naglas baš ono što sam osjećao.

«Tko god ulazi prvi put, boji se. Noću duše ovih stvari šapatom razgovaraju.»

Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari bila je ono što je

djelovalo zastrašujuće. Čuli smo tek zveket pečata udarena na lokot vrata iza nas, no mi smo,

ne pomičući se, s čuđenjem promatrali tu gomilu.

Vidio sam sablje, bjelokost, kaftane, srebrne svijećnjake, zastave od atlasa. Vidio sam

kutije od sedefa, željezne sanduke, kineske vaze, remenje, sazove, oklope, jastuke od svile,

globuse, čizme, krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja, samokrese, strijele, topuze,

ormare, ormare, ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, sagovima i svilom, i kao da je sve

to s gornjih katova obloženih drvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih ormara, iz malih

zidnih niša, u rolama lagano klizilo naniže, prema meni. Neka čudna svjetlost, kakvu još

nigdje nisam bio vidio, padala je na tkanine, kutije, vladarske kaftane, na sablje, ružičaste i

velike svijeće, na turbane, jastuke urešene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge

mačeve s drškama urešenim dijamantima, topuze rukohvatâ ukrašenih rubinima, kavuke,

perjanice, neobične satove, figurice konjâ i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima

urešenim dragim kamenjem, komode od sedefa, konjske perjanice, goleme brojanice, oklope

urešene rubinima i tirkizom, ibrike, noževe... Ta neodređena svjetlost što je dopirala s gornjih

413

prozora osvjetljavala je stupove prašine u polumračnoj sobi, baš kao kad sunčeva zraka u

ljetnom danu prodire kroz zastakljeni otvor na džamijskoj kupoli, samo što to sada nije bila

sunčeva svjetlost. Zahvaljujući toj čudnoj svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao

dotaći rukom, i zbog nje su sve stvari izgledale kao napravljene od iste tvari. Pošto smo svi

skupa još neko vrijeme s nelagodom trpjeli muk koji je vladao u prostoriji, primijetio sam da

se zbog prašine, koja je kao i svjetlost pokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobi

prevlađujuću crvenu boju, da se upravo zbog te prašine činilo kako su sve stvari napravljene

od iste tajnovite tvari. Ono što je cijelo to brdo predmeta činilo još strašnijim bilo je čudno i

neodređeno slijevanje svih tih stvari u masu za koju čovjek čak ni nakon drugog ili trećeg

pogleda ne može dokučiti što je. Od jednog sam predmeta mislio da je sanduk, potom da je

stalak za knjige, na koncu sam vidio da je to nekakav čudan franački stroj. Pokazalo se da je i

jedna sedefna škrinja, ostavljena među kaftanima i perjanicama koje su iz sandukâ nabrzinu

bile izvađene i razbacane, da je ta škrinja zapravo jedna čudna komoda koju je poslao ruski

car.

Džezmi-aga uvježbanim je pokretima namjestio mangal ispod otvora dimnjaka u zidu.

«Gdje su knjige?», šapatom upita majstor Osman.

«Koje knjige?», upita kepec. «One iz Arabije, ili Kur’ani napisani kufskim pismom, ili

knjige koje je njegova preuzvišenost, u džennetu počivajući sultan Selim-han Okrutni,

dopremio iz Tebriza, ili zaplijenjene knjige pogubljenih paša, ili svesci koje je mletački bailo

darovao djedu našega Padišaha, ili pak kršćanske knjige još iz vremena sultana Mehmeda

Osvajača?»

«One koje je prije trideset godina šah Tahmasp poslao na dar preuzvišenom, u

džennetu počivajućem sultanu Selimu», odgovorio je majstor Osman.

414

Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je pootvarao njegova

vrata i pred sobom ugledao ukoričene sveske, majstora Osmana obuzelo je nestrpljenje.

Otvorio je jedan svezak, pročitao natpis na njemu i prelistao mu stranice. Skupa s njim i ja

sam s divljenjem razgledao stranice i brižljivo urađene crteže kanova s lagano ukošenim

očima.

«Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine», pročitao je majstor

Osman, sklopio knjigu i uzeo drugu.

Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom ljubavi i uz silan

napor nosi na leđima svoju ljubljenu Širin skupa s konjem na kojemu je jahala. Da bi naglasila

strast i tugu zaljubljena para, jedna je tužna drhtava ruka nacrtala svjedoke Ferhatove ljubavi -

litice planina, oblake i lišće triju plemenitih stabala čempresa, i to s takvim bolom da smo

majstor Osman i ja odmah osjetili tugu i okus suza opadajućeg lišća. Taj dirljivi prizor ni

ovdje, kao ni kod svih drugih velikih majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga

Ferhatovih mišica, nego da bi se crtežom kazalo kako cijeli svijet u tom trenu suosjeća s

Ferhatom.

«Jedno od djelâ koja oponašaju Behzada, urađeno prije sedamdeset dvije godine u

Tebrizu», rekao je majstor Osman, vratio svezak na njegovo mjesto i uzeo drugi.

Bio je to crtež iz Kelile i Dimne, koji prikazuje prinudno prijateljstvo mačke i

poljskoga miša. Jadni miš, koji se na njivi našao između kune na zemlji i crvenkaste lunje na

nebu, nalazi spas kod jedne jadne mačke uhvaćene u lovčevu stupicu. Postižu dogovor: mačka

se prema njemu ponaša kao prema prijatelju i s ljubavlju ga liže. Kuna i crvenkasta lunja boje

se mačke i odustaju od lova na miša, a miš oprezno izbavlja mačku iz stupice. I prije nego

sam mogao pojmiti iluminatorov senzibilitet za tu temu, majstor je knjigu već bio ugurao

među druge sveske i nasumce otvorio novu stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio

415

dopadljiv crtež neke tajnovite žene koja je graciozno širila dlan jedne ruke pitajući nešto, dok

joj je druga ruka mirovala na koljenu prekrivenu zelenim pokrivalom, te postrance joj

okrenuta muškarca, koji je pozorno slušao što mu ona govori. S uživanjem i zavišću

promatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvo među njima.

Majstor je Osman odložio i tu knjigu i otvorio neku drugu stranicu nove knjige.

Konjanici dviju od iskona neprijateljskih vojski, iranske i turanske, s oklopima, kacigama i

štitnicima na koljenima, s lukovima, tobolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim

konjima, do glave pokrivenim pancirnim prekrivačima, poredani jedni naspram drugih u

besprijekornu nizu u stepi prašnjavožute boje, držeći uspravno koplja s raznobojnim

kićankama na vrhu, strpljivo promatraju borbu svojih zapovjednika prije negoli otpočnu

odlučujuću borbu na život i smrt. Htjedoh reći samome sebi: ono što zapravo crta jedan

iluminator čvrste vjere, bilo to danas ili prije stotinu godina, bilo da se radi o ratnom ili

ljubavnom prizoru, jest njegova borba s vlastitim bićem, sa samim sobom, i njegova vlastita

ljubav prema crtanju, a to znači – upravo sam htio kazati – to znači da iluminator crta svoje

vlastito strpljenje, no utom majstor Osman zatvori teški uvez i reče: «Nije ni ovo.»

Na stranicama jednog albuma vidjeli smo dug, beskrajno dug crtež nekog krajolika s

visokim planinama koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Crtanje je, mislio sam,

sposobnost da se promatra ovaj svijet, a potom nacrta kao da je neki posve drugi. Majstor

Osman ispričao mi je kako je taj kineski crtež mogao dospjeti iz Kine u Istambul putujući iz

Buhare u Herat, iz Herata u Tebriz, iz Tebriza u Saraj našega Padišaha: tako što je bio umetan

u razne knjige, potom vađen iz njih pa onda s nekim drugim crtežima iznova uvezivane u

kakvu drugu knjigu...

Vidjeli smo crteže rata i smrti, jedan od drugoga strašniji i ljepši: Rustem Šah s

Mâzenderânom; Rustem napada Efrasijabovu vojsku; Rustem kao tajanstveni ratnik kojeg ne

416

prepoznaju u oklopu... U jednom drugom albumu vidjeli smo trupla raskomadana u okrutnom

boju nama nepoznatih legendarnih vojski, bodeže umrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim se

očima zrcali smrt i ratnike kako jedan drugoga sjeckaju na komadiće kao luk. Tko zna po koji,

možda i tisućiti put, majstor je Osman razgledao glasovite crteže: Husreva kako iz potaje

promatra lijepu Širin, koja se na mjesečini kupa u jezeru; Lejlu i Medžnuna kako gube svijest

od uzbuđenja u trenutku ponovnog susreta nakon duge razdvojenosti; crtež raspjevane sreće,

na kojemu Salâman i Absal, pobjegavši od cijeloga svijeta, posve sami žive na otoku sreće,

punom stabala, cvijeća i cvrkutavih ptica. I kao svaki istinski majstor, ni on se nije mogao

suzdržati a da mi, čak i na najlošijem crtežu, ne skrene pozornost na neku neobičnost, bila to

iluminatorova nesposobnost ili pak prepirka koju su boje same zapodjenule među sobom: koji

je nesretni i zlonamjerni iluminator posve nepotrebno smjestio na granu tu zloslutnu sovu dok

Husrev i Širin slušaju slatke priče njezinih družbenica? Tko je smjestio onog lijepog mladića

u ženskoj odjeći među Egipćanke koje su si isjekle prste guleći naranče jer nisu skidale

pogled s prelijepoga Jusufa? Je li iluminator koji je ovjekovječio trenutak kad Isfendijara

osljepljuju strijelom mogao naslutiti da će i on kasnije izgubiti vid?

Vidjeli smo anđele koji okružuju našeg preuzvišenog Poslanika u trenutku njegova

uspeća na nebo; tamnoputa šestorukog bradatog starca, koji simbolizira planet Saturn; kako

mali Rustem spokojno spava u zipci od rezbarena sedefa, pod budnim okom svoje majke i

dadiljâ. Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u Aleksandrovu naručju; kako se Behram Gur s

ruskom princezom povlači u crvenu sobu; kako Sijavuš kroz vatru galopira na vrancu na čijoj

nozdrvi nije bilo tajanstvenog potpisa; tužnu dženazu Husrevovu, kojega je ubio njegov

vlastiti sin. Užurbano pregledajući sveske majstor je katkad prepoznavao iluminatora i

pokazivao mi ga, tražio je i pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u cvijeću, u zakutku

kakvih ruševina ili crne jame u kojoj se krije demon te je te potpise i kolofone odgonetao

objašnjavajući mi pritom tko je od koga što preuzeo. Neke je sveske dugo prelistavao misleći

417

kako ćemo u njima pronaći nekoliko oslikanih stranica. Katkad je nastupala duga tišina, čuli

smo tek neizvjesno šuštanje stranica. A ponekad bi majstor Osman uzviknuo: «Tako!», ali ja

sam šutio jer nisam shvaćao čemu se čudi. Povremeno je rastvarao neke crteže, pokazivao mi

ih i podsjećao me na to da smo kompoziciju kakve stranice ili poredak stabala i konjanikâ na

nekim crtežima već bili susreli u drugim svescima, u drugim prizorima nekih posve drugih

priča. Uspoređivao je crtež iz jednoga sveska Nizamijeva Petoknjižja, priređenog još u

vrijeme Timurova sina šaha Rize, dakle gotovo prije dva stoljeća, s crtežom iz jednog drugog

sveska koji je, kako je majstor kazao, izrađen u Tebrizu prije sedamdeset sedam godina, i

pitao me kako se moglo dogoditi čudo da iluminatori nacrtaju isti crtež, a da prije toga ni

jedan od njih nije vidio radove onog drugog.

«Crtati znači prisjećati se.»

Prelistavao je stare sveske; rastužio bi se nad čudesnim ljepotama (jer nitko više nije

bio kadar tako crtati), a oraspoložio nad nespretnostima (jer smo svi mi iluminatori zapravo

braća!), pokazivao mi stvari kojih se iluminator prisjeća – crteže starih stabala, anđelâ,

kišobranâ, tigrova, šatorâ, zmajeva i tužnih prinčeva, nagovještavajući mi u aluzijama

sljedeće: nekoć je Allah vidio svijet u njegovoj neponovljivosti i, vjerujući u ljepotu onoga što

je vidio, povjerio ga svojim robovima. Obveza je nas iluminatora i onih koji vole iluminaciju i

ono što nacrtamo da se prisjetimo tog veličanstvenog krajolika koji je Allah vidio i povjerio

nam ga. Najveći majstori iz svakog naraštaja iluminatora, predano radeći cijeli svoj život sve

dok ne bi oslijepili, s velikim su se trudom i nadahnućem trsili dosegnuti tu fantastičnu viziju,

koju nam je Allah naredio vidjeti i nacrtati. No ono što su napravili sličilo je na njihove

najljepše uspomene. Nažalost, čak su se i najveći majstori kao kroza san mogli prisjetiti tek

pokojeg detalja te veličanstvene slike, jednako kao i umorni starci i veliki iluminatori čije su

oči već bile zgasnule od prekomjerna rada. Eto, to je razlog zbog kojeg stari majstori - iako

418

nikad nisu vidjeli radove jedni drugih, iako ih usto dijele stoljeća - povremeno, kao kakvim

čudom, na posve istovjetan način crtaju drvo, pticu, princa što se kupa u hamamu ili tužnu

djevojku kraj prozora.

Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost u prostoriji Carske riznice već bila

postupno potamnjela i nakon što se pokazalo da u ormaru nema ni jedne od knjiga koje je šah

Tahmasp poslao na poklon ocu našega Padišaha, majstor se Osman još jednom vratio istom

razmišljanju:

«Gdjekad se umijeće stoljećima prenosilo s majstora na šegrta, stoljećima se

pokazivalo, poučavalo i učilo kako se crta krilo ptice, list što visi s grane drveta, svinuti rub

strehe, oblak u zraku, smijeh žene. Budući da sve što nauči od svoga učitelja prihvaća kao

obrazac, kao kalup, majstor iluminacije svim svojim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih

stvari onako kao što vjeruje u nepromjenljivost Kur’ana Časnog, pa stoga nikad ne zaboravlja

taj detalj koji mu se, kao i Kur’an Časni, dobro ureže u pamćenje. No, to da ga majstor ne

zaboravlja ne znači da će ga uvijek i koristiti. Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi

vid, navike mrzovoljnog učitelja uz kojeg crta, osjećaj za boje i padišahov ukus, sve to

katkada ne dopušta iluminatoru da u svoj crtež unese tu pojedinost, to krilo ptice ili smijeh

žene...»

«Ili pak konjsku nozdrvu», dodah u jednom dahu.

«Ili pak konjsku nozdrvu...», ponovi majstor Osman ne osmijehnuvši se. «Sve to taj

veliki majstor ne crta onako kako je pohranjeno u dubinama njegove duše, nego primjereno

navikama majstorske radionice u kojoj radi i načinu na koji to svi drugi u njoj crtaju. Je li ti

jasno?»

Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijeva djela Husrev i Širin, čije smo brojne prijepise

419

dotad već imali u rukama, bila je prikazana Širin na prijestolju, a na kamenom zidu dvorca

vidio se uklesan natpis koji je majstor pročitao: «Svemogući Bože, sačuvaj moć, vladavinu i

zemlju našega plemenitog Padišaha, našega pravednog vladara, sina Timur-hana

Pobjedonosnog, da bi i sretan (napisano na lijevom kamenu) i bogat (napisano na desnom

kamenu) bio.»

«A gdje ćemo naći crteže koje je majstor nacrtao onako kako se konjska nozdrva i

urezala u njegovo pamćenje?», upitao sam kasnije.

«Moramo pronaći svezak legendarne Šahname, knjige o kraljevima, koji je šah

Tahmasp poslao na poklon», rekao je majstor Osman. «Moramo se vratiti u ona lijepa, stara,

slavna vremena kad nam je Allah darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti.

Pregledat ćemo još jako mnogo knjiga.»

Kroz glavu mi je sinula pomisao da prava namjera majstora Osmana nije bila pronaći

konja s čudnom nozdrvom, nego razgledati što je moguće više tih veličanstvenih crteža, koji u

ovoj prostoriji Carske riznice tavore daleko od svih očiju. Gorio sam od nestrpljenja da što

prije pronađemo dokaze i da se vratim Šekuri, koja me čekala doma, toliko da nisam htio

povjerovati u to da bi se veliki majstor želio što je moguće duže zadržati u prostoriji hladnoj

kao led.

I tako smo nastavili otvarati nove ormare i nove sanduke koje nam je kepec pokazivao

i razgledati crteže. Ponekad sam bio sit tih crteža koji odreda sliče jedan na drugi; nisam više

htio ni vidjeti prizor u kome Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio Širin, odvajao sam

se od učitelja ne svraćajući pogled čak ni na nozdrve Husrevova konja i pokušavao se ugrijati

kraj mangala, ili sam, pun poštovanja i divljenja, hodao između zastrašujućih gomila tkanina,

zlata i trofejâ te oružja i oklopâ u pobočnim prostorijama koje su se nastavljale jedna na

drugu. Katkad sam se trkom vraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegova

420

odmahivanja rukom, nadajući se da se u nekom svesku pojavilo neko novo čudo, ili da je - da:

upravo tako! - da je konačno na nekoj stranici iskrsnuo konj čudnih nozdrva; a kad bih prišao

majstoru, koji je sjedio pogrbljen na ušak sagu još iz vremena sultana Mehmeda Osvajača, i

pogledao list u njegovim drhturavim rukama, susreo bih se s nečim što do tog trenutka nikad

nisam bio vidio: s prikazom Šejtana kako se podmuklo ukrcava na barku Nuha Pejgambera.*

Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva, padišaha i sultana zasjelih na prijestolja

raznoraznih država od Timurova doba pa sve do sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako,

sretni i razdragani, love gazele, lavove i zečeve. Vidjeli smo kako je čak i Šejtan pocrvenio od

srama pred bestidnikom koji je na stražnje devine noge, u visini njezinih koljena, bio

pričvrstio dvije daske kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. U jednoj

arapskoj knjizi, pristigloj iz Bagdada, vidjeli smo trgovca koji, držeći se za noge bajkovite

ptice, prelijeće mora. Na prvoj stranici potonjeg sveska, koja se sama od sebe bila rastvorila,

vidjeli smo prizor koji smo Šekura i ja najviše voljeli: kako se Širin zaljubljuje u Husreva

promatrajući njegov portret obješen na drvetu. Vremena smo postali svjesni tek kad smo

ugledali crtež s prikazom mehanizma nekakvog zbrkanog sata, koji se sastojao od predmetâ

natovarenih na leđa slona: motovilâ, lopti, pticâ i jedne arapske figurice.

Nisam mogao razabrati koliko smo vremena proveli idući tako od sveska do sveska,

od jednog do drugog crteža. Kao da se apsolutno nepromjenljivo, u svome tijeku zaustavljeno

zlatno doba o kojem govore crteži i priče što smo ih prelistavali, bilo izmiješalo s pljesnivim i

vlažnim vremenom koje smo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su

stoljećima bile oslikavane u iluminatorskim radionicama tolikih šahova, prinčeva, hanova i

padišahova, i nad kojima je gasnuo očinji vid, kao da su nakon tolikih godina provedenih u

nedostupnim škrinjama svakoga trena trebale oživjeti i smjesta pokrenuti kacige razasute

* Starozavjetni Noa (op. prev.).

421

svuda oko nas, sablje i bodeže s drškama urešenim dragim kamenjem, oklope, šalice donesene

čak iz Kine i prašnjave i nježne ûde, jastuke s bisernim niskama i ćilime kakve smo doista i

viđali na crtežima, te sve moguće vrste konjâ.

«Tijekom mnogih stoljeća tisuće i tisuće iluminatora izrađivale su u tišini i tajnosti

uvijek iste crteže i tako su – tek mi je tad sinulo – na svojim crtežima ovjekovječile tihu i

neprimjetnu promjenu svijeta u jedan drukčiji svijet.»

Priznajem da nisam mogao u cijelosti shvatiti što veliki majstor time želi reći. Ali,

pažnja koju je posvećivao tisućama crteža napravljenim u zadnja dva stoljeća na prostoru od

Buhare i Herata do Terbiza, Bagdada i odatle ravno do Istambula, već je uvelike bila nadišla

potragu za tajanstvenim znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono što smo mi ovdje radili

bila je jedna vrst tužnog obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenju svih majstora koji su

na tim prostorima već nekoliko stoljeća izrađivali crteže i iluminacije.

Kad su se u vrijeme večernje molitve vrata Carske riznice počela otvarati i kad mi je

majstor Osman kazao da ne osjeća nikakvu potrebu izlaziti van, da će zadatak koji mu je

povjerio naš Padišah moći valjano obaviti samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijeća i

uljanica pregleda crteže, prva mi je pomisao bila ostati ovdje skupa s njim (i s patuljkom!) te

sam mu to i rekao.

Kad su se vrata Riznice otvorila i kad je majstor našu odluku priopćio agama koje su

nas čekale vani te od glavnoga rizničara zatražio dopuštenje za to, istog sam se trena pokajao.

Čeznuo sam za Šekurom i kućom. Svaki put kad bih pomislio na to da će sama s djecom

provesti noć i kako će čvrsto zatvoriti prozore čiji su kapci u međuvremenu bili popravljeni,

osjećao bih se kao na iglama.

Velike, mokre platane u unutarnjem dvorištu, koje su se kroz odškrinuto krilo vrata

422

riznice nazirale kao da su u nekoj izmaglici, i gestikuliranje dvojice mladih paževa koji su u

tom sretnom vrtu razgovarali jezikom gluhonijemih da ne bi uznemirili našega Padišaha,

mamili su me u čudesni život vani, ali se, obuzet osjećajem stida i krivice, nisam ni pomakao

s mjesta.

423

(50) Mi, dva lutajuća derviša

Govorkanja da se crtež nas dvojice nalazi među stranicama pristiglim iz Kine,

Samarkanda i Herata te da je pohranjen u jednom albumu u najskrovitijem zakutku Carske

riznice koju su preci našeg preuzvišenog Padišaha stoljećima punili osvajajući i pljačkajući na

stotine zemalja, najvjerojatnije potječu od Džezmi-age, i od njega su se pronijela čak do

iluminatorskog odjela; a budući da je tako, nadamo se da nam nitko od probranog, u ovoj

kavani nazočnog mnoštva neće uzeti za zlo ako napokon i mi u svome stilu ispripovijedamo

priču o sebi samima.

Prošlo je sto deset godina od naše smrti i četrdeset godina otkako su zatvorene naše

tekije kao navodno leglo hereze te kao nepopravljivo i Perzijancima ionako naklono šejtansko

gnijezdo, ali gle! – mi smo pred vama. Zašto? Jer smo nacrtani u franačkome stilu, zato! Kako

se vidi i na ovom crtežu, jednog smo dana nas dva lutajuća derviša hodali zemljom našega

Padišaha, od jednog do drugog grada.

Bosonogi, izbrijanih glava, polugoli; na nama je samo jedan prsluk, srneća koža i oko

pasa remen. U rukama nam batine s kukom na vrhu, o vratu nam vise prosjačke zdjele

okačene o metalni lančić; pritom jedan u ruci drži sjekiru, a drugi žlicu kojom jedemo sve što

nam Allahovom milošću dospije u zdjelu.

Tek što smo se moj dobri prijatelj, moj voljeni, moj brat i ja bili upustili u vječnu

raspravu o tome koji će od nas dvojice prvi uzeti jedinu nam žlicu i početi jesti iz zdjele - ne,

najprije ja, ne, najprije ti, sporili smo se tako na konačištu kraj nekoga izvora - kadli nas

zaustavi neki čudak, franački putnik, dade nam po jedan mletački srebrnjak i poče nas crtati.

Zapadnjak je, čudan je: smjestio nas je točno nasred svog papira kao da smo u čadoru našeg

424

Padišaha, i crtao polugole u oskudnoj odjeći, kakvi baš i jesmo, kad mi nešto pade na pamet,

nešto što odmah kazah i svome vjernome suputniku te obojica – da bismo izgledali kao dva

istinski uboga, prosjačka derviša kalenderijske sljedbe – izvrnusmo oči: zjenice unutra,

bjeloočnice van, i počesmo gledati kao slijepci. Razumije se, u takvu stanju derviš promatra

unutarnji svijet u svojoj glavi, a ne onaj vanjski, a kako smo u glavama imali hašiša, prizor u

njima bio je kudikamo ljepši.

Vanjski se prizor međutim bio još više pogoršao jer smo začuli dernjavu i galamu

nekog hodže.

Za ime Boga, nemojte nas pogrešno shvatiti! Kad kažemo ‘hodža’ - to je prošloga

tjedna u ovoj lijepoj kavani pogrešno protumačeno - onda taj hodža-efendija nipošto nije

presvijetli Nusret-hodža, propovjednik iz Erzuruma, kao ni neki tamo Husret-hodža od

nepoznata oca, niti hodža iz Sivasa, koji je na drvetu općio sa Šejtanom. Jer, oni koji sve

iskrivljuju, takvi su navodno kazali, ako se meddah još jednom naruga čestitom efendiji Hodži

Erzurumskom, odrezat ćemo mu jezik, a njegovu kavanu pretumbati naglavačke.

I premda prije sto dvadeset godina nije bilo kavane, spomenuti hodža-efendija pjenio

se od bijesa:

«Zašto ih crtaš, franački poganine!», derao se. «Ti sramotni kalenderije ološ su ovoga

svijeta, ništarije koje u skitnji kradu i prose, puše hašiš, piju vino i jedan drugog natežu; a

kako se i po njihovoj polugolotinji dade zaključiti, ne znaju ni za klanjanje, ni za molitvu, ni

za kuću, ni za obitelj, ni za zavičaj! Zašto crtaš to zlo kraj tolikih ljepota naše lijepe zemlje, je

li zato da nam po zlu krene?!»

«Ne, nego zato što slika vašeg lošeg stanja donosi više novca», odgovorio je nevjernik,

a nas dva derviša začudismo se bistrini njegova uma.

425

«Hoćete li i Šejtana uljepšati ako to donosi novac?», lukavo je upitao hodža-efendija

nastojeći ga uvući u raspravu. Ali, kako se to dade vidjeti i po crtežu nas dvojice, franački je

slikar bio pravi pravcati majstor: nije mislio na jalova naklapanja, nego na svoje djelo i novac

te se na njega nimalo nije osvrtao.

I tako nas je nacrtao, stavio crtež u kožni povez na stražnjem dijelu sedla i vratio se u

svoju nevjerničku zemlju. No, budući da je pobjednička osmanska vojska osvojila i opljačkala

onaj grad na obalama Dunava, i mi smo, malo po malo, na koncu dospjeli u Istambul, u

Carsku riznicu. S tog mjesta uvijek iznova kopirani, uvijek iznova prenošeni iz kakve tajne

bilježnice u neku drugu knjigu, naposljetku smo se našli u ovoj sretnoj kavani, u kojoj se kava

pije kao neki eliksir što okrepljuje dušu. A sad poslušajte:

KRATKA RASPRAVA O

CRTEŽU, SMRTI I NAŠEM MJESTU NA OVOME SVIJETU

Hodža-efendija iz Konje, kojeg smo maloprije spominjali, ovako je kazao na jednom

mjestu svoje debele knjige, u koju je dao sakupiti i zapisati svoje propovijedi: Kalenderije su

suvišne na ovome svijetu jer se svi ljudi na svijetu dijele u četiri skupine: 1. gospoda; 2.

trgovci; 3. ratari; 4. umjetnici. Kalenderija pak nema među njima. Stoga su suvišni.

Kazao je i ovo: «Oni hodaju u paru i stalno međusobno raspravljaju koji će od njih

dvojice prvi jesti jer imaju samo jednu žlicu. A onaj koji ne zna da je to podmukla aluzija na

njihovo prijeporno pitanje tko će koga prvi povaliti, taj se tomu smije ne shvaćajući o čemu se

radi. A budući da i visokoštovani Zaimeboga-Nemojte-Nas-Pogrešno-Shvatiti-efendija ide

426

istim putem kojim i mi idemo, i to sa svim lijepim dječacima i šegrtima, a bogme i s

iluminatorskom družinom, dokučio je našu tajnu.

A stvarna je tajna

u sljedećem: Crtajući nas franački nas je poganin tako milo i tako pozorno promatrao da smo

zavoljeli i njega i to što nas upravo on crta. Griješio je promatrajući svijet vanjskim okom i

crtajući ono što njime vidi; tako je nas, koji zapravo vidimo, nacrtao kao slijepce, no to nam i

nije bilo važno. Sada smo jako zadovoljni. Hodža-efendija drži da smo u džehennemu, a po

nekim smo nevjernicima tek gnjila trupla. Za vas pak, ovdje okupljeno društvo pametnih

iluminatora, mi smo samo jedan crtež i budući da smo samo crtež – kako lijepo!- stojimo tu,

pred vama, kao da smo živi. Jer, nakon našeg susreta s poznatim hodža-efendijom obišli smo

u prošnji osam sela od Konje do Sivasa i triput smo konačili, a onda je jedne noći udario takav

snijeg i nastupila takva hladnoća da smo se nas dva lutajuća derviša pribili jedan uz drugog,

zaspali i smrznuli se. Prije no što ću umrijeti, sanjao sam da me crtaju i da moj crtež nakon

tisućâ godina života odlazi u raj.

427

(51) Ja, majstor Osman

U Buhari se priča jedna pripovijest još iz vremena Abdullah-kana: Uzbečki kan, koji je

bio jako nepovjerljiv vladar, dopuštao je da na jednom crtežu istodobno radi više iluminatora,

ali nikako nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju crteže i da se međusobno oponašaju.

Jer, ako bi na crtežu došlo do kakve pogreške, bilo bi gotovo nemoguće pronaći krivca među

iluminatorima koji su bez ustručavanja oponašali jedan drugog. I što je još važnije,

iluminatori koji zbog svoje lijenosti plagiraju jedan drugoga vremenom počinju crtati samo

ono što vide preko ramena svojih kolega, namjesto da se prisile prisjetiti se u tami Allahovih

sjećanja. Zbog toga je uzbečki kan s radošću primio dvojicu velikih majstora - jednoga s juga,

iz Širaza, drugoga s istoka, iz Samarkanda, koji su izbjegli pred ratovima i okrutnim šahovima

i potražili utočište kod njega. Zabranivši toj dvojici glasovitih umjetnika da jedan drugome

pokažu svoje radove, dao im je po jednu malu radnu sobu u dvama međusobno najudaljenijim

krilima svoga saraja. Tako su dva velika majstora, rastavljeni jedan od drugog, točno trideset

sedam godina i četiri mjeseca slušali od Abdullah-kana (kao da slušaju kakve legende) priče o

čudesnim stranicama na kojima rade, o pojedinostima u kojima se te stranice razlikuju i

aspektima u kojima nevjerojatno sliče jedna drugoj te je svaki od njih dvojice izgarao od želje

da vidi crteže onog drugog. Kad je uzbečki kan kao kornjača proživio svoj dugi život i umro,

oba su iluminatora pohitala jedan drugome u sobu da bi konačno vidjeli te crteže. Kad su

nešto kasnije sjeli na minder, a svaki je pritom u naručju imao knjige onog drugog, i počeli

razgledati crteže koje su poznavali samo iz Abdullah-kanovih slavnih priča, obojica su osjetila

razočaranje. Jer, crteži koje su imali pred sobom nisu bili legendarna djela o kojima su od

Abdullah-kana slušali priče, već su izgledali kao i svi drugi kakve su viđali zadnjih godina:

lišeni bilo kakve osobitosti, tamni, zamućeni. Čak i kad je nedugo zatim obojici posve

428

zgasnuo vid, dva velika majstora nisu shvatila da je uzrok te zamućenosti crteža bilo

nastupajuće sljepilo. I, prosuđujući da su cijeloga svog života bili obmanjivani, obojica su

umrla u uvjerenju da su snovi ljepši od crteža.

Dok sam u ponoćne sate u hladnoj prostoriji Carske riznice sleđenim prstima

prelistavao stranice knjiga o kojima sam maštao stotinu godina, bio sam mnogo sretniji od

junakâ te okrutne priče iz Buhare. Uzbuđivalo me što, prije negoli oslijepim i umrem, u svoje

ruke mogu uzeti neke knjige o kojima sam čitavog života slušao legende, toliko da sam, kad

god bih bacio pogled na stranicu koja je izgleda još čudesnije nego što je to kazivala legenda

o njoj, mrmljao: «Bože moj, hvala ti, hvala ti, hvala.»

Kad je, primjerice, prije osamdeset godina šah Ismail prešao rijeku i od Uzbekâ

sabljom povratio Herat i cijeli Horosan te svoga mlađeg brata Sam Mirzu imenovao heratskim

valijom, njegov je brat, da bi proslavio taj sretni trenutak, dao nanovo prepisati i oslikati

knjigu Susret zvijezda jer je pripovijedala o sličnu događaju, koji je Emir Husrev doživio na

delhijskom dvoru. Kao što mi je bilo poznato i iz legendi, jedan crtež u toj knjizi prikazivao je

dvojicu vladara kako na obali jedne rijeke proslavljaju svoj susret i pobjedu; ta obojica

vladara nisu u licu sličila samo na delhijskoga sultana Kejkubada i njegova oca, bengalskog

vladara Bugru Hana, nego i na Šaha Ismaila i njegova brata Sama Mirzu, za koje je knjiga i

bila izrađena. Kad sam se posve uvjerio u to da se u sultanskome šatoru na crtežu pojavljuju

lica junakâ iz one priče koju si u glavi zamislim, zahvalio sam Svevišnjem što mi je pružio

priliku da vidim tu čudesnu stranicu.

Na jednom crtežu šejha Muhammeda, jednog od velikih majstora iz istih slavnih

vremena, bio je nacrtan jedan siromašni podanik čije su divljenje i naklonost prema padišahu

prerasli u čistu ljubav. I dok je njegov sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo i dugo čekao

ne bi li se lopta možda dokotrljala do njega pa da je on podigne i dadne svom vladaru, a na

429

crtežu je prikazan trenutak kad se to doista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa zemlje

pruža svome padišahu. Opravdana ljubav, divljenje i predanost koju jedan podanik osjeća

prema uzvišenom vladaru, prema jednom presvijetlom padišahu, ili mlad i lijep šegrt prema

velikom majstoru, što mi je iz tisuća priča već bilo poznato, na crtežu su bili dočarani s

takvom suptilnošću i takvim dubokim razumijevanjem stvari - od načina na koji su prsti što

drže loptu bili ispruženi, do bojažljiva podanikova susprezanja da podigne glavu i pogleda

padišaha u lice – da čovjek, promatrajući tu stranicu, shvaća duboko u sebi kako je najveća

sreća na svijetu biti majstor lijepim i razumnim šegrtima i, jednako tako, šegrtovati kod

velikog majstora s predanošću koja prelazi u ropstvo, te sam se žalostio zbog onih kojima to

nije bilo suđeno.

Dok sam listao te stranice i pomno razgledao na tisuće ptica, konja, vojnika,

zaljubljenika, deva, stabala i oblakâ, sretni kepec Carske riznice iz škrinja je neprestano vadio

nove uveze i stavljao ih preda me, hvaleći se bez ustručavanja, kao kakav vladar iz starih

vremena kojemu se pružila prigoda pokazati nam svoje silno bogatstvo. Među svim tim

čudesnim i običnim knjigama i albumima stranice dvaju raskošnih svezaka (oba su isplivala iz

različitih kutova nekog željeznog sanduka) – jednog boje trule višnje, ukoričenog u širaskome

stilu, i drugog, izrađenog u Heratu, s tamnom politurom na koricama, što se dade pripisati

kineskome utjecaju - toliko su sličile jedne na druge da sam najprije pomislio kako su

prekopirane. Trudeći se otkriti koji je od tih svezaka original, a koji njegova kopija, potražio

sam imena umjetnika na kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na koncu s jezom shvatio da

su ta dva primjerka Nizamijeva djela one legendarne knjige koje je majstor Šejh Ali Tebrizi

izradio za Džihan-šaha, vladara Crnoga ovna te za Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna. Kad

ga je šah od Crnoga ovna dao oslijepiti kako ne bi isto djelo izradio i za nekog drugog, veliki

je majstor iluminacije potražio utočište kod vladara Bijeloga ovna te po sjećanju za njega

izradio još bolju knjigu. To da su crteži drugoga sveska, izrađenog u sljepoći, bili ogoljeniji i

430

jednostavniji, a boje prvog jače i punije života, dalo mi je naslutiti da sjećanja slijepaca

otkrivaju nesmiljenu ogoljenost života, ali da ubijaju njegovu dinamičnost.

Znam da ću jednoga dana i sâm oslijepiti jer sam uistinu veliki majstor i jer je i to,

naravno, predodredio Svevišnji, koji sve vidi i sve zna, ali želim li to baš sada? Poput

osuđenika na smrt koji još jednom želi baciti pogled na krajolik prije no što mu odsijeku

glavu, kazao sam Svevišnjem: «Pusti me da vidim sve te slike i nahranim oči!», jer se u

predmetima ispunjenoj, veličanstvenoj i zastrašujućoj tami Carske riznice osjećala Allahova

vrlo bliska prisutnost.

Na stranicama koje sam prelistavao nailazio sam vrlo često, a sâm će Allah znati zašto,

na legende i poučne priče o sljepoći. Glasoviti prizor kad je Širin u šetnji izvan grada ugledala

Husrevovu sliku obješenu na granu jedne platane i odmah se zaljubila u njega, šejh Ali Riza iz

Širaza nacrtao je tako da pojedinačno iscrtani listovi te platane prekrivaju cijelo nebo; i da bi

jednoj budali (koja je vidjela crtež i rekla kako tema tog prizora ipak nije platana)

samouvjereno dokazao da je stvarna tema naše umjetnosti iluminatorova strast, a ne strast

mlade i lijepe djevojke, odlučio je tu istu platanu, sa svim njezinim listovima, ponovo nacrtati

na zrnu riže. Nisam vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstor bio dopola dovršio kad je

oslijepio sedam godina i tri mjeseca nakon što je počeo raditi, nego zasigurno majstorovo

raskošno drvo na papiru, ako me ne vara samouvjereni potpis podno lijepih nogu dražesnih

Širininih družbenica. Na jednoj drugoj stranici bio je nacrtan prizor u kojem Rustemova

račvasta strijela osljepljuje Aleksandra, i to onako kako bi ga izradili iluminatori koji su

upoznali metode iz zemlje Indije: s tako raspjevanim i živopisnim bojama da se sljepoća,

iskonska briga i skrivena želja svakog nepatvorenog iluminatora, onome koji gleda crtež čini

kao uvod u jedno neobuzdano slavlje.

Sve te stranice i uveze razgledao sam koliko s uzbuđenjem nekog tko svojim očima

431

želi vidjeti legende koje je godinama slušao, toliko i s nemirom starca koji sluti da nakon

nekog vremena ništa više neće moći vidjeti. Kad bi mi se oteo uzvik divljenja u ledenoj sobi

Carske riznice, koja je od boje sukana, prašine i čudne svjetlosti svijeća u svijećnjacima bila

utonula u nekakvu tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio, Kara i kepec povremeno bi

mi prilazili i gledali preko moga ramena te čudesne stranice, a ja sam im, ne mogavši se

suzdržati, pričao o njima:

«Ta crvena boja ostala je tajna koju je sa sobom odnio u grob veliki tebriski majstor

Mirza Baba Imami. Njome je obojio rub saga, alevitski znak na turbanu safavidskog šaha i,

pogledajte, na ovoj stranici trbuh jednog lava, a tu kaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu

crvenu boju, koju Allah svojim robovima nikada izravno nije pokazao osim kad krv poteče i

koju skriva u rijetkim kukcima i među kamenjem da se potrudimo pronaći je, takvu crvenu

golim okom na ovome svijetu možemo vidjeti samo na tkaninama izrađenim ljudskom rukom

i na crtežima velikih majstora», govorio sam i dodavao: «Neka je velika hvala Onome koji

nam je sada pokazuje!»

«Pogledajte ovo!», rekao sam mnogo kasnije ne mogavši se opet suzdržati, i pokazao

im veličanstven crtež, dostojan zbirke gazela o ljubavi, prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo

gledali proljetna stabla u raznobojnu cvatu, čemprese u vrtu koji nalikuje rajskom i sreću

ljubavnika koji sjede u njemu, piju vino i čitaju pjesme, kao da smo u hladnoj sobi Carske

riznice što je vonjala na plijesan i prašinu na trenutak osjetili beskrajno nježan miris

proljetnog cvijeća i puti sretnih ljubavnika. «Pogledajte kako je iluminator, koji je slikarskim

srcem pogodio ruke ljubavnih parova, njihova lijepa, gola stopala, eleganciju njihova držanja,

uživanje s kojim ptice kruže oko njih, pogledajte kako je samo nezgrapno nacrtao taj čempres

otraga!», rekao sam. «To je crtež Lutfija iz Buhare, koji je zbog svoje plahovite i svadljive

naravi svaki crtež ostavljao nedovršenim, koji se posvađao sa svim šahovima i kanovima

432

držeći kako nemaju pojma o umjetnosti, i koji se ni na jednome mjestu nije mogao skrasiti.

Neprestano se svađajući i lutajući od grada do grada, od jednog do drugog šaha ne nalazeći da

je i jedan od njih vrijedan knjige koju bi on radio za njega, taj se veliki majstor naposljetku

vezao za iluminatorsku radionicu jednog beznačajnog princa koji je vladao u golim planinama

te je kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina života govoreći da je kanova zemlja

možda mala, ali da se zato kan razumije u slikanje. I danas zbijaju šale na račun toga i vode

rasprave o tome je li iluminator uopće znao da je taj beznačajni kan bio slijep.»

«Vidite li ovu stranicu», upitao sam nakon što je već poodavno bila minula ponoć, a

ovaj su put obojica odmah dotrčala sa svijećnjacima u ruci. «Ova je knjiga stigla ovamo iz

Herata i u proteklih stotinu i pedeset godina, od vremena Timurida do danas, promijenila je

deset vlasnika.» Uz pomoć moje lupe sva trojica smo zajedno pročitali potpise koji su

ispunjavali svaki kut stranice s kolofonom, posvete, kronograme i gusto ispisana te

međusobno isprepletena imena sultanâ koji su se u stvarnome životu borili na život i smrt.

Pisalo je: «S Allahovom pomoći ova je knjiga rukom kaligrafa Sultana Velija, sina Muzafera

Heratskog, završena osamsto četrdeset devete godine po Hidžri, u Heratu, za Ismet-ud Dunja,

ženu Muhammeda Džûkija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura, Vladara cijeloga

svijeta.» Knjiga je kasnije prešla u ruke sultana Halila, vladara Bijeloga ovna, potom u ruke

njegova sina Jakub-bega, da bi nakon njega dospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki se

od tih sultana neko vrijeme s radošću družio s tom knjigom, a potom iz nje trgao dva-tri stara i

namjesto njih ubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice, povodeći se za prvotnom

vlasnicom knjige, te u kolofon ponosito upisivao i njezino ime. Iz ruku uzbečkih sultana

prešla je u posjed Sam Mirze, mlađega brata šaha Ismaila, osvajača Herata. Potom ju je on s

posebnom posvetom poklonio svome starijem bratu. A kad je šah Ismail, koji je knjigu odnio

u Tebriz, gdje ju je dao ponovo uresiti kao poklon i ispisati na njoj novu posvetu, poražen u

bici na Čaldiranu od sultana Selim-hana Okrutnog - počivao u džennetu! - i kad je opljačkana

433

njegova palača Hešt Bihišt u Tebrizu, knjiga je, kako smo mogli pročitati, zajedno sa

sultanovom pobjedonosnom vojskom prešla pustinje, planine i rijeke, stigla u Istambul i

skrasila se u ovoj prostoriji Carske riznice.

U kojoj su mjeri Kara i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim iluminatorom,

napregnutost i uzbuđenje koje sam osjećao? Svaki put kad bih prelistavao nove sveske i nove

stranice, u sebi sam ćutio duboku tugu tisućâ i tisućâ ilumunitora koji su u stotinama velikih i

malih gradova svoje umijeće bili stavili u službu šahova, hanova i prinčeva, od kojih je svaki

bio različite ćudi i okrutan na svoj način, i tu oslijepili. A bol od batina koje smo svi mi

dobivali u dobi svoga šegrtovanja, bol od udaraca ravnalom pljoštimice po licu, sve dok nam

se obrazi ne zažare, bol od tupog udarca mramornog pečata po izbrijanim nam glavama, sve

sam to osjećao dok sam, postiđen, prelistavao stranice jedne posve obične knjige o načinima i

spravama za mučenje. Što je ta bijedna knjiga tražila u riznici Osmanlijâ - ne znam; no bila je

jedna od onih kakve iluminatori bez trunke časti pristaju sklepati za tri-četiri dukata, i to za

nevjerničke putopisce koji pomoću njih svojim istovjercima žele pokazati kako smo svi mi

okrutni i zla srca, namjesto da na mučenje gledaju kao na nužan postupak koji se provodi u

kadijinoj nazočnosti i kojim se osigurava Allahova pravednost na ovome svijetu. Ipak, osjetio

sam sram zbog besramna užitka – jako sam ga dobro mogao naslutiti – koji je obuzimao

iluminatora dok je crtao sve te prikaze falaka, batinanja, razapinjanja na križ, vješanja,

vješanja naglavačke, vješanja na kuku, nabijanja na kolac, ispaljivanja iz topa, prikivanja

čavlima, davljenja, rezanja grkljana, bacanja gladnim psima, bičevanja, trpanja u vreću,

stavljanja u stegu, uranjanja u ledenu vodu, čupanja kose, lomljenja prstiju, deranja kože,

odsijecanja nosa i vađenja očiju. Samo smo mi, pravi pravcati iluminatori, koji smo svih

godina svoga šegrtovanja bez imalo sućuti stavljani u falake, nasumce premlaćivani,

propuštani kroz šake da bi se živčani majstor smirio nakon pogrešno povučene crte, mi koji

smo satima mlaćeni motkama i ravnalima da bi šejtan u nama umro preobrazivši se u demona

434

iluminacije, samo smo mi mogli tako temeljito uživati u izradi crteža falaka i tortura i te

sprave obojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira.

Oni koji naš svijet promatraju s odmakom i bez velikog razumijevanja, sa željom da

mu se približe i shvate ga, no lišeni strpljenja da tu želju i ostvare, oni će možda moći naslutiti

stid i sreću, duboku bol i uživanje koje mi je priredilo razgledanje crteža u hladnoj prostoriji

Carske riznice, no sve to u cijelosti neće moći razumjeti. Dok su moji stari, od hladnoće

obamrli prsti prevrtali stranice, moja iskusna lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo oko čitali

su neke nove stvari leteći preko crtežâ kao roda koja u doba selidbe na svome dalekom putu

prelijeće cijeli svijet ne čudeći se krajoliku ispod sebe, ali diveći mu se. Sa stranica što su

godinama ležale daleko od naših očiju i o kojima sam čuo samo legende saznao sam od koga

je koji iluminator što naučio, u kojoj iluminatorskoj radionici i u vrijeme kojeg se šaha prvi

put pojavilo ono što sada nazivaju stilom ili, primjerice, da su i u Kazvinu crtali one

uskovitlane oblake u kineskome stilu, za koje sam znao da su se pod kineskim utjecajem iz

Herata bili raširili po cijeloj zemlji Perziji. Svaki put kad bih otkrio nešto novo, i nehotice bi

mi se oteo uzvik, ali bol koju sam osjećao još dublje u sebi, tuga i stid koji sam se primoravao

dijeliti s vama, muke i poniženja koja su, umjetnosti radi, trpjeli mjesecoliki, vitki i lijepi

iluminatori s očima gazele (mnoge su od njih u vrijeme šegrtovanja zlostavljali njihovi

majstori) te uzbuđenje i nada koju su oni nosili u sebi, sve je to bilo povezano s duhovnom

bliskošću šegrta i njihovih majstora, sa zajedničkom ljubavi prema iluminaciji i sa zaboravom

i sljepilom koje ih je čekalo nakon mnogih godina rada.

S takvom tugom i stidom uronio sam u taj svijet finih i nježnih osjećaja; okružena

tišinom, moja je duša već zaboravljala da ih je moguće oćutjeti budući da sam za našega

Padišaha godinama izrađivao samo crteže s prikazima rata i proslavâ. U jednom albumu

ugledao sam nekog perzijskog mladića vitka stasa i rumenih usana, koji je u naručju držao

435

knjigu, upravo kao i ja u tom času, te sam se prisjetio onoga što zaboravljaju svi šahovi,

zaljubljeni u zlato i moć: da sve što je lijepo dolazi od Allaha. Na jednoj stranici drugog

albuma vidio sam dva mlada, zaljubljena čovjeka nevjerojatne ljepote, koje je nacrtao jedan

mladi majstor iz Isfahana, i suznih očiju prisjetio se ljubavi koju su prema iluminaciji gajili

moji lijepi šegrti. Jedna stasita, lijepa djevojka bademastih očiju i malih usta obrubljenih

usnama boje trešnje, s divljenjem je, kao da promatra tri lijepa cvijeta, gledala tri mala, a

snažna dokaza ljubavi koja joj je upućivao mladić malih stopala, prozračna tena, nježna tijela

i krhke građe, kakva je bila i ona sama: mladić je brižno razgolitio svoju slabašnu ruku, čija je

put u čovjeku budila želju da ljubi i da umre, te je tu divnu ruku spaljivao na vatri da bi

dokazao moć ljubavi i svoju naklonost prema djevojci.

Najednom mi je srce čudno ustreptalo i zalupalo. Dok sam razgledao pomalo

nepristojne crteže pristigle iz Tebriza, na kojima su crnim tušem bili nacrtani lijepi mladići

mramorne puti i djevojke malih grudi, na čelu mi izbiše grašci znoja, kao i prije šezdeset

godina, kad sam kao šegrt gledao te iste crteže. Prisjetio sam se misaone dubine i

iluminatorske ljubavi koju sam nekoliko godina kasnije, istom kad sam zakoračio u

majstorsko zvanje, osjećao gledajući lijepog mladića anđeoskoga lica, bademastih očiju i

ružičasta tena, koji je u Iluminatorsku radionicu bio doveden za šegrta. Na trenutak sam

osjetio da je crtanje povezano s tom željom koju sam ćutio u sebi, a ne sa stidom i tugom i da

majstorovo umijeće tu želju najprije pretvara u ljubav prema Svevišnjem, a ljubav prema

Svevišnjem u ljubav prema svijetu oko sebe; i taj osjećaj bio je toliko snažan da sam sve

godine koje sam proveo zgrbljen nad daskom za crtanje na koljenima, sve batine koje sam

dobio da bih naučio svoju umjetnost, svu svoju odlučnost da crtajući oslijepim, sve slikarske

boli koje su mi nanosili i koje sam ja drugima nanosio, sve sam to doživio gotovo kao

pobjedu jednoga sretnog užitka. Gledao sam nijemo, dugo i s istim uživanjem taj savršeni

crtež, kao da gledam nešto zabranjeno. Proteklo je puno vremena, a ja sam ga još uvijek

436

gledao. Iz oka mi je niz obraz skliznula suza i izgubila se negdje u bradi.

Kad sam primijetio da mi se u odaji Carske riznice približava jedan od svijećnjaka što

su tromo kružili naokolo, podigao sam album i ovlaš otvorio jedan od svezaka koje je kepec

ranije bio odložio kraj mene. Bio je to poseban album, pripremljen za šahove: vidio sam na

rubu zelenog proplanka dva zaljubljena jelena i šakale koji im zlobno zavide. Okrenuo sam

stranicu i ugledao dorate i alate kakve su samo stari heratski majstori mogli nacrtati - kako li

su samo lijepi! Prevrnuo sam još jednu stranicu i ugledao crtež nekog službenika kako sjedi

pun samopouzdanja. Taj je crtež bio star sedamdeset godina, po licu tog čovjeka nisam mogao

razaznati o kome se radi – izgledao je kao i svatko drugi. Hoću vam reći ovo: atmosfera crteža

i činjenica da je čovjekova brada bila kolorirana s nekoliko boja naveli su me na pomisao od

koje mi je srce snažno zalupalo - prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu, srce ju je

naslutilo prije mene. Samo je on mogao izraditi tako čudesno djelo. Pripadalo je velikom

majstoru Behzadu. Činilo mi se da je bljesak neke svjetlosti s crteža umio moje lice.

I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikog majstora Behzada; ali, možda zato što

ih prije toliko godina nisam razgledao nasamo, nego skupa sa starim majstorima, možda i

stoga što tad nismo bili sigurni pripadaju li velikom Behzadu, moje oči nikad dosad nisu bile

tako silno zaslijepljene ljepotom.

Teška, na plijesan vonjajuća tama Carske riznice kao da se bila razdanila. U mojoj su

se glavi stopili ta lijepo nacrtana šaka i ona nježna, veličanstvena ruka žigosana dokazima

ljubavi, koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Allahu što mi je otkrio te ljepote prije nego

što oslijepim. Kako mogu znati da ću uskoro oslijepiti? Ne znam! Načas sam osjetio da bih

Kari, koji se uza me sa svijećnjakom u ruci nadnosio nad istu stranicu, mogao povjeriti tu

svoju slutnju, ali mi je iz usta izišlo nešto posve drugo:

«Pogledaj ljepotu te ruke», rekao sam. «Behzadova je.»

437

Moja ruka spontano je dohvatila Karinu kao da hvata ruku nekog od lijepih, mladih

šegrta meke satenske puti, koje sam, sve do jednoga, u svojoj mladosti toliko volio. Ruka mu

je bila glatka i čvrsta, i toplija od moje; njezino zapešće na mjestu gdje se osjećalo bilo bijaše

nježno i široko, onakvo kakvo mi se i sviđa. Primajući u svojoj mladosti ruku kakva šegrta

dječačke dobi, s ljubavlju bih uperio pogled u njegove zaplašene, mile oči prije no što bih mu

kazao kako će držati kist. Tako sam pogledao i Karu. U njegovim zjenicama zrcalio se plamen

svijeće sa svijećnjaka što ga je imao u ruci. «Mi iluminatori, svi smo mi braća», rekao sam.

«Ali, sad je svemu došao kraj.»

«Kako?»

Rečenicu Ali, sad je svemu došao kraj izgovorio sam onako kako bi je izgovorio svaki

od velikih majstora koji je godine i godine svoga života darovao kakvu vladaru ili princu i

koji je, oponašajući stare majstore u gospodarevoj iluminatorskoj radionici, stvorio čudesna

djela, pa čak toj radionici priskrbio i prepoznatljiv stil, ali je nakon svega poželio oslijepjeti

jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i jer će za pljačkaškom neprijateljskom

vojskom što prodire u grad stići i novi gospodari, koji će rasturiti njegovu radionicu, raskidati

uveze njegovih knjiga, pobrkati njihove stranice i s omalovažavanjem zbrisati sve one male

stvari u koje je on sâm kao iluminator vjerovao, koje je izumio i volio kao svoje rođeno dijete.

Ali, to se Kari moralo objasniti na posve drukčiji način:

«Na tom je crtežu veliki pjesnik Abdullah Hatifi», kazao sam. «Hatifi je bio tako velik

pjesnik da nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah Ismail, kome su se svi drugi

ulagivali. A šah Ismail otišao mu je ravno na noge, čak u njegovu kuću izvan grada. Ali, ne po

izgledu Hatifija kojeg je nacrtao majstor Behzad, nego iz natpisa podno crteža saznajemo da

je to Hatifi, zar ne?»

Kara me s odobravanjem pogleda svojim lijepim očima. «Kad bacimo pogled na

438

pjesnikovo lice s crteža, vidimo da je ono poput svih drugih lica, da nalikuje bilo kojem

drugom licu. Kad bi se sada pokojni Abdullah Hatifi našao ovdje, nikad ga ne bismo

prepoznali po licu s ovoga crteža. No ipak, prepoznali bismo ga po cijelome crtežu: u samoj

atmosferi, u Hatifijevu držanju, u bojama, u pozlati, u toj predivnoj ruci koju je nacrtao

majstor Behzad ima nešto što vas odmah navodi na pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na

našem je crtežu značenje važnije od forme. Sad kad počnu oponašati franačke i talijanske

majstore, kao u knjizi koju je naš Padišah naručio od tvoga pokojnoga tetka, nestat će sav taj

svijet značenjâ i nastupit će svijet forme, koji će s franačkim stilom...»

«Moj je pokojni tetak ubijen», prekinuo me Kara neuljudno.

Pomilovao sam Karinu ruku koja mi je počivala na dlanu, kao da s poštovanjem

milujem malenu ruku mladoga šegrta, koja u budućnosti obećava čuda. Neko smo vrijeme bez

riječi s poštovanjem gledali Behzadovo čudo. Potom je Kara izvukao svoju ruku iz moje.

«Preletjeli smo dorate na prethodnoj stranici, a da im nozdrve nismo ni pogledali»,

rekao je Kara.

«Tamo nema ničeg», kazao sam i vratio se na tu stranicu da bi ga uvjerio u to. Na

nozdrvama konjâ nije bilo ničeg posebnog.

«Kad ćemo pronaći konje čudnih nozdrva?», upitao je Kara kao dijete.

Ali, kad smo kepec i ja u gluho doba noći pronašli Šahnamu šaha Tahmaspa u jednom

željeznom sanduku, ispod svilenih tkanina i zelenih satenskih sukana i izvadili je, Kara je,

spustivši svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk urešen biserima, spavao sklupčan na jednom

crvenom ušak sagu. Meni je pak, kad sam nakon mnogih godina ponovo ugledao legendarnu

knjigu, bilo sasvim jasno: za mene je dan tek počinjao.

439

Knjiga je bila toliko velika i teška da smo je Džezmi-aga i ja s naporom podigli i

nosili. Kad sam dotakao njezine kožne korice, koje sam prije dvadeset pet godina izdaleka

samo vidio, shvatio sam da su iznutra obložene drvom. Kad je prije dvadeset pet godina umro

sultan Sulejman Veličanstveni, šah Tahmasp toliko se bio obveselio što se konačno riješio

padišaha koji mu je triput otimao Isfahan da je sultanu Selimu, koji je zasjeo na njegovo

mjesto, poslao tovare i tovare darova te jedan veličanstven primjerak Kur’ana Časnog i

najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je najprije u pratnji jednog perzijskog izaslanstva od

tristo ljudi otpremljena u Jedrene, gdje je u to vrijeme mladi padišah provodio zime u lovu, a

kad je skupa s ostalim poklonima na leđima deva i mazgi stigla u Istambul, prvi iluminator

Crni Memi i nas trojica mladih majstora, ukupno nas četvorica, otišli smo je vidjeti prije no

što je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo žurnim korakom hitali u Saraj baš kao

Stambolije koji hitaju vidjeti slona dopremljena iz Indije ili žirafu pristiglu iz Afrike, čuo sam

od majstora Crnog Memija da je veliki majstor Behzad u starosti prešao iz Herata u Tebriz, ali

da, budući slijep, nije ni dotakao tu knjigu.

Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili svakoj prosječnoj knjizi

sa sedam-osam ilustracija, već se i pogled na tu knjigu s dvjesto pedeset ogromnih crteža

činio kao šetnja nekim veličanstvenim sarajem u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju.

Nevjerojatno bogate stranice knjige razgledali smo u nijemoj poniznosti, ne prozborivši ni

riječi, kao da razgledamo džennetske bašče koje su nam se nekim čudom nakratko ukazale.

Tijekom punih dvadeset i pet godina nakon tog događaja razgovarali smo o knjizi

zaključanoj u riznici.

Dvadeset pet godina kasnije tiho sam rastvorio debele korice legendarne Šahname, kao

da rastvaram velika vrata nekoga saraja, ali dok sam listao stranice što su ugodno šuštale pod

mojim prstima, osjećaj tuge u meni nadišao je moje oduševljenje:

440

Na crteže se nisam mogao usredotočiti zbog govorkanjâ da su svi stambolski majstori

iluminacije ukrali ponešto s tih stranica i to koristili za sebe;

Nisam se u cijelosti mogao predati čudesima koja su se na pet-šest crteža u knjizi

samo jednom pojavila, nadajući se da ću u nekom kutku prepoznati Behzadovu ruku (Kako je

Tahmuras odlučno i graciozno svojim topuzom mlatio po glavi đavole i demone koji će ga

kasnije, u vrijeme mira, podučiti abecedi, grčkom i mnogim drugim jezicima!);

Konjske nozdrve i Karina i kepecova nazočnost bili su mi zapreka da se apsolutno

predam onomu što vidim.

Koliko god za me bila velika sreća što sam, zahvaljujući prilici koju mi je Svevišnji

velikodušno pružio, do mile volje mogao razgledati tu legendarnu knjigu prije nego što mi se

na oči spusti baršunasta koprena tame, koja je kao Allahova milost čekala sve velike

iluminatore, toliko mi se velikom činila i tuga zbog toga što sam je razgledao više razumom

negoli srcem. I prije no što se jutarnja svjetlost probila do prostorije Carske riznice, koja je

sve više i više nalikovala na hladan grob, ja sam već bio pregledao svih dvjesto pedeset devet

(ne pedeset!) crteža te neponovljive knjige. Osvrćem se na to s razumom te, praveći opet

raščlambe kao arapski učenjaci skloni racionalizmu, želim kazati sljedeće:

Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama nalikovao konju ubojice mada sam

pregledao konje različitih boja, koje je Rustem susretao u Turanu, u potrazi za

konjokradicama; veličanstvene konje Feridun-šaha kako, unatoč zabrani arapskoga sultana,

preplivavaju rijeku Tigris; tužne sivce koji izdaleka promatraju kako jalni Tur izdajnički

odsijeca glavu svoga brata Ireča jer je njihov otac, darovavši jednome sinu daleku zemlju

Rum, drugome još dalju Kinu, svome najmlađem sinu Ireču prepustio Iran, najljepšu od svih

zemalja; konje junačkih Aleksandrovih oklopnika s metalnim štitovima, nesalomljivim

sabljama i svjetlucavim kacigama na glavi, potpomognutih Hazarima, Egipćanima, Berberima

441

i Tazijcima; legendarnoga konja koji neočekivano i s Božjom pravednom voljom na obali

ljekovitoga zelenog jezera ubija šaha Jazgirda, kojemu je neprestano curila krv na nos jer se

pobunio protiv sudbine koja mu je od Allaha bila zapisana; usto još i stotine legendarnih i

stvarnih konja koje su nacrtala šestorica ili sedmorica iluminatora. Ali, raspolažem s više od

dana vremena da pogledam i druge knjige u Carskoj riznici.

Postoji jedna tvrdnja o kojoj se u proteklih dvadeset i pet godina među iluminatorima

neprestano šuška: da jedan iluminator s posebnim Padišahovim dopuštenjem ulazi u ove

nedostupne prostorije Carske riznice, uzima ovu čudesnu knjigu, otvara je i pri svjetlosti

svijeće kopira u svoje bilježnice konje, drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratne i

ljubavne prizore pa da ih potom rabi u svojim crtežima... Kad god bi neki iluminator nacrtao

nešto čudesno, nešto fantastično, drugi, ljubomorni na njega, pustili bi glasine o tome. Malo i

stoga da bi mu crtež omalovažili kao ‘perzijski rad’, kao ‘nešto iz Tebriza’. U to vrijeme

Tebriz nije pripadao našem Padišahu. Kad su se odnosila na mene, ta su govorkanja izazivala

u meni opravdanu ljutnju i skriven ponos; inače sam i ja vjerovao u njih kad su se ticala

drugih iluminatora. Sada pak, sad sam na čudan način i s tugom shvaćao da smo nas četvorica

iluminatora, koji smo samo jednom, prije dvadeset pet godina, zavirili u tu knjigu i toga je

dana prekopirali u svoje pamćenje, da smo je svih ovih dvadeset i pet godina precrtavali u

knjige naših padišahova, neprestano je mijenjajući u svojim glavama. Nije me žalostila

bezdušnost nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz riznice i

stavljali pred nas, nego spoznaja koliko je zakinut naš vlastiti iluminatorski svijet. Perzijski

iluminatori, veliki majstori iz Herata i novi iz Tebriza, radili su savršenije crteže i virtuoznija

djela od nas osmanlijskih iluminatora.

Načas pomislih: bilo bi dobro da za dva dana svi iluminatori, i ja s njima, budemo

stavljeni na muke, i na crtežu koji je bio raskriljen preda mnom vrhom sam svoga peroreza

442

bez trunke samilosti iskopao oči na prvome licu koje mi je došlo pod ruku. Bila je to priča o

perzijskom mudracu; gledajući ploču i figure koje je sa sobom donio indijski izaslanik,

navodno je naučio igrati šah, a čim ga je naučio, odmah je i pobijedio majstora Indijca!

Perzijska laž! Iskopao sam oči igračima šaha, i vladaru koji je pratio igru, i svim njegovim

ljudima – jedno po jedno oko. Prelistavši stranice unatrag, iskopao sam oči ratobornim

šahovima i vojnicima pompoznih vojski u savršenim oklopima, i oči na posvud razbacanim

odsječenim glavama - jedno po jedno. A kad sam to napravio na trima stranicama, gurnuo

sam perorez u pojas. Ruke su mi se tresle, ali se nisam osjećao naročito loše. Jesam li sada

razumijevao što osjećaju desetine luđaka kad naprave tu istu, tu čudnu stvar, s kojom sam se

susretao vrlo često u svome pedesetogodišnjem iluminatorskom pozivu? Želio sam da iz

iskopanih očiju prokapa krv na stranice te knjige.

A to me dovodi do bola i utjehe na zalasku moga života. Tu prelijepu knjigu, koju su

najbolji perzijski iluminatori radili za šaha Tahmaspa punih deset godina, nije ni dotakao kist

velikog majstora Behzada - nigdje više nisam susreo one prelijepe ruke što ih je on crtao. To

je potvrđivalo da je Behzad bio slijep kad je posljednjih godina svoga života stigao u Tebriz iz

Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam još jednom s radošću shvatio da je veliki

majstor, kad je nakon mnogih i mnogih godina neprestana rada dosegao bezgrešnost starih

majstora, samoga sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjevâ neke druge iluminatorske radionice

ili nekog drugog šaha morao kvariti svoje djelo.

Kara i kepec rastvorili su jedan debeli svezak i stavili ga preda me.

«Ne, nije to», rekao sam ne inateći se. «To je jedna mongolska knjiga o carevima:

željezni konji Aleksandrove željezne konjice, napunjeni naftom i potom zapaljeni, plamte kao

svjetiljke i jurišaju na neprijatelja bljujući vatru iz nozdrva.»

Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, preslikanu s kineskih crteža.

443

«Džezmi-aga,» rekao sam, «poklone perzijskih izaslanika, koji su prije dvadeset pet

godina donijeli ovu knjigu šaha Tahmaspa, ilustrirali smo kasnije u Selimnami, kronici o

sultanu Selimu...»

Odmah je pronašao taj svezak Selimname, donio ga i stavio preda me. Na stranici

naspram one živo obojene, koja je prikazivala izaslanike kako pokojnome sultanu s ostalim

poklonima predaju i Knjigu o carevima, među pojedinačno pobrojanim darovima moje su oči

spontano pronašle nešto što sam nekad davno bio pročitao, ali i zaboravio jer u to nisam

mogao povjerovati:

Igla perjanice, zlatna, s drškom od tirkiza i sedefnim intarzijama, koju su stari heratski

majstori i majstor nad majstorima, iluminator Bezhat, koristili za samoosljepljivanje.

Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezak Selimname. U prašnjavoj tami Carske

riznice provlačili smo se između škrinja, gomila sukana i sagova, između ormarâ i ispod

stuba. Vidio sam naše sjene; načas bi se izdužile pa onda u trenu smanjile klizeći preko

štitova, bjelokosti i tigrovih krzana. U jednoj od preostalih prostorija, utonuloj u onu čudnu

boju crvenoga sukna i baršuna, pored željezne škrinje u kojoj smo pronašli svezak Šahname,

među drugim knjigama, prekrivačima protkanim srebrnim i zlatnim nitima, među

neobrađenim cejlonskim granatima i bodežima urešenim rubinima, ugledao sam neke od

darova šaha Tahmaspa - svilene sagove iz Isfahana i šah od bjelokosti - te odmah i jednu

kutiju za pisaljke. Kineski zmajevi i grane iscrtane na njezinoj vanjštini kao i sedefna intarzija

u formi rozete otkrivali su da potječe iz Timurova doba. Odmah sam otvorio kutiju i u njoj, u

nagorjelu papiru i ružinu mirisu, ugledao zlatnu iglu perjanice s drškom od tirkiza i

intarzijama od sedefa. Uzeo sam iglu i kao sjena kliznuo natrag, na svoje mjesto.

Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu Knjige o carevima spustio sam iglu kojom se

majstor Behzad oslijepio, i dugo je promatrao. Prožela bi me jeza da sam vidio i bilo koji

444

drugi predmet koji je on doticao svojom čudesnom rukom, a nekmoli iglu kojom si je oduzeo

vid.

Zašto je šah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom poslao i ovu strašnu

iglu? Je li stoga što se, iako je u djetinjstvu kod Behzada imao sate crtanja, a u mladosti držao

iluminatore kao malo vode na dlanu, u starosti bio udaljio od pjesničkih i slikarskih krugova

te se predao molitvi? Je li zbog toga i dopustio da mu iz ruku izmakne ta čudesna knjiga, na

kojoj su deset godina radili najveći majstori? Je li ta igla poslana s knjigom da bi se svatko

uvjerio kako je dragovoljno sljepilo bilo kraj velikoga majstora? Ili pak, kako se nekoć

pričalo, s ciljem da se s njom uputi ova poruka: tko jednom baci pogled na stranice ove

čudesne knjige, taj na ovome svijetu više ništa neće poželjeti vidjeti. Ali, ta knjiga više nije

bila čudesno djelo za šaha koji se, kao i mnogi drugi šahovi, u starosti pokajao proganjan

strahom da je svojom ljubavlju prema iluminaciji počinio grijeh.

Prisjetio sam se pričâ koje su pripovijedali nesretni i pod starost razočarani

iluminatori: kad su vojske Džihan-šaha, vladara Crnoga ovna, ulazile u Širaz, Ibni Husam,

legendarni prvi iluminator grada, naložio je svome slugi da ga oslijepi užarenim željezom jer

«on ne može crtati na drugi način». Pričalo se da je jedan stari perzijski majstor, jedan od

iluminatora koje su trupe sultana Selima Okrutnog, porazivši šaha Ismaila i opljačkavši

njegovu palaču Hešt Bihišt2 u Tebrizu, dovele u Istambul, da je taj stari majstor uzimanjem

ljekarija samome sebi upropastio vid govoreći kako «ne može crtati u osmanlijskome stilu», a

ne da mu je vid zgasnuo od raznih boleština na putovanju, kako se kasnije tvrdilo. U

provalama ljutnje ja sam svojim iluminatorima opisivao kako je Behzad samoga sebe

oslijepio, da bi im to služilo kao primjer.

Zar nema drugoga puta? Ne bi li majstor iluminacije mogao spasiti cijelu radionicu i

2 Perz. «Osam rajeva» (op. prev.).

445

stil starih majstora, makar i djelomice, ako bi prihvatio ponešto od novih metoda?

Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri kraju elegantno tanjila vidjela se neka mrlja, ali

moje umorne oči nisu mogle razabrati je li to bio trag krvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu

i dugo promatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom promatram kakav tužni ljubavni prizor.

Trudio sam se zamisliti kako je Behzad mogao izvesti takvo što. Kazivali su da čovjek odmah

nakon toga ne osljepljuje, nego da se baršunasta tama spušta polagano, katkada danima i

mjesecima, kao kod staraca kojima spontano gasne očinji vid.

Već sam ga ranije bio vidio u bočnoj odaji; ustao sam i pogledao – i doista je bilo

tamo: malo ogledalo na bjelokosti urešenoj uzdužnim cvjetolikim natpisom, sa spiralno

uvijenom drškom i debelim okvirom od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto i u ogledalu

promatrao vlastite oči. Kako je lijepo titrao plamen zlatnoga svijećnjaka u zjenicama koje su

šezdeset godina crtale i promatrale crtanje!

Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam se još jednom.

Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanim pokretom žene koja se šminka ne

skidajući pogled s ogledala. Ni trenutka ne dvojeći, odvažno, smireno i snažno zabio sam iglu

u svoju desnu zjenicu, kao da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati. Želudac mi se

prevrtao, ali ne zbog toga što sam nešto osjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Ugurao

sam iglu u oko za četvrt prsta i izvadio je van.

U dvostihu ugraviranu na okviru zrcala pjesnik je onome koji se ogleda želio

beskrajnu ljepotu i beskrajnu svjetlost, a zrcalu beskrajno dug život.

Smiješeći se isto sam napravio i s drugim okom.

Dugo sam sjedio posve nepomičan. Promatrao sam univerzum. Sve što postoji u

446

njemu.

Boje univerzuma nisu potamnjele, kao što sam i mislio, ali kao da su se lagano

prelijevale jedna u drugu. No ja sam još uvijek ponešto vidio.

Nešto kasnije blijeda sunčeva svjetlost spustila se na zagasitocrvena, krvavocrvena

sukna Carske riznice. Glavni rizničar i njegovi ljudi na isti su ceremonijalni način slomili

pečat, otključali bravu i otvorili vrata. Džezmi-aga promijenio je noćne posude, svjetiljke i

mangal, uzeo svjež kruh i suhe dudinje te obznanio da ćemo među knjigama našega Padišaha

nastaviti potragu za konjima neobičnih nozdrva. Dok razgleda najljepše crteže na svijetu, što

čovjeku može biti ljepše od njegova nastojanja da se prisjeti univerzuma onakvog kakav je

Svemogući vidio?

447

(52) Zovem se Kara

Izjutra, kad su glavni rizničar i age ceremonijalno otvorili vrata, moje su se oči bile

toliko privikle na boju crvene kadife u Carskoj riznici da mi se svjetlost zimskoga jutra, koja

je prodrla kroz vrata unutarnjeg dvorišta, učinila kao nešto zastrašujuće, napravljeno da

obmane onoga koji gleda. Nisam se ni pomakao s mjesta, baš kao ni majstor Osman.

Pokrenem li se, činilo mi se da će ona pljesniva, prašnjava i gotovo opipljiva atmosfera u

odajama Carske riznice pobjeći kroz otvorena vrata skupa s dokazima za kojima smo tragali.

S neobičnim čuđenjem, kao da gleda neku dotad neviđenu ljepotu, majstor je Osman

gledao svjetlost koja je iza glava rizničkih paževa, poredanih u dva reda s obaju strana

raskriljenih vratâ, prodirala unutra.

Promatrao sam ga pozorno i s udaljenosti dok je sinoć pregledao iluminacije i

prelistavao stranice Šahname šaha Tahmaspa i vidio da mu se na licu povremeno javlja izraz

istoga čuđenja. Njegova sjena na zidu katkada je lagano poigravala, pažljivo bi primicao

glavu k lupi u ruci, usne bi mu se blago zaokružile kao da se priprema odati kakvu lijepu

tajnu, a potom bi same od sebe zaigrale dok je s divljenjem promatrao kakav crtež.

Kad su vrata ponovo zatvorena, gonjen nemirom koji je neprestano rastao, nestrpljivo

sam šetkao gore-dolje između soba. Uspaničeno sam razmišljao o tome kako iz knjiga u

riznici nećemo moći prikupiti dovoljno informacija jer za to nećemo imati dovoljno vremena.

Budući da sam naslućivao kako se majstor Osman dostatno ne udubljuje u taj posao, izrazio

sam mu svoju bojazan. Kao pravi majstor naviknut da miluje svoje šegrte, s puno me ljubavi

uhvatio za ruku. «Ljudi poput nas nemaju drugog izlaza osim da se trude promatrati svijet

onako kako ga Allah vidi i pouzdati se u Allahovu pravdu», kazao je. «Duboko u sebi

448

osjećam da se na ovome mjestu i među ovim crtežima i stvarima to dvoje približava jedno

drugom. Što smo bliži Allahovu pogledu na svijet, to nam je bliža i Njegova pravda. Pogledaj,

to je igla kojom je majstor Behzad samoga sebe oslijepio...»

Dok je pričao okrutnu priču o igli, pažljivo sam promotrio oštar vrh te jezive stvari

pod lupom koju mi je prinio da bolje vidim, i na njemu ugledao ružičastu, vlažnu mrljicu.

«Svaka promjena njihovog umijeća, svaka preinaka bojâ i metodâ kojima su posvetili

cijeli svoj život, bila je teška kušnja savjesti za stare majstore», nastavio je majstor Osman.

«Smatrali su nečasnim gledati na svijet onako kako im je jedan dan naređivao neki šah na

istoku, a drugi dan kakav vladar na zapadu, što pak čine majstori danas.»

Njegove oči nisu bile uperene ni u moje ni u stranicu pred njim. Kao da su gledale u

neku nedostižnu i daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici Šahname,

koja je ležala ispred njega, svom žestinom sudarale iranska i turanska vojska, a konji borili

prsa u prsa, koplja konjanikâ probijala su oklope i komadala tijela, na zemlji su ležala

raspolućena krvava trupla odsječenih glavâ i ruku, a hrabri i razgoropađeni ratnici isukanim

sabljama ubijali su jedan drugoga s radošću i u bojama koje priliče kakvu veselju.

«Kad bi stari veliki majstori bili primoravani prihvatiti metode pobjednikâ i oponašati

njihove iluminatore, radi spasa svoje časti odvažno bi iglom obavili čin zbog kojega su na

koncu osljepljivali, a potom bi, prije no što se Allahova nepatvorena tama kao nagrada

zauvijek spusti na njihove oči, satima, gdjekad i danima, netremice promatrali neku čudesnu

stranicu, koju bi pred sobom držali otvorenom. A budući da su je satima promatrali nimalo ne

dižući glavu, univerzum i značenje tog crteža katkad umrljanog kapljicama krvi što bi kapnule

iz njihovih očiju potisnuli bi s blagom mekoćom sve nedaće koje su ikada proživjeli jer se vid

hrabrih majstora polako zamućivao, a oči su im gasnule! Kakva sreća! Znadeš li koji bih ja

crtež želio gledati prije nego što uronim u tamu sljepila?»

449

Svoje oči – činilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeloočnice postupno šire – bio je

uperio u daljinu, gotovo nekamo daleko izvan odaja Carske riznice, kao što to čine ljudi kad

se trude prisjetiti kakve uspomene iz djetinjstva.

«Prizor nacrtan na način starih heratskih majstora: Husrev na konju čeka Širin podno

zidina njezina dvorca izgarajući od ljubavi za njom!»

Možda je, kao pohvalu sljepoći starih majstora, na melankolično-poetičan način kanio

pričati o tom prizoru. No ja sam ga presjekao jednim neobičnim, unutarnjim poticajem:

«Veliki moj majstore i gospodine,» kazao sam, «ono što ja bez prestanka želim gledati to je

lijepo lice moje ljubljene. Tri su dana otkako mi je žena. Dvanaest godina u mislima sam

čeznuo za njom. Prizor kad se Širin zaljubljuje u Husreva ugledavši ga na crtežu stalno me

podsjeća na nju.»

Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvo izraza koje nije mogao sakriti, možda

neka briga, no oni nisu bili usmjereni ni na moju priču ni na krvavi ratni prizor pred njim.

Činilo se kao da iščekuje neku radosnu vijest, koju će lagano prigrliti. Kad sam se dobro

uvjerio da me ne vidi, hitro sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se s tog mjesta.

Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji carske riznice, onoj uz hamam, nalazio se

zakutak sa stotinama neobičnih, velikih satova koje su brojni franački kraljevi i vladari slali

na poklon i koji su, kad bi se ubrzo pokvarili, stavljani na stranu. Tamo sam otišao i pozornije

razgledao iglu kojom je, kako veli majstor Osman, Behzad samoga sebe oslijepio.

Pri crvenkastoj dnevnoj svjetlosti koja se odbijala od zlatnih okvira prašnjavih i

pokvarenih satova, kristalnih prozorčića i dragog kamenja na njima, povremeno bi bljesnuo

zlatni vrh igle, ovlažen nekom crvenkastom tekućinom. Je li se legendarni majstor Behzad

uistinu oslijepio tim predmetom? Je li i majstor Osman sebi napravio tu istu grozotu? Jedan

450

šareno obojani, odvratni Marokanac veličine prsta, prikvačen za mehanizam jednog od velikih

satova, kao da mi je svojim pogledima govorio: «Da!» Taj čovjek s osmanskim turbanom na

glavi očito je bio šaljivi poklon habsburškoga cara i njegova talentiranog urara i trebao je -

dakako, onda kad je sat radio - svojim radosnim klimoglavom pokazivati koliko je sati te tako

zabavljati našega Padišaha i njegove žene u haremu.

Kroz moje ruke prošle su mnoge obične knjige. Kao što je i kepec pojasnio, one su

isplivavale iz negdašnjih dobara pašâ kojima su glave odsijecane, a sav pokretni i nepokretni

imetak oduziman. Toliko je mnogo paša bilo zadavljeno da njihovim knjigama nije bilo kraja.

Kepec je zlurado kazao da paša koji zaboravlja da je samo sluga jer su ga opili

bogatstvo i moć, te kao kakav sultan ili šah daje u svoje ime prirediti neku knjigu i iluminirati

je pozlatom, da je takav zapravo odavno zaslužio da mu odsijeku glavu, a imetak zaplijene.

Čak sam i među tim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a neke pak iluminirani i oslikani

divani, susretao prizor kad se Širin zaljubljuje u nacrtana Husreva i dugo, dugo ga promatrao.

Slika u slici, to jest Husrevova slika koju je na jahanju ugledala Širin, nikada nije bila

razgovijetna. To nije bilo stoga što iluminatori nisu mogli dovoljno dobro nacrtati nešto tako

sićušno kao što je to slika u slici. Jer, velika većina iluminatora koji su radili crteže bila je

kadra napraviti filigranske radove na noktu, zrnu riže, čak i na dlaci. Pa zašto onda nisu crtali

lice i oči naočitog Husreva, u kojega se Širin na prvi pogled zaljubila, tako jasno da odmah

bude prepoznatljiv? Dok sam u popodnevnim satima, možda i da zaboravim beznađe koje me

obuzelo, ovlaš prelistavao stranice jednog ispremetanog albuma koji mi je došao pod ruku,

misleći kako ću to pitanje postaviti majstoru Osmanu, jedan konj s crteža koji prikazuje

svadbenu povorku, urađena na platnu, privukao mi je pozornost. Istoga trena srce mi je ludo

zalupalo.

Preda mnom, na crtežu, nalazio se jedan konj s neobičnom nozdrvom. Na sebi je nosio

451

koketnu mladenku i gledao u mene. Činilo mi se da će mi taj čarobni konj šapatom povjeriti

neku tajnu. Htio sam zavikati, ali glas kao da mi nije izlazio iz grla, kao u snu.

Zgrabio sam knjigu, između stvari i sanduka otrčao majstoru Osmanu i pred njim

rastvorio stranicu.

Pogledao je crtež.

Vidjevši da mu se lice nije ozarilo izgubio sam strpljenje. «Nozdrva ovoga konja

istovjetna je nozdrvi konja nacrtanog za knjigu moga tetka», rekao sam.

Nadnio je lupu nad konja. Oči je toliko prikučio crtežu i lupi da je nosom gotovo

dodirivao stranicu.

Nisam mogao otrpjeti dugu tišinu. «Kao što vidite, taj konj nije nacrtan na isti način i

istim stilom kao konj namijenjen knjizi moga tetka», kazao sam. «Ali, ima iste nozdrve.

Očito, iluminator se trudio promatrati svijet kineskim očima.» Nakratko sam zašutio. «Neka

svadba. Crtež kao da je kineski, ali ljudi na njemu nisu Kinezi, sliče na nas.»

Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljena za crtež, a njegov nos za lupu. Da bi

bolje vidio, svom je snagom uposlio ne samo oči nego i glavu, vratne mišiće, svoja stara leđa,

ramena. Nastupila je vrlo duga tišina.

«Nozdrve su konja rasječene», kazao je mnogo kasnije zadihano.

Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Prislonjenih obraza dugo smo promatrali

nozdrve. U jednome trenu s tugom sam primijetio ne samo da su nozdrve konja rasječene

nego i da se majstor Osman napreže da ih vidi.

«Vidite ih, zar ne?»

452

«Jedva», odgovorio je. «Ti mi opiši crtež.»

«Po meni, radi se o jednoj tužnoj mladenki», kazao sam turobno. «Uzjahala je jednog

sivca s rasječenom nozdrvom te s tjelesnom stražom, koja joj je tuđa, i sa svojom pratnjom

odlazi mladoženji. Lica muškaraca, njihov strogi izraz, njihove zastrašujuće crne brade,

skupljene obrve, gusti brkovi, krupna građa njihovih tijela, njihovi ogrtači od jednostavne,

lake tkanine, laka obuća, kape od medvjeđeg krzna, bojne sjekire i sablje, sve to pokazuje da

su to Turkmeni Bijeloga ovna iz Transoksanije. Sudeći po tome što sa svojom družbenicom

putuje i noću, pri svjetlosti uljanih svjetiljki i zublji, može biti da je lijepa mladenka, pred

kojom je itekako dug put, neka tužna kineska princeza.»

«Ili je iluminator, da bi naglasio savršenu ljepotu mladenkina lica, na njega nanio ne

samo bijelu boju, kao što to Kinezi čine, nego joj je i oči nacrtao ukoso, kao u Kineskinje, te

mi sad mislimo da je ona Kineskinja», rekao je majstor Osman.

«Tko god da jest, žao mi je te tužne ljepotice, koja usred noći, u pratnji smrknutih, njoj

stranih tjelohranitelja, putuje stepom u nepoznatu zemlju, kao mladenka muža kojeg nikada

nije vidjela», kazao sam. «Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojem jaše znati tko je

taj naš iluminator?», upitao sam odmah potom.

«Prevrći stranice albuma i govori mi što vidiš», rekao je majstor Osman.

I kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom nosio svezak majstoru Osmanu, vidio da

sjedi na svojoj noćnoj posudi, sad je bio s nama te smo sva trojica gledali stranice koje sam

listao.

Vidjeli smo kinske ljepotice, nacrtane na isti način kao i naša tužna mladenka;

okupljene u nekom vrtu, svirale su na nekakvu čudnu ûdu. Vidjeli smo kineske kuće, tužne

karavane koje su krenule na daleka putovanja, stepsko raslinje i stepske prizore lijepe kao

453

stare uspomene. Vidjeli smo stabla koja su se savijala i preplitala u kineskome stilu, a na

njima proljetne cvjetove u punome cvatu i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prinčeve

kako na horosanski način sjede u svojim šatorima i razgovaraju o pjesništvu, vinu i ljubavi;

veličanstvene vrtove i pristalu gospodu kako ponosito kreću u lov na svojim izvrsnim konjima

i s veličanstvenim sokolima na podlaktici. A onda, stranicama kao da je bio prošao sâm

Šejtan, i kao da smo svi mi zbog toga osjetili da je zlo na crtežu najčešće označavalo nešto

pametno. Je li to iluminator dodao nešto komično u kretnje hrabroga princa, koji je divovskim

kopljem ubijao zmaja? Je li zlurado uživao u siromaštvu jadnih seljaka, koji su od šejhova

prisustva očekivali izlječenje? Je li se više naslađivao crtajući tužne oči jadnih, u trenutku

parenja nerazdvojivo spojenih pasa, ili pak dok je šejtanski crvenom bojom iscrtavao

razjapljena usta žena koje su ih gledale smješkajući se jedna drugoj? Kasnije smo vidjeli i

sâme iluminatorove šejtane: ta su čudna stvorenja nalikovala džinima i divovima koje su

toliko često crtali stari heratski majstori, kao i iluminatori Šahname, ali ih je iluminatorov dar

za komično napravio još zlobnijim, nasilnijim i čovječnijim. Vidjeli smo strašne šejtane u

ljudskoj veličini, ali s izobličenim tijelima, s razgranatim rogovima na glavi i mačjim

repovima, i smijali im se. Svaki put kad bih okrenuo stranicu počeli bi se hrvati i međusobno

tući goli šejtani gustih obrva, okrugla lica, velikih očiju, oštrih zuba i noktiju te zagasite kože,

posve naborane kao u staraca; počeli bi krasti nekakva golemog konja da ga odvedu i žrtvuju

svojim bogovima, počeli bi skakati i plesati, sjeći drveće, otimati lijepe sultanije skupa s

njihovim nosiljkama, loviti zmajeve i pljačkati riznice. Kad sam kazao da je u tom albumu, na

kojem su radili različiti iluminatori, zastupljen i iluminator Sijah Kalem, koji je crtao šejtane

te da je on nacrtao i kalenderijske derviše s izbrijanim glavama, izderanom odjećom,

željeznim lancima oko vrata i sa štapovima u rukama, majstor je Osman zatražio da mu još

jednom pojedinačno nabrojim te sličnosti i pozorno me saslušao.

«Razrezivanje konjskih nozdrva da bi lakše mogli disati i duže trčati stari je mongolski

454

običaj», kazao je kasnije. «Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima osvojio sve

arapske zemlje, Perziju i Kinu, ušle u Bagdad, posjekle njegove stanovnike i opljačkale cijeli

grad, a sve knjige bacile u Tigris, glasoviti kaligraf, kasnije i iluminator Ibni Šakir, da bi

izbjegao pogibelj i pobjegao iz grada, nije krenuo na jug, kao i svi drugi, nego na sjever,

odakle su, kako je poznato, pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme u knjigama nije bilo

crtežâ jer ih zabranjuje Kur’an Časni, pa iluminatori nisu uzimani za ozbiljno. Utemeljitelj

naše umjetnosti, naš učitelj Ibni Šakir, kojemu dugujemo najveće tajne našeg zanata: pogled

na svijet s minareta, uvijek prisutnu liniju obzora, bila ona povučena ili skrivena, te crtanje

svih stvari – od uskovitlanih oblakâ do kukaca – u živopisnim i vedrim bojama, na način kako

ih Kinezi vide, on je, tako vele, krenuo s namjerom da stigne čak do srca mongolske vojske, i

za vrijeme svoga dugog i legendarnog hoda na sjever orijentirao se prema rasječenim

konjskim nozdrvama. Oslikavajući knjige u Samarkandu, kamo je stigao nakon godine dana

hoda po snijegu i po žegi, ni jednome od konjâ, koliko sam ja vidio i čuo, nije nacrtao

rasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova za njega nisu bili snažni i pobjednički

mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego rasni arapski konji njegove

sretne mladosti, koje je s tugom morao ostaviti i otići. Zbog toga me čudne nozdrve konja

nacrtanog za Tetkovu knjigu nisu podsjetile ni na mongolske konje ni na taj običaj, koji su

Mongoli donijeli u Horosan i Samarkand.»

Majstor Osman pričao je to gledajući katkad u knjigu, a katkad u me, ali se činilo da

ne vidi nas, nego stvari o kojima mašta.

«Osim rasijecanja konjskih nozdrva i kineskog slikarstva, s prodorom mongolskih

hordi u zemlju je Perziju, pa čak i do nas, pristiglo još nešto: šejtani iz ove knjige. Vjerojatno

ste već čuli da su oni izaslanici zla, koje mračne snage podzemlja šalju ovamo da kradu i

otimaju stvari kojima mi ljudi posvećujemo život i koje cijenimo te da će nas oni odvesti u

455

podzemni svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve stvari imaju dušu i govore –

oblaci, drveće, predmeti, psi, knjige...»

«Da», potvrdio je stari kepec. «Bog mi je svjedok: nekih noći kad se zatvorim unutra,

ne samo duše tih satova, kineskih tanjura i kristalnih zdjelica koje ionako odzvanjaju, nego i

duše sveg tog oružja, sablji, štitova i krvavih oklopa uznemire se i počnu tako glasno

razgovarati da se odaja Carske riznice u mrklome mraku pretvara u jedno apokaliptično bojno

polje.»

«To su vjerovanje iz Horosana u zemlju Perzijanaca, a odande čak u naš Istambul,

donijeli kalenderijski derviši koje ste vidjeli na crtežu», kazao je majstor Osman. «Dok je

sultan Selim Okrutni nakon poraza šaha Ismaila pljačkao Tebriz i njegovu palaču Hešt Bihišt,

Bediuzzaman Mirza iz Timurova roda izdao je šaha Ismaila i s kalenderijskim dervišima

pridružio se Osmanlijama. Nakon pobjede nad šahom Ismailom kraj Čaldirana sultan Selim

Okrutni – počivao u džennetu! – po najvećem se snijegu i hladnoći vraćao iz Tebriza u

Istambul, a s njim, osim dviju žena poraženoga šaha, ljepoticâ bijele puti i ukošenih

bademastih očiju, bile su i sve ove knjige, preostale od bivših gospodara Tebriza: Mongola,

Ilhanida, Džalajirida i vladara Crnoga ovna. Njih je poraženi šah opljačkao prije svega od

Uzbeka, Perzijanaca, Turkmena i Timurovih potomaka i pohranio u biblioteci palače Hešt

Bihišt u Tebrizu. Razgledat ću te knjige sve dok me odavde ne udalje naš Padišah i glavni

rizničar.»

Ipak, već se i kod njega mogla uočiti ona neusmjerenost pogledâ, koja se susreće kod

slijepih ljudi. Svoju lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz navike, a ne da bi bolje vidio.

Nastupila je kratka tišina. Majstor je Osman zatražio od kepeca, koji je cijelu pripovijest

saslušao kao da sluša tužnu bajku, da opet donese knjigu čiji je uvez detaljno opisao. Kad je

kepec otišao, prostodušno sam upitao majstora:

456

«Pa tko je onda nacrtao konja u knjizi moga tetka?»

«Oba konja imaju rasječene nozdrve», kazao je. «Ali, taj je konj nacrtan u kineskome

stilu, pa bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. Što se pak lijepoga konja u

Tetkovoj knjizi tiče, on je nacrtan na perzijski način, kao i svi drugi čudesni konji heratskih

majstora. To je graciozan konj, kakav se rijetko može susresti na ovome svijetu! To je konj

iluminatorske umjetnosti, a ne pravi mongolski konj.»

«Ali, nozdrva mu je rasječena kao u pravoga mongolskoga konja», kazao sam

šapatom.

«Zato što je neki od starih majstora, koji je stvarao u Heratu prije čak dvjesto godina, u

vrijeme kad su se Mongoli bili povukli, a Timuridi uspostavili novu vlast, bio pod utjecajem

mongolskih konja kojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog iluminatora koji je crtao

konje rasječenih nozdrva. Nitko ne može znati za kojeg je šaha, u kojoj knjizi i na kojoj je to

stranici bilo. Ali, siguran sam da su na nekome dvoru ta knjiga i taj crtež bili jako obljubljeni i

hvaljeni, tko zna, možda i od šahove miljenice u haremu, a neko vrijeme čak i legendarni! A

budući da je tako, siguran sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni jala i mrzovolje,

precrtavali tog konja rasječene nozdrve i umnožavali ga. Tako je, zahvaljujući tom

čudesnome konju, i rasječena nozdrva postala šablona te se u toj radionici urezala u pamet

svakog iluminatora. Kad su ti iluminatori mnogo godina kasnije, nakon poraza svojih

gospodara na bojnome polju, našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnih konkubina koje

su otpremane u druge hareme, i kad su promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i

graciozno rasječene nozdrve konjâ sačuvanih u sjećanju. Većina iluminatora tu rasječenu

nozdrvu, pohranjenu u jednom zakutku svoga sjećanja, nije ni crtala u drugim radionicama

zbog drugih stilova i majstora, te ju je na koncu možda i zaboravila. No ipak, neki majstori

nisu se u novim iluminatorskim radionicama zadovoljili samo time da crtaju konje sa skladno

457

rasječenim nozdrvama, nego su tomu podučili i svoje lijepe naučnike govoreći kako su ih

‘tako crtali i stari majstori’. I tako, mnogo stoljeća nakon što su Mongoli i njihovi snažni konji

rasječenih nozdrva napustili Perziju i zemlju Arapa, a u posve razrušenim i opljačkanim

gradovima počeo novi život, neki iluminatori, uvjereni da je to šablona, nastavili su crtati

konje s rasječenim nozdrvama. A neki su, u to sam siguran, budući da ništa nisu znali ni o

mongolskim osvajačima ni o rasječenim konjskim nozdrvama, ubrzo počeli crtati konje na isti

način kao i naši iluminatori misleći ‘da je to prava šablona’.»

«Moj gospodine i majstore,» kazao sam s osjećajem divljenja, «vaša ‘metoda

družbenice’ doista je dala rezultat koji ste i očekivali. Svaki iluminator ima svoj tajni potpis.»

«Ne svaki iluminator, nego iluminatorska radionica», kazao je s ponosom. «No

nipošto ne svaka. U nekim nesretnim radionicama svatko radi što mu je volja, baš kao i u

nesretnim obiteljima, a nitko ne shvaća da sreća proizlazi iz harmonije i da je harmonija sreća.

Netko hoće crtati kao Kinez, netko kao Turkmen, netko oponaša majstore iz Širaza, netko

Mongole te na koncu, poput nesretnih supružnika koji se godinama prepiru, ne mogu izgraditi

čak ni zajednički stil.»

Sada se na njegovu licu jasno očitavao ponos, a izraz žalosnog, potištenog starca, koji

sam već dugo viđao na njegovu licu, ustuknuo je pred ljutitim pogledom naopaka čovjeka koji

sve konce želi držati u svojim rukama.

«Uvaženi moj majstore,» kazao sam, «vi ste ovdje, u Istambulu, u proteklih dvadeset

godina uspjeli iluminatore različitih ćudi i navika, pristigle sa svih strana svijeta, dovesti u

takvu harmoniju da ste stvorili osmanski stil.»

Zašto se divljenje koje sam svim svojim srcem netom ranije osjećao prema njemu

najednom preobratilo u licemjerje kad sam mu to kazao u lice? Mora li netko prema čijem

458

talentu i umijeću osjećamo iskreno divljenje gotovo posve izgubiti moć i postati pomalo jadan

da bismo ga iskreno hvalili?

«Gdje se zadržao taj kepec?», upitao je.

Te je riječi izrekao kao moćnik koji uživa u ulagivanju i pohvalama, ali koji na

diskretan način - jer hoće izgledati kao da želi promijeniti temu - daje do znanja da u tome ne

bi trebao uživati.

«Iako ste veliki majstor perzijskih legendi i metoda, stvorili ste zasebnu iluminatorsku

školu, dostojnu osmanlijske slave i moći», prošaputao sam. «Vi ste u iluminaciju unijeli moć

osmanlijske sablje, vedre boje njezine pobjede, njezinu radoznalost za predmete i oruđa i

slobodu ugodna života. Uvaženi moj majstore, najveća mi je čast u životu to što sam s Vama,

ovdje, razgledao čudesna djela starih, legendarnih majstora...»

Tako sam mu dugo šaputao na uho. Blizina naših tijela u hladnoj pomrčini Carske

riznice i u kaosu koji je nalikovao napuštenom bojnom polju učinili su da moj šapat zazvuči

kao neka vrsta povjerljive ispovijedi.

Nakon nekog vremena u očima majstora Osmana, jednako kao i u nekih slijepaca koji

ne mogu vladati izrazom svoga lica, nazreo se pogled starca koji se prepustio uživanju.

Nadugo i naširoko hvalio sam staroga majstora, katkada iz srca, a katkad s jezom uslijed

duboke odbojnosti koju sam osjećao prema slijepim ljudima.

Hladnim prstima držao me za ruku, milovao mi mišice, doticao lice. Činilo mi se da su

preko njegovih prstiju na mene prešli njegova moć i starost. Mislio sam na Šekuru, koja me

čekala kod kuće.

Malo smo zastali pred otvorenim stranicama, uopće se ne pomičući. Činilo se kao da

459

su nas zamorile moje pohvale i divljenje i sažaljenje koje je osjećao prema samome sebi, te

smo se odmarali. Osjećali smo i nekakav sram.

«Gdje li je nestao taj kepec?», upitao je ponovo.

Bio sam siguran da nas podmukli kepec motri iza nekog ugla. Pomakao sam ramena

lijevo i desno, kao da ga tobože tražim, ali sam svoj pogled s krajnjom pozornošću bio

usredotočio na majstorove oči. Je li doista bio slijep ili je pak sve druge, pa i samoga sebe,

htio uvjeriti u to? Neki nenadareni i nesposobni širaski majstori hinili su sljepilo kako bi pod

starost izmamili poštovanje drugih i kako im se u lice ne bi spočitavao njihov neuspjeh.

«Ovdje želim umrijeti», kazao je.

«Veliki moj majstore, gospodine moj,» ulagivao sam mu se, «u ovim teškim

vremenima kad se cijene novac i oponašanje franačkih umjetnika, a ne iluminacija i naši stari

majstori, ja tako dobro shvaćam to što velite da su mi odmah suze udarile na oči. Ali, vaša je

dužnost i zaštititi naše vrhunske iluminatore od njihovih neprijatelja. Kažite mi, molim vas,

što ste zaključili svojom ‘metodom družbenice’? Tko je nacrtao onoga konja?»

«Maslina.»

Kazao je to tako usputno da se nisam stigao ni začuditi.

Kratko je odšutio.

«No uvjeren sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni sirotog Tankoćutog Efendiju»,

kazao je mirno. «Da je Maslina nacrtao tog konja, zaključujem po tomu što je najdublje vezan

za stare majstore, što cijelim svojim bićem poznaje heratske legende i metode i što rodoslovlje

njegovih majstora vuče korijene čak iz Samarkanda. Znam, nećeš pitati zašto rasječenu

nozdrvu nikada nismo susreli kod drugih konja koje je godinama crtao. Iako se gdjekad iz

460

naraštaja u naraštaj, s majstora na šegrta, prenosi crtanje nekog detalja, recimo krila ptice ili

način na koji se neki list drži za granu stabla, već sam kazao da iluminator takav detalj nikada

ne rabi ako je njegov majstor bio ćudljiv i strog, ili ako nije bio po ukusu iluminatorske

radionice i padišaha. Dakle, tog je konja dragi Maslina u svome djetinjstvu naučio crtati

izravno od perzijskih majstora i nikada to nije zaboravio. To da se takav konj neočekivano

pojavio u knjizi budalastoga Tetka, to je dokaz da se Allah okrutno poigrao sa mnom. Nismo

li svi mi uzimali za uzor stare heratske majstore? Nismo li, kad bi se kazalo ‘lijep crtež’,

odmah pomišljali na čudesna djela starih heratskih majstora, baš kao što je turkmenski

iluminator ženu lijepa lica mogao zamisliti jedino kao Kineskinju? Svi mi divimo se starim

heratskim majstorima. Iza svih velikih iluminatora stoji Behzadov Herat, a iza Herata

mongolska konjica i Kinezi. Maslina je toliko vezan za heratske legende, pa zašto bi onda

ubio Tankoćutog Efendiju, koji je još više i još gorljivije privržen starim metodama?»

«Pa tko je onda?», upitao sam. «Leptir?»

«Roda!», odgovorio je. «A to mi kaže moje srce. Jer, poznajem Rodinu strast i luđačku

predanost poslu. Poslušaj: najvjerojatnije je siroti Tankoćuti Efendija, koji je izrađivao

pozlate, shvatio da se u knjizi tvoga tetka, koja oponaša franačke metode, kriju bezbožništvo,

hereza i nevjerništvo te se i prepao toga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen da sluša

blebetanja onoga budalastog vaiza iz Erzuruma – iako bliži Allahu negoli iluminatori,

pozlatari su, nažalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak, znao je da je knjiga tvoga

blesavog tetka tajan i važan posao naručen od samoga Padišaha te su se stoga njegovi strahovi

i sumnje međusobno sudarili: kome da povjeruje, Padišahu ili vaizu iz Erzuruma? Da su bila

druga vremena, naravno da bi taj moj siroti posinak, kojeg sam u dušu poznavao, došao k

meni, svome majstoru, i povjerio mi muku koja ga je iznutra izjedala. Ali, kako je čak i on sa

svojim ptičjim mozgom shvaćao da izrada pozlatâ za knjigu Tetka, franačkoga imitatora,

461

istodobno znači izdaju mene i naše radionice, potražio je nekoga drugog te se povjerio

lukavom i slavohlepnom Rodi jer je, diveći se njegovu talentu, bio zapao u zabludu da će se

diviti i njegovoj pameti i moralnosti. Već sam mnogo puta vidio kako Roda, zlorabeći to

divljenje, koristi Tankoćutog Efendiju. Što god da se dogodilo među njima, Roda je ubio

onog drugog. Budući da je Tankoćuti Efendija svoje strahove prije toga bio povjerio i

Erzurumlijinim pristašama, oni su, da bi pokazali svoju moć i osvetili se, mogli ubiti tvoga

tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga mogli smatrati odgovornim za smrt svojih prijatelja. Ne

mogu reći da me to jako ražalostilo. Prije mnogo godina tvoj je tetak bio nagovorio našega

Padišaha da jednome mletačkom majstoru – zvao se Sebastiano – dade izraditi svoju sliku u

franačkome stilu, kao da je kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku stavio

preda me kao model i primorao me na nešto ružno i ponižavajuće: da prema njoj izradim

istovjetnu kopiju, i ja sam, strepeći od našega Padišaha, pogazio svoju čast i prekopirao taj

portret izrađen metodom nevjernikâ. Da nisam tako postupio, možda bi me smrt tvoga tetka

bila rastužila te bih se danas iz petnih žila upinjao pronaći podlaca koji ga je ubio. Ipak, moj

problem nije tvoj tetak, nego moja radionica. A moji majstori iluminacije, koje sam dvadeset i

pet godina podizao strepeći nad njima, svakoga od njih volio više negoli svoje dijete, zbog

tvog su tetka izdali mene i našu svekoliku iluminatorsku tradiciju te poletno počeli oponašati

franačke majstore izgovarajući se kako to na koncu traži i naš Padišah. Svi ti nečasni ljudi

zaslužuju muke! Mi, iluminatori, najprije ćemo zaslužiti džennet ako smo robovi svoga

talenta i svoje umjetnosti, a ne Padišaha koji nam daje kruh. Sad želim nasamo pregledati ovu

knjigu.»

Zadnje je riječi izustio kao neki umorni paša koji s tugom izriče zadnju želju prije

nego mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju odgovornim. Raskrilio je knjigu koju

je pred njega stavio kepec i počeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako da pronađe

stranicu koju želi. S takvim optužujućim stavom u trenu se bio preobratio u prvog

462

iluminatora, kakvoga je poznavala cijela Iluminatorska radionica i na kojega se bila navikla.

Udaljio sam se i povukao u jedan zakutak između jastuka urešenih biserima, ormara i

pušaka čije su drške bile prekrivene dragim kamenjem, a cijevi zahrđale, te otuda izdaleka

promatrao majstora Osmana. Sumnja koja me je izjedala dok sam ga slušao bila me cijeloga

obuzela: pomisao da je majstor Osman, da bi zaustavio izradu Padišahove knjige u

franačkome stilu, dao ubiti sirotoga Tankoćutog Efendiju, pa onda i moga tetka, izgledala mi

je tako logičnom da sam na tren optužio samoga sebe zbog divljenja koje sam netom prije bio

osjetio prema njemu. S druge strane, htio ja to ili ne, osjećao sam duboko poštovanje prema

tom velikom majstoru, koji se bio tako predao crtežu pred sobom da se, neovisno o tome je li

doista bio posve slijep ili ne, činilo kao da ga razgleda izboranom kožom svoga ostarjelog

lica. Kad sam sve posložio u glavi i konačno razabrao da bi on bostandžibašinim mučiteljima

lako mogao izručiti ne samo bilo kojeg od majstorâ iluminacije nego i mene, s nakanom da

sačuva stari ustroj i metodu u Iluminatorskoj radionici, da se riješi tetkove knjige i ponovo

postane Padišahovim jedinim miljenikom, dugo sam mozgao kako bih se mogao riješiti

duboke naklonosti koja me vezivala uza nj.

Prošlo je dosta vremena, a u glavi mi je i dalje vladala zbrka. Dugo sam nasumce

pregledao oslikane stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo da bih primirio šejtane

u sebi i džinima neodlučnosti skrenuo pozornost na nešto drugo.

Koliko si je ljudi, muškaraca i žena, guralo prst u usta! U zadnjih dvjesto godina taj je

pokret kao izraz čuđenja korištena u svim radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak

Kejhusrev, kojeg su neprijatelji bili satjerali u tjesnac, živ i zdrav presijeca maticu rijeke Amu

Darje na svome vrancu i s Božjom pomoći, podmukli splavar i njegov veslač, koji ga nisu

htjeli primiti na splav, gledaju ga zaprepašteni, s prstom u ustima. Dok se Širin kupa u jezeru

čija je srebrna površina potamnjela tijekom godina, Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njezina

463

tena boje mjesečine, zadivljen, drži prst u ustima. Još duže i pažljivije promatrao sam prste u

ustima lijepih haremskih priležnica koje su se pomaljale na nedostižnim kulama utvrdâ, iza

zastora i odškrinutih dvorskih vrata: dok Težav bježi s bojnoga polja nakon poraza od iranske

vojske i gubitka krune, s haremskoga prozora tužno, zaprepašteno i s prstom u ustima gleda

ga njegova prelijepa miljenica Espinuj i pogledom ga preklinje: «Ne ostavljaj me

neprijatelju!» Dok Jusufa odvode u zatvorsku ćeliju nakon Zulejhine objede da ju je silovao,

klevetnica Zulejha, koja to promatra s prozora, u svoja lijepa usta gura prst više vragolasto i

pohotno negoli s čuđenjem. Dok se ljubavnici, sretni ali melankolični kao da su izišli iz kakve

gazele, opijeni vinom i ljubavlju, prepuštaju jedno drugom u vrtu lijepom poput raja, njihova

zlonamjerna družbenica promatra ih s prstom u ustima, više ljubomorna negoli začuđena.

Iako je ta gesta bila klišej koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i u svojim

glavama, dugi je prst svaki put s drukčijom gracioznošću nalazio put do usta lijepe žene.

Koliko mi je utjehe donijelo razgledanje tih crteža? Predvečer sam prišao majstoru

Osmanu i rekao mu:

«Uvaženi moj majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata, s vašim bih dopuštenjem

napustio riznicu.»

«Kako to!», uzviknuo je. «Ta pred sobom imamo još jednu noć i jedno jutro. Kako si

se brzo zasitio najljepših iluminacija koje su ikad postojale na ovome svijetu!»

Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je zgasnuti sjaj

njegovih zjenica potvrđivao da polako gubi vid.

«Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve», rekao sam odvažno.

«Ah!», uzviknuo je. «Da! Ono što slijedi nakon toga posao je našega Padišaha i

464

glavnoga rizničara. Možda će nam svima dati oprost.»

Hoće li im prokazati Rodu kao ubojicu? Nisam to zbog straha čak ni upitao. Jer, bojao

sam se da me neće pustiti van. I još gore, načas sam povjerovao da će i mene okriviti.

«Nestala je igla kojom je Bezhat samoga sebe oslijepio», kazao je.

«Vjerojatno ju je kepec uzeo i vratio na njezino mjesto», rekao sam. «Kako je lijepa

stranica koju gledate!»

Lice mu se ozarilo kao u djeteta, osmjehnuo se. «Husrev noću dolazi na konju podno

Širinina dvorca i tamo izgara od ljubavi u iščekivanju da se ona pojavi», rekao je. «U stilu

starih heratskih majstora.»

Gledao je u crtež kao da ga vidi, ali lupu čak nije bio ni uzeo.

«Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u noćnoj tami tu i tamo

naziru kao da su, poput proljetnoga cvijeća i zvijezda, osvijetljeni iznutra? To samozatajno

strpljenje u ornamentiranju zida, tu otmjenu odmjerenost u uporabi zlatnih zvijezda, krhku

ravnotežu u kompoziciji cijelog crteža? Konj je pristalog Husreva plemenit i dražestan kao

kakva žena. Vrat Husrevove ljubljene Širin, koja ga gleda s gornjega prozora, malko je

povijen, ali joj je lice ponosito. Kao da će ti ljubavnici vječno ostati tu, obasjani svjetlošću

koja izbija iz iluminatorove strasti i nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš, licem su

donekle okrenuti jedno prema drugom, ali su im tijela jednom polovicom okrenuta k nama.

Jer, svjesni su da se nalaze na crtežu i da ih možemo vidjeti. Zbog toga se uopće ne trse u

svemu nalikovati onome što mi svakodnevno gledamo. Štoviše, daju naslutiti da su izišli iz

Allahovih sjećanja. Zbog toga je tamo, na toj slici, vrijeme stalo. I koliko god žurila priča

koju pričaju pomoću crteža, oni će, poput dobro odgojenih, stidljivih i otmjenih djevojaka,

vječno ostati tu ne mičući ni šakama, ni rukama, ni nježnim tijelima, pa čak ni očima. S njima

465

će se sve zaustaviti u tamnoplavoj noći: meteor na nebu i leti u tami, među zvijezdama,

uzbuđeno poput ustreptala srca ljubavnika, ali i za sva vremena stoji tamo, u tom

neponovljivom trenu, kao da je prikovan za nebo. Stari heratski majstori primjećivali su kad

bi im se Allahova baršunasta tama počela spuštati na oči kao kakav zastor, znali su dobro da

će se njihove duše na koncu sjediniti s vremenskim beskrajem na jednom takvom crtežu samo

ako oslijepe gledajući u nj netremice, danima i tjednima.»

Kad su se u vrijeme večernjega ezana vrata Riznice otvorila uz istu ceremoniju i u

nazočnosti istih ljudi, majstor je Osman još uvijek predano zurio u stranicu pred sobom, u

pticu koja je letjela nebom uopće se ne mičući. Ali, svi koji su primijetili njegove zgasnute

zjenice, upravo onako kako primjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnoga kuta primiču

tanjuru pred sobom, uočili su i to da on na neki neobičan način promatra čudesnu stranicu

ispred sebe.

Budući da me čauši odjela Carske riznice, koji su znali da će majstor Osman još ostati

unutra i da je Džezmi-aga na vratima, nisu detaljno pretresali, nisu ni došli do igle skrivene u

mojim gaćama. Kad sam iz dvorišta Saraja izišao na istambulske ulice, skrenuo sam u jedan

prolaz, iz gaća izvadio tu strašnu stvar što je oslijepila Behzada i stavio je u njedra. Pohitao

sam niz ulice kao da trčim.

Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se bila uvukla u kosti da mi se učinilo kao da

se na gradske ulice preuranjeno spustio blagi proljetni zrak. Prolazeći tržnicom Eskihan,

ispred dućanâ koji su se jedan po jedan već zatvarali – trgovine namirnicama, brijačnice,

travarskog dućana, prodavaonice voća i povrća i radnje u kojoj se prodaje ogrjev – usporio

sam i pažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve i staklenke izložene u toplim dućanima

koje su osvjetljavale uljane svjetiljke.

Ulica moga punca – još uvijek nisam mogao kazati čak ni Šekurina, a kamoli ‘moja

466

ulica’ – nakon dvodnevnog izbivanja činila mi se još više stranom i dalekom. Ali, radost što

se živ i zdrav vraćam svojoj Šekuri i – s obzirom na to da se ubojica mogao smatrati

pronađenim – logična pomisao da ću noćas biti primljen u postelju svoje voljene tako me je

zbližavala s cijelim svijetom da sam se, ugledavši stablo nara i popravljeni prozorski kapak,

koji je bio zatvoren, jedva suzdržao da ne počnem vikati kao seljak koji se oglašava nekomu s

druge strane rijeke. Jer, Šekuri sam, onoga trenutka kad je ugledam, htio otpočeti priču ovim

riječima: «Saznalo se tko je prokleti ubojica.»

Otvorio sam dvorišna vrata. I istoga trena – da li po škripi vrata, da li po bezbrižnosti

vrapca koji je pio vodu iz bunarskoga vjedra ili možda po kući utonuloj u mrak, ne znam –

istoga sam trena s vučjim predosjećajem čovjeka koji već dvanaest godina živi posve sâm

osjetio da u kući nema nikoga. Čovjek s bolom shvaća da je ostao posve sam, a opet otvara

sva vrata, ormare, čak i poklopce na loncima podiže. Tako sam učinio i ja. Otvorio sam čak i

sanduke i pogledao u njih.

Jedino što sam čuo u toj dugoj tišini bilo je ubrzano lupanje moga srca. Kad sam, kao

kakav starina koji je sveo sve svoje račune i obavio sve poslove u životu, izvukao sablju koju

sam krio na dnu najudaljenije škrinje i opasao je, u trenu sam osjetio spokoj. U toliko godina

tijekom kojih sam radio pisaljkom moja sablja s drškom od bjelokosti stalno mi je pružala

unutarnji mir i ravnotežu (isto i u hodu). Knjige nam pružaju samo dubinu koju smatramo

utjehom za čovjekovu nesreću.

Sišao sam u dvorište. Vrabac je bio odletio. I kao kad mornar napušta lađu koja tone,

tako sam i ja napustio kuću i otišao prepuštajući je tišini nadolazeće tame.

Potrči!, dovikivalo mi je srce s mnogo više samopouzdanja, idi, pronađi ih! Potrčah.

Ipak, usporavao sam korake tamo gdje je vladala gužva i onda kad su za mnom pojurili čopori

pasa, zadovoljni što su naletjeli na zabavu u džamijskim dvorištima koja sam koristio kao

467

prečace.

468

(53) Zovem se Ester

Upravo sam za večeru kuhala varivo od leće kad Nesim reče: «Netko je na vratima.»

Tutnula sam mu u ruku žlicu i kazala: «Nemoj da jelo zagori!», potom u šaku primila njegovu

staru ruku i žlicom dvaput promiješala varivo u loncu. Jer, ako mu ne pokažeš, satima bi je

mogao držati u varivu, a da ga uopće ne promiješa.

Kad sam na vratima ugledala Karu, osjetila sam prema njemu samo sućut. Lice mu je

imalo takav izraz da se čovjek bojao upitati što se dogodilo.

«Ne ulazi», rekla sam. «Ja ću se sada presvući i doći.»

Odjenula sam svoje ružičaste i žute halje, koje odijevam kad me pozovu na

ramazanske zabave, bogataške gozbe i duga svadbena slavlja te uzela svoj praznični zavežljaj.

«Doći ću pojesti svoje varivo», kazala sam sirotom Nesimu.

Jedva da smo prošli jednu ulicu naše male židovske mahale čiji su se dimnjaci jedva

pušili kao i njezini sirotinjski lonci, kad se oglasih:

«Šekurin bivši muž vratio se iz rata.»

Kara je šutio sve dok nismo izišli iz mahale. Lice mu je poprimilo sivkastu boju

nadolazeće večeri.

«Gdje su?», upitao je mnogo kasnije.

Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće. «Doma su», odgovorila sam. I

primjećujući odmah da je ta riječ ugrizla Karu za srce jer je ciljala na Šekurinu prijašnju kuću,

dodala sam još jednu da bih mu dala malo nade: «Vjerojatno.»

469

«Jesi li ti vidjela tog muža, povratnika iz rata?», upitao je gledajući me ravno u oči.

«Nisam vidjela ni njega niti to da je Šekura napustila kuću.»

«Po čemu zaključuješ da ju je napustila?»

«Po izrazu tvoga lica.»

«Ispričaj mi sve što znaš», kazao je odlučno.

Da bi Ester, ona koja je mnogim sanjalicama uspjela pronaći muževe jer su joj oči

stalno uperene u tuđe prozore, a uši širom otvorene, i koja mirne duše može pokucati na vrata

mnogih nesretnih domova, da bi ta Ester mogla biti ova Ester, morala je znati da ne može

uvijek ispričati sve što zna, i to je bilo tužno.

«Hasan, brat Šekurinog prvog muža,» rekla sam, «uvukao se u našu kuću (vidjela sam

da mu je bilo drago kad sam rekla našu kuću) i kazao Ševketu da će se njegov otac svakog

časa vratiti iz rata, da će stići popodne i jako se ražalostiti ako doma ne zatekne svoju ženu i

djecu. Iako je Ševket majci prenio tu vijest, Šekura se ponijela obazrivo, nije se mogla

odlučiti što da učini. Oko ikindije Ševket je pobjegao od kuće djedu i stricu Hasanu.»

«Otkud ti sve to doznaješ?»

«Zar ti Šekura nije kazala da je Hasan u zadnje dvije godine na sve moguće načine

pokušava vratiti u prijašnji dom? Neko joj je vrijeme Hasan preko mene slao pisma.»

«Je li mu Šekura ikad odgovorila?»

«Poznajem sve vrste žena u Stambolu,» rekla sam ponosito, «ali ni jednu koja bi kao

Šekura toliko mnogo polagala na kuću, muža i svoje poštenje.»

«No, sad sam ja njezin muž.»

470

U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost koja me je uvijek rastuživala. Prikloni

li se Šekura jednoj strani, na onoj drugoj nastupa propast.

«Hasan je napisao jednu poruku da je odnesem Šekuri; u njoj stoji da se Ševket vratio

doma da dočeka oca, da je jako nesretan zbog tog lažnog muža, svog novog oca, s kojim je

njegova majka u nezakonitu braku te da se neće vraćati kući.»

«Što je Šekura uradila?»

«Cijelu te je noć iščekivala posve sama s Orhanom.»

«A Hajrija?»

«Hajrija godinama vreba priliku da tvoju lijepu ženu udavi u čaši vode. Stoga je i

odlazila u postelju pokojnoga Tetka. Kad je Hasan vidio da je Šekura provela noć posve sama,

mučena strahom od ubojice i utvara, po meni joj je poslao još jedno pismo.»

«Što je u njemu napisao?»

«Bogu hvala da jadna Ester ne zna ni čitati ni pisati pa tako, kad to pitaju ljutita

gospoda i razdraženi očevi, ona im kaže: Ja ne čitam u pismu, nego samo s lica ljepotice koja

to pismo čita.»

«I što si pročitala?»

«Bespomoćnost.»

Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenu na krovu jedne grčke crkvice.

Očekivala je noć. Vidjela sam slinavu mahalsku djecu što su zurila u moju odjeću i zavežljaj i

smijala se. Vidjela sam šugave pse kako u neprestanu češanju silaze s grobalja pokrivenih

čempresima na ulicu, radosni jer se spušta noć.

471

«Lakše!», povikala sam Kari nešto kasnije. «Je se ne mogu pentrati uz ove padine kao

ti. Kamo me vodiš s ovim zavežljajem u ruci?»

«Prije no što me odvedeš Hasanovoj kući, odvest ću te velikodušnim mladim

momcima koji će od tebe kupiti darove za tajne ljubavnike - cvjetne rupčiće, svilene remene i

srebrnim nitima protkane kese za novac.»

Bilo je dobro što se Kara u tom jadnom stanju još uvijek mogao šaliti, ali sam u toj šali

odmah osjetila i prizvuk zbilje. «Ako sakupljaš vojsku, nipošto te neću odvesti Hasanovoj

kući», rekla sam. «Smrtno se bojim svađe i tuče.»

«Ako budeš ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, neće biti ni svađe ni tuče», rekao

je.

Prošli smo Aksaraj i izišli na put koji vodi na suprotnu stranu, prema vrtovima Longe.

Na gornjem dijelu blatnjava puta, u mahali koja je pamtila i bolje dane, ušao je u brijačnicu

koja je još uvijek bila otvorena. Vidjela sam kako razgovara s majstorom kojega je pri

svjetlosti svjetiljke brijao jedan dečko glatka lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridružiše nam

se brico, njegov lijepi šegrt i na Aksaraju još dva njegova čovjeka. U rukama su imali sablje i

sjekire. Na Šehzadebašiju, u tami jedne sporedne ulice, priključio nam se i jedan dečko iz

medrese, za kojeg nikada ne bih pomislila da je siledžija.

«Zar ćete napasti kuću u gradu usred bijela dana?», upitala sam.

«Nije dan, nego noć», rekao je Kara više zadovoljnim negoli šaljivim glasom.

«Ne budi tako siguran u sebe zato što si okupio ljude», kazala sam. «Pripazi da vas ne

vide janjičari kako tumarate naokolo baš kao kakva naoružana vojska!»

«Nitko nas neće vidjeti.»

472

«Jučer su ljudi erzurumskog hodže najprije napali jednu mehanu, a potom i derviše

džerahijske sljedbe u njihovoj tekiji na Gluhim vratima, i sve prisutne istukli. Izdahnuo je,

vele, neki starac koji je dobio cjepanicom po glavi. U mrkloj tami mogu pomisliti da i vi

pripadate njima.»

«Bila si, vele, u kući pokojnoga Tankoćutog Efendije - Bog te blagoslovio! - i tamo

vidjela one konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si o tome obavijestila Šekuru. Čini se da je

Tankoćuti Efendija dosta šurovao s ljudima tog propovjednika iz Erzuruma.»

«Ako sam se u toj kući izdaleka malko i raspitivala o nečemu, učinila sam to zato što

sam mislila da će koristiti sirotoj Šekuri», kazala sam. «Zapravo, onamo sam otišla pokazati

nova sukna, tek pristigla flamanskom lađom. A ne da bih se miješala u vaše šerijatske i

političke stvari, do kojih ne doseže moja jadna židovska pamet.»

«Gospođo Ester, ti si vrlo pametna žena.»

«Budući da jesam, da ti i ovo kažem: Ljudi tog erzurumskog propovjednika još će se

više pomamiti i mnogim će ljudima nanijeti bol, pazite se!»

Kad smo zašli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je od straha počelo ubrzano lupati. Gole

i mokre grane kestenovih i dudovih stabala svjetlucale su na blijedoj svjetlosti polumjeseca.

Vjetar koji su puhali džini i aveti lepetao je zavezanim krajevima moga zavežljaja i zviždeći u

ogoljelim stablima odnosio miris naše družine mahalskim psima koji su čekali u zasjedi. Kad

su zalajali, pojedinačno ili u paru, pokazala sam Kari kuću. Načas smo u tišini bacili pogled

na njezin mračni krov i kapke. Kara je smjestio svoje ljude oko kuće, u opustjeli vrt, s obiju

strana dvorišnih vrata i straga iza smokvinih stabala.

«U tom prolazu ima jedan tatarski prosjak, jedan prostak», rekla sam. «Slijep je, ali

zna bolje od muhtara tko prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao i Padišahovi bestidni

473

majmuni. Ne dopuštajući da vam dotakne ruku udijelit ćete mu devet-deset akči, i sve će vam

kazati.»

Izdaleka sam promatrala kako je Kara Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh

sablje prislonio na grkljan i prikliještio ga. Što se potom dogodilo, ne znam; brijački je

pomoćnik, za kojeg sam mislila da motri na kuću, drškom svoje sjekire počeo mlatiti Tatarina.

Promatrala sam taj prizor misleći da će se brzo okončati, ali je Tatarin i dalje plakao. Pritrčala

sam i iz ruku mu iščupala Tatarina prije nego ga ubije.

«Psovao mi je majku», govorio je brijački pomoćnik.

«Kaže da Hasan nije u kući», rekao je Kara. «Je li istina to što veli slijepac?» Pružio

mi je pismo koje je napisao na licu mjesta. «Uzmi ga i daj Hasanu, ako ga nema, daj ga

njegovu ocu!», rekao je.

«Zar Šekuri nisi ništa napisao?», upitala sam uzimajući pismo.

«Ako joj pošaljem posebno pismo, to će još više izazvati muškarce u kući», odgovorio

je Kara. «Reci joj da sam pronašao podloga ubojicu njezina oca.»

«Je li to istina?»

«Ti joj to kaži!»

Prijekorno sam ušutkala Tatarina koji je još uvijek plakao i kukao. «Ne zaboravi što

sam napravila za tebe!», kazala sam i shvatila da stvar neprestano odugovlačim kako bih

ostala tu s njima.

Zašto sam u sve to gurala svoj nos? Prije dvije godine na Jedrenskim su vratima

odsjekli uši jednoj ženi, uličnoj trgovkinji poput mene, i ubili je kad se djevojka koja se

474

nekom već bila obećala udala za drugoga čovjeka. Moja mi je baka govorila da Turci najčešće

ubijaju čovjeka bez ikakva razloga. Čeznutljivo sam mislila na varivo od leće, koje je moj

dragi Nesim sad doma jeo. Iako su mi se noge okretale na suprotnu stranu, krenula sam prema

kući misleći kako je Šekura tamo. A mučila me i znatiželja.

«Pokućarkaaa!», vikala sam. «Stigla je kineska svila za prazničnu odjeću!»

Osjetila sam da se pokrenula narančasta svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata

su se otvorila. U kuću me uveo Hasanov uljudni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim

bogataškim kućama. Kad me je Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za

sofrom, ugledala, ustala je.

«Šekura,» kazala sam, «stigao ti je muž.»

«Koji?»

«Novi», rekla sam. «On i njegovi naoružani ljudi opkolili su kuću. Spremni su boriti

se s Hasanom.»

«Hasan nije doma», rekao je uglađeni svekar.

«To je pravi pogodak!», rekla sam i pružila mu Karino pismo kao ponositi poklisar

koji prenosi padišahovu nepokolebljivu volju: «Uzmi to i pročitaj!»

Dok je njezin uljudni svekar čitao pismo, oglasila se Šekura: «Ester,» kazala je, «dođi

da ti naspem variva od leće, ugrijat će te.»

«Ne volim ga», kazala sam isprva. Nikako mi se nije dopalo to što govori kao da

prihvaća tu kuću. Ali, kad sam shvatila da sa mnom želi ostati nasamo, zgrabila sam žlicu i

krenula za njom.

475

«Reci Kari da se sve ovo dogodilo zbog Ševketa», kazala je šapatom. «Jučer sam ga

cijelu noć čekala sama s Orhanom, smrtno uplašena zbog ubojice. Orhan je cijelu noć drhtao.

Moja su se djeca razdvojila! Koja će se majka odvojiti od svoga djeteta? Kad se Kara nije

vratio kući, poslali su vijest da su ga mučitelji našega Padišaha natjerali da progovori i da je i

on imao udjela u smrti moga oca.»

«Nije li Kara bio s tobom kad ti je otac umoren?»

«Ester,» rekla je razrogačivši svoje prelijepe crne oči, «molim te, pomozi mi!»

«Reci mi zašto si se vratila ovamo, pa da razumijem i pomognem ti!»

«Misliš li da znam zašto sam se vratila?», rekla je. U jednome trenutku učinilo se da će

zaplakati. «Kara je bio grub prema mome Ševketu. A kad je Hasan rekao da se vratio pravi

otac djece, povjerovala sam mu.»

Ali, po njezinim očima vidjela sam da laže, i ona je znala da ja to vidim. «Hasan me

obmanuo», prošaptala je, i po tome kako je to prošaputala, osjetila sam kako želi da shvatim

da voli Hasana. No, je li Šekura shvaćala da češće misli na Hasana zato što se udala za Karu?

Vrata su se otvorila i ušla je Hajrija držeći u ruci kruh tek izvađen iz pećnice, koji je

zamamno mirisao. Kad me je ugledala, po njezinu sam stalno smrknutu licu odmah vidjela da

je nakon Tetkove smrti to jadno stvorenje postalo Šekurinim neželjenim nasljedstvom, koje ne

možeš ni otpisati ni prodati. A kad se Šekura vratila djeci s tek pečenim kruhom pristiglim u

sobu, shvatila sam pravu istinu: ono što ona traži, a ne može naći, nije bio muž kojeg bi ona

voljela, bio on rođeni otac djece, Hasan ili Kara, nego čovjek koji bi volio tu djecu

izbezumljenu od straha. Šekura je bila spremna dobronamjerno voljeti sve dobre muževe.

«Ono što tražiš, tražiš srcem», rekla sam uopće ne razmišljajući. «Međutim, moraš

476

odlučiti razumom.»

«Kari ću se smjesta vratiti s djecom», rekla je. «Ali, imam uvjete!» Malo je odšutjela.

«Mora se dobro ophoditi prema Ševketu i Orhanu. Neće tražiti da mu polažem račune zašto

sam se sklonila ovamo. A poštivat će i neke druge uvjete našega braka, on zna koje. Sinoć me

je ostavio samu u kući i prepustio i ubojici i lopovu i nitkovu i Hasanu.»

«Još nije pronašao ubojicu tvoga oca, ali je tražio da ti kažem da jest.»

«Što misliš, da mu se vratim?»

Prije nego sam odgovorila, bivši svekar, koji je odavno bio pročitao pismo, reče:

«Recite gospodinu Kari, u odsutnosti moga sina ja ne mogu biti odgovoran zbog toga što sam

mu poslao natrag svoju snahu.»

«U odsutnosti kojeg sina?», upitala sam zlobno, ali blagim tonom.

«Hasana», odgovorio je. No kako je bio gospodin, osjetio je nelagodu: «Moj stariji sin

navodno se vraća iz Perzije, postoje svjedoci koji će to potvrditi.»

«Gdje je Hasan?», upitala sam. Srknula sam dvije žlice variva koje mi je Šekura bila

nasula.

«Otišao je naći službenike iz carine, nosače i ostale ljude», odgovorio je s naivnošću

dobrih i blesavih ljudi koji nisu kadri prevaliti laž preko usana. «Nakon onoga što su jučer

napravili ljudi hodže iz Erzuruma, noćas su i janjičari na ulicama.»

«Mi ih uopće nismo vidjeli», rekla sam idući k vratima. «Je li to bila tvoja zadnja

riječ?»

Upitala sam to svekra da bih ga zaplašila, ali je Šekura jako dobro znala da se pitanje

477

zapravo odnosi na nju. Je li uistinu bila toliko zbrkana ili je možda nešto skrivala, je li,

recimo, čekala da se vrati Hasan sa svojim ljudima? Zapravo sam se obradovala shvativši da

mi se dopada ta Šekurina neodlučnost.

«Mi nećemo Karu», odvažno je kazao Ševket. «A ti, debela, ne dolazi više ovamo!»

«Ali, tko će tad tvojoj lijepoj majci donositi one čipkane prekrivače i rupčiće s

cvjetnim uzorcima i pticama, koje tako voli, i crveno platno za košulje, koje ti tako voliš?»,

rekla sam i spustila svoj zavežljaj nasred sobe. «Do mog ponovnog dolaska odvežite ga i

pogledajte, odjenite što želite, stavite na se što hoćete, odrežite, skrojite i sašijte što god vam

je volja.»

Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad do sada nisam vidjela toliko suza u Šekurinim očima.

Još se nisam bila ni priviknula na vanjsku hladnoću kad me na blatnjavu putu zaustavi Kara sa

sabljom u rukama.

«Hasan nije kod kuće», rekla sam. «Možda je otišao na tržnicu kupiti vino kako bi

proslavio Šekurin povratak kući. A možda će, kako i vele, svakoga časa izbiti sa svojim

ljudima. U tom ćete se slučaju boriti jer je lud. Pogotovo kad dograbi onu svoju crvenu

sablju.»

«Što je Šekura rekla?»

«Svekar je kazao ne, ne može, ne dam snahu, ali ti se ne boj njega, nego Šekure. Ako

mene pitaš, žena je izluđena, vratila se jer je shvatila kako dva dana nakon smrti svojega oca,

obuzeta smrtnim strahom od ubojice, a nakon Hasanovih prijetnji i tvoga nestanka bez ijedne

jedine riječi, s tim strahovima u onoj kući neće moći provesti još jednu noć. A rekli su joj da

su u ubojstvo njezina oca umiješani i tvoji prsti... Ali, da se Šekurin bivši muž vratio, da ovo,

da ono - o tome nema ni govora. Ševket je izgleda nasjeo na Hasanove laži, a čini se i

478

Hasanov otac... Šekura ti se namjerava vratiti, ali postavlja i uvjete.»

Gledajući Karu ravno u oči, nabrojila sam ih jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i

nekako službeno, kao da razgovara s pravim izaslanikom.

«I ja imam jedan uvjet», kazala sam. «Sad opet idem u kuću.» Uprla sam prst u kapke

svekrovih prozora za njegovim leđima: «Malo kasnije izvršit ćete prepad na njih i na vrata.

Kad ja zavičem, prestat ćete. Ako Hasan dođe, borite se bez ustezanja!»

Sve bi te riječi jednoga izaslanika zacijelo mogle stajati života, ali ova se Ester

naprosto zanese. Čim sam povikala: «Pokućarkaaa!», vrata se ovaj put odmah otvoriše.

Stupila sam ravno pred svekra:

«Svatko, i cijela mahala i kadija ovog dijela Stambola, zna da se Šekura poodavno

razvela i ponovo udala po zakonima Kur'ana Časnog», kazala sam. «Čak i da tvoj odavno

mrtvi sin oživi, napusti džennet, pa i Božjega poslanika Musu∗, i vrati nam se ovamo, on više

nije Šekurin muž, i gotovo. Oteli ste udanu ženu i držite je ovdje. Kara je tražio da vam

prenesem, on i njegovi ljudi kaznit će vas zbog toga prije kadije.»

«Pogriješit će», reče svekar uljudno. «Ta mi nismo oteli Šekuru! Ja sam, Bogu hvala,

djed ove djece. Hasan im je stric. Kad je Šekura ostala sama, sklonila se k nama, ta što bi

drugo? Ako želi, odmah se s djecom može vratiti natrag. Ali, ne zaboravi: ovo je njezina

kuća, u njoj je izrodila djecu i podigla ih u sreći.»

«Šekura,» kazala sam nepromišljeno, «želiš li se vratiti u kuću svoga oca?»

Zbog riječi 'sreća' Šekura je već bila počela plakati. «Ja nemam oca», odgovorila je. Ili

mi se to samo učinilo? Djeca su joj se priljubila uz skute, potom su je posjela i privinula joj se

na grudi; priljubljeni jedno uz drugo, kao kakva lopta, sve troje su plakali uglas. Ova Ester * Starozavjetni prorok Mojsije (op. prev.).

479

nipošto nije blesava: shvaćala sam jako dobro da se Šekura svojim plačem želi poigrati

objema stranama, ne priklanjajući se ni jednoj, ali da i unatoč tomu plače iz sveg srca. Jer, i ja

sam se rasplakala. Malo kasnije vidjela sam da plače i ona zmija Hajrija.

Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kući koja nije plakala,

zbog njega je u tom trenu počeo napad Kare i njegovih ljudi. Počeli su udarati po prozoru i

provaljivati vrata, a svaki je udarac odzvanjao u kući kao topovska granata.

«Ti si iskusan čovjek, pravi gospodin», kazala sam svekru ohrabrena i vlastitim

suzama. «Otvori vrata i kaži da Šekura dolazi, ne bi li prestali ti pobješnjeli psi vani.»

«Bi li ti izbacila na ulicu i prepustila tim psima ženu bez igdje ikoga, koja je kod tebe

potražila utočište, a usto je i tvoja snaha?»

«Ona sama želi otići», odgovorila sam. Svojim ljubičastim rupčićem obrisala sam nos

začepljen od plača.

«Tad može otvoriti vrata i otići», rekao je.

Sjela sam kraj Šekure i djece. Svaki novi udarac u vrata stvarao je groznu buku i

izazivao sve više i više suza. Djeca su udarila u još jači plač, a to je i meni i Šekuri natjeralo

još više suza na oči. Ali, obje smo istodobno i očekivale te udarce, pod kojima se kuća gotovo

rušila, i prijeteće povike izvana, i obje smo znale da plačemo tek da dobijemo na vremenu.

«Lijepa moja Šekura,» kazala sam, «svekar ti ne brani, tvoj muž Kara objeručke

prihvaća sve tvoje uvjete, očekuje te s ljubavlju, nemaš više što tražiti u ovoj kući. Odjeni

odjeću za van, stavi veo, uzmi svoj zavežljaj i djecu, otvori vrata pa da napokon krenemo

tvojoj kući.»

Te su moje riječi kod djece izazvale potoke suza. Zbog njih je i Šekura razrogačila oči:

480

«Bojim se Hasana», rekla je. «Njegova bi osveta bila strašna. On je divlji. Konačno,

sama sam došla ovamo.»

«To tvoj novi brak ne čini nevažećim», kazala sam. «Našla si se u bezizlaznu

položaju, dakako da ćeš se nekamo skloniti. I muž ti je sve oprostio, prima te nazad. Što se

Hasana tiče - kako smo s njim dosad ovih godina, tako ćemo i odsad.» Nasmiješila sam joj se.

«Ali, ja ne mogu otvoriti vrata», rekla je. «Tad bi se smatralo da sam dragovoljno

otišla.»

«Šekura, dušo, ni ja ne mogu otvoriti vrata», kazala sam. «Znaš i sama, tad bi rekli da

sam gurala nos u vaše stvari. Njihova osveta meni bila bi još okrutnija.»

U očima sam joj pročitala da mi daje za pravo. «Tada nitko ne može otvoriti vrata»,

rekla je. «Pustimo ih neka ih razbiju, uđu i nasilu nas odvedu.»

Uplašila sam se shvativši odmah da je to za Šekuru i njezinu djecu najbolje rješenje.

«Ali, tada bi mogla pasti krv», kazala sam. «Ako se kadija ne umiješa, past će krv, krvna će

osveta trajati godinama. Nitko tko hoće biti častan čovjek ne može sa strane promatrati kako

mu razvaljuju vrata, upadaju u kući i odvode žensko čeljade.»

Kad je, namjesto da dade razuman odgovor, privinula djecu na prsa i na sav glas

počela ridati, još jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ta Šekura podmukla i proračunata

osoba. Neki je glas u meni govorio da sve to ostavim i odem, ali ni ja više nisam mogla prići

vratima koja su se gotovo lomila pod snažnim udarcima. Zapravo, bojala sam se i da će

provaliti vrata i ući, ali i toga da ih neće provaliti. Jer, padalo mi je na um da bi Kara, koji se

jako pouzdao u mene i bojao ići do kraja, svakoga časa mogao povući svoje ljude i tako

ohrabriti svekra. Kad sam se privila uz Šekuru, shvatila sam da prijetvorno plače, ali je od tog

plača bilo gore njezino drhtanje, koje se nije dalo hiniti.

481

Prišla sam vratima i proderala se iz sveg grla: «Stanite, dosta je više!»

Načas su utihnuli i strka vani i plač unutra.

«Neka Orhan majci otvori vrata!», kazala sam s iznenadnim nadahnućem i dodala

umilnim glasom, kao da razgovaram s djetetom: «On se želi vratiti kući, na njega se nitko

neće ljutiti.»

Još to nisam bila ni izgovorila, a Orhan je iskliznuo iz majčina olabavljena zagrljaja i,

s iskustvom nekog tko je u toj kući živio godinama, najprije gurnuo zasun, onda kapak na

vratima, pa je potom povukao mandal i ustuknuo od vrata dva koraka unazad. Kroz

odškrinuta vrata, koja su se sama od sebe otvorila, pokuljala je vanjska hladnoća. Nastupila je

takva tišina da smo svi čuli kako negdje daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad je Šekura

poljubila Orhana koji se vratio u majčinski zagrljaj, oglasio se Ševket: «Tužit ću te stricu

Hasanu», kazao je.

Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i da sprema svoj zavežljaj, osjetila sam

silno olakšanje, toliko da sam se prepala da ću se nasmijati. Sjela sam i pojela dvije žlice

variva od leće.

Time što nije ni prišao vratima kuće Kara je još jednom potvrdio da je bistar. Iako smo

ga pozvali upomoć kad je Ševket najednom iznutra gurnuo zasun i tako se zatvorio u sobu

svoga pokojnoga oca, Kara nije htio nogom stupiti u kuću, niti svojim ljudima dopustiti da to

učine. Tek kad mu je majka dopustila da sa sobom ponese rubinima optočen bodež svoga

strica Hasana, i Ševket je pristao napustiti kuću.

«Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje», rekao je svekar više s istinskom zebnjom

negoli glasom u kojem se mogao naslutiti poraz i žudnja za osvetom. Poljubio je unuke

pomirisavši im kosu. I prošaputao je nešto Šekuri na uho.

482

Kad sam primijetila da žurno baca posljednji pogled na kućna vrata, zid i dimnjak, još

jednom sam se prisjetila da je tu s prvim mužem provela najsretnije godine svoga života. Je li

zamjećivala da je sad ta ista kuća utočište dvojice nesretnih i usamljenih muškaraca i da

zaudara na smrt? Kako mi je bila slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponašala

suzdržano.

Hladnoća i noćna pomrčina nije bilo to što je na povratku zbližavalo nas tri žene –

udovicu s dva siročića, jednu robinju i jednu Židovku – nego skučenost nepoznatih mahala i

teško prohodnih ulica te strah od Hasana. Poput kakve karavane što prevozi blago naša je

mnogoljudna povorka, štićena od Karinih ljudi, vijugala zaobilaznim putovima, sporednim

ulicama te udaljenim i zabačenim mahalama kako ne bismo naletjeli na noćne čuvare,

janjičare, znatiželjne mahalske huligane, na hajduke i na Hasana. Gdjekad smo pronalazili put

sudarajući se sa zidovima kuća i jedni s drugima u mrklu mraku, u kojem se ni prst pred okom

nije mogao vidjeti. Strepeći da bi nas u pomrčini mogli ščepati i oteti vampiri, džini i šejtani

iz podzemlja, čvrsto smo se zbile jedna uz drugu. Odmah iza zidova koje smo doticali

pipajući pred sobom u pomrčini i iza zatvorenih kapaka čulo se kako u hladnoj noći hropću i

kašlju spavači, a životinje stenju u stajama.

Iako sam ja, Ester – koja sam korakom premjerila sve stambolske ulice izuzevši one u

najsiromašnijim i najgorim mahalama, u kojima konače izbjeglice i pripadnici raznih

nesretnih naroda – iako sam s vremena na vrijeme i pomišljala da smo se u tami bez dna

izgubili u beskonačno krivudavim ulicama, opet sam mogla prepoznati neke uglove, kojima

danju strpljivo prolazim sa zavežljajem u ruci: zidove Terzibašine ulice; oštar vonj gnoja,

gotovo nalik mirisu cimeta, koji se širio iz staje pored Nurullah-hodžina vrta; zgarišta u Ulici

akrobatâ... Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i na trgu, na koji taj prolaz vodi, česmu

Slijepoga hadžije te shvatila kako ne idemo prema kući Šekurina pokojnog oca, nego u

483

drugom, meni nepoznatu smjeru.

Odmah mi je sinulo da Kara svoju obitelj hoće sakriti od Hasana, koji je u napadu

bijesa bio kadar svašta učiniti, kao i od onoga vražjeg ubojice, i da je na nekom drugom

mjestu pronašao sklonište. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu ujutro. Ne zbog

toga što sam zločesta, već stoga što sam bila sigurna da će Šekura opet htjeti zadobiti

Hasanovu pažnju. Ali, promućurni se Kara s pravom nije više nimalo pouzdavao u mene.

Bili smo u jednoj mračnoj ulici iza Tržnice robova kad se s kraja ulice začuše

dozivanja, dernjava i vika. Čule smo naguravanje i ja sam sa strahom prepoznala onaj

jedinstveni zveket koji se oglasi kad se ukrste sjekire, sablje i batine, i krike kad udarac zaboli

do kosti.

Kara je svoju veliku sablju ustupio svome čovjeku od povjerenja, nasilu istrgao bodež

iz Ševketove ruke i tako ga rasplakao, a Šekuru, Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji

brijačkoga pomoćnika i druga dva čovjeka. Mene nisu poslali s njima; student medrese kazao

je da će me prečicom odvesti kući. Je li se iza toga krila slučajnost ili namjera da od mene

lukavo zataje mjesto na kojem će se sakriti?

Na kraju uske ulice kojom smo morali proći nalazio se jedan lokal, koji je morao biti

kavana. Borba sabljama možda se bila završila prije nego je i počela. Gomila ljudi koja je

ulazila i izlazila uz dernjavu i viku – najprije sam pomislila da je pljačka – uništavala je

kavanu.

Najprije su iz nje pažljivo iznosili šalice, džezve, čaše i klupice kako bismo ih mi,

radoznalci, pri svjetlosti zublji mogli vidjeti na djelu i iz toga izvući pouku, a potom su ih

razbijali pred našim očima. Malo su izbubetali jednoga koji je to htio prekinuti, ali je on na

koncu dobro prošao. U početku sam mislila, problem je samo kava, tako su i bili kazali.

484

Govorili su o štetnosti kave, o tome kako uništava oči i želudac, kako otupljuje mozak i ljude

izvodi iz vjere, kako je ona franački otrov i kako je Poslanik Muhammed odbio kavu koju mu

je ponudio Šejtan u liku lijepe žene. Sve je to nalikovalo poučnoj noćnoj zabavi i mislila sam

kako ću, kad stignem kući, prekorjeti Nesima: «Ne pij previše tog otrova!»

Kako je uokolo bilo jako mnogo samačkih soba i jeftinih hanova, u kratkom se

vremenu okupila gomila radoznalaca željnih gledanja, sačinjena od zgubidanâ i ološa koji se

ilegalno uvukao u grad, što je osokolilo neprijatelje kave. Tad mi je sinulo kako su to ljudi

glasovitog propovjednika Nusret-hodže Erzurumskog, da po Stambolu razbijaju točionice

vina, legla prostitucije i kavane, kažnjavaju zabludjele s puta Poslanika Muhammeda i one

koji se za tekijskih obreda vrte oko sebe i plešu uz muziku. Psovali su neprijatelje vjere, sve

koji šuruju sa Šejtanom i one što se klanjaju kumirima, bezbožnike i crtače. Tad mi je palo na

pamet da je to kavana na čije zidove vješaju crteže i u kojoj se izruguju vjeri i Hodži iz

Erzuruma te čine svakojake nepodopštine.

Iznutra je izišao jedan kavanski šegrt lica oblivena potocima krvi. Mislila sam, srušit

će se, ali je rukavom košulje obrisao krv s čela i obraza, umiješao se među nas i skupa s nama

nastavio gledati prepad na kavanu. U strahu, svjetina je malo ustuknula. Primijetila sam da je

Kara u gužvi ugledao nekog i da je na tren bio neodlučan. Po okupljanju Erzurumlijinih

pristalica zaključila sam da pristižu janjičari ili neki drugi batinaši. Baklje su zgasnule, a ljudi

se raštrkali.

Kara me je uhvatio za mišicu i predao studentu medrese. «Ići ćete sporednim

ulicama», rekao je. «Otpratit će te do kuće.» I student se što prije htio izgubiti s tog mjesta te

se udaljismo žurnim koracima. Iz glave mi nije izlazio Kara, ali vam Ester, kad ostane izvan

događaja, ne može pripovijedati što se dalje zbivalo.

485

(54) Ja, žena

Kažu: «Meddah-efendija, ti sve i svakoga možeš oponašati, ali ne možeš biti žena!»

Tvrdim upravo suprotno. Da: ženidba mi nije bila suđena jer sam putovao od grada do grada i

na svadbama, zabavama i po kavanama do u sitne sate, sve dok me ne bi izdao glas, pričao

priče oponašajući sve i svakog. No, to uopće ne znači da ne poznajem ženski rod.

Žene poznajem jako dobro; čak sam se s četirima osobno susreo, vidio im lica,

razgovarao s njima. To su:

1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga teta po majci; 3. Žena moga starijeg brata, koja

me tukla i derala se «Izlazi iz sobe!», svaki put kad bi me zatekla u njoj. (U nju sam najprije

bio zaljubljen.); 4. Žena koju sam za svojih putovanja samo na tren vidio na jednom

otvorenom prozoru u Konji. Iako nismo izmijenili ni riječ, godinama sam prema njoj osjećao

požudu, i još je uvijek osjećam. A možda je sad i mrtva.

Moći vidjeti ženu otkrivena lica, s njom razgovarati, moći posvjedočiti njezine ljudske

strane, u nama muškarcima pobuđuje i čulne i duboke duhovne osjećaje; a budući da je tako,

najbolje je, kako nam to i naša vjera nalaže, prije ženidbe uopće i ne gledati žene, pogotovo

ne one lijepe. Radi neizbježna zadovoljenja putenih poriva jedini je izlaz u prijateljstvu s

lijepim mladićima, koje nas onda ne goni da tražimo žene, te na koncu i to postane slatkom

navikom. To što žene u franačkim gradovima hodaju ne samo otkrivena lica nego ne kriju ni

svoje najprivlačnije strane – sjajne kose, potom vratove, ruke, lijepe podvoljke, pa čak – ako

je vjerovati onome što se priča – pa čak djelomice ni svoje noge, sve je to razlog zbog kojega

se njihovi muškarci stidljivo, teško i bolno kreću s nadignutim prednjim dijelom hlača i zbog

kojega je njihovo društvo paralizirano. I zbog kojeg franački nevjernici pod naletom

486

osmanlijske vojske svakoga dana gube po jednu utvrdu.

Kad sam tako, još u ranoj mladosti, shvatio da je život podalje od lijepih žena

najispravniji put k sreći i duševnome miru, žene su me počele još više zanimati. A kako u to

vrijeme još nisam bio vidio ni jednu drugu ženu osim svoje majke i tete, moja je radoznalost

poprimala tajnovite obrise i ja sam, kao da mi je mozak obamro, shvaćao da ću moći dokučiti

kako se one osjećaju samo ako radim ono što i one rade, jedem što i one jedu, ponavljam

njihove riječi, oponašam njihova stanja i odijevam njihovu odjeću. Tako sam jednoga petka,

kad su svi - otac, majka, brat, teta - bili otišli u ružičnjak moga djeda na obali Fahrenga, ostao

sam kod kuće izgovarajući se da sam bolestan.

«Ta pođi s nama!», kazala je pokojna majka. «Oponašat ćeš vani pse, drveće, konje i

nasmijavat ćeš nas. Što ćeš raditi sam u kući?»

Nisam joj mogao kazati: «Obući ću tvoju odjeću i biti žena, mamice!» Rekao sam:

«Boli me trbuh.»

«Ne budi mlakonja!», rekao je otac. «Pođi s nama, hrvat ćemo se!»

Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima i kaligrafima, otkriti što sam osjećao po

njihovu odlasku, oblačeći komad po komad donje rublje i odjeću moje pokojne majke i tete;

otkrit ću vam tajnu što znači biti žena, tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmah vam mogu

kazati ovo: što god mi čitali u knjigama, što god nam govorili propovjednici, čovjek se, kad

postane ženom, uopće ne osjeća kao šejtan.

Naprotiv! Kad sam obukao vunene i ružama oslikane gaće svoje majke, cijeloga me

prožeo osjećaj slatke dobrote, osjetio sam da sam senzibilan koliko i ona sama. Kad mi je

golo tijelo dotakla svijetlozelena svilena košulja moje tete - i njoj je sâmoj bilo žao nositi je –

osjetio sam veću ljubav prema svoj djeci, pa čak i prema samome sebi. Želio sam nakuhati za

487

cijeli svijet i podojiti svakog. I kad mi je onda sinulo kakav je to osjećaj imati grudi, u svoja

sam njedra nagurao razne stvari – čarape, ručnike – jer sam zapravo htio zadovoljiti

radoznalost i osjetiti kako je to imati velike sise, i kad sam ugledao te goleme izbočine na

sebi... Da, u redu: osjetio sam ponos kao sâm Šejtan. Budući da mi je u trenu prošlo kroz

glavu kako će muškarci trčati za njima i kad im samo vide sjenu, kako će preklinjati i batrgati

se da ih dobiju u usta, osjetio sam se silno jakim, ali – jesam li htio biti jak? U glavi mi je

nastala zbrka: želio sam biti i jak, i pobuđivati suosjećanje drugih; želio sam da me ludo voli

bogat, snažan i pametan muškarac, kojeg uopće nisam poznavao, ali sam se i bojao toga.

Nataknuo sam na ruke majčine zlatne narukvice koje je bila sakrila u vunene, mošusnim

mirisom prožete čarape kraj lišćem oslikanih plahti na dnu kovčega s djevojačkom opremom;

na lice sam nanio rumenilo koje je koristila da bi joj obrazi po povratku iz hamama izgledali

još rumeniji, obukao tetinu tamnozelenu feredžu, skupio kosu i i na glavu stavio nježni veo

iste boje; i kad sam se ugledao u zrcalu sa sedefnim okvirom, osjetio sam kako me podilaze

žmarci. Iako ih nisam bio ni dotakao, moje oči i trepavice sad su bile ženske. Vidjele su mi se

samo oči i obrazi, ali, bio sam izuzetno lijepa žena, i to me je činilo jako sretnim. Moja

muškost zamijetila je to i prije mene i ukrutila se. To me je učinilo nesretnim.

U ogledalu što sam ga držao u ruci promatrao sam suzu kako se kotrlja iz mog lijepog

oka i zbog boli te spoznaje iz mene su pokuljali stihovi. Nikad ih nisam zaboravio. Jer, istoga

trena - u nadahnuću koje mi je poslao sâm Svevišnji, a u nastojanju da zaboravim tu svoju bol

- te sam stihove počeo pjevati kao pjesmu, u melodiji i ritmu uz koji sam i zaplesao:

Kad sam na istoku, želim na zapad, a na zapadu žudim za istokom,

Veli mi moje neodlučno srce.

488

Ako sam muškarac, želim biti žena, a kao žena vapim muško biti,

Šapće mi jedan drugi organ.

Kako je teško čovjek biti, a još napornije živjeti tako!

I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom

Ja želim uživati.

Pazite, naša erzurumska braća ne smiju čuti da sam otpjevao tu pjesmu svoga srca!

Hoću reći, jako bi se naljutili. No, čega se ja plašim? Možda se i ne bi ljutili jer, gledajte - nije

to ogovaranje - ima onaj glasoviti propovjednik, znate već, onaj preuzvišeni Nije-Čak-Ni-

Husret-Efendija, eee... - on vam je oženjen, dakako, ali i on, baš kao i vi, senzibilni

iluminatori, i on vam, bar tako vele, više voli dječake nego nas žene, ako vam ne lažem jer su

i meni lagali. Ali, taj me ne zanima jer ga ionako smatram jako odbojnim - vrlo je star. Zubi

su mu poispadali, a - kako pričaju ljepotani koji mu prilaze - iz usta mu se širi neizdrživ

smrad, ne zamjerite mi, kao iz medvjeđe guzice.

No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojoj patnji: Kad sam shvatila da sam jako

lijepa, nisam više htjela prati rublje i suđe niti izlaziti na ulicu kao kakva robinja. Siromaštvo,

suze i nesreća, stalna razočaranja pred ogledalom i plač, tuga - sve je to za ružne žene. Ja sam

morala pronaći muža koji bi me držao kao malo vode na dlanu, ali – tko je među vama takav?

Tako sam kroz rupu na zidu počela tajno motriti sinove pašâ i plemenitašâ koje je moj

pokojni otac s najrazličitijim izgovorima pozivao kući. Htio sam da moje stanje nalikuje

stanju nama poznate lijepe žene, one koja ima sićušna usta i dvoje djece, i u koju su

zaljubljeni svi iluminatori. Bilo bi dobro da vam ispričam priču o sirotoj Šekuri. Ali čekajte!

489

Obećao sam vam u srijedu navečer ispričati jednu drugu priču. Pa, poslušajte!

LJUBAVNA PRIČA KOJU JE ŠEJTAN DAO ŽENI ISPRIPOVIJEDATI

Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Događa se u Kemerustiju, jednoj od siromašnijih

stambolskih mahala. Jedan od odličnika te mahale, Čelebija Ahmet, pisar kod Vasif-paše, bio

je povučen gospodin. Imao je ženu i dvoje djece. Jednoga dana na otvorenom prozoru ugleda

jednu crnokosu, crnooku, stasitu, srebrnoputu i vitku bošnjačku ljepoticu, i odmah se smrtno

zaljubi. Žena je međutim bila udana te je Čelebija uopće nije zanimao. Voljela je naime svoga

naočitog muža. I tako, siroti Čelebija nikomu ne povjerava svoju patnju, kopni od ljubavi,

kupuje vino od jednoga Grka i opija se, ali na koncu ne može sakriti svoju ljubav od ljudi u

mahali. A kako su svima u njoj ljubavne priče prirasle srcu i budući da su Čelebiju iznimno

voljeli i poštovali, najprije su se i prema njegovoj ljubavi odnosili s poštovanjem praveći se -

nastranu dvije ili tri šale - da je ne zamjećuju. Ali kad se Čelebija, koji više nije bio kadar

vladati svojim beznadnim ljubavnim jadima, počeo svaku večer opijati pred vratima kuće u

kojoj su sretno živjeli srebrnoputa ljepotica i njezin muž, svi ga se počeše plašiti. Ljubavnika

koji je svaku večer plakao skrhan bolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni utješiti. A

Čelebija je plakao ne puštajući glasa od sebe, ne dosađujući nikome i ne uznemiravajući

nikoga - kao pravi čelebija iliti gospodin. Malo-pomalo njegova beznadna tuga zahvati cijelu

mahalu i postade svačijom tugom i nesrećom; uništi svako zadovoljstvo i poput česme iz koje

neprestano istječe tuga, i sama postade izvorom tuge. Tako se po mahali najprije raširi riječ

tuga, pa riječ nesreća, a potom i misao o prestanku blagostanja - i ta se misao brzo uvriježi

među svima. Neki se odatle iseliše, nekima posao krenu loše, a neki postadoše nevični svojim

rukotvorinama jer im presahnu svaki polet. Kad jednoga dana (mahala je već bila opustjela) i

490

zaljubljeni Čelebija pokupi ženu i djecu i odseli u neko drugo mjesto, srebrnoputa ljepotica i

njezin muž ostadoše sami samcati. Propast čijim su uzrokom bili oni sami ugasila je njihovu

ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja života, ali nikada više, baš

nikad, nisu bili sretni.

Htio sam reći: volim ovu priču jer nam kazuje koliko su ljubav i žene opasne, ali -

joooj, ta imam li ja imalo pameti! - zaboravih da sam morao reći nešto drugo jer sad sam i

sâm žena! Pa dobro, nešto poput ovog:

Ah, kako je ljubav lijepa!

Ali, tko su ti stranci što upravo ulaze?

491

(55) Zovu me Leptir

Čim sam vidio vrevu, znao sam da Erzurumlijine pristaše ubijaju naše šaljivčine

iluminatore.

I Kara je bio u gomili koja je promatrala prepad. U ruci je držao bodež, uz njega je

stajala nekolicina čudnih ljudi, glasovita pokućarka Ester i još neke žene sa zavežljajem u

ruci. Poželio sam pobjeći kad sam vidio kako su posjetitelji kavane nemilosrdno premlaćeni, a

kavana divljački uništena. Onda je pristigla jedna druga gomila, vjerojatno janjičari.

Erzurumlijine pristaše pogasili su baklje i razbježali se.

Na mračnim vratima kavane nije bilo nikog, nitko nije gledao u tom smjeru. Ušao sam

unutra. Sve je bilo prekriveno krhotinama; hodao sam po zdrobljenim šalicama, tanjurima,

čašama i komadima stakla. Jedna svjetiljka na zidu u svoj toj gunguli nije se bila ugasila, ali

obješena o visoko zakucan čavao nije osvjetljavala krhotinama posve prekriven pod kavane,

slomljene tronošce i daske razbijene sećije, nego čađave mrlje na stropu.

Naredao sam mindere jedan na drugi, protegnuo se i dohvatio svjetiljku. Pri njezinoj

svjetlosti opazio sam tijela na podu. Kad sam ugledao krvlju obliveno lice najbližeg od njih,

skrenuo sam pogled ustranu i produžio do sljedećeg. Drugo je tijelo ječalo. Jadnik je ugledao

moju svjetiljku i ispustio nekakav dječji glas, no ja ustuknuh.

U kavani je bio još netko. Najprije sam se pritajio, no osjećao sam da bi taj došljak

mogao biti Kara. Zajedno smo se primaknuli trećem tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku,

obojica smo ugledali ono što smo negdje u primisli zapravo i ranije slutili: ubili su meddaha.

Na njegovu licu, našminkanu kao da je žensko, nije se vidio trag krvi, ali su mu donja

492

čeljust, oko i narumenjene usne bili razmrskani, a na vratu su se vidjeli modri podljevi od

davljenja. Ruke su mu bile opružene i zabačene unazad. Nije bilo teško zaključiti da je netko s

leđa držao starca odjevenog u žensku odjeću, a da su ga drugi mlatili šakama po licu, a potom

zadavili. Jesu li mu, prije nego su krenuli s tim nedjelom, kazali: «Tko se ruga preuzvišenom

propovjedniku Hodža-efendiji, tomu odsijecite jezik!»

«Prinesi svjetiljku ovamo!», oglasio se Kara. Prišao sam. Svjetlost je pala na slomljene

mlinove za kavu, sita, vagu i krhotine šalica - sve je to ležalo oko štednjaka u prljavoj lokvi

okolo prolivene kave. U kutu gdje je ubijeni meddah svaku večer vješao svoje crteže Kara je

pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov pribor, pojas, ubrus i muhotuk. Držeći u ruci

svjetiljku čija mi je svjetlost udarala u lice kazao je da su mu na pameti samo crteži. Da,

naravno, dva sam nacrtao ja u prijateljskoj atmosferi: no pošlo nam je za rukom pronaći tek

perzijsku kapicu koju je pokojnik stavljao na svoju kao tikva izbrijanu glavu.

Ne naišavši ni na koga uronili smo u noć kroz stražnja vrata, do kojih se stizalo kroz

jedan posve uski prolaz. Posjetitelji i iluminatori koji su se u vrijeme prepada zatekli u kavani

mora da su na ta vrata izjurili i pobjegli, ali su prevrnute posude za cvijeće i otkotrljane vreće

kave svjedočile o tome da je i ovdje bilo tuče.

Prepad na kavanu, okrutno ubojstvo majstora meddaha i zastrašujuća tama noći zbližili

su Karu i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica i šutjeli. Dvije ulice dalje Kara mi je

dodao svjetiljku da je nosim, a onda isukao nož i prislonio mi ga na grkljan.

«Idemo tvojoj kući!», rekao je. «Hoću je premetnuti. Da se smirim.»

«Već je premetnuta», kazao sam i zašutio.

U sebi sam osjetio prijezir, ne ljutnju. To da je Kara povjerovao u sablažnjive objede o

meni, nije li već to potvrđivalo da je i on jedan bezvezni zavidljivac? A i bodež je držao ne

493

baš s puno samopouzdanja.

Moja kuća nalazila se točno u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izišli kroz

stražnja vrata kavane i kojom smo se upravo kretali. Zbog toga smo, da ne naletimo na

gomilu, napravili široki lûk krećući se sporednim ulicama čas lijevo čas desno i prečicama

kroz opustjele vrtove koji su sjetno mirisali po vlažnim i usamljenim stablima. Larma što je

dopirala od kavane oko koje smo kružili uopće nije prestajala. Čuli smo kako Erzurumlijine

pristaše trče niz ulice, a za njima janjičari, mahalski čuvari i mladež. Bili smo prevalili pola

puta kad se Kara oglasi:

«Dva dana majstor Osman i ja razgledali smo u Carskoj riznici čudesna djela starih

majstora.»

Dugo sam šutio. Dosta kasnije gotovo sam povikao: «Kad bi u nekim godinama života

neki tamo iluminator i sjeo na istu klupu s Behzadom, ono što bi vidio priuštilo bi samo radost

njegovu oku te mir i ushićenje njegovoj duši, ali mu ne bi obogatilo talent! Jer, ne slika se

okom, nego rukom, a ruka se teško uči i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana!»

Vikao sam da bi moja lijepa žena, za koju sam bio siguran da me čeka, znala da nisam

sâm te da se ne bi susrela s Karom, a ne stoga što sam tu jadnu, samodopadnu budalu s

bodežom u ruci uzimao za ozbiljno.

Ulazeći na dvorišna vrata pričinilo mi se da u kući vidim žmirkavu svjetlost svjetiljke,

ali, Bogu hvala, sada je sve bilo u mraku. Prinudan ulazak u kuću u pratnji zvijeri oboružane

nožem, ulazak u moj osobni raj u kojem sam sve svoje vrijeme provodio u crtanju i u potrazi

za Allahovim prisjećanjima i - kad bi mi se oči umorile - u vođenju ljubavi s najljepšom na

svijetu, sa svojom voljenom, učinio mi se toliko grubim nasrtajem na intimu moga života da

sam prisegnuo kako ću se osvetiti Kari.

494

Pri svjetlosti svjetiljke bacio je pogled na moje papire, na jedan list koji sam

dovršavao - dužnici primaju oprost od sultana kojeg preklinju da budu oslobođeni duga -

provjerio moje boje, stalke, noževe, pločice za šiljenje pisaljki od trstike, kistove, sve što se

nalazilo oko moga pisaćega stalka, pa iznova papire, školjke za glačanje papira, šiljila, zavirio

među kutije za olovke i papir i u škrinju na podu, u sanduke, pod minder i potom pod sag i

opet se, kružeći po sobi, vraćao i sve te stvari iznova pregledao prinoseći im svjetiljku u ruci.

Nije premetao moju kuću, kako je kazao kad je trgnuo bodež, nego sobu u kojoj sam crtao.

Kao da ono za čim je tragao nisam mogao sakriti u sobu iz koje nas sada moja žena potajice

motri!

«Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je još jedan crtež», rekao je. «Onj koji ga je

ubio, taj ga je i ukrao.»

«Razlikovao se od drugih», odmah sam dodao. «Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u

jednome kutu nacrtam jedno drvo. Negdje u pozadini... U sredini i u prednjem planu crteža

trebao je biti netko, vjerojatno naš Padišah. Bio je predviđen jako velik prostor za njega, ali je

ostao nepopunjen. Budući da su se predmeti u pozadini te slike morali smanjivati, onako kako

ih crtaju franački majstori, tražio je od mene da na tom crtežu nacrtam jedno stablo malih

dimenzija. Kako je crtež napredovao, tako smo sve više i više imali dojam da kroz otvoren

prozor promatramo svijet, a ne sliku. Tada sam shvatio da okvir i pozlata tog crteža urađenog

u franačkome stilu zvanom perspektiva imaju funkciju prozorskoga okvira.»

«Okvir i pozlatu radio je Tankoćuti Efendija.»

«Ako to pitaš, već sam ti rekao da ga nisam ubio.»

«Čovjek nikad ne priznaje da je ubio», odgovorio je naglo i upitao me kako sam se

zatekao tamo kad je izvršen prepad na kavanu.

495

Svjetiljku je namjestio malo podalje od mindera na kojemu sam sjedio, između mojih

papira i crteža na kojima sam radio, i to tako da mi može vidjeti lice. On sâm kretao se u tami

sobe kao kakva sjena.

Osim što sam mu kazao ono što i vama, naime da rijetko idem u kavanu i da sam

onuda slučajno prolazio, rekao sam mu i to da sam ja nacrtao dva od svih crteža što su vješani

na zid, ali da mi se zapravo uopće nije sviđalo to što se odigrava u kavani. «Jer», kazao sam,

«ako crtanje crpi svoju snagu iz želje da prezre i kazni loše strane života, a ne iz talenta

iluminatora, iz iluminatorove ljubavi prema crtanju i želje da se susretne i spoji s Bogom, na

koncu će i iluminator samoga sebe prezreti i kazniti, pa bio taj kojeg on omalovažava vaiz iz

Erzuruma ili čak sâm Šejtan. K tomu, da se ta kavana nije okomila na Erzurumlijine pristaše,

možda večeras i ne bi izvršili prepad na nju.»

«Unatoč tomu zalazio si tamo», ponovio je podlac.

«Zalazio sam, jer sam se tamo i zabavljao.» Je li primjećivao s koliko iskrenosti

govorim? «Iako mi, Ademovi sinovi, svojom sviješću i savješću spoznajemo da je neka stvar

ružna i pogrešna, u njoj ipak možemo uživati», dodao sam. «Ali me je ipak obuzimao stid

zato što uživam u tim jeftinim crtežima, oponašanju, u tim pričama o Šejtanu, novcu i psu,

ispričanim na priprost način, bez metra i rime.»

«Zašto si onda odlazio u to okupljalište nevjernikâ?»

«Dobro,» odgovorih slijedeći svoj unutarnji glas, «katkada i u meni proradi crv

sumnje: otkako sam ne samo od majstora Osmana nego i od našega Padišaha otvoreno priznat

za najnadarenijeg i najsposobnijeg među majstorima Iluminatorske radionice, toliko sam se

počeo bojati ljubomore drugih iluminatora da sam, strahujući da bi me zadavili u čaši vode,

makar i povremeno zalazio onamo kamo i oni zalaze, družio se s njima i trsio se biti kao oni.

496

Shvaćaš li? U kavanu tih bijednih nevjernika odlazim otkako su počeli govorkati da sam

Erzurumlijin pristaša, da ljudi ne bi povjerovali u te priče.»

«Majstor Osman drži da ti mnogo toga činiš da bi se ispričao zbog svoje nadarenosti i

sposobnosti.»

«Što je još kazao o meni?»

«Da radiš minijaturne, besmislene crteže na zrnima riže i noktima prstiju kako bi ljudi

povjerovali da si radi umjetnosti odustao od života. Rekao je da se kao iluminator neprestano

trudiš dopasti drugima budući da se sramiš talenta koji ti je Allah podario.»

«Majstor Osman je ravan Behzadu», rekao sam iskreno. «I što još?»

«Govorio je otvoreno i o tvojim pogreškama», kazao je podlac.

«Nabroj ih!»

«Rekao je da, unatoč svojoj nadarenosti, crtaš ne iz ljubavi prema crtanju, nego da bi

se dopao drugima. Kad crtaš, ono što te najviše veseli jest predodžba zadovoljstva koje će

osjećati oni koji budu gledali tvoj crtež. Te da bi ipak morao crtati samo radi užitka u samome

crtanju.»

Pogodilo me ravno u srce to što je majstor Osman svoje prosudbe o meni bez ikakva

susprezanja podastro čovjeku koji svoj život nije posvetio crtanju, nego stvarima primjerenim

njegovoj naravi: protokoliranju, prijepisci i ulizivanju. Kara je kazao i ovo:

«Rekao je da veliki stari majstori nipošto nisu odustajali od metodâ i stila koji su

preuzeli od prethodnikâ i za koji su žrtvovali svoj život, e da bi se pokorili sili nekog novog

šaha, ćudima nekog novog carevića ili pak ukusu nekog drugog vremena, te da su, da ih se ne

497

bi sililo na to, osljepljivali sami sebe. Vi ste, međutim, izgovarajući se kako je to želja našega

Padišaha, za knjigu moga tetka revnosno i nečasno oponašali franačke majstore.»

«Veliki učitelj i Prvi iluminator Osman time nije mislio ništa loše», rekao sam. «Idem

sad našem gostu skuhati lipov čaj.»

Otišao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, obučena u spavaćicu od kineske svile,

koju je kupila od pokućarke Ester, bacila se na mene podrugljivo ponavljajući moje riječi

«Idem sad našem gostu skuhati lipov čaj» te me zgrabila za klip među nogama.

S dna škrinje najbliže našoj postelji, ispod plahti što su mirisale na ružine latice,

izvadio sam sablju s drškom urešenom kamenčićima ahata i isukao je iz korica. Oštrica joj je

bila tako britka da bi i svileni rupčić, spustiš li ga na nju, prerezala nadvoje. A da nad njom

prospeš zlatne listiće, isjekla bi ih tako ravnomjerno da bi se ti komadići činili kao ravnalom

izmjereni.

Sakrivši sablju vratio sam se u sobu za crtanje. Kara-efendija bio je toliko zadovoljan

što me saslušava da je još uvijek kružio oko mindera s bodežom u ruci. Na minder sam stavio

jednu napola dovršenu stranicu. «Pogledaj ovo!», kazao sam. Radoznalo je kleknuo nastojeći

razabrati o čemu se radi.

Došao sam mu s leđa, isukao sablju, bacio se na njega i srušio ga. Bodež mu je ispao

iz ruke. Zgrabio sam ga za kosu, pritisnuo mu glavu na pod i odozdo mu oštricu sablje

prislonio na grkljan. Svojim teškim tijelom navalio sam se na krhkoga Karu, koji je ležao

potrbuške, a bradom i rukom pritiskao mu glavu onoliko koliko je trebalo da pod grkljanom

osjeti britku oštricu. Jedna mi je šaka bila puna njegove prljave kose, druga je prislanjala

sablju na nježnu kožu njegova grkljana. Bio je dovoljno pametan da ne mrdne, jer sam mu

odmah mogao pustiti krv. To što sam bio tako blizu njegove kovrčave kose, njegovu zatiljku

498

koji je, da je kakva druga prigoda, naprosto mamio čovjeka da mu bahato odvali pljusku,

njegovim ružnim ušima, sve me to još više razljutilo. «Jedva se suzdržavam da te smjesta ne

ubijem», prošaputao sam mu na uho kao da mu odajem neku tajnu.

Svidjelo mi se što me sluša ne puštajući glasa od sebe, kao kakvo dobro dijete.

«Legenda ti je poznata iz Šahname», prošaptao sam. «Feridun-šah pravi pogrešku jer,

razdijelivši zemlju na tri dijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici svojih starijih sinova, a

najbolji dio, Iran, najmlađem sinu Ireču. Tûr, spreman na osvetu, na prijevaru namami Ireča,

na kojega je bio ljubomoran, i prije nego mu prereže grkljan hvata ga za kosu, baš kao i ja

sada tebe, i svom svojom težinom, upravo kako ja to sad činim, naliježe na tijelo svoga

mlađeg brata. Osjećaš li na sebi težinu moga tijela?»

Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, po pogledu ovce za žrtveno klanje,

shvaćao da sluša i još jednom me obuzelo nadahnuće: «Ja sam privržen perzijskim metodama

i stilu ne samo u crtanju nego i u držanju oštrice sablje na grkljanu i predanome odsijecanju

glave. Jednu drugu vrstu tog obljubljenog prizora viđao sam i na crtežima koji prikazuju smrt

šaha Sijavuša.»

Kari, koji me je nijemo slušao, detaljno sam ispripovijedao kako se Sijavuš pripremao

za osvetu svojoj braći, kako je zapalio dvor i sav svoj imetak, oprostio se sa ženom, uzjahao

konja i sa svojom vojskom krenuo u ratni pohod; kako je izgubio bitku i kako su ga ščepali za

kosu i vukli po prašnjavu bojištu prekrivenu ljudskim truplima; kako je, kao i on sada, oboren

na trbuh i kako mu je na koncu bodež stavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvu položaju, čuo

raspravu između svojih prijatelja i neprijatelja treba li ga ubiti ili pomilovati, i kako je

poraženi šah lica zabijenog u prašinu cijelo vrijeme bio primoran slušati taj razgovor. A onda

sam se obratio svojoj žrtvi: «Voliš li taj prizor?», upitao sam. «Kad se Geruj, približivši se

straga kao i ja tebi, baca na potrbuške opružena Sijavuša, prislanja mu sablju na vrat i,

499

zgrabivši ga ovako za kosu, reže mu grkljan. Krv koja će malo zatim poteći najprije će se na

neplodnoj zemlji pretvoriti u crni dim, a potom će na tom mjestu niknuti jedan cvijet.»

Nakratko sam umuknuo, iz daljine se čula strka i zapomaganje Erzurumlijinih pristaša.

Zla kob i užas tamo vani istoga su trena još više zbližili nas dvojicu koji smo ležali na podu,

jedan na drugom.

«Ali, na svim tim slikama,» nastavio sam stežući još više Karin pramen u svojoj šaci,

«na svim tim slikama moguće je osjetiti kako je teško s očekivanom istančanošću nacrtati dva

čovjeka čija su tijela, poput naših, isprepletena, a koji se istodobno gade jedan drugog. Kao da

su se izdaja, ljubomora i metež bitaka koje su prethodile onom tajnovitom i veličanstvenom

trenutku odsijecanja glave malo više bili zavukli u svaki detalj tih crteža. Čak se i najveći

kazvinski majstori namuče kad crtaju dva muškarca jednog na drugom; jer, sve se zbrka. No

gledaj, ti i ja smo sređeniji, uglađeniji.»

«Siječe me sablja», prostenjao je.

«Hvala ti što si progovorio, ali ne siječe. Pažljiv sam, neću napraviti ništa što bi moglo

pokvariti ljepotu položaja u kojem jesmo. Kad su veliki stari majstori crtali ljudska tijela

isprepletena u svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno, mogli su nam samo nagnati

suze na oči. Gledaj: moja se glava priljubila uz tvoj zatiljak kao da je dio tvoje glave. Osjećam

miris tvoje kose i tvoga potiljka. Moje su noge s obje strane tako skladno opružene duž tvojih

da bi netko sa strane mogao pomisliti da smo neka graciozna četveronožna životinja. Osjećaš

li na svojim leđima i svojoj zadnjici moj ravnomjerni pritisak?» Nastupila je tišina, ali nisam

pritiskao sablju jer je mogao prokrvariti. «Ako ne progovoriš, ugrist ću te za ovo uho!»,

prošaputao sam mu na uho.

Kad sam mu po očima vidio da je pripravan govoriti, još jednom sam upitao: «Osjećaš

500

li na sebi ravnomjerni pritisak moga tijela?»

«Da.»

«Je li ti lijepo?», upitao sam. I još: «Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li lijepi koliko i

legendarni junaci koji u čudesnim djelima starih majstora elegantno ubijaju jedan drugog?»

«Ne znam», odgovorio je Kara. «Ne mogu nas vidjeti u ogledalu.»

Kad sam si u mašti predočio prizor u kojem bi nas moja žena, koja nas je iz sporedne

sobe pritajeno promatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke donesene iz kavane i spuštene

malo podalje od nas, uplašio sam se da ću u valu uzbuđenja doista ugristi Karu za uho.

«Kara-efendija, gospodine koji si s nožem stupio u moju kuću i u moj intimni prostor i

koji si me podvrgnuo saslušanju, osjećaš li sada moju snagu na sebi?»

«Osjećam i da imaš pravo.»

«Sad me pitaj što želiš!»

«Pričaj mi kako te je milovao majstor Osman.»

«U vrijeme moga šegrtovanja, kad sam bio kudikamo vitkiji, nježniji i ljepši nego

sada, penjao se na mene, kao sada ja na tebe. Milovao mi je mišice na rukama, katkad mi je

nanosio i bol, ali mi se sve to sviđalo jer sam se divio njegovu znanju, talentu i snazi, i pritom

nisam mislio ništa loše, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za mene je bila put

ljubavi prema iluminaciji, bojama, papiru, pisaljkama od trstike, ljepoti crteža, prema svemu

što se crta pa dakle i prema univerzumu i Bogu. Majstor Osman za mene je bio više od oca.»

«Je li te mnogo tukao?», upitao je.

«Tukao me razložno i s osjećajem za pravednost, onako kako treba tući jedan otac, ali

501

i jako i po kazni, onako kako mora tući jedan majstor da bi svoga šegrta podučio zanatu.

Danas shvaćam da sam zbog straha i bola od udaraca ravnalom po noktima mnoge stvari

naučio i bolje i brže. Bojeći se u danima šegrtovanja da će me uhvatiti za pramen kose i

udariti mojom glavom o zid, nisam u posudu prekomjerno sipao boju i neštedimice trošio

pozlatu, upamtio sam dobro oblinu konjskoga kopita, skrivao pogreške crtača okvirâ crteža,

čistio na vrijeme svoje kistove i naučio svu svoju pozornost i dušu predati stranici na kojoj

radim. Budući da svoj dar i majstorsko umijeće dugujem batinama, sad mirno tučem svoje

šegrte. Znam da će čak i najnepravedniji udarac, ako ne povređuje šegrtov ponos, na koncu

biti koristan za dijete.»

«Ali, i unatoč tomu, kad tučeš nekog lijepog šegrta umilna pogleda i anđeoske naravi,

svjestan si da mu, kad povremeno izgubiš nadzor nad sobom, radi svoga zadovoljstva radiš

one iste stvari koje je tebi radio veliki majstor Osman, zar ne?»

«Znao me je ponekad udariti mramornim pečatom iza uha, tako jako da mi je u uhu

danima zviždalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako pljusnuo da bi mi se obraz žario

tjednima, a suze bi tekle iz očiju. Prisjećam se svega toga, ali i volim svoga majstora.»

«Ne», rekao je Kara. «Ljutio si se na njega. Za bijes koji se nakupljao duboko u vama

svetili ste mu se tako što ste u franačkome stilu izrađivali crteže za knjigu moga tetka.»

«Ti uopće ne poznaješ iluminatore. Istina je upravo suprotna. Batine koje jedan

iluminator pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doživotnom ljubavlju vežu ga za njegova

majstora.»

«To što je Ireču i Sijavušu s leđa, okrutno i izdajnički, prerezan grkljan, kako ti sad

meni činiš, plod je bratske ljubomore. A bratsku ljubomoru u Šahnami uvijek izazivaju

nepravedni očevi...»

502

«Točno.»

«Vaš nepravedni otac, koji vas je nahuškao jednog na drugog, sada se sprema izdati

vas», rekao je drsko. «Joj, ne čini to, reže me!», prostenjao je. Još jednom je bolno vrisnuo.

«Da, u trenu mi možeš prerezati grkljan i pustiti krv da poteče kao u žrtvene ovce», kazao je.

«Ali, ako to napraviš prije negoli me saslušaš - zapravo, vjerujem da bi to mogao uraditi,

ahhh, dosta s tim! - onda ćeš godinama odgonetati što sam ti kanio reći. Olabavi malo stisak!»

Olabavio sam. «Majstor Osman, koji je od vašeg djetinjstva slijedio svaki vaš korak, svaki vaš

dah i - obuzet srećom - pratio kako se pod njegovim budnim okom vaša bogomdana

nadarenost rastvara kao cvijet i preobražava u talent, sada vam taj vaš majstor okreće leđa da

bi zaštitio svoj stil i svoju iluminatorsku radionicu, kojoj je, skupa s vama, posvetio cijeli svoj

život.»

«Onoga dana kad smo sahranili Tankoćutog Efendiju ispričao sam ti tri poučne priče

da bi shvatio koliko je ružna ta stvar što ju nazivamo stilom.»

«Ticale su se umjetnikova stila», uzvratio je Kara oprezno. «A briga majstora Osmana

jest kako zaštititi stil Iluminatorske radionice.»

Pričao mi je do u pojedinosti kako Padišah smatra iznimno važnim da se pronađe

podlac koji je ubio Tankoćutog Efendiju i Tetka, da im je s tim ciljem otvorio čak i vrata

Carske riznice te da će majstor Osman iskoristiti tu priliku da osujeti knjigu njegova tetka i

kazni sve one koji su se priklonili oponašanju franačkih majstora. Po stilu konja s rasječenom

nozdrvom sumnja na Maslinu, ali će krvnicima predati Rodu jer je, kao prvi iluminator,

uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao sam da pod pritiskom sablje govori istinu i htio sam ga

poljubiti jer se kao kakvo dijete bio predao svojoj priči. Nimalo se nisam prepao onoga što

sam čuo; jer, to je značilo da je Roda ispao iz igre te da ću nakon smrti majstora Osmana -

neka mu Allah dade dug život! - ja biti prvi iluminator.

503

Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što je ispričao moglo i ostvariti, nego

mogućnost da se to ne ostvari. Praznine koje sam osjećao između redaka značile su da bi

majstor Osman mogao žrtvovati ne samo Rodu nego i mene. Pomisao na tu nevjerojatnu

mogućnost nije u meni izazivala samo jezu nego i osjećaj užasa kao da sam iznenada ostao

bez oca i krova nad glavom. Suzdržao sam se jer me je pomisao na to uvijek iznova mamila

da zarijem sablju u Karin grkljan, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam više upuštao u

promišljanje sljedećeg: zašto bi nas smatrali izdajnicima ako smo, nadahnuti franačkim

stilom, izradili nekoliko bezveznih crteža za Tetkovu knjigu? Još jednom pomislih kako se iza

smrti Tankoćutog Efendije krije Rodina i Maslinina urota protiv mene te odmakoh sablju od

Karina grkljana:

«Pođimo zajedno do Masline i premetnimo mu kuću!», rekoh. «Ako je zadnji crtež

kod njega, znat ćemo, ako ništa, da se više nikoga ne moramo bojati. A ako pak nije, povest

ćemo ga sa sobom kao pojačanje i izvršiti prepad na Rodinu kuću.»

Kazao sam mu neka ima pouzdanja u mene i da će njegov bodež biti dostatan za

obojicu. Ispričao sam se što mu nisam mogao ponuditi čak ni šalicu čaja od lipe. Dok sam s

poda uzimao svejtiljku iz kavane, obojica smo načas značajno pogledali minder na koji sam

ga bio oborio. Približio sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao mu da će jedva vidna

posjekotina na njegovu vratu biti znak našega prijateljstva. Bila mu je iscurila tek pokoja kap

krvi.

Na ulicama se još uvijek čula galama Erzurumlijinih pristaša i njihovih progonitelja,

ali nas nitko nije dirao. Brzo smo stigli do Maslinine kuće. Pokucali smo na dvorišna vrata, pa

na kućna, a onda nestrpljivo i na prozorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke mogli

smo biti sigurni kako u kući nitko ne spava. Kara je prevalio preko usta ono što smo obojica

pomislili: Hoćemo li ući?

504

Tupim dijelom oštrice Karina bodeža olabavio sam metal brave, potom smo bodež

ugurali između vrata i dovratka, svom snagom uprli u vrata i iščupali bravu iz njezina ležišta.

Iznutra nas je zapahnuo godinama taloženi vonj vlage, prljavštine i samoće. Pri svjetlosti

svjetiljke ugledali smo razbacan ležaj, preko minderâ nehajno nabacane pojaseve, veste, dva

saruka, košulje; potom perzijsko-turski rječnik Nakšibendi Nimetullah-efendije, stalak za

kavuke, čohu, konac za šivanje, bakreni tanjur pun kora od jabuke, jako mnogo mindera,

satenski prekrivač za ležaj, njegove boje, kistove i sav crtaći pribor. Upravo sam se htio

zaletjeti među papire za pisanje, indijski papir brižno izrezan na tabake i iscrtane stranice na

radnoj plohi, ali se u zadnjem trenu suzdržah.

Naime, sinulo mi je da je Kara zainteresiraniji od mene, a i da kopanje po stvarima

nekog manje talentiranog majstora onome nadarenijem donosi nesreću. Maslina nije bio

nadaren koliko se držalo - imao je samo volju. Nedostatak talenta trudio se nadomjestiti

divljenjem starim majstorima. No stare legende samo raspaljuju maštu iluminatora, a ruka je

ta koja crta.

Dok je Kara pomno pretraživao sve sanduke i sadržaje kutija, pa i košare za rublje do

samoga dna, ja sam, ne dotičući ništa, bacao poglede na Maslinine ručnike iz Bruse, češalj od

ebanovine, na prljavi ručnik za hamam, bočice s ružinom vodicom, na jednu smiješnu pregaču

skrojenu od indijske basme, na džempere te njegov teški i prljavi ogrtač s razrezom, na jednu

iskrivljenu bakrenu tepsiju, njegove stvari, jeftine i neugledne s obzirom na novac koji je

zarađivao, i na prljave sagove na podu. Ili je Maslina bio jako škrt, pa je štedio novac, ili ga je

negdje rasipao...

«Prava kuća jednoga ubojice», nadahnuto sam kazao kasnije. «Nema čak ni prostirke

za molitvu.» No nije me to zaokupljalo. «To su intimne stvari osobe koja nije u stanju biti

sretna...», mislio sam. Ali, ožalošćen, krajičkom sam uma slutio da i osobna nesreća i bliskost

505

Šejtanu mogu koristiti iluminaciji.

«Iako zna kako dosegnuti sreću, čovjek može i ne biti sretan», kazao je Kara.

Stavio je preda me niz crteža koje je izvadio s dna jednoga sanduka, urađenih na

grubom samarkandskom papiru i ojačanih straga tvrdim listovima. Vidjeli smo jednog

dopadljivog vraga pristiglog čak iz Horosana, iz samoga podzemlja; vidjeli smo jedno drvo,

jednu ljepoticu, psa i crtež smrti koji sam ja bio izradio. Bili su to crteži koje je ubijeni

meddah svake večeri vješao na zid i po kojima je pripovijedao svoje sablažnjive priče. Kari

sam pokazao svoj crtež smrti.

«Isti su crteži i u knjizi moga tetka», kazao je.

«I meddah i vlasnik kavane suglasili su se kako je pametnije da crtež koji će stajati na

zidu svake večeri nacrtamo mi, iluminatori. Meddah nam je stoga davao da na grubome

papiru nabrzinu nešto nacrtamo, potom bi nas malo propitao o priči i iluminatorskim šalama,

ponešto bi i sam dodao, pa od svega smjesta složio priču.»

«Zašto si i njemu izradio ovaj crtež smrti, koji si nacrtao za knjigu moga tetka?»

«Jer je to bio crtež sam za sebe, upravo onakav kakav je meddah želio imati. Ali,

nisam ga radio pomno, kao za Tetkovu knjigu, nego ovlaš i na brzu ruku. I drugi su tako,

možda šale radi, u grubljem i jednostavnijem obliku za meddaha improvizirali crteže na

kojima su pomno radili za onu tajnu knjigu.»

«A tko je nacrtao konja?», upitao je. «Tog s rasječenom nozdrvom.»

Prinijeli smo svjetiljku i zapanjeno promatrali konja. Sličio je na onog izrađenog za

Tetkovu knjigu, no bio je nactran brže, nemarnije i za kudikamo jeftiniji ukus. Kao da je

netko iluminatoru ne samo platio manje i naložio mu da crtež što prije načini, nego ga i

506

natjerao da ga nacrta grublje, pa možda upravo stoga i sličnije pravome konju.

«Roda najbolje zna tko je nacrtao taj crtež», rekao sam. «Budući da ta samodopadna

budala ne može živjeti bez iluminatorskih ogovaranja, svake večeri odlazi u kavanu. Siguran

sam da je Roda nacrtao tog konja.»

507

(56) Zovu me Roda

Leptir i Kara došli su u ponoć, poredali slike na podu i tražili da im kažem tko je

nacrtao koji crtež. U djetinjstvu smo se igrali igre «čiji je turban», a to je nalikovalo na tu

igru. Na komadima papira nacrtaju se učiteljeva, spahijina, kadijina, dželatova, defterdarova i

pisareva kapa i traži da se ti crteži spoje s imenima ispisanim na papirićima i potom naopako

okrenutim.

Kazao sam im da sam psa nacrtao ja. Priču o psu ispričali smo svi skupa podmuklo

ubijenom meddahu. Smrt, na kojoj poigrava svjetlost svjetiljke, nacrtao je dragi Leptir, koji

mi sada drži bodež na grkljanu, rekao sam. Šejtana je, prisjećao sam se, s velikim poletom

nacrtao Maslina; priču o njemu možda je u trenu smislio pokojni meddah. Drvo sam započeo

ja, a svi ostali iluminatori u kavani docrtali su mu lišće. I priča o njemu potječe od moje

malenkosti. Isto je i s crvenom bojom. Na jedan list kapnula je crvena boja; škrti meddah

upitao je može li od toga ispasti crtež. Kapnuli smo još više crvene boje na papir, a svi

iluminatori odreda ne zadovoljiše se samo time da u kutovima docrtaju ponešto crveno, nego

ispričaše i priču o onome što su nacrtali, kako bi je onda naš meddah samo za nas

ispripovijedao. Tog prelijepog konja - svaka mu čast! - nacrtao je Maslina, a brižnu ženu,

prisjetio sam se, Leptir. U tom trenutku Leptir je maknuo bodež s mojih slabina i obratio se

Kari, da, sad se i on sjeća da je nacrtao ljepoticu. Novac na tržnici nacrtali smo svi mi, a

dvojicu lutajućih derviša nacrtao je, dakako, Maslina, koji je i sâm kalenderijski derviš.

Temelji su njihova reda prošnja i obljub lijepih mladića, a njihov šejh Evhad ud-Dini iz

Kermana napisao je prije dvjesto pedeset godina knjigu o tome te u stihovima ispričao kako je

božansku ljepotu vidio u lijepim licima.

508

Oprostite mi, braćo iluminatori, zbog ovako neuredne kuće. Zatečeni smo nespremni,

ne mogu vam ponuditi ni kavu s mirisom ambre ni slatku naranču jer mi žena spava unutra, u

sobi. To sam im govorio da ne bih morao okrvaviti ruke ako kloparajući ulete u susjednu sobu

budući da ono što su tražili nisu našli među vunenim suknima, tkaninama za svitnjake, ljetnim

pojasevima od indijske svile i muslina, perzijskim basmama i dolamama poslaganim u košare

i sanduke koje su poletno pootvarali i pretražili do dna, pod sagovima i minderima i među

oslikanim stranicama koje sam bio priredio za razne knjige, kao ni među stranicama uvezanih

knjiga.

A opet, priznajem da sam osjećao stanovitu nasladu ponašajući se kao da ih se tobože

silno bojim. Nadarenost jednog iluminatora počiva kako na sposobnosti da spozna ljepotu

trenutka koji upravo traje i da svaku pojedinost uzme za ozbiljno, tako i na sposobnosti da se

od ovoga svijeta, koji sam sebe uzima preozbiljno, odmakne jedan korak i da ga, kao u

ogledalu, promatra s pravim odstojanjem i osjećajem za šalu.

Tako sam na njihovo pitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepada

Erzurumlijinih pristaša u kavani je te večeri kao i obično vladala gužva, u njoj su sa mnom

bili i Maslina, crtač okvirâ Nasir, kaligraf Džemal, dvojica crtačkih kalfi i mladi kaligrafi s

kojima su danonoćno skupa, potom čudesno lijepi šegrt Rahmi, još neki drugi naočiti šegrti,

pjesnici, pa pijanci, narkomani i šest ili sedam osoba iz družine lutajućih derviša, ukupno

četrdeset osoba skupa s onima kojima je na prijevaru pošlo za rukom priključiti se tom

sretnom i šaljivom mnoštvu. Ispričao sam da je s prepadom otpočela i strka i da nikomu nije

padalo na pamet muški braniti kavanu i jadnog starog meddaha odjevenog u žensku odjeću

kad je ta isprazna gomila ljubiteljâ opscenih priča, koje je okupljao vlasnik kavane, počela

bježati na prednja i stražnja vrata uspaničena zbog osjećaja krivnje. Jesam li žalostan zbog

toga? Da! Jer ja, iluminator Mustafa, poznat pod imenom Roda, koji sam cijeli svoj život

509

nesebično posvetio crtanju, držim da svaku večer treba sjesti sa svojom braćom

iluminatorima, čavrljati s njima, šaliti se i zafrkavati, recitirati poeziju i poigravati se riječima

i alegoričnim dosjetkama, kazao sam gledajući ravno u oči ograničenog Leptira, koji je

djelovao kako kakav ljubomorom ispaćen, punašni mladac suznih očiju. Naš Leptir, koji je još

uvijek imao oči lijepe kao u djeteta, u doba svoga naukovanja bio je ljepotan izrazite

senzibilnosti i prekrasne puti.

Tako sam, opet na njihovo pitanje, ispričao da je pokojni stari meddah, koji je

pripovijedajući razne priče obilazio gradove i mahale, drugoga dana svoga angažmana u

kavani, stalnome sastajalištu iluminatora, vidio kako je jedan od njih, možda omamljen

kavom, šale radi, objesio na zid jedan crtež. Na to je i brbljivi meddah odgovorio šalom i

započeo priču kao da je on sâm pas s tog crteža, a kako se to svima jako dopalo, posao je

nastavljen uz pomoć crtežâ koje su mu svake večeri radili majstori iluminacije i šalâ koje su

mu došaptavane na uho. Bockanja na račun propovjednika iz Erzuruma poticao je i vlasnik

kavane iz Jedrena jer su ne samo razgaljivala iluminatore koji su se bojali hodžina gnjeva,

nego istodobno i privlačila veliki broj novih gostiju u kavanu.

Kazali su da su te, pred nama poredane crteže, koje je meddah svake večeri vješao na

zid iza sebe, pronašli u praznoj kući našega brata Masline, kad su na prepad upali u nju, te od

mene zatražili objašnjenje. Rekao sam da je svako objašnjenje suvišno, da je i vlasnik kavane,

kao i Maslina, kalenderijski derviš, prosjak, lopov i najobičniji nitkov. Otkrio sam im da je

bezazleni Tankoćuti Efendija, nasmrt isprepadan riječima Hodža-efendije iz Erzuruma i -

posebice - njegovim propovijedima, koje je namrgođen držao petkom, sve to prijavio

Hodžinim pristašama. Ili su, što je još vjerojatnije, vlasnik kavane i Maslina - obojica su iste

ćudi - okrutno ubili sirotoga pozlatara kad ih je počeo opominjati da to ne rade i da se okanu

ćorava posla. A Erzurumlijine pristaše, bijesni zbog toga, ubili su Tetak-efendiju možda zbog

510

toga što im je Tankoćuti Efendija pričao i o Tetkovoj knjizi, a možda i stoga što su ga držali

odgovornim za sva ta zbivanja, a danas su - to im je druga odmazda - izvršili prepad i na

kavanu.

Koliko su pozornosti poklanjali tim mojim pretpostavkama debeljuškasti Leptir, koji

je pročešljavao moje stvari uživajući u tome da podigne svaki poklopac i kamen, i ozbiljni

Kara (izgledao je kao sablast)? Na Leptirovu dječjem licu primijetio sam zavist kad je u

oslikanom orahovu sanduku naišao na moje čizme, oklope i ratnu opravu te sam s ponosom

ponovio ono što je već svatko znao: da sam ja prvi muslimanski iluminator koji je s vojskom

krenuo u ratni pohod i na bojnim poljima pozorno promatrao paljbu topova, tornjeve

neprijateljskih utvrda, boje na odjeći nevjerničke vojske, trupla razbacana duž rijeke i rušenje

utvrdâ, razvrstavanje oklopljenih konjanika i kretanje u napad, i koji je sve to oslikao u

knjigama o pobjedničkim pohodima!

Kad me je Leptir zamolio da mu pokažem kako se navlači oklop, bez ikakva sam

ustezanja skinuo svoj mintan presvučen crnim zečjim krznom, košulju, čakšire i gaće.

Uživajući u tome što me pri svjetlu štednjaka promatraju, navukao sam duge i čiste gaće koje

oblačim ispod oklopa, crvenu čohanu debelu košulju, koja se na hladnoći nosi ispod oklopa,

vunene čarape, čizme od žute kože i preko njih gamaše. Izvadio sam oklop iz navlake i s

užitkom ga stavio na prsa, okrenuo leđa Leptiru i naredio mu kao kakvu pažu da mi čvrsto

zaveže vezice oklopa i stavi štitnike na ramena. Dok sam na mišice ruku navlačio štitnike,

stavljao rukavice, opasavao remen za sablju od devine dlake i na koncu na glavu stavljao

zlatnim i srebrnim nitima protkanu kacigu, koju sam nosio samo u svečanim prigodama, s

ponosom sam govorio kako se nakon mene prizori iz rata više neće crtati na prijašnji način.

Konjice zaraćenih, jedne naspram drugoj postrojenih vojski više se ne mogu crtati tako da se

jedan te isti kalup dvaput otisne, jedanput s lica, drugi put s naličja, kazao sam. U

511

iluminatorskim radionicama osmanlijske dinastije odsad će se ratni prizori crtati onako kako

sam ih ja vidio i nacrtao: kao zbrkana masa zaraćenih vojski, konjanika, oklopnika i krvavih

trupala!

«Iluminator ne crta ono što on sâm, nego ono što Allah vidi», rekao je Leptir

ljubomorno.

«Da», odgovorio sam, «Svemogući ionako vidi ono što mi vidimo.»

«Naravno da Allah vidi i ono što mi vidimo, ali ne našim očima, nego na drugi način»,

rekao je Leptir kao da me kori. «Bitku koju mi u svojoj smetenosti vidimo kao posvemašnji

kaos, On, koji nam je uvijek jako blizu, vidi kao dvije međusobno suprotstavljene vojske u

savršenom poretku.»

Dakako da sam imao odgovor. Htio sam kazati: «Vjerujmo u Allaha i crtajmo samo

ono što nam On dade vidjeti, a ne ono što nam ne pokazuje», ali sam to prešutio. No nisam

umuknuo zato što bi me Leptir mogao okriviti za oponašanje franačkih majstora, ili stoga što

je tupom stranom bodeža nemilosrdno udarao po mojoj kacigi i leđima izgovarajući se kako

hoće isprobati čvrstinu moga oklopa. Računao sam da ću izmaći Maslininoj uroti samo ako se

suspregnem i pridobijem za sebe Karu i tu ljepooku budalu.

Kad im je postalo jasno da ovdje neće naći ono što traže, kazali su što je: crtež koji je,

kako vele, ukrao podli ubojica... Kazao sam im da je moja kuća ionako premetnuta zbog toga

i da će je pametni ubojica upravo stoga skriti na neko nedostupno mjesto (mislio sam na

Maslinu), ali koliko su u toj potrazi bili pažljivi? Kara mi je podrobno ispričao sve o konju s

rasječenom nozdrvom i napomenuo da je rok tri dana, koji je naš Padišah dao majstoru

Osmanu, na izmaku. Kad sam ustrajao na tome da doznam zbog čega su važni ti konji

rasječenih nozdrva, Kara je, gledajući me ravno u oči, kazao da te konje majstor Osman kao

512

dokaz povezuje s Maslinom, ali da, znajući moje težnje, najviše sumnja na mene.

Činilo se na prvi pogled da su ovamo došli potvrditi i dokazati da sam ja ubojica, ali

to, ako mene pitaju, nije bio pravi razlog njihova dolaska. Na moja vrata pokucali su i zbog

samoće i bezizlazne situacije u kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio, bodež usmjeren prema

meni podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Ne samo da su umirali od straha da bi ih podli ubojica,

čiji identitet nikako nisu mogli otkriti, s osmijehom staroga prijatelja mogao zaskočiti na

nekom mračnom uglu i prerezati im grkljane, nego im i pomisao da bi ih majstor Osman -

prema dogovoru s našim Padišahom i glavnim rizničarom – mogao izručio mučitelju, nije

dala spavati; k tomu još, obeshrabrila ih je i gomila Erzurumlijinih pristaša vani. U toj panici

tražili su moje prijateljstvo. Ali majstor Osman predočio im je sve to na posve izokrenut

način. Sada im oprezno i podrobno moram dokazati da je istina upravo suprotna, čemu se

svim srcem i sami nadaju.

Ustvrditi da se stari majstor vara, da je posenilio, odmah bi značilo imati Leptira protiv

sebe. Jer, kao da sam u orošenim očima lijepoga iluminatora leptirastih trepavica, koji je s

nožem u ruci udarao po mome oklopu, još uvijek vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom

majstoru kojega je bio miljenik. U doba moje mladosti bliskost te dvojice, majstora i šegrta,

bila je povod ljubomornom zadirkivanju među ostalim iluminatorima, ali se oni nisu obazirali

na to, nego bi se pred svima dugo gledali duboko u oči, mazili se, a potom bi majstor Osman

bezdušno obznanjivao da je Leptir najspretniji na kistu i najsigurniji u koloriranju. Ta

većinom ispravna prosudba davala bi povoda jalnim iluminatorima za beskrajne igre riječi u

kojima su pisaljke, kistovi, mastionice i kutije za pisaljke korištene kao nepristojne, đavolje

aluzije i nedolične metafore. Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti kako majstor Osman

želi da ga Leptir zamijeni na čelu Iluminatorske radionice. Već mi je dugo vremena bilo jasno

da se zapravo to vrzma po glavi staroga majstora kad drugima priča o mojoj svađalačkoj

513

naravi, nepristupačnosti i tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam i od Masline i od Leptira

kudikamo skloniji franačkome stilu i da neću okrenuti leđa novim prohtjevima našega

Padišaha izgovarajući se kako «stari majstori uopće nisu tako crtali».

Znam da ću u tome moći tijesno surađivati s Karom: jer, naš se novopečeni i revnosni

mladoženja trsio završiti knjigu svoga pokojnoga tetka ne samo da bi osvojio srce lijepe

Šekure i pokazao da može zamijeniti njezina oca, nego i da bi se tim najkraćim putom i

dodvorio našemu Padišahu.

Tako sam prešao na stvar s neočekivana mjesta: temu sam načeo ustvrdivši da je

Tetkova knjiga jedno neviđeno i sretno čudo. Da je to fantastično djelo završeno onako kako

je naš Padišah izvolio narediti i kako je želio pokojni Tetak-efendija, cijeli bi svijet bio

zapanjen moći i bogatstvom osmanskoga padišaha i talentom, gracioznošću i sposobnostima

nas majstora iluminacije. Svi bi se uplašili ne samo nas, naše snage i naše nepokolebljive

žestine, nego bi vidjeli i kako se smijemo i plačemo, kako smo ponešto preuzeli od metodâ

franačkih majstora, kako su žive naše boje i kako smo sposobni vidjeti i najsitniju pojedinost

te bi sa strahom osjetili ono što su i najinteligentniji sultani rijetko mogli shvatiti – da mi

postojimo negdje u svijetu crteža koji smo nacrtali, ali istodobno i negdje jako daleko, među

starim majstorima.

Leptir je najprije lupkao po mome oklopu kao dijete koje hoće ispitati je li uistinu

pravi, potom je krenuo udarati po njemu kao prijatelj koji hoće isprobati njegovu čvrstinu, a

na koncu je, s tim dvama izgovorima, mlatio po njemu kao kakav nepopravljivi zavidljivac

koji taj oklop želi nekako probiti i mučiti me. Zapravo, zacijelo je s bolom shvaćao da sam od

njega nadareniji, a pritom i da je majstor Osman toga bio svjestan. A kako je Leptir

zahvaljujući talentu kojim ga je Bog obdario majstor bez premca, njegova me je ljubomora

činila još ponosnijim. Osjetio sam da ću mu se moći nametnuti kao njegov majstor i da će me

514

kao takvoga i prihvatiti jer sam to postao snagom svoje vlastite pisaljke, a ne, kao on, time što

sam u ruci držao pisaljku svoga majstora.

Povisio sam glas i kazao: kakva šteta što ima ljudi koji žele onemogućiti izradu te

čudesne knjige našega Padišaha i pokojnoga Tetka. Majstor Osman svima nam je bio otac i

majstor; sve smo od njega naučili! Ali nakon što je slijedio trag u Carskoj riznici i otkrio da je

Maslina podli ubojica, to je iz nama nepoznatog razloga nastojao zataškati. Kazao sam im

kako sam uvjeren da se Maslina, kojega nema kod kuće, skriva u napuštenoj kalenderijskoj

tekiji u blizini Fenjer-kapije. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme djeda našega Padišaha ta

tekija zatvorena, ali ne zato što je bila leglo sramote i nemorala, nego zbog beskonačnih

ratova s Perzijancima te da se Maslina neko vrijeme hvalio time da ‘nadzire’ zatvorenu tekiju.

Ako nemaju povjerenja u mene i misle da se iza svega što velim krije kakva urota, imaju

bodež u ruci i mogu mi presuditi odmah na licu mjesta.

Leptir mi je zadao još dva udarca bodežom, koje mnogi oklopi ne bi izdržali. Okrenuo

se Kari, koji mi je dao za pravo, i djetinjasto se proderao na njega. Prišao sam mu s leđa,

oklopljenom rukom stisnuo mu vrat i čvrsto ga privukao k sebi. Drugom rukom uvrnuo sam

mu ruku te je ispustio bodež. Zapravo, nismo se zbiljski ni borili ni igrali. Opisah im jedan

takav, malo poznat prizor iz Šahname:

«Kad su se trećeg dana na padinama planine Hamaran pod punom ratnom opremom

postrojile jedna naspram druge dvije oklopljene vojske, iranska i turanska, Turanci su na

megdan poslali žustrog Šengila da bi dokučili tko je tajanstveni iranski vitez koji svakoga

dana ubija po jednoga velikog turanskog junaka», počeo sam pričati. «Kad je Šengil

tajanstvenoga ratnika izazvao na dvoboj, ovaj je to smjesta prihvatio. I dok su oklopi na

vojnicima dviju zaraćenih strana bljeskali na popodnevnom suncu, a promatračima od

uzbuđenja zastajao dah, oklopljeni konji dvojice vitezova sudarili su se s takvom žestinom da

515

su iskre, koje su u snopovima suknule s oklopâ, konjima oprljile dlaku. Megdan je dugo

trajao. Turanac je odapinjao strijele, Iranac je sjajno koristio svoj mač i konja; no na koncu je

tajanstveni Iranac srušio Turanca Šengila tako što mu je konja zgrabio za rep. Turanac je

pokušao pobjeći, ali ga je Iranac sustigao, u oklopu se bacio na njega i straga ga ščepao za

vrat. Prihvaćajući poraz, Turanac, kojega je mučilo tko je taj tajnoviti vitez, beznadno je

upitao ono što je danima mučilo i druge: ‘Tko si ti?’ Tajanstveni vitez uzvratio je riječima:

‘Za tebe, moje ime glasi smrt.’ Tko je to bio?»

«Bio je to legendarni Rustem!», odgovorio je Leptir radujući se kao dijete.

Poljubio sam ga u vrat. «Svi smo izdali majstora Osmana», kazao sam. «Sada, prije

nego nas kazni, moramo pronaći Maslinu, moramo iz sebe izbaciti otrov i ozbiljno se

dogovoriti da bismo se ozbiljno mogli suprotstaviti vječnim dušmanima iluminacije i onima

koji nas migom oka žele izručiti mučiteljima. A možda - kad odemo tamo, u Maslininu

napuštenu tekiju - možda ćemo tad shvatiti da bezdušni ubojica nije jedan od nas.»

Siroti Leptir nije ni pisnuo. Kao i svi iluminatori koji - koliko god bili nadareni,

ambiciozni ili štićeni, koliko god bili jalni i netrpeljivi jedan prema drugom - trebaju jedan

drugoga, i on je zapravo umirao od straha da bi mogao otići u džehennem ili pak ostati posve

sam na ovome svijetu.

Na putu prema Fenjer-kapiji s neba je sipila neka čudna žućkastozelena svjetlost, ali to

nije bila mjesečina. Pri takvoj svjetlosti i poznati prizor noćnoga Istambula s čempresima,

kupolama i zidinama, s drvenim kućama i zgarištima, bio je potisnut osjećajem koji u čovjeku

izaziva pogled na kakvu neprijateljsku utvrdu. Penjući se na brdo, negdje posve daleko iza

Bajazitove džamije, vidjeli smo požar.

Kad smo u mrklome mraku nabasali na volovska kola dopola napunjena vrećama

516

brašna, koja su se kao i mi kretala prema gradskim bedemima, platili smo dvije akče i popeli

se na njih. Kara je uza se imao crteže pa je pažljivo sjeo. Dok sam, opružen na kolima,

promatrao niske oblake koje je osvjetljavao plamen s požarišta, na moj je oklop kapnula prva

kap kiše.

U potrazi za napuštenom tekijom uzbudili smo sve pse u mahali koja se u ponoć i

sama doimala napuštenom. Iako smo vidjeli plamen svjetiljki koje su se zbog nas bile upalile

u nekoliko kamenih kuća, otvorila su se tek četvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji

čovjek s kapicom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svoje svjetiljke gledao kao da vidi

vampire, ne promaljajući nos na kišu koja je u međuvremenu počela pljuštati, objasnio nam je

kako možemo doći do napuštene tekije i s uživanjem dodao što bismo sve mogli doživjeti od

zlih džina, zloduha i vampira.

U tekijskome vrtu dočekao nas je zadah truloga lišća i mir ponositih čempresa, koji

uopće nisu marili za kišu. Kad sam provirio najprije kroz rupu drvenoga tekijskog zida, a

potom kroz kapak jednog prozorčića, ugledao sam zastrašujuću sjenu nekog tko je klanjao pri

svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pravio da klanja.

517

(57) Zovu me Maslina

Što je bilo ispravnije: prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im vrata ili ostaviti ih

vani da čekaju dok ne završim molitvu? Opazivši da me gledaju, otklanjao sam do kraja, ali se

više nisam mogao posve predati molitvi. Kad sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje –

Leptira, Rodu i Karu, uskliknuo sam od radosti. Oduševljeno sam zagrlio Leptira.

«Što nas je to zadesilo, što?!», zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. «Što

hoće od nas? Zašto nas ubijaju?»

Na svakome od njih osjetio sam onu paniku da će biti otrgnuti od svoga stada, kakvu

sam u svome iluminatorskom životu povremeno viđao kod svih majstora. Čak se ni u tekiji

nisu odvajali jedan od drugoga.

«Ne bojte se!», kazao sam. «Ovdje se danima možete skrivati.»

«Bojimo se stoga što je možda među nama onaj koga se trebamo bojati», rekao je

Kara.

«I ja se prepadnem svaki put kad pomislim na to», rekoh. «Jer, i do mene su doprle

takve glasine.»

Glasine su od bostandžibašinih ljudi stigle do iluminatorskoga odjela, govorkalo se da

je osoba koja je ubila Tetka i Tankoćutog Efendiju među nama, koji smo gubili vid radeći na

knjizi koja više nije bila nikakva tajna.

Kara je upitao koliko sam crteža izradio za Tetkovu knjigu.

«Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednoga šejtana iz podzemnoga svijeta, kakvog su

518

vrlo često crtali stari majstori u iluminatorskim radionicama vladarâ Bijeloga ovna. Meddah je

pripadao mome sufijskom redu; zbog toga sam mu nacrtao i dva derviša. Ja sam predložio

tvome tetku da ih stavi u knjigu. Uvjerio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i

ti derviši imaju svoje mjesto u zemlji Osmanovića.»

«Je li to sve?», upitao je Kara.

Kad sam kazao da je to sve, Kara je, razmećući se kao da je u krađi ulovio kakva

šegrta, otišao do vrata, otvorio ih, izvana uzeo svitak pokisla papira i stavio ga pred nas trojicu

iluminatora, kao mačka koja pred svoje mačiće stavlja ranjenu pticu.

Prepoznao sam ih još dok su mu bili pod rukom: bili su to crteži koje sam sinoć za

prepada na kavanu zgrabio i ponio sa sobom. Nisam ni upitao kako su ušli u moju kuću i uzeli

ih. Usprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo, jedan po jedan, pokazali crteže koje smo

bili napravili za pokojnoga meddaha. Tako je na koncu preostao jedan konj, jedan lijep konj

povijena vrata. Vjerujte mi, nisam znao čak ni da je nacrtan nekakav konj.

«Jesi li ti nacrtao ovoga konja?», upitao je Kara glasom učitelja sa šibom u ruci.

«Ja nisam», odgovorio sam.

«A onog u knjizi moga tetka?»

«Ni toga konja nisam nacrtao ja.»

«Po stilu bi se reklo da je crtež tvoj», kazao je. «Uostalom, do takvoga zaključka

došao je majstor Osman.»

«Ja nemam nikakva stila», uzvratio sam. «Ne kažem to da bih se pohvalio kako se ne

povijam prema vjetru koji sada puše. Niti da bih potvrdio svoju nevinost. Jer, imati nekakav

519

stil za mene je čak gore nego biti ubojica.»

«Ima nešto po čemu se razlikuješ od starih majstora i od svih drugih», kazao je Kara.

Nasmiješio sam mu se. Počeo je govoriti o stvarima za koje držim da ih vi, svi odreda,

znate. Pretvoren u uho, slušao sam kako naš Padišah i glavni rizničar zajednički traže način da

zaustave zločine, kako je majstoru Osmanu dan rok od tri dana, o ‘metodi družbenice’,

nozdrvama konja i o najvećem čudu – da su uspjeli ući u Carsku riznicu i uistinu vidjeti one

nedodirljive knjige. U životima sviju nas postoje trenuci kad smo svjesni da upravo

proživljavamo nešto što dugo nećemo zaboraviti: vani je sipila tužna kiša; Leptir je, kao da ga

ona žalosti, potišteno držao bodež u ruci; Roda, čiji je oklop na leđima bio posve bijel od

brašna, sa svjetiljkom u ruci odvažno je zalazio u unutrašnjost tekije. Ti majstori iluminacije,

čije su sjene poput utvara klizile po zidovima tekije, bili su moja braća. Kako sam ih samo

volio! Osjećao sam sreću zbog toga što sam iluminator.

«Znaš li ti kakva je sreća moći sjediti kraj majstora Osmana i danima razgledati

čudesna djela velikih majstora?», upitao sam Karu. «Je li te poljubio? Je li te pomilovao po

lijepome licu? Držao za ruku? Jesi li se divio njegovu talentu i znanju?»

«Majstor Osman mi je, dok smo razgledali čudesna djela starih majstora, kazao da ti

imaš svoj stil», uzvratio je Kara. «On me je podučio da stil nije nešto što bira sâm iluminator,

nego da iluminatorova prošlost i potisnute uspomene otkrivaju njegov skriveni nedostatak.

Ukazao mi je i na to da će te skrivene pogreške, slabosti i nedostaci kojih smo se nekoć jako

stidjeli i skrivali ih da nas ne bi udaljili od starih majstora, napokon s velikim pohvalama izići

na vidjelo kao ‘iluminatorova osobnost’, kao ‘stil’, jer su metode franačkih majstora zavladale

svijetom. Nakon toga će, zbog budala koje se hvale svojim pogreškama, svijet postati

živopisniji, ali gluplji i sigurno kudikamo nesavršeniji.»

520

Karina nadmena uvjerenost u ono što je izrekao svjedočila je o tome da je i on jedna

od tih novih budala.

«Je li ti majstor Osman stigao objasniti zašto sam tijekom proteklih godina za knjige

našega Padišaha na uobičajen način crtao nozdrve na stotinama konja?», upitao sam.

«Budući da vam je još od vašega djetinjstva darivao ljubav i da vas je kažnjavao

batinama, bio vam je i ljubavnik i otac, te stoga ni on sâm ne shvaća da vas je sve

poistovijetio i sa samim sobom i jedne s drugima. On nije htio da vi imate svoj stil, nego da se

osmanska iluminacija prepoznaje po svome stilu. A vi ste, jer ste bili u njegovoj sjeni kojoj

ste se divili, zaboravljali svoje potisnute nedostatke, sve ono što je izlazilo izvan kalupâ i što

se razlikovalo. Kad god si crtao za neke druge knjige i oslikavao neke druge stranice, za koje

si znao da ih majstor Osman neće vidjeti, crtao si onoga konja koji je godinama bio pritajen u

tebi.»

«Moja pokojna majka bila je pametnija od moga pokojnog oca», kazao sam. «Kad sam

u kući jedne večeri plačući izjavio kako se onamo više neću vraćati zbog batina koje sam

dobivao u Iluminatorskoj radionici ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i

razdražljivih majstora, i zbog udaraca ravnalom koje nam je dijelio voditelj odjela da bi nas

priveo pameti, kazala mi je da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: Prvi su oni koji pokleknu

pod teretom batina iz djetinjstva. Takvi ostaju uvijek pokorni, govorila je moja pokojna mati.

Jer bi batine, što se i htjelo, ubile šejtana u njima. Drugi su sretnici u kojima šejtan nije ubijen,

nego batinama zastrašen i ukroćen. Ni oni nikada ne zaborave te ružne uspomene iz

djetinjstva, ali – ne govori to nikom, opominjala me majka – budući da su naučili živjeti sa

šejtanom, takvi bolje nego bilo tko drugi znaju biti prepredeni, znaju ono što se ne zna, znaju

steći prijatelja, prepoznati neprijatelja, na vrijeme osjetiti kad im se iza leđa o glavi radi i –

ovo ja dodajem – znaju crtati bolje nego svi drugi. Kad bi majstor Osman smatrao da grane

521

nekoga stabla nisu razmjerno nacrtane, znao bi me tako udariti da bi mi se pred očima

zatalasala cijela šuma, a niz obraze potekle gorke suze. Najprije bi me izbubetao šakama po

glavi derući se kako ne vidim pogrešku na kraju stranice, a netom nakon toga s ljubavlju bi

uzeo ogledalo, položio ga na stranicu kako bih se oslobodio navike površna gledanja i,

prislonivši svoj obraz uz moj, jednu po jednu bi mi pokazao sve pogreške koje bi se u

izvrnutom odrazu ogledala najednom pojavile, i to s takvom ljubavlju da nikad više nisam

zaboravio ni tu ljubav ni pogreške koje sam napravio. Izjutra, nakon proplakane noći u

postelji zbog povrijeđena ponosa jer me je pred svima ružio i tukao ravnalom po ruci, izjutra

bi mi cjelivao mišice s takvim ljubavnim zanosom da sam s ljubavlju vjerovao kako ću

jednoga dana postati legendarnim iluminatorom. Onoga konja nisam nacrtao ja.»

«Mi ćemo – mislio je na Rodu – pretražiti tekiju u potrazi za zadnjim crtežom koji je

ukrao prokleti ubojica moga tetka. Jesi li ti vidio taj zadnji crtež?»

«Ne bi ga prihvatio ni naš Padišah ni mi iluminatori odani starim majstorima, a ni neki

musliman privržen svojoj vjeri», kazao sam i zašutio.

Te moje riječi još više su potakle njegove prohtjeve. Roda i on počeli su pretraživati

tekiju premećući sve naglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im samo radi toga da im olakšam

posao. Pokazao sam im jamu u jednoj od derviških ćelija čiji je strop prokišnjavao da ne bi

upali u nju i da je, ako žele, pretraže. Predao sam im ogromni ključ male ćelije u kojoj je

boravio šejh tog reda prije nego su se njegove pristaše prije trideset godina priključile

bektašijama i razišle na sve strane. Kad su vidjeli da soba u koju su ušli s poletom nema

jednoga zida i da kiša pada ravno unutra, nisu je čak ni premetali.

Bio sam zadovoljan što se Leptir držao podalje od njih, no osjećao sam da bi i on

prišao onoj dvojici čim bi se pronašao kakav dokaz protiv mene. Već su se bili dobro zbližili

Roda i Kara, koji je, bojeći se da će nas majstor Osman izručiti mučiteljima, govorio da

522

moramo podržavati jedan drugoga protiv majstora Osmana i tom se zajedničkom snagom

suprotstaviti glavnome rizničaru. Shvatio sam, ono što je usmjeravalo Karu nije bila samo

nakana da pronađe ubojicu svoga tetka i na taj način lijepoj Šekuri daruje istinski svadbeni

dar, nego i želja da osmanske iluminatore usmjeri na put kojim su hodili franački majstori i

tako novim novcem našega Padišaha, oponašajući franačke umjetnike (što je bilo više

smiješno nego bogohulno), Tetkovu knjigu privede kraju. Dakako, bilo je očito da se Roda,

koji je sanjao o tome da na kraju postane prvim iluminatorom (jer je svatko pretpostavljao da

će majstor Osman htjeti Leptira) te stoga bio spreman učiniti sve za svoju budućnost, da se

Roda želio osloboditi sviju nas, pa čak i majstora Osmana.

Načas mi je u glavi zavladala zbrka. Osluškujući kišu dugo sam razmišljao. Potom

sam se, ponesen dubokim nadahnućem, odlučio približiti Rodi i Kari, poput čovjeka koji se

trsi probiti kroz gomilu i stići do vladara na konju i njegovog velikog vezira kako bi im uručio

svoju žalbu. Proveo sam ih kroz jedan mračan hodnik i široka vrata i odveo na jedno strašno

mjesto, koje je nekada služilo kao kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruševinama što pronašli.

Naravno, nisu. Tu nije bilo ni traga kotlovima, posuđu i mjehovima koji su nekoć korišteni

kad se tu kuhalo jelo za onemoćale samce i siromahe. Dosad nisam pokušao čak ni očistiti to

jezivo mjesto prekriveno paučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećim izmetom i

krhotinama. Unutra je kao i uvijek kovitlao snažan vjetar nepoznata porijekla te je prigušivao

svjetlost uljane svjetiljke čineći naše sjene čas blijedim, a čas tamnim.

«Tražili ste moju skrovitu riznicu, ali je niste mogli pronaći», rekao sam.

Vješto koristeći brid dlana kao metlu razgrnuo sam pepeo u ruševinama koje su prije

trideset godina bile ognjište, željezni poklopac pećnice koji se ukazao ispod pepela uhvatio za

ručku i povukao ga uz škripu. Prinio sam svjetiljku malom otvoru pećnice. Nikada neću

zaboraviti kako je Roda skočio prije Kare i zgrabio kožne torbe iznutra. Htio ih je otvoriti

523

odmah ondje, kraj otvora pećnice, ali budući da sam se vratio natrag u veliku prostoriju i da je

Kara, bojeći se tu ostati sâm, pošao za mnom, i Roda je krenuo za nama na svojim tankim i

dugim nogama.

Kad su vidjeli da su iz torbe isplivale moje čiste vunene čarape, čakšire, crvene gaće,

moj najelegantniji mintan, svilena košulja, britva, češalj i druge moje stvari, na trenutak su

zastali. Iz preostalih teških torbi koje je Kara otvarao jedna po jedna izlazile su na vidjelo ove

stvari: pedeset tri venecijanska dukata; zlatni listići koje sam zadnjih godina krao iz

Iluminatorske radionice; moja crtanka s uzorcima, koju sam krio od svakog, i ukradeni zlatni

listići ubačeni među njezine listove; besramni crteži koje sam dijelom sam izradio, a dijelom

prikupio odasvud; jedan prsten od ahata, uspomena od moje drage majčice i jedan pramen

njezine sijede kose; moje najbolje pisaljke i kistovi.

«Da sam ubojica kao što mislite,» kazao sam s budalastim ponosom, «iz moje tajne

riznice ne bi isplivale ove stvari, nego taj zadnji crtež.»

«Otkud sad ovo?», upitao je Roda.

«Kad su mi bostandžibašini ljudi pretraživali kuću - baš kao što su i tvoju - lopovski su

gurnuli sebi u džep dva od dukatâ koje sam skupljao cijeloga svog života. Držao sam kako će

zbog tog podlog ubojice sve nas još koji put premetati, a čini se da sam imao i pravo. Da je taj

crtež kod mene, bio bi sad ovdje.»

Bilo je pogrešno što sam izgovorio tu zadnju rečenicu, ali sam opet osjećao da su

odahnuli i da se neće bojati da bih ih u nekom mračnom zakutku tekije mogao zaskočiti i

zaklati ih. Jeste li mi i vi povjerovali?

Ali, ovaj je put mene cijeloga obuzeo nekakav nemir. Ono što je u meni stvaralo

nezadovoljstvo nije bila činjenica da su moji prijatelji iluminatori, koje sam poznavao još iz

524

djetinjstva, saznali da već dugo škrtarim skupljajući novac i da skrivam dukate, pa čak ni to

što su vidjeli moje nepristojne crteže i saznali za moju crtanku s uzorcima. Zapravo sam

osjećao kajanje što sam im sve to pokazao u jednome trenutku panike. Samo se tajne nekog

tko kao ja živi od danas do sutra tako lako razotkrivaju.

«Ipak,» rekao je Kara mnogo kasnije, «dogovorimo se što ćemo kazati na mukama ako

nas majstor Osman ravnodušno i bez riječi izruči u bostandžibašine ruke ne izdvajajući nikoga

od nas.»

Osjećao sam da nas je obuzela neka tupost i bezvoljnost. Pri blijedoj svjetlosti

svjetiljke Roda i Leptir razgledali su besramne slike iz moje bilježnice. Bili su u raspoloženju

u kojem čovjek ničemu više ne pridaje nikakvo značenje, čak i sretni na neki zastrašujući

način. Pretpostavljao sam da gledaju neki određeni crtež te osjetih jaku želju da bacim pogled

na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i uzbuđeno, bez glasa, promatrao opsceni crtež koji

sam sâm bio nacrtao, kao da iznova promatram neku svoju davnu i sretnu uspomenu.

Pridružio nam se i Kara. Gotovo da sam osjetio silno olakšanje što sva četvorica zajedno

gledamo taj crtež.

«Mogu li ikako biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?», izgovorio je Roda

nakon dugog vremena. Je li time aludirao na uzvišenost bogomdanog zadovoljstva gledanja,

pa čak i kad je ono što vidimo najobičnija besramnost? Ali Roda se uopće nije razumio u

takve stvari, on nikad nije čitao Kur’an Časni. Znao sam da su stari majstori iz Herata vrlo

često ponavljali taj kur’anski ajet. Koristili su ga kao odgovor protivnicima crtanja, kad bi ovi

ustvrdili da naša vjera zabranjuje crtanje i da će na sudnjem danu svi iluminatori biti poslani u

džehennem. Ali, sve do tog čarobnog trenutka iz Leptirovih usta nikada nisam čuo te riječi,

koje su mu navrle gotovo same od sebe.

«Rado bih nacrtao crtež koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji ne vidi i onaj koji

525

vidi!»

«Tko su taj slijepi i taj koji vidi?», upitao je Kara prostodušno.

«Nisu nikako isti slijepac i onaj koji vidi», to je tumačenje smisla ajeta «wa mâ

yastawî al-’a‘mâ wa al-basîru», kazao je Leptir i nastavio:

«Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi,

ni tmine i svjetlo,

ni hladovina i vjetar vrući,

i nisu nikako isti živi i mrtvi.» ∗

Načas me prožela jeza zbog zla udesa Tankoćutog Efendije, Tetka i noćas ubijenog

brata nam meddaha. Jesu li se i drugi prepali koliko i ja? Neko vrijeme nitko se nije micao sa

svoga mjesta. Roda je u ruci još uvijek držao moju bilježnicu, otvorenu, ali kao da nismo

vidjeli besramnosti koje sam bio nacrtao iako smo i dalje zurili u njih.

«A ja bih želio nacrtati sudnji dan», rekao je Roda. «Uskrsnuće mrtvih, odvajanje

grešnih od nevinih. Ali, zašto ne možemo oslikati naš Kur’an Časni?»

Radeći u mladosti u istoj prostoriji Iluminatorske radionice katkad smo podizali glave

s radnih ploha i stalaka, onako kao što su to radili i stari majstori da bi odmorili oči, i

započinjali razgovor o bilo kojoj temi koja bi nam pala na pamet. Ni tada se nismo gledali dok

* Devetnaesti, dvadeseti i (nepotpuno citiran) dvadesetprvi ajet XXXV. kur'anske sure Al-Fâtir u prijevodu Besima Korkuta.

526

smo razgovarali o svemu i svačemu, baš kao što ni sada nismo gledali jedan drugoga vodeći

razgovor nad bilježnicom otvorenom ispred sebe. Jer, da bismo odmorili oči, nekoć smo

upirali poglede kroz otvoreni prozor. No kad je red došao na mene, u glavi mi je nastala

zbrka, srce mi je zalupalo kao da sam se suočio s kakvom opasnošću, da li zbog uzbuđenja

koje je izazvalo prisjećanje na ljepotu sretnih šegrtskih dana, da li zbog iskrena kajanja koje

sam u tom trenu osjetio jer dugo u ruke nisam bio uzeo Kur’an Časni i učio iz njega, ili pak

zbog užasa zločina kojemu sam noćas svjedočio u kavani – to više ni sâm ne mogu znati. I

kako mi ništa drugo nije padalo na pamet, rekoh:

«Na kraju sure al-Baqara nalaze se ajeti koje bih ja najviše volio oslikati. Sjećate li se,

u njima se veli: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!

Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i

oprosti nam, i smiluj se na nas.»∗ Najednom me izdao glas, osjetio sam stid zbog suza koje su

mi neočekivano udarile na oči. Možda zato što sam se prepao zadirkivanjâ na koja smo u

šegrtskim danima uvijek bili spremni da bismo prikrili vlastitu osjećajnost.

Mislio sam da će mi suze brzo stati, ali se nisam mogao suspregnuti te počeh ridati.

Što sam više plakao, to sam jače osjećao da svakog od njih obuzimaju osjećaji bratske

privrženosti, poraženosti i tuge. U Iluminatorskoj radionici našega Padišaha odsad će se

slikati na franački način, metode i knjige kojima smo podarili život polako će padati u

zaborav, svemu će zapravo doći kraj i, ako nas ne dokrajče Erzurumlijine pristaše, osakatit će

nas Padišahovi mučitelji... I dok sam tako plakao osluškujući u kratkim predasima između

vlastitih uzdaha i jecaja tužno dobovanje kiše, djelomice sam osjećao da me sve to ipak nije

rasplakalo. Koliko to drugi zamjećuju? Budući da sam i plakao iz dubine srca i pritom hinio

da plačem, imao sam neki neodređen osjećaj krivnje.

* Sura Al-Baqara / ajet 286, prijevod Besima Korkuta.

527

Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po kosi, poljubio u obraz

i rekao mi utješne riječi. To očitovanje prijateljstva rasplakalo me još više, kako zbog

nehinjenih emocija tako i zbog osjećaja krivnje. Nisam mu mogao pogledati u lice, ali sam

gotovo bio umislio da i on plače. Obojica smo sjeli.

Eto, u takvu smo se raspoloženju prisjetili da smo iste godine skupa dovedeni u

radionicu na šegrtovanje, prisjetili smo se osjećaja tuge i napuštenosti jer su nas otrgnuli od

majki i neočekivano gurnuli u posve drukčiji život, prisjetili smo se boli od udaraca koje smo

počeli dobivati već prvoga dana, radosti zbog prvih poklona od glavnog rizničara, danâ kad

smo trčeći odlazili svojim kućama. U početku je samo on govorio, a ja potišteno slušao, ali

kad su se ćaskanju pridružili Roda i, nešto kasnije, Kara, koji je u prvim godinama našega

šegrtovanja neko vrijeme odlazio iz radionice i vraćao se u nju, zaboravio sam da sam

maloprije plakao te sam i ja, smijući se s njima, počeo pričati o tome.

Prisjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajali ranom zorom, ložili peć u

najvećoj prostoriji Iluminatorske radionice i vrućom vodom ribali pod. Prisjetili smo se kako

nas je jedan obazrivi, sad pokojni, stari ‘majstor’, inače toliko nenadahnut da je u jednome

danu uspijevao nacrtati jedan jedini list na stablu, po stoti put korio riječima: «Gledajte

ovamo, a ne tamo!» kad bi nas vidio da kroz otvoren prozor gledamo zelene listove na

procvalome drveću, a ne u njegov list, ali nas nikada nije tukao. Prisjetili smo se kako je plač

jednoga žgoljavog šegrta, vraćenog kući jer je od prekomjerna rada bio ozrikavio, odjekivao

radionicom dok je on sa zavežljajem u ruci išao prema izlaznim vratima. Potom nam je pred

očima oživio ovaj prizor: iz jedne napuknute brončane mastionice lagano curi ubojita crvena

boja na stranicu na kojoj su tri iluminatora radila šest mjeseci (osmanlijska vojska, koja se na

putu za Širvan na obalama rijeke Kinik suočila s glađu, objeduje nakon zauzeća Ereša), a mi

to promatramo s uživanjem (jer nije bila naša krivica). Obzirno i s puno uvažavanja

528

spominjali smo jednu čerkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i u koju smo sva trojica

bili zaljubljeni; bila je to najljepša žena jednog sedamdesetogodišnjeg paše koji je, zanesen

osvajačkim uspjesima, moći i bogatstvom, tražio da mu oslikamo strop u kući upravo onako

kako je bio oslikan u lovačkoj rezidenciji našega Padišaha. S čežnjom smo se prisjećali

uživanja u varivu od leće, koje smo u zimskim jutrima jeli na pragu odškrinutih vrata kako

para ne bi smekšala papir. Spominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog rastanka od

prijateljâ i majstorâ iz radionice kad smo po naređenju našega Majstora odlazili nekamo

daleko na šegrtovanje. U jednome trenutku pred očima mi je iskrsnuo onaj najmiliji prizor s

mojim dragim Leptirom u vrijeme kad je imao šesnaest godina: Jednoga ljetnog dana s

morskom školjkom u ruci žustro je glačao papir dok je sunce, koje je ulazilo kroz otvoren

prozor, padalo na njegove gole mišice boje meda. Povremeno je prekidao posao koji je radio

posve odsutan, prinosio očima papir i pozorno ispitivao ima li propusta na njemu, te pošto bi s

dva-tri drukčija pokreta prešao školjkom preko sumnjiva mjesta, ponovo bi zauzimao prijašnji

položaj; i dok mu je ruka hitro klizila gore-dolje, maštao je pogleda uprta kroz otvoren prozor

nekamo u daljinu. Nikada neću zaboraviti da je tada napravio ono što sam i ja kasnije radio

drugima: da me je, prije no što će ponovo skrenuti pogled kroz prozor, u jednom trenu

pogledao ravno u oči. Taj pogled, koji su poznavali svi šegrti, imao je samo jedno značenje:

Ako ne sanjariš, vrijeme nikada neće proteći.

529

(58) Proglasit će me ubojicom

Na mene ste bili zaboravili, zar ne? Bar od vas više ne bih morao tajiti da sam ovdje.

Jer, osjećam neizdrživu potrebu progovoriti glasom koji u meni postaje sve jači i jači. Katkad

se vrlo teško susprežem u govoru i strahujem da bi me zbog toga moj promukli glas mogao

izdati. Katkad se opet posve prepuštam igri i iz usta mi tada pokuljaju riječi koje otkriju moju

drugu ličnost, koje možda i sâmi zamijetite. Ruke mi zadrhte, čelo mi se orosi znojem i

odmah shvatim da su i to novi znaci.

Ovdje sam međutim tako sretan! Mi, braća iluminatori, prizivamo uspomene minulih

dvadeset i pet godina tješeći jedan drugoga, i u sjećanje nam ne dolaze neprijateljstva, nego

ljepota i radost crtanja. Sjedimo tako s osjećajem da je došao kraj svijeta, milujemo se suznih

očiju i kao haremske priležnice prisjećamo se ljepote minulih dana.

Tu usporedbu preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; pišući povijest Timurida on je

prenio i pripovijesti o starim majstorima iz Herata i Širaza. Prije sto pedeset godina Džihan-

šah, vladar Crnoga ovna, zbrisao je male vojske i države međusobno zaraćenih timuridskih

hanova i šahova, sa svojom pobjedničkom turkmenskom vojskom prešao cijelu Perziju, stigao

na istok, kraj Astarabada porazio Ibrahima, unuka Timurova sina šaha Ruha, zauzeo Gurgan i

vojsku poveo prema tvrdome Heratu. Taj snažni udarac zadan nepobjedivoj moći Timurida

koji su pola stoljeća vladali ne samo Perzijom nego i polovicom svijeta od Indije do Bizanta,

po kirmanskom je kroničaru izazvao tako snažan osjećaj neumitne katastrofe da je u

opsjednutoj utvrdi Herat nastao pravi krkljanac. Povjesničar Ebu Said s čudnom nasladom

napominje svojim čitateljima kako je Džihan-šah, vladar Crnoga ovna, u osvojenim utvrdama

bez trunke samilosti pogubio sve potomke Timurove loze, kako je probrao priležnice iz

530

vladarskih i prinčevskih harema i poslao ih u svoj harem, a iluminatore razdvojio jedne od

drugih i većinu bezdušno dodijelio svojim majstorima kao pomoćnike, pa na tom mjestu

skreće svoju priču sa šaha, koji je s vojskom nastojao probiti neprijateljsku obranu na kulama

utvrde, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u svojoj radionici, među kistovima i

bojama, iščekivali tad već sasvim izvjestan i užasan kraj opsade. Ebu Said zapisuje kako svi ti

iluminatori, čija imena pojedinačno nabraja i koje, kako veli, cijeli svijet znade i nikada ih

neće zaboraviti – iako su ipak pali u zaborav – tijekom opsade nisu radili ništa drugo osim što

su, prisjećajući se lijepih i tad već neumitno prohujalih vremena, sjedeći zagrljeni, plakali

poput žena u šahovu haremu.

Poput sjetnih haremskih priležnica i mi smo se prisjetili onih vremena kad nam je

Padišah – jer nam je nekoć iskazivao prisniju naklonost – poklanjao krznene kaftane i kese

pune novca, odmah na licu mjesta, nakon što bismo mu na praznike podastrijeli svoje

poklone: ornamentirane, šarene kutije, ogledala i tanjure, oslikana nojeva jaja, ukrase od

izrezana papira, pojedinačne crteže, zabavne albume, karte za igranje i knjige. Gdje su sada ti

stari, marljivi i strpljivi iluminatori iz minulih vremena, koji su se zadovoljavali tako malim

stvarima? Oni se nikada nisu zatvarali u kuće iz ljubomore da se ne vidi način njihova rada, ili

iz straha da bi se moglo otkriti kako rade i za vanjske narudžbe, nego su svaki dan dolazili u

Iluminatorsku radionicu. Gdje su ti stari majstori, koji su sav svoj život smjerno posvećivali

oslikavanju istančanih ornamenata na zidovima nacrtanih dvoraca, iscrtavanju listova na

čempresima koje je samo oštro oko moglo razlikovati jedan od drugoga, i stepske trave sa

sedam listova, koja je trebala ispuniti prazna mjesta na crtežu? Gdje su sada oni osrednji

majstori, koji su prihvaćali da ima neke nedokučive mudrosti i pravde u tome što je Allah

nekima dao talent i sposobnost, a nekima strpljenje i uzdanje u Božju volju, i koji zbog toga

nikada nisu bili ljubomorni na druge? Svaki put kad smo se prisjećali tih očinski brižnih

majstora, od kojih su neki bili zgrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjari i pijanice, a neki pak

531

zainteresirani da nam utrape kćer koju nitko drugi nije htio za ženu, trudili smo se pred svojim

očima oživjeti zaboravljene pojedinosti vezane uz Iluminatorsku radionicu iz vremena našeg

naukovanja i naših prvih majstorskih godina.

Bio je tu – sjećate li se? – razroki izrađivač okvirâ, onaj koji je izbacivao jezik van dok

je iscrtavao okvire crteža: na desnu stranu obraza ako je linija išla udesno, na lijevu kad je išla

ulijevo. Bio je i jedan sitan, nježan iluminator koji se sam sebi smijao sitnim kikotom kad bi

mu boja kapnula na crtež, ponavljajući: «Strpljenja, strpljenja, samo strpljenja.» Bio je tu i

sedamdesetogodišnji majstor pozlatar, koji je satima brbljao s knjigovezačkim šegrtom s

donjega kata i koji je tvrdio da crvena tinta, nanese li se na čelo, zaustavlja starenje. Bio je tu i

nervozni majstor koji je - kad bi mu pocrvenjeli svi nokti na prstima koje je umakao u boju da

bi ispitao njezinu konzistentnost – zaustavljao kakva šegrta, pa čak i nekog slučajnog

prolaznika, i na prst mu nanosio boju. Bio je tu i debeli iluminator koji nas je nasmijavao

gladeći bradu krznenim zečjim nogama koje su korištene za prikupljanje zlatnoga praha

preostala od pozlate. Gdje li su oni sada?

Gdje su sada one daščice za glačanje papira, koje su nakon dugogodišnje uporabe

gotovo srastale uz svakoga šegrta, a potom odbačene; duge škare za rezanje papira, koje su

šegrti otupili mačujući se njima; pisaće ploče na kojima su bila ispisana imena velikih

majstora, kako se ne bi pobrkale jedna s drugom; mošusni miris tinte za oslikavanje keramike;

u tišini jedva čujno kvrckanje ibrikâ za kavu; šarene mačke i njihovi mačići, čiju smo nježnu

dlaku iz ušiju i s potiljka svakoga ljeta rezali i od nje izrađivali razne kistove; tabaci indijskog

papira koji nam je davan u izobilju da ne sjedimo dokoni, nego da vježbamo kaligrafsko

umijeće; velik i zastrašujuć nož s čeličnom drškom, koji je korišten samo s dopuštenjem

prvoga iluminatora kao pouka svima u radionici kad je pomoću njega trebalo sastrugati velike

greške na crtežu, i rituali s kojima su te greške brisane?

532

Razgovarali smo i o tome kako je bilo pogrešno što naš Padišah nije dopuštao

majstorima iluminacije raditi doma. I o nezaboravnoj vrućoj halvi koju su nam donosili iz

dvorske kuhinje u ranim zimskim večerima, kad smo od naporna rada pri svjetlosti svjetiljke i

lojanice već osjećali bol u očima. Smijući se do suza prisjetili smo se jednoga ostarjelog i već

senilnog majstora pozlatara – ruke su mu se toliko tresle da u njima više nije mogao držati ni

papir ni pero – koji nam je, obilazeći Iluminatorsku radionicu jednom u mjesecu, sa sobom

donosio lokume što ih je njegova kći pekla za nas, šegrte. Razgovarali smo i o čudesnim

stranicama urađenim rukom velikoga majstora Crnog Memija, glavnog iluminatora prije

majstora Osmana; pri čišćenju njegove danima prazne sobe nakon njegove dženaze te su

stranice pronađene u jednoj mapi ispod madraca koji je stari majstor sterao da bi oko podne

mogao malo otkunjati.

U razgovoru smo došli i do naših vlastitih crteža; razgovarali smo o tome kojima

bismo se, baš kao i majstor Crni Memi, ponosili kad bismo imali njihove kopije i s vremena

na vrijeme izvlačili ih na svjetlo dana i razgledali te smo te crteže i nabrajali. Govorili su o

nebu iznad dvorca nacrtana za Knjigu umjetnosti; kad je ono premazano zlatnom vodicom,

ukazao se krajolik koji je zbog te boje, razlivene između kupola, kula i čempresa, podsjećao

na kraj svijeta, ali ne zbog sâmoga zlata nego, kako to i priliči jednom otmjenom crtežu, zbog

njegove boje.

Govorili smo i o prikazu uspeća našega preuzvišenog Poslanika Muhammeda s vrha

minareta na nebo; to da ga je u trenucima uspeća s obaju strana ispod pazuha držao po jedan

anđeo te da je stoga naš Poslanik i sâm osjećao neobično škakljanje, na rečenu je prikazu bilo

obojano tako ozbiljnim bojama da je čak i najmanju djecu pred tim blagoslovljenim prizorom

najprije obuzimao pobožan strah, pa su se tek kasnije s poštovanjem mogla nasmijati, kao da i

sama osjećaju isto škakljanje. Ja sam im pričao o jednom svom crtežu na kojemu sam s

533

uživanjem prikazao glave koje je naš prethodni veliki vezir i paša nakon prepada na

pobunjenike izbjegle u planine dao posjeći, i koje sam pažljivo i s uvažavanjem oslikao

nanizane na rubu svoga crteža: njihove presječene vratove, na koje je bila nanesena crvena

boja, i obrve spojene u smrtnome času; njihove tužne usne kako propituju smisao života;

nosove koji bez nade posljednji put udišu zrak i oči koje su zauvijek sklopili. Nisam ih

nacrtao kao neke tamo bezlične mrtvačke glave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima koja

se razlikuju jedno od drugog, onako kako bi ih nacrtali i franački portretisti, te sam s takvim

prikazom odrubljenih glava prenio na crtež jedan zastrašujući ugođaj nedokučiva tajanstva.

Eto, tako smo prizivali u sjećanje najdraže ljubavne i ratne prizore, najraskošnija čuda

i detalje koji su nam tjerali suze na oči te s čežnjom govorili o svemu tome kao o

nezaboravnim i neponovljivim uspomenama. Pred našim su se očima nizali pusti i tajnoviti

vrtovi gdje su se sastajali ljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla, legendarne ptice,

zaustavljeno vrijeme... Predočavali smo si krvave bitke, bliske nam i zastrašujuće kao vlastite

more; raspolućene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima; lijepe ljude iz davnih vremena,

kako jedan drugoga probadaju bodežom; žene sićušnih usta, majušnih ruku i kosih očiju,

kako, pognute, kroz odškrinute prozore virkaju što se vani događa... Prisjetili smo se ponositih

i samodopadnih golobradih mladića, pristalih šahova i hanova te njihovih s lica zemlje

odavno zbrisanih država i saraja. Znali smo da smo i mi sami prešli iz života u uspomenu, baš

kao žene koje su nekoć plakale u haremina tih šahova, ali jesmo li - poput njih – i mi prelazili

iz povijesti u legendu? Kako nas sjena straha da ćemo biti zaboravljeni, strašnija i od sâme

smrti, ne bi odvela u užas, propitivali smo se koji nam je najdraži prizor smrti.

Istoga časa pao nam je na um prizor kad Dehak, na Šejtanov nagovor, ubija svoga oca.

Budući da je u vrijeme te legende ispričane na početku Šahname svijet tek bio stvoren, sve je

bilo jako jednostavno i ništa nije trebalo objašnjavati. Kad si poželio mlijeko, pomuzao si

534

kozu i popio ga; kad bi kazao ‘konj’, uzjahao bi i otišao; kazao bi ‘zlo’, i Šejtan bi došao i

uvjerio te u ljepotu ubojstva rođenog oca. Dehakovo ubojstvo vlastitog oca Merdasa,

porijeklom Arapina, bilo je lijepo i zato jer je bilo posve bezrazložno, i stoga što se zločin

odigrao u ponoć, u vrtu jednoga veličanstvenog saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo

osvjetljavale čemprese i šareno proljetno cvijeće.

Potom smo se prisjetili kako je legendarni Rustem nakon trodnevnog dvoboja ubio

Suhraba, zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući da mu je to sin. To što je Rustem

plakao i čupao si kose kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije darovala

njegova majka shvatio da je ubio rođenoga sina raznijevši mu prsni koš strašnim udarcem

mača, to nas je sve pogađalo duboko u srce.

Kako se zapravo sve to odigralo?

Dok je kiša melankolično udarala po krovu tekije, šetkao sam gore-dolje kad su,

najednom, iz mene izletjele riječi:

«Ili će nas naš otac, naš učitelj, majstor Osman potkazati i dati pogubiti, ili ćemo mi

njega iznevjeriti i ubiti!»

Užasnuli smo se ne zato što su te moje riječi bile pogrešne, nego stoga jer su bile

istinite te smo zašutjeli. Hodajući gore-dolje, u sebi sam razgovarao sa samim sobom

nastojeći u panici vratiti stvari u prijeđašnje stanje: Da bih promijenio temu, moram opisati

Efrasijabovo ubojstvo Sijavuša. Ali ta mi izdaja ne ulijeva strah. Opiši Husrevovu smrt!

Dobro, ali kako? Onako kako je opisuje Firdusi u Šahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i

Širin? Ono što u Šahnami rastužuje jest to što je Husrev kroz suze prepoznao ubojicu koji je

ušao u sobu. Kao zadnju nadu u spas poslao je paža van rekavši mu: «Hoću se pomoliti,

donesi mi vodu, sapun, čistu odjeću i prostirku za klanjanje!» No prostodušni dečko ne shvaća

535

da ga je gospodar poslao po pomoć i odlazi uistinu donijeti naručene stvari. Kad je Husrev

ostao sâm u sobi, prvo što je ubojica uradio bilo je da zaključa sobu iznutra. U tom prizoru na

kraju Šahname Firdusi s gnušanjem opisuje ubojicu kojeg su unajmili urotnici: smrdljiv,

dlakav, izbačena trbuha.

Dok sam hodao gore-dolje glava mi je bila puna riječi, ali nisam ispuštao glasa od

sebe, baš kao u snu.

Tako sam, opet kao u kakvu snu, osjetio da se ostali u tom trenu došaptavaju i da o

meni govore kao moji neprijatelji.

Najedanput su se sva trojica bacila na mene. U trenutku kad su se sručili na me,

takvom sam brzinom izgubio tlo pod nogama da smo se sva četvorica skupa skotrljali na pod.

Počelo je naguravanje i hrvanje, ali nije dugo potrajalo. Ležao sam oboren na leđima, posve

dolje, a oni su bili na meni.

Jedan mi je sjeo na koljena. Drugi na desnu ruku.

Kara se koljenima naslonio na moja ramena i mišice ruku, stražnjicom snažno nalegao

na mjesto između trbuha i prsnoga koša i tako ostao sjediti na meni. U takvu stanju nisam se

mogao ni maknuti. Svi smo bili osupnuti i zadihani. Prisjetio sam se nečeg:

Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od mene, nadam se da

je u prepadu na karavanu uhvaćen i odavno skraćen za glavu. Kad god je taj ogavni

zavidljivac vidio da znam više od njega, da sam neusporedivo pametniji i profinjeniji, nalazio

bi povoda za svađu; a ako ne bi uspio, izazivao bi me na hrvanje, i kad bi me u kratkom

vremenu srušio poda se, na isti bi način naslanjao koljena na moja ramena, upirao svoje uči

ravno u moje, onako kako to sada i Kara čini, te na usnama nakupljao pljuvačku. I dok je

njezina količina narastala, on bi tu nakupljenu pljuvačku polako nadnosio nad moje oči i jako

536

se zabavljao dok sam ja s gađenjem okretao glavu lijevo-desno da bih je izbjegao.

Kara je rekao neka ništa ne skrivam. Gdje je zadnji crtež? Priznaj!

Zbog dviju stvari osjećao sam tešku tugu i bijes: jer sam se uzalud ulagivao ne

primjećujući ranije da su se dogovorili što im je činiti; jer nisam prije pobjegao ne pomislivši

na to dokle može dovesti ljubomora.

Kara je kazao da će mi prerezati grkljan ako im ne dadnem zadnji crtež.

Smiješno. Usne sam bio čvrsto stisnuo kao da će, otvorim li usta, iz njih izletjeti istina.

S druge sam strane razmišljao: ništa mi drugo ne preostaje. Ako se dogovore i prijave me

glavnome rizničaru kao ubojicu, izvukli su se iz svega. Jedina mi je nada bila da bi majstor

Osman mogao usmjeriti trag prema nekome drugom, prema nekoj drugoj točki, ali – je li

točno to što je Kara kazivao o njemu? Bi li me mogli ovdje ubiti i potom na mene svaliti svu

krivnju?

Prislonili su mi nož na grkljan. Odmah sam primijetio da je Kara u tome osjećao i

užitak koji uopće nije skrivao. Dobio sam udarac u lice. Je li me bodež sjekao? Potom još

jedan udarac.

Ali, mogao sam krenuti i ovom logikom: ako ništa ne kažem, ništa se ne može ni

dogoditi! To mi je dalo snagu. Više nisu ni tajili da su još od šegrtskih dana bili ljubomorni na

mene koji sam cijeloga svog života, posve očigledno, bio najbolji kolorist, izvlačio najljepše

linije i izrađivao najljepše iluminacije. Volio sam ih stoga što su toliko bili ljubomorni na

mene. Nasmiješio sam se svojoj dragoj braći.

Jedan od njih – ne želim da znate tko je napravio tu sramotu – poljubio me strasno kao

da ljubi voljenu za kojom je čeznuo jako dugo. Ostali su to promatrali pri svjetlosti svjetiljke

537

koju su bili prinijeli. A ja sam taj poljubac uzvratio svome voljenom bratu. Ako se već

bližimo kraju svega, neka se zna da sam ja izrađivao najbolje crteže. Pronađite stranice koje

sam izradio i bacite pogled na njih!

No on me je počeo ljutito tući kao da ga je razbjesnilo to što sam mu poljubac uzvratio

poljupcem. Ostala su ga dvojica zaustavila. Na trenutak su svi neodlučno zastali. Njihovo

međusobno gurkanje naljutilo je Karu. No, njihova ljutnja kao da nije bila usmjerena prema

meni, nego prema onoj strani kamo im život nepovratno odlazi te se zbog toga hoće osvetiti

cijelome svijetu i svakome živom.

Kara je iz njedara izvadio nešto: jednu dugu i na vrhu jako zašiljenu iglu. Odmah ju je

prinio mojim očima; napravio je kretnju kao da mi je hoće zabosti u oko.

«Veliki Behzad, majstor svih majstora, shvatio je prije osamdeset godina, dok je Herat

padao u neprijateljske ruke, da je svemu došao kraj i časno se oslijepio kako ga nitko ne bi

mogao prisiljavati da crta na neki nov način», kazao je. «Ovom iglom za perjanice lagano si je

probio zjenice; neko vrijeme nakon tog događaja Allahova se veličanstvena tama spustila na

njegova dragog roba, na tog iluminatora čudesne ruke. Na koncu je ovu iglu, koja je sa

slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u Tebriz, šah Tahmasp poslao ocu našega

Padišaha na poklon, skupa s onom legendarnom Šahnamom. Majstor Osman najprije nije

mogao shvatiti zašto je uz knjigu poslana i igla. Ali danas je dokučio da se iza toga okrutnog

poklona kriju zla želja i ispravna logika. Vidjevši da se čak i naš Padišah želi portretirati u

franačkome stilu te da ste ga izdali svi vi, koje je volio više nego svoju djecu, majstor je

Osman sinoć u Carskoj riznici zabio tu iglu u svoja oba oka, baš kao i majstor Behzad. I što

sad ako i ja oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast Iluminatorsku radionicu koju je

majstor gradio cijeloga svog života?»

«Oslijepio ti mene ili ne, na koncu ovdje za nas neće biti mjesta», kazao sam. «Da

538

majstor Osman uistinu oslijepi, pa čak i umre, a da mi pod utjecajem franačkih majstora

nastavimo crtati u prepoznatljivu stilu, sa svim svojim manama i sa svojom osobnošću, onako

kako i želimo, opet ćemo samo sličiti samima sebi, ali to više nećemo biti mi. Kažemo li:

crtajmo u stilu starih majstora jer samo ako budemo crtali kao oni, sačuvat ćemo svoju

osobnost!, naš Padišah, koji je čak i majstoru Osmanu okrenuo leđa, naći će druge namjesto

nas. Više nas neće čak ni gledati, nego samo sažalijevati. A prepad na kavanu doći će im kao

naručen. Jer, dakako da će većinu tih događaja svaliti na pleća nas iluminatora, koji smo se

rugali vaiz-efendiji.»

Iako sam ih nastojao pridobiti i uvjeriti kako nam ne ide na ruku nasrtati jedan na

drugoga, od toga nije bilo neke koristi. Nisu me kanili slušati, bili su uspaničeni: ako do jutra

na brzu ruku zaključe da je jedan od njih ubojica, ne mareći pritom je li taj zaključak točan ili

nije, vjerovali su da će se izvući iz nevolje te ne samo izbjeći mučitelje, nego i moći ostati u

Iluminatorskoj radionici, u kojoj će još mnogo i mnogo godina sve teći po starom.

No ipak, ono što je Kara prijetio da će učiniti nije se svidjelo drugoj dvojici. A što ako

se pokaže da je kriv netko drugi, a do Padišaha dođe da su me ni kriva ni dužna oslijepili?

Plašila ih je i Karina bliskost s majstorom Osmanom i drskost s kojom je govorio o njemu.

Stoga su nastojali odmaknuti iglu koju je Kara u neobuzdanu bijesu neprestano držao nad

mojim očima.

Karu je uhvatila panika jer je mislio da mu iz ruke otimaju iglu i da smo se nas trojica

dogovorili. Počelo je naguravanje. Da bih izbjegao to natezanje s iglom tik pred svojim

očima, mogao sam samo izdignuti bradu i zabaciti glavu unatrag.

Potom se sve tako munjevito odigralo da u prvi mah nisam ni bio svjestan što se

dogodilo. U desnom oku osjetio sam oštru, ali ograničenu bol. Načas mi je čelo utrnulo.

Poslije je sve bilo kao i prije, samo što sam u sebi osjetio duboki užas. Svjetiljka se udaljila,

539

no opet sam jasno mogao razabrati kako mi netko drugi odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevo

oko. Netom prije bio je zgrabio iglu iz Karine ruke; ovaj put bio je pažljiviji i precizniji. Kad

sam osjetio da je igla u trenu prodrla u moje oko, nisam se ni pomakao, ali sam osjetio da me

peče. Kao da se osjećaj utrnutosti čela proširio na cijelu glavu, ali je prestao onoga trena kad

je igla izvađena. Onda su gledali čas u moje oči, čas u iglu. Kao da ni sami nisu vjerovali u to

što se dogodilo. No kad je postalo bjelodano da me zadesio taj strašni udes, naguravanje je

prestalo i oslabio je teret na mojim rukama.

Počeo sam vrištati kao da zavijam. Ne od bola, nego od užasa pred spoznajom što me

zadesilo.

Ne znam koliko sam vikao. Isprva sam osjetio da moj vrisak ne uznemirava samo

mene nego i njih. Moja nas je vriska zbližavala.

Primijetio sam i to da ih je sve više i više hvatala panika zato što nisam prestajao

vrištati. Još uvijek nisam osjećao nikakav bol. Ali, u glavi mi je neprestano odzvanjala

pomisao da je ta igla zabodena i u moje oči.

No, još nisam bio oslijepio. Bogu hvala, još uvijek sam mogao razabrati da me

promatraju s tugom i užasom i da se njihove sjene kolebljivo poigravaju na tekijskome stropu.

To me je i radovalo i u meni izazivalo užasnu paniku. «Pustite me!», derao sam se iz sveg

glasa. «Preklinjem vas, pustite me da još jednom vidim svijet oko sebe!»

«Smjesta nam ispričaj kako si se one večeri susreo s Tankoćutim Efendijom?», kazao

je Kara. «Tada ćemo te pustiti.»

«Vraćao sam se iz kavane kući kad me je presreo siroti Tankoćuti Efendija. Bio je

uznemiren i posve izgubljen. Najprije sam se sažalio na njega. No pustite me sada, kasnije ću

vam ispričati! Smračuje mi se pred očima.»

540

«Ne događa se to odmah», rekao je Kara ravnodušno. «Vjeruj mi, majstor Osman je i

probijenih zjenica prepoznao konja s rasječenom nozdrvom.»

«Siroti je Tankoćuti Efendija kazao da želi razgovarati sa mnom, da se pouzdaje samo

u mene.»

No sad sam sažalijevao sebe, a ne njega.

«Ako nam sve ispričaš prije nego ti se oči napune krvlju, ujutro ćeš se moći posljednji

put do mile volje nagledati ovoga svijeta», kazao je Kara. «Čuješ li, kiša jenjava.»

«Vratimo se natrag u kavanu, kazao sam mu, ali sam odmah vidio da od tog mjesta

zazire, pa čak i da ga se boji. Tako sam prvi put od naših šegrtskih dana, nakon dvadeset pet

godina zajedničkog crtanja, primijetio da se Tankoćuti Efendija bio prilično udaljio od sviju

nas. Otkako se bio oženio, u zadnjih osam-devet godina viđao sam ga u radionici, ali nisam

znao čak ni to na čemu radi... Rekao mi je da je vidio zadnji crtež. Da nosi u sebi veliki grijeh.

Nešto s čime ni jedan od nas neće moći izići na kraj. Govorio je da ćemo zbog toga svi gorjeti

u džehennemu. Bio je uspaničen, zaplašen; osjećao se poput čovjeka opsjednuta pogubnim

osjećajem da je nesvjesno počinio veliki grijeh.»

«Taj veliki grijeh, što je to bilo?»

«Kad sam ga to upitao, zapanjeno je razrogačio oči kao da mi hoće kazati: pa i ti to

znaš! Tad sam pomislio kako je naš prijatelj iz šegrtskih dana ostario kao i mi sâmi. Kazao mi

je da je siroti Tetak na zadnjem crtežu bez ikakva zazora koristio perspektivu. Da su na tom

crtežu sve stvari nacrtane redoslijedom koji se pričinjava našim očima, kako to čine i franački

majstori, a ne prema značenju koje im je Allah odredio. I da je to velik grijeh. Da je drugi

grijeh to što je naš Padišah, islamski kalif, na crtežu prikazan u istoj veličini kao i pas. Crtati

Šejtana u istoj veličini, i još tako da se čini dopadljivim, treći je grijeh. Ali, da je od svega

541

toga – dakako, ako se prihvati franačko poimanje slikarstva – da je najbogohulnije izraditi

veliki crtež našega Padišaha i još sa svim pojedinostima njegova lica. Onako kako to rade i

idolopoklonici... Kao ‘portret’ koji na zidovima crkava rade kršćani, koji se nikako ne mogu

osloboditi idolopokloničkih navika i kojemu se klanjaju. Tankoćuti Efendija poznavao je jako

dobro tu riječ što ju je bio naučio od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je portret najveći

grijeh i da će s portretom skončati islamska umjetnost iluminacije. Budući da nismo otišli u

kavanu jer da se tamo izruguju preuzvišenom vaiz-efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u

hodu. Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene traži pomoć, zapitkivao me je li sve to

točno, nema li iz toga kakva izlaza i hoćemo li gorjeti u džehennemu. Čupao si je kose u

napadima kajanja, ali sam najednom osjetio da mu uopće ne vjerujem. Bio je prevarant koji je

hinio silno kajanje.»

«Po čemu si to zaključio?»

«Tankoćutog Efendiju znam još iz djetinjstva. Bio je jako uredan, ali tih, blijed i

neupadljiv. Kao i njegove pozlate. Kao da je taj čovjek preko puta mene bio netko gluplji,

prostodušniji i pobožniji, ali i površniji nego Tankoćuti Efendija.»

«I on je bio jako blizak s Erzurumlijinim pristašama», kazao je Kara.

«Ni jedan se musliman neće toliko kajati ako je nehotice počinio neki veliki grijeh»,

rekao sam. «Dobar musliman zna da je Allah pravedan i pun razumijevanja i da vodi računa o

namjeri svoga roba. Samo neznalice kokošje pameti mogu vjerovati da će otići u džehennem

jer su, i ne znajući, jeli svinjsko meso. Pravi musliman zna da strah od džehennema zapravo

služi da bi se zaplašio netko drugi, a ne on sâm. Eto, Tankoćuti je Efendija to i radio: htio me

je zaplašiti. Tvoj ga je tetak podučio da je to kadar napraviti, to mi je odmah bilo jasno. Sad

mi pošteno kažite, draga braćo iluminatori, jesu li mi oči zakrvavile i gube li mi očne jabučice

boju?»

542

Donijeli su svjetiljke i primakli ih mome licu te me s liječničkom pozornošću i s

osjećajem sućuti pogledali u oči.

«Kao da se ništa nije dogodilo.»

Zar su zadnje što sam na ovome svijetu trebao vidjeti ta trojica što bulje u moje oči?

Shvaćao sam da te trenutke dok živim neću zaboraviti i nastavljao sam pričati jer sam, unatoč

osjećaju kajanja, u sebi gajio i nadu:

«Tvoj je tetak uvjerio Tankoćutog Efendiju da radi nešto opasno. Prekrivajući zadnji

crtež obojici je otkrivao tek po jedan njegov kut i davao nam da ga oslikamo, skrivajući

pritom cjelinu... Tako je, priskrbljujući crtežu ozračje tajnovitog i povjerljivog posla, izazvao

bojazan da se radi o krivovjerju. Sumnje i paniku da bismo mogli počiniti grijeh, koje su

zahvatile i sve nas, najprije je on posijao, a ne Erzurumlijine pristaše, koji u životu nisu vidjeli

iluminiranu knjigu. Čega bi se međutim morao bojati iluminator čiste savjesti?»

«Ima mnogo stvari kojih bi se morao bojati iluminator čiste savjesti», kazao je Kara

pametujući.

«Da, nitko nema ništa protiv iluminacije, no naša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući

da su crteži perzijskih majstora, pa čak i čudesna djela najvećih majstora iz Herata, na kraju

krajeva smatrani samo uresom na margini stranice, nikome nisu smetali. Držalo se naime da

urešavaju rukopis ili prekrasno djelo kakva kaligrafa. Osim toga, koliko ljudi vidi naše

iluminacije? Ali, koristimo li metode franačkih majstora, naša iluminatorska djela ili pak

minuciozni uresi u cijelosti postaju slikarstvo. Eto, to je ono što brani Kur’an Časni i što se

nipošto nije sviđalo našem Poslaniku. I naš Padišah i moj tetak znali su to jako dobro. Zbog

toga je moj tetak ubijen.»

«Tvoj je tetak ubijen jer se bojao», rekao sam. «I on je, baš kao i ti, bio počeo tvrditi

543

da iluminacija ne proturječi vjeri i Knjizi... A to je upravo ono što su tražili Erzurumlijine

pristaše, koji se iz petnih žila upinju pronaći nešto što je u nesuglasju s vjerom. Tankoćuti

Efendija i tvoj tetak posve su odgovarali jedan drugome.»

«Te si ih obojicu ubio, zar ne?», upitao je Kara.

Načas sam pomislio da će me udariti i istoga trena prošlo mi je kroz glavu da ni novi

muž lijepe Šekure nijednom nije pokazao žaljenje zbog smrti svoga tetka. Neće me udariti, a i

ako udari, nisam tomu više pridavao važnost.

«Zapravo, koliko god da je htio prirediti knjigu pod utjecajem franačkih majstora, što

je zapravo bila želja našega Padišaha, tvoj je tetak istodobno želio i da ta knjiga svakog

izaziva i oko sebe širi strah od počinjena grijeha, kako bi se u svojoj oholosti mogao praviti

važan», kazao sam inateći se. «Ropski se divio slikama franačkih majstora koje je vidio na

svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari – i tebi je pričao one besmislice o

perspektivi i portretu – o kojima je svima nama danima govorio. Po mome mišljenju, u knjizi

koju smo priređivali nije bilo ničega ni štetnog ni vjeri protivnog... Budući da je to i on znao,

stvarao je oko sebe ozračje kao da tobože radi na nekoj vrlo opasnoj knjizi, i to mu se jako

dopadalo... Priređivati nešto toliko opasno s posebnim Padišahovim dopuštenjem za njega je

bilo važno koliko i divljenje slikama franačkih slikara. Da, nacrtamo li sliku koja će biti

obješena na zid, to je sigurno bogohulno... Ali, ja ni u jednome od crteža koje smo izradili za

tu knjigu nisam osjetio ništa što izlazi iz vjere, nikakvo nevjerništvo, herezu, pa čak ni

nekakav neodređen strah da bi to moglo biti zabranjeno... A vi?»

Moj vid već je bio ponešto izgubio od svoje bistrine ali sam, Bogu hvala, bio u stanju

razabrati da ih je moje pitanje jako pokolebalo.

«Niste sigurni, zar ne?», upitao sam s uživanjem. «Čak da ste tajno i pomislili da zbog

544

crtežâ na kojima radite u vama postoji nekakva nejasna predodžba o grijehu i da vas zbog njih

natkriljuje sjena bezbožništva, nikada to ne biste ni prihvatili ni kazali. Jer, to bi priznanje

dalo za pravo softama i našim neprijateljima, Erzurumlijinim pristašama, koji vas optužuju. S

druge pak strane, ne možete samouvjereno tvrditi ni da ste nevine ovčice jer bi to značilo

odustati od omamljujuće, ohole fantazije da radite na nečemu tajnovitom, skrivenom i

zabranjenom te od razmetanja i šepurenja da ste važne osobe. Znate li kako sam shvatio da i

ja na isti način prodajem oholost? Tako što sam sirotoga Tankoćutog Efendiju u ponoć doveo

u ovu tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se sledili hodajući onim nazoviulicama. Zapravo,

dopala mi se pomisao da mu pokažem da sam ostatak jednoga heretičnog kalenderije i, još

gore, da sam se trsio to i biti. Kao da me se siroti Tankoćuti Efendija trebao više bojati, više

me poštivati i možda od straha začepiti gubicu kad vidi da sam zadnji putnik jedne raspuštene

mistične sljedbe koja je tolerirala pederastiju, hašiš, skitnju i svakojake nepodopštine.

Dakako, dogodilo se posve suprotno. Osim što mu se ovdje uopće nije dopalo, naš ograničeni

prijatelj iz djetinjstva odmah je ustvrdio da su optužbe za bezbožništvo, koje je bio načuo od

tvoga tetka, umjesne. Tako je naš dragi prijatelj iz šegrtskih dana, koji me je najprije

preklinjao riječima ‘pomozi mi, uvjeri me da nećemo otići u džehennem pa da noćas mirne

duše mogu zaspati’, prijetećim glasom počeo govoriti kako će se sve to loše završiti. Govorio

je kako se na zadnjem crtežu uvelike odstupilo od naredbi našega Padišaha, kako nam to

Padišah neće oprostiti i da će glasine doći do ušiju vaiz-efendije iz Erzuruma. Bilo je gotovo

nemoguće uvjeriti ga da je sve u najboljem redu. Bilo mi je jasno da će on, pretjerujući u

svojim izmišljanjima da se izrugujemo vjeri i da Šejtana prikazujemo na dopadljiv način,

izbrbljati svojim ograničenim prijateljima pristalim uz vaiza iz Erzuruma sve one Tetkove

besmislice te da će i oni povjerovati u te objede. Znate i sami koliko su nam zavidjeli jer nam

je Padišah bio sklon, i to ne samo majstori umjetničkih rukotvorina nego i svi ostali obrtnici.

Tad bi svi uglas zlurado zavikali: ILUMINATORI SU IZDALI SVOJU VJERU! K tomu,

545

objeda je na koncu mogla biti prihvaćena i kao istinita zbog Tetkove suradnje s Tankoćutim

Efendijom. Kažem ‘objeda’ jer uopće ne vjerujem u ono što je naš brat Tankoćuti govorio o

knjizi i zadnjem crtežu. Ja tada još nikome nisam dopuštao čak ni da poprijeko pogleda tvoga

pokojnog tetka. Smatrao sam čak vrlo umjesnim što Padišah iskazuje svoju naklonost više

njemu negoli majstoru Osmanu i - mada ne koliko on sâm - vjerovao sam u ono što mi je

nadugo i naširoko pričao o franačkim majstorima i njihovim slikama. Iskreno vjerujem da mi,

osmanski iluminatori, ne sklapajući savez sa Šejtanom, možemo preuzeti ponešto od

franačkih metoda prema vlastitu nahođenju ili u mjeri u kojoj nas te metode očaravaju na

putovanjima, i da si time uopće ne bismo natovarili probleme na vrat. Život je bio jednostavan

i tvoj mi je pokojni tetak nakon majstora Osmana bio novi otac u tom novom životu.»

«O tome ćemo kasnije», rekao je Kara. «Najprije nam ispričaj kako si ubio

Tankoćutog.»

«Taj čin», počeo sam govoriti svjestan da preko usana ne mogu prevaliti riječ

‘ubojstvo’, «taj sam čin počinio ne samo radi spasa sviju nas, nego i za dobrobit cijele

Iluminatorske radionice. Tankoćuti je Efendija bio shvatio da raspolaže prijetećim oružjem.

Preklinjao sam Svemogućeg da mi pokaže koliko je taj podlac jedan običan bijednik. Allah je

uslišio moje molitve i pokazao mi beščašće tog nitkova: ponudio sam mu novac. Pali su mi na

um ti zlatnici ali sam, s Božjom pomoći, smislio laž. Dukati nisu ovdje, u tekiji, nego na

jednom skrovitom mjestu, rekao sam mu. Izišli smo van. Bez ikakva plana i cilja hodao sam s

njim pustim ulicama i zabačenim mahalama. Uopće nisam znao što mi je činiti i užasno sam

se bojao. Kad smo na kraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja još jednom prošli

ulicom kroz koju smo već ranije bili prošli, naš je brat pozlatar, koji je sav svoj život darovao

ponavljanju i formi, postao sumnjičav. Ali, Allah nas je istoga trena doveo pred jedno pusto

zgarište i jedan presušen bunar tik uz njega.»

546

Na tom mjestu shvatio sam da dalje neću moći pričati pa sam rekao: «Da ste vi bili na

mome mjestu, i vi biste mislili na spas preostale naše braće iluminatora i učinili biste isto»,

kazao sam odvažno.

Kad sam čuo da mi daju za pravo, obuzela me je želja da zaplačem. Umalo da sam

kazao: zato što je milosrđe koje nisam zaslužio smekšalo moje srce, ali to ipak nije bio razlog.

Malo je nedostajalo da kažem: jer sam ponovno čuo tupi udarac njegova mrtva tijela o dno

presahla bunara, ali ni to nije bio pravi razlog. Htio sam kazati: stoga što sam se prisjetio

koliko sam bio sretan prije nego sam postao ubojicom, i da se tada ni po čemu nisam

razlikovao od drugih ljudi, ali ni to zacijelo nije bilo točno. Pred očima mi je iskrsnuo jedan

slijepac, koji je u mome djetinjstvu prolazio kroz našu siromašnu mahalu. Iz prljave odjeće

izvlačio bi još prljaviju bakarnu posudicu i oglašavao se nama djeci, koja smo ga promatrala

izdaleka, stojeći kraj mahalske česme: «Draga djeco, koje će od vas naliti vode u posudu

jednoga slijepog starca?» Kad mu nitko ne bi prišao, ovako bi govorio: «To je bogougodno

djelo, djeco moja, bogougodno djelo!» Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i posve se

izjednačila s bojom njegovih bjeloočnica.

Uspaničen da sličim slijepome starcu, nabrzinu i bez ikakva užitka ispričao sam im i to

kako sam ubio Tetak-efendiju. Nisam bio ni odveć iskren, niti sam previše lagao; kad sam

između oboga našao pravu mjeru koja me nije previše dirala u srce, primijetio sam: bili su

uvjereni kako tamo nisam otišao da bih ubio Tetak-efendiju. I kao što su shvatili da sam htio

kazati: nisam ga ubio s predumišljajem, tako su shvatili još nešto: da za samoga sebe tražim

isprike tvrdeći kako čovjek nipošto ne ide u džehennem ako u srcu nema zle nakane da počini

kakvo djelo.

«Nakon što sam Tankoćutog Efendiju izručio Allahovim anđelima», rekao sam

zamišljeno, «riječi koje mi je u zadnje vrijeme kazivao pokojnik počele su me nagrizati kao

547

crv. To što sam zbog zadnjega crteža ukaljao ruke krvlju u mojim je očima uvećalo njegovo

značenje. Potražio sam tvoga tetka, koji za potrebe knjige ni jednoga od nas nije više pozivao

svojoj kući, da mi pokaže taj zadnji crtež. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se prema meni

ophodio kao da je sve u najboljem redu. Niti je bilo kakva tajnovita crteža zbog kojega bi

trebalo počiniti ubojstvo niti bilo čega sličnog! Da me ne bi toliko ponižavao i da bi me uzeo

za ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio Tankoćutog Efendiju i bacio ga u bunar. Uzeo me je

za ozbiljno, ali je nastavio ponižavati me. Onaj koji ponižava svoga sina ne može biti otac.

Veliki majstor Osman nekoć bi se jako ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikada nije

ponižavao. Pogriješili smo, braćo moja, što smo ga izdali.»

Osmjehnuo sam se svojoj dragoj braći, koja su me pozorno gledala ravno u oči kao da

uz samrtnu postelju slušaju moje zadnje riječi. I kao što osjeća brat na samrti, tako sam i ja

vidio da se udaljavaju od mene postupno se rasplinjujući u izmaglici.

«Zbog dvije sam stvari ubio tvoga tetka. Jer je velikoga majstora Osmana tjerao da

kao majmun oponaša franačkoga slikara Sebastijana. I jer sam ga u trenutku slabosti upitao

imam li ja svoj stil.»

«Što je odgovorio?»

«Da imam. Ali, za njega to nije bila uvreda, nego, naravno, pohvala. Sjećam se da sam

se neočekivano i s osjećajem stida zapitao je li to i za mene pohvala. S jedne strane, stil mi se

čini kao neka vrsta izopačenosti i nečasnosti, s druge, pak, nagriza me crv sumnje. Ne želim

imati svoj stil, ali me Šejtan izaziva i budi u meni radoznalost.»

«Svatko potajice priželjkuje imati svoj stil», pametovao je Kara. «I svatko želi dati

izraditi svoj portret, pa i naš Padišah.»

«Je li to bolest kojoj se ne možemo oduprijeti?», upitao sam. «Kad se ta bolest proširi,

548

ni jedan od nas neće se moći oduprijeti metodama franačkih majstora.»

Ali, nitko me nije slušao: Kara je pripovijedao priču o nesretnom turkmenskom begu,

koji je na dvanaest godina bio prognan u daleku zemlju Kitaj jer je šahovoj kćeri bio prerano

iskazao svoju ljubav. A budući da uza se nije imao portret svoje ljubljene, o kojoj je maštao

punih dvanaest godina, među kitajskim je ljepoticama zaboravio lice ljubljene, a ljubavni se

bol pretvorio u duboku patnju koju je podnosio Allahovom voljom. Ali svi smo znali da on

zapravo pripovijeda o samome sebi.

«Zahvaljujući tvome tetku», rekao sam, «svi smo napokon naučili tu riječ ‘portret’.

Akobogda, jednoga dana naučit ćemo bez ikakva straha govoriti i o vlastitu životu, onakvom

kakav jest.»

«Sve bajke pripadaju svima podjednako», kazao je Kara. «A ne pojedincu.»

«A sve iluminacije Allahu», nadopunio sam ga stihovima heratskoga pjesnika Hatifija.

«Ali, kad se rašire metode franačkih majstora, svatko će misliti da je pričanje tuđe bajke kao

da je njegova vlastita neko veliko umijeće.»

«Upravo to Šejtan i želi.»

«Pustite me napokon!», povikao sam iz sve snage. «Pustite me da se zadnji put

nagledam ovoga svijeta!»

Kad sam vidio koliko su se prestrašili, u meni se počelo buditi samopouzdanje.

Najprije se pribrao Kara: «Hoćeš li nam pokazati zadnji crtež?»

Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hoću te me je pustio. Srce mi je

počelo udarati.

549

Sigurno ste već odavno otkrili moj identitet, koji tobože nastojim zatajiti. Pa ipak,

nemojte se čuditi što se ponašam kao stari heratski majstori: oni su krili svoje potpise iz

poštovanja prema svojim majstorima i normama, a ne da bi sakrili svoj identitet. Sa

svjetiljkom u ruci uzbuđeno sam se kretao posve mračnim sobama tekije praveći prolaz svojoj

blijedoj sjeni. Je li mi se na oči već počeo spuštati zastor tame ili su te sobe i ta predvorja

doista bili toliko mračni? Još koliko mi je preostajalo vremena, danâ, tjedana prije nego

oslijepim? Moja sjena i ja zastali smo među utvarama kuhinje, iz čistoga kuta prašnjava

ormara uzeli papire i hitro se vratili natrag. Kara me iz opreza pratio, ali sa sobom nije ponio

bodež. Jesam li i ja želio zgrabiti bodež i iskopati mu oči prije nego oslijepim?

«Drago mi je da ću to još jednom vidjeti prije nego što oslijepim», ponosno sam

kazao. «Želio sam da i vi to vidite. Pogledajte ovo!»

I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao zadnji crtež, koji sam uzeo iz kuće onoga

dana kad sam ubio Tetka. Najprije sam uočio njihove radoznale i uplašene poglede uperene

prema slici veličine dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i skupa s njima nastavio

promatrati sliku, osjećao sam laganu drhtavicu. Osjetio sam da me je obuzela vrućina, zbog

igle kojom su mi probili zjenice, ili stoga što sam bio zapao u ekstazu.

U različitim kutovima tih dviju stranica nalazili su se crteži na kojima smo svi mi

radili zadnjih godinu dana: stablo, konj, Šejtan, smrt, pas i žena; svi su - makar pomalo i

nespretno - bili poredani prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi i sukladno

proporcijama samih crteža, i to tako da su pozlata i okviri pokojnoga Tankoćutog Efendije

stvarali dojam kao da kroz prozorsko okno promatramo jedan cijeli svijet, a ne stranicu neke

knjige. Usred toga svijeta, tamo gdje se trebao nalaziti Padišahov, stajao je moj vlastiti

portret, koji sam kratko vrijeme s ponosom promatrao. Donekle sam ipak osjećao nelagodu jer

je jako malo nalikovao na mene iako sam ga, promatrajući se u ogledalu, danima i s toliko

550

mnogo truda crtao, brisao, pa opet iznova crtao; ipak, osjećao sam neko nesavladivo

uzbuđenje, ne samo stoga što me je portret stavljao u središte jednog cijelog univerzuma nego

i zato jer me je iz nekog neobjašnjivog, đavoljeg razloga činio znatno misaonijim,

kompleksnijim i tajnovitijim nego što sam zapravo bio. Htio sam da vide to moje uzbuđenje,

da ga razumiju, da ga moja braća iluminatori podijele sa mnom. Kao kakav padišah ili kralj,

bio sam u središtu svega postojećeg i k tomu - bio sam to ja, osobno. To me je stanje

istodobno činilo i ponosnim i postiđenim. A budući da su me ta dva međusobno uravnotežena

osjećaja smirivala, mogao sam beskrajno uživati u tom svom novom položaju na slici. Ali, da

bi to uživanje bilo potpuno, sve je - počevši od borâ na mome licu i nabora na mojoj odjeći,

od sjenâ, bubuljicâ i prišteva, od moje brade pa do tkanja sukna na meni - sve je to moralo biti

izrađeno posve točno i bez i najmanje pogreške, u svim bojama i najsitnijim detaljima, i s

umjetničkom vještinom franačkih majstora.

Na licima svojih starih prijatelja, koji su zurili u sliku, vidio sam nekakav strah i

zaprepaštenje, i onaj neizbježni osjećaj koji sve nas izjeda i uništava - ljubomoru. Osjećali su

prema meni ljutnju i odvratnost koju bi osjetili i prema svakom drugom do kraja ogrezlom u

grijeh, no istodobno i zavist punu straha.

«Onih noći kad sam ovdje pri svjetlosti uljanice gledao tu sliku prvi put u životu

osjetio sam da me je Allah napustio i da bi mi u mojoj samoći samo Šejtan mogao biti

prijatelj», rekao sam. «Da sam se doista i nalazio u središtu toga svijeta - poželio sam to svaki

put kad sam bacio pogled na sliku - osjećao bih se još usamljenijim unatoč svim tim meni

dragim stvarima oko mene, čak i ženi koja sliči lijepoj Šekuri, unatoč mojim prijateljima

lutajućim dervišima i ljepoti crvene boje koja prevladava na slici. Ne bojim se posjedovati

osobnost i posebnost, kao ni toga da mi se drugi klanjaju; dapače - to želim.»

«Ti se, dakle, ne kaješ?», upitao je Roda glasom osobe koja je tek izišla iz džamije

551

nakon propovijedi petkom.

«Osjećam se kao Šejtan ne stoga što sam ubio dva čovjeka nego zato jer sam nacrtao

takvu sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo zato da bih je mogao dovršiti. Ali, užasava

me usamljenost koju je stvorila nova situacija u kojoj sam se našao. Oponašanje franačkih

majstora, a da se pritom ne ovlada njihovom vještinom, još više porobljava iluminatora. Želim

pobjeći od svega toga. Da sam obojicu ubio samo da bi u Iluminatorskoj radionici i dalje sve

ostalo po starom, shvatili ste i vi, a sigurno i Allah.»

«No to će nam svima stvoriti još veće probleme», ustvrdio je moj dragi Leptir.

Onu budalu Karu, koji je još uvijek bio zadubljen u sliku, munjevito sam ščepao za

ručni zglob, čvrsto ga stisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo ga. Bodež koji je ovlaš držao

ispao mu je iz ruke. Zgrabio sam ga s poda.

«Uza sve to, nećete se moći riješiti svojih briga samo tako da me predate mučitelju»,

rekao sam i oštri vrh bodeža prinio Karinim očima kao da ću mu ih iskopati. «Daj mi iglu

perjanice!»

Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je. Gurnuo sam je u svoj pojas. Pogled

uperih u njegove oči; gledao me krotko kao janje.

«Žao mi je lijepe Šekure jer nije imala drugoga izlaza osim da se uda za tebe», kazao

sam. «Da nisam morao ubiti Tankoćutog Efendiju da vas izbavim iz nevolje, udala bi se za

mene i bila sretna. Ja sam najbolje razumio priče o franačkim majstorima i njihovim

vještinama, o čemu je svima nama pripovijedao njezin otac. Stoga dobro poslušajte što ću

vam na kraju reći: ovdje više nema mjesta za majstore iluminacije koji žele živjeti od svoga

dara i svoje čestitosti, to mi je od nekoć jasno. Kad bismo i krenuli oponašati franačke

majstore, kao što su to od nas tražili pokojni Tetak i Padišah, suspregnuo bi nas zasigurno

552

sasvim opravdani kukavičluk u nama samima, ako ne netko kao Tankoćuti Efendija i

Erzurumlijine pristaše, i ne bismo bili kadri ići do kraja. Da se i priklonimo Šejtanu i stvar

dosljedno privedemo kraju, da izdamo svoju prošlost i potom se drznemo u franačkome stilu i

na franački način stvoriti jednu novu osobnost, to nam nikako ne bi pošlo za rukom, kao što ni

meni zbog nedostatka talenta i znanja nije pošlo za rukom izraditi svoj portret. Po

primitivnosti moje slike, po tomu što je nikako nisam mogao dotjerati da sliči na mene, još

jednom sam spoznao stvar koja nam je zapravo svima već bila poznata, ali joj nismo pridavali

značenje: da je umjetnost franačkih majstora nešto što se stoljećima mora učiti. A da je

Tetkova knjiga završena i poslana, ismijali bi nas mletački majstori, a njihov podrugljivi

smijeh zarazio bi i mletačkoga dužda, i to je sve. Osmanlije ne žele biti Osmanlije, kazali bi, i

više nas se ne bi bojali. Kamo sreće da smo nastavili putom starih majstora! Ali, to nitko ne

želi, ni naš preuzvišeni Padišah ni Kara-efendija, koji tuguje jer uza se nema portret svoje

mile Šekure! Tad ostanite sjediti ovdje i stoljećima oponašajte metode franačkih majstora!

Oholo potpisujte svoje imitacije! Trudeći se nacrtati svijet onako kako ga Allah vidi stari

heratski majstori nisu potpisivali svoje crteže da bi zatajili svoj identitet. Vi pak, vi ćete ih

potpisivati samo zato da biste sakrili da ne posjedujete identitet. Ipak, ima još jedan izlaz;

možda su i vama kucali na vrata, ali mi to tajite: Ekber, mogulski padišah iz Indije, ne štedeći

zlato i milost, skuplja oko sebe najdarovitije iluminatore svijeta. Sad je napokon jasno:

prigodom prvoga milenija islama izdat ćemo knjigu u iluminatorskoj radionici u Agri, a ne u

Istambulu, a radovi na njoj već se privode kraju.»

«Mora li iluminator najprije postati ubojica da bi se mogao razmetati kao ti?», upitao

je Roda.

«Dovoljno je da bude najdarovitiji i najsposobniji», odgovorio sam ne pridajući mu

važnost.

553

U daljini je jedan ponositi pijetao dvaput zapjevao. Skupio sam svoj zavežljaj i

zlatnike i u svoju mapu smjestio bilježnice s kopiranim uzorcima i svoje crteže. Kroz glavu

mi je prolazilo i to da bih ih jednog po jednog mogao dokrajčiti bodežom čiji sam šiljati vrh

držao uperen prema Karinu grkljanu, ali sam još uvijek volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s

kojima sam još od šegrtskih dana bio nerazdvojan, pa čak i Rodu koji mi je zabo iglu u oči.

Proderao sam se na dragoga Leptira koji je bio ustao, ustrašio ga i natjerao da ponovo

sjedne. Kako mi je to osnažilo vjeru da bih iz tekije mogu izvući živu glavu, pohitao sam; i

upravo kad sam krenuo izići, ishitreno sam izrekao one neodmjerene riječi koje sam u toj

prigodi bio naumio kazati:

«Ovaj moj bijeg iz Istambula nalikuje Ibni Šakirovu bijegu iz Bagdada u vrijeme

mongolske opsade», kazao sam.

«Tad bi morao krenuti na zapad, a ne na istok», rekao je ljubomorni Roda.

«Allahovi su i istok i zapad», odgovorio sam na arapskom kao pokojni Tetak.

«Ali, Istok je na istoku, a Zapad na zapadu», rekao je Kara.

«Iluminator ne bi smio umišljati», kazao je Leptir. «Namjesto da si razbija glavu

Istokom i Zapadom, on bi samo morao crtati povodeći se za vlastitim srcem.»

«Sad si izgovorio prave riječi!», odgovorio sam dragom Leptiru. «Dođe mi da te

poljubim.»

Ali, jedva da sam bio napravio korak-dva prema njemu, kad se u tom trenu Kara

spretno baci na mene. U jednoj ruci držao sam zavežljaj s rubljem i dukatima, a pod pazuhom

mapu punu crteža. Nastojeći ih zaštititi, nisam pazio na sebe - dopustio sam da mi zgrabi ruku

u kojoj je bio bodež. Ali, ni njega nije poslužila sreća: u jednom trenutku izgubio je ravnotežu

554

jer mu je noga bila zapela za tronožac te namjesto da me zgrabi za ruku, činilo se kao da se

prihvatio za nju. Snažnim udarcima i ugrizom za prste uspio sam ga odgurnuti od sebe.

Zavijao je smrtno uplašen. Stegnuo sam mu svom snagom istu ruku nanoseći mu pritom

snažnu bol i s bodežom u ruci proderao se na drugu dvojicu:

«Ostanite gdje ste!»

Poslušali su. Vrh bodeža ugurao sam u Karinu nozdrvu, onako kako je to u legendi

napravio Kejkavus. Kad je počeo krvariti, udarile su mu i gorke suze na oči koje su me

gledale preklinjući.

«Da čujem sada,» rekao sam, «hoću li oslijepiti?»

«Po legendi, nekima se krv slije u oči, a nekima ne. Ako je Allah zadovoljan tvojim

iluminacijama, darovat će ti svoju veličanstvenu tamu da bi mu bio bliži. Tad ćeš vidjeti

veličanstvene krajolike koje i On vidi, a ne ovaj bijedni svijet. A ako nije zadovoljan, pustit će

te da i dalje gledaš i vidiš kao i dosad.»

«Pravo umjetničko djelo naslikat ću u zemlji Indiji», kazao sam. «Još uvijek nisam

izradio iluminaciju po kojoj bi Allah sudio o meni.»

«Ne zanosi se previše da ćeš pobjeći od franačkih metoda», kazao je Kara. «Znaš li da

Ekber-kan potiče sve iluminatore da potpisuju svoje radove? Portugalski jezuiti odavno su

tamo prenijeli franačko slikarstvo i metode. Oni su prodrli svugdje.»

«Tko želi ostati čist, tomu se uvijek nađe nešto da radi i mjesto da se skloni», kazao

sam.

«O, da,» kazao je Roda, «oslijepiti i pobjeći u nepostojeće zemlje.»

555

«Zbog čega želiš ostati čist?», upitao je Kara. «Ostani ovdje kao i mi i izmiješaj se s

onim čega ovdje ima.»

«Cijeloga svog života oni će oponašati franačke majstore u uvjerenju da imaju svoj

stil», kazao sam. «A nikada ga neće imati jer ih oponašaju.»

«Drugog nam izlaza nema», rekao je Kara bez osjećaja časti.

Sigurno je lijepa Šekura, a ne umjetnost, bila njegova jedina sreća. Izvukao sam pri

vrhu krvavi bodež iz Karine nozdrve i digao ga iznad njegove glave kao dželat sablju prije

pogubljenja.

«Kad bih htio, mogao bih ti odsjeći glavu», obznanio sam ono što je bilo posve očito.

«Ali ću te poštedjeti zbog Šekurine djece i njezine sreće. Budi dobar prema njoj, ne budi grub

i nerazuman. Obećaj mi to!»

«Obećavam», kazao je Kara.

«Time te prepuštam Šekuri», rekao sam.

Ali, ruka mi je postupila upravo suprotno od onoga što su moja usta bila obećala.

Svom snagom zamahnuo sam bodežom prema Kari.

Sječivo mu se nije zarilo u vrat nego u rame jer se u zadnji čas pomakao s mjesta, a i

ja sam bio promijenio putanju bodeža. Sa strahom sam pogledao u ono što je moja ruka

spontano napravila. Mjesto iz kojeg sam iščupao u meso zariveni bodež postalo je purpurno

crveno. Bio sam se i uplašio i postidio tog čina. Ipak, znao sam da uza se neću imati ni jednog

od svojih prijatelja iluminatora kojem bih se mogao osvetiti ako uskoro, možda već na

Arapskome moru, na lađi, oslijepim.

556

Roda, koji se s pravom prepao da bi red mogao doći na njega, pobjegao je u

unutrašnjost tekije, u mračne odaje. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom u ruci,

ali sam se uplašio i vratio nazad. Zadnje što sam učinio bilo je poljubiti se i oprostiti s

Leptirom. Žurnim korakom udaljio sam se od mokrog i blatnjavog vrta i mračne mahale. Lađa

koja me je trebala odnijeti u iluminatorsku radionicu Ekber-kana isplovit će nakon jutarnje

molitve, a u isto će vrijeme jedan čamac zadnji put krenuti k njoj iz Luke galijâ. Dok sam

trčao, iz očiju su mi tekle suze.

Dok sam tih kao lopov prolazio Aksarajem, na obzoru sam vidio jedva zamjetnu

svjetlost praskozorja. Naspram prve mahalske česme, koja je iz sporednih ulica, uskih prolaza

i zidova izronila preda me, nalazila se kamena kuća u kojoj sam prespavao prvu noć po

dolasku u Istambul prije dvadeset pet godina. Tu sam kroz otvorena dvorišna vrata još jednom

ugledao bunar u koji sam se, s osjećajem krivice, u dobi od jedanaest godina, usred noći htio

baciti jer sam u snu bio popišao ležaj koji mi je prije dvadeset i pet godina prostro jedan

daleki rođak pruživši mi velikodušnost i dobrotu. Sve dok nisam stigao na Bejazit, mene i

moje suze s poštovanjem su pozdravljali urarska radnja u koju sam mnogo puta navraćao radi

popravka zupčanikâ moga slomljenog sata; staklarski dućan u kojem sam kupovao prazne

kristalne svjetiljke i čaše za sokove, urešavao ih iluminacijama i ispod ruke prodavao

otmjenim ljudima, kao i boce koje sam ukrašavao cvjetnim motivima; hamam u koji su me

neko vrijeme same nosile noge jer je bio i jeftin i slabo posjećen.

U blizini posve razorene kavane nije bilo žive duše, kao ni u kući u kojoj je - tako sam

iz sveg srca želio - trebala sretno živjeti lijepa Šekura sa svojim novim mužem, koji možda u

ovome trenutku umire. Otkako sam priznao svoje zločine i odlučio napustiti grad svoga

života, prijateljski su me gledali svi istambulski psi, mračna stabla, slijepi prozori, crni

dimnjaci, utvare te marljivi i nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu - svi oni

557

koji su me dušmanski gledali onih dana kad sam s rukama uprljanim krvlju tumarao ovim

ulicama.

Ostavivši za sobom Bejazitovu džamiju, s jednog brda bacio sam pogled na Zlatni rog:

svitalo je, ali je voda još bila tamna. Lagano se njišući na jedva vidljivim valovima, dva

ribarska čamca, teretni jedrenjaci dignutih jedara i jedna zaboravljena galija doviknuli su mi:

«Nemoj otići! Ne idi!» Jesu li mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči? Zamisli

veličanstveni život koji te očekuje u Indiji zahvaljujući čudesnim djelima tvoga raskošnog

talenta, kazao sam samome sebi.

Sišao sam s puta, protrčao kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se uz jednu staru kamenu

kuću okruženu zelenilom. Bila je to kuća pred čijim sam vratima kao šegrt svakoga utorka

dočekivao majstora Osmana da bih, prateći ga na odstojanju od dva koraka, u Iluminatorsku

radionicu odnio njegovu torbu, mapu, kutiju s pisaljkama od trstike i dasku za crtanje. Tu se

ništa nije bilo promijenilo, samo su platane u vrtu i na ulici bile toliko izrasle da su kući i ulici

davali ugođaj raskoši, moći i bogatstva iz vremena Sulejmana Veličanstvenog.

Budući da je bila nedaleko od puta koji se spuštao u luku, poslušao sam Šejtana i

poželio zadnji put vidjeti lukove na zgradi Iluminatorske radionice u kojoj sam proveo

dvadeset i pet godina. I tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrt utorkom hodio za

majstorom Osmanom: Ulicom strijelaca, koja je u proljeće opojno mirisala na lipov cvijet;

pored pekarnice u kojoj je moj majstor kupovao žemlje s mljevenim mesom; uzbrdicom s

nanizanim dunjinim i kestenovim stablima i prosjacima pod njima; duž zatvorenih dućana

nove čaršije; kraj brijača s kojim se moj majstor svako jutro pozdravljao; rubom pustog

povrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali šatore i izvodili predstave; kraj samačkih soba

koje su zaudarale na prljavštinu i ispod bizantskih stupova koji su širili pljesnivi zadah; pored

Ibrahim-pašina saraja, stuba s isklesanim zmijama, koje smo crtali stotinu puta, i platane koju

558

smo uvijek drukčije crtali, te na koncu, izišavši na Atmegdan, ispod dudovih i kestenovih

stabala u čijim su krošnjama ranim jutrom cvrkutali vrapci i graktale svrake.

Teška vrata Iluminatorske radionice bila su zatvorena. Nije bilo nikoga ni na vratima

ni gore u nadsvođenom hodnikom. Uzbuđen, tek na trenutak stigao sam baciti pogled kroz

spuštene kapke na prozorčićima kroz koje smo promatrali stabla dok smo u šegrtskim danima

umirali od dosade, kad me netko zaustavi.

Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši. Rekao je da krvavi bodež s drškom

urešenom rubinima pripada njemu, da ga je njegov nećak Ševket u dosluhu sa svojom

majkom ukrao iz njegove kuće. A da to pak dokazuje kako sam ja jedan od Karinih ljudi koji

su sinoć napali kuću i oteli Šekuru. Poznavao je taj sveznajući ljutiti čovjek kreštava glasa

Karine prijatelje iluminatore i znao je da će doći u Iluminatorsku radionicu. Imao je dugu

sablju koja se presijavala u nekakvoj čudnoj crvenoj boji, jako mnogo nesređenih računa, koje

je iz nekakvog razloga htio izravnati sa mnom i k tomu još mnogo toga da mi ispriča. Možda

sam mu trebao reći kako je posrijedi neki nesporazum, ali sam mu na licu pročitao

nevjerojatan bijes. I da će me napasti kako bi me ubio s gnušanjem. Poželio sam da mu mogu

kazati: «Stani, za ime Boga!»

No on je već bio krenuo u napad.

Što se mene tiče, nisam imao vremena ni uperiti bodež u njega, samo sam podigao

ruku sa zavežljajem.

Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući, crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku,

potom mi odrubila glavu.

Da mi je glava bila odrubljena, znao sam po besmislenu razmahivanju bodežom, po

tome što se moje jadno tijelo bilo odvojilo od mene, napravilo dva teturava, čudna koraka i

559

sručilo na zemlju dok mi je iz vrata šikljala krv kao iz kakva vodoskoka. Moje jadne noge,

koje su se kretale same od sebe, uzalud su se batrgale i koprcale kao u kakva jadnog konja na

samrti.

Iz blata u koje se otkotrljala moja glava nisam mogao vidjeti ni svoga ubojicu ni

zavežljaj pun zlatnika i crteža, koji sam još uvijek želio čvrsto držati u ruci. Oni su bili ostali

iza moga zatiljka, u smjeru padine koja se spuštala prema moru i Luci galija, do kojih nikada

više neću stići. Moja glava nikad se više neće okrenuti i pogledati prema njima i preostalome

dijelu svijeta. Zaboravio sam ih i prepustio glavu njezinim vlastitim mislima.

Prije no što mi je sablja odrubila glavu, pomislio sam sljedeće: Lađa će isploviti iz

Luke galijâ; to je u mome sjećanju bilo povezano sa zapovijedi «Požuri!»; i dopunjeno

majčinim pozivom iz djetinjstva: «Požuri!». Majko, vrat me boli i ne mogu se ni pomaknuti!

Dakle, to je ono što zovu umiranjem.

Ali, znao sam da još nisam mrtav. Moje iskopane zjenice nisu se pomicale, ali sam

otvorenim očima sasvim dobro vidio.

Ono što sam vidio odozdo ispunilo je sve moje misli. Put se lagano penje. Zid i lûk

Iluminatorske radionice, krov, nebo. Tim slijedom.

Činilo mi se da taj trenutak gledanja traje i traje, dok nisam shvatio da je gledanje sada

postalo jedna vrst sjećanja. Tad mi je palo na pamet nešto što sam i prije osjećao dok sam

satima promatrao jedan te isti crtež: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćeš prodrijeti u vrijeme

crteža.

Sada su sva vremena postala ono vrijeme.

Činilo mi se da me nitko neće vidjeti i da će moja glava, dok u njoj blijede misli,

560

godinama gledati tu tužnu uzbrdicu, kameni zid i - mada tu, nadohvat ruke - za mene

nedostižan drvored dudovih i kestenovih stabala.

To beskrajno čekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno da sam poželio otići

onkraj ovoga vremena.

561

(59) Ja, Šekura

Provela sam besanu noć u kući Karinog dalekog rođaka, kamo nas je poslao da se

sklonimo. Unatoč povremenom hrkanju i kašlju uspijevala sam zaspati u krevetu koji sam

dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila čudesna

stvorenja i žene odsječenih te potom nasumce spojenih ruku i nogu pa sam se budila. Pred

jutro me probudila hladnoća; dobro sam pokrila Ševketa i Orhana, privila se uz njih, poljubila

ih u kosu i - kao u dobrim vremenima, kad sam mirno spavala u kući svoga pokojnoga oca -

preklinjala Allaha da mi podari sretan san.

Ipak, nisam mogla zaspati. Ono što sam neprestano viđala u svojim sretnim snovima

vidjela sam nakon jutarnje molitve, kad sam kroz prozorske kapke male i mračne sobe

provirila na ulicu: nekog nalik priviđenju, iscrpljenog od rata i ranâ, nekog tko mi se poznatim

koracima s čežnjom približavao držeći u ruci štap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila u

suzama u trenutku kad sam tog čovjeka u svojim snovima htjela zagrliti. Kad sam razabrala

da je krvlju obliveni čovjek na ulici zapravo Kara, oteo mi se vrisak koji u snovima nikad

nisam bila ispustila.

Potrčala sam i otvorila vrata.

Lice mu je bilo natečeno i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav. Velika rana

protezala mu se od ramena do vrata. Košulja mu je bila sva crvena od krvi. Kao i muž u

mojim snovima, i on mi se neodređeno smješkao jer se napokon uspio vratiti kući.

«Uđi!», kazala sam mu.

«Pozovi djecu», rekao je. «Idemo kući.»

562

«Ti nisi kadar vratiti se kući.»

«Ne moraš ga se više bojati», rekao je. «Bio je to Velidžan-efendija, Perzijanac.»

«Maslina...», rekla sam. «Jesi li ubio tog bijednika?»

«Lađom koja je isplovila iz Luke galijâ pobjegao je u Indiju», odgovorio je i načas

skrenuo pogled jer je znao da nije posve dovršio svoj posao.

«Hoćeš li moći hodati do kuće?», upitala sam. «Neka ti dovedu jednog konja.»

Kad smo se vratili kući, osjetila sam da će umrijeti i sažalila sam se na njega. Ne samo

zato što će umrijeti nego i stoga što nikada nije upoznao sreću. Po tuzi i odlučnosti u

njegovim očima zaključila sam da ne želi umrijeti u ovoj stranoj kući i da zapravo želi

napustiti ovaj svijet, a da ga nitko živ ne vidi u tom strašnom stanju. S mukom su ga podigli

na konja.

Dok smo se sporednim ulicama vraćali kući sa zavežljajima u rukama, djeca od straha

najprije nisu mogla pogledati Karu, koji je jahao. Unatoč tomu, Kara im je s konja koji se

lagano kretao mogao ispričati kako je pokvario račune podlom ubojici njihova djeda i kako su

se njih dvojica borili sabljama. Vidjela sam da mu pomalo postaju skloni i preklinjala Allaha

da ne umre.

Kad smo stigli kući, Orhan je tako ushićeno povikao «Stigli smo doma!» da sam

istoga trena osjetila da će se Azrail, anđeo smrti, sažaliti na nas i da će nam Allah dati još

vremena. Pa ipak, nisam polagala odveć nade u to znajući iz iskustva da je posve neizvjesno

koga će, zašto i kada preuzvišeni Allah pozvati k sebi.

S mukom smo Karu skinuli s konja, svi zajedno odvukli na kat, unijeli u očevu sobu s

plavim vratima i položili na ležaj. Hajrija je zagrijala vodu i donijela je. Razdirući tkaninu i

563

režući je škarama, nas smo dvije s njega skinule krvavu, za kožu slijepljenu košulju, pojas,

cipele i donje rublje. Kad smo otvorile prozorske kapke, sobu je ispunilo blago zimsko sunce

koje je poigravalo na granama u dvorištu, odbijalo se od ibrika, lonaca, kutija za ljepilo,

mastionica, komadiće stakla i šiljila i osvijetljavalo Karino samrtnički žuto tijelo i rane boje

višnje i mesa.

Komade tkanine od izrezane plahte namočila sam toplom vodom, natrljala ih sapunom

i njima oprala Karino tijelo, pažljivo kao da čistim neki skupocjeni stari sag, i nježno i s

ljubavlju, kao da njegujem jednog od svojih sinova. Strašnu ranu na Karinu ramenu očistila

sam kao liječnik pazeći pritom da ne dotičem modrice na njegovu licu i ne povrijedim

posjekotinu na njegovoj nozdrvi. I pritom sam mu pjevušila neke besmislene riječi, kao što

sam nekoć običavala kupajući djecu dok su bila mala. I na njegovim prsima i rukama bilo je

posjekotina. Prsti njegove lijeve ruke bili su modri od ugrizâ. Kad god bih komadom tkanine

prešla preko njegova tijela, postajao bi krvav. Dotakla sam mu prsa, pod rukom osjetila

mekoću njegova trbuha i dugo, dugo gledala njegov ûd. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su

glasovi djece. Zašto je neki stari pjesnici zovu ‘pisaljkom od trstike’?

Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajnovita Ester, oglašavajući se zvonkim i veselim

glasom kojim objavljuje radosne vijesti, sišla sam u prizemlje.

Toliko je bila uzbuđena da mi je sve izbrbljala, a da me prethodno nije zagrlila i

poljubila: Maslinina glava pronađena je pred vratima Iluminatorske radionice skupa sa

zavežljajem i crtežima koji su dokazivali njegove zločine. Kanio je pobjeći u Indiju, ali je

odlučio posljednji put svratiti do radionice.

Očevici vele: Hasan je tamo susreo Maslinu, potegnuo svoju crvenu sablju i jednim

udarcem odrubio mu glavu.

564

Dok je pričala o tome, ja sam razmišljala gdje se u tom trenutku nalazi moj siroti otac.

Spoznaja da je ubojicu dostigla zaslužena kazna najprije me je oslobodila neke zebnje.

Osjetila sam i to da osveta pruža čovjeku lijep i smirujući osjećaj da je pravda dostižna. Istog

sam trena jako poželjela znati kako se taj osjećaj doživljava tamo gdje je moj otac i najednom

mi se cijeli svijet učinio poput dvorca s bezbroj soba koje se nižu jedna za drugom. Iz jedne u

drugu sobu mogli smo prijeći samo ako se prisjećamo i maštamo, no većina nas to je zbog

lijenosti vrlo rijetko činila te smo čamili u istoj sobi.

«Ne plači, dušo!», tješila me Ester. «Na koncu se sve dobro svršilo.»

Dala sam joj četiri zlatnika. Jedan po jedan strasno ih je stavila u usta i pohlepno, ali

nevješto zagrizla.

«Sve su preplavili lažni dukati venecijanskih nevjernika», kazala je smiješeći se.

Čim je otišla, kazala sam Hajriji da ne pušta djecu gore. Uspela sam se na kat i

zaključala vrata. Strasno sam se privila uz Karino golo tijelo i više iz znatiželje negoli iz želje,

više iz brižnosti negoli iz straha napravila ono što je od mene tražio u kući obješenog Židova

one noći kad je ubijen moj siroti otac.

Ne mogu kazati da sam posve razumjela zbog čega su perzijski pjesnici stoljećima

uspoređivali tu mušku stvar s trščanom pisaljkom, a usta nas ženâ s mastionicom, i što se

skriva iza tih prispodoba čiji je stvarni smisao u papagajskome ponavljanju odavno

zaboravljen - sićušnost ustâ, tajanstvena tišina mastionice ili to da je Allah iluminator? Ali,

ljubav mora da je nešto što se može razumjeti nelogikom, a ne logikom osobe poput mene,

koja neprestano koristi svoj mozak da bi se zaštitila.

Otkrit ću vam onda jednu tajnu: tamo, u toj sobi s mirisom smrti, nije me uzbuđivala ta

muška stvar u mojim ustima; ono što me uzbuđivalo dok sam tako stajala osjećajući kako

565

cijeli svemir pulsira u mojim ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani

naguravali i svađali.

Iako su mi usta bila posve zaposlena, mogla sam zamijetiti da me Kara gleda na jedan

posve drukčiji način. Rekao je da nikada više neće zaboraviti moje lice i usta. Koža mu je,

poput nekih starih knjiga moga oca, mirisala na pljesniv papir, a u kosu mu se bio uvukao

miris prašine i sukana Carske riznice. Svaki put kad bih se zaboravila i dotakla mu rane,

otekline i posjekotine, stenjao je kao dijete i postupno izmicao smrti, a ja sam tada shvaćala

da ću se još više vezati uz njega. Naša ljubavna igra polako je dobivala na zamahu kao

jedrenjak čija se jedra pomalo pune vjetrom, i kao taj dostojanstveni jedrenjak smjelo je

zabrodila prema nepoznatim morima.

Da je Kara – jer se jako dobro snalazio u tim vodama – mnogo ranije bio stekao

iskustvo s tko zna kakvim sve ženama, mogla sam vidjeti po tomu što je i na samrtnoj postelji

vladao situacijom. Dok ja više nisam znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to što sam

gurnula u usta moj prst ili cijeli moj život, on je, iako u polusvjesnu stanju od ranâ i užitka,

jednim poluotvorenim okom ipak nadzirao kamo ide ovaj svijet te povremeno nježno primao

u svoje dlanove moje lice i s vremena na vrijeme promatrao ga s divljenjem kao da je kakav

crtež, a odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke mingerijske kurve.

U trenutku najvećega užitka ispustio je krik poput mačem raspolućenih slavnih junaka

s legendarnih crteža koji prikazuju sraz iranske i turanske vojske, a ja sam se prepala da bi taj

njegov krik mogla čuti cijela mahala. Ipak, kao pravi iluminator koji može isplanirati formu i

kompoziciju cijele stranice i u trenutku najvećega nadahnuća, kad mu ruku u kojoj drži

pisaljku pokreće sâm Allah, tako je i Kara, čak i u plimama najvećega uzbuđenja, jednim

krajičkom uma neprestano kontrolirao naše mjesto u svemiru.

«Kazat ćeš, stavljala sam melem na rane vašega oca», rekao je zadihano.

566

Našoj ljubavi, prikliještenoj između života i smrti, između zabrane i raja, beznađa i

stida, te su riječi ne samo davale ugodu nego su postale i isprikom za nju. U narednih

dvadeset i šest godina, sve do onoga jutra kad je Karu kraj bunara pokosila srčana kap, svakog

sam podneva sa svojim dragim mužem vodila ljubav dok se kroz zatvorene prozorske kapke u

sobu provlačila jedna sunčeva zraka, a iz dvorišta - prvih godina - dopirali Ševketovi i

Orhanovi veseli glasovi, i to smo nazivali ‘stavljanjem melemâ na rane’. Tako su godinama

nakon toga u istoj postelji sa mnom mogli spavati moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela

poštedjeti toga da ih jedan grubi i melankolični otac zlostavlja svojim zahtjevima i

ljubomornim ispadima. Svaka razborita žena zna da je spavanje s djecom privijenom uza se

neusporedivo ljepše od spavanja s čovjekom kojeg život nije štedio.

Mi, ja i moja djeca, bili smo sretni, ali Kara nije. Prvi vidljivi razlog bio je taj što mu

rana na ramenu i vratu nikada nije bila posve zacijelila i što je moj dragi muž - čula sam druge

da to kažu - ostao ‘sakat’. Ipak, osim što se vidjelo, to mu tjelesno oštećenje nije otežavalo

život. Događalo se čak da čujem kako neke žene koje su Karu viđale izdaleka kažu da mi je

muž naočit. No Karino desno rame ostalo je spušteno, a vrat čudno nakrivljen. Katkad su do

mene dopirale glasine da se žena kao ja mogla udati samo za čovjeka kojega nije smatrala

sebi ravnim i da je Karin nedostatak bio razlog njegove nesreće onoliko koliko i skriveni

razlog naše sreće.

Kao u svakom govorkanju, možda je i u tome bio malko istine. Ali, koliko god se

osjećala zakinutom i siromašnom jer nisam mogla u pratnji sluškinja i sluga gordo projahati

stambolskim ulicama na prekrasnu konju, za što je Ester uvijek držala da mi dolikuje, tako

sam s vremena na vrijeme čeznula za mužem lavljega srca, koji bi uzdignute glave i s

pobjedonosnim pogledom gledao na svijet oko sebe.

Što god bilo razlog tomu, Kara je zauvijek ostao sjetan. Budući da sam zamijetila da

567

njegova tuga najčešće nema nikakve veze s njegovim ramenom, povjerovala sam da u

skrovitu zakutku njegove duše, čak i u najsretnijim trenucima ljubavne igre, obitava nekakav

demon tuge koji ga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio tog demona, ponekad je pio

vino, ponekad razgledao crteže u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a ponekad je dane i

noći provodio s iluminatorima i skupa s njima jurio golobrade mladiće. Kao što je bilo

razdobljâ kad se u društvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao duhovitim igrama riječi,

dvoznačnim rečenicama, aluzijama, metaforama, laskanjem i lijepim mladićima, tako su

bivala i razdoblja u kojima je sve to zaboravljao zaokupljen poslovima tajnika i divanskog

pisara kod Egri Sulejman-paše, kod kojega je uspio stupiti u službu. Kad je nakon četiri

godine umro naš Padišah, a na prijestolje stupio sultan Mehmed, koji je iluminaciji i crtanju

okrenuo leđa, Karina se zanesenost time preobratila se iz jednog na sva usta hvaljenog užitka

u tajnu proživljavanu u samoći, iza zatvorenih vrata. Katkad bi otvarao neku od knjiga moga

pokojnoga oca i s osjećajem krivnje i sjete promatrao jedan crtež još iz vremena kad je

Timurov sin vladao Heratom (da, prizor kad Širin ugleda nacrtana Husreva i zaljubljuje se u

njega), i to ne kao plod sretne igre talenta, koja se i u to vrijeme viđala u dvorskim krugovima,

nego kao neku slatku tajnu koja mu se duboko urezala u sjećanje.

Treće godine po stupanju na prijestolje naš je Padišah od engleskoga kralja dobio

jedan čudesan sat, u kojemu se nalazio muzički instrument s mijehom. S lađe koja je zbog

toga ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupčanici,

slikovni prikazi i kipovi te tjednima sklapani na jednoj padini Sultanskoga vrta, okrenutoj

Zlatnome rogu. Svjetina koja se iz radoznalosti okupljala na padinama Zlatnoga roga ili

onamo pristizala čamcima s čuđenjem je i divljenjem gledala kako divovski sat radi bučno i u

pratnji neke strašne glazbe, kako se prikaze i figure u ljudskoj veličini smislenim pokretima

vrte jedni oko drugih i u taktu melodije elegantno i smisleno kreću kao da ih je stvorio sam

Allah, a ne ljudska ruka, i kako sat udarcima koji su podsjećali na bat zvona cijelome

568

Istambulu oglašava koje je doba dana.

Neovisno jedno o drugome, Kara i Ester donijeli su mi glasine kako je taj sat, koji je

kod stambolskoga priprostog puka i gomile budala izazivao bezuvjetno divljenje, za fanatike

odane našem Padišahu i vjeri s pravom postao izvorom nespokoja, koji pokazuje snagu

nevjernikâ. U jednom razdoblju kad su se takve glasine već bile posvud raširile, čuli smo da

se sljedeći padišah, sultan Ahmed, jednom u ponoć trgnuo iza sna nadahnut od samoga

Allaha, da je zgrabio svoj buzdovan, sišao iz Harema u Carski vrt te zdrobio sat i njegove

figure. Oni koji su raznosili tu vijest i glasine dodavali su da je naš Padišah u snu vidio

blagoslovljeno i božanskom svjetlošću obasjano lice našega preuzvišenog Pejgambera i da ga

je Božji Poslanik opomenuo da će Padišah odstupiti od Allahovih zapovijedi dopusti li da se

njegov narod divi slikama, a pogotovo onima koje su stvorene na čovjekovu sliku i priliku i

koje se, kao takve, nadmeću s Allahovim stvorenjima, te da je naš Padišah na te riječi još u

snu bio posegnuo za svojim buzdovanom. Taj događaj približno je tako dao zapisati i naš

Padišah svome vjernome kroničaru. Ne žaleći zlata kaligrafima je naložio da mu prirede tu

knjigu, Kvintesenciju kronikâ, ali je nije dao ilustrirati.

Eto, tako je uvenula crvena ruža oduševljenja iluminacijom i crtanjem, koja je, s

nadahnućem iz Perzije, u Istambulu cvjetala stotinu godina. Rasprave o metodama starih

heratskih odnosno franačkih majstora, koje su među iluminatorima raspirivale svađe i otvarale

bezbrojna pitanja, nikada nisu privedene kraju. Jer, slikanje je bilo napušteno: crtalo se ni u

istočnjačkoj ni u zapadnjačkoj maniri. Iluminatori se nisu razbjesnili i pobunili; prihvatili su

novo stanje polako i s neupadljivom pomirenošću i tugom, kao starci koji bez pogovora

prihvaćaju kakvu bolest. Nisu se zanimali za djela velikih majstora iz Herata i Tebriza, koje

su neko vrijeme s divljenjem slijedili, pa čak ni za ono što rade franački majstori, čije su nove

metode neodlučno slijedili s mješavinom ljubomore i gnušanja. Kao što se kakav grad

569

prepušta tami kad se noću pozatvaraju vrata njegovih kuća, tako je i crtanje bilo prepušteno

samo sebi. Okrutno je zaboravljeno da je svijet nekoć izgledao posve drukčije.

Knjiga moga oca, nažalost, nije mogla biti dovršena. Zgotovljene stranice prenesene

su u Carsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom zaslugom; tamo ih je neki marljivi i

pedantni bibliotekar dao uvezati skupa s nekim drugim bezveznim listovima iz Iluminatorske

radionice, tako da su dopale u posve različite mape. Hasan je pobjegao iz Istambula, nakon

toga zameo mu se svaki trag. Ali, Ševket i Orhan nikada nisu zaboravili da je taj njihov stric

posjekao ubojicu moga oca, a ne Kara.

Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon što je posve oslijepio,

namješten je Roda kao prvi iluminator. Leptir, čijemu se talentu divio i moj dragi pokojni

otac, ostatak svoga života posvetio je oslikavanju i urešavanju sagova, tkanina i šatora. I

mladi kalfe Iluminatorske radionice krenuli su istim putom. Nitko se nije ponašao tako kao da

napuštanjem iluminatorske umjetnosti trpi veliki gubitak. Možda stoga što nitko nije vidio

pravu sliku svoga vlastitog lica.

Ja sam cijeloga svoga života tajno čeznula za tim da budu naslikane dvije slike, ali se

nikom nisam mogla povjeriti.

Željela sam dati uraditi svoju vlastitu sliku. Ali, znala sam da im to, ma koliko se

trudili, ne bi pošlo za rukom; jer, čak i kad bi mogli vidjeti moju ljepotu onakvom kakva i jest,

ni jedan od Padišahovih iluminatora – nažalost – ne bi povjerovao da je lice neke žene lijepo

ako joj oči i usne ne nacrta kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu,

kako bi to uradili stari heratski majstori, možda bi oni koji bi me vidjeli i prepoznali bili kadri

razabrati da se iza lica te kineske ljepotice krije moje. Ali, kad bi oni koji dolaze iza nas i

shvatili da moje oči zapravo nisu kose, ne bi im pošlo za rukom dokučiti kako je izgledalo

moje lice. Kako bih samo bila sretna kada bih danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova

570

čine podnošljivom, imala sliku svoga lica iz mladosti!

Željela bih dati nacrtati sliku sreće – ono o čemu i pjesnik Sari Nazim iz Rana

domišlja u svojoj mesneviji. Jako dobro znam kako bih to napravila. Bila bi to slika majke s

dva dječaka; i dok bi mlađi, onaj kojeg bi s osmijehom dojila na svojim grudima, nasmiješen

sisao bradavicu na velikoj sisi svoje majke, željela bih da se pogledi starijeg, pomalo

ljubomornog brata, i njegove majke ukrste. I da ta majka sa slike budem ja, i da slika

prikazuje pticu na nebu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjena srećom, vječno leprša na

nebu, i da pritom bude izrađena u stilu starih heratskih majstora, koji zaustavljaju vrijeme.

Znam, to nije lako.

Moj sin Orhan, koji je toliko nerazborit da sve želi razborito razriješiti, godinama je

ponavljao kako me heratski majstori, koji su zaustavili vrijeme, uopće nisu kadri nacrtati

onakvom kakva jesam i kako franački majstori, koji neprestano slikaju lijepu majku s

djetetom, uopće ne mogu zaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravo nikada neće moći

biti naslikana.

Možda ima pravo. Čovjek doista ne traži osmijeh na slici koja prikazuje sreću, nego

sreću u životu. Iluminatori to znaju, no upravo je to ono što nisu kadri nacrtati. Stoga sreću

života nadomještaju srećom očinjega vida.

Ovu sam pripovijest, jer se ne može ilustrirati, ispričala svome sinu Orhanu, da je

možda zapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su mi slali Kara i Hasan i razmazani

crtež konjâ pronađen kod sirotoga Tankoćutog Efendije. Orhan je razdražljiv, ćudljiv i

nesretan i uopće se ne boji biti nepravedan prema onima koje ne voli. Stoga mu nemojte

vjerovati ako je Karu prikazao smetenijim, naše živote težim, Ševketa gorim, a mene ljepšom

i nepristojnijom nego što sam bila. Jer, nema laži koju neće izmisliti da bi mu priča bila ljepša

i da bismo povjerovali u nju.

571

1990-92; 1994-98.

572

RJEČNIK TURCIZAMA

abdest – obredno pranje muslimana prije molitve

aga – dvorski činovnik ili niži zapovjednik osmanske vojske; počasna titula osmanskih

dostojanstvenika koji nisu pripadali plemstvu ili teološko-pravnoj inteligenciji

ajet – stavak, ulomak ili rečenica iz Kur'ana

akča – najsitniji osmanski srebrni novac; europski pisci nazivaju ga aspra ili asper, od

grčkog aspron

akšam – večer, večernji sumrak; četvrta po redu od ukupno pet svakodnevnih

muslimanskih molitava (namaz), obavlja se u sumrak

alat (konj) – konj riđe boje

aleviti – šiitska sekta, sljedbenici kalifa Alija

anterija – vrsta gornje haljine, muške i ženske

aščinica – zalogajnica u kojoj se nude jednostavna kuhana jela ili meso s roštilja

bakalin – trgovac na malo (živežnim namirnicama)

basma – platno

be – b, drugo slovo arapske abecede

beglerbeg - nekoć vrhovni vojni i civilni zapovjednik svake velike provincije ili oblasti

unutar Osmanskoga carstva

bektašije – derviški red, posebno utjecajan među janjičarima

573

berzeh - po islamskom vjerovanju, prostor i vrijeme u kome umrli iščekuju sudnji dan

besmela – fraza U ime Allaha, milostivog i samilosnog

bostandžibaša – zapovjednik bostandžija

bostandžije – pripadnici sultanove tjelesne garde

čador – šator

čakšire – vrsta istočnjačke donje odjeće s dubokim turom i uskim nogavicama

čanak – drvena zdjela

čaršija – dio naselja u kojemu se odvija trgovački i društveni život

čauš – carski pobočnik, niži vojni zapovjednik; glasnik u službi cara, paše ili vezira

čaušbaša – starješina čauša

čelebija – gospodin, učen čovjek; titula osobe plemenita roda

činija – porculanska zdjela

čorbadžija – janjičarski kapetan

ćasa – dublja posuda poluokruglog oblika

ćehaja – upravitelj, nadglednik

ćepenak – drveno krilo starinskog dućana, služilo je namjesto vrata

defter – popis, registar

defterbaša – voditelj financijske uprave

574

defterdar – u prvo vrijeme ministar financija, kasnije voditelj financija neke pokrajine

unutar Carstva (vilajeta)

derviš – islamski redovnik, sljedbenik nekog od mističnih redova

divan – državno vijeće

divit – pernica, zajedno s mastionicom

doksat – izbočeno mjesto na pročelju kuće s prozorima na tri strane

dorat – konj tamnoriđe boje

džehennem – pakao

dželat – krvnik, izvršitelj smrtne kazne

džemat – muslimanska vjerska općina; područje jedne džamije ili jednog imama

dženaza – muslimanski pogrebni obred

džennet – raj

džerahije – ime jednog derviškog reda

džigerdžija – prodavač iznutrica

džim – treće slovo arapske abecede

džin – nevidljivo duhovno biće, dobar ili zao demon (mn. džini)

džuma – petak; svečana podnevna molitva koja se petkom obavlja u džamiji

đogat – konj bijelac

575

efendija – gospodin, gospodar

elif – prvo slovo arapske abecede

Enderun – unutrašnje carske odaje u Saraju i oko njega (uključuje jedan dio dvorskoga

vrta i još neke objekte, npr. riznicu i harem), prostor u koji se moglo ući samo s

posebnim dopuštenjem; unutrašnja služba u Saraju

esnaf – ceh

evlija – kod muslimana «sveti», odnosno «dobri» čovjek

ezan – poziv na molitvu koji s minareta upućuje mujezin

falake – vrsta mučila; naprava za šibanje

feredža – vrsta ženskog ogrtača tamne boje

fetva – pravno mišljenje koje izriče muftija ili ugledni vjerski pravnik

findžan – šalica bez uške

gazija – heroj, ratni junak, pobjednik; borac za vjeru

hadis – govor, izreka Muhamedova; usmena predaja koja se pripisuje Muhamedu i uz

Kur’an smatra glavnim vjerskim i pravnim vrelom islama

hadžija – hodočasnik koji je obavio hadž (posjetio Meku); takvi hodočasnici ispred

imena nose oznaku hadži

halvetije – ime jednog derviškog reda

hamam – javna kupelj

576

hamamdžija – upravitelj ili vlasnik hamama

hanbaliti – sljedbenici pravne škole Ibn Hanbala

handžar – bodež

hanefiti – sljedbenici pravne škole Abu Hanife

havan – posuda od mjedi u kojoj se tucalom mrve začini, boja i sl.; mužar

hazinedarbaša – glavni carski rizničar

hidžra – seoba Muhamedova iz Meke u Medinu, polazna točka islamskoga kalendara

(622. g. n. e.)

hodža – muslimanski svećenik; vjeroučitelj, profesor u medresi

hrka – gornja haljina punjena pamukom

hurija – džennetska djevojka, rajska ljepotica

hutba – propovijed koju drži imam u džamiji petkom i o bajramima

ibrik – bakrena, srebrena ili zlatna posuda za vodu, uskoga grla sa zaklopcem

ikindija – treća po redu muslimanska dnevna molitva, klanja se između podneva i

zalaska sunca

imam – muslimanski svećenik, osoba koja predvodi molitvu

inšallah – fraza "ako Allah da"

jahnija – vrsta mesnog variva

janjičar – pripadnik pješadijskih odreda neposredno podređenih Visokoj porti

577

kadija – muslimanski sudac

kaftan – vrsta duge gornje halje, kaput

kalem – pero, kist, pisaljka (ranije od trstike)

kalenderije – isposnički derviški red

kalif –vrhovni poglavar sunitskih muslimana i Muhamedov nasljednik ili zastupnik.

Prva četiri kalifa bili su Abu Bekr, Omar, Osman i Ali

kapidžibaša – natkomornik, glavni vratar (počasna titula koja je davana pojedinim

agama)

karavansaraj – svratište za odmor karavanâ, konačište

kavuk – vrsta orijentalnog pokrivala za glavu

kolofon – impresum, bilješka na prednjoj ili zadnjoj stranici rukopisa s imenom

naručitelja rukopisa, autora ili prepisivača, iluminatora i dr., gdjekad i s mjestom i

datumom kad je rukopis nastao ili je prepisan

konak – konačište

lam – arapsko slovo "l"

levha – arapskim krasopisom ispisane rečenice iz Kur'ana; u muslimanskim kućama i

džamijama stoje kao uokvireni zidni ukrasi

lokum – vrsta slatkiša

mahala – gradska četvrt

makam – napjev

578

malikiti – sljedbenici pravne škole Malika ibn Enesa

mangal – limena zdjelasta posuda sa stalkom; služi umjesto peći za grijanje

mašallah – izraz čuđenja ili divljenja; izraz radosti pri dočeku gosta. Po narodnom

vjerovanju, kad se vidi nešto lijepo, treba reći mašallah! da se ne bi ureklo ono što se

gleda

meddah – narodni pripovjedač

medresa – ranije, muslimanska škola višeg ranga, u koju se stupalo po završenom

mektebu

mehana, mejhana – krčma

mekteb – muslimanska osnovna škola

mektupčibaša – nadglednik dvorskih kancelarija i starješina pisara

melek – anđeo

mesnevija – pjesma s rimovanim dvostisima

mevlevije – pripadnici derviškog reda, tzv. vrteći derviši

mevlud – hvalospjev Muhamedu u čast njegova rođendana

mezheb – pravna škola. U šerijatskom pravu četiri su glavna mezheba: hanbalitski,

hanefitski, malikitski i šafiitski

mihrab – ovalno udubljenje u zidu džamije, mjesto s kojeg imam predvodi skupno

klanjanje

minaret – visoki vitki toranj džamije s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu ("uči

579

ezan")

minder – divan, sofa

mintan – muška gornja košulja s dugim rukavima bez ovratnika

muhtar – starješina mahale

mujezin – islamski vjerski službenik koji s minareta džamije poziva vjernike na

molitvu

mula – učen čovjek, teolog

musala – vanjski prostor na kojemu veliki broj vjernika skupno klanja molitvu

naib – kadijin zastupnik; upravitelj okruga (nahije)

namaz – muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan, u određeno doba dana

nej - vrsta puhačkog instrumenta sličnog fruli

nišan – nadgrobni kamen na muslimanskome grobu

oka – mjera za težinu (1 282 kg) i zapremninu (oko litre i pol)

padišah – car, vladar

paša – naslov najviših osmanskih dostojanstvenika

peča - koprena na licu muslimanke

Pejgamber – Božji poslanik; Poslanik Muhamed

perdedar – pripovjedač, isto što i meddah

pilav – jelo od gusto svarene riže ili žita (bungur)

580

pîr – starješina nekog derviškog reda

Ramazan – deveti mjesec muslimanskog kalendara, mjesec posta

reisulkuttab – nadzornik dvorskih tajnika

sala – molitva kojom mujezin s minareta objavljuje nečiju smrt

saraj – dvor, palača

sećija – uzdignuto sjedište od dasaka, duž zida

sinija – niska okrugla trpeza

sofra – trpeza, sinija

softa – učenik medrese

spahija – konjanik provincijske vojske nagrađen timarom

sufi – islamski mistik, asket

sultanija – sultanova kći, princeza

sura – jedno od 114 poglavlja Kur’ana

surahija – staklena, bakrena ili keramička posuda za vodu, s okruglastim trbuhom i

podužim uzanim vratom koji se pri vrhu malo proširuje

šafiiti – sljedbenici pravne škole aš-Šafiija

šah – car

šahnama – knjiga o carevima; naslov glasovitog epa perzijskog pjesnika Firdusija

581

(10 / 11. st.)

šalvare – široke orijentalne hlače

šart – uvjet; šartovima se nazivaju i osnovi islama i islamskoga vjerovanja

šejh – starješina nekog derviškog reda i tekije; poglavar plemena ili obitelji

šejhulislam – vrhovni vjerski dostojanstvenik muslimana u Osmanskom carstvu

Šejtan – Sotona

šerefa – prostor na džamijskom minaretu (tornju) u obliku kružnoga balkona, s kojega

mujezin poziva na molitvu

mujezin – vjerski službenik koji s minareta poziva vjernike na molitvu

šerijat – muslimanski vjerozakon

tabak – list, arak papira

tabut – mrtvački kovčeg kod muslimana, bez poklopca

tarikat – derviški red, sljedba

tekbir - izgovaranje riječi Allahu ekber «Bog je velik»

tekija – duhovni dom u kojemu derviši borave i obavljaju obrede

telal – objavljivač, izvikivač, glasnik

telli serpuš – vrsta kape urešene zlatnim ili srebrenim nitima, nosili su je neki visoki

dvorski dostojanstvenici

testija – zemljani sud za vodu; vrč

timar – nadarbina, leno; većinom za podmirenje provincijske konjice, spahija

582

topuz – hladno oružje za nanošenje teških udaraca; buzdovan

tugra – službeni sultanov monogram (na dokumentu, novcu i sl.)

turbe – muslimanska natkrivena grobnica, mauzolej

turšija – ukiseljeno voće ili povrće

turšudžija – onaj tko pravi turšiju

ûd – arapska lutnja

vaiz – propovjednik

vakuf – zaklada

valija – guverner, namjesnik pokrajine ili vilajeta

vav – arapsko slovo "v" (w), predzadnje u arapskoj abecedi

vezir – najviši dostojanstvenik u državnoj upravi islamskih država, «ministar»; veziri su

bili članovi Carskoga vijeća (Divana), a njima izravno nadređen bio je veliki vezir

Sadržaj

Bilješke o prevoditeljima

NAPOMENE PREVODITELJA

*Prevoditelji srdačno zahvaljuju svim čitačima teksta na vrijednim sugestijama, a

posebice mr. sc. Tatjani Paić-Vukić.

583