1

Opće koordinacijske vježbe u treningu djece 6-10 godina starosti

Stjepan Crnokić, prof.

Hrvatski školski športski savez

E mail: stjepan.crnokic@skolski-sport.hr

www.skolski-sport.hr

1. Uvod

Koordinacija je, bez sumnje, najvažnija sposobnost glede sveukupne učinkovitosti motoričkog

ponašanja ljudskih bića. Ona sudjeluje u realizaciji praktički svake motoričke strukture, od

najjednostavnijih pa do najsloženijih oblika gibanja. Utjecaj i važnost ove sposobnosti raste sa

složenošću motoričkih aktivnosti, a najočitije dolazi do izražaja u situacijama brzog

rješavanja problema na motoričkoj razini. Greške u metodici razvoja primarnih

koordinacijskih sposobnosti tijekom sportskog usavršavanja ostavit će trajne negativne

posljedice na motoričku efikasnost čovjeka.

U usporedbi s drugim sposobnostima, kao što su jakost, brzina, fleksibilnost i izdržljivost,

koje predstavljaju temelje za vrhunsku izvedbu u smislu tjelesne kondicije, dobra koordinacija

nužna je za usvajanje vještina i njihovo usavršavanje. Zato se kaže da je ona usko u vezi s

tehnikom sportske grane.

Kada govorimo o razvoju koordinacije kod djece važno je uzeti u obzir senzibilne faze

razvoja ove sposobnosti (najveći utjecaj na razvoj od 6. - 12. godine) što ukazuje kada treba

krenuti s ciljanim razvojem cijelog niza temeljnih vještina (koordinacijska baza) koje će im

pomoći da postanu općenito kompletni sportaši prije nego počnu treniranje određenog sporta.

2

2. Definicije koordinacije i njeni faktori

Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima cijeloga tijela ili dijelova lokomotornog

sustava, a očituje se brzom i preciznom izvedbom složenih motoričkih zadataka, odnosno

brzim rješavanjem motoričkih problema. Prema (Drabik, 1996) koordinacija predstavlja

sposobnost da se ispune zadaće kretanja koje zahtijevaju suradnju više dijelova tijela bez

mentalnih tenzija ili pogrešaka i s minimalnim trudom. A najjednostavnije bi se koordinacija

mogla opisati kao sposobnost izvođenja jednostavnih i složenih pokreta, tj. sposobnost

izvedbe kompleksnih kretanja, ali i brzog učenja novih pokreta i brze izmjene jednoga

kretanja s drugim (Drabik, 1996). Koordinacija kod djece obično se odnosi na to jesu li oni

u mogućnosti učiniti da njihove ruke i noge rade zajedno na učinkovit način! Sportaši s

dobro razvijenom ovom sposobnošću mogu ispravljati pogreške tijekom same izvedbe

pokreta. Karakteristika dobre koordinacije je uključivanje mišića najprimjerenijih za određene

zadaće po najefikasnijem redu, inhibirajući pritom antagoniste i regulirajući frekvenciju

živčanih impulsa. Nadalje, za rješavanje koordinacijskih problema nužna je potpuna

sinkronizacija viših regulacijskih centara i perifernih dijelova lokomotornog aparata (Metikoš

i sur., 2003.).

Koordinacija je, naravno, usko povezana s tehnikom sportske grane, te nužna da bi sportaš

efikasno i bez poteškoća vladao specifičnom tehnikom, jer su dobro koordinirani pokreti

ekonomičniji i brži od loše koordiniranih pokreta (Bompa, 2000.).

Na koordinaciju utječe više faktora (Drabik, 1996.): inteligencija sportaša (mogućnost

rješavanja kompleksnih, nepredvidivih motoričkih zadataka), sustavan trening (unapređuje

kinestetička osjetila i na taj način koordinaciju, preciznost i brzinu pokreta); stečena

motorička znanja (motoričko iskustvo) te razina razvijenosti drugih motoričkih sposobnosti

(niska razina razvijenosti brzine, snage, izdržljivosti, fleksibilnosti i drugih motoričkih

sposobnosti koje loše utječu na koordinaciju).

Jedna od osnovnih podjela koordinacije je na opću i specifičnu. Opća koordinacija je temeljna

baza za razvoj specifične koordinacije. Svestrani razvoj sportaša i raznovrsnost u daljnjim

etapama sportske specijalizacije razvoja ovisit će o sustavnom radu na općoj koordinaciji,

odnosno o izloženosti višestrano usmjerenih vježba i vještina tijekom djetinjstva i

adolescencije (Drabik, 1996; Bompa, 2000.).

Specifična koordinacija omogućuje sportašu da brzo, precizno i s lakoćom izvodi kompleksne

tehničke i taktičke strukture u različitim uvjetima. Može se razvijati izvođenjem specifičnih

akcija nekog sporta iz neobičnih početnih pozicija i u koordinacijski zahtjevnijim uvjetima.

3

Specifična koordinacija naročito dolazi do izražaja u onim sportskim granama koje obiluju

tehničkim elementima (sportske igre). U sportskim igrama važno je precizno izvođenje

jednostavnih i složenih vještina što je moguće brže u zadanom vremenu te u kontinuiranom

mijenjanju okoline zbog prisutnosti protivnika.

Prikaz 1. Razvoj pojedinih motoričkih sposobnosti s obzirom na dob i utjecaj treninga

(Sandmayr, A. Sportmotorische Tests in der Schule str. 66)

Koordinacijske sposobnosti nisu urođene, već se razvijaju učenjem (Kosel, 1992.). U

istraživanjima vezanim za trening djece i mladeži (Weineck, 1996.) naglašen je fokus razvoja

koordinacijski sposobnosti na pretpubertetsko razdoblje djece od 7 do 12 godine.

Uvažavajući to saznanje, mnogi stručnjaci upozoravaju da se senzitivne faze razvoja bazičnog

motoričkog prostora ne smiju zanemariti, nego ih je potrebno sagledavati kao važnu stepenicu

u višegodišnjem razvoju sportaša. Djeca u ovom razdoblju (7. – 12.) postaju motorički i

funkcionalno izuzetno usklađena i usvajaju vještine (motorička znanja) koje su temeljne za

uspješnost u različitim, pojedinačnim i ekipnim sportovima. Ovo doba je stabilno za usvajanje

velikog broja „grubih“ motoričkih kretnji koje će se u kasnijoj fazi (npr. oko 10 godine)

stabilizirati u “fina“ motorička gibanja.

6 8 10 12 14 16 18DOB

Vrlo velik utjecaj treninga Srednji utjecaj treningaVelik utjecaj treninga

4

Djeca i mladež koja su razvijali različite vještine i motoričke sposobnosti, lakše će se

prilagoditi zahtjevnim trenažnim procesima bez doživljavanja stresa povezanim s danas u

mnogim sportovima preranoj specijalizaciji i forsiranim sudjelovanjem u natjecanjima.

Program i trening u ovoj dobi moraju se usredotočiti na cjelokupan sportski razvoj kroz

višestranost, a ne na izvedbu samo specifičnog sporta.

Prikaz 2. Faktori koordinacijskih sposobnosti (Hirtz 1985).

Pojavni oblici (faktori) koordinacije su: prostorno vremenska orijentacija, ravnoteža, ritam,

brzina reakcije i kinestetička diferencijacija. Skup koordinacijskih sposobnosti formira se vrlo

rano i njihov trening treba započeti kad to nalažu senzitivne faze razvoja pojedinih

sposobnosti. Kinstetičku diferencijaciju kao sposobnost najbolje je razvijati u dobi od 7. - 11.

godina starosti (Hirtz, 1985.) i nema specifičnih spolnih razlika u razvoju ove sposobnosti kod

dječaka i djevojčica u ovoj dobi. Prostorna orijentacija se razvija relativno kontinuirano cijelo

ovo razdoblje, no u razdoblju od 7-9 godine ima poseban značaj na specifičnosti ove

sposobnosti, te nakon 10 godine starosti ova se sposobnost gleda kroz osnovnu strukturu

motorike (Meinel, 1977, Hirtz, 1985.). Razlike u spolovima u razvoju ove sposobnosti javljaju

se tek nakon 12. godine u korist dječaka. Ravnoteža se najbolje razvija između 7.-12. godine,

a nakon toga dolazi do njenog razvojnog stagniranja, također ne postoje specifične razlike u

razvoju ove sposobnosti između dječaka i djevojčica u pretpubertetu (Hirtz 1985). Brzina

reakcije kao sposobnost se najbolje razvija u dobi od 7.-10, godina starosti, a od 13 godine

javljaju se specifične razlika po spolu u korist dječaka (Hirtz 1985). Razvoj ritma i njegov

5

najveći doseg postiže se kod djevojčica do 11. godine, a kod dječaka do 13. godine starosti.

Nakon toga dječaci zadržavaju veći nivo razvoja ove sposobnosti nego djevojčice.

3. Metodika treninga koordinacije

U treningu koordinacije djece važna je bazična koordinacija u kojoj sudjeluju velike skupine

mišića u pokretima cijelog tijela kao što su hodanja, trčanja, održavanja ravnotežnih položaja,

skakanja, a koje djeca izvode spontano i kroz igru.

Opća metodološko-didaktička načela kojima se treba voditi prilikom izbora vježbi u treningu

koordinacije su: "Od lakih do teških", "Od jednostavnih do složenih", "Od poznatih do

nepoznatih" (KIPHARD 1977). Izbor vježbi mora odgovarati djetetovoj biološkoj dobi kao i

nivou motoričkih sposobnosti. Nadalje, te iste vježbe potrebno je unaprjeđivati odnosno

modificirati u smislu promjenjivih uvjeta koji forsiraju promjene u prostornoj formi,

vremenskoj usklađenosti (timing) i dinamici već svladanih vježbi.

Za ostvarivanje ciljeva koordinacijskog treninga poželjno je (Hirtz, 1976, Drabik, 1996.):

- koristiti različite prirodne oblike kretanja (hodanje, trčanje, skakanje, balansiranje, penjanje,

bacanje, hvatanje) s ciljem planiranog i sustavnog razvoja ove motoričke vještine,

- usavršiti osnovne faktore koordinacije (kinestetičko diferenciranje, prostorna orijentacija,

ravnoteža, osjećaj za ritam, reakcija na signal),

- kombinirati razvoj optimalnih kondicijskih sposobnosti (snaga, brzina, izdržljivost) s

koordinacijom,

- koristiti odgovarajuće metode učenja tehnike sportske grane, kombinirajući razvoj

koordinacijskih sposobnosti s učenjem sportskih vještina.

Koordinacija se može razvijati u nekoliko osnovnih etapa:

1. izvođenje standardnih tehničkih struktura sportske grane,

2. izvođenje svih vježbi na suprotnoj strani (ljevaci na desnoj i obratno),

3. promjene brzine i ritma u izvođenju vježbi,

4. promjena elemenata poznatih tehnika,

5. dodavanje novih pokreta poznatim tehnikama,

6. povećanje opterećenja u situacijskim vježbama,

7. učenje tehničkih vještina drugih sportova.

Za razvoju koordinacije dobro je koristiti metodu ponavljanja, a najbolje vrijeme za izvedbu

koordinacijskih vježbi je završetak zagrijavanja ili početak glavnog dijela treninga. Sve mlađe

6

dobne skupine bi na svakom treningu barem 10 – 15 minuta trebale raditi na koordinaciji.

sposobnostima i sportskom potencijalu. Ne bi trebalo provoditi treninge koji su u potpunosti

posvećeni koordinaciji zbog živčanog zamora, već je potrebno kratko, ali često raditi na

razvoju koordinacije (Drabik, 1996.).

4. Metodičke vježbe i igre za razvoj koordinacijskih sposobnosti

Organizacija treninga koordinacije kod djece starosne dobi od 6.-10. godina, u različitim

sportskim programima, mora imati višestrani trenažni pristup, u kojem se primjenom

različitih kinezioloških sadržaja potiče univerzalan razvoj motoričkih sposobnosti i znanja.

Sadržaji vježbi koji se koriste u treniranju koordinacijskih sposobnosti djece odnose se na

prirodne oblike kretanja i opća kineziološka znanja, zatim elemente tehnike i metodičke

vježbe iz različitih sportskih disciplina, a u svemu tome dominantu ulogu ima organiziranje i

provedba različitih igara. Važno je u organizaciji svih motoričkih sadržaja da sva djeca

sudjeluju aktivno, pojedinačne vježbe ne smiju trajati predugo, zadatci se izvode u grupama i

opterećenja trebaju odgovarati individualnim razinama sposobnosti pojedinaca, djeci se mora

omogućiti pravovremena pomoć i korekcija u gibanjima, greške koje se pojavljuju kod

izvođenja pojedinih gibanja su u ovoj dobi „normalna“ i treba im dati mogućnost za njihovo

ispravljanje.

4.1. Razvoj koordinacije djece kroz biotička i opća kineziološka motorička znanja

Prikaz 3. Biotička motorička znanja (prirodni oblici kretanja)

kotrljanja kolutanja puzanja hodanja i trčanja

provlačenja penjanja i silaženja skokovi naskoci saskoci i preskoci

potiskivanja vučenja dizanja i nošenja višenja upiranja

bacanja i hvatanja ciljanja i gađanja slaganja i rastavljanja

7

Primjeri sadržaja za razvoj koordinacije djece kroz biotička motorička znanja

Kolut naprijed preko vježbača Kolut naprijed na švedskom sanduku

Kolutanje Hodanje četveronoške naprijed-nazad na gredi

Preskok preko klupe s uporom Trčanje preko prepona (20-50 cm visine)

8

Puzanje uzduž klupe, ispod grede, na leđima Bacanje lopte i hvatanje uz pomoć čunja

Penjanje na okomite i mornarske ljestve i silaženje

Vučenja u paru Naskok s dvije noge na odskočnu dasku

9

Žongliranje s malim obručima

Bacanje i hvatanje velikog obruča

Penjanje četveronoške po koso postavljenoj

švedskoj klupi

Primjeri sadržaja za razvoj dinamičke ravnoteže kroz opća kineziološka motorička znanja

Prehodavanje švedske klupe Dodavanje u parovima s malim obručima

10

Vođenje lopte Prehodavanje švedske klupe

Hodanje po konopu

11

4.2 Razvoj koordinacije djece kroz elemente tehnike sportskih disciplina

U organiziranju sadržaja za razvoj koordinacije kroz elemente tehnike sportskih disciplina

važno je da djeca u ovoj dobi ne uče samo motorička znanja iz jednog sporta, nego sportski

programi trebaju biti isprepleteni sadržajima iz različitih sportskih disciplina i usmjereni

prema optimalnom razvoju svih motoričkih sposobnosti. Zato se moramo pridržavati nekoliko

važnih principa: da organizirano vježbanje djece mora biti prije svega raznoliko i zabavno, u

demonstracijama se mora naglašavati pravilnost tehnike, potrebno je izvoditi dovoljan broj

ponavljanja kako bi usvojena znanja bila što kvalitetnija, što više koristiti modificiranu

opremu, u taktikama i strategijama sportskih igara koristiti jednostavna pravila, naglašavati

važnost fairplaya i voditi se s tim da sve što je organizirano treba biti sigurno, što ujedno

smanjuje mogućnost ozljeđivanja (Crnokić, 2010.).

Primjeri sadržaja za razvoj koordinacije djece kroz elemente tehnike sportskih disciplina

Kolut naprijed preko prepone gimnastika

Vođenje u hokeju

Golmanska povaljka u nogometu

12

Zakucavanje u košarci

Skok šut u rukometu

Rolanje lopte donjom stranom stopala u nogometu

Donje odbijanje čekić odbojka

Trčanje po atletskoj stazi

13

U organizaciji rada s djecom ove dobi poželjno je koristiti modificiranu opremu koja im

pomaže u savladavanju specifičnih elemenata motoričkih znanja iz različitih sportskih

disciplina. Lopte za košarku trebaju po mogućnosti biti veličine 3 ili 5, koristiti obruče koji se

mogu postavljati na različite visine, odbojka se u početku može igrati s balonima, loptama na

napuhavanje te spužvastim loptama, palice za hokej su plastične, badminton se igra s reketima

koji imaju skraćene drške... Sve navedene specifičnosti u radu s mlađom djecom omogućuju

da se i zahtjevniji sadržaji iz pojedinih sportskih disciplina uspješno provode, a da se ujedno

ne naruši sigurnost.

4.3. Razvoj koordinacije djece kroz igru

Igre koristimo u svim dijelovima treninga, na početku treninga u funkciji zagrijavanja

organizma (igre u kojima se trči, brzo hoda ili skače), u glavnom dijelu sata treninga za

realizaciju određenih elemenata koordinacije i na kraju treninga s ciljem da djeca trening

završe vesela. Sve igre koje ćemo navesti u ovom poglavlju nazivamo „Malim igrama“ ,a to su

sve igre u trčanju, različite lovice, igre s loptom, modificirane sportske igre, pojedinačne i

momčadske igre i štafetne igre. Dakle, radi se o širokom spektru različitih igara u kojima se

realiziraju različite radnje, imaju različit natjecateljski karakter i utjecaj na koordinacijske

sposobnosti sudionika.

Primjeri igara

a) Pronađi položaj

Sadržaj:

Djeca slobodno trče po dvorani, te na znak trenera moraju zauzeti zadani položaj (sjedni,

legni na trbuh/leđa, stoj na jednoj nozi, čučni, lezi na bok...). Igra se može igrati i na ispadanje

tako da iz igre ispada dijete koje pogriješi ili zadnje napravi postavljeni zadatak.

Potreban rekvizit za igru:

Def, udaraljke

Metodičke napomene:

Ova igra se najbolje vodi defom, jer se na taj način najbolje kontrolira brzina kojom djeca

trče. Nakon prestanka zvuka defa zaustavljaju se i slušaju koji će zadatak trener zadati. Tako

se kod zahtjevnijih zadataka npr lezi na trbuh izbjegnu nekontrolirana bacanja i mogućnosti

ozljede nosa, brade.

Utjecaj:

Brzina reakcije, prostorna orijentacija, ritam

14

b) Grudanje

Sadržaj:

Teren u dvorani je jednom graničnom crtom podijeljen na dvije polovice. Zadatak je da se na

tako označenom prostoru dvije jednako podijeljene ekipe međusobno gađaju spužvastim

loptama.

Potrebni rekviziti:

Spužvaste lopte različitih veličina

Varijante i metodičke napomene:

Igra se može igrati na ispadanje da pogođeno dijete ispada ( ili ima 2 života). Druga varijanta

igre je da djeca određeno vrijeme prebacuju lopte iz svoje polovice igrališta na protivničku

polovicu igrališta (prebacivati mogu i rukama i nogama). Nakon zaustavljanja igre od strane

voditelja pobjednička ekipa je ona koja na svojoj polovici terena ima manje lopti.

Treća varijanta je da se na obje polovice igrališta postavi jednak broj čunjeva, zadatak je da se

gađaju čunjevi protivničke ekipe (čunjevi se ne smiju štititi tijelom). Ekipa koja prva sruši sve

čunjeve je pobjednička. Nije dozvoljeno gađanje u glavu (opasnost od ozljede).

Utjecaj:

Prostorna orijentacija, kinestetička diferencijacija, ravnoteža

c) Promijeni loptu

Sadržaj:

U ovoj igri djeca trčeći vode različite lopte po dvorani (nogometnu loptu nogom, rukometnu,

košarkašku ili odbojkašku loptu vode rukama). Na dogovoreni znak (npr. zvižduk), mijenjaju

loptu u posjedu.

Potrebni rekviziti:

Koriste se različite lopte (košarkaške, rukometne, nogometne, odbojkaške...)

Varijante i metodičke napomene:

Zadatak je vremenski ograničen, a određuje ga voditelj. Igra se može igrati i na ispadanje i to

tako da se igra provodi s manjim brojem lopti, djeca koja na početku nemaju loptu trče bez

lopte po dvorani. Igra se može otežati tako da pri izmjenama lopte dva puta uzastopno ne

smiju uzeti istu (ostave nogometnu pa da opet uzmu drugu nogometnu). Radi sigurnije

provedbe prilikom izmjena lopti zahtijevati da se lopte prije same izmjene zaustave.

Utjecaj:

Prostorna orijentacija, kinestetička diferencijacija, ritam, brzina reakcije

15

d) Zvijezda

Sadržaj:

U ovoj igri u dvorani su postavljene niske grede i okrenute švedske klupe u poziciji trokrake

ili višekrake zvijezde. Djeca slobodno trče po dvorani oko postavljene „zvijezde“ i na znak

voditelja brzo se moraju popeti na jedan od postavljenih krakova.

Potrebni rekviziti:

Švedske klupe i niska greda

Varijante i metodičke napomene:

Broj klupa ovisi o broju djece koja sudjeluju u igri, jer je ograničen broj djece koji se na njih

može popeti (6 djece po klupi/niskoj gredi). Igra se može igrati na ispadanje tako da dijete

koje se zadnje popne ili padne s postavljenih klupa ili grede ispada. Igra je dobra za vježbanje

ravnoteže pa jedan od zadataka može biti stajanje samo na jednoj nozi. Važno je obavezno

postaviti strunjače ispod klupa i greda radi sigurnosti.

Utjecaj:

Prostorna orijentacija, brzina reakcije, ravnoteža

Igrama kao organizacijskom obliku rada u treningu djece treba dati važnost i prednost pred

ostalim sadržajima.

5. Testiranja koordinacije

Koordinacija se testira različitim testovima koji se većinom sastoje od sklopa više zadataka

koji se trebaju izvesti u što kraćem vremenu po točno utvrđenom redoslijedu. Zadaci koji se

izvode su poznati, ali se izvode na neuobičajeni način, te su složeni nepredvidivim

redoslijedom (npr: trčanje natraške, trčanje oko čunja, okret, provlačenje ispod klupice,

penjanje po ljestvama, uzimanje lopte s vrha ljestvi, nošenje lopte između nogu, ubacivanje u

neki prostor itd). Testiranja koordinacijskih sposobnosti provodi se tako da se procjenjuju

gibanja cijelog tijela ili njegovih dijelova.

Primjeri dva testa za procjenu koordinacije djece baterija testova AST 6-11 (Bös, 2001.)

(Detaljnije opise testova možete vidjeti na mrežnoj stranici www.skolski-sport.hr)

Test: Trčanje s preprekama

Cilj: Mjerenje koordinacije

Opis mjesta izvođenja:

16

Za trčanje s preprekama potrebno je postaviti poligon s dijelovima švedskog sanduka. Start-

cilj je označen linijom i sa strane postavljenim čunjevima, centralna oznaka (označena

stalkom/čunjem), a kroz svaki okvir švedskog sanduka je provučena po jedna strunjača.

Izvođenje zadatka:

Zadatak svakog ispitanika je da točno utvrđenim redoslijedom izvede postavljene zadatke i da

pri tome bude što brži.

Slikovni prikaz izvođenja zadataka u testu

Test: Lopta-noga-zid

Cilj: Mjerenje koordinacije cijeloga tijela i preciznosti

Opis mjesta izvođenja:

Na udaljenosti od 3 metra od zida označiti liniju s koje se izvodi bacanje, 50 cm iza i ispred

linije s koje se baca nalijepiti dvije oznake koje označavaju kvadrat. Taj označeni kvadratni

metar djeca ne smiju napustiti kod izvođenja zadatka. Zid koji se koristi treba biti visok 3

metra i glatke površine. Na visini od 120 cm postavlja se A4 list papira kao orijentacijski cilj

kojeg djeca gađaju.

17

Izvođenje zadatka:

U ovom testu ispitanik stoji raširenih nogu, leđima okrenut prema zidu i drži odbojkašku loptu

u rukama. Zadatak mu je da baci loptu kroz noge prema zidu od koji se lopta mora odbiti, a

on se istovremeno treba okrenuti (1/2 kruga) i uhvatiti loptu prije nego li padne na pod.

Uspješno izveden zadatak hvatanja ili samo doticanja lopte nakon što se ona odbije od zid

boduje se odgovarajućim bodovima (0-5). Voditelj demonstrira i objašnjava zadatak te

moguća bodovanja uspješno izvedenih pokušaja. Važno je kod izbačaja dovoljno zamahnuti

rukama kroz noge da lopta dobije odgovarajuću brzinu, a smjer i visina lopte je orijentacijski

određena postavljenim papirom na zidu. Optimalna pozicija za bacanje je kada ispitanik vidi

kroz noge postavljeni papir na zidu.

Zadatak se sastoji od tri elementa:

bacanja lopte kroz noge prema zidu, okretanja tijela za ½ kruga i hvatanja lopte.

Prikaz 4. Test lopta-noga-zid

18

6. Zaključak

Trening djece starosti 6.-10. godina treba usmjeriti prema univerzalnom razvoju motoričkih

sposobnosti i znanja. Na taj način povećavamo njihovu sveukupnu učinkovitost u kojoj

koordinacija predstavlja najvažniju sposobnost. Rano školsko doba je najvažnije razdoblje u

razvoju svih faktora koordinacije i to je vrijeme koje se ne smije zanemariti u cilju postizanja

široke baze koordinacijskih sposobnosti. U sportskim programima za djecu ne bi se trebala

učiti samo motorička znanja iz jednog sporta, nego bi programi trebali biti isprepleteni

sadržajima iz različitih sportskih disciplina. Treninzi koordinacijskih sposobnosti u takvim

programima provode se učenjem biotičkih i općih kinezioloških motoričkih znanja,

specifičnih motoričkih znanja iz različitih sportova i igara. Ovakav pristup može predstavljati

temelj za stvaranje budućih vrhunskih športaša, jer stjecanjem većeg broja motoričkih znanja

u ranijim fazama športskog razvoja iz raznih športskih grana omogućuje uspješniju športsku

specijalizaciju kasnije.

19

LITERATURA:

1. Bompa,T. (2005). Cjelokupni trening za mlade pobjednike. Zagreb: Gopal.

2. Bös, K. (2001). Handbuch: Motorische Test, Gottingen, Bern, Toronto, Seattle,

Hogrefe-Verlag.

3. Bös, K. i dr. Das Karlsruher Testsystem für Kinder (KATS-K)- Testmanual. Skinuto s

internetske stranice adrese http//www.haltungbewegung.de/.../2001-4kapitel-4-

testbeschreibungen-s_17-49.pdf. 22.rujan 2009.

4. Crnokić, S. (2010). Univerzalna športska škola. Kondicijski trening, 8(1), 63-69

5. Crnokić, S. (2010). Testovi AST 6-11. Skinuto s internetske stranice adrese

http://www.skolski-sport.hr/testovi-924.html. 25. rujan 2010.

6. Drabik, J. (1996). Children and Sports Training. Island Point, VT: Stadion Publishing

Company.

7. Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M., Neljak, B., Prot, F. (1999). Primjenjena

kineziologija u školstvu, Motorička znanja. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u

Zagrebu.

8. Höltke, V. (2003). Grundlagen und Prinzipien des Sportlichen Trainings. Available at

http: //www.sportuntericht.de/unterrichts/lehrmaterialien/neu.html. 14.studeni 2010.

9. Jukić, I., Milanović, D., Šimek, S. (ur.) (2007). Kondicijska priprema sportaša,

Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 23. i 24. 02. 2007.

Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski školski športski savez i Udruga

kondicijskih trenera Hrvatske

10. Liebisch, R., Schieb, C., Woll, A., Wachter, H., Bös, K (2004). Fitness in der

Grundschule. Available at http://www.sportuntericht.de/sportarten.html. 26. studenog

2008.

11. Roth, K.(2003). Wie verbessert man koordinative Fähigkeiten? Bilefelder

Sportpädagogen, Methoden im Sportuntericht. Schorndorf Hofman, 85-102

12. Rotkopf, T. Bewegung und Sport, Spiel- und Űbungsformen zur Entwicklung der

Koordinativen Fähigkeiten at http://www.sportunterricht.de/sportarten.html. 31.

siječnja 2011.

13. Schubert, R. i D. Späte (1998). Kinderhandball Spass von Anfang an. Handball-

Handbuch, Philippka-Sportverlag.

14. Vidović, M. (2008). Primjena vježbi koordinacije u treningu djece i mladih

nogometaša. Kondicijski trening, 6(2), 39-54