nasilje nad ženama u ratu i u miru

2. izmijenjeno izdanje

Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.

Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,

djevojko, ako si život izabrala!

Vesna Parun

2

Izdavačice: B.a.B.e.

Urednica: Sanja Sarnavka

Priče zapisala i obradila: Sanja Sarnavka

Komentari uz priče: Ljubica Matijević Vrsaljko

Autorski prilozi: Ines Bojić, Maja Mamula, Ivana Radačić

Dizajn: Goga Golik

Lektura i prijelom: Mirko Banjeglav

Fotografi ja: Hrvoje Žučko

Fotografi je su preuzete s interneta i iz arhiva ženskih nevladinih organizacija. Niti jedna od njih, osim

one Ljubice Solar, nema veze s osobama čije su priče iznesene u knjizi. Objavljeni crteži radovi su djece

koja su boravila u skloništima za žene i djecu žrtve nasilja. Djevojčice i dječaci koji su svjedočili sce-

nama nasilja ili su sami bili žrtve, crtežima najuvjerljivije govore o proživljenom: jedan dječak uvijek

crta oca kao nasilnika koji ga ili gazi kamionom ili udara štapom ili boksačkim rukavicama; jedna

djevojčica, žrtva pedofi la, crtežima opisuje užas koji je proživjela, dok druga stripom govori o ocu koji

premlaćuje njezinu majku…

Suradnice u projektu: Gordana Matanović i Dubravka Žvačko, Ženska grupa Brod, Slavonski Brod

Mirjana Herceg, Ženska udruga Izvor, Tenja

Sadika Zvirkić i Jana Grbačić, Ženska grupa Korak, Karlovac

Časna sestra Suzana, Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja Sveta Ana, Rijeka

Knjiga je nastala zahvaljujući fi nancijskim sredstvima švedske organizacije Kvinna till Kvinna, Instituta

Otvoreno društvo – Ženski program, SAD i CIDA-e Kanada.

Drugo izdanje knjige fi nancijskom je potporom omogućilo Ministarstvo obitelji, branitelja i međuge-

neracijske solidarnosti

Su

dio

nic

i u

na

sta

nk

u k

nji

ge

3

Predgovor 2. izdanju

Budući da je 2000 primjeraka prvog izdanja ove knjige odavno odaslano iz našeg ure-

da u knjižnice, udruge, institucije, a vidjele smo da se ona pozorno čita u frizerskim

salonima, na plažama, u tramvajima, odlučile smo se na njezino drugo, zbog proteka

vremena i promjene okolnosti u kojima živimo, nešto izmijenjeno izdanje.

Priče žena nismo mijenjale jer su slučajevi koje svakodnevno rješavamo i nadalje vrlo

slični ovima već ispričanim. Pri njihovu uvrštavanju trudile smo se pokazati različite

a tipične situacije u kojima se mogu naći žene i djeca žrtve nasilja. Odlučile smo se

unijeti nove komentare u kojima upućujemo na postojeći zakonski okvir u nas koji

ženama može poslužiti kao naputak u trenutku kad se odluče izaći iz kruga nasilja.

Mlade pravnice Ines Bojić i Ivana Radačić podsjećaju nas u ovom izdanju (a osobito

ljude na vlasti i u institucijama države) na međunarodne standarde i zakonsku regula-

tivu koja se u praksi, nažalost, još uvijek prečesto ne poštuje i ne primjenjuje.

Knjigu ćemo objavljivati iznova tako dugo dok konačno ne budemo sigurne da svaka

službena osoba, sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji i drugim

zakonskim propisima, savjesno izvršava svoj dio posla u rješavanju problema nasilja.

Pre

dg

ov

or 2

. iz

da

nju

4

Kako je i zaš to nas ta la ova knji ga?

Kako?

Ak ti vis ti ce žen skih nev la di nih or ga ni za ci je koje su se uk lju či le u pro je kt za mo lje ne su da za pi šu pri če iz prak se koje po ka zu ju kako je žr tva ma teš ko, a kat kad i ne mo gu će, iza ći iz kru ga na si lja. Tri mje se ca pri kup lja le su po dat ke i ski ci ra le os nov na zbi va nja, a po tom je na za jed nič kom sas tan ku izab ra no 10 pri ča ko ji ma se upućuje na raz li či te prob le me s ko ji ma se mo ra ju suo ča va ti že ne raz li či te dobi i iz raz li či tih sre di na. Do go vo re no je da će nam ak-ti vis ti ce or ga ni zi ra ti sus re te sa že na ma žr tva ma na si lja, mi će mo sni ma ti raz go vo re, is po vi-jes ti ob ra di ti i po tom tra ži ti au to ri za ci ju i do puš te nje za ob jav lji va nje.

Raz go vo ri su bili dugi i iscr plju ju ći – pros ječ no se sa sva kom že nom raz go va ra lo dva sata. Neke su jed va če ka le da na đu ne ko ga tko ih že li slu ša ti i kome mogu pov je ri ti svo je boli i muke. Iz dru gih je pri ču tre ba lo iz vla či ti mnoš tvom pot pi ta nja. Ci je ni le su ra zu mi je va nje i pod r šku koja im je pru ža na to kom raz go vo ra. Ri jet ko ih je itko u ži vo tu do tada oz bilj no sas lu šao. Mno ge će tre ba ti puno vre me na da bi se os na že ne mog le ok re nu ti bu duć nos ti i po če ti živ je ti sa mos tal no. Za neke ni mi ne vi di mo stvar ni iz laz iz pos to je će si tua ci je. Sre-ćom, njih je ipak znat no ma nje.

Na kon is pi sa raz go vora, čes to ne ve za ne pri če tre ba lo je or ga ni zi ra ti u tek st. Od lu či le smo se za vrlo krat ku for mu – sa ži ma nje i iz ra van opis glav nih zbi va nja iz nji ho va ži vo ta koja su bila obi lje že na na si ljem. Ova ko iz rav no is pri ča ne pri če, ogo lje ne, bez puno opi sa i ob jaš njenja, mož da naj jas ni je opi su ju užas koji su te že ne pro živ je le. Njihova ime na su iz mi je nje na, nema spo mi nja nja mjes ta u ko ji ma su živ je le ili još uvi jek ži ve, jer mno gi ma od njih i da lje pri je ti iz rav na opas no st. Na sil ni ci su na slo bo di i ug lav nom mir no uživa ju u pos je du koji je za jed nič ki stje can.

Že ne u pri ča ma po ku ša va mo zaš ti ti izos tav lja njem de ta lja koji bi neos por no upućivali na od re đe nu oso bu. Mož da pos to ji opas no st da se vi še njih “pre poz na” u ovim pri ča ma, iako mi za njih i ne zna mo. Jer na si lja je da le ko vi še nego što to uop će mo že mo za mis li ti.

Samo je jed na pri po vi je st za pis o uboj stvu dje voj ke koja nije žr tva obi telj skog na si lja. Raz-go vor smo vo di le s nje zi nom maj kom. Otu da i pod nas lov knji ge: na si lje nad že na ma u ratu i miru. Uv r sti le smo je zato što vje ru je mo da se ne smi je pre šut je ti neš to če ga, iz

Ka

ko

je

i z

aš t

o n

as t

a la

ov

a k

nji

ga

?

5

is kus tva zna mo, ne će biti u po vi jes nim knji ga ma. Go vo ri mo o nama jer smo o nji ma – ne-pri ja te lji ma – iz rek li sve, ne bri nu ći pri tom pre vi še o tome što su “nji ho ve” i “na še” že ne zbilj ski pro ži vjele. Kao u vri je me mira, kada je že na naj za nim lji vi ja kao ti je lo koje za vo di ili ra đa, tako je u ratu pot reb na je di no kao sim bol stra da nja i po ni že nja vlas ti tog na ro da. Ona – ljud sko bi će, je din ka koja di še, mis li i os je ća – ri jet ko iko ga za ni ma ili zaslužuje oz bilj nu po zor no st.

Na že na ma se u ratu i miru vr ši rad nja. Od lu ke o vr sti rad nje do no se sub jek ti, jer oni su ti koji up rav lja ju svi je tom.

Zaš to?

Sintagma “obiteljsko nasilje” upućuje na neželjenu pojavu unutar obitelji. Mnogi još i da-nas smatraju da se taj problem treba na razini obitelji i rješavati te, po mogućnosti, držati daleko od očiju javnosti.

Još prije tridesetak godina bilo je legitimno nasilje nad ženama, a do prije petnaestak go-dina nije se sankcioniralo nasilje nad djecom. Država se nije miješala u odnose unutar obitelji ma kako nasilni oni bili. Srećom, živimo u vremenu kada se poimanje obiteljskog nasilja uvelike promijenilo pa i te kako imamo pravo od državnih institucija očekivati po-moć i intervenciju.

Zašto danas nasilje u obitelji smatramo ozbiljnim društvenim problemom i zašto državne institucije podliježu pozitivnim obvezama u njegovu rješavanju?

Još prije nekoliko desetljeća ni na međunarodnoj ni na razini pojedinih država zaštita osoba od obiteljskog nasilja nije bila institucionalizirana. Do donošenja odgovarajućih, u prvom redu međunarodnih konvencija, a potom i propisa na razini pojedinih država, došlo je postupno.

Poučene iskustvima dva svjetska rata, države počinju prepoznavati da je sloboda od mu-čenja te nečovječnog i ponižavajućeg postupanja neotuđivo pravo svakog ljudskog bića kao i to da su sloboda i poštovanje ljudskih prava vrednote koje trebaju biti dijelom ustav-nih poredaka. Pojedine države, kao ugovorne strane međunarodnih konvencija, obvezale su se poštovati ljudska prava i slobode te se suzdržavati od bilo kakvog zadiranja u slobodu

Ka

ko

je

i z

aš t

o n

as t

a la

ov

a k

nji

ga

?

6

i integritet pojedinca/ke. Tako je na globalnoj razini ne tako davne 1948. godine donesena Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka kojom se objavljuje da svatko ima pravo na život i slobodu te da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečo-vječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

U našem europskom okruženju najvažnija je Europska konvencija za zaštitu ljudskih pra va i temeljnih sloboda donijeta u Rimu 1950. godine koja je, u odnosu na Republiku Hrvatsku, stupila na snagu 1997. i time postala sastavnim dijelom našega pravnog poretka. Po svojoj pravnoj snazi ona je iznad zakona i mora se neposredno primjenjivati. Europska konvencija sadrži katalog ljudskih prava i sloboda, od kojih se na prvom mjestu navode pravo na život (čl. 2. Konvencije) i sloboda od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (čl. 3. Konvencije). Tim odredbama Konvencije državama se u prvom redu nameće negativna obveza, i to obveza suzdržavanja od zadiranja u život i integritet pojedinca. Ono što Europ-sku konvenciju o ljudskim pravima izdiže iznad i razlikuje od nekih drugih međunarodnih dokumenata kojima se jamče ljudska prava jest postojanje učinkovitog mehanizma zaštite u obliku individualne tužbe što je svaki pojedinac koji se nalazi pod jurisdikcijom države pot-pisnice Konvencije može izravno podnijeti Europskom sudu za ljudska prava. Mnoštvom svojih odluka Europski sud za ljudska prava tako konkretizira odredbe Konvencije kojima se jamči pravo na život i slobodu od mučenja i ponižavajućeg postupanja. Jasno je stajalište Suda da države potpisnice Konvencije, osim što se trebaju suzdržavati od zadiranja u prava pojedinca, imaju i određene pozitivne obveze te su dužne poduzimati korake kako bi sprije-čile ugrožavanje prava na život i integritet u odnosima među pojedincima.

Potpisivanjem Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Republi-ka Hrvatska je na sebe preuzela niz pozitivnih obveza te se obvezala da će štititi ljudska prava i slobode na razini države same i na razini na kojoj do povrede ljudskih prava dolazi postupanjem privatnih osoba. Ne smije se usto zaboraviti ni važnost Ustava Republike Hr-vatske koji je donesen 1990. godine i koji, po uzoru na suvremene ustave drugih europskih zemalja, također sadrži detaljan katalog ljudskih prava i sloboda, pa, među ostalim, štiti i pravo na život i integritet pojedinca.

Postavlja se pitanje, kakve veze međunarodne konvencije i Ustav imaju s obiteljskim na si-ljem? Može li obiteljskim nasiljem biti oduzet ljudski život? Može li žrtva nasilja biti mu-čena i ponižena? Može li obiteljskim nasiljem biti povrijeđeno pravo na obiteljski život i dom? Odgovor je jasan – da, može.

Ka

ko

je

i z

aš t

o n

as t

a la

ov

a k

nji

ga

?

7

Živimo u vremenu u kojem svakodnevno svjedočimo situacijama u kojima je obiteljskim nasiljem oduzet ljudski život ili je žrtva nasilja brutalno pretučena, osakaćena i poniže-na, a mnoge žrtve gube i svoj dom jer su prisiljene skloniti se od osobe koja vrši nasilje. Obiteljskim nasiljem tako dolazi do povreda bitnih prava koja, bez ikakvih ograničenja, moraju biti zajamčena svakom ljudskom biću. Otuda proizlazi i obveza države i njezinih institucija da zaštite žrtve obiteljskog nasilja i pomognu zaštititi njihovo dostojanstvo.

Točno je da državne institucije ne mogu i ne smiju zadirati u našu privatnost i nadgledati naše domove, ali zato mogu i moraju postupati onda kada ih obavijestimo o tome da se događa obiteljsko nasilje, odnosno kršenje ljudskih prava. Država je obvezna na učinkovit način organizirati rad svojih tijela (policija, socijalna skrb, državno odvjetništvo, sudovi, zdravstvo) tako da njihovo djelovanje bude usmjereno na prevenciju obiteljskog nasilja i hitno postupanje u slučaju saznanja da je počinjen prekršaj ili kazneno djelo nasilja u obitelji, mora donijeti kvalitetne zakone kojima će se regulirati prekršajni ili kazneni po-stupak i kažnjavanje počinitelja prekršajnih i kaznenih djela, te educirati državne služ-benice/ke u skladu sa suvremenim saznanjima o obiteljskom nasilju i pozitivnim praksa-ma drugih država.

Državni su službenici plaćeni da budu profesionalni i učinkoviti. Posebno su policijski službenici, koji u pravilu prvi saznaju za slučajeve obiteljskog nasilja, dužni prema žrtvi obiteljskog nasilja postupati čovječno, na način da poštuju njezino dostojanstvo i ugled, a svojim postupanjem i izjavama trebaju pokazati profesionalnost i nepristranost te bez odlganja poduzeti potrebne mjere za otkrivanje i osiguranje tragova kaznenog djela ili prekršaja. U svakom slučaju, državne službenice/i su, bez obzira na to radi li se o poli-cijskoj službenici, državnom odvjetniku, socijalnom radniku ili sutkinji, dužni postupati nepri strano te voditi postupke bez odlaganja, omogućujući pritom žrtvi da se cjelovito informira o tijeku postupka.

Isključivo savjesnim i zakonitim postupanjem u slučajevima saznanja o obiteljskom nasilju država, odnosno njezine institucije, pokazuje da joj je stalo do zaštite ljudskih prava i slo-boda, poštovanja ljudskog života i dostojanstva te izvršavanja pozitivnih obveza preuzetih Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Ines Bojić

Ka

ko

je

i z

aš t

o n

as t

a la

ov

a k

nji

ga

?

8

1.

slu

ča

j

9

1. slu čaj

Ljubica Solar, 19 godina

“Mama, do ći ću ku ći sut ra ujut ro. Malo ću sa Želj kom pri ča ti. Ide mo ne kud van,

a onda se že lim nas pa va ti. Ču je mo se ujut ro.”

Maj ka Lju bi ce So lar, de vet naes to go diš nja ki nje koja se samo že lje la malo nas pa-

va ti, nije zna la da je to pos ljed nji raz go vor koji vodi s kćer kom. Mir no je 17. ruj na

1991. u 17,30 nas ta vi la bra ti ma hu ne u vri je me uz bu ne. Mis li la je – rat je, ali

ži vot te če da lje. Ka že: “Nije nas bilo strah jer smo vje ro va le da ži vi mo me đu pri-

ja te lji ma, sa svo ji ma, koji nas dob ro poz na ju”. Nije bila u pra vu.

Iduće jut ro, toč no u osam sati, ok re nu la je poz na ti broj, ali joj se um jes to kćer-

ki na gla sa ja vio ne poz na ti muš ka rac. Ne, nije naz va la kri vi broj, re kao je, da to

jest stan Lju bi či nog deč ka Duš ka. “Do la zi mo au tom po va s” zav r šio je. Gdje je

Lju bi ca i zaš to se nije ja vi la na te le fon nije us pje la doz na ti.

Us ko ro su stig li ne poz na ti lju di i po ka za li joj sli ku kćer ke. Na upit: “Što se do-

go di lo? Zaš to mi po ka zu je te nje zi nu sli ku?” od go vo re no joj je: “Niš ta straš no.

Ide te s nama u bol ni cu. Po ve di te neku sus je du.”

U Sis ku su je dr ža li na Hit noj po mo ći, a sus je du su ne ka mo od ve li. Zap la ka na

že na us ko ro se vra ti la i zag r li la je. Bila je u mr tvač ni ci na pre poz na va nju mr t-

ve dje voj ke – Lju bi ce So lar. Maj ka se i da nas sje ća kako joj je bi lo: “Pos li je sam

otiš la sama u mr tvač ni cu – upor no sam to zah ti je va la i tada sam vid je la svo ju

kćer ku. Pala sam na pod i os ta la le ža ti. Ni da nas ne znam tko me do ve zao ku ći.

Sje ćam se ža mo ra, pune ku će lju di. I uža sa koji me obu zeo”. Na bol ni cu u ko joj

1.

slu

ča

j

10

je Lju bi či na maj ka ra di la tri de set i dvi je i pol go di ne nisu do pus ti li da se sta vi

osmr tni ca, a samo je je dan li ječ nik i ne ko li ko čla no va bol nič kog osob lja doš lo

na spro vod.

Vje ra So lar ni ka da nije doz na la što se toč no do go di lo. Tko je ubio Lju bi cu još se

služ be no ne zna. Nije po dig nu ta niti jed na op tuž ni ca. Iz ne po ve za nih ulo ma ka

raz go vo ra i ne pot pu nih za pis ni ka shva ti la je da je net ko dje voj ku po go dio met-

kom u le đa i da u stan nije pro va lje no. Um r la je go to vo od mah i nije se mu či la,

re kao joj je nak nod no li ječ nik pa to log.

Tko bi i zaš to ubio jed nu mla du dje voj ku koja ni ko me niš ta nije uči ni la maj ka

ni da nas ne mo že poj mi ti. Lju bi ca je ro đe na u Sis ku. Na kon tri go di ne gim na zi je

zav r ši la je jed no go diš nju ško lu za koz me ti čar ke. Bila je sret no za ljub lje na. Mir-

na i po vu če na. Maj ka se s tuž nim os mi je hom sje ća: “Kad je kre nu la u gim na zi ju,

Lju bi ca se do go vo ri la s cu ra ma da se na đu u ka fi ću, ali im nije htje la priz na ti da

nema poj ma kamo to tre ba do ći. Tek je od bra ta doz na la u ko joj je uli ci naj poz-

na ti je okup lja liš te mla dih. Obo ža va la je lut ke i u vri je me fe ri ja pra la im ha lji ne.

Skup lja la je pos te re poz na tih pje va ča. I pov re me no pi sa la dnev nik”.

1.

slu

ča

j

11

Ne dav no je net ko naz vao i re kao kako zna tko je Lju bi čin ubo ji ca. Na kra ju is po-

vi jes ti, iz ja vio je: “Sla vi li smo jer je prvi put ne ko ga ubio. Obi lje žio je to rec kom

na svom piš to lju.” Ve se lje je navod ni ubo ji ca or ga ni zi rao u is tom onom ka fi ću u

koji je Lju bi ca izaš la po prvi put u ži vo tu za jed no s pri ja te lji ca ma.

A maj ka ču va lut ke, nje zi nu ma tu ral nu ha lji nu i ci pe le. U or ma ru su sa ču va ne i

bi je le te ni si ce na ko ji ma se jas no vide mr lje – osu še na krv ubi je ne dje voj ke.

Jed na rec ka za je dan ži vot.

Mis li i sno vi ubi je ne de vet naes to go diš nja ki nje, koja se u kri vo vri je me naš la na

kri vom mjes tu, ubo ji ce nisu za ni ma li. Ona za njih nije bila oso ba, mla do bi će

koje tre ba uži va ti u ži vo tu, ra do va ti se sva kom no vom jut ru, pla ni ra ti bu duć no st.

Nje zin gri jeh bila je ne čis ta krv – maj ke Hr va ti ce i oca Sr bi na – u vre me nu pro-

ziv ki i razvr sta va nja.

Ubo ji ce i one koji su pre ko vo lje is tra ži va li nje zi nu smrt nije za ni ma lo što ona

mis li i si gur no nisu pro či ta li ono što je za pi sa la ne pos red no pred smrt u svoj

1.

slu

ča

j

12

dnev nik: “De ša va ju se lude stva ri... Naj go re od sve ga je to što se jav lja sve ve ća

mr žnja me đu lju di ma. Bo jim se za mamu, tatu, stri ca, stri nu, sve moje ro đa ke u

Gli ni. Tek sada vi dim ko li ko vo lim ovaj grad i ko li ko mi se teš ko ras ta ti od nje-

ga. Od jed nom vo lim sve ove lju de... Zaš to ži vot mora biti tako gro zan? Zaš to svi

na svi je tu ne ži ve sret no?”

1.

slu

ča

j

13

1.

slu

ča

j

14

Ko men tar

Sedamnaestog rujna 2007. godine navršilo se šesnaest godina od ubojstva devet na esto-godišnje Siščanke Ljubice Solar. Nakon završene škole za kozmetičarke i obavljene ljet-ne prakse, u srpnju 1991. godine vratila se u rodni grad. Dva mjeseca nakon toga, Ljubica je u Sisku ubijena.

Sve ove godine gospođa Vjera Solar, Ljubičina majka, nije dopustila da smrt njezine kćeri padne u zaborav. Nije dopustila da njezina ubijena kći ostane samo pukim bro-jem među civilima koji su tijekom 1991. i 1992. godine ubijeni u Sisku i njegovoj okoli-ci. Počinitelji do danas nisu procesuirani. Sve ove godine ona je od nadležnih instituci-ja uporno tražila odgovarajuću reakciju na počinjeni zločin. Na mnoga od postavljenih pitanja odgovora nema niti danas.

Neposredno nakon ubojstva nadležne službe propustile su poduzeti sve radnje radi ot-krivanja počinitelja. Prijava u policijskim i državno-odvjetničkim protokolima vodila se protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela ubojstva, pa je prijetila opasnost da tako kvalifi cirano kazneno djelo bude obuhvaćeno institutom zastare kaznenog progona. U jednom se času moglo dogoditi da se počinitelja više ne može kazneno procesuirati.

Kako su godine prolazile, bližila se mogućnost zastare. Neupitno je, međutim, da pre-ma međunarodnim konvencijama postoji precizno reguliranje pitanja zaštite civila u ratu i ratnim zbivanjima, pa je stoga sva ubojstva počinjena u ratnim godinama trebalo tretirati kao ratni zločin upravo zato da ne bi nastupila zastara kaznenog progona.

Problemom su se bavili pojedini mediji, a institucijama su upućeni zahtjevi i upozore-nja građanskih udruga. Primjerice, organizacija civilnog društva Documenta odaslala je u rujnu 2006. otvoreno pismo kojim se nadležna tijela upozoravaju na mogućnost na-stupanja zastare kaznenog progona za kaznena djela ubojstva i zahtijeva da se ubojstva civila u Sisku 1991. tretiraju kao ratni zločin. Na koncu je Glavni državni odvjetnik svim županijskim državnim odvjetnicima ipak poslao uputu prema kojoj se slučajevi u kojima su početne kvalifi kacije u prijavama za ta ubojstva tijekom rata bile “ubojstvo ili teško ubojstvo” trebaju tretirati kao ratni zločin kako bi se spriječila mogućnost za-

1.

slu

ča

j

15

stare i arhiviranja predmeta. Tako je i na slučaj ubojstva Ljubice Solar konačno stavlje-na oznaka “ratni zločin”. Očajnička borba Vjere Solar tako je konačno urodila plodom. U međuvremenu, ona je pokrenula postupak protiv Republike Hrvatske radi naknade štete. Presude još nema.

Vjera Solar i nadalje prikuplja obavijesti o ubojici svoje kćeri, pa dobivene podatke prosljeđuje nadležnim tijelima i traži njihovo postupanje. Na temelju dostupnih in-formacija i razgovora s gospođom Solar doznali smo da je Županijsko državno od-vjetništvo u Sisku zatražilo od kanadskih kolega kontakt sa S. B. kojega se sumnjiči za ubojstvo Ljubice Solar.

Unatoč teškim godinama borbe u kojima je vrlo često bila očajnički sama, Vjera Solar i dalje traži odgovore. Kako nam je rekla, dok ih ne dobije, neće odustati. Na nama je da joj u tome damo svu potporu, a na državi da joj podastre precizne odgovore.

1.

slu

ča

j

16

2.

slu

ča

j