1

MILIVOJE ABRAMOVIĆ

ZBIRKA PJESAMA

MOJ OTAC SVETAC

LOVĆENAC,2002.godine.

2

PRVA PJESMA Moj otac postade svetac dana gospodnjeg kada u kamenu uklesa moj lik. roñenjem se rañaju čovjek, patnja i smrt. Možda je zbog toga svetilište, jer sve ište, sve što je sveto. Moj otac svetac, zaljubljen u dobrotu, dajući sebe svetački ode na sopstveno gubilište. Sjećam se da su plakale laste, da su se trotoari savijali pod uspomenama, da je žena u komšiluku, zarad duše božije, kokotu pustila krv. A otac pobožno sklopio ruke, kovač vrlina i sanjar daljina, uklesao svoj mit u mermer i čeka jedinca sina. Oktobar, roñendan njegovog sveca, liju već jesenje kiše, pokušavam vratiti pjesmama vrijeme nesvakidašnje koje ga uze. Otac je svetac, a majka dojka koja hrani, kad otac ode na put prekrštenja, od tada se u noć pretvaraju dani. Po ocu se,vijek vjekova, dobijalo prezime iz njegovog imena, jer to je sveti trag očeve svjetlosti i sjemenja. Ti oče napravi sveca svog koji postade nadgrobnjak tvoj i zvijezda koja krstari nebom čekajuć zadnji boj. Očevi prije smrti upale svijeće za sinove jedince

3

i sinove svece, jer znaju to samo očevi, da zemlja ne raña, kad u nju ne posiješ klice. Zato očevi postaju sveci dok klešu sinovljev lik i zato je iz grla sinova posljednje gromovlje-krik.

4

DATUM MOG NEROĐENJA Zima dolazi. Sveti me Jovan čeka, idem da se oprostim sa njim jer duši nema lijeka. Za roñenje nijesam kriv, a za vječnost ću ostati živ. Nedelja, dvadeset treći oktobar hiljadu devetsto devedeset četvrte, datum mog neroñenja, na stolu svečani ručak za mene, ptice i pse lutalice. Tražim da se svi dani u oktobru proglase za ubice. Tražim zbog smrti trava, zbog lišća, zbog napuštenih gnijezda i nestalih cvrkuta, zbog ugušenih sunca u kojem su ostale moje ruke. Tražim nezaborav za ulicu djetinstva gdje su mi izbrisali ime, baš ove zadnje, Svetog Jovana zime. Tražim da sa mojih usana izbrišu sve poljubce da ih ne uspiju preslikati seoske ulizice i meñu njima dame iz razrušene ulice. Sveta nedjelja, u svetom vagonu, za Svetog Jovana, odlijećemo ja i ptice.

5

MOJ OTAC Moj otac svetac na glavi držao oreol, a oreol lovorov vijenac. Moj otac kamen stamenac moj otac kamen studenac, moj otac pjesnik ljubavi kojem na grobu raste vijenac. Petkom slijeću ptice na njegovo zemljano lice jer su ih othranile mrvice iz očeve posljednje ulice. Zašto umiru očevi, a rañaju se ptice noću, dok ogledalo svemira posmatra svice. Moj otac sjemenjar nahrani sobom njivu da nas rodi. Preli nam krv da mi živimo, a on da mre. Moj otac bijaše osmijeh, sunčeva svjetlost, Isus, bijaše sve! Moj otac , eno ga gle! Hoda po obodi duge I sadi osmijeh da nam proljeće nikne, a umjesto vode na leñima mu breme tuge.

6

TAMO NIČE SOJ U krvi ovoj tutnje kopita dorata i murata i Srba i Arbanasa i vizantijske sablje i bogospasenijski nož, zato je ovdje na čelu kolone, tutnjao crnogorski vožd. Obelisk sablje, obelisk slova i vječni ponosit boj to može samo iz Crne Gore, jer tamo niče soj.

7

STRAH OD SMRTI Dok su nam vadili zube zurili smo u nebo i molili kišu. Noć smo vadili iz zardjalih truba dok nam je u ušima dan pucao kao staklo. Od smrti smo se plašili u snu, jer sa dnevnom svjetlošću bivalo je bolje.

8

OTAC JE JEDINI BOG Mati je otputovala juče, a obećala je da će da se vrati. Za ova vremena zla koja je već prošla, reče, da uvijek nevin pati. Oče, neću o ratu. Prošle jeseni pekla je rakiju, onu što muški ñibra zri, prošle jeseni pekla rakiju, baš onu, sjećam se, što si volio ti. Oprosti što su pisma duga i što te sa njima budim iz sna tvog, al krstim se i pišem OTAC JE JEDINI BOG. Mati je otputovala juče, a obećala je da će nebolesna da se vrati jer zna da ljekova nemamo u ovom vremenu zla, kaže da tek je stigla, a već je počela da pati, jer bez nas nema sna. Pitala je da li se, na vrućini ovoj, znoji tvoj postojani lik od bronze. Pitala je da li polivamo cvijeće da ne budeš žedan, pitala je da li smo kupili dovoljno svijeća da bi mogao da čitaš i da dočaraš kako sada izgledaju proljeća. Mati je otputovala juče u podne. Ako se ne vrati, kaži oče, gdje ću to ja bez vas i gdje će to moji sinovi bez mene putovati. Pitala je da li grožñe za onu staru tvoju džibru, onako sočno zri, sjetila se kako uzavre krv i kako u tebi sve počne da vri.

9

Ostani mati, ne žuri, sad su nova vremena, tamo na groblju, moj otac ima premnogo žena. Duh im kroz zemlju provejava i zato se ljubav mrtvih zove TRAVA.

10

DOVIĐENJA ŽIVOTU Davno je umro otac moj ali mu usne i danas govore iz lika svjetlosti i bazilika. Ruke me njegove i danas miluju i prste osjećam kroz kosu i pogled blagi mi se niz leña sliva. Otputovao je bez mene, pa se ljutim da li je svemu tome istina kriva, jer je otac mrzio laži. Otputovao je vozom koji nije imao vozni red, već samo pravac putovanja. To je jedini voz koji se uvijek vraća prazan, sa iste stanice na koju se putnici ne iskrcavaju sami. Otac se, još kao dječak razbolio od teškog oblika tuge i bolest se razvijala u dane suša u kojoj je čamotinja bila kao čamovina, a ognjište bilo njegova duša. Moj otac nije prihvatio ovaj vijek u kojem se zlo predstavlja kao nada. Govorio je da je trebalo da se rodi mnogo kasnije –ili nikada. Mučila me njegova čudna snoviñenja zašto je životu rekao ne zbogom-DOVIĐENJA. Shvatih da moj plemeniti otac govori mojim usnama i ispisuje recept za neke buduće vjekove, da se dobrotom sve bolesti liječe. Govorio je da niko ne poznaje vatru dok se ne opeče. On je mislio o svoj djeci svijeta, a tugu ostavio sinu svom. Divno je imati oca i reći da je B O G,

11

pa i kad se na humu upali svijeća ne zamjeri kad kane suza koju nam odredi Bog, zamjeram ti što tešku bolest tuge prenese na sina svog.

12

RIJEČ TATA Očevi sveci znaju gdje su krajevi, a gdje početci i znaju gdje su poljupci, a gdje meci. Očevi u džepovima nose istoriju i gañaju iz praćke. David je umom ubio Golijata i samo neplivači uma završavaju u prljavoj rijeci. Pra početak su nam Eufrat i Tigar; bunilo uma, divljina, šuma i laso oko vrata. Ovdje je kao poslastica Kada se gañaju i brat na brata. Očevi svici, a sinovi zaboravili, da izgovaraju predivnu riječ-TATA. DA LI JE TO ŠTO RIJEČ PODSJEĆA NA RIJEČ –RATA.

13

BLJESAK GROMOVLJA Vidiš li mati blijesak gromovlja sa našeg Lovćena, ono se ñedovska ognjišta pale nebeskim varnicama željna da obasjaju put nama izbjeglim dušama. Ono gromovi dozivaju crnogorske vitezove da uporede zvon sa mačevima. Nostalgija je mati kada nas mrtvi očevi bude, kada nam planinske suze sude i u jezera se prelamaju, kada nas plaču rijeke u kojima se nijesu umivali, posljednji sinovi izbjegli iz nje, ovog vijeka.

14

RAT Nijesam se tada ni brijao, a zob sam po njivama sijao, da bi ga konji zobili, a ogrezli ljudi 'ladnoga pili. Četiri godišnja doba trajaše žega sve se zagrijalo od topova i mitraljeza, poljupcima objavili rat zrikavci zeleni, otac pogibe na dan marseljeza. Narasli stog i brada, koračam rubom smrti, osluškujem očevu pušku da se javi, od tuge ne mogah čuti. Nijesam se tada ni brijao, krupan ko grumen vjetar sam sijao, ocu sam s čela znoj skidao, i dan kroz dlan gledao. Na njivi na kojoj orasmo otac i ja sad rastu bijele ruske breze, a vjetrovi samotnjaci sviraju očeve marseljeze.

15

BOJALA SE PTICA Jutro ljubičasto, boli me glava, ne mogu podnijeti da sam budan, a da ona u meni mirno spava. Pila je rakiju od smokve, kucala na vrata svoje sobe u hotelu, ja sam se smijao, donosio joj vodu sa izvorskog dna, ona zaspala u meni, ja izgubio san. Bila je ljubomorna u snu, držala me čvrsto, a na kraju jastuka osmijeh zvijezde danice. Bojala se da se u meni ne probude ptice.

16

OLUJA Mati, ne krivi sina svog kad život traži u oluje, jer ne htjeh, ni kao dječak, da se nemir moj zakuje na drveni krst beznaña. Majka se jednom raña. Ja nebu pokradoh oblake, napunih džepove svim što drugi ne umije da čuje i krenuo u strašne oluje. Sada prolijeću leptiri nade, vode se mire sa smrću, svi neka umru bezvrijedni, ali pjesma da umire-neću! Spoznah predznak da smrt je bila prije života. Smrt ima četiri, a život pet slova. I ne osuñujte me za sebi izrečenu kaznu tuge što sam, više od sebe, volio druge. Na taj vječiti brod Dunava pozovite sve žene koje su čekale da se moje tijelo raznese i sve one koje su htijele da se zbog mene objese. Volim oluju jer nema kompas Za sve četiri strane svijeta. Moja je strana-peta strana svijeta.

17

VRATI SE Vrati se kući jer od sebe ne možeš daleko otići! Kad bi moglo, svi bi isplovljavali iz luke bola. Stazom se vječitih mučenika jedino mora proć. Vrati se, da me na tren odmijeniš od ovog tereta tuge. Dugo putujem kroz ovo ravničarko polje, jer selo se moje zove Ništopolje. Misao moja ne kudi, malo je dobrih, al mnogo – loših ljudi. Pjesmo, neka svako sebi ispiše potjernicu za budućnost.

18

ZAUSTAVI SVOJ RINGIŠPIL PLANETO Zaustavi svoj ringišpil, planeto. Razledi svoje sunce, kosmosu, da nam očešlja šume na glavi. Uradite nešto da se čovjek ne zaboravi. Nestali daleki oci-preci, nestala postojbina sa tvoje karte, mirno, na jastuku od mjesečine, čekamo da ti kažu –sine! Urlaju vulkani zemljine kore i ne može ih ugasiti sopstveno more, kao što suza ne može da ugasi plamen tuge ni kada ga nakvasi. Zašto ja da otkrivam djevicu zoru, da prtim stazu kroz nježno more, zašto ja da mirim posvañano, da ljudi razumom progovore. Zaustavi svoj ringišpil planeto da ti narodi iz sjeda ne ispadaju: Inke, Hazari, možda i mi, kaži mi: da li odlaze mudri, dobri – ili zli?

19

SVETI ME PETAR ČEKA Ulicom besčašća, ulicom samoubica, ulicom vjetra, koračamo ja i moja jetra. Na putu do Svetoga Petra! Znamo da nas uzalud čeka. Znamo da na vrijeme poklonjenja nikada nećemo stići. Hodamo nijemo da vazduh pjesme, iz pluća ne izdahnemo. I tako, ulicom vjetra putujemo, ja i moja jetra na bogosluženje kod Svetoga Petra. Ulični izlozi, kuda prolazimo, puni malih ljudi. Konfekcija, ponor neznanja zbog kojeg se nepoznat umire. Jetra mi se pretvara u čañ, misli u svjetovni dim Sveti Petar čeka, iz daleka ga vidim... Neko je prije nas, ukrao put, pa ne stižemo u zakazani čas. Osluškujemo daljinu i mislim: zašto se oslovljava ¨Sveti¨ kada ti ne može pomoći, po tvojoj želji-mrijeti? Petre, prošle su bune, ustanci, ratovi i Sibiri, sada se, žalio nas Bog, čovjek sa sudbinom miri.

20

Sveti Petre, kaži mi da li se ti bojiš kad nećeš u zbilji da postojiš?

21

IZGORJEH OD TUGE Toga jutra, u svanuće, kod kuće, spoznah izlazak zore iz voštanih grudi neba. Toga se jutra ne obrijah misleći da nije grijeh, upalih sebe tugom i izgorjeh.

22

GULAG

Da li mrtav čovjek može biti, sem smrti, -rob?! Kako se drugim riječima kaže – grob? Četiri tuje na moga oca uzglavlje i poštar, koji kada donosi telegrame uporno psuje žive, jer samo sa njima može da trguje. Rano je otac obukao svetačko odijelo da sačuva blažene uspomene. Za mene je očev put, i prvi i zadnji, krećao iz mene. Zato postoje uspomene. Da li uvijek kada postoji ljudski trag mora se zvati a r h i p e l a g? I još – g u l a g?

23

UZALUD Ne plaču zore uzalud. To rosa sa cvjetova, kao pčela, sakuplja svoj trud. A ja daleki vijek tajnim znacima, samo meni prepoznatljivim, ispisujem krvava slova, a znam da je to za ovaj vijek-uzalud. Ne Igumane, ne gudi vrijemenju jer gusle nijesu pješčani sprud, već nauk koji iz lobanje gudi, ali ga ne čuje ovaj vijek pa gudi uzalud. Ne mati spašavat zvjerinjak jer zvjerka je prirodni usud. Ne mati slušat oluju, a narod gluv. Ne mati slušati ništavnu ćud, ne mati, jer stašno biva živjet zbog njih -a oni žive uzalud. Igumanijo sveta, da li znaš svjetlost sunca i svjetlost mjeseca da pruživši im vid-upoznaš. Mjesec je ove noći pijan, a ja sam od svjetlosti lud, pišem naraštaju, a znam da je uzalud. Gdje smjestit svoje sjeni i gdje sve podići spomenike majci i majci ženi i kako bezbolno ispisat stih: o majko moja dal možeš znati kako je teško meni!

24

Ovaj je život neživot, ovo je prevara i opšti blud. Pogledaj kroz prozor mati možda ćeš vidjet maglu života, jer svi ¨živimo¨, živimo uzalud.

25

KAŽITE MI

Molim Vas, kažite mi kako se drugačije kaže NADA. Pomorska samoća izgrizla moje topove i tanad su mi ostala sama. Molim Vas, kažite mi gdje je roñena tama, kažite gdje svjetlost počiva i zašto je samoća ukazom postala dama. Ja ne umijem bolavat izvan sebe- ja more, mornar i brod., samoća sama, a na njenoj ruci mjesečev svod. Slovo ću S u sunčev da utopim svod, ja more, obala, podmorovlje i starina. More podamnom, a ja brod. Zašto se more boji od more i zašto sve zalaze i ulaze proglašavaju za kotore. Visina ravna pučini mora. U nebo zadrta moja ćud i moja crna, moja Crna Gora. Nebo, kaži mi zašto je dan postao samac i zašto ga ne obilaze sestre mjesečarke i godišnjanke. Molim Vas, kažite mi zašto nijesam blizanac već me uprežu nakaze u ovaj crveni lanac. Molim Vas, pokažite mi put ka mojoj kući ovdje sam odviše sam. Ne mogu pjesmom da platim neljudske misli

26

koje mi prodaje nesoj. Ja plaćam životom svojim i zato idem u zadnji boj.

27

MRTVI GRAD

Ne mogu živjet u ovom mrtvom gradu. Daleka sjećanja zovu me već. Čuna nemam, voda duboka i kako neplivač rijeku prijeć.

28

POČASNI ČLAN

Danas su, ulici kraj groblja, dodijelili moje ime. Postao sam počasni član akademije smrti. Svječana promocija, govori od hiljadu neistinitih riječi. Pitam se-kako je ta aleja dodijeljena meni, a oni sebi drže opijela. Grobari peru ruke, poltroni trljaju ruke, narikače obukle vječnu crninu, seoski dobošari oglašavaju smrt kao neistinu. Oprostite nevini. Ovo je promenada gada! Na mermernoj ploči, na početku ulice, moje ime. Ja sam-bez njih. Oslobodili me. Hvala ti samoćo što si mi prepustila svoje svjetovno ime.

29

I U SMRTI OSTANI SOJ

Veliki sine moj otac ti hrli nijemo u strašan boj, jer otac tvoj zove se život, jer otac tvoj nije broj. Raspućinovski se nemirno život živi, sa džepovima punim oblaka i crnogorskog nara i otac tvoj putuje prtinama utrobe da dušu svoju odmara. Neka me svijeće vaše posjećuju noću kao što moga oca posjećivah ja i neka za tajnu svijeća umilnih samo noć zna. Veliki sine moj život nestaje kad čovjek počinje da biva broj. Vratiti životu smisao sreće to može mladost jer čovjek je starosti rob, zato je čovjek i svojoj duši iskopao grob. Veliki sine moj i u smrti treba ostati soj.

30

RIJEKA NOĆU MIRNIJE TEČE Ja so sadio, otac gledao ja radio um razgradio, otac ćutao i gutao. Do kad to sin tako misli, otac se pitao. Ja lutao mahalom i sazvježñem, na vrelu noć pjesme kovao, otac krijući od mene čitao i sebe pred zoru pitao: kako to da pjesnik, kada mora biti uman, postane nerazuman. Ja so sadio, otac se nadao i so vadio. Ja lutao sebe tražio, on gutao i vinom blažio. Jednom je u ljutnji rekao: Naći ćeš, sine, ono što si tražio! Ja drugačije brojao dane otac postao svetac ja ostao nezavršena riječ. Par vijekova meñu nama, on mi otac, a umro juče. Ja so sadio pa se kad-kad sebe gadio što sam radio. So pojele ptice. Ja zemlju jeo, neslana zemlja, neslane mi i vilice. Hej, oče! Sveče! Tebe sahrani san mene će veče. Naučio sam: Rijeka noću mirnije teče!

31

PUT

Ja, gorštak, postao birtijaš. U selu tražim cetinjske kafane. Ovdje roñen da nekršten budem, da na prste prebrojavam dane. Poć ne mogu, jer me bolest čuva od dalekog puta i inata. Majka rodi sebi svoga sina, al' ne rodi i za mene brata. Dugi puti i velika snaga. ja put htio i put započeo, ali morah da posijem sjeme da bih sjeme sada i požnjeo. Ja sam sebi, tužnim amalima, oredio i put i cijenu, čekam samo da se kući vrate, pa da samnom ka vječnosti krenu. Oprosti mi zemljo čto te imam, oprosti mi majko Abramova, put se prti, to su stari rekli, s mnogo slova i s mnogo olova. Ja put prtim, nad sjemenjem drhtim, um uzima i snagu i tijelo, porez plaćam svijem sotonama, mnogo grdnih na noć se najelo. Gdje sad ići a nikud na stići kad put hoće unazad da poñe. Gluvi ume jednom stani na put i nikada na prizivaj voñe. Noć noćuju carevi junaci, noć noćuju umorni seljaci, noć noćuju duhovni pastiri, svi ratuju al' noć ih pomiri.

32

OČEV GROB

Pokoran materi ja očev bijah rob. Otac ode mlad i rukom pokaja i meni grob. Da li bar jedno veče, oče sveče, može rijeka da ne teče? Putuju vode, ostaju misli, a život se, samo smrću, može da osmisli. Uzalud, uzalud mati, uzalud ocu mom pokuša, za ljubav, cvijeće brati. Voljaše cvijeće, ti mu donese u jesen, a on je znao da ljubičice rastu u proljeće. Uzalud mati, ovog će proljeća očev grob procvjetati.

33

NEMUŠTI JEZIK

Nemuštom jeziku postajem rob. Kažu: čovjek je čovjeku vuk, a vuk nas slovi, a slova od olova. Piši kao što govoriš, a govor i glas nemušti, a ñak pod bagašem slova uzalud svoju i našu-vrišti. Putuju riječi kroz vrijeme, urlik postaje tih, ovo je jezik nemuštih. ¨Vuk na ovcu svoje pravo ima ko tirjanin na slabog čovjeka...¨ Putuju ribe, a mrtva rijeka svog davljenika čeka.

34

VELIKI SINE MOJ Veliki sine moj, ja odoh stazom pjesme, a ti žestoki nastavi boj. Ja znam da ti umiješ pjesmu da razumiješ i da je po hlebu razmazuješ, jer hleb se zove rat. Upamti sine moj, samo je ljubav čovjeku-brat. Čuvaj se mržnje jer putuje sazvježñima pa ne umije stat'. Vijekovi, po mržnji, još navijaju sat. Sine, pucaj iz pjesme iz boja i slova, ali ne načini poljubac od olova. Pisao sam kako je Nobel svetac i gad, jer sebe i nas uspije obmanut, pa sada za životna djela dobijamo barut i rat. Veliki sine moj, život je neprijatelj i izazovi ga na strašan boj. Život je kukavičje jaje i od njega se ne boj. Zaulari ga, pa neka njemu duša mrije za Svetog Vasilije.

35

JOVANDANI Otac je o Jovandane tražio da se za pričest svetoga kuma hristova spremi porodični ručak za nas petoro bezbožnika. Kandilo su nam ukrali prije svetog jutrenja pa je stric, pop Radovan, kleo što neće da se svijeća upali. Kad smo se mi djeca u svetoj vodi okupali i za ručak posijedali. Otac je pio rakiju pečenu prije Jovanovog vaskrsnuća, a otac se mog oca zvao Jovan i bio je otac naših posrnuća. J-Jovandan i J-januar u vrijeme snjegova i oluja jednako bole, oprosti oče što kasno pitam da li sve ljubavi i strasti jednako bole i da li se na Svetog Jovana ljudi zaista više vole. Nas petoro bezbožnih na dan svoje slave pitamo se da li čovjek postaje svetac kad ostane bez glave, a svi ga, sa praznim glavama, vijekovima slave. Otac je o Jovandane tražio od naše mati da spremi za sina, kćeri i unučad bolji ručak. Krstit se nije naučio pa je u duši palio svijeće i okom mi davao znak, jedincu svom da pali svijeće kao da je znao da brzo ću postat Njegošev sirak.

36

Otac se razbolje od tuge i umrije, ja ostah da samujem i od tuge bolujem da svojoj tugi robujem. Otac mi svetac, ja prvijenac, a sinovi kamen temeljac.

37

NEMOĆAN DA SUDIM

Ja dječak, planina hladna i duga, a samo oca i strah imah za druga. Čeličih mekano srce obrañujuć sante o nakovanj studi. Gledao otac sina utopljavao mu strah i godinama nije htio da ga probudi. Sad otac spava, ja nemoćan da njemu i sebi sudim, on mene iz ljubavi, ja njega iz tuge ne mogu da probudim.

38

ZAŠTO NAS PREBROJAVATE ? Zašto nas prebrojavate?! ima nas dovoljno za život i smrt. Kuće smo izgradili po želji boga i želji nas, neko na zemlji, neko pod njom. Srećan je narod kad sebi i drugima izgradi dom. Rastu pečurke hirošime, više se ne prebrojavamo, čovjek je zaboravio, a prije toga se, izgubio na stanici zla. Kako je sve bezlično, kako kapaju suze iz oka, kako su umorni grobari Hirošime. Da li je, bar jednom, zlo pokušalo da promijeni ime. Čuje se pogrom topova, a onda ćute groblja HIROŠIME!!!

39

JA BIJAH Ja bijeh bašta. U mene posadiše cvijeće. Proñoše godine, ali se ne pojavi proljeće. Ja bijah groblje i vatre ne sijaše, ali mene tamo ne bijaše. Ja bijah što sam, ali bijah i sam! Htjedoh sebe dati, ali nemah kome da se dam. Ja pjesma, oni nacrtali proljeće, ljudi od leda kose zaleñeno cvijeće. Ne dolazite mi, vi promrzli, vi žedni i gladni snova. Moj tramvaj bola vozi me, a na njemu, zabranio sam, da ispišu moje malo ime. Pitam se: Zašto postoje zime i rime?

40

NAPISANO NA JOVANDAN Da li pod nogama postoji tla? Nadu tope, i bronza tuge počinje da sja, u vrijeme zla. Malo snage da se opepeli, malo uma za zaposjest' druma, Sve je crno da crnila nema. Ćuti narod jer zlo mu se sprema. Oprosti mi majko Avramova, oprosti mi majko Isusova, oprostite što vas bilo nije. Narod ćuti, u njemu se, već, namjera krije.

41

ČOVJEČE Priroda pravila tok vodi i rijeka bila, čovjek zaustavljao, pregrañivao. Voda se na ljude izlila, ljude podavila. Presuda Svevišnjeg: VODA NIJE KRIVA! Čovjek orao, pa preoravao, sadio barut, kovao, ne potkovice, već puščane cijevi. Priroda progovorila: ZAMIJENITE MJESTA LJUDI I ZVJERI! Sunce se rañalo i umiralo, mjesec je suncu pogreb nastavljao, čovjek se na mjesec peo i padao i sebi mermernu ploču postavljao. Mrav jadio teglio i gradio, čovjek korito prevrtao, mrav čovjeka učio i sebe mučio, da bi pod njegovom cipelom nestajao. Čovječe, kuda to hrliš i koga kudiš kad sebe tako jeftino, na ovoj pijaci, nudiš. Kaži mi da li možeš bez očiju da sklopiš kapke i mirno zaspiš i da li samoubicu možeš od mrskog djela, da kroz protekle vijekove-odvratiš. ČOVJEČE, ZA LIJEK ISTINU KAŽI.

42

CRNA KAFA Otac je ustajao rano izjutra da popije crnu kafu, dok još mrak traje. Prolaze godine, otac Marka i Nemanje ne posustaje. Crna se kafa pije dok zora svanjava. Dan, svjetlost i crna kafa izranja. Ko ovdje koga spašava ? Otac je rano obolio od izlaska sunca, liječili su ga posljednje tri zime. Govorio je da život više nije pjesma i kako živjeti bez rime. I zašto baš umiru očevi sveci? Da li je to zbog jutarnje kafe ili što kroz njih prolijeću crni meci. Neko je stavio prokletstvo na ljude koji znaju da vole.

43

SUZA SMRTI Hej mati, ne pati, jer sve tvoje suze u moje srce ne mogu stati, jer ja rano, naučih bolovati. Govorila si da život teče dalje i da se na smije posustati. Kaži mi mati, zašto suza smrti može vječno putovati.

44

STANITE KRSTAČE CARSKE Stanite krstače carske pred vama stoji Bog, sa upaljenom svijećom i ugašenom zvijezdom večeras idem da vidim oca svog. Bijaše putnik i ratnik, saputnik i sapatnik u šumi ovog šipražja bijaše srebrni bor. Na travu tišine odavno već, izrasta njegov dvor. Stanite krstače carske da blažen uñem u čeze nebeske, da vidim kako sja onozemaljsko sunce, da vidim dali je pravičan Bog i da li ljubi bližnjega svog. Stanite da uñem u zadnji drveni voz, jer hoću željan da vidim oca svog. Ja dječak zaljubljen u slutnje, željan da vidim drugu stranu planine. Tad otac reče: hajdemo malo iz ove ravnine brzo se spremi, jer put nas dugi čeka sine. Drvene klupe u vozu, žagor stresa prašinu tišine, nestrpljiv da stignemo do kraja puta, kad otac reče: put nema kraja sine.

45

PORTRET VIJEKU Mati, ti ili vrijeme, ko će mi reći koji je put ka sreći? Kaži mi ako znaš i nauk tvojih godina mi predaj, dal' čovjek zna kada nastaje početak, a kada kraj. Ako znaš, pokaži mi gdje su vrata za pakao, a gdje za raj. Upali mati svijeću da vidim doć'

u zatvor uma gdje moram poć'. Da li je carski baš svaki drum, da li je carski kad sveta Ikonija silazi u moj um. Nemoj je mati, ljubavi ti moje, nemoj je kleti, jer freska na zidu može umrijeti, a i zapamti da kletva može i da se osveti i onima što umiju živjet' i onima što ne prezaju mrijeti. Znaš li mati da je Ikonija sa ruke skinula prsten svoj, da je dušu poklonila meni, tijelo bogu i prešla u vječni lik. Molim te mati da upamtiš da svete ikone od tuge ispuštaju krik. Mati, upali svijeću za neroñeno i za njihovu nevidljivu sreću. Sjeti se, plakali ste jesen i ti na njihovom razapeću. JA HOĆU VIJEKU POTRET DA DAM, AL' NEMAM PRAVI RAM.

46

SMRTI BEZ ŽIVIH NE POSTOJE Oče, dok plaču jutra noći sebične za sebe postoje. Čovjek je početak po kojem se lutalice broje i od kojih se samo psi boje. Oče, bojim se, da i smrti neroñenih postoje. Čovjek je prapočetak koji spoznao nije, u njemu more, galije, al' ih poznat' ne umije. Znaš li mi reći da li se ljudi najviše od ljudi boje. jedan mi život nauk dade: Smrti, bez, živih ne postoje.

47

DAN BIJEDNIH Zašto se vrijeme, vrijeme koje teče, proglašava za Dan mrtvih. Zašto se gromovlje proglašava za dan gluvih i zašto suza za dan žednih. Proglašavam peti novembar hiljadudevetstodevedesetčetvrte za dan b i j e d n i h.

48

ZMIJSKI UJED Gdje otputovati kad puta nema. kako nebom letjeti sa džepovima punim teškog ordenja, sa dušom punom kamenja, i kako sa slijepcima stići na cilj kojeg nema. Bolovali smo četrdeset i četiri zime Dunav i ja. A na dnu njega postoji zvijezda koja sja. Ali, nazdravimo ovom začeću dana jer veliki umiru od tuge, a ne od zadobijenih rana. Jutra me ovog pohodi noć, a zvijezda kroz staklo gleda. Umiremo noć i ja od ženskog zmijskog ujeda. Pitam te oče moj zašto su sedam slova za bajonet, a tri za boj.

49

OPROSTI MATI Ovo je mati krvav pir kad čovjek moli Sodomu za mir. A i ti mati Zemljo navodno od Boga sveta i ti si mi prokleta. Kažu mi da je čovjek čovjeku vuk. Ne mati,čovjek je i vuku čovječniji nego u svojoj vučjoj koži. Kažu ¨BOŽE OPROSTI¨ grijeh vijekova žalosti, jer čovjek čovjeka ko sijeno plasti. Pjesmo oprosti što uman pišem o ljudskom zvjerinjaku i neljudskoj pakosti. Pjesmo, molim, oprosti što ću tražiti da meñu neljudskom vrstom sa poštovanjem svetaca, ne budu i moje kosti. Prah, kao polen, neka budu i rijeke i zrak, predugo živjeh u ovaj neosviješćeni mrak. Moliću rijeke da me za naum nose, pa i ako neće da se sa mojim pepelom ponose. Ovo je mati krvav pir kad čovjek nečovjeka moli za mir. Ovo je mati tuga i kuga od koje smo oboljeli mi, kao što davno obolje Misir. Velik sam mati da bih bio mal’, a i mal’ kad sam ne dozvoljavam žal. Oprosti mati što nauma sam i srca bio rob, oprosti mati što se i pjesma može nazvati grob.

50

OTAC SVETAC

Đed moj Joja nauči sina svog Marka, oca mog, da tiho putuje nebom i da izgovara misao: ¨Ko tebe kamenom-ti njega hljebom!¨ Uvijek bijaše da oca naslijedi sin. A da li oca nasljeñuju svi sinovi, ili oca nasljeñuju samo džinovi koji izrastzaju iz boca kao dimovi. Reče mi otac na samrti da put svoj čovjek sam prti i reče da čovjek ne treba da se tuñim mislima kiti jer može zlu naslutiti. Iz pluća moga oca duvaše povjetarac, pa mlad umrije, a ja mlad postadoh starac! I sad mojom rijekom putujem, stanem na obalu roñenja i tužne vrbe obrezujem i sve, nekako tajno, hoću noću glas da mu čujem. Za mene otac, a kad poljubi zemlju smrću postaje SVETAC.

51

POSADI MATI Mati, posadi pred našom kućom i bor i hrast. Načini i njima dom. Hoću da vidim koji je od njih spomenik svecu, a ocu mom! Zalivaj mati i bor i hrast, moramo vidjeti koji će veći biti. Zalij ih suzom jer grijeh je suzu kriti. Mati, posadi i crninu da vidim dali će biti crni hrast ili crni bor, da vidim koru drveta i ko od njih nosi f l o r. Posadi mati vrbu da tuga izrasta iz srca mog. Otac bijaše svetac, a sad je B O G.

52

ZVIJEZDA DANICA

Oče, sinoć je zvijezda Danica spavala na tvom grobu. Ja, ranjen, odoh da stavim jastuk za njenu glavu. Rame je moje bilo jastuk, a od prstiju načinih mekanu travu. Otkrih je tako što često tebi dolazim noću, a dobro si znao da ni zijezda ne podnosi samoću. Zvijezda Danica, groblje i ti, tuga mjeseca i ranjenik-ja. A ona spava na tvome grobu i sja.

53

MUČE ME PLANINE

Luk nosio i luk mirisao zarad puta sa lovćen planine. Sišao otac u ove nizine misleć' da će sunce da mu sine. Luk ne jeo, ali omirisao, al' me muče sve moje planine kojima sam u snu pohodio. Kršu crni, kršu Crne Gore, ubiše me i memla i zore, jer osvitah u Panonsko more. Ovdje zore samnom ne umiju o mom kršu riječ da progovore.

54

ISPOVJEST OCU

Ona i ja jahasmo talase pomamne rijeke koju sam nazvao Nepočin polje. Ona umirena kao ratnik na Drini kojeg nabijaju na kolje. Nema večeras gazdarice mog carstva sna i jave kuvam čaj od kopriva, pozivam narikače da mi pomognu da je moje misli i moje ruke-zaborave.

55

ZAŠTO SE OČEVI RAĐAJU? Otac umrije od raka u duši. Zadnja mu želja bijaše rakija da mu se jezik, od dugog puta, ne osuši. Otac bijaše visok i od Himalaja viši, rak mu zahvatio lijevu stranu duše, gdje je nekada u djetinjstvu rasla glad i rasle oskoruše, pa od teških uspomena zaćutao i ne može da diše. Sada, za njega, zemlja uzdiše. Pitao sam se davno, zašto se očevi rañaju kad i oni umiru.

56

PJESNICI NE POSTOJE Koliko je riječi dovoljno za pjesmu kojoj prepoznaješ kraj. Oslušni vjetar i prepoznaj godišnje doba, da li je oktobar ili mirišljavi maj? Kako objasniti pjesmi da pjesnici ne postoje ili su mrtvi ili suze broje, pa zato ne postoje. Kako to objasniti pjesmi kad su me na smrt osudile moje. Ja ñak vječiti bio, školu po džepovima krio kao mape nalazišta zlata ja sam pjesme krio i bio ono što sam-htio!

57

GOVORIMO ĆUTEĆI Zaboravio sam te, oprosti, pozvati na moj praznik tuge. Danas je dvadeset treći oktobar hiljadu devetsto devedeset treće. Zašto se to moralo desiti pedesete? Ljudi su i tada umirali mladi, bukete i vjenčeve su nosile ptice. Oprosti što te pitam zašto baš na grobovima rastu ruže? Da li su se to protiv ljudi zavjerila godišnja doba ili je to što ne mogu da izgovorim baš to što je stvarno. Oprosti što provjeravam. Ako mi potvrdiš biće mi lakše jer neću biti sam. Kaži mi, molim te, zašto čovjek nema svoje groblje, već blizina mjesečevih postelja kao da odražava našu istost. Kaži mi, kako ro mrski koračaju sve marševe skupa i kako to da njihova šetališta nemaju još jednu stazu. Ako ti je teško da odgovoriš ti ćuti, pokušaću te razumjeti tako. Danas je dvadeset treći oktobar, moj otac čezama od sedamdeset prve puruje i još nije stigao da sina jorganom u hladnu noć pokrije. Zašto su groblja tako daleko. Zaboravio sam te, prijatelju, pozvati na moj praznik tuge, jer zašto baš pedesete, a ne neke druge,

58

kada sam mogao već biti kočijaš na čezama moga oca. I to bi bio uspjeh u ovom vremenu zla. Ćutiš, a ja te razumijem.

59

DUHOVNA SJEMENA Ne spavam u ovom vijeku samoće, ćutim riječi jer nemam nikog da ih čuje, moj korak dug vjekova osuñen da dugo robuje. Prirodo kleta zašto ćutiš, već jednom učini lom, satanski to je sa bljeskom munje ne poslat narodu grom. Isuse brate, vremena tijelo ti nježno raspe na vječni krst, u ovu planetu gubavih lica uperi pilatov prst. Život je samo okrajak oluje, nojeva barka iz nevremena, život i smrt zovu se vjetar, vječna su samo duhovna sjemena.

60

KAD ODEM Ne, Ikonijo, nemoj da silaziš sa zida. Pročešljaj oreol, uglancaj lik, stresi prašinu čekanja sa božje odore i minutom ćutanja označi da me nema. Danas putujem za hram Svetog Milivoja u podlovćenski katun da tamo oči okamenim, da svitanje na ranu privijem da plavetnilo neba popijem, da se vazduha iz kojeg pucaju moji ñedovi napijem. Putujem, moja Ikonijo, u gudure da palim svijeće za mrtve. Nek kraj njegove gori moja svijeća. Ikonijo, nemoj da silaziš sa zida, ostani i čuvaj krajičak neba da vječno budem kraj tebe kad odem svom neprežaljenom ocu.

61

KAD ČOVJEK PLAČE Kad čovjek plače to onda nebo obuva duboke čizme i gazi plavim rijekama tuge i samoće, to onda planine izmuče svoje šume i lišće uvene pa bude jesen, to onda počinju da se gase svijeće kroz selo, a zvijezde padalice klize kroz njegovo smježurano lice. Kad čovjek plače, pred kasarnama stoje mirno plavi dječaci i minutom ćutanja i plotunom tuge odaju poštu suzi. Ako ga upitamo kako se zove reći će zove se žena.

62

U STROJU

U stroju moj praotac i ja, raport vijekova i zla. Lažu hrišćanski katolici i pravoslavci da je iz njihove utrobe izašao bog. Lažu se i mrze braća dok mrtvi sviraju na vlastit pir, Isus je grešno rodio braću blizanci jesui i vjera sudnja jesu, sve jesu, izdaju kad vide svoju, nijesu za mir. Ko kriv je što dva se luda zavadiše popa u onaj suludi vijek pa sad krvare. Tihi dječaci nestaju zarad ničeg jer neko u zemlju zakopa ljubav, a ona bijaše jedini lijek. U stroju, moj praotac i ja raportitamo čitajuć' knjigu zla. Narod ugledan u nas, bojimo se. Biće srećni ako kažemo čovjek je jedino bio srećan dok svog je brata kla’.

63

Čujte proročnici, skitnice, naučenjaci, proglasite ovo za vijek zla, horde su isusove djece vodili slijepci do samog dna. I kako srećan ko ¨sirak tužni¨ ići šetalištem srama i zla dok divnu neuku mladost prekriva kreč. Kako Isusu poslati pismo kada su isti metak i riječ. U stroju, moj praotac i ja raport crvenog vijeka i zla. Budimo se dok nam sa usana tenkovi bljuju. Tražimo se, podmukla ćuti tmina, ja neznam gdje je on, on ne zna gdje sam ja. Da li iz očiju mrtvih dječaka za opomenu padaju kiše?

64

DAN SMRTI PTICA

Oče roñen si na dan velike smrti u petak svilenih gajtana i požutjelih nada. Tvoj odlazak smo proglasili danom smrti ptica jer je nebo izgubilo smisao sna.

65

DAN ODLASKA

Mati, čuješ li taj glas, to otac moj pozdrave šalje po oluji. Mati, vidiš li onaj žuti cvijet, to zvijezda raste iz njegovog srca dok mi mirno obolijevamo od zaborava noseći breme života i smrti ka vječnosti. Mati, pročešljaj rosnu travu kada te iz sna prenu mog oca riječi i ponavljaj ga da zemlja sve liječi. Mati, kupio sam kartu da vikenda ovog o Svetom Jovanu otputujem ocu svom, ne mogu više da čekam zagrljaj sa njim. Ispeci kolačč, naspi čašu najcrnjeg vina, pozovi svu djecu sela nek se oslade na dan odlaska tvoga sina. Nemoj u vazu stavljati crne lale jer iz njih može boja da iscuri, beri samo ljubičice. Nosi o Svetom Jovanu pšenicu na trg sela, neka se oslade moga djetinjstva ptice. Mati, čuješ li glas oluje, da li u tome poznaješ očev stih, kada moram da mrem, zašto se rodih. Ja, oče, čujem glas nirvane koja me nježnošću zove i čujem pucanj zore dok svatovi pjevaju

66

noseći pokrov meni za darove.

67

POHODE ME

Ovog me jutra pohode mog mudrog oca sjeni i zvonici od riječi izliveni ¨nikada se nazad ne okreni¨. Pohode me slutnje zla i nade, bestid koji kao korov buja, trag koji ostavljaju mrtvi dok po njima hoda sva bestija. Pohode me očeve riječi: ¨ko tebe kamenom ti njega hljebom¨ i gledam da li je moj otac zvijezda koja plovi nebom. Ne zamjeri mi tugu i samoću, gluhost truba koje pozivaju na rat, bio si u pravu da se ne okrećem na zvjerinjak u kojem brata ubija brat. Pohode me misli satane goblena smrti od majki koje vezu krv i samoću. Pohode me mrtvog oca sjeni: ¨nikada se nazad ne okreni¨.

68

OPROSTI MATI SINU JEDINCU SVOM

Ne zamjeri mati sinu svom što strašan prolazi lom na putu ka ocu svom. Otac je davno napustio dom i ja od tada, mati, prolazim lom. Dušu mi šibaju talasi i oluje, a srce pogaña grom, oprosti mati što otić' moram velikom ocu svom. Pred smrt svoju, sjećaš se rek’o je: ¨ipak postoji Bog¨, oprosti mati kada ti kažem, ubi me želja da vidim oca svog. Ne mogu više, noću, pohodit njegov grob, oprosti mati jer želim, kao i otac, vječnosti postati rob. Oprosti sinu svom što želja za ocem i pjesma mu prostrijeli dušu i srce kao grom.

69

AMIN!

Moj otac zaljubljen u travu pod kojom mu zemlja govori: ¨samo živima lovori¨. Moj otac ne vjeruje zemlji u kojoj vjekovima njegovi žive, spava sa ružama i moli se da nikog ne okrive što je volio jednu ženu, jer,rekao mi je: ¨nije ni ženi lako da bude sama, a život tama¨. Moj otac oslobodilac, naučio me da život je zatvor jer ga ograñuju ljudi. Moj otac reče: ¨Aušvici na svakom koraku postoje¨, samo se ne uvode u knjige smrti već u knjige roñenja, a one se ne broje. Moj otac nobelovac izmislio barut za ljubav da je u meni razgori i rasplamsa-romansa. Oče moj, život je izdajnik ptica i gad i on je samo u smrti-romansa. Moj otac ima kostobolju, Zemlja hladna, a vlažno se korijenje ne može da upali, O Bože, zašto prije roñenja nijesmo znali da smo se zbog drugih rañali. AMIN !

70

SVETAC Da li je te godine dolaska tvog iz Crne Gore bio maj, kao što je bio, kada je tebi, na dlanu ravnice, bio kraj. Eto što znači Bog, sve počinje da cvjeta, a otac napustio sina svog. Ne zamjeri mi što sam željan da vidim tvoj blagi lik, ja ovdje pjesmi slobodu dajem jer to iz mene izlazi krik. Crna Gora te zvala i u ram sudbine dušu stavljala tvoju, a ti vječiti ratnik poginuo od metka tuge u posljednjem boju. Htio bih kršu sebe da vratim i prema meni isti je Bog, kako da odem u iskri kamena i da ostavim sveca svog, znam, ovdje na groblja rastu travke, puca kamenje od tuge tamo na groblju, tamo u kraju tvom i mom. Mi ti ovoga maja, od ruku pletemo vijenac, jer ti si naša zvijezda i naš SVETAC.

71

VOLI SVE LJUDE Zašto očevi samo govore sin i zašto kažu majke ono je majčin džin, kad ćerka ima ljubav, a snagu sin. Da li je podijelio to kosmos ili Hristos? Zašto je rat izmislio Bog pa hoće otac za ubicu da ima sina svog. Kako to majka Marija rodi Hrista bezgriješnim začećem, da li može biti i bezgriješno razapeće? Proslavljamo grijeh mira i slavimo rat, hrišćanska dušo, jednaki jesu i sestra i brat. Ko Gaudi voli sve ljude, ne samo bližnjega svog, Gaudi je s ljubavlju ratovao i postao Bog.

72

DA LI TE BOLI TAMA ? Kaži mi oče da li miriše zemlja u kojoj žive crvi, a na njoj raste cvijet. Kaži mi oče da li postoji podzemni svijet. Priča se da postoje RAJ I AD, pitam gdje odlazi onaj koji je mnogo mlad. Da li sa zorom idete na molitvu i da li su kapi kiše kao vino ono što skupa pijasmo posljije ručka za svetog Jovana. Htio bih te pitati da li je hladno kad nebo iznjedri plavičaste zime i da li novajlijama u šali dodate i neko pogrdno ime, kao što ste to i ovdje činit' znali. Kaži mi da li ljekari propisuju recepte i savjetuju da ne smiješ pušiti i piti i da li se u vrijeme kupanja kišom morate kriti. Da li oni visoki ljudi što su u im teglama nasuli prah i duh, da li ih bole kosti i da li sve vas kad nema svijeća, da li vas boli tama?

73

BOR Kad otac krenu oko svijeta pomislih da se ruši moja planeta. Moj otac bijaše planina, oči mu bijahu bistra jezera, a misao visoka kao bor. Moj otac planina širaše ruke da grle sina, ali ne kupi tada povratnu kartu kao da je prije toga znao slutio da se za jedan vijek ne može preći tolika daljina. Poželim, dok svijeću palim, da se na tugu požalim, jer on je za nju bio strog. Ja sam svima govorio da moj je otac bog. Jednoj sam ženi pokazao bor. Rekla je: visok je soj. To pod njim vjekuje veliki otac tvoj.

74

ISPOVJED Na trgu sela Ništopolja gomila satana od blata i krvi ne vidi vijek od njihovog jednog dana i gleda ko će do gospe u crvenim cipelama biti prvi. Bože, ko grijeh treba da ponese? Oni, zakleti u besmisao ili ti, u kojem nalaze lažni smisao. Mome sam selu kum, ime mu dadoh ja satkano od dvije riječi: polje i ništavila i moje selo Ništopolje od zla počelo da sja. Kum je na kuma i brat na brata pucao za vrijeme, a hapsio za gole otoke, poslije rata. Umrite stari čergari, bez tla, ne trujte rijeke dječaka i nježne mašte, dosta je zla u vašem rušenju bogomolja i prekopavanju grobalja u bašte.

75

STANITE Stanite crveni inkvizitori uma neka se odmore vaši bolesni ati, neka se isprazne logori smrti i nek se preoru vaše čeone kosti da može mir mladosti da se vrati. Stanite orači grobalja, stanite fabrike smrti, dal' nešto sveto za vas ima osim pokidanih glava zbog zarñalih ordena i sabalja. Ja bor sam samotnjak što u sred oluje putujem sazvježñima i svjetlost postaje mrak, a život mi se u Ništopolju truje sluteći novim nemirima. Pozivam na rat: Zlu uništiti začeće. Crvenu kugu sahranit' jer za njom mladost i novo vrijeme ni na groblju prekrstit se neće.

76

ZALJUBLJEN U PJESMU Oče, pjesma je jedina žena u koju vjerujem. Znam, mogu mi izvitoperit' riječi koje sam izgovorio, mogu mi dodati riječi koje nijesam rekao, ali mi ne mogu oteti pjesmu budni spavači zla. Mislio sam da pripadam vijeku, al' shvatih da vijek pripada meni. Oče, zaljubio sam se u pjesmu. Divne li ljubavi koja izranja iz sna. Ljubav potapa i ljubav vadi sa dna. Jer zašto se ljubav ne naziva utopljenik?

77

SLIJEPAC Ne vidjeh ženu kojoj poklonih ljunbav, a znam da postoji. Tražio sam je po svim pustarama dna i sna, a nje nije bilo. Putujem sazvježñima dok se ona pretvara u srne za odstrijel zvijezdama koje ne postoje. Ne vidim je jer se ona u meni duboko sakrila iza posljednjih nadanja. Šta da joj kažem ako susretnem njene ne izgovorene riječi u damarima vjetra. Doviñenja je riječ koja nas vraća. S' Bogom je nada. Ne postoji riječ za odlazak. Čak i riječ ni-kad zbog broja slova sluti KAD. Nada je trepavica sna. Kako izgleda žena koju volim?

78

LJUBAV SA OŽILJKOM Mati, čuješ li glas oca mog, noć ova progutala oluju, a on sanjao i bio u njoj. Otputovao bih vozom; zadnjom klasom vijeka i sna. Otputovao bih željan ljepote i smisla, ali se stopala ne odvajaju od dna. Sinovi, sliku ne ostavljam na zidu prazan i sa njom je dom, lik tužni izgubio sjever i jug. Voda ruši mostove kad proñu svi, upamtite da čovjek sebi svoj ne može da vrati dug. Žena iz zadnje ulice sumnje poljupcem gaña prozor moj, oprostite:sinovi,mati i ženo, moje srce je metak koji ubija zlo i strojevim korakom ljubavi odlazim u vječit boj. Odlazim da budem vitez ili da mač bude spomenik moj.

79

BAŠTA IZ SNA Riječ je melem, brat i drug, posustale želje neba i orhideja, idem u rat da oživljavam ljude, a znam da ovaj život je izviput, ni za ljubav ne postoji hram. Oprosti oče životu i toj u koju čipakni utkah put, mirisali smo sunce i oluju, bio sam sa svijetom bijelim, a sad ne mogu sam muziku smrti čut'. Danas pitam, na čijoj glavi su uvojci tame, kovrdže školjki sa ljudskog dna, ožiljke prepoznajemo po bolu i dugi, lijek je jutros iznikao u mojoj bašti, moja je bašta iz mog sna.

80

OČEVA PJESMA Počeh da pišem pjesmu koje nema pa me uhvati strah od njene praznine. Nije ni snijeg pa da negdje ugledam jetru već samo bjelilo kao mrtve beonjače iz kojih kordon bijelih crva vri. Počeh, ali je nikada ne nastavih.

81

MOJ GLAS IZ OLUJE Sestra je pustila kosu do zore od kad je otac otišao od nas, priča mi kako kroz oluje čuje očev umilni glas. Čekam oluje u ovoj pustoši ravnice, čekam da iz sjećanja oživi grom, što stariji bivam duže ga čekam jer slutim skorašnji lom. Zovi me oče u vječni dom da nañem tebe i smiraj svoj, ja već sam onaj umorni ratnik što nema više ljubavi za boj. Možda ću i ja kroz oluje slati pozdrav za sina svog, možda će čuti neki od njih ili će čuti sami bog. Moja je sestra na mjesečini prala košulje za brata svog, crninu nije skinula sa njih sjećajući se datuma tog. Maj bješe dobro crven, al' kako da maj i sad postoji, da teku suze kroz sazvježña i da se vrijeme ne može da izbroji. Sestra je pustila kose do zore od kad je otac otišao od nas, sad priča majci našoj da u oluji čuje i bratov glas.

82

PREDZNAK KLETVE

Znaš li taj predznak kletve kad padaju zvijezde, da li je znak da ljubav dolazi il' da ka meni crni jahači jezde? Probajmo šinama proljećne duge otpratit' prazninu mašte i sna, ljubav da se uzdigne u visine mora početi od dna. Znaš li šta znači rijeka u snu, mrtvi ribari i ukradena obala, šta znači dok si u mrtvaji bez ruku i vesala?

83

ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK

Oče, oprosti što noć ovu proglašavam za žalost jer se osjećam sam. Znao si tu bolest pa se zato obračam tebi da malo u sebi ugasim plam. Zašto je čovjek sam sebi rob, zašto je čovjek čovjeku vuk i zašto vole da jedan drugom kopaju grob? Tužno to shvatih da čovjek i vuk kada ubijaju, ubijaju brojčano čitav puk. Zato je narod govorio sebi da čovjek je čovjeku vuk.

84

NA SVETOG NIKOLU

Danas su na Svetog Nikolu stanovnoci mog sela Ništopolja, jer su porušili crkve, bili na pričest u kafanu pa su se molili konobaru za veresiju. Vjernici crvenog križa i poštari laži, podlosti i nevjere, na Svetog Nikolu, svaki je od njih htio za sebe orden za zlo da ubere. Slutim da je zbog njih i Sveti Nikola crven u licu, povorka neljudskih gazi ulicu da bi ovoj djeci otjerali bezgrešnu pticu. Kad doñe Sveti Jovan oni će u crveno da ofarbaju krst, kunu se da je pobornik njihov bio i sami Hrist. Konobari, poštari, berberi rastrčali se po selu, iz ljubavi i bez daha, da pokažu kako raste cvijet straha. Putuj velika čezo praznoće prate te vijekovima gromovi zavisti i zloće. Danas je Sveti Nikola, drže se skupovi u kafani, a mole se novopobožni pred tikvu jer je neko njihovim rukama srušio seosku crkvu. Ponovo dobrovoljni prilozi za hram nade,

85

ponovo vjekovi postaju očevici, da oni što ruše, oni i grade, ponovo padaju kiše tuge nad našim glavama zaštićenim šeširima od slame, a juče smo po nareñenju postali gospoda, a žene dame. Zamolio bih lopove sna da neko od njih djetinjstvo tuñe ne ukrade, već da se pred svojim ogledalom o Svetog Jovana prekrste. Pred seoskom crkvom mundiri će da stražare da zidovi ponovo ne pocrvene, da od grešnih suza ne ovlaže, da neko, slučajno, istinu ne kaže pa da po Merkaliju i potres bogova i mozgova ublaže. Oče moj, Isusi umiru, a lešinari se kote, ako ti uskoro doñem znaj da sam umro od sramote.

86

PUT U ZEMLJU IZLAZEĆEG SUNCA Čuj, sine moj, putujem u zemlju izlazećeg sunca da nañem oca svog; otišao davno, ne javlja se, palimo svijeće govoreći naš otac je bog. Čuj, sine moj, samoća i stepa jednako bole i teško bude odlazit u ranjeno jutro, a znaš da si soj. Čuj, sine moj, kiše padaju u sva godišnja doba kao najveći nad ljudima žal i zemlja podrhti pod njima, a ti upamti, neko se rodi da bude velik, nekog oplakuju kiše jer je mal'. Čuj, sine moj, putujem u zemlju izlazećeg sunca, tamo se rodio otac moj, kad kreneš s' božijim blagoslovom kreni za nama, jer ti si tvorac s' dušom od tamne kože jer ti si soj.

87

SVETI ME SINE Vidiš li sine onaj hrast pod njim su žene 'ladovinu vezle i sada na zidu mudruje ram, pod njim me pedesete rodila mati, pod njim su godinama rañale žene, a ja u selu ostao sam. Vidiš li sine ovu kuću, švapski je u njoj bio dom. Ti spavaš mirno pod tuñom strehom, dosanjavaš na brzinu ispisano djetinjstvo, islikavaš ulaznice u carski svijet i boju razrjeñuješ sa našim grijehom. Naslikaj sine seosko groblje, jedan je tamo spomenik moj prekriven knjigom od okova, ne vidi se ni danju ni noću ali umjesto svijeće nad njim svjetlucaju, kroz samoću, slova. Upamti, bila je crkva u centru sela, u njoj su sahranjeni selo i Bog, svi koji rušiše ikonostas sveti živi su bogalji vremena svih, ne da im zemlja da u nju legnu, ne mogu mrijeti ne da im stih. Vidiš li sine onaj hrast, pod njim su muškarci pšenicu žnjeli i gladni i žedni i neveseli. Naslikaj njihovu svetu glad, naslikaj sine hleb i so kako su na oltar prinijeli. Čuj, dragi sine moj, u zadnji ulazim boj, ali me sveti dušom i umom, sveti me hodajuć' nebeskim drumom i vaskrsni me na tvoja platna da riječ moja ostane zlatna.

88

TAMO ME NEKO TREBA

Predznak smrti je u mjesečini kao i glad u kori hljeba, putujem u postojbinu smrti tamo me neko treba. Po mjesečini upaljenom svijećom otac me zvao. Odlazeći mu na poklonjenje, upitah sebe, da li se i smrt može proglasit' za roñenje. I poslije smrti neki nastave neki posustaju, pitam se kad kad da li je život na svom početku ili kraju. Titanik zovne na dno mora, hidre mu stražu drže, jarbol sudbina zaboden u srce neba, noći ove bez zvijezda putujem u postojbinu smrti tamo me neko treba.

89

POSLJEDNJE PISMO OCU

Danas je petak, tvoji komunisti odlaze u crkvu da se pomole bogu jer Pilat je izgovorio posljednju riječ. Zaustavi mi oče mržnju, bojim se da od nje ne izgorim, ovo nije Rim ovo sam ja upisan po ocu Marku, Marku Jojinom. Pišem ti oče posljednje pismo slovima izmetkovanim iz puščane cijevi tek, tek da bi znao da tvoje ime je ljubav. Posljednje pismo oče nekad je prvo, poslije se vrijeme izgovara samo. Gdje da ti pošaljem posljednje pismo kad su adresu izbrisale lopate zemlje iz ruku vodenjavih poštara koji više ne dijele pisma nade. Danas je petak, tvoji komunisti stoje pred oltarom i mole se za svoju izblijeñelu vjeru, Pilat je rekao posljednju riječ, a oni zabluñeno mole. Oče, ovo nije Rim, ovo sam ja. Spasi me od mržnje od koje mi poboljevaju kosti, raspinju se vene, krive vilice, spasi me da ne izgorim gledajući tvoje komuniste

90

sa zvijezdom na čelu kako izlaze iz crkve, a Pilat je izgovorio posljednju riječ. Zahvatio me plamen oče, a ovo nije Rim, ovo sam ja.

91

KO NA MOJ ŽIVOT IMA PRAVO

Vidiš li oče sa brda tog na kojem imaš miran dom, vidiš li ovu Kartaginu i strašan, strašan slom. Vidiš li povorke majki zabrañenih u crno, vidiš li kako oblak pretužno plače dok se iz njega gromovima javljaju narikače. Kaži mi, iz groba svog, KO NA MOJ ŽIVOT IMA PRAVO: čovjek il' Bog? Znaš li kad zemlja zatutnji, dal' se to od jeze stresa ili ne može da primi toliko tjelesa. I kako na brdu tom da imaš miran san kad već sve je od zla budno, a noć se pretvorila u dan. Iskopaj oče ispod žutog cvetuljka, iskopaj jastuk za mene, hoću uz tebe da mi pale svijeće i plaču sve žene.

92

A MENI SIN MOJ

Ja ocu svom izgradih kuću, a meni sin moj. Ja sinu svom izgradih dvor, a sin mi posadi bor. Ja majci načinih pomen i sin mi reče: HVALA. Ja ženi svojoj učinjeh pjesmu i sin napisah stih: Zašto te jedne noći oče mrtvog usnih? Ja sestri svojoj poklonih bratsku i sin me upozori: OČE! Ja drugu svom podarih riječ i sin mi vrati riječ. Ja pjesmi svojoj podarih sebe i sin mi reče: STANI! Ostavi malo sebe za mene. Ja sinu dadoh posljednju riječ i bi mu malo, valjda zbog pjesme. Pjesma se sine ne dijeli. A sin mi reče: Kome ti pripadaš oče, meni il' pjesmi? Ja ne znam kome, tebi il' ocu svome. Ja ocu napravih grob, a meni sin moj.

93

LOM

Ne mogu da ćutim jer mi je savjest objavila RAT. Slovensku dušu svog brata- ubija brat. Znam kako je teško breme to. To moraš znat', oče moj. Ludilo se otelo psima bez uma i sada vlada boj, šta ću moći sinovima reći, kakav je devedeset druge, treće, četvrte to bio soj. Oprosti oče za tvoju ranu u toku drugog rata svijeta viteški bješe branit ognjište. A sada konja ima mnogo i svi hoće na trkalište. Ja hoću oče branit' svu djecu svijeta, jer zveket zuba čujem i slutim taj strašni, taj strašni LOM.

94

JA I MOJA DVA SINA

Uselili se u moje džepove samotinja i paučina. Pišem dramu iz tri čina za mene i moja dva sina. Usellili se u moje srce Stradivari i violina i učim pjesmu da pokrene krv u meni, moja dva sina. Uselila se zima u ramena pa pijem vinogorje iz krčaga vina, pijem dok zvona cetinjska zvone u kostima mojim i moja dva sina. Uselila se bol i sirotica rima i od suza nastade rijeka i prozvaše je Drina i splavarimo da se sa izvorom sretnemo ja i moja dva sina. A dva sina su bol, osmjeh, suza i domovina!

95

VJEČITA RIJEKA Doñoh na mjesto očevog vječnog zavještenstva. Pod njegovom vjerom u zagrob Dunav zastao da teče. Doñoh na njegovu vjeru u zagrob, Dunav još teče, ko safir, onako plav. Ja se razbolio od želje za manastirskim vratima sna, on se zavlještao zamlji i postao zdrav. Zaljubljen u vječnost, čekićem uma kujem rime da gvozden ostane trag. Sa brda gledam Dunav, a on mi mnogo drag. Mostovi ćute dok voda teče, vazduh u vodi umiva ruke, ptice na mostu ne grade gnijezda već islikavaju vječiti krst. Ćutim i gledam, voda teče. Od životnog me besmisla uhvatio strah. Dunave, toga dana uspori tok kad budu moj prosipali prah. Znam da vječne postoje rijeke, Kao Eufrat, Tigar i Nil. Vječnost je tvoja što u milionima duša spiš i nikada na odredište čarobnih voda ne kasniš.

96

KARANFIL

Otac bijaše zaljubljen u jednu ženu i u smrt. Volio ih tri zadnje zime. Ratujući sa životom rekao je, zaboravi me. Volio ke tu ženu. Govorio da je od purpura i svile i da su joj oči presañene od vile. Ja dječak koji ne umije da oca sveca razumije. Da li je i sada, pod humkom, zaljubljen u tu ženu. Znam, više nije zaljubljen u smrt. Od tuge otputovao u maju, kada crni karanfili cvjetaju. Postoje bijeli, crveni i crni karanfili.

97

MAGLA

Ostajem sam. Sve moje ptice sada su daleko, sve moje ptice bile su samo sanjalice. A ja buntovnnik Robinzon i kopač zlatne prašine nade tražim svoj prapočetak koji mi neuka žena na dan Svetog Jovana tek, tek radi uroka-ukrade. Utjestilo se u meni vrijeme i nevrijeme; kvasac pomaže izumiranju da nas nadrasta, gledam daleko, a ne vidim blizinu koja iz mene, kao iz komine, cijedi dane; sam sam i ne vidim kraj sebe ženu koju neizmjerno volim. Magla se spustila na Jasne Poljane. Kako je teško biti mrtav kraj živih tvorova koji se kreću, kako je teško biti živ kraj mrtvih usana koje se okreću. ¨O oče moj, o mila sjeni¨ o oče moj, smrt je bar tvoja, sam sam, ni smrti nemam, kaži mi zagonetku života: da li je teže tebi ili meni. Ponoć je, raña se magla.

98

KAŽI MI KAKO SE ZOVEM Obećavaju da će stati rat. Kako se to, moja Milena, kaže kada na brata udari brat? Kako izgleda nevjesta kada izmeñu dva ñevera za nju nema mjesta i kako će da izgleda hiljadu devetsto devedeset i šesta? Vraćaju se žena i moj sin. Rat je pogodio cvijeće i glavu je oborio bijeli krin. Kosmosom putuju meci, a kroz krv putuju preci, molim te, ne reci da smo svi isti sveci. Kažu stara vremena da se i zvijezda ugasi u rijeci. Sin mi, po očečuvstvu, govori jezikom dušebrižništva. Sin mi deblo prirode bez kojeg nema ognjišta. Putuj sine igumane sa gumna otečestva i sa gumna na kojem žrnju očinji vid. Putuj igumane i dobro izoštri brid da jednog dana na dolcima ne izraste S T I D . Plačemo mati i ja. Ona je temelj, a ja sam rob. Ona je stoik, a ja putnik: kupio kartu za očev grob. Da li je život DAN ili VEČE Kaži mi OČE SVEČE.

99

CRNE UDOVICE

Oče sveče večeras za dušu tvoju i moju palim svijeće i neka gore i neka iz njih grane proljeće. Oče sveče ako se bolesti duše od crnih žena liječe jer tamu koriste da ti na oči zavežu veče. Paukove su one kćeri pa mrežu mrijeste i razapinju i lete nad nama, lete kroz nas presvučene u zmiju, lete kao crne ptice: one su to, prepoznajem ih već i zovu se-crne udovice.

100

STIH

Praštam oče grijehove očinjene od svih, oprostit ne mogu kada me uvrijedi stih.

101

VJEČITI PLAMEN

Vraćaju mi se, mati, bolest i pjesme, po mene rajski dolazi mir. Neka sve mre, a žive pjesme; one su izvor života i mog života vječiti vir. Dolaze mati jahači smrti negdje su moj prepoznali lik, možda u suzi nježne žene ili u brzacima kada s jeseni puštaju samrtni krik. Upali mati luču lune jer tako gori i sin tvoj, upali mati svjetlost za dušu, prestaje mržnja i gasne boj. Upali mati vječiti plamen jer javljač pobjede bio sam ja, pa zato, umjesto sunca, umjesto mjeseca, nad mojim čelom svijeća nek' sja.

102

ODLUKA

ODLUČIO SAM SMRTI DA NEĆEŠ VLADATI NADAMNOM. JA SAM ŽIV -A TI SI MRTVA!

103

NE DAJTE DA SE LJUBAV ZABORAVI

U ovom hramu, u sobi vaskrsnuća kojoj ne upamtih broj -umro je svetac, a svetac bijaše otac moj. Djevojčica je svirala violinu, bio je maj i popovi su pjevali elegiju za kraj. U sobi do njegove sudnje sada je krevet moj. Sjećam se, ne vidje me kad doñoh jutra tog da mu sa čela očistim znoj. Nije volio ništavni život i zadnji dobio je boj. Starimo laste i ja, one više ne donose zaborav jer je davno ugasla zvijezda koja nas je naučila da sja. Razboli se tišino čedna da ležaj predam ti svoj, ni smrti više neću da služim, neću da budem ničiji rob. Neka me kremiraju pjesmom i prospu dušu u Dunav plavi, svuda po svijetu biće mi grob. JA ĆU GOVORITI, GOVORITI: NE DAJTE DA SE LJUBAV ZABORAVI.

104

SVETI TRG Ako hoćete da umrete doñite na ovaj sveti Trg da umrete lakše i ljepše. Ako hoćete da živite doñite na ovaj sveti Trg da vam ubrizgaju nadu. Tu se rañaju sveci, umiru kukavice, tu rastu borovi i cvrkuću ptice. Posjetite ovaj sveti hram, obiñite zaljubljenike u smrt i zaljubljenike u život. I jedni i drugi postoje. Ako hoćete da napišete pismo sa željom da vrijeme stane, tada već nemojte da brojite dane. Opustite se jer će ga poštari ispisati na telegramima, umjesto vas. Ako hoćete osmjeha jutra, tada ustanite i koračajte kroz borovu šumu jer tamo počinje dan. Molim, ne zaboravite da postoji ovaj sveti Hram. Budite posjetioc samo ljudskih patnji i želja, vi koji ne vjerujete da postoji Trg na kojem ima nade za ljudsku patnju samo ako postoji želja. Ako ih posjetite, cvijeće donesite, onima koji imaju nadu, a flor onima koji nemaju želja. Postoji Trg kroz koji Dunav teče. Tamo postoji i jutro i veče.

105

KAKO SE DRUGAČIJE ZOVE BOG Veliki sine moj ovo je treći boj izmeñu sina, oca i oca mog. Budi miran, sluša te Bog! Gdje da nañem nebo kad su ljudi pokrali svod i gdje da nañem rijeku da plovim njom kad su mi¨ljudi¨ ukrali brod. Kako se, drugačije, zove Bog?

106

(ova noć)

Noći je ove plakala žena ispod staklenog svoda i zvona, tužno je ridala i plač u šal uvijala, a mojom je ljubavlju raznesena. Zvijezde plaču sa njom i za njom od tuge otrgnuta nije ni umor sprala, noć je u njoj i meni lelekala, a ona nije za to znala. Noći je ove ostala sama, ja sam poljupce izgubio suludom ulicom beznaña ili ih sa pjesmom popio. Konobara u mom sjećanju nije bilo.

107

DUŠA PUTUJE

Ja znam, oče moj, da nam je ¨neko¨ ukrao prezime i ime jedne burne večeri u kojoj je sviran vinski valcer koji se zvao početak za kraj. Pijani od suza i zagrljeni, otac i sin, dok je iz džepova cvjetao maj. Pili smo septembre, u crkvu unosili badnjake, vodu pretakali u vino, umjeli da volimo, da nam bude fino, da pijane ulice razvozimo po kućama čiji su podovi bili od slame. Kad bi se mogao sjetiti godine u kojoj smo suze pretakali u med i pozdravljali ljude koji galame. Bijah tad ko morski pas, a ti ko' brod za sve okeane, a kad bi tek mogao da se sjetiš: mi zagrljeni uz vinski valcer, a muzičari hoće da te od moje ljubavi odbrane. Eh, kad bih mogao kroz malo okno zemljanog zatvora jednim vinskim okom da proviriš i da me vidiš i da muziku, jer sam sam, da je umiriš. Slušam valcer od kad te nema, ali ne pretačem suze u vino i zaboravio sam tvoju gordu riječ. Uvenulo mi majsko cvijeće u pohabanim džepovima. Živim da bih pisao pjesme jer te u njima,

108

kao u starim vinskim valcerima, uvijek ima. Duvaju vjetrovi, a ćute trube, slutim muziku posmrtnog marša u kojem sebe niko ne čuje, al' duša putuje, al' duša putuje.

109

DAO SAM SEBE NA POKLON

SUNCE SU JUČE, MOJI SINOVI, UNIJELI U CRKVU DA BADNJAK GORI VJEČNO. OCU NJIHOVOM SVECU KOJI JE TIJELO POKLONIO MJESEČINI, A OČI MJESECU.

110

VELIKA GROBNICA

Brod iz luke isplovljava 9.marta, sa zakašnjenjem ti šaljem karanfile. Ne znam da li je paran ili neparan broj. Velika grobnica Sarajeva, velika grobnica Mostara, velika grobnica Zagreba i velika grobnica Beograda, a svuda narod moj! Kako u donosiocima crvenih ruža na groblju prepoznati ubicu, kako prepoznati bliznakinju ulicu, kako daleku noćnu pticu? Nekad sam znao: Čuo sam poj, a sada ne znam jer čujem jauk, kao da cvili narod moj. Brod iz luke isplovljava 9. marta. svako je podne bilo početak il' kraj. Trube i gusle,cvrkut i rz i čujem topot četrdeset osme i čujem plač sedamdeset i prve: otac ode,a osta da živi maj. Ostade nejaka srž.

111

MARKOVANJE

Jutro je. otac dolazi kući i za poklon djeci donosi zoru, a mati,svu noć, za njega drži fenjer u prozoru. Iz naših dječijih džepova teče nevrijeme, jer moj otac-svetac, prezirao je ordenje... dodijelili nagradu, mom ocu svecu jer je volio djecu. Kao što govorahu radovanje, sada se po njemu u mom selu kaže: MARKOVANJE. Sveci postoje, al' mogu lako i da se izbroje.

112

NIJE ME ČUO

Otac je, zadnje zime, volio ženu i boemske rime. Mati je prala rublje, u bašti gajila cvijeće za očeve vijence. Znao je tiho pjevušit' jedincu na uvo. To majsko jutro, pozvah ga, oče! Ali me nije čuo.

113

IPAK POSTOJI BOG Oboljeh na dan roñenja od teške bolesti tuge. Ocu su rekli da nema lijeka za jedinca sina. Otac rano umrije, od tuge, ja ćerdam život sa ženama i vinom i sviram tamburu dok iz nje kapaju suze. Danom roñenja naslijedih očevu tugu. To čudno bogatstvo da noću mogu voljeti drugu. Otac je volio kada se oglasi grom jer je to muški bog. Da li sa gromovljem dobih: sveca oca Marka, sveca sina Nemanju i sveca sina Marka mog. Ipak,postoji Bog

114

MOJA JE LJUBAV UMRLA

Polomili smo kolač noći na tri dijela. Ti si me ljubila. Da li prepoznaješ sebe? I ti si me ljubila. Da li i ti prepoznaješ sebe? Vi ste me ljubile, a nigdje u meni nije ostao trag. Na kaputu mi ostalo inje, u plućima trule mandarine, kamenički institut u kojem,umjesto ljudi, umiru duge zime. Sve ostalo, ja ničeg nemam. Danas sam upregao pse u sanke samoće, da bijelim prostranstvima tražim neobrazovane stepe. Podijelite i moj kolač želja, meni ne treba poklon veći od tuge. Ne spoznah zašto sin i otac žive samo za druge. Ne znam zašto mi otac reče da sin od oca nema boljeg druga. Otac umrije, sahranismo ga, a na njegovom grobu kao cvijet izraste tuga. Ja ostah sam. Poljupci, oprostite što vam koristim ime za ove sniježne rime. Moj otac za smrt izabra ljeto, a ja izabrah vječnost zime. Upamtite riječi bližnjega svog, otac je svetac, otac je bog! Dio mog kolača podijelite sa pticama. Moja je ljubav umrla, zato, što je ostala sama.

115

MAJ

Maj! I dobro bože znaj da moj otac svetac, a veći od tebe, ode a ne doživlje kraj. Velike duše, kada je mjesec maj odlaze u vječni raj. Sin. p.s. Ja pjevam za mrtvog brata svog, jer moj se otac zove ljubav, a samo ljubav može biti Bog, ja pjevam za oca i brata svog!

116

MAJ

Bio je maj, te magličaste noći otac ose u raj, pomislih da je i sinu kraj. Godine promilješe izmeñu prstiju, svjetlost i tuga izmeñu očiju i doñe mi na svijet sin u maj. Tad shvatih da život ima i tamu i sjaj.

117

SAN

Ja usnih oca svog i otac reče: nemoj me više sniti. Ja htjeh poljubiti oca, a on mi reče: stani! Ne shvatah u tom trenu... Htjedoh ga zamilit' da on prigrli mene, ali mi riječ čudno nesta, kao da je to bila iskra. Oče, Uzeću ime tvoje da duže traje i otac reče hvala. Kaži mi oče,kaži mi: sine moj. Kaži mi oče jer tako ću lakše činjeti boj. Otac ne reče ništa. Daj mi oče jednu nježnu riječ da sa njom zalivam snove da brže rastu. Otac mi za zaliv dade suzu i reče: Ne sine, za nas dvojicu sanjam ja. Otac okrenu leña i posta ljut, valjda zbog snova. Ja taman htjedoh napisat' stih kada me jutro prenu dok mrtvog oca snih.

118

MOLITVA

Za prah oca i kamen mog začeća, neka se odredi planina našeg razapeća. Oduvijek bijaše znamen gordi crnogorski kamen. Oče sveče, hajde, za dušu sina svog, to što se gorštak rodio u ravnici da mi oprosti Bog. I moli ga da u mome mjestu mladosti presanu mrijeti, jer zbog sivila uma, satanske starosti i zle prošlosti mladi ne moraju biti ukleti. Moli da sunce ne oblači crninu, da majke ne ljube spomenik sinu. Oče, moli se i za mene. Neko je ove noći pred našom kućom ubrao brst da meni, tajno, iskuje krst.

119

IPAK SE OKREĆE

Moj otac SVETAC i sin mu pjesnik, slijepac, sa grudma punim rana, bez vidovdana. Oprosti oče SVEČE što ni moćnici ne mogu sinu tvom dušu da izliječe. Sjećam se, bio sam dječak, ¨Budi ono što jesi¨ otac mi reče. A ja već tada, zaluñen maglom, počeo da žvaćem i gutam veče kao hranu. Lagano sine niz brdo, uz njega brže, otac mi ponovo reče. Samujem samotinju i iz sebe izvlačim olovo za teška slova misli iz pepela, na pergament da utisnem dušu. Ne zaboravi na mene oče sveče, ova se crvljiva kugla ¨ipak okreće¨

120

KRAJ

Otac i ja, godine smjelosti, poñosmo na put ka svjetlosti. Govorio je: maj ima dušu i da je carsko vrijeme za raj. Ja dječak, otac Dečani visoki, putovasmo Crnoj Gori, da pokaže jedincu sinu najveću planinu. Otac se prekrsti, sa planinom riječi prozbori, kad bijasmo na vrhu reče: sine dolazi raj! Kamenim stazama sunca vrati se u začeće. Planinsko jezero nastade od mojih suza i ja upamtih da se petkom ide u raj i mora biti maj. Tada je bio očevoj pjesmi-kraj.